2013R0549 — HR — 24.08.2015 — 001.005


Ovaj je tekst namijenjen isključivo dokumentiranju i nema pravni učinak. Institucije Unije nisu odgovorne za njegov sadržaj. Vjerodostojne inačice relevantnih akata, uključujući njihove preambule, one su koje su objavljene u Službenom listu Europske unije i dostupne u EUR-Lexu. Tim službenim tekstovima može se izravno pristupiti putem poveznica sadržanih u ovom dokumentu.

►B

UREDBA (EU) br. 549/2013 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA

od 21. svibnja 2013.

o Europskom sustavu nacionalnih i regionalnih računa u Europskoj uniji

(Tekst značajan za EGP)

( L 174 26.6.2013, 1)

Promijenio:

 

 

  br.

stranica

datum

►M1

DELEGIRANA UREDBA KOMISIJE (EU) 2015/1342 оd 22. travnja 2015.

  L 207

35

4.8.2015


►C1

,  L 308, 16.11.2016,  64 (549/2013)




▼B

UREDBA (EU) br. 549/2013 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA

od 21. svibnja 2013.

o Europskom sustavu nacionalnih i regionalnih računa u Europskoj uniji

(Tekst značajan za EGP)



Članak 1.

Predmet

1.  Ovom se Uredbom uspostavlja Europski sustav računa 2010. („ESA 2010.” ili „ESA”).

2.  ESA 2010. propisuje:

(a) metodologiju (Prilog A) zajedničkih standarda, definicija, klasifikacija i računovodstvenih pravila koji se koriste pri izradi računa i tablica radi uspoređivanja na razini Unije te rezultate koji se zahtijevaju na temelju uvjeta iz članka 3.;

(b) plan (Prilog B) kojim se određuju rokovi do kojih države članice dostavljaju Komisiji (Eurostatu) račune i tablice koje treba izraditi u skladu s metodologijom iz točke (a).

3.  Ne dovodeći u pitanje članke 5. i 10., ova se Uredba primjenjuje na sve akte Unije koji se odnose na ESA-u ili njezine definicije.

4.  Ova Uredba ne obvezuje države članice da pri izradi računa za vlastite potrebe koriste ESA-u 2010.

Članak 2.

Metodologija

1.  Metodologija ESA-e 2010. iz članka 1. stavka 2. točke (a) određena je u Prilogu A.

2.  Komisija je ovlaštena donositi delegirane akte u skladu s člankom 7. o izmjeni metodologije ESA-e 2010. s ciljem pojašnjenja i poboljšanja njezinog sadržaja radi osiguranja harmoniziranog tumačenja ili međunarodne usporedivosti pod uvjetom da se ne mijenjaju osnovni koncepti, ne zahtijevaju dodatna sredstva za proizvođače u okviru Europskog statističkog sustava za njihovu provedbu i ne uzrokuje promjene vlastitih sredstava.

3.  U slučaju sumnje u vezi s ispravnom provedbom računovodstvenih pravila ESA-e 2010., predmetna država članica traži pojašnjenje od Komisije (Eurostata). Komisija (Eurostat) bez odlaganja ispituje zahtjev i dostavlja svoj savjet o zatraženom pojašnjenju predmetnoj državi članici i svim ostalim državama članicama.

4.  Države članice provode izračun i alokaciju usluga financijskog posredovanja indirektno mjerenih (UFPIM) u nacionalnim računima u skladu s metodologijom opisanom u Prilogu A. Komisija je ovlaštena do 17. rujna 2013. donijeti delegirane akte u skladu s člankom 7. kojima se utvrđuje revidirana metodologija za izračun i alokaciju UFPIM-a. Prilikom izvršavanja ovlasti prema ovom stavku, Komisija osigurava da se takvim posebnim aktima ne uvodi znatno dodatno administrativno opterećenje za države članice ili jedinice koje daju podatke.

5.  Države članice bilježe izdatke za istraživanje i razvoj kao bruto investicije u fiksni kapital. Komisija je ovlaštena donijeti delegirane akte u skladu s člankom 7. kako bi osigurala pouzdanost i usporedivost podataka država članica o istraživanju i razvoju u okviru ESA-e 2010. Prilikom izvršavanja ovlasti u skladu s ovim stavkom, Komisija osigurava da se takvim delegiranim aktima ne uvodi znatno dodatno administrativno opterećenje za države članice ili jedinice koje daju podatke.

Članak 3.

Dostava podataka Komisiji

1.  Države članice Komisiji (Eurostatu) dostavljaju račune i tablice određene u Prilogu B u roku koji je naveden za svaku tablicu.

2.  Države članice dostavljaju Komisiji podatke i metapodatke koji se traže ovom Uredbom u skladu s posebnim standardom za razmjenu podataka i drugim praktičnim aranžmanima.

Podaci se dostavljaju ili unose u elektroničkom obliku u jedinstveni središnji portal Komisije. Standard za razmjenu podataka i druge praktične aranžmane za dostavu podatka definira Komisija putem provedbenih akata. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom ispitivanja iz članka 8. stavka 2.

Članak 4.

Ocjena kvalitete

1.  Za potrebe ove Uredbe, kriteriji kvalitete određeni u članku 12. stavku 1. Uredbe (EZ) br. 223/2009 primjenjuju se na podatke koji se dostavljaju u skladu s člankom 3. ove Uredbe.

2.  Države članice dostavljaju Komisiji (Eurostatu) izvješće o kvaliteti podataka koji se dostavljaju u skladu s člankom 3.

►C1  3.  Kada se kriteriji kvalitete iz stavka 1. primjenjuju na podatke obuhvaćene ovom Uredbom, načine, strukturu, periodičnost i pokazatelje ocjene izvješćâ o kvaliteti definira Komisija putem provedbenih akata. ◄ Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom ispitivanja iz članka 8. stavka 2.

4.  Komisija (Eurostat) ocjenjuje kvalitetu dostavljenih podataka.

Članak 5.

Datum primjene i prve dostave podataka

1.  ESA 2010. se prvi put primjenjuje na podatke određene u skladu s Prilogom B koji se dostavljaju od 1. rujna 2014.

2.  Podaci se dostavljaju Komisiji (Eurostatu) u skladu s rokovima utvrđenima u Prilogu B.

3.  U skladu sa stavkom 1., do prve dostave podataka na temelju ESA-e 2010., države članice nastavljaju Komisiji (Eurostatu) slati račune i tablice utvrđene primjenom ESA-e 95.

4.  Ne dovodeći u pitanje članak 19. Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1150/2000 od 22. svibnja 2000. o provedbi Odluke 2007/436/EZ, Euratom o sustavu vlastitih sredstava Zajednica ( 1 ), Komisija i predmetna država članica provjeravaju ispravnost provedbe ove Uredbe i rezultate tih provjera dostavljaju Odboru iz članka 8. stavka 1. ove Uredbe

Članak 6.

Odstupanja

1.  U mjeri u kojoj nacionalni statistički sustav zahtijeva veće prilagodbe radi primjene ove Uredbe, Komisija odobrava privremena odstupanja državama članicama putem provedbenih akata. Ta odstupanja prestaju važiti najkasnije 1. siječnja 2020. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom ispitivanja iz članka 8. stavka 2.

2.  Komisija odobrava odstupanje u skladu sa stavkom 1. samo za razdoblje koje je predmetnoj državi članici dostatno za prilagodbu njezinog statističkog sustava. Udio BDP-a države članice u okviru Unije ili euro područja sam po sebi ne predstavlja opravdanje za odobrenje odstupanja. Komisija, prema potrebi, pruža podršku predmetnim državama članicama u njihovim naporima da osiguraju potrebne prilagodbe svojih statističkih sustava.

3.  Za potrebe određene u stavcima 1. i 2., predmetna država članica dostavlja Komisiji valjano opravdani zahtjev najkasnije 17. listopada 2013.

Nakon savjetovanja s Odborom za Europski statistički sustav, najkasnije do 1. srpnja 2018., Komisija podnosi izvješće Europskom parlamentu i Vijeću o primjeni odobrenih odstupanja, kako bi se provjerilo jesu li ona još uvijek opravdana.

Članak 7.

Izvršavanje delegiranja

1.  Ovlast za donošenje delegiranih akata dodjeljuje se Komisiji podložno uvjetima utvrđenima u ovom članku.

2.  Ovlast za donošenje delegiranih akata iz članka 2. stavaka 2. i 5. dodjeljuje se Komisiji na razdoblje od pet godina od 16. srpnja 2013. Ovlast za donošenje delegiranih akata iz članka 2. stavka 4. dodjeljuje se Komisiji na razdoblje od dva mjeseca od 16. srpnja 2013. Komisija sastavlja izvješće u pogledu delegiranja ovlasti najkasnije devet mjeseci prije isteka petogodišnjeg razdoblja. Delegiranje ovlasti prešutno se produljuje za razdoblja jednakog trajanja, osim ako se Europski parlament ili Vijeće ne usprotive takvom produljenju najkasnije tri mjeseca prije kraja svakog razdoblja.

3.  Europski parlament ili Vijeće mogu u bilo kojem trenutku opozvati delegiranje ovlasti iz članka 2. stavaka 2., 4. i 5.

Odlukom o opozivu prestaje delegiranje ovlasti navedeno u toj Odluci. Ona stupa na snagu sljedećeg dana od dana objave odluke u Službenom listu Europske unije ili od kasnijeg datuma utvrđenog u Odluci. To ne utječe na valjanost bilo kojih delegiranih akata koji su već na snazi.

4.  Čim Komisija donese delegirani akt, ona o njemu istodobno obavješćuje Europski parlament i Vijeće.

5.  Delegirani akt donesen u skladu s člankom 2. stavcima 2., 4. i 5. stupa na snagu samo ako ni Europski parlament ni Vijeće ne izraze protivljenje u roku od tri mjeseca od obavijesti Europskom parlamentu ili Vijeću o tom aktu ili ako su, prije isteka navedenog roka, Europski parlament i Vijeće obavijestili Komisiju da neće izraziti protivljenje. Na inicijativu Europskog parlamenta ili Vijeća navedeni se rok produljuje za tri mjeseca.

Članak 8.

Odbor

1.  Komisiji pomaže Odbor za Europski statistički sustav uspostavljen Uredbom (EZ) br. 223/2009. Taj odbor je odbor u smislu Uredbe (EU) br. 182/2011.

2.  Kod upućivanja na ovaj stavak primjenjuje se članak 5. Uredbe (EU) br. 182/2011.

Članak 9.

Suradnja s drugim odborima

1.  O svim pitanjima koja su u nadležnosti Odbora za monetarnu, financijsku i platnobilančnu statistiku uspostavljenog Odlukom 2006/856/EZ Komisija traži mišljenje tog Odbora u skladu s člankom 2. navedene Odluke.

2.  Odboru za bruto nacionalni dohodak („Odbor za BND”) uspostavljenom Uredbom (EZ, Euratom) br. 1287/2003 Komisija dostavlja sve informacije o provedbi ove Uredbe koje su potrebne za obavljanje zadataka Odbor za BND.

Članak 10.

Prijelazne odredbe

1.  U svrhu proračuna i vlastitih sredstava, Europski sustav računa iz članka 1. stavka 1. Uredbe (EZ, Euratom) br. 1287/2003 i odnosnih pravnih akata, a posebno Uredbe (EZ, Euratom) br. 1150/2000 i Uredbe Vijeća (EEZ, Euratom) br. 1553/89 od 29. svibnja 1989. o konačnom jedinstvenom režimu ubiranja vlastitih sredstava koja proizlaze iz poreza na dodanu vrijednost ( 2 ) i dalje je ESA 95 dok je na snazi Odluka Vijeća 2007/436/EZ, Euratom od 7. lipnja 2007. o sustavu vlastitih sredstava Europskih zajednica ( 3 ).

2.  Za potrebe određivanja vlastitih sredstava na temelju PDV-a i iznimno od stavka 1., države članice mogu koristiti podatke temeljene na sustavu ESA 2010. dok je na snazi Odluka 2007/436/EZ, Euratom u slučaju kada nisu dostupni potrebni detaljni podaci u okviru sustava ESA 95.

Članak 11.

Izvješćivanje o implicitnim obvezama

Komisija do 2014. Europskom parlamentu i Vijeću podnosi izvješće koje sadrži postojeće informacije o JPP-ima i drugim implicitnim obvezama, uključujući potencijalne obveze, osim državnih.

Komisija do 2018. podnosi dodatno izvješće Europskom parlamentu i Vijeću kojim procjenjuje opseg u kojem informacije o obvezama koje je Komisija (Eurostat) objavila predstavljaju ukupnost implicitnih obveza, uključujući potencijalne obveze, osim državnih.

Članak 12.

Revizija

Komisija do 1. srpnja 2018. i svakih pet godina nakon toga podnosi izvješće Europskom parlamentu i Vijeću o primjeni ove Uredbe.

U izvješću se, između ostalog, procjenjuje:

(a) kvaliteta podataka o nacionalnim i regionalnim računima;

(b) učinkovitost ove Uredbe i postupka praćenja koji se primjenjuje na sustav ESA 2010.;

(c) napredak u vezi s podacima o potencijalnim obvezama i raspoloživosti podataka u okviru sustava ESA 2010.

Članak 13.

Stupanje na snagu

Ova Uredba stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije.

Ova je Uredba u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u svim državama članicama.




PRILOG A.

POGLAVLJE 1.

OPĆE ZNAČAJKE I TEMELJNA NAČELA

OPĆE ZNAČAJKE

Globalizacija

UPOTREBA ESA-e 2010.

Okvir za analizu i politiku

Obilježja koncepata ESA-e 2010.

Klasifikacija po sektorima

Satelitski računi

ESA 2010. i SNA 2008.

ESA 2010. i ESA 95

TEMELJNA NAČELA ESA-e 2010. KAO SUSTAVA

Statističke jedinice i njihovo grupiranje

Institucionalne jedinice i sektori

Lokalne poslovne jedinice (PJ) i djelatnosti

Rezidentne i nerezidentne jedinice; ukupno gospodarstvo i inozemstvo

Tokovi i stanja

Tokovi

Transakcije

Svojstva transakcija

Interakcije nasuprot transakcijama unutar jedinice

Monetarne nasuprot nemonetarnim transakcijama

Transakcije sa i bez protustavki

Preuređene transakcije

Preusmjeravanje

Razdjeljivanje

Priznavanje glavne strane u transakciji

Granični slučajevi

Ostale promjene u aktivi

Ostale promjene obujma aktive i pasive

Vlasnički dobici i gubici

Stanja

Sustav računa i agregati

Računovodstvena pravila

Terminologija za dvije strane računa

Dvostruko/četverostruko bilježenje

Vrednovanje

Posebna vrednovanja proizvoda

Vrednovanje po stalnim cijenama

Vrijeme bilježenja

Konsolidacija i saldiranje

Konsolidacija

Saldiranje

Računi, izravnavajuće stavke i agregati

Slijed računa

Račun roba i usluga

Račun inozemstva

Izravnavajuće stavke

Agregati

BDP: ključni agregat

Input-output okvir

Tablice ponude i uporabe

Simetrične input-output tablice

POGLAVLJE 2.

JEDINICE I NJIHOVO GRUPIRANJE

GRANICE NACIONALNOGA GOSPODARSTVA

INSTITUCIONALNE JEDINICE

Sjedišta društva i holding društva

Grupacije društava

Subjekti posebne namjene

Zatvorena financijska društva

Umjetna društva kćeri

Jedinice posebne namjene opće države

INSTITUCIONALNI SEKTORI

Nefinancijska društva (S.11)

Javna nefinancijska društva (S.11001)

Nacionalna privatna nefinancijska društva (S.11002)

Inozemno kontrolirana nefinancijska društva (S.11003)

Financijska društva (S.12)

Financijski posrednici

Pomoćne financijske institucije

Financijska društva koja nisu financijski posrednici i pomoćne financijske institucije

Institucionalne jedinice uključene u sektor financijskih društava

Podsektori financijskih društava

Kombiniranje podsektora financijskih društava

Potpodjela podsektora financijskih društava na javna, nacionalna privatna i inozemno kontrolirana financijska društva

Središnja banka (S.121)

Društva koja primaju depozite osim središnje banke (S.122)

NF (S.123)

Ne-novčani investicijski fondovi (S.124)

Ostali financijski posrednici, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova (S.125)

Financijska društva koja obavljaju transakcije sekuritizacije (FVC)

Trgovci vrijednosnicama i izvedenicama, financijska društva koja se bave posuđivanjem i specijalizirana financijska društva

Pomoćne financijske institucije (S.126)

Društva koja se bave prijenosom financijskih sredstava i zajmodavci (S.127)

Osiguravajuća društva (S.128)

Mirovinski fondovi (S.129)

Opća država (S.13)

Središnja država (osim fondova socijalne sigurnosti) (S.1311)

Savezna država (osim fondova socijalne sigurnosti) (S.1312)

Lokalna država (osim fondova socijalne sigurnosti) (S.1313)

Fondovi socijalne sigurnosti (S.1314)

Kućanstva (S.14)

Poslodavci i samozaposlene osobe (S.141 i S.142)

Zaposlenici (S.143)

Primatelji vlasničkog dohotka (S.1441)

Primatelji mirovina (S.1442)

Primatelji ostalih transfera (S.1443)

Neprofitne ustanove koje služe kućanstvima (S.15)

Inozemstvo (S.2)

Sektorska klasifikacija jedinica proizvođača prema glavnim standardnim pravnim oblicima vlasništva

LOKALNE POSLOVNE JEDINICE I DJELATNOSTI

Lokalna poslovna jedinica

Djelatnosti

Klasifikacija djelatnosti

JEDINICE HOMOGENE PROIZVODNJE I HOMOGENE GRANE

Jedinica homogene proizvodnje

Homogena grana

POGLAVLJE 3.

TRANSAKCIJE PROIZVODIMA I NEPROIZVEDENOM AKTIVOM

TRANSAKCIJE PROIZVODIMA OPĆENITO

PROIZVODNJA I OUTPUT

Glavne, sporedne i pomoćne aktivnosti

Output (P.1)

Institucionalne jedinice: razlika između „tržišnih”, „za vlastitu finalnu uporabu” i „netržišnih” jedinica

Vrijeme bilježenja i vrednovanja outputa

Proizvodi poljoprivrede, šumarstva i ribarstva (odjeljak A)

Proizvodi prerađivačke industrije (odjeljak C); građevinarski radovi (odjeljak F)

Trgovina na veliko i na malo; popravak motornih vozila i motocikala (odjeljak G)

Prijevoz i skladištenje (odjeljak H)

Usluge pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane (odjeljak I)

Financijske usluge i usluge osiguranja (odjeljak K): output središnje banke

Financijske usluge i usluge osiguranja (Odjeljak K): financijske usluge općenito

Financijske usluge koje se izravno plaćaju

Financijske usluge koje se plaćaju zaračunavanjem kamata

Financijske usluge koje se sastoje od stjecanja i otuđenja financijske aktive i pasive na financijskim tržištima

Financijske usluge koje se pružaju u osiguravajućim i mirovinskim sustavima, pri čemu se aktivnost financira doprinosima za osiguranje i iz štednih prinosa

Usluge poslovanja nekretninama (odjeljak L)

Stručne, znanstvene i tehničke usluge (odjeljak M); administrativne i pomoćne usluge (odjeljak N)

Usluge javne uprave i obrane; usluge obveznog socijalnog osiguranja (odjeljak O)

Usluge obrazovanja (Odjeljak P); usluge zdravstvene zaštite i socijalne skrbi (odjeljak Q)

Umjetničke, zabavne i rekreacije usluge (odjeljak R); ostale usluge (odjeljak S)

Privatna kućanstva kao poslodavci (odjeljak T)

INTERMEDIJARNA POTROŠNJA (P.2)

Vrijeme bilježenja i vrednovanje intermedijarne potrošnje

FINALNA POTROŠNJA (P.3, P.4)

Izdaci za finalnu potrošnju (P.3)

Stvarna finalna potrošnja (P.4)

Vrijeme bilježenja i vrednovanje izdataka za finalnu potrošnju

Vrijeme bilježenja i vrednovanje stvarne finalne potrošnje

BRUTO INVESTICIJE (P.5)

Bruto investicije u fiksni kapital (P.51g)

Vrijeme bilježenja i vrednovanje bruto investicija u fiksni kapital

Potrošnja fiksnog kapitala (P.51c)

Promjene zaliha (P.52)

Vrijeme bilježenja i vrednovanje promjena zaliha

Neto povećanje dragocjenosti (P.53)

IZVOZ I UVOZ ROBA I USLUGA (P.6 i P.7)

Izvoz i uvoz roba (P.61 i P.71)

Izvoz i uvoz usluga (P.62 i P.72)

TRANSAKCIJE POSTOJEĆIM DOBRIMA

NETO NEPROIZVEDENA AKTIVA (NP)

POGLAVLJE 4.

DISTRIBUTIVNE TRANSAKCIJE

NAKNADE ZAPOSLENICIMA (D.1)

Nadnice i plaće (D.11)

Nadnice i plaće u novcu

Nadnice i plaće u naturi

Socijalni doprinosi poslodavaca (D.12)

Stvarni socijalni doprinosi poslodavaca (D.121)

Imputirani socijalni doprinosi poslodavaca (D.122)

POREZI NA PROIZVODNJU I UVOZ (D.2)

Porezi na proizvode (D.21)

Porezi tipa poreza na dodanu vrijednost (PDV) (D.211)

Porezi i carine na uvoz isključujući PDV (D.212)

Porezi na proizvode, isključujući PDV i uvozne poreze (D.214)

Ostali porezi na proizvodnju (D.29)

Porezi na proizvodnju i uvoz koji se plaćaju institucijama Europske unije

Porezi na proizvodnju i uvoz: vrijeme bilježenja i iznosi koji se bilježe

SUBVENCIJE (D.3)

Subvencije na proizvode (D.31)

Uvozne subvencije (D.311)

Ostale subvencije na proizvode (D.319)

Ostale subvencije na proizvodnju (D.39)

VLASNIČKI DOHODAK (D.4)

Kamata (D.41)

Kamate na depozite i zajmove

Kamata na dužničke instrumente

Kamata na mjenice i slične kratkoročne instrumente

Kamata na obveznice i zadužnice

Ugovori o zamjeni kamatnih stopa i terminski ugovori o kamatnoj stopi

Kamata na financijski leasing

Ostale kamate

Vrijeme bilježenja

Raspodijeljeni dohodak društava (D.42)

Dividende (D.421)

Povlačenja iz dohotka kvazi-društava (D.422)

Ponovno uložena zarada od izravnih ulaganja u inozemstvo (D.43)

Ostala ulaganja (D.44)

Dohodak od ulaganja koji se pripisuje ugovarateljima osiguranja (D.441)

Dohodak od ulaganja koji se plaća iz mirovinskih prava (D.442)

Dohodak od ulaganja koji se može pripisati dioničarima zajedničkih investicijskih fondova (D.443 )

Zakupnine (D.45)

Zakupnina zemljišta

Zakupnine ispodpovršinske aktive

TEKUĆI POREZI NA DOHODAK, BOGATSTVO I SL. (D.5)

Porezi na dohodak (D.51)

Ostali tekući porezi (D.59)

SOCIJALNI DOPRINOSI I NAKNADE (D.6)

Neto socijalni doprinosi (D.61)

Stvarni socijalni doprinosi poslodavaca (D.611)

Imputirani socijalni doprinosi poslodavaca (D.612)

Stvarni socijalni doprinosi kućanstava (D.613)

Dodatni socijalni doprinosi kućanstava (D.614)

Socijalne naknade osim socijalnih transfera u naturi (D.62)

Socijalne naknade u novcu (D.621)

Ostale naknade socijalnog osiguranja (D.622)

Naknade socijalne pomoći u novcu (D.623)

Socijalni transferi u naturi (D.63)

Socijalne transfere u naturi - netržišna proizvodnja opće države i NPUSK-ova (D.631)

Socijalni transferi u naturi — tržišna proizvodnja kupljena od strane opće države i NPUSK-ova (D.632)

OSTALI TEKUĆI TRANSFERI (D.7)

Neto premije neživotnog osiguranja (D.71)

Odštetni zahtjevi s naslova neživotnog osiguranja (D.72)

Tekući transferi unutar sektora države (D.73)

Tekuća međunarodna suradnja (D.74)

Razni tekući transferi (D.75)

Tekući transferi neprofitnim ustanovama koje služe kućanstvima (NPUSK-ovi) (D.751)

Tekući transferi između kućanstava (D.752)

Ostali razni tekući transferi (D.759)

Novčane kazne i penali

Lutrije i igre na sreću

Plaćanja odštete

Vlastita sredstva EU-a koja se temelje na PDV-u i BND-u (D.76)

PRILAGODBE ZA PROMJENE U MIROVINSKIM PRAVIMA (D.8)

KAPITALNI TRANSFERI (D.9)

Porezi na kapital (D.91)

Investicijske potpore (D.92)

Ostali kapitalni transferi (D.99)

DIONIČKE OPCIJE ZAPOSLENIKA (DOZ-ovi)

POGLAVLJE 5.

FINANCIJSKE TRANSAKCIJE

OPĆE ZNAČAJKE FINANCIJSKIH TRANSAKCIJA

Financijska aktiva, financijska potraživanja i pasiva

Uvjetna aktiva i uvjetna pasiva

Kategorije financijske aktive i pasive

Bilance, financijski račun i ostali tokovi

Vrednovanje

Neto i bruto bilježenje

Konsolidacija

Saldiranje

Knjigovodstvena pravila za financijske transakcije

Financijska transakcija čija je protutransakcija tekući ili kapitalni transfer

Financijska transakcija s vlasničkim dohotkom kao protutransakcijom

Vrijeme bilježenja

Financijski račun po načelu „od koga kome”

DETALJNA KLASIFIKACIJA FINANCIJSKIH TRANSAKCIJA PO KATEGORIJAMA

Monetarno zlato i posebna prava vučenja (F.1)

Monetarno zlato (F.11)

Posebna prava vučenja (SDR-ovi) (F.12).

Gotovina i depoziti (F.2)

Gotovina (F.21)

Depoziti (F.22 i F.29)

Prenosivi depoziti (F.22)

Ostali depoziti (F.29).

Dužnički instrumenti (F.3)

Glavne značajke dužničkih instrumenata

Klasifikacija po izvornom dospijeću i valuti

Klasifikacija po vrsti kamatne stope

Dužnički instrumenti fiksne kamatne stope

Dužnički instrumenti promjenjive kamatne stope

Dužnički instrumenti mješovite kamatne stope

Privatni plasmani

Sekuritizacija

Pokrivene obveznice

Krediti (F.4)

Glavne značajke kredita:

Klasifikacija kredita po izvornom dospijeću, valuti i namjeni kreditiranja

Razlika između transakcija u kreditima i transakcija u depozitima

Razlika između transakcija u kreditima i transakcija u dužničkim instrumentima

Razlika između transakcija u kreditima, trgovačkih kredita i trgovačkih mjenica

Iznajmljivanje vrijednosnica i ugovori o otkupu

Financijski leasing

Ostale vrste kredita

Financijska aktiva isključena iz kategorije kredita

Vlasnički udjeli i udjeli ili jedinice u investicijskim fondovima (F.5)

Ostali vlasnički udjeli (F.51)

Depozitne priznanice

Dionice koje kotiraju na burzi (F.511)

Dionice koje ne kotiraju na burzi (F.512)

Prva javna ponuda, uvrštavanje na burzu, skidanje s burze i otkup dionica

Financijska aktiva koja nije uključena u vlasničke vrijednosne papire

Ostali vlasnički udjeli (F.519)

Vrednovanje transakcija vlasničkim udjelima

Udjeli ili jedinice u investicijskim fondovima (F.52)

Udjeli ili jedinice fonda tržišta novca (F.521)

Udjeli/jedinice koji nisu dijelom fonda tržišta novca (F.522)

Vrednovanje transakcija u udjelima ili jedinicama u investicijskim fondovima

Sustavi prilagodbe osiguranja, mirovinskog osiguranja i standardiziranih jamstava (F.6)

Tehničke rezerve neživotnog osiguranja (F.61)

Životno osiguranje i prava na rentu (F.62)

Mirovinska prava (F.63)

UvjetnaMoguća mirovinska prava

Potraživanja mirovinskih fondova od upravitelja mirovinskih fondova (F.64)

Prava na nemirovinske koristi (F.65)

Rezervacije za opoziv u okviru standardiziranih jamstava (F.66)

Standardizirana jamstva i jednokratna jamstva

Financijske izvedenice i dioničke opcije zaposlenika

Financijske izvedenice (F.71)

Opcije

Terminski ugovori

Opcije nasuprot terminskim ugovorima

Zamjene

Sporazumi o terminskom tečaju (FRA-ovi)

Kreditne izvedenice

Kreditne izvedenice na osnovi nastanka statusa neispunjavanja obveza

Financijski instrumenti koji nisu uključeni u financijske izvedenice

Dioničke opcije zaposlenika (F.72)

Vrednovanje transakcija u financijskim izvedenicama i dioničkim opcijama zaposlenika

Ostali računi potraživanja/obveza (F.8)

Trgovački krediti i predujmovi (F.81)

Ostali računi potraživanja/obveza, isključujući trgovačke kredite i predujmove

PRILOG 5.1.

KLASIFIKACIJA FINANCIJSKIH TRANSAKCIJA

Klasifikacija financijskih transakcija po kategorijama

Klasifikacija financijskih transakcija po prenosivosti

Strukturirane vrijednosnice

Klasifikacija financijskih transakcija po vrsti dohotka

Klasifikacija financijskih transakcija po vrsti kamate

Klasifikacija financijskih transakcija po dospijeću.

Kratkoročno i dugoročno dospijeće

Izvorno dospijeće i preostalo dospijeće

Klasifikacija financijskih transakcija po valuti

Mjere novca

6. POGLAVLJE

OSTALI TOKOVI

UVOD

OSTALE PROMJENE U AKTIVI I PASIVI

Ostale promjene u obujmu aktive i pasive (K.1 do K.6)

Ekonomsko nastajanje aktive (K.1)

Ekonomsko nestajanje neproizvedene aktive (K.2)

Gubici zbog nepogoda (K.3)

Nenadoknađene zapljene (K.4)

Ostale promjene u obujmu koje nisu drugdje klasificirane (K.5)

Promjene u klasifikaciji (K.6)

Promjene u klasifikaciji sektora i strukturi institucionalne jedinice (K.61)

Promjene u klasifikaciji aktive i pasive (K.62)

Nominalni vlasnički dobici i gubici (K.7)

Neutralni vlasnički dobici i gubici (K.71)

Stvarni vlasnički dobici i gubici (K.72)

Vlasnički dobici i gubici po vrstama financijske aktive i pasive

Monetarno zlato i posebna prava vučenja (AF.1)

Gotovina i depoziti (AF.2)

Dužnički instrumenti (AF.3)

Zajmovi (AF.4)

Vlasništvo i udjeli u investicijskim fondovima (AF.6)

Programi prilagodbe osiguranja, mirovinskog osiguranja i standardiziranih jamstava (AF.6)

Financijske izvedenice i dioničke opcije zaposlenika (AF.7)

Ostali računi potraživanja/obveza (AF.8)

Aktiva iskazana u stranoj valuti

7. POGLAVLJE

BILANCE STANJA - 7.01.

VRSTE AKTIVE I PASIVE

Definicija aktive

IZUZEĆA IZ GRANICE AKTIVE I PASIVE

KATEGORIJE AKTIVE I PASIVE

Proizvedena nefinancijska aktiva (AN.1)

Neproizvedena nefinancijska aktiva (AN.2)

Financijska aktiva i pasiva (AF)

VREDNOVANJE STAVKI U BILANCI STANJA

Opća načela vrednovanja

NEFINANCIJSKA AKTIVA (AN)

Proizvedena nefinancijska aktiva (AN.1)

Fiksna aktiva (AN.11)

Proizvodi intelektualnog vlasništva (AN.117)

Troškovi prijenosa vlasništva nad neproizvedenom aktivom (AN.116)

Zalihe (AN.12)

Dragocjenosti (AN.13)

Neproizvedena nefinancijska aktiva (AN.2)

Prirodni resursi (AN.21)

Zemljište (AN.211)

Rezerve ruda i energije (AN.212)

Ostali prirodni resursi (AN.213, AN.214 i AN.215)

Ugovori, najmovi i licence (AN.22)

Kupovine umanjene za goodwill i marketinšku aktivu (AN.23)

FINANCIJSKA AKTIVA I PASIVA (AF)

Monetarno zlato i posebna prava vučenja (SDR-ovi) (AF.1)

Gotovina i depoziti (AF.2)

Dužnički instrumenti (AF.3)

Zajmovi (AF.4)

Vlasnički vrijednosni papiri i udjeli/jedinice u investicijskim fondovima (AF.5)

Programi osiguranja, mirovinskog osiguranja i standardiziranih jamstava (AF.6)

Financijske izvedenice i dioničke opcije zaposlenika (AF.7)

Ostali računi potraživanja/obveza (AF.8)

FINANCIJSKE BILANCE STANJA

MEMORANDUMSKE STAVKE

Trajna potrošačka dobra (AN.m)

Izravna strana ulaganja

Nenaplativi zajmovi (AF.m2)

Bilježenje nenaplativih zajmova

PRILOG 7.1.

SAŽETAK SVAKE KATEGORIJE AKTIVE

PRILOG 7.2.

PRIKAZ STAVKI OD POČETNE BILANCE STANJA DO ZAVRŠNE BILANCE STANJA

POGLAVLJE 8.

SLIJED RAČUNA

UVOD

Slijed računa

SLIJED RAČUNA

Tekući računi

Račun proizvodnje (I.)

Računi raspodjele i uporabe dohotka (II.)

Računi primarne raspodjele dohotka (II.1.)

Račun stvaranja dohotka (II.1.1.)

Račun raspodjele primarnog dohotka (II.1.2.)

Račun poduzetničkog dohotka (II.1.2.1.)

Račun alokacije ostalog primarnog dohotka (II.1.2.2.)

Račun sekundarne raspodjele dohotka (II.2.)

Račun preraspodjele dohotka u naturi (II.3.)

Račun uporabe dohotka (II.4.)

Račun uporabe raspoloživog dohotka (II.4.1.)

Račun uporabe prilagođenog raspoloživog dohotka (II.4.2.)

Računi akumulacije (III.)

Kapitalni račun (III.1.)

Račun promjene neto vrijednosti zbog štednje i kapitalnih transfera (III.1.1.)

Račun stjecanja nefinancijske aktive (III.1.2.)

Financijski račun (III.2.)

Račun ostalih promjena aktive (III.3.)

Račun ostalih promjena obujma aktive (III.3.1.)

Račun revalorizacije (III.3.2.)

Račun neutralnih vlasničkih dobitaka i gubitaka (III.3.2.1.)

Račun stvarnih vlasničkih dobitaka i gubitaka (III.3.2.2.)

Bilance stanja (IV.)

Početna bilanca stanja (IV.1.)

Promjene u bilanci stanja (IV.2.)

Završna bilanca stanja (IV.3.)

RAČUNI SEKTORA INOZEMSTVA (V.)

Tekući računi

Inozemni račun roba i usluga (V.I.)

Inozemni račun primarnih dohodaka i tekućih transfera (V.II.)

Inozemni računi akumulacije (V.III.)

Kapitalni račun (V.III.1.)

Financijski račun (V.III.2.)

Račun ostalih promjena aktive (V.III.3.)

Bilance stanja (V.IV.)

RAČUN ROBA I USLUGA (0)

INTEGRIRANI EKONOMSKI RAČUNI

AGREGATI

Bruto domaći proizvod po tržišnim cijenama (BDP)

Poslovni višak ukupnog gospodarstva

Mješoviti dohodak ukupnog gospodarstva

Poduzetnički dohodak ukupnog gospodarstva

Nacionalni dohodak (po tržišnim cijenama)

Nacionalni raspoloživi dohodak

Štednja

Saldo inozemnog tekućeg računa

Neto uzajmljivanje (+) ili pozajmljivanje (–) ukupnog gospodarstva

Neto vrijednost ukupnog gospodarstva

Izdaci i prihodi opće države

POGLAVLJE 9.

TABLICE PONUDE I UPORABE I INPUT-OUTPUT OKVIR

UVOD

OPIS

STATISTIČKI ALAT

ALAT ZA ANALIZU

DETALJNIJE O TABLICAMA PONUDE I UPORABE

Klasifikacije

Načela vrednovanja

Trgovačke i transportne marže

Porezi umanjeni za subvencije na proizvodnju i uvoz

Ostali osnovni koncepti

Dodatne informacije

IZVORI PODATAKA I USKLAĐIVANJE

ALAT ZA ANALIZU I PROŠIRENJA

POGLAVLJE 10.

MJERE CIJENE I OBUJMA

PODRUČJE PRIMJENE INDEKSA CIJENA I OBUJMA U NACIONALNIM RAČUNIMA

Integrirani sustav indeksa cijena i obujma

Ostali indeksi cijene i obujma

OPĆA NAČELA MJERENJA INDEKSA CIJENA I OBUJMA

Definicija cijena i obujma tržišnih proizvoda

Kvaliteta, cijena i homogeni proizvodi

Cijene i obujam

Novi proizvodi

Načela za netržišne usluge

Načela za dodanu vrijednosti i BDP

POSEBNI PROBLEMI PRI PRIMJENI NAČELA

Porezi i subvencije na proizvode i uvoz

Ostali porezi i subvencije na proizvodnju

Potrošnja fiksnog kapitala

Naknade zaposlenicima

Stanje proizvedene fiksne aktive i zaliha

MJERE REALNOG DOHOTKA ZA UKUPNO GOSPODARSTVO

MEĐUPROSTORNI INDEKSI CIJENA I OBUJMA

POGLAVLJE 11.

STANOVNIŠTVO I INPUTI RADA

UKUPNO STANOVNIŠTVO

EKONOMSKI AKTIVNO STANOVNIŠTVO

ZAPOSLENOST

Zaposlenici

Samozaposlene osobe

Zaposlenost i rezidentnost

NEZAPOSLENOST

ZAPOSLENJA

Zaposlenja i rezidentnost

NEZABILJEŽENE GOSPODARSKE AKTIVNOSTI

UKUPNI ODRAĐENI SATI

Utvrđivanje stvarno odrađenih sati

EKVIVALENT PUNOG RADNOG VREMENA

INPUTI RADA ZAPOSLENIKA PO STALNIM NAKNADAMA

MJERE PRODUKTIVNOSTI

POGLAVLJE 12.

TROMJESEČNI NACIONALNI RAČUNI

UVOD

POSEBNA OBILJEŽJA TROMJESEČNIH NACIONALNIH RAČUNA

Vrijeme bilježenja

Proizvodnja u tijeku

Aktivnosti koncentrirane u posebnim razdobljima godine

Rijetka plaćanja

Brze procjene

Izravnanje određivanje mjerila tromjesečnih nacionalnih računa

Izravnanje

Dosljednost između tromjesečnih i godišnjih računa – određivanje mjerila (benchmarking)

Lančano povezane mjere cijene i promjena obujma

Sezonske i kalendarske prilagodbe

Slijed sastavljanja sezonski prilagođenih lančano povezanih mjera obujma

POGLAVLJE 13.

REGIONALNI RAČUNI

UVOD

REGIONALNO PODRUČJE

JEDINICE I REGIONALNI RAČUNI

Institucionalne jedinice

Lokalne jedinice po vrsti djelatnosti i regionalne proizvodne aktivnosti po djelatnosti

METODE REGIONALIZACIJE

AGREGATI ZA PROIZVODNE AKTIVNOSTI

Bruto dodana vrijednost i bruto domaći proizvod po regiji

Alokacija UFPIM-a korisničkim djelatnostima

Zaposlenost

Naknade zaposlenicima

Prijelaz s regionalnog BDV-a na regionalni BDP

Stope rasta obujma regionalnog BDV-a

REGIONALNI RAČUNI DOHOTKA KUĆANSTAVA

POGLAVLJE 14.

USLUGE FINANCIJSKOG POSREDOVANJA INDIREKTNO MJERENE (UFPIM)

KONCEPT UFPIM-a I UČINAK UPORABNE ALOKACIJE UFPIM-a NA GLAVNE AGREGATE

IZRAČUN PROIZVODNJE UFPIM-a PO SEKTORIMA S.122 I S.125

Potrebni statistički podaci

Referentne stope

Unutarnja referentna stopa

Vanjska referentna stopa

Detaljna raspodjela UFPIM-a prema institucionalnim sektorima

Raščlamba alociranog UFPIM-a kućanstvima na intermedijarnu i finalnu potrošnju

IZRAČUN UVOZA UFPIM-a

OBUJAM UFPIM-u VOLUMNIM TERMINIMA

IZRAČUN UFPIM-a PO DJELATNOSTI

OUTPUT SREDIŠNJE BANKE

POGLAVLJE 15.

UGOVORI, NAJMOVI I LICENCE

UVOD

RAZLIKA IZMEĐU OPERATIVNOG LEASINGA, LEASINGA RESURSA I FINANCIJSKOG LEASINGA

Operativni leasing

Financijski leasing

Leasing resursa

Dozvole za korištenje prirodnog resursa

Dozvole za obavljanje određenih djelatnosti

Javno-privatna partnerstva (JPP)

Ugovori o koncesiji za usluge

Tržišni operativni leasing (AN.221)

Isključiva prava na buduću robu i usluge (AN.224)

POGLAVLJE 16.

OSIGURANJE

UVOD

Izravno osiguranje

Reosiguranje

Uključene jedinice

OUTPUT IZRAVNOG OSIGURANJA

Zarađene premije

Dodaci na premiju

Prilagođene nastale štete ili dospjele naknade

Prilagođene štete nastale s naslova neživotnog osiguranja

Dospjele naknade s naslova životnog osiguranja

Tehničke pričuve osiguranja

Definiranje outputa osiguranja

Neživotno osiguranje

Životno osiguranje

Reosiguranje

TRANSAKCIJE POVEZANE S NEŽIVOTNIM OSIGURANJEM

Raspodjela outputa osiguranja među korisnicima

Usluge osiguranja pružene prema sektoru inozemstva te iz sektora inozemstva

Bilježenja

TRANSAKCIJE ŽIVOTNOG OSIGURANJA

TRANSAKCIJE POVEZANE S REOSIGURANJEM

TRANSAKCIJE POVEZANE S POMOĆNIM DJELATNOSTIMA OSIGURANJA

RENTE

KNJIŽENJE BILJEŽENJE ŠTETA S NASLOVA NEŽIVOTNOG OSIGURANJA

Obrada prilagođenih šteta

Obrada katastrofalnih gubitaka

POGLAVLJE 17.

SOCIJALNO OSIGURANJE, UKLJUČUJUĆI MIROVINE

UVOD

Programi socijalnog osiguranja, socijalna pomoć i individualne police osiguranja

Socijalne naknade

Socijalne naknade koje osigurava opća država

Socijalne naknade koje osiguravaju druge institucionalne jedinice

Mirovine i drugi oblici naknada

NAKNADE SOCIJALNOG OSIGURANJA KOJE NISU MIROVINE

Programi socijalnog osiguranja koji nisu mirovinski programi

Drugi programi socijalnog osiguranja povezani sa zaposlenjem

Bilježenje stanja i tokova po vrsti nemirovinskog programa socijalnog osiguranja

Programi socijalnog osiguranja

Drugi nemirovinski programi socijalnog osiguranja povezani sa zaposlenjem

MIROVINE

Vrste mirovinskih programa

Mirovinski programi socijalnog osiguranja

Drugi mirovinski programi povezani sa zaposlenjem

Programi utvrđenih doprinosa

Programi s utvrđenim naknadama

Indikativni programi utvrđenih doprinosa i kombinirani programi

Usporedba programa utvrđenih naknada i programa utvrđenih doprinosa

Administrator mirovina, upravitelj mirovinskog fonda, mirovinski fond i mirovinski program više poslodavaca

Bilježenje stanja i tokova po vrsti mirovinskog programa u socijalnom osiguranju

Transakcije za mirovinske programe socijalne sigurnosti

Transakcije za ostale mirovinske programe povezane sa zaposlenjem

Transakcije za utvrđene mirovinske doprinose

Drugi tokovi povezani s mirovinskim programima utvrđenih doprinosa

Transakcije u slučaju utvrđenih naknada mirovinskih programa

DODATNA TABLICA ZA OBRAČUNATA MIROVINSKA PRAVA (ACCRUED –TO-DATE) U OKVIRU SOCIJALNOG OSIGURANJA

Oblik dodatne tablice

Stupci tablice

Redci tablice

Početne i završne bilance stanja

Promjene u mirovinskim pravima zbog transakcija

Promjene mirovinskih prava zbog drugih gospodarskih tokova

Povezani pokazatelji

Aktuarske pretpostavke

Do sada akumulirana (Accrued-to-date) prava

Diskontna stopa

Rast plaća

Demografske pretpostavke

POGLAVLJE 18.

RAČUNI SEKTORA INOZEMSTVA

UVOD

EKONOMSKO PODRUČJE

Rezidentnost

INSTITUCIONALNE JEDINICE

POSLOVNICE KAO IZRAZ U MEĐUNARODNIM RAČUNIMA BILANCE PLAĆANJA

UVJETNO REZIDENTNE JEDINICE

PODUZEĆA U VIŠE PODRUČJA

ZEMLJOPISNA PODJELA

MEĐUNARODNI RAČUNI BILANCE PLAĆANJA

IZRAVNAVAJUĆE STAVKE U TEKUĆIM RAČUNIMA MEĐUNARODNIH RAČUNA

RAČUNI SEKTORA INOZEMSTVA I NJIHOV ODNOS PREMA MEĐUNARODNIM RAČUNIMA BILANCE PLAĆANJA

Vanjski račun roba i usluga

Vrednovanje

Roba za preradu

Preprodaja

Roba namijenjena preprodaji

Uvoz i izvoz UFPIM-a

Vanjski račun primarnog i sekundarnog dohotka

Račun primarnog dohotka

Dohodak od izravnih ulaganja

Račun sekundarnog dohotka (tekući transferi) u BPM6

Vanjski kapitalni račun

Vanjski financijski račun i stanje međunarodnih ulaganja

BILANCA STANJA ZA SEKTOR INOZEMSTVA

POGLAVLJE 19.

EUROPSKI RAČUNI

UVOD

OD NACIONALNIH DO EUROPSKIH RAČUNA

Pretvorba podataka u različite valute

Europske institucije

Račun sektora inozemstva

Izravnanje transakcija

Mjere cijena i obujma

Bilance stanja

Matrice „od koga kome”

PRILOG 19.1.

RAČUNI EUROPSKIH INSTITUCIJA

Izvori

Uporabe

Konsolidacija

POGLAVLJE 20.

DRŽAVNI RAČUNI

UVOD

DEFINICIJA SEKTORA OPĆE DRŽAVE

Identifikacija jedinica u državi

Državne jedinice

Neprofitne ustanove klasificirane u sektor opće države

Ostale jedinice opće države

Javni nadzor

Razlikovanje između tržišnog i netržišnog

Pojam ekonomski značajnih cijena

Kriteriji kupaca za output javnog proizvođača

Output se primarno prodaje korporacijama i kućanstvima.

Output se prodaje samo državi.

Output se prodaje državi i drugima.

Test za određivanje tržišnih od netržišnih subjekata

Financijsko posredovanje i granica države

Granični slučajevi

Javna glavna predstavništva (Public Head offices)

Mirovinski fondovi

Kvazi-društva

Agencije za restrukturiranje

Agencije za privatizaciju

Strukture za kupovinu loše imovine

Subjekti posebne namjene

Zajednički pothvati (Joint ventures)

Agencije za reguliranje tržišta

Nadnacionalna tijela

Podsektori opće države

Središnja država

Savezna država

Lokalna država

Fondovi socijalnog osiguranja

PRIKAZ STATISTIČKIH PODATAKA O JAVNIM FINANCIJAMA

Okvir

Prihodi

Porezi i socijalni doprinosi

Prodaja

Ostali prihodi

Izdaci

Naknade zaposlenicima i intermedijarna potrošnja

Izdaci za socijalne naknade

Kamate

Ostali tekući izdaci

Kapitalni izdaci

Veza s izdacima države za finalnu potrošnju (P.3)

Izdaci države prema funkciji (COFOG)

Izravnavajuće stavke

Neto uzajmljivanje/neto pozajmljivanje (B.9)

Promjene neto vrijednosti zbog štednje i kapitalnih transfera (B.101)

Financiranje

Transakcije u aktivi

Transakcije s obvezama

Ostali ekonomski tokovi

Račun revalorizacije

Račun ostalih promjena obujma aktive

Bilance stanja

Konsolidacija

RAČUNOVODSTVENA PITANJA U VEZI S OPĆOM DRŽAVOM

Prihodi od poreza

Priroda prihoda od poreza

Porezni krediti

Iznosi koji se bilježe

Nenaplativi iznosi

Vrijeme bilježenja

Bilježenje dospijeća

Bilježenje dospijeća poreza

Kamate

Diskontirane obveznice i obveznice bez kupona (zero-coupon bonds)

Vrijednosnice vezane uz indeks (Index-linked securities)

Financijske izvedenice (Financial derivatives)

Sudske odluke

Izdaci za vojsku (Military expenditure)

Odnosi države s javnim poduzećima

Ulaganja u dionički kapital u javnim poduzećima i raspodjela zarade

Ulaganja u dionički kapital

Dokapitalizacija (Capital injections)

Subvencije i dokapitalizacija

Pravila koja se upotrebljavaju u posebnim okolnostima

Fiskalni poslovi

Raspodjela dohodaka javnih poduzeća

Dividende nasuprot povlačenju vlasničkih udjela

Porezi nasuprot povlačenje vlasničkih udjela

Privatizacija i nacionalizacija

Privatizacija

Neizravne privatizacije

Nacionalizacija

Transakcije sa središnjom bankom

Restrukturiranje, spajanja i preklasifikacije

Dužnički poslovi

Preuzimanje duga, brisanje duga i otpis duga (Debt assumptions, debt cancellation, and debt write-offs)

Preuzimanje i brisanje duga

Preuzimanje duga koje uključuje transfer nefinancijske aktive

Otpisi ili smanjenja dugova

Ostalo restrukturiranje dugova

Otkup duga po vrijednosti iznad tržišne

Otkup loše imovine i sanacija

Jamstva za dug

Jamstva-izvedenice

Standardizirana jamstva

Jednokratna jamstva

Sekuritizacija (Securitisation)

Definicija

Kriteriji za priznavanje prodaje

Bilježenje tokova

Ostala pitanja

Mirovinske obveze

Plaćanje paušalnih iznosa

Javno-privatna partnerstva

Opseg JPP-a

Ekonomsko vlasništvo i dodjela aktive

Računovodstvena pitanja

Transakcije s međunarodnim i nadnacionalnim organizacijama

Razvojna pomoć

JAVNI SEKTOR

Nadzor javnog sektora

Središnje banke

Javna kvazi-društva

Subjekti posebne namjene i nerezidenti

Zajednički pothvati

POGLAVLJE 21.

POVEZNICE IZMEĐU POSLOVNIH RAČUNA I NACIONALNIH RAČUNA TE MJERENJE POSLOVNE AKTIVNOSTI

NEKA POSEBNA PRAVILA I METODE POSLOVNOG RAČUNOVODSTVA

Vrijeme bilježenja

Dvostruko i četverostruko bilježenje

Vrednovanje

Račun dobiti i gubitka i bilanca stanja

NACIONALNI RAČUNI I POSLOVNI RAČUNI: PRAKTIČNA PITANJA

PRIJELAZ S POSLOVNIH IZVJEŠTAJA NA NACIONALNE RAČUNE: PRIMJER NEFINANCIJSKIH PODUZEĆA

Konceptualne prilagodbe

Prilagodbe za postizanje usklađenosti s računima drugih sektora

Primjeri prilagodba radi iscrpnosti

POSEBNA PITANJA

Vlasnički dobici/gubici

Globalizacija

Spajanja i pripajanja

POGLAVLJE 22.

SATELITSKI RAČUNI

UVOD

Funkcionalne klasifikacije

GLAVNA OBILJEŽJA SATELITSKIH RAČUNA

Funkcionalni satelitski računi

Posebni sektorski računi

Obuhvaćanje nemonetarnih podataka

Dodatne pojedinosti i dopunski koncepti

Različiti temeljni koncepti

Uporaba modeliranja i uključivanje eksperimentalnih rezultata.

Planiranje i izrada satelitskih računa

DEVET SPECIFIČNIH SATELITSKIH RAČUNA

Računi poljoprivrede

Računi okoliša

Računi zdravstva

Računi proizvodnje kućanstava

Računi rada i MDR

Računi produktivnosti i rasta

Računi istraživanja i razvoja

Računi socijalne zaštite

Satelitski računi turizma

POGLAVLJE 23.

KLASIFIKACIJE

UVOD

KLASIFIKACIJA INSTITUCIONALNIH SEKTORA (S)

KLASIFIKACIJA TRANSAKCIJA I OSTALIH TOKOVA

Transakcije proizvoda (P)

Transakcije neproizvedene nefinancijske aktive (oznake NP)

Transakcije raspodjele (D)

Tekući transferi u novcu i u naturi (D.5-D.8).

Transakcije financijske aktive i pasiva (F)

Ostale promjene aktive (K)

KLASIFIKACIJA IZRAVNAVAJUĆIH STAVKI I NETO VRIJEDNOSTI (B)

KLASIFIKACIJE STAVKI BILANCE STANJA (L)

KLASIFIKACIJA AKTIVE (A)

Nefinancijska aktiva (AN)

Financijska aktiva (AF)

KLASIFIKACIJA DODATNIH STAVKI

Nenaplativi zajmovi

Usluge u vezi s kapitalom

Tablica mirovina

Trajni proizvodi za široku potrošnju

Izravna strana ulaganja

Potencijalne stavke

Gotovina i depoziti

Klasifikacija dužničkih vrijednosnih papira u skladu s njihovim dospijećem

Dužnički vrijednosni papiri koji kotiraju na burzi i dužnički vrijednosni papiri koji ne kotiraju na burzi

Dugoročni zajmovi s dospijećem kraćim od godine dana i dugoročni zajmovi osigurani hipotekom

Investicijski udjeli koji kotiraju na burzi i investicijski udjeli koji ne kotiraju na burzi

Dospjele neplaćene obveze po kamatama i otplatama

Osobne i skupne doznake

PREGRUPIRANJE I ŠIFRIRANJE DJELATNOSTI (A) I PROIZVODA (P)

KLASIFIKACIJA FUNKCIJA DRŽAVE (COFOG)

KLASIFIKACIJA OSOBNE POTROŠNJE PREMA NAMJENI (COICOP)

KLASIFIKACIJA IZDATAKA NEPROFITNIH USTANOVA KOJE SLUŽE KUĆANSTVIMA (COPNI)

KLASIFIKACIJA IZDATAKA PROIZVOĐAČA PREMA NAMJENI (COPP)

POGLAVLJE 24.

RAČUNI

Tablica 24.1. –

Račun 0: Račun roba i usluga

Tablica 24.2. –

Potpun slijed računa ukupnog gospodarstva

Tablica 24.3. –

Potpuni skup računa za nefinancijska društva

Tablica 24.4. –

Potpuni slijed računa za financijska društva

Tablica 24.5 –

Potpuni skup računa za opću državu

Tablica 24.6. -

Potpuni slijed računa kućanstava

Tablica 24.7. –

Potpuni slijed računa neprofitnih ustanova koje služe kućanstvima




POGLAVLJE 1.

OPĆE ZNAČAJKE I TEMELJNA NAČELA

OPĆE ZNAČAJKE

1.01. Europski sustav računa (dalje u tekstu: „ESA 2010.” ili „ESA”) je međunarodno usklađen računovodstveni okvir za sustavno i detaljno opisivanje ukupnog gospodarstva (regije, države ili skupine država), njegovih sastavnih dijelova i odnosa s ostalim ukupnim gospodarstvima.

1.02. Prethodnik ESA-e 2010., Europski sustav računa iz 1995. (ESA 95), objavljen je 1996 ( 4 ). Metodologija za ESA-u 2010., kako je određena u ovom Prilogu, ima istu strukturu kao ESA 95 publikacija za prvih trinaest poglavlja, ali zatim ima jedanaest novih poglavlja koji opisuju aspekte sustava koji odražavaju razvoje u mjerenju suvremenih gospodarstava ili u korištenju ESA-e 95 u Europskoj uniji (EU).

1.03. Struktura ovog priručnika je kako slijedi. Poglavlje 1. opisuje osnovne značajke sustava u pogledu koncepata i određuje načela ESA-e te opisuje temeljne statističke jedinice i njihovo grupiranje. Daje pregled slijeda računa te kratak opis ključnih agregata te uloge tablica ponude i uporabe te input-output okvira. Poglavlje 2. opisuje institucionalne jedinice korištene za mjerenje gospodarstva te kako su te jedinice klasificirane u sektore i podsektore radi omogućivanja analize. Poglavlje 3. opisuje sve transakcije u pogledu proizvoda (roba i usluga), kao i neproizvedenih roba, u sustavu. Poglavlje 4. opisuje sve transakcije u gospodarstvu koje raspodjeljuju ili preraspodjeljuju dohodak i bogatstvo u gospodarstvu. Poglavlje 5. opisuje financijske transakcije u gospodarstvu. Poglavlje 6. opisuje promjene vrijednosti aktive koje se mogu dogoditi zbog negospodarskih događaja ili promjena cijena. Poglavlje 7. opisuje bilancu stanja te sustave klasifikacije aktive i pasive. Poglavlje 8. određuje sljedove računa i izravnavajuće stavke povezane sa svakim računom. Poglavlje 9. opisuje tablice ponude i uporabe i njihovu ulogu u usklađivanju veličina dohotka, proizvodnje i potrošnje u gospodarstvu. Također opisuje input-output tablice koje se mogu izvesti iz tablica ponude i uporabe. Poglavlje 10. opisuje konceptualnu osnovu za veličine cijena i obujma povezane s nominalnim vrijednostima u računima. Poglavlje 11. opisuje veličine stanovništva i tržišta rada koje se mogu upotrebljavati s veličinama nacionalnih računa u ekonomskoj analizi. Poglavlje 12. daje kratak opis tromjesečnih nacionalnih računa i kako se razlikuju s naglaskom u odnosu na godišnje račune.

1.04. Poglavlje 13. opisuje namjene, koncepte i pitanja izračuna pri pripremi niza regionalnih računa. Poglavlje 14. opisuje mjerenje financijskih usluga koje pružaju financijski posrednici i koje se financiraju iz neto prihoda od kamata te su odraz višegodišnjeg istraživanja i razvoja u državama članicama radi dobivanja veličine koja je snažna i usklađena među državama članicama. Poglavlje 15. o ugovorima, najmovima i licencama potrebno je radi opisivanja područja od rastućeg značaja u nacionalnim računima. Poglavlja 16. i 17. o osiguranju, socijalnom osiguranju i mirovinama opisuje kako se s tim programima postupa u nacionalnim računima jer pitanja preraspodjele dobivaju na interesu kako stanovništvo stari. Poglavlje 18. obuhvaća račune sektora inozemstva, koji su nacionalni računi ekvivalentni veličinama u računima sustava bilance plaćanja. Poglavlje 19. o europskim računima također je novo te obuhvaća aspekte nacionalnih računa kada europski institucionalni i trgovinski aranžmani otvaraju pitanja koja zahtijevaju usklađeni pristup. Poglavlje 20. opisuje račune za sektor države – područje od posebnog interesa jer su pitanja fiskalne opreznosti država članica i dalje ključna u vođenju ekonomske politike u EU-u. Poglavlje 21. opisuje veze između poslovnih računa i nacionalnih računa, područje od rastućeg interesa jer multinacionalne korporacije postaju odgovorne za rastući udio u bruto domaćem proizvodu (BDP) u svim zemljama. Poglavlje 22. opisuje odnos između satelitskih računa i glavnih nacionalnih računa. Poglavlja 23. i 24. služe za upućuje na veze; poglavlje 23. određuje klasifikaciju korištenu za sektore, aktivnosti i proizvode u ESA-i 2010., a poglavlje 24. određuje cjelokupni slijed računa za svaki sektor.

1.05. Struktura ESA-e 2010. u skladu je sa svjetskim smjernicama o nacionalnom računovodstvu određenim u Sustavu nacionalnih računa iz 2008. (SNA 2008.), osim određenih razlika u prikazu i većem stupnju preciznosti nekih ESA 2010. koncepata koji se koriste za određene potrebe EU-a. Te su smjernice izrađene pod zajedničkom odgovornošću Ujedinjenih naroda (UN), Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), Statističkog ureda Europske unije (Eurostat), Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) i Svjetske banke. ESA 2010. je usmjerena na okolnosti i potrebe za podacima u EU. Kao SNA 2008., i ESA 2010. je usklađena s konceptima i klasifikacijama korištenima u brojnim drugim društvenim i ekonomskim statistikama (na primjer, statistici o nezaposlenosti, statistici o proizvodnji i statistici o vanjskoj trgovini). ESA 2010. stoga služi kao središnji referentni okvir za društvenu i ekonomsku statistiku EU i njezinih država članica.

1.06. Okvir ESA-e sastoji se od dva glavna skupa tablica:

(a) računi institucionalnih sektora;

(b)  input-output okvir i računi prema djelatnostima.

1.07. Sektorski računi pružaju, za svaki institucionalni sektor, sustavan opis različitih faza ekonomskog procesa: proizvodnje, stvaranja dohotka, raspodjele dohotka, preraspodjele dohotka, uporabe dohotka i financijske i nefinancijske akumulacije. Sektorski računi također uključuju bilancu stanja koja prikazuje stanja aktive, pasive i neto vrijednost na početku i na kraju računovodstvenog razdoblja.

1.08.  Input-output okvir, kroz tablice ponude i uporabe, detaljnije određuju proizvodni proces (strukturu troškova, stvaranje dohotka i zaposlenost) i tokove roba i usluga (proizvodnju, uvoz, izvoz, finalnu potrošnju, intermedijarnu potrošnju i investicije po proizvodnim grupama). U tom okviru odražavaju se dvije važne računovodstvene jednakosti: zbroj dohodaka nastalih u djelatnosti jednak je dodanoj vrijednosti koju je proizvela ta djelatnost te, za svaki proizvod ili skupinu proizvoda, ponuda je jednaka potražnji.

1.09. ESA 2010. obuhvaća koncepte stanovništva i zaposlenosti. Takvi su koncepti relevantni za sektorske račune, račune po djelatnostima i okvir ponude i uporabe.

1.10. ESA 2010. nije ograničena na godišnje nacionalno računovodstvo, nego se također primjenjuje na tromjesečne i kraće ili dulje razdoblje. Također se primjenjuje na regionalne račune.

1.11. ESA 2010. postoji usporedno sa SNA-om 2008. zbog uporaba veličina nacionalnih računa u EU-u. Države članice su odgovorne za prikupljanje i iskazivanje svojih nacionalnih računa radi opisivanja svojeg gospodarskog stanja. Države članice također sastavljaju skup računa koji se dostavljaju Komisiji (Eurostatu) kao dio regulatornog plana dostave podataka za ključne namjene socijalne, gospodarske i fiskalne politike u Uniji. Te namjene uključuju određivanje monetarnih doprinosa država članica u proračun EU-a putem „četvrtog izvora”, pomoć regijama EU-a kroz planove strukturnih fondova i nadzor gospodarske uspješnosti država članica u okviru postupka zbog prekomjernog deficita i Pakta o stabilnosti i rastu.

1.12. Kako bi se doprinosi i koristi raspodijelili u skladu s veličinama sastavljenim i prikazanim na strogo konzistentan način, ekonomska statistika korištena za te namjene sastavlja se u skladu s istim konceptima i pravilima. ESA 2010. je uredba koja uspostavlja pravila, dogovore, definicije i klasifikacije koje se trebaju primijeniti u izradi nacionalnih računa u državama članicama koje će biti dio plana dostave podataka kako je određeno u Prilogu B ovoj Uredbi.

1.13. S obzirom na velike iznose novca uključene u sustavu doprinosa i koristi u EU-u, ključno je da se sustav mjerenja primjenjuje konzistentno u svakoj državni članici. U takvim okolnostima važno je usvojiti oprezan pristup procjenama koje se ne mogu opažati izravno na tržištu, izbjegavajući korištenje jednostavnih postupaka za procjenjivanje veličina u nacionalnim računima.

1.14. Koncepti ESA-e 2010. su u nekoliko slučajeva specifičniji i precizniji od onih u SNA 2008. radi osiguranja što je moguće veće konzistentnost među mjerenjima država članica izvedenih iz nacionalnih računa. Taj prevladavajući zahtjev za snažno konzistentnim procjenama je rezultirao identificiranjem središnjeg skupa nacionalnih računa u EU-u. Ako razina konzistentnosti mjerenja među državama članicama nije dovoljna, takve procjene se obično uključuju u takozvane „nesredišnje račune” koji obuhvaćaju dodatne tablice i satelitske račune.

1.15. Primjer gdje se smatralo potrebnim biti oprezan u oblikovanju ESA-e 2010. je u području mirovinskih obveza. Postoje opravdani razlozi za njihovo mjerenje radi pomoći u ekonomskoj analizi, ali ključni zahtjev u EU-u za izradom računa koji su usklađeni u vremenu i prostoru zahtijevao je oprezan pristup.

Globalizacija

1.16. Sve veća globalna priroda ekonomske aktivnosti povećala je međunarodnu trgovinu u svim svojim oblicima te povećala izazove državama u prikazivanju svojih domaćih gospodarstava u nacionalnim računima. Globalizacija je dinamičan i multidimenzionalan proces u kojem nacionalni resursi postaju više međunarodno pokretljiviji, dok nacionalna gospodarstva postaju sve više međusobno ovisna. Obilježje globalizacije koje može uzrokovati najviše problema u mjerenju za nacionalne račune je rastući udio međunarodnih transakcija multinacionalnih trgovačkih društava, u kojem su prekogranične transakcije između matičnih društava, društava kćeri i podružnica. Međutim, postoje i drugi izazovi, a u nastavku je iscrpniji popis pitanja u vezi s podacima:

(1) transferne cijene između povezanih trgovačkih društava (vrednovanje uvoza i izvoza);

(2) povećanje obrade proizvoda, pri čemu se robama trguje preko međunarodnih granica bez promjene vlasništva (robe za obradu) i preprodaja;

(3) međunarodna trgovina putem Interneta, kako za trgovačka društva, tako i za kućanstva;

(4) trgovina i korištenje intelektualnim vlasništvom na svjetskoj razini;

(5) radnici koji rade u inozemstvu i doznačuju značajne iznose obitelji u tuzemstvu (doznake radnika, kao dio osobnih transfera);

(6) multinacionalne korporacije koje organiziraju svoje poslovanje preko nacionalnih granica, radi povećanja proizvodne učinkovitosti i smanjenja ukupnog poreznog tereta. To može dovesti do umjetnih korporativnih struktura koje ne odražavaju ekonomsku stvarnost;

(7) korištenje off-shore financijskih posrednika (subjekti posebne namjene i drugi oblici) radi uređenja financiranja globalnih aktivnosti;

(8) ponovni izvoz roba i prijevoz u EU roba između država članica nakon ulaska u Uniju (kvazi-prijevoz);

(9) povećanje odnosa između izravnih stranih ulaganja te potreba identificiranja i raspodjele tokova izravnih ulaganja.

1.17. Svi ovi sve uobičajeniji aspekti globalizacije čine uočavanje i precizno mjerenje prekograničnih tokova rastućim izazovom za nacionalne statističare. Čak i sa sveobuhvatnim i snažnim sustavom prikupljanja i mjerenja za stavke u sektoru inozemstva (i stoga također u međunarodnim računima koji se nalaze u bilanci plaćanja), globalizacija će povećati potrebu za pojačanim naporima za održavanje kvalitete nacionalnih računa za sva gospodarstva i grupacije gospodarstava.

UPOTREBA ESA-e 2010.

Okvir za analizu i politiku

1.18. Okvir ESA-e može se upotrebljavati za analizu i ocjenu:

(a) strukture ukupnog gospodarstva. Primjeri vrsta korištenih veličina su:

(1) dodana vrijednost i zaposlenost prema djelatnostima;

(2) dodana vrijednost i zaposlenost prema regiji;

(3) raspodjela prihoda prema sektoru;

(4) uvoz i izvoz prema skupini proizvoda;

(5) izdaci za finalnu potrošnju prema funkciji i skupini proizvoda;

(6) investicije u fiksni kapital i stanje fiksnog kapitala prema djelatnostima;

(7) struktura stanja i tokova financijske aktive prema vrsti aktive i sektoru;

(b) specifičnih dijelova ili aspekata gospodarstva. Primjeri su:

(1) bankarstvo i financije u nacionalnom gospodarstvu;

(2) uloga države i njezin financijski položaj;

(3) gospodarstvo pojedine regije (u usporedbi s ukupnim nacionalnim gospodarstvom);

(4) razine štednje i zaduženosti kućanstava;

(c) razvoja gospodarstva tijekom vremena. Primjeri su:

(1) analiza stopa rasta BDP-a;

(2) analiza inflacije;

(3) analiza sezonskih kretanja u potrošnji kućanstava na temelju tromjesečnih računa;

(4) analiza promjene važnosti određenih vrsta financijskih instrumenata tijekom vremena, npr. povećanje važnosti financijskih izvedenica;

(5) usporedba industrijske strukture nacionalnog gospodarstva tijekom duljeg razdoblja;

(d) ukupnog gospodarstva u odnosu na ostala gospodarstva. Primjeri su:

(1) usporedba uloge i veličine države u državama članicama EU-a;

(2) analiza međuovisnosti između gospodarstava EU-a, uzimajući u obzir države članice i njihove regije;

(3) analiza sastava i odredišta izvoza EU-a;

(4) usporedba stopa rasta BDP-a ili raspoloživog dohotka po stanovniku u EU-u i drugim razvijenim gospodarstvima.

1.19. Za EU i njegove države članice, brojke iz ESA okvira imaju važnu ulogu za oblikovanje i praćenje njihovih socijalnih i ekonomskih politika.

Sljedeći primjeri pokazuju uporabe ESA okvira:

(a) praćenje i usmjeravanje pri određivanju makroekonomske i monetarne politike u europodručju i određivanje kriterija konvergencije za ekonomsku i monetarnu uniju (EMU) u pogledu podataka nacionalnih računa (npr. stope rasta BDP-a);

(b) određivanje kriterija za postupak zbog prekomjernog deficita: veličine državnog deficita i zaduženosti;

(c) odobravanje financijske potpore regijama u EU-u: pri dodjeli sredstava regijama koristi se statistika regionalnih računa;

(d) određivanje vlastitih sredstava proračuna EU-a. Oni ovise o podacima iz nacionalnih računa na tri načina:

(1) ukupna sredstva EU-a određuju se kao postotak zbroja bruto nacionalnih dohodaka država članica (BND);

(2) treći vlastiti izvor EU-a je vlastiti izvor iz PDV-a. Doprinosi država članica ovome izvoru u velikoj su mjeri određeni podacima iz nacionalnih računa jer se ti podaci koriste za izračunavanje prosječne stope PDV-a;

(3) relativne veličine doprinosa država članica za četvrti vlastiti izvor EU temelji se na procjenama njihovih bruto nacionalnih dohodaka. Te su procjene temelj za većinu plaćanja država članica.

Obilježja koncepata ESA-e 2010.

1.20. Radi uspostave ravnoteže između potrebe za podacima i mogućnosti njihova prikupljanja, koncepti ESA-e 2010. imaju nekoliko važnih obilježja. Obilježja su da su računi:

(a) usklađeni na međunarodnoj razini;

(b) usklađeni s drugim sustavima socijalne i ekonomske statistike;

(c) konzistentni;

(d) operativni, to jest da se mogu mjeriti u praksi;

(e) različiti od većine administrativnih koncepata;

(f) dobro uspostavljeni i utvrđeni za dugo razdoblje;

(g) usmjereni na opisivanje ekonomskog procesa u monetarnim i lako vidljivim izrazima;

(h) prikladni za primjenu u različitim situacijama i za različite namjene.

1.21. Koncepti ESA-e 2010. usklađeni su na međunarodnoj razini zato što:

(a) koncepti ESA-e 2010. usklađeni su s onima iz svjetskih smjernica za nacionalno računovodstvo, tj. SNA 2008.;

(b) državama članicama ESA 2010. predstavlja standard za prikazivanje podataka iz nacionalnih računa svim međunarodnim organizacijama;

(c) međunarodna usklađenost koncepata ključna je pri usporedbi statistika različitih zemalja.

1.22. Koncepti u ESA-i 2010. usklađeni su s onima u drugim društvenim i ekonomskim statistikama jer ESA 2010. primjenjuje koncepte i klasifikacije (npr. statističke klasifikacije ekonomskih djelatnosti u Europskoj uniji „NACE rev. 2” ( 5 )) koji se koriste za druge društvene i ekonomske statistike država članica, npr. u statistici o proizvodnji, statistici o vanjskoj trgovini i statistici o zaposlenosti; razlike u konceptima zadržane su na najnižoj razini. Nadalje, koncepti i klasifikacije u ESA-i 2010. usklađeni su s onima Ujedinjenih naroda.

To usklađivanje sa društvenim i ekonomskom statistikom pomaže u povezivanju i usporedbi s tim podacima, tako da se može osigurati kvaliteta podataka iz nacionalnih računa. Nadalje, podaci sadržani u tim posebnim statistikama mogu se bolje povezati s općom statistikom o nacionalnom gospodarstvu.

1.23. Zajednički koncepti korišteni u nacionalnom računovodstvenom okviru i drugim sustavima društvene i ekonomske statistike omogućuju izvođenje konzistentnih veličina. Na primjer, mogu se izračunati sljedeći omjeri:

(a) izračunavanje produktivnosti, kao što je dodana vrijednost po satu rada (ovi iznosi zahtijevaju konzistentnost između koncepata dodane vrijednosti i sati rada);

(b) raspoloživi nacionalni dohodak po stanovniku (ovaj omjer zahtijeva konzistentnost između koncepata raspoloživog nacionalnog dohotka i veličina stanovništva);

(c) investicije u fiksni kapital kao postotak stanja fiksnog kapitala (ovaj omjer zahtijeva konzistentnost između definicija spomenutih tokova i stanja);

(d) državni deficit i državni dug kao postotak bruto domaćeg proizvoda (ovi iznosi zahtijevaju konzistentnost između pojmova državnog deficita, državnog duga i bruto domaćeg proizvoda).

Unutarnja konzistentnost koncepata dopušta izvođenje određenih procjena iz reziduala, npr. štednja se može procijeniti kao razlika između raspoloživog dohotka i izdataka za finalnu potrošnju.

1.24. Koncepti u ESA-i 2010. primjenjuju se imajući na umu skupljanje podataka i mjerenje. Operativno obilježje se očituje na nekoliko načina u smjernicama za izradu računa.

(a) Aktivnosti ili stavke opisuju se jedino ako su značajne veličine. Na primjer: vlastita proizvodnja roba u kućanstvima, poput tkanja i lončarstva, ne bilježi se kao proizvodnja, jer ona nije značajna za zemlje EU-a.

(b) Neki su koncepti popraćeni smjernicama za njihovu procjenu. Na primjer, pri određivanju potrošnje fiksnog kapitala, upućuje se na linearnu amortizaciju. Za procjenu stanja fiksnog kapitala treba primjenjivati metodu stalne inventarizacije kada nedostaju izravni podaci o stanju fiksnog kapitala. Drugi primjer je vrednovanje proizvodnje za vlastitu uporabu: ona se, u načelu, vrednuje po bazičnim cijenama, ali se vrednovanje bazičnih cijena, prema potrebi, može procijeniti zbrajanjem različitih troškova proizvodnje.

(c) Usvojeni su neki dogovori. Na primjer, sve se kolektivne usluge koje osigurava država klasificiraju kao izdaci za finalnu potrošnju.

1.25. Međutim, moguće je da se podaci potrebni za statistiku nacionalnih računa ne mogu lako skupiti izravno, jer se temeljni koncepti obično razlikuju od koncepata na kojima se temelje izvori administrativnih podataka. Primjeri administrativnih izvora su poslovni računi, evidencije o različitim vrstama poreza (PDV, porez na dohodak, uvozne pristojbe itd.), podaci o socijalnoj sigurnosti te podaci nadzornih odbora u bankarstvu i osiguranju. Ovi administrativni podaci služe kao ulazne jedinice za izradu nacionalnih računa. Stoga se oni preoblikuju kako bi bili u skladu s ESA-om.

Koncepti ESA-e obično se razlikuju od administrativnih protustavki u tome što:

(a) administrativni se koncepti razlikuju od države do države. Posljedično, međunarodna usklađenost nije moguća kada se koriste administrativni koncepti;

(b) administrativni se koncepti s vremenom mijenjaju. Posljedično, usporedbe s vremenskim odmakom nisu moguće korištenjem administrativnih koncepata;

(c) koncepti na kojima se temelje izvori administrativnih podataka obično nisu usklađeni između različitih administrativnih sustava. Međutim, povezivanje i usporedba podataka, što predstavlja ključni element pri sastavljanju nacionalnih računa, ostvarivi su jedino uz usklađeni skup koncepata.

(d) administrativni koncepti općenito nisu optimalni za ekonomsku analizu i ocjenu ekonomske politike.

1.26. Ipak, izvori administrativnih podataka vrlo dobro zadovoljavaju potrebe za podacima nacionalnih računa i ostalih statistika, budući da:

(a) koncepti i klasifikacije koji su izvorno namijenjeni u statističke svrhe, također se usvajaju i u administrativne svrhe, npr. klasifikacija državnih izdataka prema vrsti;

(b) izvori administrativnih podataka izričito uzimaju u obzir (posebne) statističke potrebe za podacima; to se na primjer odnosi na sustav Intrastat za pružanje informacija o isporuci roba između država članica.

1.27. Glavni koncepti ESA-e jasno su određeni i utvrđeni za dulje razdoblje, budući da:

(a) odobreni su kao međunarodni standard već mnogo godina;

(b) u uzastopnim međunarodnim smjernicama za nacionalno računovodstvo vrlo se malo temeljnih koncepata mijenja.

Ovaj kontinuitet u konceptima smanjuje potrebu za ponovnim izračunom vremenskih serija. Nadalje, smanjuje izloženost koncepata nacionalnim i međunarodnim političkim pritiscima. Iz tih razloga podaci nacionalnih računa mogli su biti nepristrana baza podataka za ekonomsku politiku i analizu.

1.28. Naglasak koncepata ESA-e 2010. stavljen je na opisivanje ekonomskog procesa u monetarnim izrazima koji su lako vidljivi. Stanja i tokovi koji nisu lako vidljivi u monetarnom smislu ili koji nemaju jasan monetarni ekvivalent ne bilježe se u ESA-i.

Ovo se načelo nije primjenjivalo striktno, budući da također treba uzeti u obzir zahtjev za konzistentnošću i potrebe korisnika. Na primjer, radi konzistentnosti se vrijednost kolektivnih državnih usluga bilježi kao izlazne jedinice, budući da je isplata naknade zaposlenicima i kupovina svih vrsta roba i usluga koju izvrši država lako vidljiva u monetarnim izrazima. Nadalje, u svrhu ekonomske analize i politike, opisivanje kolektivnih državnih usluga u odnosu na ostatak nacionalnog gospodarstva povećava korisnost nacionalnih računa kao cjeline.

1.29. Opseg koncepata ESA-e može se ilustrirati uzimajući u obzir nekoliko važnih graničnih slučajeva.

U granice proizvodnje ESA-e bilježi se sljedeće (vidjeti stavke od 3.07 do 3.09):

(a) proizvodnja pojedinačnih i kolektivnih državnih usluga;

(b) proizvodnja usluga stanovanja za vlastiti račun vlasnika-stanara;

(c) proizvodnja roba za vlastitu finalnu potrošnju, npr. poljoprivrednih proizvoda;

(d) izgradnja za vlastite potrebe, uključujući i onu koju su izvela kućanstva;

(e) proizvodnja usluga koje je proizvelo plaćeno kućansko osoblje;

(f) uzgoj riba u ribnjacima;

(g) proizvodnja zabranjena zakonom, ako sve jedinice uključene u transakciju u nju ulaze dobrovoljno;

(h) proizvodnja čiji prihodi nisu u potpunosti prijavljeni poreznim tijelima, npr. skrivena proizvodnja tekstila.

1.30. Sljedeće nije uključeno u granice proizvodnje i ne bilježi se u ESA-i:

(a) kućanske i osobne usluge proizvedene i konzumirane u istom kućanstvu, npr. čišćenje, priprema hrane ili njega bolesnih ili starijih osoba;

(b) dobrovoljne usluge koje ne vode do proizvodnje roba, npr. čuvanje i čišćenje bez naknade;

(c) prirodni uzgoj ribe u otvorenom moru.

1.31. ESA bilježi sve outpute proizvodnje koji se nalaze u granicama definirane proizvodnje. Međutim, outputi pomoćnih aktivnosti ne bilježe se. Svi inputi upotrebljeni za pomoćnu aktivnost tretiraju se kao inputi aktivnosti koju ta aktivnost podupire. Ako je subjekt koji obavlja samo pomoćne aktivnosti statistički vidljiv, u smislu da su odvojeni računi za proizvodnju koju obavlja lako dostupni, ili ako je na zemljopisno različitom području od subjekata koje opslužuje, mora se zabilježiti kao zasebna jedinica i razvrstati u klasifikaciju djelatnosti koja odgovara njegovoj glavnoj aktivnosti, i u nacionalnim i u regionalnim računima. U nedostatku dostupnosti prikladnih osnovnih podataka, output pomoćne aktivnosti može se procijeniti zbrajanjem troškova.

1.32. Ako se aktivnosti smatraju proizvodnjom i njihov se output bilježi, tada se također bilježi i popratni dohodak, zaposlenost, finalna potrošnja i sl. Na primjer, ako se vlastita proizvodnja stambenih usluga od vlasnika-stanara bilježi kao proizvodnja, bilježi se također i dohodak i izdaci za finalnu potrošnju koji nastaju za spomenute stanare-vlasnike. Budući da, po definiciji, nema inputa rada pri proizvodnji usluga stanovanja od vlasnika-stanara, ne bilježi se zaposlenost. Time se zadržava konzistentnost sa sustavom statistike rada, u kojoj se ne bilježi zaposlenost za vlasništvo stanova. Obrnuto vrijedi kada se aktivnosti ne bilježe kao proizvodnja: kućanske usluge proizvedene i potrošene u istom kućanstvu ne stvaraju dohodak i izdatke za finalnu potrošnju te nema zaposlenosti.

1.33. ESA također određuje dogovore u pogledu:

(a) vrednovanje državnog outputa;

(b) vrednovanje outputa osiguravajućih usluga i usluga financijskog posredovanja neizravno mjerenih;

(c) bilježenje državnih kolektivnih usluga kao izdataka za krajnju potrošnju, a ne kao intermedijarne potrošnje;

Klasifikacija po sektorima

1.34. Sektorski računi se stvaraju dodjelom jedinica sektorima i to omogućava prikazivanje transakcija i izravnavajućih stavki računa po sektorima. Prikaz po sektorima otkriva mnoge ključne veličine za potrebe ekonomske i porezne politike. Glavni sektori su kućanstva, država, društva (financijska i nefinancijska), neprofitne ustanove koje služe kućanstvima (NPUSK-ovi) i inozemstvo.

Razlika između tržišne i netržišne aktivnosti je važna. Subjekt koji kontrolira država, za koji se pokazalo da je tržišno društvo, klasificira se u sektoru društava, izvan sektora opće države. Stoga, razine deficita i zaduženosti društva neće biti dio deficita i duga opće države.

1.35. Važno je da se uspostave jasni i postojani kriteriji za dodjeljivanje subjekata sektorima.

Javni sektor sastoji se od svih institucionalnih jedinica rezidentnih u gospodarstvu koje kontrolira država. Privatni sektor sastoji se od svih ostalih rezidentnih jedinica.

U tablici 1.1. određeni su kriteriji za razlikovanje između javnog i privatnog sektora, u javnom sektoru između sektora države i sektora javnih društava te u privatnom sektoru između NPUSK sektora i sektora privatnih društava.



Tablica 1.1.

Kriterij

Državno kontroliran

(javni sektor)

Privatno kontroliran

(privatni sektor)

Netržišna proizvodnja

Opća država

NPUSK

Tržišna proizvodnja

Javna društva

Privatna društva

1.36. Kontrola se definira kao mogućnost određivanja opće politike ili plana institucionalne jedinice. Dodatni detalji u odnosu na definiciju kontrole nalaze se u stavcima 2.35 do 2.39.

1.37. Pri razlikovanju između tržišnog i netržišnog, te tako, za subjekte javnog sektora, pri njihovom klasificiranju u sektor opće države ili sektor društava, odlučuje se prema sljedećem pravilu:

Aktivnost se smatra tržišnom aktivnosti kada se dotičnim robama i uslugama trguje pod sljedećim uvjetima:

(1) prodavatelji nastoje dugoročno maksimizirati svoju dobit i čine to slobodno prodajući robe i usluge na tržištu svakome tko je spreman platiti traženu cijenu;

(2) kupci nastoje maksimizirati korist s obzirom na svoje ograničene resurse, kupujući u skladu s time koji proizvodi najbolje zadovoljavaju njihove potrebe po ponuđenoj cijeni;

(3) učinkovita tržišta postoje ako prodavatelji i kupci imaju pristup tržištu i informacije o njemu. Učinkovito tržište može djelovati čak i ako ti uvjeti nisu u potpunosti ispunjeni.

1.38. Razina detaljnosti konceptualnog okvira ESA-e ostavlja mogućnost za fleksibilnost: neki koncepti nisu izričito navedeni u ESA-i, ali se mogu lako iz nje izvesti. Primjer je stvaranje novih sektora preraspodjelom podsektora definiranih u ESA-i.

1.39. Fleksibilnost također postoji kroz mogućnost uvođenja dodatnih kriterija koji se ne protive logici sustava. Na primjer, ti kriteriji omogućuju sastavljanje podsektorskih računa prema stupnju zaposlenosti za proizvodne jedinice ili veličini dohotka za kućanstva. Za zaposlenost se može uvesti potpodjela prema stupnju obrazovanja, dobi i spolu.

Satelitski računi

1.40. Za neke potrebe za podacima treba sastaviti zasebne satelitske račune.

Primjeri su:

(a) matrice društvenog računovodstva (MDR-ovi);

(b) uloga turizma u nacionalnom gospodarstvu;

(c) analiza troškova i financiranja zdravstvene zaštite;

(d) istraživanje i razvoj priznati kao investicija intelektualnog vlasništva;

(e) priznavanje ljudskog kapitala kao sredstva u nacionalnom gospodarstvu;

(f) analiza dohotka i potrošnje kućanstava na temelju mikroekonomskih koncepata dohotka i potrošnje;

(g) interakcija između okoliša i gospodarstva;

(h) proizvodnja unutar kućanstava;

(i) analiza promjena u blagostanju;

(j) analiza razlika između podataka u nacionalnim računima i poslovnim računima te njihov utjecaj na tržište vrijednosnica;

(k) procjena poreznih prihoda.

1.41. Satelitski računi zadovoljavaju takve potrebe za podacima time što:

(a) pokazuju više detalja gdje je potrebno i izostavljaju suvišne detalje;

(b) proširuju opseg računovodstvenog okvira dodavanjem nemonetarnih informacija, npr. o zagađenju i prirodnim dobrima;

(c) mijenjaju neke osnovne koncepte, npr. proširivanjem koncepta investicija uključujući izdatke za obrazovanje.

1.42. Matrica društvenog računovodstva (MDR) je matrični prikaz koji opisuje veze između tablica ponude i uporabe i sektorskih računa. MDR pruža dodatne informacije o razini i strukturi zaposlenosti preko potpodjele naknada zaposlenicima prema kategoriji zaposlene osobe. Ova se potpodjela primjenjuje i na uporabu radne snage prema djelatnosti, kao što je prikazano u tablicama uporabe, i na ponudu radne snage prema socioekonomskim podskupinama, kao što je prikazano u računu alokacije primarnog dohotka za podsektore sektora kućanstva. Na taj se način sustavno prikazuje ponuda i uporaba različitih kategorija radne snage.

1.43. U satelitskim računima zadržavaju se svi osnovni koncepti i klasifikacije središnjeg okvira ESA-e 2010. Promjene koncepata uvode se samo ako je to namjena satelitskog računa. U tim slučajevima satelitski račun također sadrži tablicu koja pokazuje vezu između glavnih agregata iz satelitskog računa i onih iz standardnog okvira. Na taj se način zadržava referentna uloga središnjeg okvira, a istodobno se udovoljava specifičnijim potrebama.

1.44. Općenito, središnji okvir ne uključuje vrijednosti stanja i tokova koji nisu lako vidljivi u monetarnim izrazima (ili su bez jasnog monetarnog ekvivalenta). Analiza tih stanja i tokova je, zbog njihove prirode, obično moguća sastavljanjem statističkih podataka u nemonetarnim izrazima, npr.:

(a) proizvodnja unutar kućanstava može se opisati na temelju dodijeljenih sati za alternativne izdatke;

(b) obrazovanje se može opisati na temelju vrste obrazovanja, broja učenika, prosječnog broja godina obrazovanja potrebnih za stjecanje diplome itd.;

(c) učinci onečišćenja mogu se opisati na temelju promjena broja živih vrsta, zdravlja drveća u šumama, obujma otpada, količine ugljičnog monoksida i zračenja itd.

1.45. Satelitski računi omogućuju povezivanje takve statistike u nemonetarnim jedinicama s nacionalnim računima u središnjem okviru. Primjenom klasifikacija korištenih u središnjem okviru za takvu nemonetarnu statistiku omogućava se stvaranje veze, npr. klasifikacija prema vrsti kućanstva ili klasifikacija prema djelatnostima. Na taj se način sastavlja dosljedni i prošireni okvir. Taj okvir potom može poslužiti kao baza podataka za analizu i ocjenu interakcija između varijabli iz središnjeg okvira i onih iz proširenog dijela.

1.46. Središnji okvir i njegovi glavni agregati ne opisuju promjene u blagostanju. Mogu se sastaviti prošireni računi tako da uključuju i imputirane monetarne vrijednosti, na primjer, sljedećih stavaka:

(a) kućanskih i osobnih usluga koje su proizvedene i potrošene u istom kućanstvu;

(b) promjena u slobodnom vremenu;

(c) pogodnosti i nedostataka gradskog života;

(d) nejednakosti u raspodjeli dohotka između osoba.

1.47. Proširenim računima se također mogu preklasificirati finalni izdaci za nužne potrebe (npr. obrana) u intermedijarnu potrošnju, tj. kao onu koja ne doprinosi blagostanju. Slično tome, šteta zbog poplava i ostalih prirodnih katastrofa može se klasificirati kao intermedijarna potrošnja, tj. kao smanjenje (ukupnog) blagostanja. Na taj se način može dobiti vrlo grub i nepotpun pokazatelj promjena u blagostanju. Blagostanje ima, međutim, više dimenzija, koje se većinom ne mogu najbolje izraziti monetarnim izrazima. Stoga je za mjerenje blagostanja bolje upotrijebiti posebne pokazatelje i posebne mjerne jedinice za svaku dimenziju. Pokazatelji bi mogli biti primjerice: smrtnost dojenčadi, očekivana životna dob, pismenost odraslih i nacionalni dohodak po stanovniku. Ovi bi se pokazatelji mogli inkorporirati u satelitske račune.

1.48. Radi dobivanja konzistentnog i međunarodno usporedivog okvira, ESA ne koristi administrativne koncepte. Međutim, iznosi koji se dobiju na temelju administrativnih koncepata mogu biti vrlo korisni za sve vrste nacionalnih namjena. Na primjer, za procjenu poreznih prihoda potrebna je statistika oporezivih dohodaka. Takva se statistika može dobiti nekim promjenama statistike nacionalnih računa.

1.49. Sličan bi se pristup mogao koristiti i za koncepte korištene u nacionalnoj ekonomskoj politici, npr. za:

(a) koncept inflacije koji se koristi za uvećanje mirovina, potpora nezaposlenim osobama ili naknada državnim službenicima;

(b) koncepte poreza, socijalnih doprinosa, države i javnog sektora, koji se koriste u raspravi o optimalnoj veličini javnog sektora;

(c) koncept „strateških” sektora/djelatnosti, koji se koristi u nacionalnoj ekonomskoj politici ili ekonomskoj politici EU-a;

(d) koncept „poslovnih ulaganja” koji se koristi u nacionalnoj ekonomskoj politici;

(e) tablicu s potpunim prikazom mirovina.

Satelitski računi ili dodatne tablice mogu zadovoljiti takve potrebe za podacima.

ESA 2010. i SNA 2008.

1.50. ESA 2010. se temelji na konceptima SNA-e 2008., koja svim državama svijeta pruža smjernice za nacionalno računovodstvo. Međutim, postoji nekoliko razlika između ESA-e 2010. i SNA-e 2008.:

(a) Razlike u prikazu:

(1) ESA 2010. sadrži posebna poglavlja o transakcijama proizvoda, distributivnim transakcijama i financijskim transakcijama. Nasuprot tome, SNA 2008. objašnjava ove transakcije u poglavljima koji su raspoređeni prema računima, npr. u poglavlju o računu proizvodnje, računu primarne raspodjele dohotka, kapitalnom računu i računu sektora inozemstva.

(2) ESA 2010. opisuje koncept dajući definiciju i popis svega što je uključeno i što je isključeno. SNA 2008. opisuje koncepte uglavnom u općenitijim pojmovima te objašnjava razloge usvajanja pojedinih dogovora.

(b) Koncepti ESA-e 2010. u nekim su slučajevima pobliže određeni i precizniji od onih u SNA-i 2008.:

(1) SNA 2008. ne sadrži posebne kriterije za razlikovanje prilikom kategorizacije proizvodnje na tržišnu, za vlastitu finalnu uporabu ili netržišnu. ESA je stoga uvela detaljnije smjernice radi osiguranja usklađenog pristupa.

(2) ESA 2010. smatra da neke vrste kućanske proizvodnje roba, kao što su tkanje odjeće i izrada namještaja, nisu značajne za države članice Europske unije te se stoga ne moraju bilježiti.

(3) ESA 2010. upućuje na institucionalne dogovore u EU, poput sustava Intrastat za bilježenje tokova roba unutar EU i doprinosa država članica u EU.

(4) ESA 2010. sadrži posebne klasifikacije za EU, npr. klasifikaciju proizvoda prema djelatnostima (CPA) ( 6 ) za proizvode i NACE Rev. 2 za djelatnosti (obje su usklađene s odgovarajućim klasifikacijama UN-a).

(5) ESA 2010. sadrži dodatnu klasifikaciju svih vanjskih transakcija: one se dijele na one između rezidenata EU i one s rezidentima izvan EU.

(6) ESA 2010. sadrži preraspodjelu podsektora SNA-e 2008. za sektor financijskih društava, radi zadovoljenja potreba Europske monetarne unije. ESA 2010. može biti određenija od SNA-e 2008., budući da se ESA 2010. prvenstveno primjenjuje na države članice. ESA također treba biti određenija zbog potreba za podacima u Uniji.

ESA 2010. i ESA 95

1.51. ESA 2010. se od ESA-e 95 razlikuje u opsegu i konceptima. Većina tih razlika odgovara razlikama između SNA 1993. i SNA 2008. Glavne razlike su:

(a) priznavanje istraživanja i razvoja kao investicije koja stvara aktivu intelektualnog vlasništva. Ta se promjena bilježi u satelitskom računu i uključuje u središnjim računima kada je promatrana veličina dovoljno postojana i harmonizirana među državama članicama.

(b) izdaci za naoružanje koji ispunjavaju opću definiciju aktive klasificirani su kao investicije u fiksni kapital, umjesto intermedijarne potrošnje;

(c) analitički koncept usluga u vezi s kapitalom uveden je za tržišnu proizvodnju, tako da se može sastaviti dodatna tablica koja ih prikazuje kao komponente dodane vrijednosti;

(d) granica financijske aktive proširena je radi uključenja šireg opsega ugovora o financijskim izvedenicama;

(e) nova pravila za bilježenje mirovinskih prava. U računima je uvedena dodatna tablica, radi omogućivanja bilježenja procjena za sva prava u socijalnom osiguranju, bez obzira na to jesu li financirana ili nisu. Puni opseg informacija potrebnih za sveobuhvatnu analizu nalazi se u toj tablici koja prikazuje prava i povezane tokove za sve privatne i javne mirovinske programe, bez obzira na to jesu li financirani ili nisu, uključujući i mirovinske programe socijalnog osiguranja;

(f) primjena pravila o promjeni vlasništva roba postala je univerzalna, što ima za posljedicu promjene u bilježenju preprodaje roba i roba poslanih za preradu, kako u inozemstvu, tako i u domaćem gospodarstvu. To ima za posljedicu da se roba poslana na preradu u inozemstvo bilježe na neto osnovi, nasuprot bruto osnovi u SNA-i 1993. i ESA-i 95. Ta promjena ima značajne posljedice za bilježenje takvih aktivnosti u okviru ponude i uporabe;

(g) daje se više uputa o financijskim društvima općenito te posebno subjektima posebne namjene (SPN). Postupanje s državno kontroliranim subjektima posebne namjene u inozemstvu je promijenjeno radi osiguravanja da se obveze koje su nastale u subjektima posebne namjene prikazane u računima države.

(h) postupanje sa super dividendama koje isplaćuju javna društva razjašnjeno je, tj. s njima se treba postupati kao s izvanrednim isplatama i povlačenjima kapitala.

(i) određena su načela za postupanje s javno-privatnim partnerstvima te prošireno postupanje s agencijama za restrukturiranje;

(j) razjašnjene su transakcije između državnih i javnih društava, i s instrumentima sekuritizacije, radi poboljšanja bilježenja stavki koje bi mogle znatno utjecati na državni dug;

(k) postupanje s jamstvima za zajmove je razjašnjeno te novi način postupanja uveden za standardizirana jamstva za zajmove, poput jamstva za izvozne kredite i jamstva za studentske zajmove. Novi način postupanja je u tome da se, u veličini vjerojatnog zahtjeva za jamstvom, financijska aktiva i pasiva trebaju priznati u računima.

1.52. Promjene u ESA-i 2010. u usporedbi s ESA-om 95 nisu ograničene na konceptualne promjene. Postoje velike razlike u području primjene, s novim poglavljima o satelitskim računima, računima države i računima sektora inozemstva. Također postoje značajna proširenja u poglavljima o tromjesečnim računima i regionalnim računima.

TEMELJNA NAČELA ESA-e 2010. KAO SUSTAVA

1.53. Glavne značajke sustava su:

(a) statističke jedinice i njihovo grupiranje;

(b) tokovi i stanja;

(c) sustav računa i agregati;

(d)  Input-output okvir.

Statističke jedinice i njihovo grupiranje

1.54 ESA 2010. sustav koristi dvije vrste jedinica i dva odgovarajuća načina za podjelu gospodarstva, koji su prilično drugačiji i služe različitim analitičkim ciljevima.

1.55 Prvi cilj je opisivanje dohotka, potrošnje i financijskih tokova te bilanci stanja, ostvaruje se grupiranjem institucionalnih jedinica u sektore na temelju njihovih glavnih funkcija, ponašanja i ciljeva.

1.56 Drugi cilj je opisivanje proizvodnih procesa i input-output analize koje sustav ostvaruje grupiranjem lokalnih poslovnih jedinica (lokalnih PJ-ova) u djelatnosti na temelju njihove aktivnosti. Aktivnost obilježava input proizvoda, proizvodni proces i output proizvoda.

Institucionalne jedinice i sektori

1.57. Institucionalne jedinice su gospodarski subjekti koji mogu imati vlasništvo nad robom i aktivom, preuzimati obveze i sudjelovati u ekonomskoj aktivnosti i transakcijama s ostalim jedinicama. Za potrebe ESA 2010. sustava, institucionalne jedinice se grupiraju u pet međusobno isključivih domaćih institucionalnih sektora:

(a) nefinancijska društva;

(b) financijska društva;

(c) opća država;

(d) kućanstva;

(e) neprofitne ustanove koje služe kućanstvima.

Ovih pet sektora čine ukupno domaće gospodarstvo. Svaki se sektor također dijeli na podsektore. ESA 2010. sustav omogućava izradu potpunog skupa računa tokova i bilanci stanja za svaki sektor i podsektor te za ukupno gospodarstvo. Nerezidentne jedinice mogu međudjelovati s tih pet domaćih sektora, a međudjelovanja su vidljiva između pet domaćih sektora i šestog institucionalnog sektora: sektora inozemstva.

Lokalne poslovne jedinice (PJ) i djelatnosti

1.58. Kada institucionalne jedinice obavljaju više od jedne aktivnosti, dijele se s obzirom na vrstu aktivnosti. Lokalne poslovne jedinice omogućuju takav prikaz.

Lokalna PJ grupira sve dijelove institucionalne jedinice u ulozi proizvođača, koji su smješteni na jednoj ili više obližnjih lokacija, a pridonose izvođenju aktivnosti na razini razreda (četveroznamenkasta brojčana oznaka) klasifikacije NACE Rev. 2.

1.59. Lokalne poslovne jedinice su registrirani za svaku sporednu aktivnost; međutim, ako računovodstveni dokumenti potrebni za odvojeno opisivanje takvih aktivnosti nisu dostupni, lokalni PJ će kombinirati nekoliko sporednih aktivnosti. Skup svih lokalnih PJ-ova uključenih u istu ili sličnu vrstu aktivnosti čini djelatnost.

Institucionalna jedinica obuhvaća jedan ili više lokalnih PJ-ova; lokalni PJ pripada jednoj jedinoj institucionalnoj jedinici.

1.60. Za analizu proizvodnog procesa koristi se analitička jedinica proizvodnje. Ta se jedinica može promatrati jedino kada lokalni PJ proizvodi jednu vrstu proizvoda, bez sporednih aktivnosti. Ta je jedinica poznata kao jedinica homogene proizvodnje. Skupovi takvih jedinica predstavljaju homogene grane.

Rezidentne i nerezidentne jedinice; ukupno gospodarstvo i inozemstvo

1.61. Ukupno gospodarstvo se definira u smislu rezidentnih jedinica. Jedinica je rezidentna jedinica neke zemlje ako na ekonomskom području te zemlje ima središte prevladavajućeg ekonomskog interesa — tj. ako na dulje razdoblje (godinu dana ili dulje) obavlja ekonomske aktivnosti na tom području. Institucionalni sektori navedeni u stavku 1.57 su grupe rezidentnih institucionalnih jedinica.

1.62. Rezidentne jedinice obavljaju transakcije s nerezidentnim jedinicama (to jest jedinicama koje su rezidentne u drugim gospodarstvima). Te transakcije su vanjske transakcije gospodarstva, a grupirane su u računu inozemstva. Stoga inozemstvo ima sličnu ulogu kao i institucionalni sektor, iako se nerezidentne jedinice uključuju jedino ako obavljaju transakcije s rezidentnim institucionalnim jedinicama.

1.63. Uvjetno rezidentne jedinice, koje se u ESA 2010. sustavu tretiraju kao institucionalne jedinice, definiraju se kao:

(a) oni dijelovi nerezidentnih jedinica koji imaju središte prevladavajućeg ekonomskog interesa (obično koji obavljaju ekonomske transakcije godinu dana ili dulje) na ekonomskom području zemlje;

(b) nerezidentne jedinice u ulozi vlasnika zemljišta ili objekata na ekonomskom području zemlje, ali jedino u pogledu transakcija koje se odnose na spomenuto zemljište ili građevine.

Tokovi i stanja

1.64. Bilježe se dvije osnovne vrste informacija: tokovi i stanja.

Tokovi se odnose na djelovanje i posljedice događaja koji se odvijaju u određenom vremenskom razdoblju, dok se stanja odnose na posjedovanje (aktive i pasive) u određenom trenutku.

Tokovi

1.65. Tokovi odražavaju stvaranje, preobrazbu, razmjenu, prijenos ili gubitak ekonomske vrijednosti. Uključuju promjene u vrijednosti aktive ili pasive institucionalne jedinice. Postoje dvije vrste ekonomskih tokova: transakcije i ostale promjene aktive.

Transakcije se prikazuju u svim računima i tablicama u kojima se pojavljuju tokovi, osim u računu ostalih promjena u obujmu aktive i računu revalorizacije. Ostale promjene aktive bilježe se samo u ta dva računa.

Elementarne transakcije i ostali tokovi grupirani su u relativno mali broj vrsta prema njihovoj prirodi.

Transakcije

1.66. Transakcija je ekonomski tok koji predstavlja interakciju između institucionalnih jedinica na temelju međusobnog sporazuma, ili djelovanje unutar institucionalne jedinice koje je prikladno tretirati kao transakciju, često zbog toga što jedinica posluje u dvjema različitim ulogama. Transakcije se dijele u četiri glavne grupe:

(a) transakcije proizvodima: opisuju podrijetlo proizvoda (domaća proizvodnja ili uvoz) i uporabu proizvoda (intermedijarna potrošnja, finalna potrošnja, investicije u kapital – uključujući potrošnju fiksnog kapitala – ili izvoz);

(b) transakcije raspodjele: opisuju način raspodjele dodane vrijednosti, nastale proizvodnjom, na rad, kapital i državu te preraspodjelu dohotka i bogatstva (porezi na dohodak i bogatstvo i ostali transferi);

(c) financijske transakcije: opisuju neto povećanje financijske aktive ili neto preuzimanje obveza za svaku vrstu financijskog instrumenta. One se pojavljuju i kao protustavka nefinancijskim transakcijama i kao transakcije koje uključuju samo financijske instrumente;

(d) transakcije koje nisu uključene u gore spomenute tri grupe: neto povećanje neproizvedene nefinancijske aktive.

Svojstva transakcija

1.67. Većina transakcija su interakcije između dvije ili više institucionalnih jedinica. Međutim, ESA 2010. sustav bilježi neke aktivnosti unutar institucionalnih jedinica kao transakcije. Te se transakcije unutar jedinice bilježe radi dobivanja analitički korisnije slike proizvodnje, finalnih uporaba i troškova.

1.68. Potrošnja fiksnog kapitala, koju ESA 2010. sustav bilježi kao trošak, transakcija je unutar jedinice. Većina ostalih transakcija unutar jedinice su transakcije proizvodima, koje se obično bilježe kada institucionalne jedinice, u ulozi proizvođača i krajnjih potrošača, troše dio vlastite proizvodnje. To je često slučaj kod kućanstava i opće države.

1.69. Bilježi se cijela vlastita proizvodnja koja se koristi za finalnu uporabu unutar iste institucionalne jedinice. Vlastita proizvodnja za intermedijarnu potrošnju unutar iste institucionalne jedinice bilježi se samo u slučaju kada se proizvodnja i intermedijarna potrošnja odvijaju u različitim lokalnim PJ-ovima unutar iste institucionalne jedinice. Ne bilježi se output proizveden i upotrijebljen za intermedijarnu potrošnju unutar istog lokalnog PJ-a.

1.70. Transakcije su monetarne transakcije ako uključene jedinice izvršavaju ili primaju uplate, ili preuzimaju pasivu ili primaju aktivu izraženu u novčanim jedinicama.

Transakcije koje ne uključuju razmjenu gotovine ili aktive ili pasive izražene u novčanim jedinicama su nemonetarne transakcije. Transakcije unutar jedinice su nemonetarne transakcije. Do nemonetarnih transakcija koje uključuju više institucionalnih jedinica dolazi kod transakcija proizvodima (razmjene proizvoda), transakcija raspodjele (naknada u naturi, transferi u naturi itd.) i ostalih transakcija (razmjena neproizvedenih nefinancijskih roba). ESA 2010. sustav bilježi sve transakcije u monetarnim izrazima. Vrijednosti koje se bilježe za nemonetarne transakcije moraju se stoga izmjeriti neizravnom metodom ili procijeniti na drugi način.

1.71. Dvije su vrste transakcija koje uključuju više od jedne jedinice. One mogu biti „nešto za nešto”, tj. transakcije za naknadu ili mogu biti „nešto za ništa”, tj. transakcije bez naknade. Transakcije za naknadu su razmjene između institucionalnih jedinica, tj. pružanje roba, usluga ili aktive u zamjenu za protustavku, npr. novac. Transakcije bez naknade su plaćanja u gotovini ili naturi između institucionalnih jedinica bez protustavke. Transakcije za naknadu javljaju se u sve četiri grupe transakcija, dok su transakcije bez naknade uglavnom transakcije raspodjele, na primjer, poreza, naknada socijalne pomoći ili darova. Takve transakcije bez naknade zovu se transferi.

1.72. Transakcije se bilježe na jednaki način kako su vidljive u predmetnim institucionalnim jedinicama. Međutim, neke se transakcije mijenjaju kako bi se jasnije vidjele postojeće ekonomske veze. Promjene su moguće na tri načina: preusmjeravanjem, raščlanjivanjem i prepoznavanjem glavne strane u transakciji.

1.73. Transakcija koja je u predmetnim jedinicama vidljiva kao da se odvija izravno između jedinica A i C, može se u računima zabilježiti kao da se odvija posredno preko treće jedinice B. Stoga se jedna transakcija između A i C bilježi kao dvije transakcije: jedna između A i B i jedna između B i C. U tom je slučaju transakcija preusmjerena.

1.74. Primjer preusmjeravanja je način na koji se socijalni doprinosi koje poslodavci izravno uplaćuju u fondove socijalnog osiguranja bilježe u računima. Ova plaćanja sustav bilježi kao dvije transakcije: poslodavci plaćaju socijalne doprinose svojim zaposlenicima, a zaposlenici uplaćuju iste doprinose u fondove socijalnog osiguranja. Kao kod svih preusmjeravanja, svrha je iznijeti na vidjelo ekonomski sadržaj u osnovi transakcije, što je u ovom slučaju prikazati socijalne doprinose poslodavaca kao doprinose plaćene u korist zaposlenika.

1.75. Druga vrsta preusmjeravanja su transakcije koje se bilježe kao da se odvijaju između dviju ili više institucionalnih jedinica, premda se, što se tiče uključenih strana, uopće ne obavlja nikakva transakcija. Primjer je postupanje s vlasničkim dohotkom iz osiguravajućih fondova, koji zadržavaju osiguravajuća društva. Sustav bilježi ovaj vlasnički dohodak kao da ga je osiguravajuće društvo isplatilo ugovarateljima osiguranja, koji tada isti iznos uplaćuju natrag osiguravajućim društvima kao dodatnu premiju.

1.76. Transakcija se smatra razdijeljenom u slučaju kada se transakcija koja se uključenim stranama prikazuje kao pojedinačna transakcija, bilježi kao dvije ili više različito klasificiranih transakcija. Razdjeljivanje ne podrazumijeva uključivanje dodatnih jedinica u transakcije.

1.77. Jedna od tipičnih razdijeljenih transakcija je isplata premija neživotnog osiguranja. Premda ugovaratelji osiguranja i osiguravatelji smatraju ove isplate jednom transakcijom, ESA 2010. sustav ih dijeli na dvije prilično različite transakcije: plaćanje pruženih usluga neživotnog osiguranja i neto premije neživotnog osiguranja. Još jedan primjer razdjeljivanja je bilježenje prodaje proizvoda kao prodaje proizvoda i prodaje trgovačke marže.

1.78. U slučaju kada jedna jedinica obavlja transakciju u ime druge jedinice (glavne jedinice), a ta ju jedinica financira, ta se transakcija bilježi isključivo u računima glavne jedinice. Ovo načelo se, u pravilu, ne smije prekršiti pokušajem alokacije poreza ili subvencija krajnjim uplatiteljima ili krajnjim korisnicima na temelju pretpostavki.

Primjer je ubiranje poreza od jedne jedinice države u ime druge. Porez se pripisuje jedinici države koja izvršava ovlast nametanja poreza (bilo kao glavna jedinica ili kroz delegiranu ovlast glavne jedinice) te ima konačnu slobodu odluke u određivanju i promjeni porezne stope.

1.79. Definicija transakcije podrazumijeva da se interakcija između institucionalnih jedinica temelji na obostranom sporazumu. Kada se transakcija obavlja prema obostranom sporazumu, podrazumijeva se da postoji prethodno poznavanje i prethodni pristanak institucionalnih jedinica. Plaćanje poreza, novčanih kazni i penala temelji se na obostranom sporazumu, u smislu da je platitelj građanin podložan pravu zemlje. Ipak, zapljena aktive bez naknade ne smatra se transakcijom, čak i ako je nametnuta zakonom.

Nezakonite ekonomske aktivnosti smatraju se transakcijama ako sve uključene jedinice stupaju u spomenute aktivnosti na temelju obostranog sporazuma. Stoga se, za razliku od krađe, kupovina, prodaja ili razmjena ilegalnih droga ili ukradene imovine smatraju transakcijama.

Ostale promjene u aktivi

1.80. Ostale promjene u aktivi bilježe promjene koje nisu posljedica transakcija. To su:

(a) ostale promjene obujma aktive i pasive; ili

(b) vlasnički dobici i gubici.

1.81. Ostale promjene obujma aktive i pasive bilježe promjene podijeljene u tri glavne kategorije:

(a) uobičajen nastanak i nestanak aktive, koji nisu posljedica transakcija;

(b) promjene aktive i pasive zbog iznimnih i nepredviđenih događaja koji po prirodi nisu ekonomski;

(c) promjene u klasifikaciji i strukturi.

1.82. Primjeri promjena u kategoriji navedenoj u točki (a) stavka 1.81 su otkriće ili iscrpljivanje podzemnih resursa i prirodni rast nekultiviranih bioloških izvora. Primjeri promjena u kategoriji navedenoj u točki (b) stavka 1.81 su gubici aktive zbog prirodnih katastrofa, rata ili ozbiljnih kriminalnih radnji. Jednostrani otpis duga i zapljena sredstava bez naknade potpadaju također pod kategoriju (b). Primjer promjene u kategoriji navedenoj u točki (c) stavka 1.81 je preklasifikacija institucionalne jedinice iz jednog sektora u drugi.

1.83. Vlasnički dobici i gubici javljaju se kada postoje promjene cijena aktive. Oni se javljaju kod svih vrsta financijske i nefinancijske aktive i pasive. Za vlasnike aktive i pasive vlasnički dobici i gubici nastaju kao rezultat dugotrajnog posjedovanja aktive ili pasive, bez njihove pretvorbe na bilo koji način.

1.84. Vlasnički dobici i gubici koji se mjere na temelju tekućih tržišnih cijena zovu se nominalni vlasnički dobici i gubici. Oni se dijele na neutralne vlasničke dobitke i gubitke, koji odražavaju promjene opće razine cijena i realne vlasničke dobitke i gubitke, koji odražavaju promjene cijena aktive veće od promjene opće razine cijena.

Stanja

1.85. Stanja su posjedovanja aktive i pasive u određenom trenutku. Stanja se bilježe na početku i na kraju svakog računovodstvenog razdoblja. Računi koji pokazuju stanja zovu se bilance stanja.

1.86. Stanja se također bilježe za stanovništvo i zaposlenost. Međutim, ta se stanja izražavaju kao srednje vrijednosti tijekom računovodstvenog razdoblja. Stanja se bilježe za sve aktive unutar granica sustava; tj. za financijsku aktivu i pasivu i za nefinancijsku aktivu, kako proizvedenu, tako i neproizvedenu. Ipak, uzimaju se u obzir jedino one aktive koje se koriste u gospodarskoj aktivnosti i koje su predmetom vlasničkih prava.

1.87. Iz tog se razloga ne bilježe stanja za aktive kao što su ljudski kapital i prirodni resursi koji nisu predmet vlasništva.

U okviru svojih granica sustav ESA 2010. je iscrpan i u pogledu tokova i u pogledu stanja. To znači da se sve promjene stanja mogu u potpunosti objasniti na temelju zabilježenih tokova.

Sustav računa i agregati

Računovodstvena pravila

1.88. Račun bilježi promjene vrijednosti koje nastaju u jedinici ili sektoru u skladu s prirodom ekonomskih tokova prikazanih u računu. To je tablica s dvije kolone. Tekući računi su oni koji prikazuju proizvodnju, nastanak i alokaciju dohotka, raspodjelu i preraspodjelu dohotka te njegovu uporabu. Računi akumulacije su kapitalni i financijski računi te računi drugih promjena u obujmu.

Terminologija za dvije strane računa

1.89. Sustav ESA 2010. prikazuje „izvore” na desnoj strani tekućih računa gdje se pojavljuju transakcije koje povećavaju ekonomsku vrijednost jedinice ili sektora. Lijeva strana računa prikazuje „uporabe” – transakcije koje umanjuju ekonomsku vrijednost. Desna strana računa akumulacije prikazuje „promjene pasive i neto vrijednosti”, a lijeva „promjene aktive”. Bilance stanja na desnoj strani prikazuju „pasivu i neto vrijednosti” (razlika između aktive i pasive), a na lijevoj „aktivu”. Usporedba dviju uzastopnih bilanci stanja pokazuje promjene pasive i neto vrijednosti te promjene aktive.

1.90. U ESA-i se radi razlika između pravnog vlasništva i ekonomskog vlasništva. Kriterij za bilježenje prijenosa roba s jedne jedinice na drugu je prijenos ekonomskog vlasništva s jedne jedinice na drugu. Zakonski vlasnik je jedinica koja po zakonu ima ovlasti vlasnika. Međutim, zakonski vlasnik može s drugom jedinicom ugovoriti da će ona prihvatiti rizike i koristi uporabe roba u proizvodnji, u zamjenu za ugovorenu naknadu. Priroda je ugovora financijskog leasinga, da naknada odražava samo pružateljevo stavljanje aktive na raspolaganje posuditelju. Na primjer, kada je banka zakonski vlasnik nad zrakoplovom, ali sklopi ugovor o financijskom leasingu sa aviokompanijom radi korištenja zrakoplova, tada se smatra da je aviokompanija vlasnik zrakoplova u pogledu transakcija u računima. U isto vrijeme kada se aviokompanija prikaže kao kupac zrakoplova, pripisuje se zajam banke aviokompaniji koji odražava iznose koji dospijevaju u budućnosti za uporabu zrakoplova.

Dvostruko/četverostruko bilježenje

1.91. Za jedinicu ili sektor, nacionalno računovodstvo se temelji na načelu dvostrukog bilježenja. Svaka se transakcija bilježi dvaput, jednom kao izvor (ili promjena pasive) i jednom kao uporaba (ili promjena aktive). Suma svih transakcija pobilježenih kao izvori ili promjene pasive i suma svih transakcija pobilježenih kao uporabe ili promjene aktive moraju biti jednake, čime se omogućava provjera konzistentnosti računa.

1.92. Nacionalni računi — sa svim jedinicama i sektorima – temelje se na načelu četverostrukog bilježenja, budući da većina transakcija uključuje dvije institucionalne jedinice. Svaku transakciju dvije uključene strane bilježi dvaput. Na primjer, socijalna naknada u gotovini koju državna jedinica isplaćuje kućanstvu bilježi se u računima države kao uporaba pod transferi i negativno povećanje aktive pod gotovinom i depozitima; u računima sektora kućanstva ta se transakcija bilježi kao izvor pod transferima i kao povećanje aktive pod gotovinom i depozitima.

1.93. Transakcije unutar jedne jedinice (poput potrošnje outputa u jedinici koja ga je proizvela) zahtijevaju samo dva bilježi čije se vrijednosti trebaju procijeniti.

Vrednovanje

1.94. Uz iznimku nekih varijabli vezanih uz stanovništvo i rad, sustav ESA 2010. pokazuje sve tokove i stanja u monetarnim izrazima. Tokovi i stanja mjere se u skladu s njihovom tečajnom vrijednošću, tj. vrijednošću za koju su tokovi i stanja uistinu, ili bi mogli biti, zamijenjeni za gotovinu. Stoga su tržišne cijene preporuka ESA-e kod vrednovanja.

1.95. U slučaju monetarnih transakcija i posjedovanja gotovine i obveza, tražene vrijednosti su izravno dostupne. U većini ostalih slučajeva najbolja metoda vrednovanja je uzimanje u obzir tržišnih cijena sličnih roba, usluga ili aktive. Ova se metoda, na primjer, koristi za razmjenu i usluge stanovanja u stanovima u vlasništvu stanara. Ako tržišne cijene sličnih proizvoda nisu dostupne, npr. u slučaju državnih netržišnih usluga, vrednovanje se izvodi zbrajanjem proizvodnih troškova. Ako nema tržišne cijene kao preporuke, a troškovi nisu dostupni, tokovi i stanja se mogu vrednovati na temelju diskontirane sadašnje vrijednosti očekivanih budućih povrata. Ova posljednja metoda smije se koristiti samo kao posljednja mogućnost.

1.96. Stanja se vrednuju po tekućim cijenama na dan na koji se odnosi bilanca stanja, a ne u trenutku proizvodnje ili stjecanja roba ili aktive koji čine stanja. Potrebno je vrednovati stanja prema procijenjenim, zapisanim, tekućim nabavnim vrijednostima ili troškovima proizvodnje.

Posebna vrednovanja proizvoda

1.97. Zbog troškova prijevoza, trgovačkih marži i poreza minus subvencija na proizvode, proizvođač i korisnik određenom proizvodu obično pripisuju različitu vrijednost. Kako bi bio što bliži gledištima strana u transakciji, sustav ESA 2010. bilježi sve uporabe u kupovnim cijenama koje uključuju troškove prijevoza, trgovačke marže i poreze minus subvencije na proizvode, dok se output bilježi u bazičnim cijenama koji isključuju te elemente.

1.98. Uvoz i izvoz proizvoda bilježi se prema vrijednostima na granici. Ukupni uvoz i izvoz vrednuje se na carini izvoznika ili franko brod (FOB). Strani prijevoz i usluge osiguranja između graničnih prijelaza uvoznika i izvoznika ne uključuju se u vrijednost roba, već se bilježe kao usluge. Kako ponekad nije moguće pribaviti FOB vrijednosti radi detaljnog razvrstavanja proizvoda, tablice koje sadrže detalje o inozemnoj trgovini pokazuju uvoz vrednovan na carini uvoznika (CIF vrijednost). Sve usluge prijevoza i osiguranja do graničnog prijelaza uvoznika uključuju se u vrijednost uvezenih roba. U onoj mjeri u kojoj se ove usluge odnose na domaće usluge, u ovom se prikazu provodi globalna prilagodba FOB/CIF.

Vrednovanje po stalnim cijenama

1.99. Vrednovanje po stalnim cijenama označava vrednovanje tokova i stanja u jednom računovodstvenom razdoblju po cijenama iz prethodnog razdoblja. Svrha vrednovanja po stalnim cijenama je raščlanjivanje promjena vrijednosti tokova i stanja, koje su se dogodile tijekom vremena, na promjene cijena i promjene obujma. Za tokove i stanja izražene u stalnim cijenama kaže se da su izraženi u obujmu.

1.100. Mnogi tokovi i stanja, npr. dohodak, nemaju vlastitu dimenziju cijene i količine. Međutim, kupovna se moć takvih varijabli može odrediti deflacijom tekućih vrijednosti prikladnim indeksom cijene, npr. indeksom cijene za finalnu nacionalnu potrošnju, isključujući promjene zaliha. Za tokove i stanja nakon deflacije također se kaže da su u realnim izrazima. Primjer je realni raspoloživi dohodak.

Vrijeme bilježenja

1.101. Stanja se bilježe na obračunskoj osnovi; tj. kada se stvori, pretvori ili izgubi ekonomska vrijednost ili kada se jave, pretvore ili ukinu potraživanja i obveze.

1.102.  Output se bilježi u trenutku proizvodnje, a ne kada ga plati kupac. Prodaja aktive bilježi se u trenutku kada aktiva promijeni vlasnika, a ne kada se izvrši odgovarajuće plaćanje. Kamata se bilježi u obračunskom računovodstvenom razdoblju, po obračunu, bez obzira na njenu isplatu u tom razdoblju. Bilježenje na obračunskoj osnovi primjenjuje se na sve tokove, monetarne i nemonetarne, unutar jedinica i između jedinica.

1.103. Može biti potrebno ublažiti ovaj pristup za poreze i ostale tokove vezane uz opću državu, koji se često bilježe u državnim računima na temelju gotovine. Može biti teško provesti preciznu transformaciju takvih tokova s gotovinske osnove na obračunsku osnovu pa se stoga mogu koristiti približne metode.

1.104. Kao iznimka od općih pravila o bilježenju poreza i socijalnih doprinosa općoj državi, oni se mogu bilježiti umanjeni za dio koji vjerojatno neće biti naplaćen ili, ako je taj dio uključen, on se neutralizira u istom računovodstvenom razdoblju kapitalnim transferom opće države relevantnim sektorima.

1.105. Tokovi se bilježe u istom trenutku za sve uključene institucionalne jedinice i u sve račune. Institucionalne jedinice ne primjenjuju uvijek ista računovodstvena pravila. Čak i kada ih primjenjuju, iz praktičnih se razloga kao što su kašnjenja u komunikaciji pojavljuju razlike u stvarnom bilježenju. Posljedično, uključene strane mogu zabilježiti transakcije u različito vrijeme. Takva se odstupanja uklanjaju prilagodbama.

Konsolidacija i saldiranje

Konsolidacija

1.106. Konsolidacija se odnosi na isključivanje, iz uporaba i izvora, transakcija koje se odvijaju između jedinica ako su zajedno grupirane i na isključivanje uzajamnih financijskih aktiva i pasiva. To se obično javlja kada se kombiniraju računi podsektora opće države.

1.107. Kao načelo, tokovi i stanja između sastavnih jedinica unutar podsektora ili sektora ne smiju se konsolidirati.

1.108. Međutim, konsolidirani se računi mogu sastaviti za dopunske prikaze i analize. Informacije o transakcijama takvih (pod)sektora s drugim sektorima i odgovarajuća „vanjska” financijska pozicija mogu biti značajniji od ukupnih bruto podataka.

1.109. Nadalje, računi i tablice koji pokazuju vezu između vjerovnika i dužnika pružaju detaljnu financijsku i ekonomsku sliku te se smatraju vrlo korisnim za razumijevanje kanala kojima se financijski viškovi kreću od krajnjih zajmodavaca do krajnjih zajmoprimaca.

Saldiranje

1.110. Pojedine jedinice ili sektori mogu imati istu vrstu transakcije i kao uporabu i kao izvor (npr. obje plaćaju i dobivaju kamatu) i istu vrstu financijskog instrumenta i kao aktivu i kao pasivu. Pristupu u ESA-i je bruto bilježenje, osim u slučaju kada je stupanj saldiranja sastavni dio svrstavanja.

1.111. Saldiranje je implicitno u raznim kategorijama transakcija, a najbolji primjer su „promjene u zalihama” gdje se naglašava analitički značajan aspekt ukupnih investicija, umjesto praćenja dnevnih povećanja i smanjenja. Slično tome, uz nekoliko iznimki, financijski račun i računi ostalih promjena aktive bilježe povećanja aktive i pasive na neto osnovi te donose krajnje rezultate ovih vrsta tokova na kraju računovodstvenog razdoblja.

Računi, izravnavajuće stavke i agregati

1.112. Za jedinice ili grupe jedinica različiti računi bilježe transakcije povezane s nekim aspektom ekonomskog života (npr. proizvodnjom). Za račun proizvodnje transakcije neće pokazati ravnotežu između uporaba i izvora bez uvođenja izravnavajuće stavke. Slično tome, izravnavajuća stavka (neto vrijednost) mora se uvesti između ukupne aktive i ukupne pasive institucionalne jedinice ili sektora. Izravnavajuće su stavke same po sebi značajne veličine ekonomskog uspjeha. Kad ih se zbroji za ukupno gospodarstvo, predstavljaju značajne agregate.

Slijed računa

1.113. Sustav ESA 2010. je izgrađen kao slijed međusobno povezanih računa. Puni slijed računa za institucionalne jedinice i sektore sastoji se od tekućih računa, računa akumulacije i bilanci stanja.

1.114. Tekući računi odnose se na proizvodnju, stvaranje, raspodjelu i preraspodjelu dohodaka i uporabu takvog dohotka u obliku finalne potrošnje. Računi akumulacije pokrivaju promjene aktive i pasive i promjene neto vrijednosti (razlika između aktive i pasive svake institucionalne jedinice ili grupe jedinica). Bilanca stanja prikazuje stanja aktive i pasive i neto vrijednost.

1.115. Slijed računa za lokalne poslovne jedinice i djelatnosti skraćuje se na prve tekuće račune: račun proizvodnje i račun stvaranja dohotka, čija je izravnavajuća stavka poslovni višak.

Račun roba i usluga

1.116. Račun roba i usluga pokazuje, za ukupno gospodarstvo ili grupe proizvoda, ukupne izvore (proizvodnju i uvoz) i uporabe roba i usluga (intermedijarna potrošnja, finalna potrošnja, promjene zaliha, bruto investicije u fiksni kapital, neto povećanje dragocjenosti i izvoz). Taj račun nije račun u istom smislu kao i ostali u slijedu te ne stvara izravnavajuću stavku koja se prenosi na sljedeći račun u slijedu. To je zapravo prikaz u tabličnom obliku računovodstvene jednakosti, u skladu s kojom je ponuda jednaka potražnji za sve proizvode i skupine proizvoda u gospodarstvu.

Račun inozemstva

1.117. Račun inozemstva pokriva transakcije između rezidentnih i nerezidentnih institucionalnih jedinica i odgovarajućih stanja aktive i pasive.

Budući da inozemstvo u strukturi računovodstva ima sličnu ulogu kao i institucionalni sektor, račun inozemstva se sastavlja s točke gledišta inozemstva. Izvor za inozemstvo je uporaba za ukupno gospodarstvo i obratno. Ako je izravnavajuća stavka pozitivna, ona označava višak za inozemstvo i deficit ukupnog gospodarstva i obratno ako je izravnavajuća stavka negativna.

Račun inozemstva je drukčiji od računa ostalih sektora po tome što ne pokazuje sve računovodstvene transakcije u inozemstvu, nego samo one koje imaju vrijednosnu protustavku u domaćem gospodarstvu.

Izravnavajuće stavke

1.118. Izravnavajuća stavka se dobiva oduzimanjem ukupnog iznosa stavaka na jednoj strani računa od ukupnog iznosa stavaka na drugoj strani.

Izravnavajuće stavke obuhvaćaju veliki broj podataka i uključuju neke od najvažnijih stavki u računima, što se može vidjeti u sljedećim primjerima izravnavajućih stavki: dodana vrijednost, poslovni višak, raspoloživi dohodak, štednja, neto uzajmljivanje/pozajmljivanje.

Sljedeći dijagram pokazuje slijed računa u obliku toka – svaka izravnavajuća stavka navedena je masnim slovima.

Dijagram slijeda računa image

1.119. Prvi račun u slijedu je račun proizvodnje, koji bilježi proizvodnju i inpute proizvodnog procesa, ostavljajući dodanu vrijednost kao izravnavajuću stavku.

1.120. Dodana vrijednost prenosi se dalje na sljedeći račun, tj. račun stvaranja dohotka. Tu se bilježe naknade zaposlenicima u proizvodnom procesu, kao i porezi dužni državi zbog proizvodnje, tako da se poslovni višak (ili mješoviti dohodak samozaposlenih osoba u sektoru kućanstava) može izvesti kao izravnavajuća stavka za svaki sektor. Ovaj korak je nužan kako bi se mogao mjeriti iznos dodane vrijednosti zadržane u sektoru proizvodnje kao poslovni višak ili mješoviti dohodak.

1.121. Zatim se dodana vrijednost, razdijeljena na naknade zaposlenicima, poreze i poslovni višak/mješoviti dohodak, prenosi s tom raspodjelom na račun alokacije primarnog dohotka. Raspodjela omogućava alokaciju svakog čimbenika dohotka primajućem sektoru, nasuprot sektoru proizvodnje. Na primjer, sve naknade zaposlenicima raspodjeljuju se između sektora kućanstava i sektora inozemstva, dok poslovni višak ostaje u sektoru društava gdje je nastao. U ovom računu također se bilježe tokovi vlasničkog dohotka u sektor, te oni iz sektora, tako da je izravnavajuća stavka bilanca primarnog dohotka koja utječe u sektor.

1.122. Sljedeći račun bilježi preraspodjelu tog dohotka kroz transfere – račun sekundarne raspodjele dohotka. Glavni instrumenti preraspodjele su državni porezi na sektor kućanstva i socijalni primici za taj sektor. Izravnavajuća stavka je raspoloživi dohodak.

1.123. Glavni slijed središnjih računa vodi dalje do uporabe računa raspoloživog dohotka; računa relevantnog za sektor kućanstava, jer se ovdje bilježe finalna potrošnja, ostavljajući štednju kućanstava kao izravnavajuću stavku.

1.124. U isto vrijeme nastaje usporedni račun, račun preraspodjele dohotka u naturi. Ovaj račun ima posebnu svrhu prikaza socijalnih transfera u naturi kao imputiranog transfera države sektoru kućanstava, tako da se dohodak kućanstava može povećati za vrijednost individualnih državnih usluga. U sljedećem računu (račun uporabe prilagođenog raspoloživog dohotka), uporaba raspoloživog dohotka u kućanstvima povećava se za isti iznos, kao da sektor kućanstava kupuje individualne usluge koje pruža država. Te dvije imputirane vrijednosti međusobno se poništavaju, tako da je izravnavajuća stavka štednja, jednaka štednji za ukupno gospodarstvo.

1.125. Štednja se prenosi na kapitalni račun, gdje se koristi za financiranje investicija, omogućujući kapitalne transfere u i iz sektora. Premala ili prekomjerna potrošnja pri stjecanju realne aktive rezultira izravnavajućom stavkom neto uzajmljivanje ili pozajmljivanje. Neto uzajmljivanje je davanje viška kao zajma, a neto pozajmljivanje je financiranje deficita.

1.126. Na kraju se nalazi financijski račun, gdje se navodi uzajmljivanje i pozajmljivanje svakog sektora tako da je vidljiva izravnavajuća stavka neto uzajmljivanja ili pozajmljivanja. To bi se trebalo točno poklapati s izravnavajućom stavkom neto uzajmljivanja/pozajmljivanja kapitalnog računa, a svaka razlika mora biti raskorak u mjerenju između realnih i financijskih zabilježbi ekonomske aktivnosti.

1.127. U posljednjem redu dijagrama, račun s lijeve strane je početna bilanca stanja, koja pokazuje razinu sve aktive i pasive, i realne i financijske, na početku određenog razdoblja. Bogatstvo gospodarstva se mjeri njegovom neto vrijednošću (aktiva minus pasiva) i to je prikazano na dnu bilance stanja.

1.128. S lijeve prema desnoj strani od početnih bilanci bilježe se različite promjene aktive i pasive koje se događaju u računovodstvenom razdoblju. Kapitalni račun prikazuje promjene zbog transakcija u realnoj aktivi, a financijski račun u financijskoj aktivi i pasivi. U nedostatku drugih izračuna to bi omogućilo neposredni izračun završne bilance, dodavanjem promjena početnoj bilanci.

1.129. Međutim, promjene se mogu dogoditi izvan ekonomskog ciklusa proizvodnje i potrošnje, a takve će promjene utjecati na vrijednosti aktive i pasive u završnom razdoblju. Jedna vrsta promjena je promjena obujma aktive – realne promjene fiksnog kapitala zbog događaja koji nisu dio gospodarstva. Primjer bi bio gubitak zbog katastrofe – veliki potres, kada se značajna količina aktive uništi, ali ne kroz ekonomske transakcije razmjene ili transfera. Taj se gubitak mora zabilježiti u računu drugih promjena u obujmu aktive, kako bi se uzela u obzir niža razina aktive nego što se očekuje gledajući samo ekonomske događaje. Drugi način na koji aktiva (i pasiva) mogu promijeniti vrijednost, osim kao posljedica ekonomske transakcije, je kroz promjenu cijene koja za posljedicu ima vlasničke dobitke i gubitke u stanju aktive. Ta se promjena bilježi u računima revalorizacije. Dopuštanje ta dva dodatna utjecaja na vrijednost stanja aktive i pasive omogućava procjenu završne bilance stanja kao početne pozicije prilagođene za promjene u računima toka u posljednjem redu prikaza.

Agregati

1.130. Agregati su složene vrijednosti koje mjere rezultat aktivnosti ukupnog gospodarstva; na primjer, proizvodnju, dodanu vrijednost, raspoloživi dohodak, finalnu potrošnju, štednju, investicije itd. Premda izračun agregata nije jedina svrha ESA-e, oni su važni kao ukupni pokazatelji za potrebe makroekonomske analize te vremenskih i prostornih usporedbi.

1.131. Razlikuju se dvije vrste agregata:

(a) agregati koji se izravno odnose na transakcije u ESA 2010. sustavu, kao što su proizvodnja roba i usluga, finalna potrošnja, bruto investicije u fiksni kapital, naknade zaposlenicima itd.;

(b) agregati koji predstavljaju izravnavajuće stavke u računima, kao što su BDP po tržišnim cijenama, poslovni višak ukupnog gospodarstva, BND, nacionalni raspoloživi dohodak, štednja, saldo vanjskog tekućeg računa i neto vrijednost ukupnog gospodarstva (nacionalno bogatstvo).

1.132. Postoje važne primjene veličina nacionalnih računa po glavi stanovnika. Za sveobuhvatne agregate kao što je BDP, nacionalni dohodak ili finalna potrošnja kućanstva, kao zajednički nazivnik se upotrebljava ukupno (rezidentno) stanovništvo. Ako su računi ili dijelovi računa iz sektora kućanstva podijeljeni na podsektore, koriste se podaci o broju kućanstava i broju osoba koje pripadaju pojedinom podsektoru.

BDP: ključni agregat

1.133. BDP je jedan od ključnih agregata u ESA-i. BDP je mjera ukupne gospodarske aktivnosti koja se odvija na gospodarskom području, a proizvodnja zadovoljava finalnu potražnju gospodarstva. Tri su načina mjerenja BDP-a po tržišnim cijenama:

(1) proizvodni pristup, kao zbroj dodanih vrijednosti svih aktivnosti koje proizvode robu i usluge, uvećano za poreze i umanjeno za subvencije na proizvode;

(2) pristup po izdacima, kao zbroj svih finalnih izdataka nastalih bilo potrošnjom finalne proizvodnje gospodarstva, bilo povećanjem bogatstva, uvećano za izvoz i umanjeno za uvoz roba i usluga;

(3) dohodovni pristup, kao zbroj svih dohodaka stečenih u procesu proizvodnje roba i usluga, uvećano za poreze na proizvodnju i uvoz i umanjeno za subvencije na proizvodnju.

1.134. Ta tri pristupa mjerenju BDP-a također odražavaju različite načine na koji se BDP može razmatrati u pogledu sastavnica. Dodana vrijednost može se raščlaniti prema institucionalnom sektoru te prema vrsti aktivnosti ili djelatnosti koje doprinose cjelini, npr. poljoprivredi, prerađivačkoj industriji, građevinarstvu, uslugama itd.

Finalni izdaci mogu se raščlaniti prema vrsti: izdaci kućanstava, finalni izdaci NPUSK-ova, finalni izdaci države, promjene zaliha, investicije u fiksni kapital i izvoz, umanjeno za trošak uvoza.

Ukupni stečeni dohodak može se raščlaniti prema vrsti dohotka – naknada za zaposlenike i poslovni višak.

1.135. Radi dobivanja najbolje procjene BDP-a, dobra je praksa unijeti elemente ta tri pristupa u okvir ponude i uporabe. To omogućava usklađivanje dodane vrijednosti i procjene dohotka, te uravnoteženje ponude i potražnje za proizvodima. Taj integrirani pristup osigurava konzistentnost među komponentama BDP-a te bolju procjenu razine BDP-a nego samo na temelju jednog od ta tri pristupa. Oduzimanjem potrošnje fiksnog kapitala od BDP-a dobiva se neto domaći proizvod po tržišnim cijenama (NDP).

Input-output okvir

1.136.  Input-output (I-O) okvir navodi zajedničke komponente bruto dodane vrijednosti (BDV), inpute i outpute djelatnosti, ponudu i potražnju za proizvodom te sastav uporaba i izvora u institucionalnim sektorima za gospodarstvo. Taj okvir raščlanjuje gospodarstvo radi prikazivanja transakcija svih roba i usluga između djelatnosti i finalnih potrošača za jedno razdoblje (na primjer, tromjesečje). Informacije se mogu prikazati na dva načina:

(a) tablice ponude i uporabe;

(b) simetrične input-output tablice.

Tablice ponude i uporabe

1.137. Tablice ponude i uporabe prikazuju cijelo gospodarstvo po djelatnostima (npr. industrija motornih vozila) i proizvodima (npr. sportska roba). Tablice pokazuju veze između komponenata BDV-a, inputa i outputa djelatnosti te ponude i potražnje za proizvodima. Tablice ponude i uporabe povezuju različite institucionalne sektore (npr. javna društva) zajedno s podacima o uvozu i izvozu roba i usluga, potrošnji države, potrošnji kućanstava i NPUSK-ova i investicijama.

1.138. Izrada tablica ponude i uporabe omogućava ispitivanje konzistentnosti i koherentnosti komponenti nacionalnih računa unutar jedinstvenog detaljnog okvira i, usvajajući komponente triju pristupa mjerenja BDP-a (tj. proizvodnja, dohodak i potrošnja), omogućava određivanje jedinstvene procjene BDP-a.

1.139. Kada su uravnotežene na konzistentan način, tablice ponude i uporabe također pružaju koherentnost i konzistentnost u povezivanju komponenti sljedeća tri računa:

(1) računa roba i usluga;

(2) računa proizvodnje (prema djelatnostima i prema institucionalnom sektoru); i

(3) računa stvaranja dohotka (prema djelatnostima i prema institucionalnom sektoru).

Simetrične input-output tablice

1.140. Simetrične input-output tablice izvode se iz podataka u tablicama ponude i uporabe i drugih dodatnih izvora radi oblikovanja teoretske osnove za daljnje analize.

1.141. Te tablice sadrže simetrične (proizvod/proizvod ili djelatnost/djelatnost) tablice, Leontief inverzne matrice i druge dijagnostičke analize poput multiplikatora proizvodnje. Te tablice odvojeno prikazuju potrošnju domaće proizvedenih i uvezenih roba i usluga, pružajući teoretski okvir za daljnju strukturalnu analizu gospodarstva, uključujući sastav i učinke promjena finalne potražnje u gospodarstvu.




POGLAVLJE 2.

JEDINICE I NJIHOVO GRUPIRANJE

2.01. Gospodarstvo zemlje je sustav u kojem institucije i ljudi međusobno djeluju kroz razmjene i transfere roba, usluga i načina plaćanja (npr. novca) za proizvodnju i potrošnju roba i usluga.

U gospodarstvu, jedinice koje međusobno djeluju su gospodarski subjekti koji mogu biti vlasnici aktive, preuzimati obveze i obavljati gospodarske aktivnosti i transakcije s drugim subjektima. Poznate su kao institucionalne jedinice.

Definiranje jedinica korištenih u nacionalnim računima služi različitim potrebama. Prvo, jedinice su bitne sastavnice u određivanju gospodarstava u zemljopisnom smislu, npr. države, regije i skupine država poput monetarnih ili političkih unija. Drugo, one su bitne sastavnice za grupiranje jedinica u institucionalne sektore. Treće, bitne su za određivanje koji tokovi i stanja se bilježe. Transakcije između različitih dijelova iste institucionalne jedinice se, u načelu, ne bilježe u nacionalnim računima.

2.02. Jedinice i njihovo grupiranje koje se koristi u nacionalnim računima definira se s obzirom na vrstu ekonomske analize kojoj su namijenjene, a ne na temelju vrsta jedinica koje se obično koriste u statističkim upitnicima. Potonje jedinice (npr. poduzeća, holding društva, poslovne jedinice, lokalne jedinice, državni odjeli, neprofitne ustanove, kućanstva itd.) možebitno ne zadovoljavaju potrebe nacionalnih računa jer se temelje na kriterijima pravne, administrativne ili računovodstvene prirode.

Statističari moraju uvažavati definicije jedinica analize kako su postavljene u ESA-i 2010., kako bi se u istraživanjima kojima se prikupljaju realni podaci postupno uveli svi elementi informacija koji su potrebni za izradu podataka na temelju jedinica analize iz ESA-e.

2.03. Značajka sustava ESA 2010. je uporaba vrsta jedinica koje odgovaraju trima načinima potpodjele gospodarstva:

(1) za analizu tokova i stanja, ključno je odabrati jedinice koje omogućavaju proučavanje veza u ponašanju između ekonomskih subjekata;

(2) za analizu procesa proizvodnje ključno je odabrati jedinice koje pokazuju tehničko-ekonomske veze ili odražavaju lokalne aktivnosti;

(3) za omogućivanje regionalne analize, potrebne su jedinice koje odražavaju lokalne aktivnosti.

Institucionalne jedinice su tako definirane da se ispuni prvi od ta tri cilja. Veze u ponašanju, kako su opisane u točki (1), zahtijevaju jedinice koje odražavaju svu svoju institucionalnu gospodarsku aktivnost.

Proizvodni procesi, tehničko-ekonomske veze i regionalne analize navedene u točkama (2) i (3) zahtijevaju jedinice poput lokalnih poslovnih jedinica. Te jedinice opisane su kasnije u ovom poglavlju.

Prije davanja definicija jedinica korištenih u ESA-i 2010., potrebno je definirati granice nacionalnog gospodarstva.

GRANICE NACIONALNOGA GOSPODARSTVA

2.04. Jedinice koje čine gospodarstvo neke zemlje i čiji se tokovi i stanja bilježe u ESA-i 2010. su one jedinice koje su rezidentne. Institucionalna jedinica je rezidentna u nekoj zemlji ako ima središte prevladavajućeg ekonomskog interesa na ekonomskom području te zemlje. Takve jedinice poznate su kao rezidentne jedinice, neovisno o državnoj pripadnosti, pravnom obliku ili prisutnosti na ekonomskom području u trenutku kada obavljaju transakciju.

2.05. Ekonomsko područje sastoji se od sljedećeg:

(a) područja (zemljopisnog područja) pod djelotvornom upravom i ekonomskom kontrolom jedne države;

(b) svih slobodnih zona, uključujući zatvorena skladišta i tvornice pod carinskim nadzorom;

(c) nacionalnog zračnog prostora, teritorijalnih voda i epikontinentalnog pojasa u međunarodnim vodama, nad kojima zemlja uživa isključiva prava;

(d) teritorijalnih enklava tj. zemljopisnog područja koje se nalazi u inozemstvu, a koje po međunarodnim ugovorima ili sporazumima između zemalja, koriste državne agencije zemlje (npr. veleposlanstva, konzulati, vojne baze, znanstveni centri itd.);

(e) nalazišta nafte, prirodnog plina itd. u međunarodnim vodama izvan epikontinentalnog pojasa, na kojima rade jedinice rezidentne na teritoriju koji je definiran u točkama (a) do (d).

Ribarske brodice, ostali brodovi, plutajuće platforme i letjelice tretiraju se u ESA-i kao pokretna oprema, bez obzira na to jesu li u vlasništvu rezidentnih jedinica koje se njima koriste ili su u vlasništvu nerezidenata, a koriste ih rezidentne jedinice. Transakcije vezane uz vlasništvo (bruto investicije u fiksni kapital) i korištenje (najam, osiguranje itd.) pokretne opreme pripisuju se gospodarstvu zemlje u kojoj su vlasnik i/ili korisnik rezidenti. U slučaju financijskog leasinga, pretpostavlja se promjena vlasništva.

Ekonomsko područje može biti veće ili manje od onoga kako je definirano gore. Primjer većeg područja je valutna unija poput Europske monetarne unije; primjer manjeg područja je dio zemlje poput regije.

2.06. Ekonomsko područje isključuje ekstrateritorijalne enklave.

Također su isključeni dijelovi vlastitog zemljopisnog područja zemlje koje koriste sljedeće organizacije:

(a) agencije opće države iz drugih zemalja;

(b) institucije i tijela Europske unije; i

(c) međunarodne organizacije na temelju međudržavnih međunarodnih ugovora.

Područja koja koriste institucije i tijela Europske unije i međunarodne organizacije su zasebna ekonomska područja. Značajka takvih područja je da su jedini rezidenti institucije.

2.07. Središte prevladavajućeg ekonomskog interesa označava da postoji lokacija unutar ekonomskog područja zemlje gdje jedinica obavlja ekonomske aktivnosti i transakcije u značajnoj mjeri, bilo na neodređeno vrijeme ili u određenom, ali duljem vremenskom razdoblju (godina dana ili dulje). Vlasništvo nad zemljištem i građevinama unutar ekonomskog područja smatra se dostatnim da vlasnik ima središte prevladavajućeg ekonomskog interesa na tom mjestu.

Poduzeća su gotovo uvijek povezana samo s jednim gospodarstvom. Oporezivanje i drugi pravni zahtjevi obično imaju za posljedicu korištenje posebnog pravnog subjekta za djelovanje u svakom pravnom sustavu. Uz to, posebna institucionalna jedinica se za statističke potrebe identificira ako jedan pravni subjekt ima značajne aktivnosti na dva ili više državnih područja (npr. za poslovnice, vlasništvo nad zemljištem i multinacionalna poduzeća). Kao posljedica razdvajanja takvih pravnih subjekata, rezidentnost svakog od naknadno identificiranih poduzeća je jasna. Središte prevladavajućeg ekonomskog interesa ne znači da se subjekti sa značajnim aktivnostima na dva ili više područja ne trebaju razdvojiti.

U nedostatku fizičke dimenzije poduzeća, njegova rezidentnost se utvrđuje prema ekonomskom području po čijem pravu je poduzeće osnovano ili registrirano.

2.08. Jedinice koje se smatraju rezidentnima u nekoj zemlji mogu se dodatno podijeliti na:

(a) jedinice koje se, s obzirom na sve transakcije izuzev onih vezanih uz vlasništvo nad zemljištem i građevinama, bave proizvodnjom, financijama, osiguranjem ili preraspodjelom;

(b) jedinice koje, s obzirom na sve transakcije izuzev onih vezanih uz vlasništvo nad zemljištem i građevinama, prvenstveno sudjeluju u potrošnji;

(c) sve jedinice u ulozi vlasnika zemljišta i građevina, s iznimkom vlasnika izvanteritorijalnih enklava koje su dio ekonomskog područja drugih država ili su neovisne države.

2.09. U slučaju jedinica koje nisu kućanstva, s obzirom na sve transakcije izuzev onih vezanih uz vlasništvo nad zemljištem i građevinama, razlikuju se sljedeća dva slučaja:

(a) aktivnost se odvija isključivo na ekonomskom području države: jedinice koje izvode tu aktivnost, su rezidentne jedinice te zemlje;

(b) aktivnost se, u razdoblju od jedne godine ili dulje, odvija na ekonomskim područjima nekoliko zemalja: rezidentnom jedinicom se smatra samo onaj dio jedinice koji na ekonomskom području te zemlje ima središte prevladavajućeg ekonomskog interesa.

Rezidentna institucionalna jedinica može biti uvjetno rezidentna jedinica, u slučaju da u razdoblju od godine dana ili dulje aktivnost obavlja jedinica koja je rezidentna u drugoj državi. Ako se aktivnost obavlja kraće od godine dana, aktivnost ostaje dio aktivnosti proizvodne institucionalne jedinice i ne priznaje se posebna institucionalna jedinica. Ako je aktivnost beznačajna, iako traje dulje od godine dana, i to za montažu opreme u inozemstvu, ne priznaje se posebna jedinica i aktivnosti se bilježe kao one od proizvodne institucionalne jedinice.

2.10. Kućanstva, osim u svojstvu vlasnika nad zemljištem i građevinama, rezidentne su jedinice ekonomskog područja na kojem imaju središte prevladavajućeg ekonomskog interesa. Rezidentna su bez obzira na razdoblja provedena u inozemstvu kraća od godine dana. Ona uključuju posebno:

(a) pogranične radnike, definirane kao osobe koje svakodnevno prelaze granicu radi posla u susjednoj zemlji;

(b) sezonske radnike, definirane kao osobe koje napuštaju zemlju na nekoliko mjeseci kada je sezona, ali kraće od godine dana, radi posla u drugoj zemlji;

(c) turiste, pacijente, studente, dužnosnike u službenom posjetu, poslovne ljude, trgovačke putnike, umjetnike i članove posade, koji putuju u inozemstvo;

(d) lokalno osoblje koje radi u izvanteritorijalnim enklavama stranih država;

(e) osoblje institucija Europske unije te civilnih ili vojnih međunarodnih organizacija sa sjedištima u izvanteritorijalnim enklavama;

(f) službene, civilne ili vojne, predstavnike državne vlasti (zajedno s njihovim obiteljima) sa sjedištem u teritorijalnim enklavama.

Studenti se uvijek tretiraju kao rezidenti, bez obzira na duljinu trajanja njihovog studija u inozemstvu.

2.11. Sve jedinice, u svojstvu vlasnika zemljišta i/ili građevina koji su dio ekonomskog područja, rezidentne su jedinice ili uvjetno rezidentne jedinice zemlje u kojoj se to zemljište ili građevine nalaze.

INSTITUCIONALNE JEDINICE

2.12.  Definicija: institucionalna jedinica je ekonomska jedinca s obilježjem samostalnosti pri donošenju odluka u obavljanju svoje glavne funkcije. Smatra se da rezidentna jedinica predstavlja institucionalnu jedinicu na ekonomskom području gdje ima središte prevladavajućeg ekonomskog interesa ako ima samostalnost pri odlučivanju i vodi potpuni skup računa ili može sastaviti potpuni skup računa.

Kako bi imao samostalnost pri odlučivanju u odnosu na svoju glavu funkciju, subjekt mora:

(a) imati pravo na svoju vlastitu robu i aktivu; može mijenjati vlasništvo nad robom ili aktivom preko transakcija s drugim institucionalnim jedinicama;

(b) moći donositi ekonomske odluke i obavljati ekonomske aktivnosti za koje je pravno odgovoran;

(c) moći preuzimati obveze u vlastito ime, preuzimati druge obveze i sklapati ugovore; i

(d) moći sastaviti potpuni skup računa sastavljen od računovodstvene dokumentacije koja obuhvaća sve transakcije izvršene tijekom računovodstvenog razdoblja, kao i bilancu imovine i obveza.

2.13. Sljedeća načela primjenjuju se u slučaju da subjekt ne posjeduje obilježja institucionalne jedinice:

(a) za kućanstva se smatra da imaju samostalnost pri odlučivanju u pogledu svoje glavne funkcije te su stoga svejedno institucionalne jedinice čak i kada ne vode potpuni skup računa;

(b) subjekti koji ne vode potpuni skup računa i ne mogu sastaviti potpuni skup računa ako se to od njih zatraži, nisu institucionalne jedinice;

(c) subjekti koji vode potpuni skup računa, ali nemaju samostalnost pri odlučivanju, dio su jedinica koje ih kontroliraju;

(d) subjekti ne moraju objaviti račune da bi bili institucionalne jedinice;

(e) subjekti koji su dio grupe jedinica koje sudjeluju u proizvodnji i vode potpuni skup računa smatraju se institucionalnim jedinicama čak i ako su središnjem tijelu (sjedištu), nadležnom za opću upravu grupacije prepustili dio svoje samostalnosti u donošenju odluka; sjedište samo za sebe smatra se institucionalnom jedinicom različitom od jedinica koje kontrolira;

(f) kvazi-društva su subjekti koji vode potpuni skup računa, ali nemaju pravni status. Njihovo ekonomsko i financijsko ponašanje se razlikuje od ponašanja njihovih vlasnika, a nalikuje ponašanju društava. Smatra se da imaju samostalnost pri odlučivanju i da su posebne institucionalne jedinice.

Sjedišta društva i holding društva

2.14. Sjedišta društva i holding društva su institucionalne jedinice. Postoje dvije vrste:

(a) Sjedište društva je jedinica koja izvršava upravnu kontrolu nad svojim društvima kćerima. Sjedišta društava dodjeljuju se dominantnom sektoru nefinancijskih društava svojih društava kćeri, osim ako su sve ili većina njihovih društava kćeri financijska društva pa se u tom slučaju tretiraju kao pomoćne financijske institucije (S.126) u sektoru financijskih društava.

Ako postoji mješavina nefinancijskih i financijskih društava kćeri, tada svrstavanje u sektore određuje prevladavajući udio dodane vrijednosti.

Sjedišta društava opisuju se pod međunarodnom standardnom klasifikacijom djelatnosti svih ekonomskih aktivnosti (ISIC Rev. 4), odjeljak M, razred 7010 (NACE Rev. 2, M 70.10) kako slijedi:

Ovaj razred uključuje nadzor i upravljanje drugim jedinicama istog društva ili poduzeća; donošenje strategijskih ili organizacijskih planova i odluka u vezi s društvom ili poduzećem; provođenje operativne kontrole i vođenje svakodnevnih poslova povezanih jedinica.

(b) Holding društvo koje je vlasnik aktive društava kćeri, ali ne obavlja aktivnosti upravljanja je društvo koje se bavi prijenosom financijskih sredstava (S.127) i svrstava se kao financijsko društvo.

Holding društva opisana su pod ISIC Rev.4, Odjeljak K, razred 6420 (NACE Rev. 2, K 64.20) kako slijedi:

Ovaj razred uključuje aktivnosti holding društava, tj. jedinica koje su vlasnici aktive (vlasnici kontrolnog udjela u vlasničkom kapitalu) grupacije društava kćeri i čija je glavna aktivnost imati vlasništvo nad grupacijom. Holding društva u ovom razredu ne pružaju nikakve druge usluge društvu u kojem se nalazi vlasnički kapital, tj. ona ne upravljaju drugim jedinicama.

Grupacije društava

2.15. Velike grupacije društava nastaju kada društvo majka kontrolira nekoliko društava kćeri, koje mogu pored toga kontrolirati i svoja vlastita društva kćeri itd. Svaki član grupacije tretira se kao posebna institucionalna jedinica ako zadovoljava definiciju institucionalne jedinice.

2.16. Prednost netretiranja grupacija društava kao jedne institucionalne jedinice je da grupacije nisu uvijek stabilne tijekom vremena, niti lako prepoznatljive u praksi. Može biti teško skupiti podatke o grupacijama čije aktivnosti nisu blisko povezane. Mnoge grupacije su prevelike i heterogene da bi se tretirale kao jedna jedinica, a njihova veličina i sastav mogu se mijenjati tijekom vremena kao posljedica spajanja i preuzimanja.

Subjekti posebne namjene

2.17. Subjekt posebne namjene (SPN) ili društvo posebne namjene je obično društvo s ograničenom odgovornošću ili komanditno društvo, osnovano za ispunjavanje parcijalnih, specifičnih ili privremenih ciljeva i za izoliranje financijskog rizika, posebnih poreza ili regulatornog rizika.

2.18. Nema uobičajene definicije SPN-a, ali uobičajene su sljedeće značajke:

(a) nemaju zaposlenike i nefinancijsku aktivu;

(b) malo su fizički prisutni osim natpisa ili znaka koji potvrđuje njihovo mjesto registracije;

(c) uvijek su povezani s drugim društvom, često kao društvo kćer;

(d) rezidentni su na različitom području od onoga na kojem su povezana društva rezidentna. U nedostatku fizičke prisutnosti, rezidentnost poduzeća se utvrđuje prema ekonomskom području po čijem pravu je poduzeće osnovano ili registrirano;

(e) njima upravljaju zaposlenici drugog društva koje može, ali ne mora biti povezano društvo.SPN plaća naknade za usluge koje su mu pružene i zauzvrat svojem društvu majci ili drugom povezanom društvu naplaćuje naknadu radi pokrivanja tih troškova. To je jedina proizvodnja u koju je SPN uključen, iako će često preuzeti obveze u ime svojeg vlasnika i obično primiti prihod od investicija i vlasničke dobitke od aktive nad kojom je vlasnik.

2.19. Bez obzira na to ima li jedinica sve ili ni jednu od ovih značajki, te bez obzira na to naziva li se SPN-om ili sličnim nazivom ili ne, tretira se na isti način kao bilo koja druga institucionalna jedinica dodjelom sektoru ili djelatnosti prema svojoj glavnoj aktivnosti, osim ako taj SPN nema neovisna prava postupanja.

2.20. Stoga, društva koja se bave prijenosom financijskih sredstava, umjetna društva kćeri i jedinice posebne namjene opće države bez samostalnosti djelovanja dodjeljuju se sektoru svojih kontrolirajućih tijela. Iznimka se javlja kada su nerezidentna pa se u tom slučaju priznaju odvojeno od svojih kontrolirajućih tijela. Ali u slučaju države, aktivnosti društva kćeri odražavaju se u računima države.

Zatvorena financijska društva

2.21. Holding društvo koje ima samo vlasništvo nad društvima kćerima primjer je zatvorenog financijskog društva. Primjeri drugih jedinica koje se također tretiraju kao zatvorena financijska društva su jedinice sa značajkama subjekata posebne namjene kako su opisane gore, uključujući investicijske i mirovinske fondove i jedinice korištene za održavanje i upravljanje bogatstvom za pojedince ili obitelji, izdavanje dužničkih instrumenata u ime povezanih društava (takvo društvo može se zvati posrednik) i izvršavanje drugih financijskih funkcija.

2.22. Stupanj neovisnosti od svojeg društva majke može se pokazati vršenjem značajne kontrole nad svojom aktivom i pasivom u mjeri snošenja rizika i koristi povezanih s aktivom i pasivom. Takve se jedinice klasificiraju u sektoru financijskih društava.

2.23. Subjekt takve vrste koji ne može djelovati neovisno o svom društvu majci i samo je pasivni vlasnik aktive i pasive (katkad se navodi kao da je na autopilotu) ne tretira se kao posebna institucionalna jedinica, osim ako je rezidentna u gospodarstvu različitom od društva majke. Ako je rezidentan u istom gospodarstvu kao i društvo majka, tretira se kao „umjetno društvo društvo kćer” kako je opisano u nastavku.

Umjetna društva kćeri

2.24. Društvo kćer, u potpunosti u vlasništvu društva majke, može biti osnovano radi pružanja usluga društvu majci ili drugom društvu u istoj grupaciji, radi izbjegavanja poreza, minimiziranja obveza u slučaju stečaja ili radi osiguranja drugih tehničkih prednosti prema poreznim propisima ili propisima o društvima na snazi u određenoj zemlji.

2.25. Općenito, takve vrste subjekata ne zadovoljavaju definiciju institucionalne jedinice jer im nedostaje mogućnost djelovanja neovisno o društvu majci i mogu biti podložne ograničenjima vlasništva ili transakciji aktive koja se nalazi na njihovoj bilanci stanja. Njihova razina proizvodnje i cijena koju za to dobivaju određuje društvo majka koja je (možebitno s drugim društvima u istoj grupaciji) njihov jedini kupac. One se stoga ne tretiraju kao posebne institucionalne jedinice, nego kao sastavni dio društva majke, a njihovi računi se konsolidiraju s onima društva majke, osim ako su rezidentne na ekonomskom području različitom od onoga gdje je rezidentno društvo majka.

2.26. Mora se napraviti razlika između umjetnih društava kćeri kako su prethodno opisana i jedinice koja obavlja samo pomoćne aktivnosti. Pomoćne aktivnosti ograničene su u opsegu na vrstu uslužnih funkcija koje gotovo sva poduzeća trebaju u nekoj mjeri, npr. čišćenje prostorija, vođenje platne liste ili pružanje infrastrukture informacijskih tehnologija za poduzeće (vidjeti Poglavlje 1., stavak 1.31.).

Jedinice posebne namjene opće države

2.27. Opća država također može uspostaviti jedinice posebne namjene, sa značajkama i funkcijama sličnim društvima koja se bave prijenosom financijskih sredstava i umjetnim društvima kćerima. Takve jedinice nemaju ovlast djelovati neovisno i ograničene su u opsegu transakcija koje mogu obavljati. Ne snose rizike i koristi povezane s aktivom i pasivom koje imaju. Takve jedinice, ako su rezidentne, tretiraju se kao sastavni dio opće države, a ne kao posebne jedinice. Ako su nerezidentne, tretiraju se kao posebne jedinice. Sve transakcije koje obave u inozemstvu odražavaju se u odgovarajućim transakcijama s državom. Stoga, za jedinicu koja pozajmljuje u inozemstvu smatra se da pozajmljuje isti iznos općoj državi, i to pod istim uvjetima kao i prvotno pozajmljivanje.

2.28. Sažeto, računi subjekata posebne namjene bez neovisnih prava postupanja konsolidiraju se s društvom majkom, osim ako su rezidentni u različitom gospodarstvu od onoga u kojem je društvo majka. Postoji jedna iznimka od ovog općeg pravila, a to je kada nerezidentni SPN uspostavi država.

2.29. Uvjetno rezidentne jedinice se definiraju kao:

(a) oni dijelovi nerezidentnih jedinica koji imaju središte prevladavajućeg ekonomskog interesa (u većini slučajeva jedinice koje obavljaju ekonomsku proizvodnju godinu dana ili dulje) na ekonomskom području zemlje;

(b) nerezidentne jedinice u ulozi vlasnika zemljišta i/ili građevina na ekonomskom području zemlje, ali jedino u pogledu transakcija koje se odnose na spomenuto zemljište ili građevine.

Uvjetno rezidentne jedinice, neovisno o tome vode li samo djelomične račune i neovisno o samostalnosti odlučivanja, tretiraju se kao institucionalne jedinice.

2.30. Sljedeće se smatra institucionalnim jedinicama:

(a) jedinice koje imaju samostalnost odlučivanja i potpuni skup računa poput:

(1) privatnih i javnih društava;

(2) zadruga ili partnerstava priznatih kao neovisni pravni subjekti;

(3) javnih proizvođača koji se prema posebnim zakonima priznaju kao neovisni pravni subjekti;

(4) neprofitnih ustanova priznatih kao neovisni pravni subjekti; i

(5) agencija opće države;

(b) jedinice koje vode potpuni skup računa i za koje se smatra da samostalno odlučuju usprkos tome što nisu osnovane odvojeno od svojeg društva majke: kvazi-društva;

(c) jedinice koje ne vode nužno potpuni skup računa, ali za koje se smatra da samostalno odlučuju:

(1) kućanstva;

(2) uvjetno rezidentne jedinice.

INSTITUCIONALNI SEKTORI

2.31. Makroekonomska analiza ne razmatra aktivnosti svake institucionalne jedinice zasebno – razmatra ukupne aktivnosti sličnih institucija. Jedinice se stoga spajaju u grupe koje se nazivaju institucionalni sektori, od kojih se neki dijele na podsektore.



Tablica 2.1. —  Sektori i podsektori

Sektori i podsektori

 

Javni

Domaći privatni

Pod inozemnom kontrolom

Nefinancijska društva

S.11

S.11001

S.11002

S.11003

Financijska društva

S.12

 

 

 

Monetarne financijske institucije (MFI)

Središnja banka

S.121

 

 

 

Ostale monetarne financijske institucije (OMFI)

Društva koja primaju depozite osim središnje banke

S.122

S.12201

S.12202

S.12203

Novčani fondovi (NF)

S.123

S.12301

S.12302

S.12303

Financijska društva osim monetarnih financijskih institucija (MFI) i osiguravajućih društava i mirovinskih fondova (ICPF)

Ne-novčani investicijski fondovi (NNIF)

S.124

S.12401

S.12402

S.12403

Ostali financijski posrednici, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova

S.125

S.12501

S.12502

S.12503

Pomoćne financijske institucije

S.126

S.12601

S.12602

S.12603

Društva koja se bave prijenosom financijskih sredstava i zajmodavci

S.127

S.12701

S.12702

S.12703

Osiguravajuća društva i mirovinski fondovi (ICPF)

Osiguravajuća društva (IC)

S.128

S.12801

S.12802

S.12803

Mirovinski fondovi (PF)

S.129

S.12901

S.12902

S.12903

Opća država

S.13

 

 

 

Središnja država (isključujući fondove socijalne sigurnosti)

S.1311

 

 

 

Savezna država (isključujući fondove socijalne sigurnosti)

S.1312

 

 

 

Lokalna država (isključujući fondove socijalne sigurnosti)

S.1313

 

 

 

Fondovi socijalne sigurnosti

S.1314

 

 

 

Kućanstva

S.14

 

 

 

Poslodavci i samozaposlene osobe

S.141 +S.142

 

 

 

Zaposlenici

S.143

 

 

 

Primatelji vlasničkog i transfernog dohotka

S.144

 

 

 

Primatelji vlasničkog dohotka

S.1441

 

 

 

Primatelji mirovina

S.1442

 

 

 

Primatelji ostalih transfera

S.1443

 

 

 

Neprofitne ustanove koje služe kućanstvima

S.15

 

 

 

Inozemstvo

S.2

 

 

 

Države članice i institucije i tijela Europske unije

S.21

 

 

 

Države članice Europske unije

S.211

 

 

 

Institucije i tijela Europske unije

S.212

 

 

 

Zemlje nečlanice i međunarodne organizacije nerezidentne u Europskoj uniji

S.22

 

 

 

2.32. Svaki sektor i podsektor okuplja institucionalne jedinice sa sličnim ekonomskim ponašanjem.

Dijagram 2.1 –    Raspodjela jedinica u sektore image

2.33. Institucionalne jedinice se grupiraju u sektore na temelju toga kojoj vrsti proizvođača pripadaju i ovisno o glavnoj aktivnosti i funkciji, koje se smatraju važnim pokazateljima njihovog ekonomskog ponašanja.

2.34. Dijagram 2.1. pokazuje kako se jedinice raspoređuju u glavne sektore. Radi utvrđivanja sektora za jedinicu koja je rezidentna, ali ne kućanstvo, prema dijagramu je potrebno utvrditi kontrolira li ju opća država ili ne te je li tržišni ili netržišni proizvođač.

2.35. Nadzor nad financijskim ili nefinancijskim društvom definira se kao pravo određivanja opće politike društva, na primjer odabirom prikladnih upravitelja ako je potrebno.

2.36. Pojedina institucionalna jedinica (drugo društvo, kućanstvo, neprofitna institucija ili državna jedinica) osigurava nadzor nad društvom ili kvazi-društvom ako posjeduje više od polovice dionica s pravom glasa ili ako na drugi način kontrolira glasačku moć više od polovice dioničara.

2.37. Za nadzor više od polovice dioničarskih glasova nije potrebno da sama institucionalna jedinica bude vlasnik dionica s pravom glasa. Ovisno društvo, društvo C, može biti društvo kćer drugog društva B u kojem treće društvo A posjeduje većinu dionica s pravom glasa. Društvo C je društvo kćer društva B kada društvo B nadzire više od polovice dioničarskih glasova u društvu C ili društvo B posjeduje dionice u C s pravom imenovanja ili smjenjivanja većine upravitelja društva C.

2.38. Opća država osigurava kontrolu nad društvom na temelju posebnog zakona, odluke ili uredbe kojom se državi daju ovlasti određivanja politike društva. Sljedeći pokazatelji su glavni čimbenici koje treba razmotriti pri odlučivanju kontrolira li država društvo:

(a) državno vlasništvo nad većinom glasačkih prava;

(b) državna kontrola nad upravom ili upravnim tijelom;

(c) državna kontrola nad imenovanjem i razrješenjem ključnog osoblja;

(d) državna kontrola nad ključnim odborima u subjektu;

(e) država posjeduje zlatnu dionicu;

(f) posebni propisi;

(g) država kao prevladavajući kupac;

(h) pozajmljivanje od države.

Jedan pokazatelj može biti dovoljan za utvrđivanje kontrole, ali, u drugim slučajevima, više zasebnih pokazatelja mogu zajedno dokazivati kontrolu.

2.39. Za neprofitne institucije priznate kao neovisni pravni subjekti, pet pokazatelja koje treba razmotriti su:

(a) imenovanje odgovornih osoba;

(b) mogućnost odobravanja instrumenata;

(c) ugovorni sporazumi;

(d) stupanj financiranja;

(e) stupanj izloženosti države riziku.

Kao i kod društava, jedan pokazatelj može biti dovoljan za utvrđivanje kontrole u nekim slučajevima, ali, u drugim slučajevima, više zasebnih pokazatelja mogu zajedno dokazivati kontrolu.

2.40. Razlikovanje između tržišnog i netržišnog, a za subjekte javnog sektora klasifikacija između sektora opće države i sektora društava, ovisi o kriterijima određenim u stavku 1.37.

2.41. Sektor se dijeli na podsektore prema kriterijima relevantnim za taj sektor; na primjer, država se može podijeliti na središnju, saveznu i lokalnu državu i fondove socijalne sigurnosti. Time se omogućava precizniji opis ekonomskog ponašanja jedinica.

Računi za sektore i podsektore bilježe sve glavne i sporedne aktivnosti institucionalnih jedinica obuhvaćenih odgovarajućim sektorom.

Svaka institucionalna jedinica pripada samo jednom sektoru ili podsektoru.

2.42. Ako je glavna funkcija institucionalne jedinice proizvodnja robe i usluga, prvo se mora odrediti vrsta proizvođača kako bi se dodijelila sektoru.

2.43. Tablica 2.2. prikazuje vrstu proizvođača, glavne aktivnosti i funkcije, koje su karakteristične za pojedine sektore:



Tablica 2.2. —  Vrsta proizvođača, glavne aktivnosti i funkcije, razvrstano po sektorima

Vrsta proizvođača

Glavna aktivnost i funkcija

Sektor

Tržišni proizvođač

Proizvodnja tržišnih roba i nefinancijskih usluga

Nefinancijska društva (S.11)

Tržišni proizvođač

Financijsko posredovanje uključujući osiguranje

Pomoćne financijske aktivnosti

Financijska društva (S.12)

Javni netržišni proizvođač

Proizvodnja i ponuda netržišne proizvodnje za zajedničku i pojedinačnu potrošnju te izvođenje transakcija čija je namjena preraspodjela nacionalnog dohotka i bogatstva

Opća država (S.13)

Tržišni proizvođač ili privatni proizvođač za vlastitu finalnu uporabu

Potrošnja

Proizvodnja tržišne proizvodnje i proizvodnje za vlastitu finalnu uporabu

Kućanstva (S.14)

Kao potrošači

Kao poduzetnici

Privatni netržišni proizvođač

Proizvodnja i ponuda netržišne proizvodnje za pojedinačnu potrošnju

Neprofitne ustanove koje služe kućanstvima (S.15)

2.44. Sektor inozemstva (S.2) odnosi se na tokove i stanja između rezidentnih jedinica i nerezidentnih jedinica – nerezidentne jedinice ne obilježavaju slični ciljevi i vrste ponašanja, nego se prepoznaju kroz tokove i stanja s rezidentnim jedinicama.

Nefinancijska društva (S.11)

2.45.  Definicija: sektor nefinancijskih društava (S.11) sastoji se od institucionalnih jedinica koje su neovisni pravni subjekti i tržišni proizvođači te čija je glavna aktivnost proizvodnja roba i nefinancijskih usluga. Sektor nefinancijskih društava također uključuje i nefinancijska kvazi-društva (vidjeti stavak 2.13. točku (f)).

2.46. Uključene su sljedeće institucionalne jedinice:

(a) privatna i javna društva, koja kao tržišni proizvođači prvenstveno sudjeluju u proizvodnji roba i nefinancijskih usluga;

(b) zadruge i partnerstva priznati kao neovisni pravni subjekti, koji kao tržišni proizvođači prvenstveno sudjeluju u proizvodnji roba i nefinancijskih usluga;

(c) javni proizvođači priznati kao neovisni pravni subjekti i koji kao tržišni proizvođači prvenstveno sudjeluju u proizvodnji roba i nefinancijskih usluga;

(d) neprofitne ustanove ili udruženja koji služe nefinancijskim društvima, koji su priznati kao neovisni pravni subjekti i koji kao tržišni proizvođači prvenstveno sudjeluju u proizvodnji roba i nefinancijskih usluga;

(e) sjedišta društava koja kontroliraju grupaciju društava koja su tržišni proizvođači, ako proizvodnja roba i nefinancijskih usluga predstavlja prevladavajuću vrstu aktivnosti cijele grupacije (izmjerena na temelju dodane vrijednosti);

(f) subjekti posebne namjene čija je glavna aktivnost pružanje roba i nefinancijskih usluga;

(g) privatna i javna kvazi-društva koja kao tržišni proizvođači prvenstveno sudjeluju u proizvodnji i nefinancijskih usluga.

2.47. Nefinancijska kvazi-društva su svi subjekti koji kao tržišni proizvođači prvenstveno sudjeluju u proizvodnji roba i nefinancijskih usluga i koji ispunjavaju uvjete za kvalifikaciju kao kvazi-društva (vidjeti stavak 2.13. točku (f)).

Nefinancijska kvazi-društva moraju imati dovoljno podataka za sastavljanje potpunog skupa računa te posluju kao da su društva. Faktični odnos s njihovim vlasnikom je odnos društva prema svojim dioničarima.

Nefinancijska kvazi-društva u vlasništvu kućanstava, državnih jedinica ili neprofitnih ustanova su, zajedno s nefinancijskim društvima, okupljena u sektoru nefinancijskih društava, a ne u sektoru svojeg vlasnika.

2.48. Postojanje potpunog skupa računa, uključujući bilance stanja, nije dovoljan uvjet da bi se tržišni proizvođači tretirali kao institucionalne jedinice, kao što su kvazi-društva. Stoga partnerstva i javni proizvođači, osim onih iz stavka 2.46. točaka (a), (b), (c) i (f) i poduzeća s jednim vlasnikom – čak i ako vode potpuni skup računa – općenito ne predstavljaju zasebne institucionalne jedinice, budući da ne donose samostalno odluke, a njihovo upravljanje nadziru kućanstva, neprofitne ustanove ili vlade u čijem su vlasništvu.

2.49. Nefinancijska društva uključuju uvjetno rezidentne jedinice koje se tretiraju kao kvazi-društva.

2.50. Sektor nefinancijskih društava se dijeli na tri podsektora:

(a) javna nefinancijska društva (S.11001);

(b) nacionalna privatna nefinancijska društva (S.11002);

(c) inozemno kontrolirana nefinancijska društva (S.11003).

Javna nefinancijska društva (S.11001)

2.51.  Definicija: podsektor javnih nefinancijskih društava sastoji se od svih nefinancijskih društava, kvazi-društava i neprofitnih institucija, priznatih kao neovisni pravni subjekti, koji su tržišni proizvođači i pod kontrolom državnih jedinica.

2.52. Javna kvazi-društva su kvazi-društva u izravnom vlasništvu državnih jedinica.

Nacionalna privatna nefinancijska društva (S.11002)

2.53.  Definicija: podsektor nacionalnih privatnih nefinancijskih društava sastoji se od svih nefinancijskih društava, kvazi-društava i neprofitnih institucija, priznatih kao neovisni pravni subjekti, koji su tržišni proizvođači i koji nisu pod kontrolom državnih jedinica ili nerezidentnih institucionalnih jedinica.

Ovaj podsektor uključuje društva i kvazi-društva za poslove izravnih stranih ulaganja koja nisu klasificirana u podsektoru inozemno kontroliranih nefinancijskih društava (S.11003).

Inozemno kontrolirana nefinancijska društva (S.11003)

2.54.  Definicija: podsektor inozemno kontroliranih nefinancijskih društava sastoji se od svih nefinancijskih i kvazi-društava koja su pod kontrolom nerezidentnih institucionalnih jedinica.

Ovaj podsektor uključuje:

(a) sva društva kćeri nerezidentnih društava;

(b) sva društva koja kontrolira nerezidentna institucionalna jedinica koja sama nije društvo, na primjer, društvo koje kontrolira strana država. Uključena su društva pod kontrolom skupine nerezidentnih jedinica koja djeluju zajednički;

(c) sve poslovnice ili ostale neinkorporirane agencije nerezidentnih društava ili neinkorporirane proizvođače koji su uvjetno rezidentne jedinice.

Financijska društva (S.12)

2.55.  Definicija: sektor financijskih društava (S.12) sastoji se od institucionalnih jedinica koje su neovisni pravni subjekti i tržišni proizvođači te čija je glavna aktivnost proizvodnja financijskih usluga. Takve institucionalne jedinice obuhvaćaju sva društva i kvazi-društva koja se prvenstveno bave:

(a) financijskim posredovanjem (financijski posrednici); i/ili

(b) pomoćnim financijskim aktivnostima (pomoćne financijske institucije).

Također su uključene institucionalne jedinice koje pružaju financijske usluge, ako se većinom njihove aktive ili pasive ne trguje na otvorenim tržištima.

2.56. Financijsko posredovanje je aktivnost u kojoj institucionalna jedinica stječe financijsku aktivu i preuzima pasivu za vlastiti račun obavljajući financijske transakcije na tržištu. Aktiva i pasiva financijskih posrednika se preoblikuje ili regrupira s obzirom na, na primjer, dospjelost, opseg, rizik itd. u postupku financijskog posredovanja.

Pomoćne financijske aktivnosti su aktivnosti povezane s financijskim posredovanjem, ali same ne uključuju financijsko posredovanje.

Financijski posrednici

2.57. Postupak financijskog posredovanja usmjerava sredstva od trećih strana s viškom prema onima s manjkom sredstava. Financijski posrednik ne djeluje samo kao zastupnik drugih institucionalnih jedinica, već se izlaže riziku stjecanjem financijske aktive i preuzimanjem pasive za vlastiti račun.

2.58. U postupak financijskog posredovanja mogu biti uključene sve kategorije pasive, izuzev kategorije pasive ostalih računa potraživanja (AF.8). Financijska aktiva uključena u postupak financijskog posredovanja može se razvrstati u sve kategorije, izuzev kategorije prilagodbe osiguranja, mirovinskog osiguranja i standardiziranih jamstava (AF.6), ali uključujući kategoriju ostalih računa potraživanja. Financijski posrednici mogu uložiti svoja sredstva u nefinancijsku aktivu, uključujući nekretnine. Kako bi se smatralo financijskim posrednikom, društvo treba preuzimati pasivu na tržištu i preoblikovati sredstva. Društva za poslovanje nekretninama nisu financijski posrednici.

2.59. Funkcija osiguravajućih društava i mirovinskih fondova je udruživanje rizika. Pasiva takvih institucija su prilagodbe osiguranja, mirovinskog osiguranja i standardiziranih jamstava (AF.6). Protustavka pasive su ulaganja osiguravajućih društava i mirovinskih fondova, djelujući kao financijski posrednici.

2.60. Investicijski fondovi, dalje u tekstu novčani fondovi (NF) i ne-novčani fondovi (NNF), prvenstveno preuzimaju obveze izdavanjem udjela ili jedinica u investicijskim fondovima (AF.52). Oni mijenjaju takve fondove stjecanjem financijske aktive i/ili nekretnina. Investicijski fondovi se klasificiraju kao financijski posrednici. Svaka promjena vrijednosti njihove aktive i pasive, osim vlastitih udjela, odražava se na njihova vlastita sredstva (vidjeti stavak 7.07.). S obzirom na to da je iznos vlastitih sredstava jednak vrijednosti udjela ili jedinica investicijskog fonda, svaka promjena vrijednosti aktive i pasive fonda odrazit će se na tržišnu vrijednost takvih udjela ili jedinica. Investicijski fondovi koji ulažu u nekretnine su financijski posrednici.

2.61. Financijsko posredovanje je ograničeno na stjecanje aktive i preuzimanje pasive s općom javnošću ili njezinim određenim i prilično velikim podskupinama. Ako je aktivnost ograničena na male skupine osoba ili obitelji, ne radi se o financijskom posredovanju.

2.62. Postoje neke iznimke od općeg ograničenja financijskog posredovanja na financijske transakcije na tržištu. Primjeri su lokalne kreditne banke i štedionice koje se oslanjaju na pripadajuću jedinicu lokalne ili regionalne uprave ili društva za financijski leasing koja su ovisna o matičnom društvu za stjecanje sredstava ili ulaganje sredstava. Ona se klasificiraju kao financijski posrednici ako posuđivanje ili primanje štednje ne ovisi o pripadajućoj jedinici lokalne ili regionalne uprave ili matičnom društvu.

Pomoćne financijske institucije

2.63. Pomoćne financijske aktivnosti uključuju pomoćne aktivnosti u realizaciji transakcija vezano uz financijsku aktivu i pasivu ili pretvorbu ili preoblikovanje sredstava. Pomoćne financijske institucije se ne izlažu riziku stjecanjem financijske aktive ili preuzimanjem pasive. One olakšavaju financijsko posredovanje. Sjedišta društava, čija su sva ili većina društava kćeri financijska društva, pomoćne su financijske institucije.

Financijska društva koja nisu financijski posrednici i pomoćne financijske institucije

2.64. Ostala financijska društva pored financijskih posrednika i pomoćnih financijskih institucija su institucionalne jedinice koje pružaju financijske usluge, ako se većinom njihove aktive ili pasive ne trguje na otvorenim tržištima.

Institucionalne jedinice uključene u sektor financijskih društava

2.65. U sektor financijskih društava (S.12) uključene su sljedeće institucionalne jedinice:

(a) privatna ili javna društva koja prvenstveno obavljaju poslove financijskog posredovanja i/ili pomoćne financijske aktivnosti;

(b) zadruge i partnerstva priznata kao neovisni pravni subjekti, koja prvenstveno obavljaju poslove financijskog posredovanja i/ili pomoćne financijske aktivnosti;

(c) javni proizvođači priznati kao pravni subjekti, koji prvenstveno obavljaju poslove financijskog posredovanja i/ili pomoćne financijske aktivnosti;

(d) neprofitne ustanove koje su priznate kao pravni subjekti i koje prvenstveno obavljaju poslove financijskog posredovanja i/ili pomoćne financijske aktivnosti, ili koja pružaju usluge financijskim društvima;

(e) sjedišta društava ako sva ili većina njihovih društava kćeri, kao financijska društva, prvenstveno obavljaju financijsko posredovanje i/ili pomoćne financijske aktivnosti. Ta se sjedišta društava klasificiraju kao pomoćne financijske institucije (S.126);

(f) holding društva, ako je glavna uloga vlasništvo nad aktivom grupacije društava kćeri. Sastav grupacije može biti financijski ili nefinancijski – to ne utječe na klasifikaciju holding društava kao društava koja se bave prijenosom financijskih sredstava (S.127);

(g) subjekti posebne namjene čija je glavna aktivnost pružanje financijskih usluga;

(h) neinkorporirani investicijski fondovi koji sadrže portfelje ulaganja u vlasništvu skupine sudionika i kojima općenito upravljaju druga financijska društva. Takvi su fondovi institucionalne jedinice odvojene od upravljačkog financijskog društva;

(i) za neinkorporirane jedinice koje prvenstveno obavljaju financijsko posredovanje i koje su podložne uređenju i nadzoru (u većini slučajeva klasificirane kao društva koja primaju depozite osim središnje banke, kao osiguravajuća društva ili kao mirovinski fondovi) smatra se da uživaju samostalnost odlučivanja i da imaju samostalno upravljanje neovisno o svojim vlasnicima; njihovo ekonomsko i financijsko ponašanje je slično financijskim društvima. U tom slučaju se tretiraju kao zasebne institucionalne jedinice. Primjer su poslovnice nerezidentnih financijskih društava.

Podsektori financijskih društava

2.66. Sektor financijskih društava se dijeli na sljedeće podsektore:

(a) središnja banka (S.121);

(b) društva koja primaju depozite osim središnje banke (S.122);

(c) novčani fondovi (NF) (S.123);

(d) ne-novčani investicijski fondovi (NNIF) (S.124);

(e) ostali financijski posrednici, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova (S.125);

(f) pomoćne financijske institucije (S.126);

(g) društva koja se bave prijenosom financijskih sredstava i zajmodavci (S.127);

(h) osiguravajuća društva (S.128); i

(i) mirovinski fondovi (S.129).

Kombiniranje podsektora financijskih društava

2.67. Monetarne financijske institucije (MFI) kako ih definira ESB sastoje se od svih institucionalnih jedinica uključenih u podsektore središnje banke (S.121), društava koja primaju depozite osim središnje banke (S.122) i novčanih fondova (S.123).

2.68. Ostale monetarne financijske institucije sastoje se od onih financijskih posrednika preko kojih se učinci monetarne politike središnje banke (S.121) prenose na druge subjekte u gospodarstvu. To su društva koja primaju depozite osim središnje banke (S.122) i NF (S.123).

2.69. Financijski posrednici koji se bave udruživanjem rizika su osiguravajuća društva i mirovinski fondovi (ICPF). Oni se sastoje od podsektora osiguravajućih društava (S.128) i mirovinskih fondova (S.129).

2.70. Financijska društva osim MFI-a i ICPF-a se sastoje od podsektora ne-novčanih investicijskih fondova (S.124), ostalih financijskih posrednika, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova (S.125), pomoćnih financijskih institucija (S.126) i društava koja se bave prijenosom financijskih sredstava i zajmodavaca (S.127).

Potpodjela podsektora financijskih društava na javna, nacionalna privatna i inozemno kontrolirana financijska društva

2.71. Osim podsektora S.121., svaki se podsektor dalje dijeli na:

(a) javna financijska društva;

(b) nacionalna privatna financijska društva; i

(c) inozemno kontrolirana financijska društva.

Kriteriji za ovu potpodjelu su isti kao i za nefinancijska društva (vidjeti stavke od 2.51. do 2.54.).



Tablica 2.3 –  Sektor financijskih društava i njegovi podsektori

Sektori i podsektori

Javni

Nacionalni privatni

Inozemno kontrolirani

Financijska društva

S.12

 

 

 

Monetarne financijske institucije (MFI)

Središnja banka

S.121

 

 

 

Ostale monetarne financijske institucije (OMFI)

Društva koja primaju depozite osim središnje banke

S.122

S.12201

S.12202

S.12203

NF

S.123

S.12301

S.12302

S.12303

Financijska društva osim monetarnih financijskih institucija (MFI) i osiguravajućih društava i mirovinskih fondova (ICPF)

Ne-novčani investicijski fondovi (NNIF)

S.124

S.12401

S.12402

S.12403

Ostali financijski posrednici, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova

S.125

S.12501

S.12502

S.12503

Pomoćne financijske institucije

S.126

S.12601

S.12602

S.12603

Društva koja se bave prijenosom financijskih sredstava i zajmodavci

S.127

S.12701

S.12702

S.12703

Osiguravajuća društva i mirovinski fondovi (ICPF)

Osiguravajuća društva (IC)

S.128

S.12801

S.12802

S.12803

Mirovinski fondovi (PF)

S.129

S.12901

S.12902

S.12903

Središnja banka (S.121)

2.72.  Definicija: podsektor središnja banka (S.121) se sastoji od svih financijskih i kvazi-društava, čija je glavna funkcija emisija primarnog novca, održavanje unutarnje i vanjske valutne vrijednosti i držanje svih dijelova međunarodnih državnih rezervi.

2.73. U podsektor S.121 se razvrstavaju sljedeći financijski posrednici:

(a) nacionalna središnja banka, uključujući kada je dio Europskog sustava središnjih banaka;

(b) središnje monetarne agencije uglavnom javne prirode (npr. agencije koje upravljaju deviznim tečajem ili emisijom primarnog novca) koje vode potpuni skup računa i samostalno donose odluke u odnosu na središnju državu. Ako se te aktivnosti obavljaju u okviru središnje države ili središnje banke, ne postoji zasebna institucionalna jedinica.

2.74. Podsektor S.121 ne uključuje agencije i tijela, osim središnje banke, koje upravljaju ili nadziru financijska društva ili financijska tržišta. Oni se razvrstavaju u podsektor S.126.

Društva koja primaju depozite osim središnje banke (S.122)

2.75.  Definicija: podsektor društava koja primaju depozite osim središnje banke (S.122) obuhvaća sva financijska i kvazi-društva, osim onih razvrstanih u podsektore središnje banke i novčanih fondova, koje prvenstveno obavljaju financijsko posredovanje i čije se poslovanje sastoji od primanja depozita i/ili sličnih nadomjestaka za depozite od institucionalnih jedinica, dakle ne samo od monetarnih financijskih institucija, te odobravanja zajmova i/ili ulaganja u vrijednosnice za vlastiti račun.

2.76. Društva koja primaju depozite osim središnje banke ne mogu se opisati jednostavno kao „banke” jer mogu obuhvaćati neka financijska društva koja se ne nazivaju banke ili neka financijska društva kojima to nije dopušteno u njihovim zemljama, dok neka financijska društva koja se nazivaju banke ne moraju zapravo biti društva koja primaju depozite. U podsektor S.122 se razvrstavaju sljedeći financijski posrednici:

(a) poslovne banke, „univerzalne” banke, „svenamjenske” banke;

(b) štedionice (uključujući uzajamne štedionice, štedionice i kreditne zadruge);

(c) poštanske žiro institucije, poštanske banke i žiro banke;

(d) ruralne kreditne banke, poljoprivredne kreditne banke;

(e) zadružne kreditne banke, kreditne zadruge;

(f) specijalizirane banke (npr. trgovačke banke, kuće koje se bave emisijama, privatne banke); i

(g) institucije za elektronički novac koje prvenstveno obavljaju financijsko posredovanje.

2.77. U podsektor S.122 su razvrstani sljedeći financijski posrednici, ako se njihovo poslovanje sastoji od primanja sredstava plaćanja od stanovništva u obliku depozita ili u drugim oblicima kao što su kontinuirano izdavanje dugoročnih dužničkih instrumenata:

(a) društva koja odobravaju hipotekarne zajmove (uključujući građevinska poduzeća, hipotekarne banke i hipotekarne kreditne ustanove);

(b) lokalne kreditne ustanove.

Inače, financijski posrednici se razvrstavaju u podsektor S.124.

2.78. Podsektor S.122 ne obuhvaća:

(a) sjedišta društava koja nadziru i upravljaju drugim jedinicama grupacije koja se sastoje uglavnom od društava koja primaju depozite osim središnje banke, ali koji nisu društva za primanje depozita. Takva sjedišta društava se razvrstavaju u podsektor S.126;

(b) neprofitne ustanove koje su priznate kao neovisni pravni subjekti i koje pružaju usluge društvima za primanje depozita, ali ne obavljaju poslove financijskog posredovanja. One se razvrstavaju u podsektor S.126; i

(c) institucije za elektronički novac koje ne obavljaju prvenstveno financijsko posredovanje.

NF (S.123)

2.79.  Definicija: podsektor NF (S.123) sastoji se od svih financijskih društava i kvazi-društava, osim onih razvrstanih u podsektorima središnje banke i kreditnih ustanova, koje prvenstveno obavljaju financijsko posredovanje. Njihovo poslovanje sastoji se od izdavanja udjela ili jedinica u investicijskim fondovima kao sličnih nadomjestaka za depozite od institucionalnih jedinica te, za vlastiti račun, ulaganje prvenstveno u udjele/jedinice novčanih fondova, kratkoročne dužničke instrumente i/ili depozite.

2.80. Sljedeći financijski posrednici su razvrstani u podsektor S.123: investicijski fondovi uključujući investicijske zaklade, uzajamne investicijske fondove i druge oblike kolektivnog ulaganja čiji su udjeli ili jedinice slični nadomjesci za depozite.

2.81. Podsektor S.123 ne obuhvaća:

(a) sjedišta društava koja nadziru i upravljaju grupacijom koja se sastoji uglavnom od novčanih fondova, ali koji sami nisu novčani fondovi. Ona se razvrstavaju u podsektor S.126;

(b) neprofitne ustanove koje su priznate kao neovisni pravni subjekti i koje pružaju usluge novčanim fondovima, ali ne obavljaju poslove financijskog posredovanja. One se razvrstavaju u podsektor S.126.

Ne-novčani investicijski fondovi (S.124)

2.82.  Definicija: podsektor ne-novčanih investicijskih fondova (S.124) sastoji se od svih oblika kolektivnog ulaganja, osim onih razvrstanih u podsektor NF, a koji prvenstveno obavljaju financijsko posredovanje. Njihovo poslovanje sastoji se od izdavanja udjela ili jedinica u investicijskim fondovima koji nisu slični nadomjesci za depozite i, za vlastiti račun, ulaganja prvenstveno u financijsku aktivu osim kratkoročne financijske aktive i nefinancijske aktive (obično nekretnine).

2.83. Ne-novčani investicijski fondovi obuhvaćaju investicijske zaklade, uzajamne investicijske fondove i druge oblike kolektivnog ulaganja čiji udjeli ili jedinice u investicijskim fondovima nisu slični nadomjesci za depozite.

2.84. U podsektor S.124 se razvrstavaju sljedeći financijski posrednici:

(a) otvoreni investicijski fondovi čiji se udjeli ili jedinice u investicijskim fondovima, na zahtjev vlasnika, ponovno otkupljuju ili isplaćuju izravno ili neizravno iz aktive poduzeća;

(b) zatvoreni investicijski fondovi s fiksnim temeljnim kapitalom, gdje investitori koji ulaze ili napuštaju fond moraju kupiti ili prodati postojeće udjele;

(c) investicijski fondovi za nekretnine;

(d) investicijski fondovi koji ulažu u druge fondove („fondovi fondova”);

(e) hedge fondovi koji obuhvaćaju različite oblike kolektivnog ulaganja, uključujući visoka minimalna ulaganja, jasnu regulaciju i različite strategije ulaganja.

2.85. Podsektor S.124 ne obuhvaća:

(a) mirovinske fondove koji su dio podsektora mirovinskih fondova;

(b) državne fondove posebne namjene, poznate kao fondovi državnog bogatstva. Državni fond posebne namjene razvrstava se u društva koja se bave prijenosom financijskih sredstava ako je financijsko društvo. Klasifikacija „državnog fonda posebne namjene” kao dijela sektora opće države ili dijela sektora financijskih društava određuje se prema kriterijima za jedinice posebne namjene opće države određenim u stavku 2.27.;

(c) sjedišta društava koja nadziru i upravljaju grupacijom sastavljenom uglavnom od ne-novčanih investicijskih fondova, ali koji sami nisu investicijski fondovi. Oni se razvrstavaju u podsektor S.126;

(d) neprofitne ustanove koje su priznate kao neovisni pravni subjekti i koje pružaju usluge ne-novčanim investicijskim fondovima, ali ne obavljaju poslove financijskog posredovanja. One se razvrstavaju u podsektor S.126.

Ostali financijski posrednici, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova (S.125)

2.86.  Definicija: podsektor ostalih financijskih posrednika osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova (S.125) sastoji se od svih financijskih društava i kvazi-društva koji prvenstveno obavljaju financijsko posredovanje preuzimanjem obveza u oblicima koji nisu gotovina, depoziti ili udjeli u investicijskim fondovima ili u vezi sa sustavima osiguranja, mirovinskog osiguranja i standardiziranih jamstava od institucionalnih jedinica.

2.87. Podsektor S.125 uključuje financijske posrednike koji se pretežno bave dugoročnim financiranjem. U većini slučajeva, ta prevladavajuća dospjelost razlikuje taj podsektor od podsektora OMFI-a (S.122 i S.123). Na temelju nepostojanja obveza u obliku udjela u investicijskim fondovima koji nisu slični nadomjesci za depozite ili sustave osiguranja, mirovinskog osiguranja i standardiziranih jamstava može se utvrditi granica s podsektorima ne-novčanih investicijskih fondova (S.124), osiguravajućih društava (S.128) i mirovinskih fondova (S.129).

2.88. Podsektor ostalih financijskih posrednika, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova (S.125) dalje se dijeli na podsektore sastavljene od financijskih društava koja obavljaju transakcije sekuritizacije (FVC), trgovaca vrijednosnicama i izvedenicama, financijskih društava koja se bave uzajmljivanjem i specijaliziranih financijskih društava. To je prikazano u Tablici 2.4.

Tablica 2.4. –    Podsektor ostalih financijskih posrednika, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova (S.125) i njegova potpodjela

Financijska društva koja obavljaju transakcije sekuritizacije (FVC);

Trgovci vrijednosnicama i izvedenicama;

Financijska društva koja se bave uzajmljivanjem; i

Specijalizirana financijska društva

2.89. Podsektor S.125 ne uključuje neprofitne ustanove koje su priznate kao neovisni pravni subjekti i koje pružaju usluge drugim financijskim posrednicima, ali ne obavljaju poslove financijskog posredovanja. One se razvrstavaju u podsektor S.126.

Financijska društva koja obavljaju transakcije sekuritizacije (FVC)

2.90.  Definicija: financijska društva koja obavljaju transakcije sekuritizacije (FVC) su poduzeća koja obavljaju transakcije sekuritizacije. FVC koji zadovoljava kriterije institucionalne jedinice razvrstava se u S.125, inače se tretira kao sastavni dio društva majke.

Trgovci vrijednosnicama i izvedenicama, financijska društva koja se bave posuđivanjem i specijalizirana financijska društva

2.91. Trgovci vrijednosnicama i izvedenicama (za vlastiti račun) su financijski posrednici za vlastiti račun.

2.92. Financijska društva koja se bave posuđivanjem uključuju na primjer financijske posrednike koji se bave:

(a) financijskim leasingom;

(b) kupoprodajom s obročnom otplatom te osobnim ili komercijalnim financiranjem; ili

(c) faktoringom.

2.93. Specijalizirana financijska društva su financijski posrednici, na primjer:

(a) društva koja osiguravaju rizični i razvojni kapital;

(b) društva za financiranje izvoza/uvoza; ili

(c) financijski posrednici koji stječu depozite i/ili slične nadomjestke za depozite ili preuzimaju zajmove samo pri monetarnim financijskim institucijama; ti financijski posrednici obuhvaćaju također klirinške kuće središnje druge ugovorne strane (CCP-ovi) koji provode inter-MFI otkupne ugovorne transakcije.

2.94. Sjedišta društava koja nadziru i upravljaju grupom društava kćeri koja prvenstveno obavljaju financijsko posredovanje i/ili pomoćne financijske aktivnosti razvrstavaju se u podsektor S.126.

Pomoćne financijske institucije (S.126)

2.95.  Definicija: podsektor pomoćnih financijskih institucija (S.126) sastoji se od svih financijskih i kvazi-društava koja prvenstveno obavljaju djelatnosti usko povezane s financijskim posredovanjem, ali koja sama po sebi nisu financijski posrednici.

2.96. U podsektor S.126 se razvrstavaju sljedeća financijska i kvazi-društva:

(a) posrednici u osiguranju, upravitelji pri spašavanju i havarijama, konzultanti u području osiguranja i mirovina itd.;

(b) posrednici za zajmove i vrijednosnice, savjetnici za ulaganje itd.;

(c) društva koja izdaju vrijednosnice;

(d) društva čija je glavna funkcija davanje jamstava na temelju prijenosa mjenica i sličnih instrumenata;

(e) društva koja posluju izvedenim i zaštitnim instrumentima, kao što su zamjene, opcije i terminski ugovori (bez njihovog izdavanja);

(f) društva koja osiguravaju infrastrukturu za financijska tržišta;

(g) središnja nadzorna tijela financijskih posrednika i financijskih tržišta, ako se radi o odvojenim institucionalnim jedinicama;

(h) upravitelji mirovinskih i uzajamnih fondova itd.;

(i) društva koja se bave burzovnom razmjenom dionica i osiguranja;

(j) neprofitne ustanove priznate kao neovisni pravni subjekti i koje pružaju usluge financijskim društvima, ali ne obavljaju poslove financijskog posredovanja (vidjeti stavak 2.46. točku (d));

(k) institucije za plaćanje (olakšavaju plaćanja između kupca i prodavatelja).

2.97. Podsektor S.126 također obuhvaća sjedišta društava čija su društva kćeri sva ili većinom financijska društva.

Društva koja se bave prijenosom financijskih sredstava i zajmodavci (S.127)

2.98.  Definicija: podsektor društava koja se bave prijenosom financijskih sredstava i zajmodavaca (S.127) sastoji se od svih financijskih i kvazi-društava koji se ne bave niti financijskim posredovanjem niti pružanjem pomoćnih financijskih usluga te ako većina njihove aktive ili pasive nije predmet transakcija na otvorenim tržištima.

2.99. U podsektor S.127 se razvrstavaju sljedeća financijska i kvazi-društva:

(a) jedinice kao pravni subjekti poput zaklada, ostavina, računa agencija ili društava koji postoje samo na papiru;

(b) holding društva koja imaju kontrolnu razinu udjela u grupaciji društava kćeri i čija je glavna aktivnost vlasništvo nad grupacijom bez pružanja bilo kakvih daljnjih usluga društvima u kojima su ti vlasnički udjeli, to jest, ne upravljaju drugim jedinicama;

(c) subjekti posebne namjene koji se kvalificiraju kao institucionalne jedinice i skupljaju sredstva na otvorenim tržištima radi njihovog korištenja od strane društva majke;

(d) jedinice koje različitim klijentima pružaju financijske usluge isključivo vlastitim sredstvima ili sredstvima sponzora i preuzimaju financijski rizik neisplate duga. Primjeri su zajmodavci, društva koja uzajmljuju studentima ili za vanjsku trgovinu iz sredstava dobivenih od sponzora poput državne jedinice ili neprofitne ustanove te zalagaonice koje se većinom bave uzajmljivanjem;

(e) državni fondovi posebne namjene, poznati kao državni fondovi bogatstva, ako se klasificiraju kao financijska društva.

Osiguravajuća društva (S.128)

2.100.  Definicija: podsektor osiguravajućih društava (S.128) sastoji se od svih financijskih i kvazi-društava koji se prvenstveno bave financijskim posredovanjem kao posljedica udruživanja rizika uglavnom u obliku izravnog osiguranja ili reosiguranja (vidjeti stavak 2.59.).

2.101. Osiguravajuća društva pružaju usluge:

(a) životnog i neživotnog osiguranja pojedinačnim jedinicama ili grupama jedinica;

(b) reosiguranja drugim osiguravajućim društvima.

2.102. Usluge društava za neživotno osiguranje mogu se pružati u obliku:

(a) osiguranja od požara (npr. poslovna i privatna imovina);

(b) osiguranja od odgovornosti (nezgode);

(c) osiguranja motornih vozila (vlastita šteta i odgovornost prema trećima)

(d) osiguranja u pomorstvu, zračnom prometu i prijevozu (uključujući energetske rizike);

(e) zdravstvenog osiguranja i osiguranja od ozljeda; ili

(f) financijskog osiguranja (pružanje jamstava ili garancija).

Društva za financijsko osiguranje ili kreditno osiguranje, također poznati kao garancijske banke, pružaju jamstva ili garancije za osiguranje sekuritizacije i drugih kreditnih proizvoda.

2.103. Osiguravajuća društva su uglavnom inkorporirani ili uzajamni subjekti. Inkorporirani subjekti su u vlasništvu dioničara i mnogi kotiraju na burzi. Uzajamni subjekti su u vlasništvu ugovaratelja osiguranja i vraćaju svoju dobit ugovarateljima osiguranja „s dobiti” ili „sudjelujućim” ugovarateljima osiguranja kroz dividende i bonuse. „Vlastiti” osiguravatelji su obično u vlasništvu nefinancijskih društava i većinom osiguravaju rizike svojih dioničara.



Polje 2.1. –  Vrste osiguranja

Vrsta osiguranja

Sektor/podsektor

Izravno osiguranje

Životno osiguranje

Ugovaratelj osiguranja redovito ili jednokratno plaća osiguravatelju, a osiguravatelj zauzvrat jamči ugovaratelju osiguranja plaćanje dogovorenog iznosa ili rente na neki datum ili ranije.

Osiguravajuća društva

Neživotno osiguranje

Osiguranje za pokrivanje rizika poput nezgoda, bolesti, požara, kredita itd.

Osiguravajuća društva

Reosiguranje

Osiguranje koje kupuje osiguravatelj radi zaštite od neočekivano velikog broja odštetnih zahtjeva ili iznimno velikih odštetnih zahtjeva.

Osiguravajuća društva

Socijalno osiguranje

Socijalna sigurnost

Sudionike opća država obvezuje na osiguranje od određenih socijalnih rizika.

Mirovine socijalne sigurnosti

Fondovi socijalne sigurnosti

Druga socijalna sigurnost

Socijalno osiguranje povezano sa zaposlenošću osim socijalne sigurnosti

Poslodavci mogu uvjetovati zaposlenje osiguranjem zaposlenika od određenih socijalnih rizika.

Mirovine povezane sa zaposlenjem

Sektor poslodavaca, osiguravajućih društava i mirovinskih fondova ili neprofitnih ustanova koje služe kućanstvima

Drugo socijalno osiguranje povezano za zaposlenošću

2.104. Podsektor S.128 ne obuhvaća:

(a) institucionalne jedinice koje zadovoljavaju oba kriterija iz stavka 2.117. One se razvrstavaju u podsektor S.1314;

(b) sjedišta društava koja nadziru i upravljaju grupacijom koja se sastoji većinom od osiguravajućih društava, ali koja sama nisu osiguravajuća društva. Ona se razvrstavaju u podsektor S.126;

(c) neprofitne ustanove koje su priznate kao neovisni pravni subjekti i koje pružaju usluge osiguravajućim društvima, ali ne obavljaju poslove financijskog posredovanja. One se razvrstavaju u podsektor S.126.

Mirovinski fondovi (S.129)

2.105.  Definicija: podsektor mirovinskih fondova (S.129) sastoji se od svih financijskih i kvazi-društava koja prvenstveno obavljaju poslove financijskog posredovanja kao rezultat udruživanja socijalnih rizika i potreba osiguranika (socijalno osiguranje). Mirovinski fondovi kao oblici socijalnog osiguranja osiguravaju dohodak u mirovini te često mirovine nakon smrti i invalidnosti.

2.106. Podsektor S.129 sastoji se samo od onih mirovinskih fondova socijalnog osiguranja koji su institucionalne jedinice odvojene od jedinica koje ih osnivaju. Takvi samostalni fondovi imaju samostalnost u odlučivanju i vode potpuni skup računa. Nesamostalni mirovinski fondovi nisu institucionalne jedinice, nego čine dio institucionalne jedinice koja ih je osnovala.

2.107. Primjeri sudionika u mirovinskim fondovima uključuju zaposlenike pojedinačnih poduzeća ili grupacije poduzeća, zaposlenike u istoj gospodarskoj grani ili djelatnosti i osobe iste struke. Primici uključeni u ugovor o osiguranju mogu se:

(a) isplaćivati nakon smrti osiguranika udovcu/udovici i djeci;

(b) isplaćivati nakon umirovljenja; ili

(c) isplaćivati nakon nastupa invalidnosti kod osiguranika.

2.108. U nekim zemljama sve te vrste rizika mogu osiguravati društva za životno osiguranje, kao i mirovinski fondovi. U drugim zemljama se zahtijeva da se neki od ovih skupina rizika osiguravaju jedino preko društava za životno osiguranje. Za razliku od društava za životno osiguranje, mirovinski fondovi su zakonom ograničeni na određene grupe zaposlenika i samozaposlenih osoba.

2.109. Mirovinske fondove mogu organizirati poslodavci ili opća država. Također ih mogu organizirati osiguravajuća društva u ime zaposlenika ili se mogu osnovati posebne institucionalne jedinice za održavanje i upravljanje nad sredstvima za ispunjavanje mirovinskih prava i raspodjelu mirovina.

2.110. Podsektor S.129 ne obuhvaća:

(a) institucionalne jedinice koje zadovoljavaju oba kriterija iz stavka 2.117. One se razvrstavaju u podsektor S.1314;

(b) sjedišta društava koja nadziru i upravljaju grupacijom koja se sastoji pretežno od mirovinskih fondova, ali koji sami nisu mirovinski fondovi. Ona se razvrstavaju u podsektor S.126;

(c) neprofitne ustanove koje su priznate kao neovisni pravni subjekti i koje pružaju usluge mirovinskim fondovima, ali ne obavljaju poslove financijskog posredovanja. One se razvrstavaju u podsektor S.126.

Opća država (S.13)

2.111.  Definicija: sektor opće države (S.13) sastoji se od institucionalnih jedinica koje su netržišni proizvođači čija je proizvodnja namijenjena individualnoj i zajedničkoj potrošnji, a koje se financiraju obveznim plaćanjima jedinica koje pripadaju drugim sektorima te institucionalnih jedinica koje prvenstveno provode preraspodjelu nacionalnog dohotka i bogatstva.

2.112. U sektoru S.13 uključene su primjerice sljedeće institucionalne jedinice:

(a) jedinice opće države osnovane u pravnom postupku radi sudske nadležnosti nad ostalim jedinicama na ekonomskom području i radi upravljanja i financiranja grupe aktivnosti, prvenstveno osiguravajući netržišna roba i usluge namijenjene za korist zajednice;

(b) društvo ili kvazi-društvo koje je državna jedinica, ako je njegova proizvodnja uglavnom netržišna, a nadzire ga državna jedinica;

(c) neprofitne ustanove priznate kao neovisni pravni subjekti, a netržišni su proizvođači i nadzire ih opća država;

(d) samostalni mirovinski fondovi, ako postoji pravna obveza plaćanja doprinosa i ako opća država upravlja fondovima u pogledu određivanja i odobravanja doprinosa i primitaka.

2.113. Sektor opće države dijeli se na četiri podsektora:

(a) središnja država (osim fondova socijalne sigurnosti) (S.1311);

(b) savezna država (osim fondova socijalne sigurnosti) (S.1312);

(c) lokalna država (osim fondova socijalne sigurnosti) (S.1313);

(d) fondovi socijalne sigurnosti (S.1314).

Središnja država (osim fondova socijalne sigurnosti) (S.1311)

2.114.  Definicija: ovaj podsektor uključuje sve državne upravne odjele i ostale središnje agencije čija se nadležnost obično prostire na cijelo ekonomsko područje, osim upravljanja fondovima socijalne sigurnosti.

U podsektor S.1311 uključene su neprofitne ustanove koje nadzire središnja država i čija se nadležnost prostire na cijelo ekonomsko područje.

Organizacije za tržišno reguliranje, koje isključivo ili pretežno distribuiraju subvencije, razvrstavaju se u S.1311. Organizacije čija se jedina ili glavna aktivnost sastoji od kupovine, posjedovanja i prodaje poljoprivrednih ili prehrambenih proizvoda razvrstavaju se u S.11.

Savezna država (osim fondova socijalne sigurnosti) (S.1312)

2.115.  Definicija: ovaj se podsektor sastoji od onih vrsta javne uprave koje predstavljaju zasebne institucionalne jedinice i izvršavaju određene upravne funkcije na nižoj razini od središnje države, a višoj od upravnih institucionalnih jedinica na lokalnoj razini, osim upravljanja fondovima socijalne sigurnosti.

U podsektor S.1312 su uključene neprofitne ustanove koje nadziru savezne državne uprave i čija je nadležnost ograničena na ekonomsko područje dotičnih država.

Lokalna država (osim fondova socijalne sigurnosti) (S.1313)

2.116.  Definicija: ovaj podsektor uključuje one vrste javne uprave čija se nadležnost ograničava samo na lokalni dio ekonomskog područja, osim lokalnih agencija fondova socijalne sigurnosti.

U podsektor S.1313 su uključene neprofitne ustanove koje nadziru lokalne uprave i čija je nadležnost ograničena na ekonomsko područje lokalnih uprava.

Fondovi socijalne sigurnosti (S.1314)

2.117.  Definicija: podsektor fondova socijalne sigurnosti uključuje središnje, savezne i lokalne institucionalne jedinice čija se glavna aktivnost sastoji od pružanja socijalnih naknada i koje zadovoljavaju sljedeća dva kriterija:

(a) po zakonu ili po propisima su određene skupine stanovništva obvezne sudjelovati u sustavu ili plaćati doprinose; i

(b) opća država je odgovorna za upravljanje institucijama u pogledu određivanja ili odobravanja doprinosa i naknada, neovisno o svojoj ulozi nadzornog tijela ili poslodavca.

Iznos doprinosa koji plaća određena osoba obično nije izravno povezan s rizikom kojem je ta osoba izložena.

Kućanstva (S.14)

2.118.  Definicija: sektor kućanstava (S.14) sastoji se od pojedinaca ili grupa pojedinaca kao potrošača i poduzetnika koji proizvode tržišna roba i nefinancijske i financijske usluge (tržišni proizvođači) pod uvjetom da roba i usluge ne proizvode zasebni subjekti koji se tretiraju kao kvazi-društva. Ovaj sektor uključuje i pojedince ili grupe pojedinaca u ulozi proizvođača robe i nefinancijskih usluga za isključivo vlastitu finalnu uporabu.

Kućanstva u ulozi potrošača se definiraju kao male skupine osoba koje dijele isti stambeni smještaj, udružuju svoj dohodak i bogatstvo te zajedno konzumiraju određene vrste robe i usluga, uglavnom stanovanje i hranu.

Glavni izvori kućanstava su sljedeći:

(a) naknade zaposlenicima;

(b) vlasnički dohodak;

(c) transferi iz drugih sektora;

(d) primanja od prodaje tržišnih proizvoda; i

(e) imputirana primanja od proizvodnje proizvoda za vlastitu finalnu potrošnju.

2.119. Sektor kućanstava uključuje:

(a) pojedince ili grupe pojedinaca čija je glavna funkcija potrošnja;

(b) osobe koje trajno žive u ustanovama i čija je samostalnost djelovanja ili donošenja odluka o ekonomskim pitanjima vrlo ograničena ili nepostojeća (npr. pripadnici crkvenih redova koji žive u samostanima, bolesnici koji se dugo vremena nalaze u bolnicama, zatvorenici koji odslužuju dugotrajne kazne, starije osobe koje trajno stanuju u domovima za starije i nemoćne osobe). Takve se osobe tretiraju kao jedna institucionalna jedinica: jedno kućanstvo;

(c) pojedince ili grupe pojedinaca čija je glavna funkcija potrošnja i koji proizvode robe i nefinancijske usluge za isključivo vlastitu finalnu uporabu; u sustav su uključene samo dvije kategorije usluga koje se proizvode za vlastitu finalnu potrošnju: usluge stanovanja u stanovima u vlasništvu stanara i kućanske usluge koje proizvode plaćeni zaposlenici;

(d) poduzeća s jednim vlasnikom i partnerstva koja nemaju pravni status – osim onih koji se tretiraju kao kvazi-poduzeća – i koja su tržišni proizvođači; i

(e) neprofitne ustanove koje služe kućanstvima, koje nisu priznate kao neovisni pravni subjekti ili koje su priznate, ali su manje važnosti.

2.120. U ESA-i 2010. sektor kućanstava se dijeli na sljedeće podsektore:

(a) poslodavci (S.141) i samozaposlene osobe (S.142);

(b) zaposlenici (S.143);

(c) primatelji vlasničkog dohotka (S.1441);

(d) primatelji mirovina (S.1442);

(e) primatelji ostalih transfera (S.1443).

2.121. Kućanstva se razvrstavaju u podsektore prema kategoriji najvećeg dohotka kućanstva kao cjeline (dohodak poslodavca, naknada zaposlenicima itd.). Ako se u jednom kućanstvu ostvaruje više dohodaka dane kategorije, razvrstavanje se temelji na ukupnom dohotku kućanstva unutar svake kategorije.

Poslodavci i samozaposlene osobe (S.141 i S.142)

2.122.  Definicija: podsektor poslodavaca i samozaposlenih osoba sastoji se od grupe kućanstava čiji se najveći izvor dohotka ukupnog kućanstva sastoji od mješovitih dohodaka (B.3) koje vlasnici kućanskih neinkorporiranih poduzeća ostvaruju iz obavljanja svoje aktivnosti u ulozi proizvođača tržišnih roba i usluga, s plaćenim zaposlenicima ili bez njih, čak i u slučaju kada spomenuti dohodak ne prelazi polovicu ukupnog dohotka kućanstva.

Zaposlenici (S.143)

2.123.  Definicija: podsektor zaposlenika sastoji se od grupe kućanstava čiji se najveći izvor dohotka ukupnog kućanstva sastoji od naknada zaposlenicima (D.1).

Primatelji vlasničkog dohotka (S.1441)

2.124.  Definicija: Podsektor primatelja vlasničkog dohotka sastoji se od grupe kućanstava čiji se najveći izvor dohotka ukupnog kućanstva sastoji od vlasničkog dohotka (D.4).

Primatelji mirovina (S.1442)

2.125.  Definicija: podsektor primatelja mirovina sastoji se od grupe kućanstava čiji se najveći izvor dohotka ukupnog kućanstva sastoji od mirovina.

Kućanstva umirovljenika su kućanstva čiji se najveći izvor dohotka sastoji od starosnih ili ostalih mirovina, uključujući mirovine isplaćene od prethodnih poslodavaca.

Primatelji ostalih transfera (S.1443)

2.126.  Definicija: podsektor primatelja ostalih transfera sastoji se od grupe kućanstava čiji se najveći izvor dohotka ukupnog kućanstva sastoji od dohotka od ostalih tekućih transfera.

Ostali tekući transferi su svi tekući transferi osim vlasničkog dohotka, mirovina i dohotka osoba koje trajno žive u ustanovama.

2.127. Ako podaci o relativnim doprinosima izvora dohotka ukupnog kućanstva nisu dostupni, za potrebe razvrstavanja koristi se dohodak referentne osobe. Referentna osoba kućanstva je osoba s najvišim dohotkom u kućanstvu. Ako taj podatak nije dostupan, za određivanje podsektora kućanstva koristi se dohodak osobe koja se izjasni kao referentna osoba.

2.128. Mogu se koristiti drugi kriteriji za potpodjelu sektora kućanstava, npr. potpodjela kućanstava kao poduzetnika po aktivnosti: poljoprivredna kućanstva i nepoljoprivredna kućanstva.

Neprofitne ustanove koje služe kućanstvima (S.15)

2.129.  Definicija: sektor neprofitne ustanove koje služe kućanstvima (NPUSK-ovi) (S.15) sastoji se od neprofitnih ustanova koje su zasebni pravni subjekti, koje služe kućanstvima i koje su privatni netržišni proizvođači. Njihovi glavni izvori su dobrovoljni prilozi kućanstava u gotovini ili u naturi u njihovoj ulozi potrošača, uplate sredstava opće države i vlasnički dohodci.

2.130. Ako takve ustanove nisu jako značajne, nisu uključene u sektor NPUSK-a, nego u sektor kućanstava (S.14), jer se njihove transakcije ne razlikuju od jedinica u tom sektoru. Netržišni NPUSK-ovi koje kontrolira opća država razvrstavaju se u sektor opće države (S.13).

U sektor NPUSK-a su uključene sljedeće glavne vrste NPUSK-a koje kućanstvima pružaju netržišna roba i usluge:

(a) sindikati, strukovne ili znanstvene udruge, udruge potrošača, političke stranke, crkve ili vjerske zajednice (uključujući one koje financira, ali ne nadzire država) te društveni, kulturni, rekreacijski i sportski klubovi; i

(b) dobrotvorna društva, organizacije za pružanje potpore i pomoći financirani dobrovoljnim transferima u novcu ili u naturi ostalih institucionalnih jedinica.

Sektor S.15 uključuje dobrotvorna društva, organizacije za pružanje potpore ili pomoći koje služe nerezidentnim jedinicama, a isključuje organizacije čije članstvo osigurava pravo na unaprijed određeni skup roba i usluga.

Inozemstvo (S.2)

2.131.  Definicija: inozemstvo (S.2) je grupa jedinica bez karakterističnih funkcija i izvora; sastoji se od nerezidentnih jedinica koje obavljaju transakcije s rezidentnim institucionalnim jedinicama ili imaju druge ekonomske veze s rezidentnim jedinicama. Njihovi računi omogućavaju opći pregled ekonomskih veza između nacionalnoga gospodarstva i inozemstva. Ovdje su uključene institucije EU-a i međunarodne organizacije.

2.132. Za sektor inozemstva nije obavezno voditi potpuni skup računa, ali je korisno tretirati inozemstvo kao sektor. Sektori se dobivaju raščlambom ukupnog gospodarstva kako bi se dobile homogenije skupine rezidentnih institucionalnih jedinica koje su sličnog ekonomskog ponašanja, ciljeva i funkcija. To nije slučaj sa sektorom inozemstva: u ovom sektoru se bilježe transakcije i ostali tokovi nefinancijskih i financijskih društava, neprofitnih ustanova, kućanstava i opće države s nerezidentnim institucionalnim jedinicama te ostale ekonomske veze između rezidenata i nerezidenata, npr. potraživanja rezidenata prema nerezidentima.

2.133. Računi inozemstva uključuju samo transakcije između rezidentnih institucionalnih jedinica i nerezidentnih jedinica, sa sljedećim iznimkama:

(a) usluge prijevoza (do graničnog prijelaza države izvoznice), koje pružaju rezidentne jedinice u odnosu na uvezenu robu, prikazuju se u računima inozemstva zajedno s uvozom FOB, čak i kada se radi o proizvodima rezidentnih jedinica;

(b) transakcije u inozemnoj aktivi između rezidenata koji pripadaju različitim sektorima u domaćem gospodarstvu prikazuju se u detaljnim financijskim računima inozemstva. Te transakcije ne utječu na financijski položaj države u odnosu na inozemstvo; utječu na financijske odnose pojedinih sektora s inozemstvom;

(c) transakcije državnom pasivom između nerezidenata iz različitih zemljopisnih područja prikazuju se u zemljopisnoj raščlambi računa inozemstva. Premda ove transakcije ne utječu na ukupne državne obveze u odnosu na inozemstvo, utječu na obveze u odnosu na različite dijelove svijeta.

2.134. Sektor inozemstva (S.2) dalje se dijeli na:

(a) države članice i institucije i tijela Europske unije (S.21):

(1) države članice Europske unije (S.211);

(2) institucije i tijela Europske unije (S.212);

(b) države nečlanice i međunarodne organizacije nerezidentne u EU (S.22).

Sektorska klasifikacija jedinica proizvođača prema glavnim standardnim pravnim oblicima vlasništva

2.135. Sljedeći opći pregled i stavci od 2.31. do 2.44. sumiraju načela prema kojima se proizvodne jedinice razvrstavaju u sektore, koristeći standardnu terminologiju za opisivanje glavnih vrsta institucija.

2.136. Privatna i javna društva koja su tržišni proizvođači razvrstavaju se kako slijedi:

(a) ona koja se prvenstveno bave proizvodnjom robe i nefinancijskih usluga: u sektor S.11 (nefinancijska društva);

(b) ona koja se prvenstveno bave poslovima financijskog posredovanja i pomoćnim financijskim aktivnostima: u sektor S.12 (financijska društva).

2.137. Zadruge i partnerstva koji su priznati kao neovisni pravni subjekti i koji su tržišni proizvođači, razvrstavaju se kako slijedi:

(a) oni koji se prvenstveno bave proizvodnjom robe i nefinancijskih usluga: u sektor S.11 (nefinancijska društva);

(b) oni koji se prvenstveno bave poslovima financijskog posredovanja i pomoćnim financijskim aktivnostima: u sektor S.12 (financijska društva).

2.138. Javni proizvođači koji se prema posebnim zakonima priznaju kao neovisni pravni subjekti i koji su tržišni proizvođači, razvrstavaju se kako slijedi:

(a) oni koji se prvenstveno bave proizvodnjom robe i nefinancijskih usluga: u sektor S.11 (nefinancijska društva);

(b) oni koji se prvenstveno bave poslovima financijskog posredovanja i pomoćnim financijskim aktivnostima: u sektor S.12 (financijska društva).

2.139. Javni proizvođači koji se ne priznaju kao neovisni pravni subjekti i koji su tržišni proizvođači, razvrstavaju se kako slijedi:

(a) ako su kvazi-društva:

(1) ona koja se prvenstveno bave proizvodnjom robe i nefinancijskih usluga: u sektor S.11 (nefinancijska društva);

(2) ona koja se prvenstveno bave poslovima financijskog posredovanja i pomoćnim financijskim aktivnostima: u sektor S.12 (financijska društva).

(b) ako nisu kvazi-društva: u sektor S.13 (opća država), budući da su sastavni dio jedinica koje ih nadziru.

2.140. Neprofitne ustanove (udruge i zaklade) priznate kao neovisni pravni subjekti razvrstavaju se kako slijedi:

(a) one koje su tržišni proizvođači i koje se prvenstveno bave proizvodnjom robe i nefinancijskih usluga: u sektor S.11 (nefinancijska društva);

(b) one koji se prvenstveno bave poslovima financijskog posredovanja i pomoćnim financijskim aktivnostima: u sektor S.12 (financijska društva);

(c) one koje su netržišni proizvođači:

(1) u sektor S.13 (opća država), ako su javni proizvođači koje nadzire opća država;

(2) u sektor S.15 (neprofitne ustanove koje služe kućanstvima), ako su privatni proizvođači.

2.141. Društva s jednim vlasnikom i partnerstva koji nisu priznati kao neovisni pravni subjekti i koji su tržišni proizvođači, razvrstavaju se kako slijedi:

(a) Ako su kvazi-društva:

(1) ona koja se prvenstveno bave proizvodnjom robe i nefinancijskih usluga: u sektor S.11 (nefinancijska društva);

(2) ona koja se prvenstveno bave poslovima financijskog posredovanja i pomoćnim financijskim aktivnostima: u sektor S.12 (financijska društva).

(b) Ako nisu kvazi-društva, razvrstavaju se u sektor S.14 (kućanstva).

2.142. Sjedišta društava razvrstavaju se kako slijedi:

(a) u sektor S.11 (nefinancijska društva), ako se prevladavajuća vrsta aktivnosti ukupne grupacije društava koja su tržišni proizvođači sastoji od proizvodnje robe i nefinancijskih usluga (vidjeti stavak 2.46. točku (e));

(b) u sektor S.12 (financijska društva), ako se prevladavajuća vrsta aktivnosti ukupne grupacije poduzeća sastoji od poslova financijskog posredovanja (vidjeti stavak 2.65. točku (e)).

Holding društva koja su vlasnici aktive grupacije društava kćeri uvijek se tretiraju kao financijska društva. Holding društva su vlasnici aktive grupacije društava, ali ne obavljaju nikakve upravljačke aktivnosti u odnosu na grupaciju.

2.143. Tablica 2.5. prikazuje, u shematskom obliku, različite gore navedene slučajeve.



Tablica 2.5. –  Sektorska klasifikacija jedinica proizvođača prema glavnim standardnim pravnim oblicima vlasništva

Vrsta proizvođača Standardni pravni opis

Tržišni proizvođači (roba i nefinancijske usluge)

Tržišni proizvođači (financijsko posredovanje)

Netržišni proizvođači

Javni proizvođači

Privatni proizvođači

Privatna i javna društva

S.11 nefinancijska društva

S.12 financijska društva

 

 

Zadruge i partnerstva priznati kao neovisni pravni subjekti

S.11 nefinancijska društva

S.12 financijska društva

 

 

Javni proizvođači koji se prema posebnim propisima priznaju kao neovisni pravni subjekti

S.11 nefinancijska društva

S.12 financijska društva

 

 

Javni proizvođači koji nisu priznati kao neovisni pravni subjekti

Oni s obilježjima kvazi-društava

S.11 nefinancijska društva

S.12 financijska društva

 

 

Ostali

 

 

S.13 opća država

 

Neprofitne ustanove priznate kao neovisni pravni subjekti

S.11 nefinancijska društva

S.12 financijska društva

S.13 opća država

S.15 neprofitne ustanove koje služe kućanstvima

Partnerstva koja nisu priznata kao neovisni pravni subjekti Društva s jednim vlasnikom

Oni s obilježjima kvazi-društava

S.11 nefinancijska društva

S.12 financijska društva

 

 

Ostali

S.14 kućanstva

S.14 kućanstva

 

 

Sjedišta društava čija grupacija društava koje kontrolira prvenstveno proizvodi:

roba i nefinancijske usluge

S.11 nefinancijska društva

 

 

 

financijske usluge

 

S.12 financijska društva

 

 

LOKALNE POSLOVNE JEDINICE I DJELATNOSTI

2.144. Većina institucionalnih jedinica koje proizvode robu i usluge obavljaju kombinaciju aktivnosti u isto vrijeme. One mogu obavljati glavnu aktivnost te nekoliko sporednih i pomoćnih aktivnosti.

2.145. Aktivnost se obavlja ako se kombinacijom izvora kao što su oprema, radna snaga, proizvodne tehnike, informatička mreža ili proizvodi stvaraju određenu robu ili usluge. Aktivnost obilježava input proizvoda, proizvodni proces i output proizvoda.

Aktivnosti se određuju upućivanjem na određenu razinu NACE-a rev. 2.

2.146. Ako jedinica obavlja više aktivnosti, sve se aktivnosti, osim pomoćnih (vidjeti Poglavlje 3., stavak 3.12.), rangiraju prema bruto dodanoj vrijednosti. Glavna i sporedna aktivnost se razlikuju na temelju prevladavajuće ostvarene bruto dodane vrijednosti.

2.147. Radi analize tokova koji se javljaju u proizvodnom procesu te prilikom uporabe robe i usluga, potrebno je odabrati jedinice koje naglašavaju tehničko-ekonomske odnose. To znači da se institucionalne jedinice moraju podijeliti na manje, homogenije jedinice prema vrsti proizvodnje. Ovaj se zahtjev za lokalne poslovne jedinice zadovoljava primjenjujući operativni pristup.

Lokalna poslovna jedinica

2.148.  Definicija: lokalna poslovna jedinica (lokalna PJ) čini dio poslovne jedinice (PJ) koja odgovara lokalnoj jedinici. U SNA-i 2008. i ISIC-u rev. 4. lokalni PJ se naziva pogon. PJ okuplja sve dijelove institucionalne jedinice u ulozi proizvođača, koji pridonosi izvođenju aktivnosti na razini razreda djelatnosti (četveroznamenkasta brojčana oznaka) NACE-a rev. 2. i odgovara jednoj ili većem broju operativnih potpodjela institucionalne jedinice. Informacijski sustav institucionalne jedinice treba za svaku lokalnu PJ osigurati, na temelju procjene ili obračuna, barem podatke o vrijednosti proizvodnje, intermedijarnoj potrošnji, naknadama zaposlenicima, poslovnom višku, zaposlenosti i bruto investicijama u fiksni kapital.

Lokalna jedinica je institucionalna jedinica ili dio institucionalne jedinice koja proizvodi robu i usluge, a nalazi se na zemljopisno određenom mjestu.

Lokalna PJ može odgovarati institucionalnoj jedinici kao proizvođač; s druge strane, nikada ne može pripadati dvjema različitim institucionalnim jedinicama.

2.149. Ako institucionalna jedinica koja proizvodi robu i usluge, pored glavne aktivnosti ima jednu ili više sporednih aktivnosti, ona se dijeli na isti broj PJ, a sporedne se aktivnosti klasificiraju pod rubrike različite od glavne aktivnosti. Pomoćne aktivnosti se ne odvajaju od pripadajućih glavnih ili sporednih aktivnosti. Međutim, PJ koje potpadaju pod posebnu rubriku u sustavu klasifikacije, mogu proizvoditi proizvode izvan homogene skupine na račun povezanih sporednih aktivnosti koje se iz dostupnih računovodstvenih podataka ne mogu obračunati odvojeno. Iz tog razloga PJ može obavljati jednu ili više sporednih aktivnosti.

Djelatnosti

2.150.  Definicija: Djelatnost se sastoji od grupe lokalnih PJ koji obavljaju istu ili sličnu vrstu aktivnosti. Na najdetaljnijoj razini klasifikacije djelatnost se sastoji od svih lokalnih PJ koje potpadaju pod jedan razred (četveroznamenkasta brojčana oznaka) NACE-a Rev. 2. i koje stoga obavljaju istu aktivnost prema definiciji NACE-a Rev. 2.

Djelatnosti obuhvaćaju lokalne PJ koje proizvode tržišnu robu i usluge i lokalne PJ koje proizvode netržišnu robu i usluge. Prema definiciji, djelatnost se sastoji od grupe lokalnih PJ koje obavljaju istu vrstu proizvodne aktivnosti, bez obzira na to proizvode li institucionalne jedinice kojima pripadaju tržišna ili netržišna proizvodnja.

2.151. Djelatnosti se razvrstavaju u tri kategorije:

(a) djelatnosti koje proizvode tržišnu robu i usluge (tržišne djelatnosti) te robu i usluge za vlastitu finalnu uporabu. Usluge za vlastitu finalnu uporabu su stambene usluge koje je proizveo vlasnik-stanar te na kućanske usluge koje je proizvelo zaposleno i plaćeno osoblje;

(b) djelatnosti koje proizvode netržišnu robu i usluge opće države: netržišne djelatnosti opće države;

(c) djelatnosti koje proizvode netržišnu robu i usluge neprofitnih ustanova koje služe kućanstvima: netržišne djelatnosti neprofitnih ustanova koje služe kućanstvima.

Klasifikacija djelatnosti

2.152. Klasifikacija prema kojoj se lokalne poslovne jedinice grupiraju u djelatnosti je NACE Rev. 2.

JEDINICE HOMOGENE PROIZVODNJE I HOMOGENE GRANE

2.153. Za analizu proizvodnog procesa najprikladnija jedinica je jedinica homogene proizvodnje. Ta jedinica ima jedinstvenu aktivnost određenu svojim inputom, proizvodnim procesom i outputom.

Jedinica homogene proizvodnje

2.154.  Definicija: jedinica homogene proizvodnje obavlja jedinstvenu aktivnost koja se određuje prema njezinom inputu, proizvodnom procesu i outputu. Proizvodi koji predstavljaju input i output razlikuju se po svojim fizičkim obilježjima, opsegu obrade i korištenoj proizvodnoj tehnici. Mogu se identificirati prema klasifikaciji proizvoda (klasifikacija proizvoda prema djelatnostima – CPA). CPA je klasifikacija proizvoda strukturirana prema kriteriju industrijskog podrijetla definiranom prema NACE Rev. 2.

Homogena grana

2.155.  Definicija: homogena grana sastoji se od grupe jedinica homogene proizvodnje. Skup aktivnosti homogene grane određuje se s obzirom na klasifikaciju proizvoda. Homogena grana proizvodi samo i isključivo robu i usluge koji su specificirani u klasifikaciji.

2.156. Homogene grane su jedinice namijenjene za ekonomsku analizu. Jedinice homogene proizvodnje obično se ne mogu promatrati izravno; podaci prikupljeni od jedinica koje se koriste u svrhu statističkog ispitivanja moraju se prerasporediti tako da tvore homogene grane.




POGLAVLJE 3.

TRANSAKCIJE PROIZVODIMA I NEPROIZVEDENOM AKTIVOM

TRANSAKCIJE PROIZVODIMA OPĆENITO

3.01.  Definicija: proizvodi su sva roba i usluge stvoreni unutar granica proizvodnje. Proizvodnja je definirana u stavku 3.07.

3.02. Unutar ESA-e razlikuju se sljedeće glavne kategorije transakcija proizvodima:



Kategorije transakcija

Šifra

Proizvodnja

P.1

Intermedijarna potrošnja

P.2

Izdaci za finalnu potrošnju

P.3

Stvarna finalna potrošnja

P.4

Bruto investicije

P.5

Izvoz roba i usluga

P.6

Uvoz roba i usluga

P.7

3.03. Transakcije proizvodima bilježe se kako slijedi:

(a) na računu roba i usluga, proizvodnja i uvoz se bilježe kao izvori, a druge transakcije proizvodima bilježe se kao uporabe;

(b) na računu proizvodnje, proizvodnja se bilježi kao izvor, a intermedijarna potrošnja kao uporaba; bruto dodana vrijednost je izravnavajuća stavka u tim dvjema transakcijama proizvodima;

(c) na računu uporabe raspoloživog dohotka, izdaci za finalnu potrošnju bilježe se kao uporaba;

(d) na računu uporabe prilagođenog raspoloživog dohotka, stvarna finalna potrošnja bilježi se kao uporaba;

(e) na kapitalnom računu, bruto investicije u fiksni kapital bilježi se kao uporaba (promjena u nefinancijskoj aktivi);

(f) na računu inozemstva roba i usluga, uvoz roba i usluga bilježi se kao izvor, dok se izvoz roba i usluga bilježi kao uporabe.

Mnoge važne izravnavajuće stavke u računima, poput dodane vrijednosti, bruto domaćeg proizvoda, nacionalnog dohotka i raspoloživog dohotka, definiraju se s obzirom na transakcije proizvodima. Definicija transakcija proizvodima definira te izravnavajuće stavke.

3.04. U tablici ponude (vidjeti stavak 1.136.), proizvodnja i uvoz se bilježe kao ponude. U tablici uporabe, intermedijarna potrošnja, bruto investicije u fiksni kapital, izdaci za finalnu potrošnju i izvoz bilježe se kao uporabe. U simetričnoj input-output tablici, proizvodnja i uvoz se bilježe kao ponude, a ostale transakcije proizvodima kao uporabe.

3.05. Ponuda proizvoda se vrednuje po bazičnim cijenama (vidjeti stavak 3.44.). Uporabe proizvoda se vrednuju po kupovnoj cijeni (vidjeti stavak 3.06.). Za neke vrste ponuda i uporaba koriste se određenija načela vrednovanja, npr. za uvoz i izvoz roba.

3.06.  Definicija:

Kupovna cijena je cijena koju kupac plaća za proizvode. Kupovna cijena uključuje sljedeće:

(a) poreze minus subvencije na proizvode (ali isključujući odbitni dio poreza, kao što je PDV na proizvode);

(b) troškove prijevoza koje kupac plaća zasebno kako bi preuzeo isporuku u traženo vrijeme i na traženom mjestu;

(c) odbitke za bilo kakve popuste na kupovinu na veliko, ili za kupovinu u vrijeme slabijeg prometa, u odnosu na standardne cijene i troškove.

Kupovna cijena isključuje sljedeće:

(a) kamate ili naknade za usluge koje su zaračunate prema kreditnim uvjetima;

(b) izvanredne troškove nastale kao rezultat zakašnjelog plaćanja, pri čemu zakašnjelo plaćanje znači neplaćanje unutar razdoblja navedenog u vrijeme kada su kupovine izvršene.

Ako se vrijeme uporabe ne podudara s vremenom kupovine, vrše se prilagodbe vrijednosti radi uzimanja u obzir promjena u cijeni nastalih zbog protoka vremena (na način razmjeran promjenama u cijenama zaliha). Takve preinake su važne ako se cijene uključenih proizvoda značajno mijenjaju tijekom godine.

PROIZVODNJA I OUTPUT

3.07.  Definicija: proizvodnja je aktivnost koja se obavlja pod nadzorom, odgovornošću i upravljanjem institucionalne jedinice koja koristi inpute rada, kapitala, roba i usluga da bi proizvela output roba i usluga.

Proizvodnja ne obuhvaća prirodne procese bez ljudskog uplitanja ili upravljanja, kao što je rast ribljeg fonda u međunarodnim vodama kojim ne upravlja čovjek, ali proizvodnja uključuje uzgoj ribe.

3.08. Proizvodnja uključuje:

(a) proizvodnju svih pojedinačnih ili zajedničkih roba i usluga koje se nude jedinicama koje nisu njihovi proizvođači;

(b) proizvodnju za vlastiti račun svih roba koje proizvođači zadržavaju za svoju vlastitu finalnu potrošnju ili bruto investicije u fiksni kapital.

Primjeri proizvodnje za vlastiti račun za bruto investicije u fiksni kapital su proizvodnja fiksne aktive kao što su građevine, razvoj računalnih programa i istraživanje ruda za vlastite bruto investicije u fiksni kapital. Koncept bruto investicija u fiksni kapital opisan je u stavcima 3.124.-3.138.

Proizvodnja roba za vlastiti račun kućanstava uglavnom se odnosi na:

(1) gradnju stambenih objekata za vlastiti račun;

(2) proizvodnju i skladištenje poljoprivrednih proizvoda;

(3) preradu poljoprivrednih proizvoda, kao što je proizvodnja brašna mljevenjem, konzerviranje voća sušenjem i punjenjem u boce, proizvodnja mliječnih proizvoda kao što su maslac i sir i proizvodnju piva, vina i žestokih alkoholnih pića;

(4) proizvodnju drugih primarnih proizvoda kao što su vađenje soli, rezanje treseta i donošenje vode;

(5) druge vrste obrade kao što je tkanje platna, proizvodnja lončarije i izrada pokućstva;

(c) usluge stanovanja za vlastiti račun koje proizvedu stanari koji su vlasnici stanova u kojima žive;

(d) kućanske i osobne usluge proizvedene upošljavanjem plaćenog pomoćnog osoblja;

(e) dobrovoljne djelatnosti koje rezultiraju robom. Primjeri takvih djelatnosti su izgradnja stambenog objekta, crkve ili druge zgrade. Dobrovoljne djelatnosti koje ne rezultiraju proizvodnjom robe, npr. briga o stambenim objektima i čišćenje bez plaćanja, isključene su.

Aktivnosti navedene gore u točkama (a) do (e) uključene su kao proizvodnja bez obzira na to jesu li nezakonite ili nisu registrirane kod poreznih tijela, tijela socijalne sigurnosti, statističkih ili drugih državnih tijela.

Proizvodnja robe za vlastiti račun u kućanstvima bilježi se ako je ta vrsta proizvodnje značajna, tj. ako je količinski važna u odnosu na ukupnu ponudu tih dobara u zemlji.

Jedina uključena proizvodnja robe u kućanstvima je izgradnja stambenih objekata i proizvodnja, skladištenje i obrada poljoprivrednih proizvoda.

3.09. Proizvodnja isključuje pružanje kućanskih i osobnih usluga koje se proizvedu i konzumiraju unutar istog kućanstva. Primjeri isključenih kućanskih usluga koje proizvedu sama kućanstva su:

(a) čišćenje, uređivanje i održavanje stambenih objekata ako su takve aktivnosti uobičajene za najmoprimce;

(b) čišćenje, servisiranje i popravak trajnih dobara u kućanstvu;

(c) priprema i posluživanje obroka;

(d) briga o djeci i njihovo odgajanje i podučavanje;

(e) briga o bolesnim, nemoćnim i starim osobama; i

(f) prijevoz članova kućanstva ili njihovih roba.

Kućanske i osobne usluge proizvedene upošljavanjem plaćenog pomoćnog osoblja i stambene usluge za vlastite potrebe uključene su u proizvodnju.

Glavne, sporedne i pomoćne aktivnosti

3.10.  Definicija: glavna aktivnost lokalnog PJ-a je aktivnost čija dodana vrijednost prelazi dodanu vrijednost bilo koje druge aktivnosti koja se obavlja unutar iste jedinice. Klasifikacija glavne djelatnosti je određena pozivanjem na NACE Rev. 2, najprije na najvišoj razini klasifikacije, a potom na detaljnijim razinama.

3.11.  Definicija: sporedna aktivnost je aktivnost koja se obavlja unutar jednog lokalnog PJ-a kao dodatak glavnoj aktivnosti. Output sporedne aktivnosti je sporedni proizvod.

3.12.  Definicija: pomoćna aktivnost je aktivnost čiji je output namijenjen uporabi unutar poduzeća.

Pomoćna aktivnost je aktivnost podrške koja se obavlja unutar poduzeća radi omogućivanja obavljanja glavnih ili sporednih aktivnosti lokalnih PJ-a. Svi inputi koje potroši pomoćna aktivnost — materijali, rad, potrošnja fiksnog kapitala itd. – tretiraju se kao inputi glavne ili sporedne aktivnosti koju podupiru.

Primjeri pomoćnih aktivnosti su:

(a) kupnja;

(b) prodaja;

(c) marketing;

(d) računovodstvo;

(e) obrada podataka;

(f) prijevoz;

(g) skladištenje;

(h) održavanje;

(i) čišćenje; i

(j) usluge zaštite.

Poduzeća mogu izabrati da se sama bave pomoćnim aktivnostima ili da kupuju takve usluge na tržištu od posebnih pružatelja usluga.

Kapitalno ulaganje za vlastiti račun nije pomoćna aktivnost.

3.13. Pomoćne aktivnosti se ne izdvajaju u posebne subjekte niti se odvajaju od glavnih ili sporednih aktivnosti ili subjekata kojima služe. U skladu s tim, jedinice pomoćnih aktivnosti moraju biti integrirane u lokalne PJ kojima služe.

Pomoćne aktivnosti se mogu obavljati na odvojenim lokacijama, smještenim u nekoj drugoj regiji koja nije regija lokalnog PJ-a kojem služe. Stroga primjena pravila navedenog u prvom podstavku za regionalnu raspodjelu pomoćnih aktivnosti rezultirala bi nižom procjenom agregata u regijama u kojima su koncentrirane pomoćne aktivnosti. Stoga se, u skladu s načelom rezidentnosti, pomoćne aktivnosti trebaju dodijeliti regiji u kojoj su smještene; one ostaju u istoj djelatnosti kao i lokalni PJ kojem služe.

Output (P.1)

3.14.  Definicija: output su svi proizvodi nastali tijekom računovodstvenog razdoblja.

Primjeri outputa uključuju sljedeće:

(a) roba i usluge koje neki lokalni PJ pruža drugim lokalnim PJ-a koje pripadaju istoj institucionalnoj jedinici;

(b) roba koju proizvodi lokalni PJ i koja ostaju na zalihama na kraju razdoblja u kojoj su proizvedena, bez obzira na njihovu naknadnu uporabu. Roba i usluge proizvedeni i potrošeni u istom obračunskom razdoblju i unutar istog lokalnog PJ-a nisu zasebno identificirani. Oni se ne bilježe kao dio outputa ili intermedijarne potrošnje tog lokalnog PJ-a.

3.15. Kada institucionalna jedinica sadrži više od jednog lokalnog PJ-a, output institucionalne jedinice je zbroj outputa lokalnih PJ-a koji ju čine, uključujući i outpute ostvarene između lokalnih PJ-ova koji ju čine.

3.16. Unutar ESA-e 2010. razlikuju se tri vrste outputa:

(a) tržišni output (P.11);

(b)  output za vlastitu finalnu uporabu (P.12);

(c) netržišni output (P.13).

Ova podjela vrijedi također i za lokalne PJ i institucionalne jedinice:

(a) tržišni proizvođači;

(b) proizvođači za vlastitu finalnu uporabu;

(c) netržišni proizvođači.

Razlika između „tržišnih”, „za vlastitu finalnu uporabu” i „netržišnih” jedinica ključna je zbog sljedećeg:

(a) utječe na vrednovanje outputa i povezanih koncepata, poput dodane vrijednosti, bruto domaćeg proizvoda i izdataka za finalnu potrošnju države i NPUSK-ova;

(b) utječe na razvrstavanje institucionalnih jedinica po sektorima, npr. koje su jedinice uključene u sektor opće države, a koje nisu.

Razlikovanje određuje načela vrednovanja koja se primjenjuju na output. Tržišni output i output za vlastitu finalnu uporabu vrednuju se u bazičnim cijenama. Ukupni output netržišnih proizvođača vrednuje se zbrajanjem troškova proizvodnje. Output neke institucionalne jedinice vrednuje se kao zbroj outputa njezinih lokalnih PJ-ova i stoga također ovisi o razlikovanju između „tržišnog”, onog „za vlastitu finalnu uporabu” i „netržišnog”.

Razlikovanje se također upotrebljava za razvrstavanje institucionalnih jedinica po sektorima. Netržišni proizvođači se razvrstavaju u sektor opće države ili sektor neprofitnih ustanova koje služe kućanstvima.

Razlikovanje se definira odozgo prema dolje, tj. najprije se definira za institucionalne jedinice, a potom za lokalne PJ-ove i za njihov output.

Na razini proizvoda output se klasificira kao tržišni output, output za vlastitu krajnju uporabu i netržišni output prema obilježjima institucionalne jedinice i lokalnog PJ-a koji proizvode taj output.

3.17.  Definicija: tržišni output se sastoji od outputa koji se prodaje na tržištu ili je namijenjen prodaji na tržištu.

3.18. Tržišni output uključuje:

(a) proizvode prodane po ekonomski značajnim cijenama;

(b) proizvode koji se razmjenjuju za druge proizvode;

(c) proizvode koji se koriste za plaćanja u naturi (uključujući plaćanje zaposlenika u naturi i mješoviti dohodak u naturi);

(d) proizvode kojima jedan PJ opskrbljuje drugi PJ unutar iste institucionalne jedinice, a koji se koriste kao intermedijarni inputi ili za finalne uporabe;

(e) proizvode dodane zalihama gotove robe i nedovršenoj proizvodnji, koji su namijenjeni jednoj od gore navedenih uporaba (uključujući prirodan rast životinjskih i biljnih proizvoda i nedovršene objekte gdje je kupac nepoznat).

3.19.  Definicija: ekonomski značajne cijene su cijene koje imaju značajan učinak na količinu proizvoda koju su proizvođači voljni ponuditi i na količinu proizvoda koju kupci žele kupiti. Takve cijene nastaju ako su ispunjena oba sljedeća uvjeta:

(a) proizvođač ima poticaj za prilagodbu ponude, bilo radi ostvarivanja dobiti na dugi rok, bilo radi barem pokrivanja troškova kapitala i drugih troškova; i

(b) potrošači imaju slobodu kupnje ili nekupnje i vrše izbor na temelju zaračunatih cijena.

Ekonomski neznačajne cijene će se vjerojatno naplatiti radi ostvarivanja nešto prihoda ili ostvarivanja smanjenja prekomjerne ponude koja se može javiti ako se usluge pružaju potpuno besplatno.

Ekonomski značajna cijena proizvoda definira se u odnosu na institucionalnu jedinicu i lokalni PJ koji je proizveo output. Na primjer, sav output poduzeća bez pravne osobnosti u vlasništvu kućanstava koji je prodan drugim institucionalnim jedinicama prodan je po ekonomski značajnim cijenama; treba ga stoga smatrati tržišnim outputom. Za output drugih institucionalnih jedinica, mogućnost obavljanja tržišne aktivnosti po ekonomski značajnim cijenama provjerava se posebno kroz kvantitativni kriterij (kriterij 50 %), korištenjem omjera prodaje i troškova proizvodnje. Da bi bila tržišni proizvođač, jedinica treba pokrivati barem 50 % svojih troškova prodajom tijekom neprekinutog višegodišnjeg razdoblja.

3.20.  Definicija: output proizveden za vlastitu finalnu uporabu sastoji se od robe ili usluga koje ista institucionalna jedinica zadrži za vlastitu finalnu potrošnju ili za investicije u kapital.

3.21. Proizvode zadržane za vlastitu finalnu potrošnju može proizvoditi samo sektor kućanstava. Primjeri proizvoda zadržanih za vlastitu finalnu potrošnju uključuju:

(a) poljoprivredne proizvode koje zadržava poljoprivrednik;

(b) usluge stanovanja koje proizvode stanari-vlasnici;

(c) kućanske usluge nastale zapošljavanjem plaćenog pomoćnog osoblja.

3.22. Proizvodi korišteni za vlastite investicije u kapital mogu se proizvesti u bilo kojem sektoru. Primjeri takvih proizvoda su:

(a) alatni strojevi koje su proizvela poduzeća za strojogradnju;

(b) stambeni objekti, ili proširenja stambenih objekata, koje su proizvela kućanstva;

(c) gradnja za vlastiti račun, uključujući komunalnu gradnju koju poduzima grupa kućanstava;

(d) računalni programi za vlastite potrebe;

(e) istraživanje i razvoj za vlastite potrebe. Izdaci za istraživanje i razvoj mogu se bilježiti kao investicije u fiksni kapital samo ako je postignuta visoka razina pouzdanosti i usporedivosti procjena među državama članicama.

3.23.  Definicija: netržišni output je output koji se daje drugim jedinicama besplatno ili po cijenama koje nisu ekonomski značajne.

Netržišni output (P.13) dalje se dijeli na dvije stavke: „Plaćanja za netržišni output” (P.131), koja se sastoje od različitih pristojba i naknada, i „Netržišni output, ostalo” (P.132), što je output koji se daje besplatno.

Netržišni output se proizvodi iz sljedećih razloga.

(a) Može biti tehnički nemoguće pojedincima odrediti plaćanje za kolektivne usluge jer se njihova potrošnja takvih usluga ne može pratiti i nadzirati. Proizvodnju kolektivnih usluga organiziraju državne jedinice i financiraju se iz sredstava koja nisu primici od prodaje, točnije porezima ili drugim državnim dohotkom.

(b) Državne jedinice i NPUSK-ovi mogu također proizvoditi i nuditi robu ili usluge pojedinim kućanstvima koje bi mogli naplaćivati, ali odabiru ne činiti to kao dio socijalne ili ekonomske politike. Primjeri su pružanje obrazovanja ili zdravstvenih usluga, besplatno ili po cijenama koje nisu ekonomski značajne.

3.24.  Definicija: tržišni proizvođači su lokalni PJ-ovi ili institucionalne jedinice čiji je većinski output tržišni output.

Ako je lokalni PJ ili institucionalna jedinica tržišni proizvođač, njegov glavni output je po definiciji tržišni output, jer se pojam tržišnog outputa definira nakon što se primjeni distinkcija na „tržišni”, onaj „za vlastitu uporabu” i „netržišni”output na lokalni PJ i institucionalnu jedinicu koji su proizveli takav output.

3.25.  Definicija: proizvođači za vlastitu finalnu uporabu su lokalne PJ ili institucionalne jedinice čija je većina outputa namijenjena vlastitoj finalnoj uporabi unutar iste institucionalne jedinice.

3.26.  Definicija: netržišni proizvođači su lokalne PJ ili institucionalne jedinice čija se većina outputa ustupa besplatno ili po ekonomski neznačajnim cijenama.

Institucionalne jedinice: razlika između „tržišnih”, „za vlastitu finalnu uporabu” i „netržišnih” jedinica

3.27. Kod institucionalnih jedinica kao proizvođača, razlika između tržišnih, onih za vlastitu finalnu uporabu i netržišnih sažeta je u Tablici 3.1. Također je prikazana klasifikacija po sektorima.



Tablica 3.1. –  Razlika između tržišnih proizvođača, proizvođača za vlastitu finalnu uporabu i netržišnih proizvođača za institucionalne jedinice

Vrsta institucionalne jedinice

klasifikacija

Privatna ili javna?

 

NPU ili ne?

Tržišni proizvođač?

Vrsta proizvođača

Sektor(i)

1.  Privatni proizvođači

1.1  Poduzeća bez pravne osobnosti u vlasništvu kućanstava (isključujući poduzeća s kvazi-pravnom osobnošću u vlasništvu kućanstava)

 

 

1.1 = Tržišni ili za vlastitu finalnu uporabu

Kućanstva

 

1.2  Ostali privatni proizvođači (uključujući poduzeća s kvazi-pravnom osobnošću u vlasništvu kućanstava)

1.2.1  Privatni NPU-ovi

1.2.1.1  Da

1.2.1.1 = Tržišni

Društva

 

 

 

1.2.1.2  Ne

1.2.1.2 = Netržišni

NPUSK

 

 

1.2.2  Ostali privatni proizvođači koji nisu NPU-ovi

 

1.2.2 = Tržišni

Društva

2.  Javni proizvođači

 

 

2.1  Da

2.1 = Tržišni

Društva

 

 

 

2.2  Ne

2.2 = Netržišni

Opća država

3.28. Tablica 3.1. pokazuje da je s ciljem određivanja treba li neka institucionalna jedinica biti klasificirana kao tržišni proizvođač, proizvođač za vlastitu finalnu uporabu ili netržišni proizvođač, potrebno razmotriti nekoliko razlikovanja u nizu. Prvo je razlikovanje između privatnog i javnog proizvođača. Javni proizvođač je onaj kojeg kontrolira opća država, pri čemu je kontrola definirana u stavku 2.38.

3.29. Kako prikazuje Tablica 3.1., privatni proizvođači se nalaze u svim sektorima osim sektoru opće države. Nasuprot tome, javni proizvođači se nalaze samo u sektoru nefinancijskih društava, financijskih društava i u sektoru opće države.

3.30. Posebna kategorija privatnih proizvođača su poduzeća bez pravne osobnosti u vlasništvu kućanstava. Ona su tržišni proizvođači ili proizvođači za vlastitu finalnu uporabu. Potonje se događa u slučaju proizvodnje usluga u stambenim objektima stanara-vlasnika i proizvodnji robe za vlastiti račun. Sva poduzeća bez pravne osobnosti u vlasništvu kućanstava razvrstavaju se u sektor kućanstava, osim poduzeća s kvazi-pravnom osobnošću u vlasništvu kućanstava. Ona su tržišni proizvođači i razvrstavaju se u sektore nefinancijskih i financijskih društava.

3.31. Za ostale privatne proizvođače, postoji razlikovanje između privatnih neprofitnih ustanova i ostalih privatnih proizvođača.

Definicija: privatna neprofitna ustanova se definira kao pravni ili društveni subjekt koji djeluje u svrhu proizvodnje robe i usluga i čiji status im ne dozvoljava da budu izvor dohotka, dobiti ili drugih financijskih dobitaka za jedinice koje ih osnivaju, kontroliraju i financiraju. Ako njihove proizvodne aktivnosti stvaraju viškove, takve viškove ne mogu prisvojiti druge institucionalne jedinice.

Privatni NPU se razvrstava u sektore nefinancijskih i financijskih društava, ako je tržišni proizvođač.

Privatni NPU se razvrstava u sektor NPUSK ako je netržišni proizvođač, osim ako je pod kontrolom države. Ako privatni NPU kontrolira država, razvrstava se u sektor opće države.

Svi ostali privatni proizvođači koji nisu NPU-ovi su tržišni proizvođači. Razvrstavaju se u sektore nefinancijskih i financijskih društava.

3.32. Za razlikovanje između tržišnog i netržišnog outputa i između tržišnih i netržišnih proizvođača koristi se nekoliko kriterija. Kriterij tržišno-netržišno (vidjeti stavak 3.19. o definiciji ekonomski značajne cijene) nastoji utvrditi postojanje tržišnih okolnosti i dovoljnog tržišnog ponašanja proizvođača. Prema kvantitativnom kriteriju tržišno-netržišno, proizvodi koji se prodaju po ekonomski značajnim cijenama trebaju prodajom pokrivati barem većinu troškova proizvodnje.

3.33. U primjeni tog kvantitativnog kriterija tržišno-netržišno, prodaja i troškovi proizvodnje se definiraju kako slijedi.

(a) Prodaja znači prodaja isključujući poreze na proizvode, ali uključujući sva plaćanja države ili institucija Unije bilo kojoj vrsti proizvođača u toj vrsti aktivnosti, tj. uključena su sva plaćanja povezana s obujmom ili vrijednošću outputa, ali su isključena plaćanja za pokriće ukupnog manjka ili namirenje dugova.

Ova definicija prodaje odgovara definiciji outputa po bazičnim cijenama osim što se:

(1)  output po bazičnim cijenama definira tek nakon što se odlučilo je li takav output tržišni ili netržišni: prodaja se koristi samo u vrednovanju tržišnih outputa; netržišni output se vrednuje prema troškovima;

(2) plaćanja opće države za pokrivanje sveukupnog manjka javnih društava i kvazi-društava predstavljaju dio ostalih subvencija na proizvode kako su definirane u stavku 4.35. točki (c). Kao posljedica toga, tržišni output po bazičnim cijenama uključuje plaćanja opće države za pokrivanje sveukupnog manjka.

(b) Prodaja isključuje druge izvore prihoda poput vlasničkih dobitaka (premda oni mogu biti uobičajeni i očekivani dio poslovnih prihoda), investicijskih potpora, ostalih kapitalnih transfera (npr. isplata duga) i kupnje vlasničkog kapitala.

(c) Za potrebe ovog kriterija, troškovi proizvodnje jednaki su zbroju intermedijarne potrošnje, naknada zaposlenicima, potrošnje fiksnog kapitala, ostalih poreza na proizvodnju uvećano za troškove kapitala. Ostale subvencije na proizvodnju se ne odbijaju. Radi osiguranja usklađenosti koncepata „prodaja” i „troškovi proizvodnje” u primjeni kvantitativnog kriterija tržišno-netržišno, „troškovi proizvodnje” isključuju sve troškove nastale za investicije u kapital za vlastiti račun. Radi jednostavnosti, troškovi kapitala mogu se općenito procijeniti prema neto stvarnim plaćanjima kamata. Međutim, za proizvođače financijskih usluga, uzimaju se u obzir troškovi kamata, tj. radi se ispravak za usluge financijskog posredovanja indirektno mjerenih (UFPIM).

Kvantitativni kriterij tržišno-netržišno primjenjuje se promatranjem niza godina. Manje oscilacije u opsegu prodaje iz jedne godine u drugu ne zahtijevaju preklasifikaciju institucionalnih jedinica (kao i njezinih lokalnih poslovnih jedinica i outputa).

3.34. Prodaja se može sastojati od različitih elemenata. Na primjer, u slučaju usluga zdravstvene skrbi koju osiguravaju bolnice, prodaja može odgovarati:

(a) kupnjama koje ostvare poslodavci koje se bilježe kao dohodak u naturi isplaćen njihovim zaposlenicima i izdatak za finalnu potrošnju tih zaposlenika;

(b) kupnjama koje ostvare privatna osiguravajuća društva;

(c) kupnjama koje ostvare fondovi socijalne sigurnosti i opća država i koje se razvrstavaju kao socijalne naknade u naturi;

(d) kupnje koje ostvare kućanstava bez refundiranja (izdatak za finalnu potrošnju).

Jedino se ostale subvencije na proizvodnju i primljeni darovi (npr. od dobrotvornih ustanova) ne tretiraju kao prodaja.

Slično tome, kao ilustrativni primjer, usluge prijevoza koje su pružila poduzeća mogu odgovarati intermedijarnoj potrošnji proizvođača, dohotku u naturi koji osiguravaju poslodavci, socijalnim naknadama u naturi koje osigurava država i kupnjama koje ostvaruju kućanstva bez refundiranja.

3.35. Privatne neprofitne ustanove koje služe poslovnim subjektima poseban su slučaj. Njih obično financiraju iz doprinosa ili pretplata grupe odgovarajućih poslovnih subjekata. Pretplate se ne tretiraju kao transferi već kao plaćanja za pružene usluge, tj. kao prodaja. Ti NPU-ovi su stoga tržišni proizvođači i razvrstavaju se u sektore nefinancijskih i financijskih društava.

3.36. Primjena kriterija usporedbe prodaje i troškova proizvodnje privatnih ili javnih NPU-ova tako da se u prodaju uključe sva plaćanja povezana s obujmom outputa može u određenim slučajevima zavarati. To može na primjer biti slučaj kod financiranja privatnih i javnih škola. Plaćanja opće države mogu se povezati s brojem učenika, ali i biti predmet pregovora s općom državom. U takvom slučaju ta plaćanja se ne bilježe kao prodaja, iako mogu imati očitu vezu s mjerama obujma outputa, poput broja učenika. To bi značilo da je škola koja se uglavnom financira takvim plaćanjima netržišni proizvođač.

3.37. Javni proizvođači mogu biti tržišni proizvođači ili netržišni proizvođači. Tržišni proizvođači se razvrstavaju u sektore nefinancijskih i financijskih društava. Ako je institucionalna jedinica netržišni proizvođač, ona se razvrstava u sektor opće države.

3.38. Lokalni PJ-ovi kao tržišni proizvođači i kao proizvođači za vlastitu finalnu uporabu ne mogu ponuditi netržišni output. Njihov output se stoga može bilježiti samo kao tržišni output ili output za vlastitu finalnu uporabu te se vrednovati u skladu s time (vidjeti stavke 3.42. do 3.53.).

3.39. Lokalni PJ-ovi kao netržišni proizvođači mogu kao sporedni output ponuditi tržišni output i output za vlastitu finalnu uporabu. Output za vlastitu finalnu uporabu sastoji se od investicija u kapital za vlastiti račun. Pojava tržišnih outputa treba u načelu biti određena primjenom kvalitativnog i kvantitativnog kriterija tržišno-netržišno na pojedinačne proizvode. Takav sporedni tržišni output netržišnih proizvođača bi mogao biti slučaj kada državne bolnice zaračunavaju ekonomski značajne cijene za neke od svojih usluga.

3.40. Ostali primjeri su reprodukcije koje prodaju državni muzeji i vremenske prognoze koje prodaju meteorološki zavodi.

3.41. Netržišni proizvođači također mogu ostvarivati prihode od prodaje svog netržišnog outputa po cijenama koje nisu ekonomski značajne, npr. prihodi koje muzeji ostvaruju od ulaznica. Ti prihodi se odnose na netržišni output. Međutim, ako se te dvije vrste prihoda (prihodi od ulaznica i oni od prodaje postera i razglednica) teško razlikuju, može ih se tretirati ili kao prihode za tržišne outpute ili kao prihode od netržišnih outputa. Izbor između ovih dvaju alternativnih bilježenja treba ovisiti o pretpostavljenoj relativnoj važnosti obje vrste prihoda (od ulaznica naspram onog od prodaje postera i razglednica).

Vrijeme bilježenja i vrednovanja outputa

3.42.  Output se bilježi i vrednuje onda kada je stvoren nekim proizvodnim procesom.

3.43. Svi outputi se vrednuju po bazičnim cijenama, ali posebni dogovori vrijede za:

(a) vrednovanje netržišnih outputa;

(b) vrednovanje ukupnog outputa netržišnog proizvođača (lokalnog PJ-a);

(c) vrednovanje ukupnog outputa institucionalne jedinice čiji je lokalni PJ netržišni proizvođač.

3.44.  Definicija: bazična cijena je cijena koju proizvođač prima od kupca za jedinicu proizvedene robe ili usluge kao outputa, umanjena za bilo kakav porez plativ za tu jedinicu kao posljedica njene proizvodnje ili prodaje (tj. porezi na proizvode), uvećana za bilo kakvu subvenciju primljenu za tu jedinicu kao posljedica njene proizvodnje ili prodaje (tj. subvencije za proizvode). Isključeni su bilo kakvi troškovi prijevoza, za koje proizvođač izdaje poseban račun. Također su isključeni vlasnički dobici i gubici na financijsku i nefinancijsku aktivu.

3.45.  Output za vlastitu finalnu uporabu (P.12) se vrednuje po bazičnim cijenama za slične proizvode koji se prodaju na tržištu. To za takav output stvara neto poslovni višak ili mješoviti dohodak. Primjer je stambena usluga vlasnika-stanara koja stvara neto poslovni višak. Ako bazične cijene sličnih proizvoda nisu dostupne, output za vlastitu krajnju uporabu treba vrednovati prema troškovima proizvodnje, uvećano (osim za netržišne proizvođače) za neto poslovni višak ili mješoviti dohodak.

3.46. Povećanje nedovršene proizvodnje vrednuje se prema tekućoj bazičnoj cijeni gotovog proizvoda.

3.47. Radi procjene outputa tretiranog kao nedovršena proizvodnja, vrijednost se temelji na stvarno nastalim troškovima, uvećano (osim za netržišne proizvođače) za procijenjeni poslovni višak ili mješoviti dohodak. Privremene procjene naknadno se zamjenjuju onima dobivenim raspodjelom stvarne vrijednosti gotovih proizvoda (kada postane poznata), tijekom razdoblja nedovršene proizvodnje.

Vrijednost outputa gotovih proizvoda je zbroj vrijednosti:

(a) gotovih prodanih proizvoda ili onih razmijenjenih za druge proizvode;

(b) stavki gotovih proizvoda u zalihama, umanjeno za povlačenja sa zaliha;

(c) gotovih proizvoda za vlastitu finalnu uporabu.

3.48. Za zgrade i građevine stečene u nedovršenom stanju, vrijednost se procjenjuje na temelju dotadašnjih troškova, uključujući uvećanje za poslovni višak ili mješoviti dohodak. Takvo uvećanje proizlazi kada se vrijednost može procijeniti na temelju cijena sličnih zgrada ili građevina. Iznosi plaćanja po fazama mogu se koristiti radi određivanja približnih vrijednosti bruto investicija u fiksni kapital koje kupac poduzima u svakoj fazi, pod pretpostavkom da nema plaćanja unaprijed ili zaostataka.

Ako se gradnja građevine za vlastiti račun ne dovrši unutar jednog računovodstvenog razdoblja, vrijednost outputa se procjenjuje sljedećom metodom. Izračunava se omjer troškova nastalih u trenutačnom razdoblju i ukupnih troškova tijekom cjelokupnog vremena gradnje. Taj se omjer primjenjuje pri procjeni ukupnog outputa po trenutačnim bazičnim cijenama. Ako nije moguće procijeniti vrijednost dovršene građevine po trenutačnim bazičnim cijenama, ona se vrednuje prema ukupnim troškovima proizvodnje, uvećano (osim za netržišne proizvođače) za neto poslovni višak ili mješoviti dohodak. Ako je radna snaga u cijelosti ili djelomično besplatna, što može biti slučaj s komunalnom izgradnjom kućanstava, troškovi plaćene radne snage, uključeni u procijenjene ukupne troškove proizvodnje, procjenjuju se koristeći prosječne nadnice za sličan input rada.

3.49. Ukupni output netržišnog proizvođača (lokalni PJ) vrednuje se po ukupnim troškovima proizvodnje, tj. zbroju sljedećeg:

(a) intermedijarne potrošnje (P.2);

(b) naknade zaposlenicima (D.1);

(c) potrošnje fiksnog kapitala (P.51c);

(d) ostalih poreza na proizvodnju (D.29), umanjeno za ostale subvencije na proizvodnju (D.39).

Plaćanja kamata (osim UFPIM-a) nisu uključena kao troškovi netržišne proizvodnje. Troškovi netržišne proizvodnje također ne uključuju imputirane vrijednosti za neto povrat kapitala, niti imputirane vrijednosti za najam nestambenih zgrada u vlasništvu koje se koriste u netržišnoj proizvodnji.

3.50. Ukupni output institucionalne jedinice je zbroj ukupnih outputa lokalnih PJ-ova koji ju čine. To se također primjenjuje i na institucionalne jedinice koje su netržišni proizvođači.

3.51. U nedostatku sporednih tržišnih outputa netržišnih proizvođača, netržišni output se vrednuje prema troškovima proizvodnje. U slučaju sporednog tržišnog outputa netržišnih proizvođača, netržišni output se vrednuje kao rezidualna stavka, tj. kao razlika između ukupnih troškova proizvodnje i njihovih prihoda od tržišnog outputa.

3.52. Tržišni output netržišnih proizvođača vrednuje se po bazičnim cijenama. Ukupni output netržišnog lokalnog PJ-a koji obuhvaća tržišni, netržišni i output za vlastitu finalnu uporabu vrednuje se prema zbroju troškova proizvodnje. Vrijednost njegovog tržišnog outputa određuje se prema njegovim prihodima od prodaje tržišnih proizvoda, a vrijednost njegovog netržišnog outputa se određuje rezidualno, kao razlika između vrijednosti njegovog ukupnog outputa i zbroja njegovog tržišnog outputa i outputa za vlastitu finalnu uporabu. Vrijednost njegovih prihoda od prodaje netržišnih roba ili usluga po cijenama koje nisu ekonomski značajne ne iskazuje se u ovim izračunima – ona je dio vrijednosti njegovog netržišnog outputa.

3.53. U nastavku je popis iznimaka i objašnjenja o trenucima bilježenja i vrednovanju outputa, prema redoslijedu odjeljaka KPD-a.

Proizvodi poljoprivrede, šumarstva i ribarstva (odjeljak A)

3.54.  Output poljoprivrednih proizvoda bilježi se kako se proizvodi, kontinuirano tijekom cijelog razdoblja proizvodnje (a ne samo u vrijeme žetve ili klanja životinja).

Uzgoj poljoprivrednih kultura, neposječenu drvnu masu i riblji fond ili životinje koje se uzgajaju u prehrambene svrhe tretiraju se tijekom procesa kao zalihe nedovršene proizvodnje, a nakon završetka procesa treba ih pretvoriti u zalihe gotovih proizvoda.

Output isključuje sve izmjene nekultiviranih bioloških resursa, npr. rast životinja, ptica, riba u divljini ili nekultivirani rast šuma.

Proizvodi prerađivačke industrije (odjeljak C); građevinarski radovi (odjeljak F)

3.55. U slučaju gradnje zgrade ili druge građevine koja se proteže kroz nekoliko računovodstvenih razdoblja, output proizveden u svakom razdoblju se tretira kao da je prodan kupcu na kraju razdoblja, tj. bilježi se kao investicija kupca u fiksni kapital, a ne kao nedovršena proizvodnja u građevinskoj industriji. Output se tretira kao da se prodaje kupcu obročno. Kada se ugovorom zahtijeva obročno plaćanje, vrijednost outputa se može približno odrediti prema vrijednosti obročnih uplata u svakom razdoblju. Ako se konačni kupac ne zna pouzdano, nedovršeni output proizveden u svakom razdoblju bilježi se kao nedovršena proizvodnja.

Trgovina na veliko i na malo; popravak motornih vozila i motocikala (odjeljak G)

3.56.  Output usluga trgovine na veliko i malo se mjeri trgovačkim maržama ostvarenim na robi koja se kupuje za preprodaju.

Definicija: trgovačka marža je razlika između stvarne ili imputirane prodajne cijene ostvarene na robi kupljenoj za preprodaju i cijene koju bi distributer morao platiti u zamjenu za tu robu u vrijeme kada ju proda ili ju na drugi način otuđi.

Trgovačke marže ostvarene na određenoj robi mogu biti negativne ako su njihove prodajne cijene snižene. Trgovačke marže su negativne na robi koja se ne prodaje, nego se baca ili je ukradena. Trgovačke marže na robi koja se daje zaposlenicima kao naknada u naturi ili je vlasnici zadržavaju za finalnu potrošnju jednake su nuli.

Vlasnički dobici i gubici nisu uključeni u trgovačku maržu.

Output trgovca na veliko ili na malo računa se prema sljedećoj formuli:

vrijednost outputa =

vrijednost prodaje

uvećano za vrijednost robe kupljene za preprodaju i korištene za intermedijarnu potrošnju, naknadu zaposlenicima u naturi ili mješoviti dohodak u naturi,

umanjeno za vrijednost robe kupljene za preprodaju,

uvećano za vrijednost povećanja zaliha robe za preprodaju,

umanjeno za vrijednost robe povučene sa zaliha robe za preprodaju,

umanjeno za vrijednost stalnih gubitaka zbog uobičajene stope bacanja, krađe ili slučajne štete.

Prijevoz i skladištenje (odjeljak H)

3.57.  Output usluga prijevoza se mjeri vrijednošću iznosa primljenih za prijevoz roba ili osoba. Prijevoz za vlastitu uporabu unutar lokalnog PJ-a smatra se pomoćnom aktivnošću i ne označava se posebno niti bilježi.

3.58.  Output usluga skladištenja mjeri se kao vrijednost povećanja nedovršene proizvodnje. Povećanja cijena roba dok je u zalihama ne može se smatrati nedovršenom proizvodnjom i proizvodnjom, nego vlasničkim dobicima. Ako povećanje vrijednosti odražava povećanje cijene bez promjene kvalitete, onda tijekom razdoblja nema daljnje proizvodnje osim troškova skladištenja ili očite kupnje usluge skladištenja. Međutim, u tri slučaja povećanje vrijednosti se smatra proizvodnjom:

(a) kvaliteta dobara može se poboljšati protekom vremena, npr. u slučaju vina; samo u slučajevima u kojima je dozrijevanje dio uobičajenog proizvodnog procesa povećanje se kvalitete dobara smatra proizvodnjom;

(b) sezonski čimbenici koji utječu na ponudu ili potražnju za određenom robom koji imaju za posljedicu redovite i predvidljive promjene cijena tijekom godine, iako se njezina fizička kvaliteta ne mora promijeniti;

(c) proizvodni proces je dovoljno dug da se koriste diskontni čimbenici za poslove koji se obavljaju znatno dulje prije isporuke.

3.59. Većina promjena cijena roba dok su na zalihama nisu uvećanja nedovršene proizvodnje. Radi procjene povećanja vrijednosti roba iznad troškova skladištenja, može se koristiti očekivano povećanje vrijednosti iznad opće stope inflacije kroz unaprijed odrđeno razdoblje. Svaki dobitak koji se pojavi izvan unaprijed određenog razdoblja nastavlja se bilježiti kao vlasnički dobitak ili gubitak.

Usluge skladištenja ne uključuju bilo kakvu promjenu cijene zbog vlasništva nad financijskom aktivom, dragocjenostima ili drugom nefinancijskom aktivom poput zemljišta i građevina.

3.60.  Output usluga putničkih agencija mjeri se kao vrijednost naplate usluga agencija (troškovi naknada ili provizija), a ne prema ukupnim izdacima koje putnici imaju prema putničkoj agenciji, uključujući naknade za prijevoz preko trećih osoba.

3.61.  Output usluga organizatora turističkih putovanja mjeri se punim izdacima koje putnici imaju prema organizatoru turističkih putovanja.

3.62. Usluge putničkih agencija i usluge organizatora turističkih putovanja razlikuju se po tome što usluge putničkih agencija obuhvaćaju samo posredovanje u ime putnika, dok usluge organizatora turističkih putovanja stvaraju novi proizvod zvan turističko putovanje, koje ima različite komponente prijevoza, smještaja i razonode.

Usluge pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane (odjeljak I)

3.63. Vrijednost outputa usluga hotela, restorana i kavana uključuje vrijednost potrošene hrane, pića itd.

Financijske usluge i usluge osiguranja (odjeljak K): output središnje banke

Središnja banka pruža sljedeće usluge:

(a) usluge monetarne politike;

(b) usluge financijskog posredovanja;

(c) usluge nadzora financijskih društava.

Output središnje banke mjeri se kao zbroj njezinih troškova.

Financijske usluge i usluge osiguranja (Odjeljak K): financijske usluge općenito

Financijske usluge sastoje se od sljedećih usluga:

(a) financijskog posredovanja (uključujući usluge osiguranja i mirovina);

(b) usluga pomoćnih financijskih institucija; i

(c) drugih financijskih usluga.

3.64. Financijsko posredovanje je upravljanje financijskih rizikom i transformacija likvidnosti. Društva koja se bave tim aktivnostima stječu sredstva primjerice primanjem depozita te izdavanjem mjenica, obveznica i drugih vrijednosnica. Društva koriste ta sredstva, kao i vlastita sredstva, za stjecanje financijske aktive davanjem zajmova drugima i kupnjom mjenica, obveznica i drugih vrijednosnica. Financijsko posredovanje uključuje usluge osiguranja i mirovinskog osiguranja.

3.65. Pomoćne financijske aktivnosti olakšavaju upravljanje rizikom i transformaciju likvidnosti. Pomoćne financijske institucije postupaju u ime drugih jedinica i ne dovode se same u rizik preuzimanjem financijske pasive ili stjecanjem financijske aktive kao dio usluga posredovanja.

3.66. Ostale financijske usluge uključuju usluge praćenja poput praćenja dioničkih i obvezničkih tržišta, usluge zaštite poput čuvanja dragocjenog nakita i važnih dokumenata te usluge trgovanja poput trgovanja devizama i vrijednosnicama.

3.67. Financijske usluge proizvode gotovo isključivo financijske institucije zbog strogog nadzora tih usluga. Na primjer, ako trgovac na malo želi ponuditi kreditne usluge svojem kupcu, kreditne usluge obično nudi financijsko društvo koje je društvo kćer trgovca na malo ili druga specijalizirana financijska institucija.

3.68. Financijske usluge mogu se plaćati izravno ili neizravno. Neke transakcije financijske aktive mogu uključivati i izravne i neizravne troškove. Financijske usluge se pružaju i naplaćuju na četiri glavna načina:

(a) financijske usluge koje se izravno plaćaju;

(b) financijske usluge koje se plaćaju zaračunavanjem kamata;

(c) financijske usluge stjecanja i otuđenja financijske aktive i pasive na financijskim tržištima;

(d) financijske usluge koje se pružaju u osiguravajućim i mirovinskim sustavima, pri čemu se aktivnost financira doprinosima za osiguranje i iz štednih prinosa.

Financijske usluge koje se izravno plaćaju

3.69. Te se financijske usluge izravno plaćaju, a obuhvaćaju široki raspon usluga koje mogu pružati različite vrste financijskih institucija. Sljedeći primjeri slikovito prikazuju prirodu usluga koje se izravno plaćaju:

(a) banke kućanstvima naplaćuju uspostavu hipoteke, upravljanje investicijskim portfeljem i upravljanje imovinom;

(b) specijalizirane institucije nefinancijskim društvima naplaćuju provedbu preuzimanja ili upravljanje restrukturiranjem grupacije društava;

(c) društva za kreditne kartice jedinicama koje primaju kreditne kartice obično naplaćuju postotak od svake prodaje;

(d) imatelju kartice se naplaćuje izravna naknada, obično svake godine, za korištenje kartice.

Financijske usluge koje se plaćaju zaračunavanjem kamata

3.70 Na primjer, u financijskom posredovanju, financijska institucija poput banke prima depozite od jedinica koje žele dobivati kamate na sredstva koja jedinica neće odmah upotrijebiti i posuđuje ih drugim jedinicama čija su sredstva nedovoljna za zadovoljenje potreba. Banka stoga omogućava mehanizam kojim prva jedinica može posuditi drugoj. Svaka od dviju stranaka plaća banci naknadu za pružene usluge: jedinica koja posuđuje plaća prihvaćanjem kamatne stope niže od „referentne” kamatne stope, a jedinica koja pozajmljuje plaća prihvaćanjem kamatne stope više od „referentne” kamatne stope. Razlika između kamatne stope koju bankama plaća zajmoprimac i kamatne stope koja se stvarno plaća depozitarima je naknada za UFPIM.

3.71 Rijetko je slučaj da je iznos sredstava koji financijska institucija posuđuje jednak iznosu koji je kod nje položen. Nešto novca može biti položeno, ali ne još i pozajmljeno. Neki se zajmovi mogu financirati iz vlastitih sredstava banke, a ne iz pozajmljenih sredstava. Neovisno o izvoru financiranja, usluga se pruža za ponuđene zajmove i depozite. UFPIM se pripisuje svim zajmovima i depozitima. Ti neizravni troškovi odnose se samo na zajmove i depozite koje pruža financijska institucija ili koji su kod nje položeni.

3.72. Referentna stopa se nalazi između kamatnih stopa banke na depozite i zajmove. Ona se ne poklapa s aritmetičkim prosjekom stopa na zajmove ili depozite. Stopa koja prevladava za pozajmljivanje i posuđivanje među bankama je prikladan izbor. Međutim, potrebne su različite referentne stope za svaku valutu u kojima su zajmovi i depoziti iskazani, posebno kada je uključena nerezidentna financijska institucija.

UFPIM je detaljnije opisan u poglavlju 14.

Financijske usluge koje se sastoje od stjecanja i otuđenja financijske aktive i pasive na financijskim tržištima

3.73. Kada financijska institucija nudi vrijednosnicu (npr. mjenicu ili obveznicu) na prodaju, naplaćuje se naknada za uslugu. Kupovna cijena (cijena potražnje) jednaka je procijenjenoj tržišnoj vrijednosti vrijednosnice uvećano za maržu. Još jedna naknada se naplaćuje pri prodaji vrijednosnice, pri čemu je cijena ponuđena ponuđaču (cijena ponude) jednaka tržišnoj vrijednosti umanjeno za maržu. Marže između kupovnih i prodajnih cijena odnose se također na vlasnički kapital, udjele u investicijskim fondovima i strane valute. Te marže su naknade za pruženu financijsku uslugu.

Financijske usluge koje se pružaju u osiguravajućim i mirovinskim sustavima, pri čemu se aktivnost financira doprinosima za osiguranje i iz štednih prinosa

3.74. Ovdje su obuhvaćene sljedeće financijske usluge. Svaka od njih ima za posljedicu preraspodjelu sredstava.

(a) Neživotno osiguranje. Na temelju police neživotnog osiguranja osiguravajuće društvo dobiva premiju od klijenta i zadržava je dok se ne postavi odštetni zahtjev ili isteče osiguravajuće razdoblje. Osiguravajuće društvo ulaže premiju i rezultirajući vlasnički dohodak je dodatni izvor sredstava. Vlasnički dohodak predstavlja dohodak kojeg se klijent odriče i tretira se kao implicitni dodatak stvarnoj premiji. Osiguravajuće društvo određuje razinu realnih premija tako da kod zbroja premija, uvećano za vlasnički dohodak koji se na njima ostvari, umanjeno za očekivane odštetne zahtjeve, ostane marža koju osiguravajuće društvo zadržava kao output osiguravajućeg društva.

Output neživotnog osiguranja se izračunava kao:

ukupno zarađene premije

uvećano za implicitne dodatke na premije (što je jednako vlasničkom dohotku zarađenom na tehničkim rezervama)

umanjeno za nastale prilagođene odštetne zahtjeve.

Osiguravajuće društvo na raspolaganju ima rezerve koje se sastoje od nezarađenih premija (realnih premija koje se odnose na sljedeće računovodstveno razdoblje) i predstojećih odštetnih zahtjeva. Predstojeći odštetni zahtjev obuhvaćaju zahtjeve koji još nisu postavljeni, one koji su postavljeni, ali još nisu riješeni ili one koji su postavljeni i riješeni, ali nisu još isplaćeni. Te se rezerve zovu tehničke rezerve i koriste se za stvaranje dohotka od ulaganja. Vlasnički dobici i gubici nisu dohodak od ulaganja tehničkih rezervi osiguranja. Tehničke rezerve osiguranja mogu se ulagati u sporedne aktivnosti osiguravajućeg društva, npr. u iznajmljivanje stambenih objekata ili ureda. Neto poslovni višak tih sporednih aktivnosti je dohodak od ulaganja tehničkih rezervi osiguranja.

Odgovarajuća razina odštetnih zahtjeva korištena u izračunu outputa zove se „prilagođeni odštetni zahtjevi” i oni se mogu utvrditi na dva načina. Metoda očekivanja procjenjuje razinu prilagođenih odštetnih zahtjeva iz modela temeljenog na prošlom obrascu zahtjevâ koje treba platiti društvo. Druga metoda koristi računovodstvene podatke: prilagođeni odštetni zahtjevi izvode se naknadno, kao stvarno nastali odštetni zahtjevi, uvećano za promjenu izravnavajućih rezervi, tj. sredstava rezerviranih za isplatu neočekivano velikih zahtjeva. Ako su izravnavajuće rezerve nedovoljne za dovođenje prilagođenih odštetnih zahtjeva na uobičajenu razinu, doprinosi iz vlastitih sredstava se dodaju mjeri prilagođenih zahtjeva. Glavna značajka obiju metoda je da neočekivano veliki odštetni zahtjevi ne dovode do promjenjivih i negativnih procjena outputa.

Promjene tehničkih rezervi i izravnavajućih rezervi kao posljedica promjena financijskih propisa bilježe se kao ostale promjene veličine aktive; one nisu važne za izračun outputa. Ako zbog nedostatka podataka obje metode za procjenu prilagođenih odštetnih zahtjeva nisu moguće, može biti umjesto toga potrebno procijeniti output zbrajanjem troškova, uključujući dodatak za uobičajenu dobit.

U slučaju osiguranja sa sudjelovanjem u dobiti, promjena rezervi za osiguranje sa sudjelovanjem u dobiti se odbija za izračun outputa.

(b) Polica životnog osiguranja je vrsta štednje. Kroz više godina ugovaratelj osiguranja plaća premije osiguravajućem društvu u zamjenu za povlastice na neki budući datum. Te se povlastice mogu izraziti u obliku formule povezane s plaćenim premijama ili mogu biti ovisne o razini uspjeha koju osiguravajuće društvo ima pri ulaganju sredstava. Metoda izračuna outputa za životno osiguranje slijedi ista opća načela kao i za neživotno osiguranje. Međutim, zbog vremenskih intervala između trenutka kada se premije dobivaju i kada se povlastice isplaćuju moraju se izvršiti posebna uvećanja za promjene tehničkih rezervi. Output životnog osiguranja se izračunava kao:

zarađene premije

uvećano za dodatke na premije, umanjeno za dospjele povlastice

umanjeno za povećanja (uvećano za smanjenja) tehničkih rezervi životnog osiguranja.

Premije se na potpuno isti način definiraju za životno osiguranje kako i za neživotno osiguranje. Dodaci na premije su značajniji za životno osiguranje nego za neživotno osiguranje. Povlastice se bilježe kako se dodjeljuju ili isplaćuju. U životnom osiguranju nema potrebe za izvođenjem prilagođene procjene povlastica jer nema jednake neočekivane promjene plaćanja u životnom osiguranju. Tehničke rezerve životnog osiguranja povećavaju se svake godine zbog novih plaćenih premija i novog dohotka od ulaganja dodijeljenog ugovarateljima osiguranja (ali kojeg oni ne uzimaju) i smanjuju zbog plaćenih povlastica. Stoga je razinu outputa životnog osiguranja moguće izraziti kao razliku između ukupnog dohotka od ulaganja zarađenog na tehničkim rezervama životnog osiguranja, umanjeno za dio tog dohotka od ulaganja koji se stvarno dodjeljuje ugovarateljima osiguranja i dodaje tehničkim rezervama osiguranja.

Ako ta metoda zbog podatkovnih razloga nije izvediva ili ne daje smislene rezultate, output životnog osiguranja se također izračunava kao zbroj troškova proizvodnje, uvećano za dodatak za „uobičajenu dobit”.

(c)  Output za reosiguranje određuje se na potpuno isti način kao i za neživotno osiguranje, bez obzira na to reosiguravaju li se životne ili neživotne police.

(d)  Output upravljanja programom socijalnog osiguranja ovisi o načinu na koji je organiziran. Slijede primjeri o tome kako su ti sustavi organizirani.

(1) Programi socijalne sigurnosti su programi socijalnog osiguranja koji obuhvaćaju cijelu zajednicu i koje uspostavlja i kontrolira država. Njihova svrha je pružanje povlastica građanima radi zadovoljavanja potreba zbog starosti, invalidnosti ili smrti, bolesti, ozljede na radu, nezaposlenosti, obiteljske i zdravstvene skrbi itd. Ako se razlikuju zasebne jedinice, njihov se output utvrđuje na isti način kao sav netržišni output – kao zbroj troškova. Ako se ne razlikuju zasebne jedinice, output socijalne sigurnosti je obuhvaćen outputom razine države na kojoj djeluje.

(2) Ako poslodavac upravlja vlastitim programom socijalnog osiguranja, vrijednost outputa je određena kao zbroj troškova, uključujući procjenu povrata fiksnog kapitala korištenog u djelovanju sustava. Vrijednost outputa se mjeri na isti način ako poslodavac uspostavlja zaseban mirovinski fond za upravljanje programom.

(3) Ako poslodavac koristi osiguravajuće društvo za upravljanje programom u svoje ime, vrijednost outputa je naknada koju naplaćuje osiguravajuće društvo.

(4) Za sustave s više poslodavaca, vrijednost outputa se mjeri kao za police životnog osiguranja: to je dohodak programa od ulaganja, umanjeno za iznos dodan u rezerve.

(e) Mjerenje outputa standardiziranih jamstvenih sustava za zajmove ovisi o vrsti uključenog proizvođača. Ako standardizirani jamstveni program za zajmove djeluje kao tržišni proizvođač, vrijednost outputa se izračunava na isti način kao za neživotno osiguranje. Ako program djeluje kao netržišni proizvođač, vrijednost outputa se izračunava kao zbroj troškova.

Usluge poslovanja nekretninama (odjeljak L)

3.75.  Output usluga stambenih objekata u vlasništvu stanara vrednuju se prema procijenjenoj vrijednosti najamnine koju bi najmoprimac platio za isti smještaj, uzevši u obzir čimbenike kao što su lokacija, pogodnosti susjedstva itd., kao i veličinu i kakvoću samog stambenog objekta. Za garaže koje su smještene odvojeno od stambenih objekata, a koje vlasnik koristi za vlastitu finalnu potrošnju u vezi sa stambenim objektima, izvodi se slična imputacija. Vrijednost najma stambenih objekata u vlasništvu stanara u inozemstvu, npr. vikendica, ne može se bilježiti kao dio domaće proizvodnje, već kao uvoz usluga, a odgovarajući neto poslovni višak kao primarni dohodak primljen iz inozemstva. Za stambene objekte u vlasništvu stanara koji su nerezidenti obavljaju se analogna bilježenja. U slučaju stanova koji su predmetom ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (time-share), bilježi se razmjeran dio troška usluge.

3.76. Za procjenu vrijednosti usluga stambenih objekata u vlasništvu stanara koristi se metoda stratifikacije. Stambeni fond se stratificira prema lokaciji, naravi stambenog prostora i drugim čimbenicima koji utječu na najamninu. Podaci o stvarnim najamninama za iznajmljene stambene prostore koriste se za procjenu vrijednosti najamnine cijelog stambenog fonda. Prosječna stvarna najamnina po stratumu primjenjuje se na sve stambene objekte u tom konkretnom stratumu. Ako se podaci o najamninama izvode iz ispitivanja uzorka, izračun cjelokupne vrijednost najamnina stambenog fonda odnosi se i na dio iznajmljenih i na sve stambene objekte u vlasništvu stanara. Detaljni postupak za utvrđivanje najamnine po stratumu provodi se za baznu godinu i potom ekstrapolira na kasnija razdoblja.

3.77. Najamnina koja se treba primijeniti na stambene objekte u vlasništvu stanara u metodi stratifikacije definira se kao najamnina na privatnom tržištu za pravo korištenja nenamještenog stambenog objekta. Najamnine za nenamještene stambene objekte iz svih ugovora na privatnom tržištu koriste se za utvrđivanje imputiranih najamnina. Najamnine na privatnom tržištu koje su na niskoj razini zbog državnih propisa su uključene. Ako je izvor podataka najmoprimac, promatrana najamnina se ispravlja dodavanjem eventualnog posebnog dodatka najamnine, koji se plaća izravno najmodavcu. Ako veličina uzorka za promatrane najamnine kako je opisano gore nije dovoljno velika, promatrane najamnine za namještene stambene objekte mogu se koristiti za potrebe imputacije, pod uvjetom da su prilagođene za element namještaja. Iznimno, mogu se također koristiti povećane najamnine za stambene objekte u državnom vlasništvu. Niske najamnine za stambene objekte koji se iznajmljuju rođacima ili zaposlenicima ne mogu se koristiti.

3.78. Metoda stratifikacije se koristi za izračun svih najamnina stambenih objekata. Prosječna najamnina za imputaciju kako je opisano gore možda nije prikladna za određene dijelove tržišta iznajmljivanja. Na primjer, smanjene najamnine za namještene stambene objekte ili povećane javne najamnine nisu prikladne za stvarno iznajmljivane stambene objekte. U tom slučaju su potrebni zasebni stratumi za stvarno iznajmljivane namještene ili socijalne stambene objekte u kombinaciji s prikladnim prosječnim najamninama.

3.79 U nedostatku dovoljno velikog tržišta iznajmljivanja, na kojem su reprezentativni stambeni objekti u vlasništvu stanara, metoda troškova korisnika se primjenjuje na stambene objekte u vlasništvu stanara.

Prema metodi troškova korisnika, output usluga stanovanja je zbroj intermedijarne potrošnje, potrošnje fiksnog kapitala, ostalih poreza, umanjeno za subvencije na proizvode i neto poslovni višak.

Neto poslovni višak se mjeri primjenom stalne stvarne godišnje stope povrata na neto vrijednost fonda stambenih objekata u vlasništvu stanara po tekućim cijenama (troškovi zamjene).

3.80.  Output usluga u vezi s iznajmljivanjem nestambenih zgrada mjeri se prema vrijednosti dospjelih najamnina.

Stručne, znanstvene i tehničke usluge (odjeljak M); administrativne i pomoćne usluge (odjeljak N)

3.81.  Output usluga operativnog leasinga, poput iznajmljivanja strojeva ili opreme, mjeri se prema vrijednosti plaćene najamnine. Operativni leasing razlikuje se od financijskog leasinga: financijski leasing je financiranje nabave fiksne aktive, davanjem zajma davatelja leasinga primatelju leasinga. Plaćanja u financijskom leasingu sastoje se od plaćanja glavnice i kamata, s malom naknadom za izravno pružene usluge (vidjeti poglavlje 15.: Ugovori, najam i licence).

3.82. Istraživanje i razvoj (IR) je kreativni rad koji se sustavno obavlja radi povećanja znanja te korištenja tog znanja u svrhu otkrivanja ili razvoja novih proizvoda, uključujući unapređenje inačica ili kvalitete postojećih proizvoda, ili otkrivanje i razvoj novih ili učinkovitijih proizvodnih procesa. Relativno značajna veličina IR u odnosu na glavnu aktivnost bilježi se kao sporedna aktivnost lokalnog PJ-a. Ako je moguće, za IR se uspostavlja zaseban PJ.

3.83.  Output IR usluga mjeri se kako slijedi:

(a) IR specijaliziranih komercijalnih istraživačkih laboratorija ili instituta vrednuje se po prihodima od prodaje, ugovora, provizija, naknada itd., na uobičajeni način;

(b)  output IR-a za uporabu unutar istog poduzeća vrednuje se na temelju procijenjenih bazičnih cijena koje bi bile plaćene da je istraživanje bilo podugovoreno. U nedostatku tržišta za podugovaranje IR-a sličnih svojstava, vrednuje se kao zbroj troškova proizvodnje, uvećano za dodatak (osim za netržišne proizvođače) za neto poslovni višak ili mješoviti dohodak;

(c) IR državnih jedinica, sveučilišta i neprofitnih istraživačkih ustanova vrednuje se kao zbroj troškova proizvodnje. Prihodi od prodaje usluga IR-a netržišnih proizvođača IR-a bilježe se kao prihodi od sporednog tržišnog outputa.

Izdatak za IR razlikuje se od izdatka za obrazovanje i osposobljavanje. Izdatak za IR ne uključuje troškove razvoja računalnih programa kao glavne ili sporedne aktivnosti.

Usluge javne uprave i obrane; usluge obveznog socijalnog osiguranja (odjeljak O)

3.84. Javna uprava, usluge obrane i usluge obveznog socijalnog osiguranja pružaju se kao netržišne usluge te u skladu s tim vrednuju.

Usluge obrazovanja (Odjeljak P); usluge zdravstvene zaštite i socijalne skrbi (odjeljak Q)

3.85. Za usluge obrazovanja i zdravstvene usluge vrši se precizno razlikovanje između tržišnih i netržišnih proizvođača i između njihovog tržišnog i netržišnog outputa. Na primjer, za neke vrste obrazovanja i liječenja nominalne naknade mogu naplaćivati državne ustanove (ili ostale ustanove zbog posebnih subvencija), ali se za ostalo obrazovanje i posebno liječenje mogu naplaćivati tržišne cijene. Još jedan primjer je da istu vrstu usluge (npr. visoko obrazovanje) pružaju, s jedne strane, država, i s druge strane, komercijalni instituti.

Obrazovne i zdravstvene usluge ne uključuju IR aktivnosti; zdravstvene usluge ne uključuju obrazovanje o zdravstvenoj zaštiti, npr. u sveučilišnim bolnicama.

Umjetničke, zabavne i rekreacije usluge (odjeljak R); ostale usluge (odjeljak S)

3.86. Proizvodnja knjiga, snimaka, filmova, računalnih programa, vrpci, diskova itd. dvofazni je proces i mjeri se u skladu s time:

(1)  output proizvodnje izvornika – proizvoda intelektualnog vlasništva – mjeri se prema plaćenoj cijeni ako je prodan, ili, ako nije prodan, prema bazičnoj cijeni plaćenoj za slične izvornike, po njegovim troškovima proizvodnje (uključujući uvećanje za neto poslovni višak) ili po diskontiranoj vrijednosti budućih prihoda od njegovog korištenja u proizvodnji;

(2) vlasnik ove imovine može je koristiti izravno ili proizvesti kopije u razdobljima koja slijede. Ako je vlasnik ovlastio druge proizvođače da koriste izvorni primjerak u proizvodnji, naknade, provizije, tantijeme itd. primljene od takvih licenci predstavljaju output usluga. Međutim, prodaja izvornika je negativna investicija u fiksni kapital.

Privatna kućanstva kao poslodavci (odjeljak T)

3.87.  Output kućanskih usluga proizvedenih zapošljavanjem plaćenog osoblja vrednuje se prema plaćenim naknadama zaposlenicima, što uključuje bilo kakvu naknadu u naturi kao što je hrana ili smještaj.

INTERMEDIJARNA POTROŠNJA (P.2)

3.88.  Definicija: intermedijarna potrošnja se sastoji od roba i usluga kao inputa potrošenih u procesu proizvodnje, isključujući fiksnu aktivu čija se potrošnja bilježi kao potrošnja fiksnog kapitala. Robe i usluge se u proizvodnom procesu ili mijenjaju ili iskorištavaju.

3.89. Intermedijarna potrošnja uključuje sljedeće slučajeve:

(a) robe i usluge korištene kao input u pomoćnim aktivnostima. Uobičajeni primjeri su kupnja, prodaja, marketing, računovodstvo, obrada podataka, prijevoz, skladištenje, održavanje, zaštita itd. Takve robe i usluge se ne razlikuju od onih koje se troše u glavnim (ili sporednim) aktivnostima lokalnog PJ-a;

(b) robe i usluge koje se dobivaju od drugog lokalnog PJ-a iste institucionalne jedinice;

(c) iznajmljivanje fiksne aktive, npr. operativni leasing strojeva, automobila, računalnih programa i izvornika zabavnih djela;

(d) naknade za kratkoročne ugovore, najmove i licence ubilježene kao neproizvedena aktiva; to uključuje izravnu kupnju takve neproizvedene aktive;

(e) pretplate, doprinose ili članarine plaćene neprofitnim poslovnim udruženjima (vidjeti stavak 3.35.);

(f) stavke koje se ne tretiraju kao bruto investicije u kapital, kao što su:

(1) alat koji nije skup i koristi se za učestale poslove, kao što su pile, lopate, noževi, sjekire, čekići, odvijači, ključevi za matice, francuski ključevi i drugi ručni alati; male naprave, kao što su džepni kalkulatori. Svi izdaci za takva trajna dobra bilježe se kao intermedijarna potrošnja;

(2) redovno održavanje i popravak fiksne aktive korištene u proizvodnji;

(3) usluge osposobljavanje osoblja, istraživanje tržišta i slične aktivnosti kupljene od vanjske agencije ili koje pruža zasebni lokalni PJ iste institucionalne jedinice;

(4) izdaci za IR tretiraju se kao ulaganje u fiksni kapital ako je postignuta dovoljno visoka razina pouzdanosti i usporedivosti procjena država članica;

(g) izdatke zaposlenika koje refundira poslodavac za artikle neophodne za proizvodnju, kao u slučaju ugovorne obveze da kupuju alat ili zaštitnu odjeću za vlastiti račun;

(h) izdatke poslodavaca koji služe za dobrobit njih samih kao i njihovih zaposlenika, zato što su neophodni za proizvodnju. Primjeri su:

(1) refundiranje zaposlenicima za putovanja, odvojeni život, selidbu i troškove reprezentacije nastale tijekom njihovih dužnosti;

(2) osiguravanje pogodnosti na radnom mjestu.

Popis relevantnih izdataka prikazan je u stavcima o naknadama zaposlenicima (D.1) (vidjeti stavak 4.07.);

(i) naknade za uslugu neživotnog osiguranja koje plaćaju lokalne PJ (vidjeti poglavlje 16.: Osiguranje). Za bilježenje samo naknade za uslugu kao intermedijarne potrošnje, plaćene premije se diskontiraju za, npr. isplaćene tražbine i neto promjenu u aktuarskim pričuvama. Neto promjena u aktuarskim pričuvama dodjeljuje se lokalnim PJ kao udio plaćenih premija;

(j) UFPIM koje kupuju rezidentni proizvođači;

(k) netržišni output središnje banke treba biti u cijelosti raspoređen u intermedijarnu potrošnju ostalih financijskih posrednika.

3.90. Intermedijarna potrošnja isključuje:

(a) stavke koje se tretiraju kao bruto investicije u kapital, kao što su:

(1) dragocjenosti;

(2) istraživanje ruda;

(3) značajna poboljšanja iznad onih potrebnih za održavanje fiksne aktive u dobrom stanju. Primjeri su renovacija, rekonstrukcija ili proširenje.

(4) računalni programi izravno kupljeni ili proizvedeni za vlastiti račun;

(5) vojna oružja i njihova logistika;

(b) izdatke koji se tretiraju kao kupnja neproizvedene aktive. Primjeri su dugoročni ugovori, najmovi i licence (vidjeti poglavlje 15.);

(c) izdatke poslodavaca koji se tretiraju kao nadnice i plaće u naturi;

(d) uporabu kolektivnih usluga koje pružaju državne jedinice, od strane tržišnih ili proizvođača za vlastiti račun (te se usluge tretiraju kao izdatak države za kolektivnu potrošnju);

(e) robe i usluge proizvedene i potrošene unutar istog računovodstvenog razdoblja i unutar istog lokalnog PJ-a (one se također ne bilježe kao output);

(f) plaćanja za državne licence i naknade koje se tretiraju kao ostali porezi na proizvodnju;

(g) plaćanja za licence za korištenje prirodnih resursa (npr. zemljište) koji se tretiraju kao najmovi, tj. kao plaćanje vlasničkog dohotka.

Vrijeme bilježenja i vrednovanje intermedijarne potrošnje

3.91. Proizvodi korišteni za intermedijarnu potrošnju bilježe se i vrednuju u vrijeme kada ulaze u proces proizvodnje. Vrednuju se prema kupovnim cijenama koje u vrijeme korištenja vrijede za slične robe ili usluge.

3.92. Proizvođačke jedinice ne bilježe izravno uporabu roba u proizvodnji. One bilježe kupnje namijenjene uporabi kao inputi, umanjeno za povećanje količine takvih roba u zalihama.

FINALNA POTROŠNJA (P.3, P.4)

3.93. Koriste se dva koncepta finalne potrošnje:

(a) izdaci za finalnu potrošnju (P.3);

(b) stvarna finalna potrošnja (P.4).

Izdaci za finalnu potrošnju su izdaci na robu i usluge koju koriste kućanstva, NPUSK-ovi i država za zadovoljenje pojedinačnih i kolektivnih potreba. Suprotno tome, stvarna finalna potrošnja se odnosi na stjecanje potrošnih roba i usluga. Razlika između ovih koncepata leži u tretmanu određenih roba i usluga koje financira država ili NPUSK-ovi, koje se daju kućanstvima kao socijalni transferi u naturi.

Izdaci za finalnu potrošnju (P.3)

3.94.  Definicija: Izdaci za finalnu potrošnju sastoje se od izdataka rezidentnih institucionalnih jedinica za robe i usluge koje se koriste za izravno zadovoljenje pojedinačnih potreba ili želja ili zajedničkih potreba članova zajednice.

3.95. Izdaci za finalnu potrošnju kućanstva uključuju sljedeće primjere:

(a) usluge stanovanja u stambenim objektima u vlasništvu stanara;

(b) dohodak u naturi, poput:

(1) robe i usluge koje zaposlenici primaju kao dohodak u naturi;

(2) robe ili usluge proizvedeni kao outputi poduzeća bez pravne osobnosti u vlasništvu kućanstava koje članovi kućanstva zadržavaju za svoju potrošnju. Primjeri su hrana i druga poljoprivredna roba, usluge stanovanja stanara-vlasnika te kućanske usluge proizvedene zapošljavanjem plaćenog osoblja (sluga, kuhara, vrtlara, vozača itd.);

(c) stavke koje se ne tretiraju kao intermedijarna potrošnja, kao što su:

(1) materijali za manje popravke i unutarnje uređenje stambenih objekata, koje obavljaju najmoprimci i vlasnici;

(2) materijali za popravke i održavanje trajnih potrošnih dobara, uključujući vozila;

(d) stavke koje se ne smatraju stvaranjem kapitala, posebno trajna potrošna dobra, koje se koriste kroz nekoliko obračunskih razdoblja; to uključuje prijenos vlasništva nekih trajnih dobara s poduzeća na kućanstvo;

(e) financijske usluge koje se izravno naplaćuju i dio UFPIM-a korišten u svrhu finalne potrošnje kućanstava;

(f) usluge osiguranja prema iznosu implicitnog troška usluge;

(g) usluge mirovinskih fondova za vrijednost implicitno zaračunate usluge;

(h) plaćanja kućanstava za licence, dozvole itd. koja se smatraju kupnjom usluga (vidjeti stavke 4.79 i 4.80.);

(i) kupnju outputa po ekonomski zanemarivim cijenama, npr. ulaznice u muzej.

3.96 Izdaci za finalnu potrošnju kućanstva isključuju:

(a) socijalne transfere u naturi, kao što su izdaci koji su prvotno nastali u kućanstvima, ali ih je naknadno refundirala socijalna sigurnost, npr. neki troškovi liječenja;

(b) stavke tretirane kao intermedijarna potrošnja ili bruto investicije, kao što su:

(1) izdaci kućanstava, koja su vlasnici poduzeća bez pravne osobnosti, ako su nastali u poslovne svrhe – npr. za trajne robe kao što su vozila, namještaj ili električni aparati (bruto investicije u fiksni kapital) i također za potrošne robe kao što je gorivo (što se tretira kao intermedijarna potrošnja);

(2) izdaci stanara-vlasnika za uređenje, održavanje i popravak stambenog objekta, koje obično najmoprimci ne obavljaju (tretira se kao intermedijarna potrošnja u proizvodnji usluga stanovanja);

(3) kupnja stambenih objekata (tretira se kao bruto investicija u fiksni kapital);

(4) izdatak za dragocjenosti (tretira se kao bruto investicija);

(c) stavke tretirane kao stjecanje neproizvedene aktive, posebno kupovina zemljišta;

(d) sva plaćanja kućanstava koja se trebaju smatrati porezima (vidjeti stavak 4.79. i 4.80);

(e) pretplate, doprinosi ili članarine koje kućanstava plaćaju NPUSK-ovima, kao što su sindikati, profesionalna društva, udruženja potrošača, crkve i društveni, kulturni, rekreativni i sportski klubovi;

(f) dobrovoljni prilozi u gotovini ili naturi kućanstava karitativnim i humanitarnim organizacijama.

3.97. Izdatak NPUSK-ova za finalnu potrošnju uključuje dvije odvojene kategorije:

(a) vrijednost roba i usluga koje proizvedu NPUSK-ovi, a koja se ne odnosi na investicije za vlastiti račun i izdataka kućanstava i ostalih jedinica;

(b) izdaci NPUSK-ova za robu i usluge koje su proizveli tržišni proizvođači, a koje se dostavljaju – bez ikakvih izmjena – kućanstvima za njihovu potrošnju kao socijalni transferi u naturi.

3.98. Izdaci države za finalnu potrošnju (P.3) uključuju dvije kategorije izdataka sličnih onima kod NPUSK-ova:

(a) vrijednost roba i usluga koje proizvodi sama opća država (P.1), osim investicija iz vlastite proizvodnje (što odgovara P.12), tržišnog outputa (P.11) i plaćanja za netržišni output.

(b) izdatke države za nabavu roba i usluga koje proizvode tržišni proizvođači, a koje se isporučuju kućanstvima, bez ikakvog pretvaranja, kao socijalni transferi u naturi (D.632). Opća država plaća za tu robu i usluge koju prodavatelji isporučuju kućanstvima.

3.99. Društva nemaju izdatke za finalnu potrošnju. Njihove kupnje roba i usluga koje kućanstva koriste za finalnu uporabu koriste se ili za intermedijarnu potrošnju ili se isporučuju zaposlenicima kao naknada zaposlenicima u naturi, tj. imputirani izdaci kućanstava za finalnu potrošnju.

Stvarna finalna potrošnja (P.4)

3.100.  Definicija: stvarna finalna potrošnja sastoji se od roba ili usluga koje pribavljaju rezidentne institucionalne jedinice za izravno zadovoljenje ljudskih potreba, bilo pojedinačnih ili zajedničkih.

3.101.  Definicija: robe i usluge za individualnu potrošnju („individualna roba i usluge”) su robe i usluge koje kućanstvo nabavlja i koristi za zadovoljenje potreba i želja članova tog kućanstva. Individualna roba i usluge imaju sljedeće značajke:

(a) moguće je promatrati i zabilježiti stjecanje roba i usluga svakog pojedinog kućanstva ili njegova člana, kao i vrijeme kad je to stjecanje izvršeno;

(b) kućanstvo je pristalo na pružanje roba i usluga i poduzima mjere potrebne za potrošnju roba i usluga, na primjer, pohađanjem škole ili klinike;

(c) robe i usluge su takvi da ako ih stekne jedno kućanstvo ili osoba, ili grupa osoba, to isključuje mogućnost da ih steknu druga kućanstva ili osobe.

3.102.  Definicija: kolektivne usluge su usluge za kolektivnu potrošnju koje se istodobno pružaju svim članovima zajednice ili svim članovima posebnog dijela zajednice, kao što su kućanstva koja žive u određenoj regiji. Zajedničke usluge imaju sljedeća svojstva:

(a) mogu se istodobno isporučiti svakom članu zajednice ili posebnim dijelovima zajednice, kao što su oni na određenoj regiji ili lokaciji;

(b) korištenje takvih usluga je obično pasivno i ne zahtijeva dogovor ili aktivno sudjelovanje svih pojedinaca na koje se one odnose;

(c) pružanje kolektivne usluge pojedincu ne smanjuje količinu dostupnu drugome u istoj zajednici ili dijelu zajednice.

3.103. Svi izdaci za finalnu potrošnju kućanstava su individualni. Sva roba i usluge koje pružaju NPUSK-ovi smatraju se individualnima.

3.104. Za robu i usluge koje pružaju državne jedinice, granica između roba i usluga za individualnu i zajedničku potrošnju određena je na temelju Klasifikacije funkcija države (COFOG).

Svi izdaci države za finalnu potrošnju pod svakom od sljedećih naziva tretiraju se kao izdaci za individualnu potrošnju:

(a)

 

7.1. Medicinski proizvodi, aparati i oprema

7.2. Usluge za vanjske pacijente

7.3. Bolničke usluge

7.4. Usluge javnog zdravstva;

(b)

 

8.1. Rekreacijske i sportske usluge

8.2. Kulturne usluge;

(c)

 

9.1. Predškolsko i osnovno obrazovanje

9.2. Srednjoškolsko obrazovanje

9.3. Obrazovanje nakon srednjoškolskog, ali koje nije više ni visoko

9.4. Visoko obrazovanje

9.5. Obrazovanje bez definiranog stupnja

9.6. Pomoćne usluge u obrazovanju;

(d)

 

10.1. Bolest i invalidnost

10.2. Starost

10.3. Nadživjele osobe

10.4. Obitelj i djeca

10.5. Nezaposlenost

10.6. Stanovanje

10.7. Socijalna isključenost koja nije drugdje obuhvaćena.

3.105. Alternativno, izdaci opće države za individualnu potrošnju odgovaraju odjeljku 14. klasifikacije individualne potrošnje po namjeni (COICOP), što uključuje sljedeće grupe:

14.1. Stanovanje (odgovara grupi 10.6. COFOG)

14.2. Zdravstvo (odgovara grupama 7.1. do 7.4. COFOG)

14.3. Rekreacija i kultura (odgovara grupama 8.1. do 8.2. COFOG)

14.4. Obrazovanje (odgovara grupama 9.1. do 9.6. COFOG)

14.5. Socijalna zaštita (odgovara grupama 10.1. do 10.5. i grupi 10.7. COFOG)

3.106. Izdaci za kolektivnu potrošnju su ostatak izdataka države za finalnu potrošnju.

Sastoje se od sljedećih COFOG grupa:

(a) opće javne usluge (odjeljak 1.);

(b) obrana (odjeljak 2.);

(c) javni red i sigurnost (odjeljak 3.);

(d) ekonomski poslovi (odjeljak 4.);

(e) zaštita okoliša (odjeljak 5.);

(f) unapređenje stanovanja i zajednica (odjeljak 6.);

(g) opća uprava, regulacija i pružanje općih informacija i statističkih podataka (svi odjeljci);

(h) istraživanje i razvoj (svi odjeljci).

3.107. Veze između različitih upotrijebljenih koncepata potrošnje mogu se prikazati u Tablici 3.2.:



Tablica 3.2. –  Sektor u kojem nastaje izdatak

 

Država

NPUSK-ovi

Kućanstva

Ukupna nabava

Individualna potrošnja

X (= Socijalni transferi u naturi

X (= Socijalni transferi u naturi

X

Stvarna individualna finalna potrošnja kućanstava

Zajednička potrošnja

X

0

0

Stvarna zajednička finalna potrošnja države

Ukupno

Izdaci za finalnu potrošnju države

Izdaci za finalnu potrošnju NPUSK-ova

Izdaci kućanstava za finalnu potrošnju

Stvarna finalna potrošnja = ukupni izdaci za finalnu potrošnju

X: primjenjivo

0: nije primjenjivo

3.108. Izdaci za finalnu potrošnju NPUSK-a su u cijelosti individualni. Ukupna stvarna finalna potrošnja jednaka je zbroju stvarne finalne potrošnje kućanstava i stvarne finalne potrošnje opće države.

3.109. Ne postoje socijalni transferi u naturi s inozemstvom (iako takvi transferi postoje u monetarnom smislu). Ukupna stvarna finalna potrošnja jednaka je ukupnim izdacima za finalnu potrošnju.

Vrijeme bilježenja i vrednovanje izdataka za finalnu potrošnju

3.110. Izdatak za robu bilježi se u trenutku promjene vlasništva; izdatak za uslugu bilježi se kada je isporuka usluge završena.

3.111. Izdatak za robu nabavljenu kupnjom s obročnom otplatom ili sličnim kreditnim ugovorima, te također na temelju financijskog leasinga, bilježi se u trenutku isporuke robe čak i ako nema promjene vlasništva u tom trenutku.

3.112. Potrošnja za vlastiti račun bilježi se onda kada je output zadržan za vlastitu finalnu potrošnju proizveden.

3.113. Izdaci za finalnu potrošnju kućanstava bilježe se po kupovnim cijenama. To je cijena koju kupac stvarno plaća za proizvode u vrijeme kupnje. Detaljnija definicija je u stavku 3.06.

3.114. Roba i usluge dani kao naknada u naturi zaposlenicima vrednuju se po bazičnim cijenama ako ih proizvodi poslodavac, a po kupovnim cijenama poslodavca ako ih poslodavac kupuje.

3.115. Zadržana roba i usluge za vlastitu potrošnju vrednuju se prema bazičnim cijenama.

3.116. Izdaci za finalnu potrošnju opće države ili NPUSK-ova za proizvode koje sami proizvode bilježe se u vrijeme kada su takvi proizvodi proizvedeni, što je istodobno i trenutak isporuke državnih usluga ili usluga NPUSK-ova. Za izdatke za finalnu potrošnju za robu i usluge koji se isporučuju preko tržišnih proizvođača, vrijeme isporuke je vrijeme bilježenja.

3.117. Izdaci za finalnu potrošnju (P.3) opće države ili NPUSK-ova jednaki su zbroju njihovog outputa (P.1), uvećano za izdatke za proizvode isporučene kućanstvima preko tržišnih proizvođača, što je dio socijalnih transfera u naturi (D.632), umanjeno za plaćanja drugih jedinica – tržišni output (P.11) i plaćanja za netržišni output (P.131), umanjeno za investicije za vlastiti račun (P.12).

Vrijeme bilježenja i vrednovanje stvarne finalne potrošnje

3.118. Institucionalne jedinice stječu robu i usluge kad postanu novi vlasnici tih roba i kada im je završena isporuka usluga.

3.119. Nabave (stvarna finalna potrošnja) se vrednuju po kupovnim cijenama za jedinice koje snose izdatke.

3.120. Transferi u naturi, osim socijalnih transfera u naturi države ili NPUSK-ova, tretiraju se kao da su transferi u novcu. U skladu s tim, vrijednosti roba ili usluga se bilježe kao izdaci institucionalnih jedinica ili sektora koji ih stječu.

3.121. Vrijednosti obaju agregata, izdatka za finalnu potrošnju i stvarne finalne potrošnje, jednake su. Roba i usluge koje rezidentna kućanstva stječu putem socijalnih transfera u naturi vrednuju se po istim cijenama po kojima se vrednuju u agregatima izdataka.

BRUTO INVESTICIJE (P.5)

3.122. Bruto investicije sastoje se od:

(a) bruto investicija u fiksni kapital (P.51g):

(1) potrošnje fiksnog kapitala (P.51c);

(2) neto investicija u fiksni kapital (P.51n);

(b) promjene zaliha (P.52);

(c) neto povećanja dragocjenosti (P.53).

3.123. Bruto investicije se mjere kao bruto potrošnja fiksnog kapitala. Neto investicije se izračunavaju oduzimanjem potrošnje fiksnog kapitala od bruto investicija.

Bruto investicije u fiksni kapital (P.51g)

3.124.  Definicija: bruto investicije u fiksni kapital (P.51) se sastoje od neto povećanja fiksne aktive rezidentnih proizvođača tijekom određenog razdoblja, uvećano za određene dodatke vrijednosti neproizvedene aktive ostvarene proizvodnom djelatnošću proizvođača ili institucionalne jedinice. Fiksna aktiva je proizvedena aktiva korištena u proizvodnji dulje od jedne godine.

3.125. Bruto investicije u fiksni kapital sastoje se i od pozitivnih i od negativnih vrijednosti:

(a) pozitivne vrijednosti:

(1) kupnja nove ili postojeće fiksne aktive;

(2) fiksna aktiva proizvedena i zadržana za proizvođačevu vlastitu uporabu (uključujući proizvodnju fiksne aktive za vlastiti račun koja još nije završena ili potpuno razvijena);

(3) nova ili postojeća fiksna aktiva stečena razmjenom;

(4) nova ili postojeća fiksna aktiva primljena kao kapitalni transfer u naturi;

(5) nova ili postojeća fiksna aktiva koju je korisnik stekao na temelju financijskog leasinga;

(6) značajna poboljšanja fiksne aktive i postojećih povijesnih spomenika;

(7) prirodni rast onih prirodnih sredstava koja daju višekratne proizvode;

(b) negativne vrijednosti, tj. otuđenja fiksne aktive zabilježene kao negativno povećanje:

(1) prodaja postojeće fiksne aktive;

(2) postojeća fiksna aktiva ustupljena u razmjeni;

(3) postojeća fiksna aktiva ustupljena kao kapitalni transfer u naturi.

3.126. Sastavni elementi otuđenja fiksne aktive isključuju:

(a) potrošnju fiksnog kapitala (koja uključuje očekivano uobičajeno slučajno oštećenje);

(b) izvanredne gubitke, kao što su oni uzrokovani sušom ili drugim prirodnim katastrofama, koji se bilježe kao ostale promjene obujma aktive.

3.127. Razlikuju se sljedeće vrste bruto investicija u fiksni kapital:

(1) stambene zgrade;

(2) druge građevine i strukture; to uključuje značajna poboljšanja zemljišta;

(3) strojevi i oprema, poput brodova, automobila i računala;

(4) naoružanje;

(5) uzgojeni biološki resursi, npr. drveće i životinje;

(6) troškovi prijenosa vlasništva neproizvedene aktive, poput zemljišta, ugovora, najmova i licenci;

(7) IR, uključujući proizvodnju slobodno dostupnog IR-a. Izdaci za IR tretiraju se kao ulaganje u fiksni kapital samo ako je postignuta visoka razina pouzdanosti i usporedivosti procjena država članica;

(8) istraživanje i procjena ruda;

(9) računalni programi i baze podataka;

(10) zabavni, književni ili umjetnički originali;

(11) ostala prava intelektualnog vlasništva.

3.128. Značajna poboljšanja zemljišta uključuju:

(a) isušivanje zemljišta od mora gradnjom nasipa, morskih pregrada ili brana u tu svrhu;

(b) krčenje šuma, stijena itd., kako bi se omogućila uporaba zemljišta u proizvodnji po prvi put;

(c) isušivanje močvara ili navodnjavanje pustinja gradnjom nasipa, jaraka i kanala za navodnjavanje; sprečavanje poplava ili erozije izazvane morem ili rijekama gradnjom lukobrana, morskih pregrada ili prepreka za poplavu.

Te aktivnosti mogu dovesti do nastanka značajnih novih struktura poput morskih pregrada, prepreka za poplavu i brana, ali te se strukture ne koriste za proizvodnju drugih roba i usluga, nego za dobivanje većeg i boljeg zemljišta, a zemljište je to koje se, kao neproizvedena aktiva, koristi u proizvodnji. Na primjer, brana izgrađena za proizvodnju električne energije služi različitoj svrsi nego ona izgrađena za zaštitu od mora. Samo se potonja vrsta brane razvrstava kao poboljšanje zemljišta.

3.129. Bruto investicije u fiksni kapital uključuju sljedeće granične slučajeve:

(a) stjecanje plovila za stanovanje, teglenica, stambenih prikolica i kamp kućica koje se koriste kao stanovi za kućanstva te bilo kojih s njima povezanih građevina, kao što su garaže;

(b) strukture i oprema koje koristi vojska;

(c) lako oružje i blindirana vozila, koje koriste nevojne jedinice;

(d) promjene u stočnom fondu koji se koristi u proizvodnji godinu za godinom, kao što je stoka za rasplod, mliječna goveda, ovce koje se uzgajaju radi vune i tegleće životinje;

(e) promjene u stablima koja se uzgajaju godinu za godinom, kao što su voćke, vinova loza, kaučukovci, palme itd.;

(f) poboljšanja postojeće fiksne aktive koja nadilaze redovno održavanje i popravke;

(g) stjecanje fiksne aktive putem financijskog leasinga;

(h) terminalni troškovi, tj. veliki troškovi povezani s otuđenjem, npr. troškovi stavljanja izvan pogona nuklearne elektrane ili troškovi čišćenja odlagališta otpada.

3.130. Bruto investicije u fiksni kapital isključuju:

(a) transakcije uključene u intermedijarnu potrošnju, kao što su:

(1) kupnja sitnog alata za potrebe proizvodnje;

(2) redovno održavanje i popravci;

(3) sjecanje fiksne aktive za korištenje prema ugovoru o operativnom leasingu (vidjeti također poglavlje 15.: Ugovori, najam i licence). Za poduzeće koje koristi fiksnu aktivu, najamnine se tretiraju kao intermedijarna potrošnja. Za vlasnika aktive, trošak stjecanja se bilježi kao bruto investicija u fiksni kapital;

(b) transakcije koje se bilježe kao promjene zaliha:

(1) životinje uzgojene za klanje, uključujući perad;

(2) stabla uzgojena za drvnu građu (nedovršena proizvodnja);

(c) strojeve i opremu, koju su kućanstva stekla za potrebe finalne potrošnje;

(d) vlasničke dobitke i gubitke nad fiksnom aktivom;

(e) gubitke na fiksnoj aktivi, npr. uništenje uzgojene aktive i stočnog fonda izbijanjem bolesti koje obično nije pokriveno osiguranjem ili šteta zbog neuobičajene poplave te štete uzrokovane vjetrom ili šumskim požarom;

(f) sredstva koja su zadržana ili stavljena u rezervu bez bilo kakve obveze stvarne nabave ili izgradnje određenog kapitalne robe, npr. državni fond za infrastrukturu.

3.131. Bruto investicije u fiksni kapital u obliku poboljšanja postojeće fiksne aktive bilježe se kao povećanje nove fiksne aktive iste vrste.

3.132. Proizvodi intelektualnog vlasništva su rezultat istraživanja i razvoja, ispitivanja ili inovacije koji stvaraju znanje, a čije je korištenje ograničeno zakonom ili drugim mjerama zaštite.

Primjeri aktive intelektualnog vlasništva su:

(a) rezultati IR-a;

(b) rezultati istraživanja ruda, mjereno kao troškovi stvarnog probnog bušenja, zračnog ili drugog snimanja, prijevoza itd.;

(c) računalni programi i velike baze podataka za uporabu u proizvodnji dulje od jedne godine;

(d) zabavni, književni ili umjetnički izvornici rukopisa, prijevoda, modela, filmova, zvučnih snimki itd.

3.133. I u slučaju fiksne aktive i neproizvedene nefinancijske aktive, troškovi prijenosa vlasništva, koje snosi novi vlasnik, sastoje se od:

(a) troškova nastalih pri preuzimanju isporuke aktive (nove ili postojeće) na traženom mjestu i u traženo vrijeme, kao što su troškovi prijevoza, troškovi montaže, troškovi postavljanja itd.;

(b) nastalih profesionalnih troškova ili provizija, kao što su naknade plaćene istraživačima, inženjerima, pravnicima, procjeniteljima itd. i provizije plaćene posrednicima pri prodaji nekretnina, voditeljima dražbi itd.;

(c) poreza koje trebaju platiti novi vlasnici pri prijenosu vlasništva nad aktivom. Ti porezi su porezi na usluge posrednika i svi porezi na prijenos vlasništva, ali ne i porezi na kupljenu aktivu.

Svi se ovi troškovi bilježe kao bruto investicije novog vlasnika u fiksni kapital.

Vrijeme bilježenja i vrednovanje bruto investicija u fiksni kapital

3.134. Bruto investicija u fiksni kapital se bilježi kada se vlasništvo nad fiksnom aktivom prenese na institucionalnu jedinicu koja ju namjerava koristiti u proizvodnji.

Pravilo se mijenja za:

(a) financijski leasing, kada se imputira promjena vlasništva s davatelja na primatelja leasinga;

(b) bruto investicija u fiksni kapital za vlastiti račun, koja se bilježi kada se proizvede.

3.135. Bruto investicije u fiksni kapital se vrednuju u kupovnim cijenama, uključujući troškove montaže i druge troškove prijenosa vlasništva. Kada se proizvede za vlastiti račun, vrednuje se po bazičnim cijenama slične fiksne aktive, a ako takve cijene nisu dostupne, po troškovima proizvodnje, uvećano za dodatak (osim za netržišne proizvođače) za neto poslovni višak ili mješoviti dohodak.

3.136. Stjecanja proizvoda intelektualnog vlasništva se vrednuju na različite načine:

(a) za istraživanje ruda: prema troškovima stvarnih probnih bušenja i bušotina te troškovima nastalim kako bi se omogućilo provođenje testova, kao što su zračna i druga snimanja;

(b) za računalne programe: po kupovnim cijenama kada se kupuju na tržištu, ili po procijenjenoj bazičnoj cijeni ili, ako bazična cijena nije dostupna, po troškovima proizvodnje, uvećano za dodatak za neto poslovni višak (osim za netržišne proizvođače), ako su samostalno razvijeni;

(c) za zabavne, književne ili umjetničke izvornike: vrednuju se po cijeni koju kupac plaća kada se prodaje, ili ako se ne prodaje, prihvatljive su sljedeće metode procjene:

i. po bazičnoj cijeni plaćenoj za slične izvornike;

ii. zbroj troškova proizvodnje, uvećano za povećanje cijene (osim za netržišne proizvođače) za neto poslovni višak; ili

iii. diskontirana vrijednost očekivanih prihoda.

3.137. Prodaja postojeće fiksne aktive vrednuje se po bazičnim cijenama nakon oduzimanja bilo kakvih troškova prijenosa vlasništva koje snosi prodavatelj.

3.138. Troškovi prijenosa vlasništva mogu se odnositi i na proizvedenu aktivu, uključujući fiksnu aktivu, i neproizvedenu aktivu kao što je zemljište.

Ako se radi o proizvedenoj aktivi, ovi su troškovi uključeni u kupovne cijene. Oni su odvojeni od same kupnje i prodaje ako se radi o zemljištu i drugoj neproizvedenoj aktivi i bilježe se u posebnoj rubrici u klasifikaciji bruto investicija u fiksni kapital.

Potrošnja fiksnog kapitala (P.51c)

3.139.  Definicija: potrošnja fiksnog kapitala (P.51c) je smanjenje vrijednosti fiksne aktive u vlasništvu, kao posljedica uobičajenog trošenja i zastarjelosti. Procjena smanjenja vrijednosti uključuje rezervirana sredstva za gubitke fiksne aktive kao posljedica slučajne štete protiv koje se može osigurati. Potrošnja fiksnog kapitala obuhvaća očekivane terminalne troškove, poput troškova stavljanja izvan pogona nuklearne elektrane ili naftnih platformi ili troškova čišćenja odlagališta otpada. Takvi terminalni troškovi se bilježe kao potrošnja fiksnog kapitala na kraju vijeka trajanja, kada se terminalni troškovi bilježe kao bruto investicija u fiksni kapital.

3.140. Potrošnja fiksnog kapitala se izračunava za svu fiksnu aktive (osim životinja), uključujući prava intelektualnog vlasništva, značajna poboljšanja zemljišta i troškove prijenosa vlasništva povezanog s neproizvedenom aktivom.

3.141. Potrošnja fiksnog kapitala je različita od amortizacije dopuštene u porezne svrhe ili amortizacije prikazane u poslovnim knjigama. Potrošnja fiksnog kapitala procjenjuje se na temelju stanja fiksne aktive i očekivanog prosječnog ekonomskog vijeka trajanja različitih kategorija tih roba. Za izračunavanje stanja fiksne aktive primjenjuje se metoda stalne inventarizacije (PIM) kad god nedostaju izravni podaci o stanju fiksne aktive. Stanje fiksne aktive vrednuje se prema kupovnim cijenama tekućeg razdoblja.

3.142. Gubici fiksne aktive koji nastaju kao rezultat slučajne štete protiv koje se može osigurati uzimaju se u obzir pri izračunu prosječnog vijeka trajanja roba. Za gospodarstvo u cjelini može se očekivati da će slučajne štete u danom računovodstvenom razdoblju biti jednake ili približne prosjeku. Za pojedinačne jedinice i skupine jedinica, stvarna uobičajena i prosječna slučajna šteta mogu se razlikovati. U tom se slučaju, za pojedine sektore, svaka razlika bilježi kao ostale promjene obujma fiksne aktive.

3.143. Potrošnja fiksnog kapitala izračunava se prema „proporcionalnoj” metodi, prema kojoj se vrijednost fiksne aktive otpisuje po konstantnoj stopi tijekom čitavog vijeka trajanja robe.

3.144. U nekim se slučajevima koristi metoda geometrijske amortizacije, ako to zahtijeva obrazac smanjenja učinkovitosti fiksne aktive.

3.145. U sustavu računa, potrošnja fiksnog kapitala se bilježi ispod svake izravnavajuće stavke, koja je iskazana bruto i neto. Bilježenje u „bruto” iznosu znači da nema oduzimanja potrošnje fiksnog kapitala, dok bilježenje u „neto” iznosu znači nakon oduzimanja potrošnje fiksnog kapitala.

Promjene zaliha (P.52)

3.146.  Definicija: promjene zaliha se mjere prema vrijednosti ulaza na zalihe umanjenoj za vrijednost povlačenja sa zaliha i vrijednost svih tekućih gubitaka robe koje se drže na zalihama.

3.147. Zbog fizičkog propadanja, ili slučajne štete ili potkradanja, ciklički gubici mogu nastati kod svih vrsta roba na zalihama, kao što su:

(a) gubici materijala i sirovina;

(b) gubici u slučaju nedovršene proizvodnje;

(c) gubici gotovih roba;

(d) gubici roba za preprodaju (npr. krađe robe u trgovini).

3.148. Zalihe se sastoje od sljedećih kategorija:

(a) materijali i sirovine:

materijali i sirovine se sastoje od svih proizvoda koji se drže na zalihama s namjerom da se upotrijebe kao intermedijarni inputi u proizvodnji; to uključuje proizvode koje na zalihama drži država. Predmeti kao što su zlato, dijamanti itd. uključeni su kada su namijenjeni za industrijsku uporabu ili drugu proizvodnju;

(b) nedovršena proizvodnja:

nedovršena proizvodnja se sastoji od proizvedenog, ali još nezavršenog outputa. Bilježi se u zalihama njezinog proizvođača. Primjeri različitih mogućih oblika su sljedeći:

(1) rastući usjevi;

(2) dozrijevajuća stabla i stočni fond u razvoju;

(3) nedovršene građevine (osim onih proizvedenih prema unaprijed sklopljenom prodajnom ugovoru ili za vlastite potrebe; oba ova primjera se tretiraju kao investicije u fiksni kapital);

(4) nedovršena ostala fiksna aktiva, npr. brodovi i naftne platforme;

(5) djelomično dovršeno istraživanje za pravni ili konzultantski dosje;

(6) djelomično završene filmske produkcije;

(7) djelomično dovršeni računalni programi.

Nedovršena proizvodnja se bilježiti za bilo koji proizvodni proces koji nije završen do kraja određenog razdoblja. Ovo je važno u tromjesečnim računima, a primjer su poljoprivredne kulture koje nisu završile s rastom unutar jednog tromjesečja.

Smanjenja nedovršene proizvodnje nastaju kada je proizvodni proces dovršen. U tom trenutku se sva nedovršena proizvodnja pretvara u gotove proizvode;

(c) gotova roba:

gotova roba kao dio zaliha sastoje se od outputa kojeg njihov proizvođač ne namjerava dalje obrađivati prije njihove isporuke drugim institucionalnim jedinicama;

(d) roba za preprodaju:

roba za preprodaju je roba stečena u svrhu njene preprodaje u nepromijenjenom obliku.

Vrijeme bilježenja i vrednovanje promjena zaliha

3.149. Vrijeme bilježenja i vrednovanje promjena zaliha su u skladu s onim kod ostalih transakcija proizvodima. To se posebno odnosi na intermedijarnu potrošnju (npr. za materijale i sirovine), output (npr. nedovršenu proizvodnju i output od skladištenja poljoprivrednih proizvoda) i bruto investicije u fiksni kapital (npr. nedovršena proizvodnja). Ako se roba prerađuje u inozemstvu uz promjenu ekonomskog vlasništva, treba je uključiti u izvoz (i kasnije u uvoz). Izvoz se odražava u istovremenom smanjenju zaliha, a odgovarajući kasniji uvoz se bilježi kao povećanje zaliha, pod uvjetom da se odmah ne prodaje ili koristi.

3.150. Pri mjerenju promjena zaliha roba koja ulaze na zalihe mjere se u trenutku ulaska, a roba koja se povlači mjeri se u trenutku povlačenja.

3.151. Cijene korištene za vrednovanje roba u promjenama zaliha su sljedeće:

(a)  output gotove robe koji se stavlja na zalihe proizvođača vrednuje se kao da je u tom trenutku prodan po tekućim bazičnim cijenama;

(b) povećanje nedovršene proizvodnje vrednuje se u omjeru s procijenjenom tekućom bazičnim cijenom gotovog proizvoda.

(c) smanjenja nedovršene proizvodnje koja je zbog posla povučena sa zaliha kada je proizvodnja dovršena, vrednuju po tekućim bazičnim cijenama nedovršenog proizvoda;

(d) roba povučena sa zaliha radi prodaje vrednuju se po bazičnim cijenama;

(e) robe za preprodaju koje ulaze na zalihe trgovaca na veliko ili malo itd. vrednuju se po stvarnim ili procijenjenim kupovnim cijenama trgovca;

(f) robe za preprodaju povučene sa zaliha vrednuju se po kupovnim cijenama po kojima se mogu zamijeniti u vrijeme kada su povučena, a ne po cijeni kada su nabavljena.

3.152. Gubici kao rezultat fizičkog propadanja, slučajnih šteta protiv kojih se može osigurati, ili potkradanja, bilježe se i vrednuju kako slijedi:

(a) za materijale i sirovine: kao materijali i sirovine koji su stvarno povučeni sa zaliha da bi se upotrijebili u proizvodnji (intermedijarna potrošnja);

(b) za nedovršenu proizvodnju: vrednuju se kao odbitak od povećanja koje proizlazi iz proizvodnje koja se odvija u istom razdoblju;

(c) za gotovu robu i robu za preprodaju: tretiraju se kao povlačenja po tekućoj cijeni robe kod koje nije došlo do propadanja.

3.153. Ako podaci nedostaju, koriste se sljedeće metode za približnu procjenu promjena zaliha:

(a) ako su promjene obujma zaliha redovne, prihvatljiva metoda približne procjene je množenje promjene obujma zaliha s prosječnim cijenama za to razdoblje. Kupovne cijene se koriste za zalihe koje drže korisnici ili trgovci na veliko ili malo; bazične cijene se koriste za zalihe koje drže njihovi proizvođači;

(b) ako cijene predmetnih roba ostaju stabilne, promjene obujma zaliha ne narušavaju približnu procjenu promjene zaliha množenjem promjene obujma s prosječnom cijenom;

(c) ako se i obujam i cijene zaliha značajno promijene unutar računovodstvenog razdoblja, potrebne su sofisticiranije metode procjene. Na primjer, tromjesečno vrednovanje promjena zaliha ili uporaba podataka o rasporedu promjena unutar računovodstvenog razdoblja (promjene mogu biti najveće na kraju kalendarske godine, tijekom žetve itd.);

(d) ako su dostupni podaci o vrijednostima na početku i na kraju razdoblja (npr. u slučaju trgovine na veliko i malo kod kojih se zalihe često sastoje od puno različitih proizvoda), ali ne i posebni podaci o cijenama i obujmu, promjene obujma između početka i kraja razdoblja se procjenjuju. Jedan način procjene promjena zaliha je procjena stalnih stopa prometa prema vrsti proizvoda.

Sezonske promjene cijena mogu odražavati promjenu kvalitete, npr. cijene kod potpunih rasprodaja ili cijene voća i povrća izvan sezone. Ove promjene u kvaliteti tretiraju se kao promjene obujma.

Neto povećanje dragocjenosti (P.53)

3.154.  Definicija: dragocjenosti su nefinancijska roba koja se ne koristi prvenstveno za proizvodnju ili potrošnju, ne propadaju (fizički) tijekom vremena u uobičajenim uvjetima, a stječu se i čuvaju prvenstveno zbog očuvanja vrijednosti.

3.155. Dragocjenosti uključuju sljedeće vrste roba:

(a) drago kamenje i plemenite metale, kao što su dijamanti, nemonetarno zlato, platina, srebro itd.;

(b) antikvitete i druge umjetničke predmete kao što su slike, skulpture itd.;

(c) druge dragocjenosti kao što je nakit izrađen od dragog kamenja i plemenitih metala te raritete.

3.156. Takve vrste roba bilježe se kao povećanje odnosno smanjenje dragocjenosti u sljedećim primjerima:

(a) povećanje ili smanjenje nemonetarnog zlata, srebra itd. od središnje banke i drugih financijskih posrednika;

(b) povećanja ili smanjenja predmetnih roba od strane poduzeća čija glavna ili sporedna aktivnost ne uključuje proizvodnju ili trgovinu takvim vrstama robe. Takvo se povećanje ili smanjenje ne uključuje u intermedijarnu potrošnju ili investicije u fiksni kapital takvih poduzeća;

(c) povećanja ili smanjenja takvih roba od strane kućanstava. Takvo se povećanje ne uključuje u izdatke za finalnu potrošnju kućanstava.

U ESA-i se prema dogovoru i sljedeći slučajevi bilježe kao povećanje ili smanjenje dragocjenosti:

(a) povećanja ili smanjenja predmetnih roba od strane draguljara i trgovaca umjetninama (prema općoj definiciji dragocjenosti, predmetna roba koje stječu draguljari i trgovci umjetninama treba bilježiti kao promjenu zaliha);

(b) povećanja ili smanjenja predmetnih roba od strane muzeja (prema općoj definiciji dragocjenosti, predmetna roba koje stječu muzeji treba bilježiti kao investicije u fiksni kapital).

Ovim se dogovorom izbjegava česta reklasifikacija između triju glavnih vrsta investicija u kapital, tj. između neto povećanja dragocjenosti, investicija u fiksni kapital i promjene zaliha, npr. u slučaju transakcija takvim robama između kućanstava i trgovaca umjetninama.

3.157. Proizvodnja dragocjenosti se vrednuje po bazičnim cijenama. Sva ostala povećanja dragocjenosti se vrednuju po kupovnim cijenama koje su za njih plaćene, uključujući bilo kakve naknade ili provizije agenata. Kada se kupuju od posrednika, uključuju trgovačke marže. Smanjenje dragocjenosti se vrednuje po cijenama koje primaju prodavači, nakon oduzimanja bilo kakvih naknada ili provizija plaćenih agentima ili drugim posrednicima. Neto povećanje dragocjenosti između rezidentnih sektora se poništava, osim marži agenata i posrednika.

IZVOZ I UVOZ ROBA I USLUGA (P.6 i P.7)

3.158.  Definicija: izvoz roba i usluga sastoji se od transakcija robom i uslugama (prodaja, razmjena i darovi) od rezidenata nerezidentima.

3.159.  Definicija: uvoz roba i usluga sastoji se od transakcija robom i uslugama (kupovina, razmjena i darovi) od nerezidenata rezidentima.

3.160. Uvoz i izvoz roba i usluga ne uključuje:

(a) trgovinu između podružnica, tj.:

(1) isporuke nerezidentima koje su realizirale nerezidentne podružnice rezidentnih poduzeća, npr. kada strane podružnice multinacionalnih kompanija koje su u vlasništvu ili koje kontroliraju rezidenti obavljaju prodaju u inozemstvu;

(2) isporuke koje su rezidentima osigurale podružnice nerezidentnih poduzeća, npr. prodaja koju obavljaju domaće podružnice strane multinacionalne kompanije;

(b) tokove primarnog dohotka prema ili od inozemstva, kao što su naknade zaposlenicima, kamate i prihod od izravnih ulaganja. Prihodi od izravnog ulaganja mogu uključivati nerazlučiv dio različitih usluga, npr. osposobljavanje zaposlenika, usluge rukovođenja i uporaba patenata i žigova;

(c) prekogranična prodaja ili kupnja financijske aktive ili neproizvedene aktive, poput zemljišta.

3.161. Uvoz i izvoz roba i usluga dijele se na:

(a) isporuke unutar EU;

(b) uvoz i izvoz izvan EU.

Obje vrste se nazivaju uvoz i izvoz.

Izvoz i uvoz roba (P.61 i P.71)

3.162. Uvoz i izvoz roba se događa kada se ekonomsko vlasništvo roba mijenja između rezidenata i nerezidenata. To vrijedi neovisno o odgovarajućem fizičkom premještanju roba preko granica.

3.163. Za isporuke između podružnica (poslovnice ili društva kćeri, ili strane podružnice): promjena ekonomskog vlasništva se pripisuje kad god se roba isporuči između povezanih poduzeća. To vrijedi jedino ako subjekt koji dobiva robu preuzima odgovornost za odlučivanje o razinama ponude i cijenama po kojima se njegov output isporučuje na tržište.

3.164 Izvoz roba se odvija bez prelaska robe preko granica zemlje u sljedećim primjerima:

(a) robe koje su proizvele rezidentne jedinice koje posluju u međunarodnim vodama i prodane izravno nerezidentima u inozemstvu. Primjeri takvih roba su nafta, prirodni plin, proizvodi ribarstva, objekti spašavanja na moru;

(b) oprema za prijevoz ili druga pokretna oprema koja nije vezana za fiksno mjesto;

(c) robe nakon promjene vlasništva, koja se izgube ili unište prije nego li su prešla granicu države izvoznice;

(d) preprodaja, tj. kupnja robe rezidenta od nerezidenta i naknadna preprodaja robe drugom nerezidentu, bez ulaska robe u ekonomsko područje preprodavatelja.

Analogni slučajevi javljaju se za uvoz roba.

3.165. Uvoz i izvoz roba uključuje transakcije sljedećim stavkama između rezidenata i nerezidenata:

(a) nemonetarnim zlatom;

(b) srebrnim polugama, dijamantima i drugim plemenitim metalima i dragim kamenjem;

(c) papirnatim i metalnim novcem koji nije u opticaju te neemitiranim vrijednosnicama (vrednovanim kao roba, ne po nominalnoj vrijednosti);

(d) električnom energijom, plinom i vodom;

(e) stočnim fondom koji se prevozi preko granice;

(f) poštanskim paketima;

(g) državnim izvozom uključujući robu financiranu potporama i zajmovima;

(h) robom prenesenom u ili iz vlasništva organizacije za robne rezerve;

(i) robom koja rezidentno poduzeće isporučuje svojim nerezidentnim podružnicama, osim roba za preradu;

(j) robom koja rezidentno poduzeće prima od svojih nerezidentnih podružnica; osim roba za preradu;

(k) prokrijumčarenom robom ili proizvodima koji nisu prijavljeni za poreze poput uvoznih carina i PDV-a;

(l) drugim nezabilježenim pošiljkama, kao što su darovi i pošiljke čija je vrijednost ispod određene minimalne vrijednosti.

3.166. Uvoz i izvoz roba isključuju sljedeće robe koje unatoč tome mogu prijeći nacionalnu granicu:

(a) roba u tranzitu kroz zemlju;

(b) roba poslana u ili iz veleposlanstava zemlje, vojnih baza ili drugih enklava neke zemlje unutar nacionalnih granica druge zemlje;

(c) prijevoznu opremu ili druge pokretne vrste opreme, koje zemlju napuštaju privremeno, bez promjene ekonomskog vlasništva, npr. građevinska oprema u svrhe montaže ili gradnje u inozemstvu;

(d) opremu i druge robe koja se šalju u inozemstvo radi prerade, održavanja, servisiranja ili popravka; to vrijedi i za robe prerađene u inozemstvu po narudžbi ako je uključena značajna fizička promjena u robama;

(e) ostale robe koje privremeno napuste zemlju, a općenito se vrate u državu iz koje potječu unutar jedne godine bez promjene ekonomskog vlasništva.

Primjeri su roba koja se šalju u inozemstvo za izložbe i u zabavne svrhe, robe pod operativnim leasingom, uključujući leasinge na nekoliko godina i robe vraćene bez da su prodana nerezidentu.

(f) robe u pošiljci koje su izgubljene ili uništene nakon prelaska granice, prije nego li je nastala promjena vlasništva.

3.167. Uvoz i izvoz roba bilježi se kada se prenese vlasništvo nad robom. Smatra se da promjena vlasništva nastaje u trenutku kada strane u transakciji to zabilježe u svojim knjigama ili računima. To se ne mora podudarati s različitim fazama ugovornog procesa kao što su:

(a) vrijeme sklapanja ugovora (datum ugovora);

(b) vrijeme isporuke roba i usluga i nastanak zahtjeva za plaćanjem (datum prijenosa);

(c) vrijeme namirenja tog zahtjeva (datum plaćanja).

3.168. Uvoz i izvoz roba se vrednuje po cijeni franko brod na granici države izvoznice (FOB). Ta vrijednost je:

(a) vrijednost roba po bazičnim cijenama;

(b) uvećano za pripadajući prijevoz i distributivne usluge do te točke granice, uključujući trošak utovara na prijevozno sredstvo za daljnji prijevoz;

(c) uvećano za sve poreze, umanjeno za subvencije na izvezenu robu; za isporuke unutar EU to uključuje PDV i druge poreze na robu plaćenu u zemlji izvoznici.

U tablicama ponude i uporabe te simetričnim input-output tablicama, uvoz roba za pojedine grupe proizvoda vrednuje se po cijeni troškovi-osiguranje-prijevoz (CIF) na granici zemlje uvoznice.

3.169.  Definicija: CIF cijena je cijena roba isporučena na granici države uvoznice ili cijena usluge pružene rezidentu, prije plaćanja bilo kojih uvoznih carina ili drugih poreza na uvoz ili trgovinskih i prijevozničkih marži unutar države.

3.170 U određenim okolnostima mogu biti potrebne nadomjesne ili zamjenske vrijednosti za FOB vrijednost, kao što su:

(a) razmjena roba se vrednuje po bazičnim cijenama koje bi bile dobivene da su robe bile prodane za gotovinu;

(b) transakcije između povezanih poduzeća: u pravilu se koriste stvarne vrijednosti transfera. Međutim, ako se razlikuju od tržišnih cijena, zamjenjuju se procijenjenim ekvivalentom tržišne cijene;

(c) robe prenesene na temelju financijskog leasinga: robe se vrednuju na temelju kupovne cijene koju plaća davatelj leasinga, a ne po ukupnoj vrijednosti plaćene najamnine;

(d) uvoz roba koji se procjenjuje na temelju carinskih podataka (za trgovinu izvan EU) ili podataka Intrastata (za trgovinu unutar EU). Oba izvora podataka ne primjenjuju FOB vrednovanje, oni koriste CIF vrijednost na granici EU i CIF vrijednosti na državnim granicama. Kako se FOB vrijednosti koriste samo na najagregiranijoj razini, a CIF vrijednosti se koriste na razini grupe proizvoda, ove preinake se mogu primijeniti samo na najagregiranijoj razini, a preinaka je poznata kao CIF/FOB prilagodba;

(e) uvoz i izvoz roba koji se procjenjuju na temelju podataka iz istraživanja ili različitih vrsta ad hoc podataka. U takvim se slučajevima dobiva ukupna vrijednost prodaje podijeljene po proizvodima. Procjena se temelji na kupovnim cijenama, a ne na FOB vrijednostima.

Izvoz i uvoz usluga (P.62 i P.72)

3.171.  Definicija: izvoz usluga se sastoji od svih usluga koje rezidenti pružaju nerezidentima.

3.172.  Definicija: uvoz usluga se sastoji od svih usluga koje nerezidenti pružaju rezidentima.

3.173. Izvoz usluga uključuje sljedeće slučajeve:

(a) prijevoz izvezenih roba nakon što su napustili granicu države izvoznice, kada tu uslugu pruža prijevoznik rezident (slučajevi 2 i 3 u Tablici 3.3.);

(b) prijevoz uvezenih roba koji obavlja prijevoznik rezident:

(1) do granice zemlje izvoznice kada se roba vrednuje FOB radi prijeboja vrijednosti prijevoza koja je uključena u FOB vrijednost (slučaj 3 u Tablici 3.4.);

(2) do granice zemlje uvoznice kada se roba vrednuje CIF radi prijeboja vrijednosti prijevoza koja je uključena u CIF vrijednost (slučajevi 3 i 2 CIF u Tablici 3.4.);

(c) prijevoz roba koji rezidenti obavljaju za nerezidente, koji ne uključuje uvoz ili izvoz roba (npr. prijevoz roba koje ne napuštaju zemlju kao izvoz ili prijevoz roba izvan domaćeg državnog područja);

(d) prijevoz putnika koji u ime nerezidenata obavljaju prijevoznici rezidenti;

(e) aktivnosti obrade i popravaka u ime nerezidenata; te se aktivnosti bilježe neto, tj. kao izvoz usluga isključujući vrijednost obrađenih ili popravljenih roba;

(f) instalacija opreme u inozemstvu kada je projekt po svojoj prirodi ograničenog trajanja;

(g) financijske usluge koje rezidenti pružaju nerezidentima, uključujući i eksplicitne i implicitne troškove usluge, poput UFPIM-a;

(h) usluge osiguranja koje rezidenti pružaju nerezidentima prema iznosu implicitnog troška usluge;

(i) izdatak turista nerezidenata i osoba na poslovnim putovanjima. Izdaci se razvrstavaju kao usluge; za potrebe tablica ponude i uporabe i simetričnih input-output tablica, potrebna je raščlamba prema komponentama proizvoda;

(j) izdaci nerezidenata za zdravstvene i obrazovne usluge koje pružaju rezidenti; to uključuje pružanje tih usluga na domaćem državnom području, kao i u inozemstvu;

(k) usluge u vezi s kućama ili stanovima za odmor u vlasništvu stanara nerezidenata (vidjeti stavak 3.77.);

(l) tantijeme i naknade za licence, čiji se primici povezuju s ovlaštenom uporabom prava intelektualnog vlasništva, kao što su patenti, autorska prava, žigovi, industrijski procesi, franšize itd. te s uporabom proizvedenih izvornika ili prototipova kao što su rukopisi, slike itd. na temelju ugovora o licenci, koje nerezidenti plaćaju rezidentima.

3.174. Postoji ekvivalentni uvoz usluge kao zrcalni odraz popisa izvoza usluga u stavku 3.173., i samo uvoz sljedećih usluga zahtijeva dodatni opis.

3.175. Uvoz prijevoznih usluga uključuje sljedeće slučajeve:

(a) prijevoz izvezenih roba do granice države izvoznice kad ga obavlja prijevoznik nerezident radi prijeboja vrijednosti prijevoza koja je uključena u FOB vrijednost izvezenih roba (slučaj 4 u Tablici 3.3.);

(b) prijevoz uvezenih roba koji obavlja prijevoznik nerezident:

(1) od granice zemlje izvoznice kao posebna usluga prijevoza kada se uvezena roba vrednuje po FOB vrijednosti (slučajevi 4 i 5 FOB u Tablici 3.4.);

(2) od granice zemlje uvoznice kao posebna usluga prijevoza kada se uvezena roba vrednuje po CIF vrijednosti (u tom slučaju vrijednost usluge prijevoza između granica zemlje izvoznice i zemlje uvoznice je već uključena u CIF vrijednost roba; slučaj 4 u Tablici 3.4.);

(c) prijevoz roba koji nerezidenti obavljaju za rezidente, koji ne uključuje uvoz ili izvoz roba (npr. prijevoz roba u tranzitu ili prijevoz izvan domaćeg državnog područja);

(d) međunarodni ili domaći prijevoz putnika koji za rezidente obavljaju prijevoznici nerezidenti.

Uvoz usluga prijevoza ne uključuje prijevoz izvezenih roba nakon što ona napuste granicu zemlje izvoznice, kada te usluge obavlja prijevoznik nerezident (slučajevi 5 i 6 u Tablici 3.3.). Izvoz roba se vrednuje po FOB vrijednosti i stoga se sve takve usluge prijevoza moraju smatrati transakcijama između nerezidenata, tj. između prijevoznika nerezidenta i uvoznika nerezidenta. To vrijedi i kada takve usluge prijevoza plaća izvoznik na temelju izvoznih CIF ugovora.

3.176. Uvoz u vezi s izravnim kupnjama rezidenta u inozemstvu obuhvaća svu kupnju roba i usluga koje rezidenti obave na inozemnim putovanjima, poslovno ili privatno. Potrebno je razlikovati dvije kategorije zbog toga što one zahtijevaju različiti tretman:

(a) svi izdaci osoba na poslovnim putovanjima povezani s poslom su intermedijarna potrošnja;

(b) svi ostali izdaci, bilo putnika na poslovnim putovanjima ili drugih putnika, su izdaci kućanstva za finalnu potrošnju.

3.177. Uvoz i izvoz usluga bilježe se u trenutku kada su obavljeni. Taj se trenutak poklapa s trenutkom u kojem se usluge proizvode. Uvoz usluga se vrednuje po kupovnim cijenama, a izvoz usluga po bazičnim cijenama.



Tablica 3.3. —  Tretman prijevoza izvezenih roba

Domaće područje

Međupodručje

Područje zemlje uvoznice

1.  prijevoznik rezidentimage

2.  prijevoznik rezidentimage

3.  prijevoznik rezidentimage

4.  prijevoznik nerezidentimage

5.  prijevoznik nerezidentimage

6.  prijevoznik nerezidentimage



 

Izvoz roba (FOB)

Izvoz usluga

Uvoz roba (CIF/FOB)

Uvoz usluga

1.

x

2.

x

3.

x

4.

x

x

5.

6.

3.178. Objašnjenje za tumačenje ove tablice: prvi dio ove tablice pokazuje da postoji šest mogućnosti prijevoza izvezenih roba, ovisno o tome je li prijevoznik rezident ili ne i ovisno o tome gdje se odvija prijevoz: od nekog mjesta na domaćem državnom području do državne granice, od državne granice do granice zemlje uvoznice, ili od granice zemlje uvoznice do nekog mjesta unutar zemlje uvoznice. U drugom dijelu tablice je za svaku od šest mogućnosti naznačeno bilježe li se troškovi prijevoza kao izvoz roba, izvoz usluga, uvoz roba ili uvoz usluga.



Tablica 3.4. —  Tretman prijevoza uvezenih roba

Domaće područje

Međupodručje

Područje zemlje izvoznice

1.  prijevoznik rezidentimage

2.  prijevoznik rezidentimage

3.  prijevoznik rezidentimage

4.  prijevoznik nerezidentimage

5.  prijevoznik nerezidentimage

6.  prijevoznik nerezidentimage



 

Vrednovanje uvezenih roba

Uvoz roba

Uvoz usluga

Izvoz roba (FOB)

Izvoz usluga

1.

CIF/FOB

2.

FOB

CIF

x

x

3.

CIF/FOB

x

x

4.

CIF/FOB

x

5.

FOB

CIF

x

x

6.

CIF/FOB

x

3.179. Objašnjenje za tumačenje ove tablice: prvi dio ove tablice pokazuje da postoji šest mogućnosti prijevoza uvezenih roba, ovisno o tome je li prijevoznik rezident ili ne i ovisno o tome gdje se prijevoz obavlja: od nekog mjesta u zemlji izvoznici do granice te zemlje izvoznice, od granice zemlje izvoznice do granice zemlje uvoznice i od državne granice zemlje uvoznice do nekog mjesta na domaćem području. U drugom dijelu tablice je za svaku od šest mogućnosti naznačeno bilježe li se troškovi prijevoza kao uvoz roba, uvoz usluga, izvoz roba ili izvoz usluga. U nekim slučajevima (slučajevi 2 i 5) ovo bilježenje ovisi o načelu vrednovanja koje se primjenjuje za uvezenih roba. Treba primijetiti da se prijelaz s vrednovanja uvezenih roba po CIF-u na FOB sastoji od:

(a) CIF/FOB prilagodbe, tj. od 2 CIF do 2 FOB (snižava ukupan uvoz i izvoz);

(b) CIF/FOB preklasifikacije, tj. od 5 CIF do 5 FOB (ostavlja ukupan uvoz i izvoz nepromijenjenima).

TRANSAKCIJE POSTOJEĆIM DOBRIMA

3.180.  Definicija: postojeća dobra su dobra koja su već imala korisnika (osim zaliha).

3.181. Postojeća dobra uključuju:

(a) zgrade i ostali fiksni kapital koje su proizvodne jedinice prodale drugim jedinicama:

(1) da se ponovno uporabe kao takva;

(2) da bi se srušila ili rastavila, pri čemu dobiveni proizvodi postaju sirovine (npr. staro željezo) koje se koriste u proizvodnji novih dobara (npr. čelika);

(b) dragocjenosti koje jedna jedinica prodaje drugoj;

(c) trajna potrošačka dobra koja su kućanstva prodala drugim jedinicama:

(1) da bi se ponovno uporabila kao takva;

(2) da bi se rastavila i pretvorila u otpadni materijal;

(d) potrošna dobra (npr. stari papir, krpe, stara odjeća, stare boce itd.) koja je prodala bilo koja jedinica, bilo da bi se opet upotrijebila ili da bi postala sirovina za izradu novih dobara.

Prijenos postojećih dobara se bilježi kao negativni izdatak (stjecanje) kod prodavatelja i kao pozitivni izdatak (stjecanje) za kupca.

3.182. Ta definicija postojećih dobara ima sljedeće posljedice:

(a) kada se prodaja postojeće fiksne aktiva ili dragocjenosti dogodi između dva proizvođača rezidenta, pozitivne i negativne vrijednosti bilježene kao bruto investicije u fiksni kapital se poništavaju na razini gospodarstva kao cjeline, osim troškova prijenosa vlasništva;

(b) kada se postojeća nepokretna fiksna aktiva (npr. zgrada) prodaje nerezidentu, potonji se tretira kao da je kupio financijsku aktiva, tj. kao dionički kapital uvjetno rezidentne jedinice. Smatra se da takva uvjetno rezidentna jedinica kupuje fiksnu aktivu. Prodaja i kupnja fiksne aktive događaju se između rezidentnih jedinica;

(c) kad je postojeća pokretna fiksna aktiva izvezena, kao što je brod ili zrakoplov, ne bilježi se pozitivna bruto investicija u fiksni kapital u gospodarstvu radi prijeboja prodavateljeve negativne bruto investicije u fiksni kapital;

(d) trajna dobra, kao što su vozila, mogu se razvrstati pod fiksnu aktivu ili kao potrošačka trajna dobra, ovisno o vlasniku i svrsi za koju se koriste. Ako se vlasništvo nad takvim dobrima prenosi s poduzeća na kućanstvo kako bi se koristilo za finalnu potrošnju, negativne bruto investicije se bilježe za poduzeće, a pozitivni izdaci za potrošnju kućanstva. Kada se vlasništvo nad takvim dobrima prenosi s kućanstva na poduzeće, za kućanstvo se bilježi negativni izdatak za finalnu potrošnju, a za poduzeće pozitivna vrijednost bruto investicija u fiksni kapital;

(e) transakcije postojećim dragocjenostima bilježe se kao povećanje dragocjenosti (pozitivne bruto investicije) kod kupca, a kao smanjenje dragocjenosti (negativne bruto investicija) kod prodavatelja. U slučaju transakcije sa sektorom inozemstva, uvoz ili izvoz dobra se mora bilježiti. Dragocjenosti koje su prodala kućanstva ne bilježi se kao negativni izdatak za finalnu potrošnju;

(f) kada država prodaje postojeća trajna vojna dobra u inozemstvo, to se bilježi kao izvoz dobara i kao negativna investicija države u fiksni kapital.

3.183. Transakcije postojećim dobrima bilježe se u trenutku promjene vlasništva. Primjenjuju se načela vrednovanja prikladna za vrstu transakcije uključenim proizvodima.

NETO NEPROIZVEDENA AKTIVA (NP)

3.184.  Definicija: neproizvedena aktiva sastoji se od aktive koja nije proizvedena u granicama proizvodnje, a koja se može uporabiti u proizvodnji roba i usluga.

3.185. Razlikuju se tri kategorije neto neproizvedene aktive:

(a) neto stjecanje prirodnih resursa (NP.1);

(b) neto stjecanje ugovora, najmova i licenci (NP.2);

(c) neto kupnja goodwilla i prodajne aktive (NP.3).

3.186. Prirodni resursi obuhvaćaju sljedeće kategorije:

(a) zemljište;

(b) rezerve ruda i energije;

(c) nekultivirani biološki resursi;

(d) vodeni resursi,

(e) pojas radiofrekvencija;

(f) ostali prirodni resursi.

Prirodni resursi isključuju proizvedenu aktivu kultiviranih bioloških resursa. Kupnja ili prodaja kultiviranih bioloških resursa ne bilježi se kao neto stjecanje prirodnih izvora; bilježi se kao investicija u fiksni kapital. Također, plaćanja za privremeno korištenje prirodnih resursa ne bilježe se kao stjecanje prirodnih resursa; bilježe se kao najam, tj. kao vlasnički dohodak (vidjeti Poglavlje 15.: Ugovori, najam i licence).

3.187. Zemljište se definira kao sama zemlja, uključujući tlo koje je pokriva i pridružene površinske vode. Pridružene površinske vode uključuju sve unutarnje vode (rezervoare, jezera, rijeke itd.) nad kojima se mogu izvršavati vlasnička prava.

3.188. U rubriku zemljište nisu uključene sljedeće stavke:

(a) građevine ili drugi objekti koji se nalaze na zemljištu ili preko njega prolaze (na primjer ceste i tuneli);

(b) vinogradi, voćnjaci ili drugi nasadi stabala i svih usjeva koji se uzgajaju itd.;

(c) ispodpovršinska aktiva;

(d) nekultivirani biološki resursi;

(e) podzemni izvori vode.

Stavke (a) i (b) su proizvedena fiksna aktiva, dok su stavke (c), (d) i (e) vrste neproizvedene aktive.

3.189. Povećanje i smanjenje zemljišta i drugih prirodnih resursa vrednuju se po tekućim tržišnim cijenama koje prevladavaju u vrijeme nastanka povećanja/smanjenja. Transakcije prirodnim resursima bilježe se u istoj vrijednosti u računima kupca i u računima prodavatelja. Ta vrijednost isključuje troškove prijenosa vlasništva prirodnih resursa. Ti troškovi se tretiraju kao bruto investicije u fiksni kapital.

3.190. Ugovori, najmovi i licence kao neproizvedena aktiva sastoje se od sljedećih razreda:

(a) prenosivi operativni leasing;

(b) dozvole za korištenje prirodnih resursa, npr. ribarske kvote;

(c) dozvole za obavljanje posebnih aktivnosti, npr. dozvole za emisije i licence za ograničeni broj kasina ili djelovanje taksi službe na određenom području;

(d) prava na buduću robu i usluge na isključivoj osnovi, npr. ugovori nogometaša i isključivo pravo nakladnika za objavu novih djela određenog autora.

3.191. Ugovori, najmovi i licence kao kategorija neproizvedene aktive isključuju operativni leasing kao takvu aktivu; plaćanja za operativni leasing se bilježe kao intermedijarna potrošnja.

Vrijednost povećanja i smanjenja ugovora, najmova i licenci isključuje s njima povezane troškove prijenosa vlasništva. Troškovi prijenosa vlasništva su sastavni dio bruto investicija u fiksni kapital.

3.192.  Definicija: vrijednost goodwilla i prodajne aktive je razlika između vrijednosti plaćene za poduzeće kao aktivnog poduzeća i njegove ukupne neto aktive. Radi izračuna ukupne vrijednosti neto aktive svaka pojedina aktiva i pasiva se posebno utvrđuje i vrednuje.

3.193.  Goodwill se bilježi jedino ako njegovu vrijednost pokazuje tržišna transakcija, na primjer prodajom cijelog društva. Ako se utvrđena prodajna aktiva prodaje pojedinačno i odvojeno od cijelog društva, takva se prodaja bilježi pod tom stavkom.

3.194. Neto stjecanje neproizvedene aktive bilježi se u kapitalnom računu sektora, računu ukupnog gospodarstva i računu inozemstva.




POGLAVLJE 4.

DISTRIBUTIVNE TRANSAKCIJE

4.01.  Definicija: distributivne transakcije su transakcije kojima se dodana vrijednost koja se ostvaruje proizvodnjom raspodjeljuje radu, kapitalu i državi i transakcije kojima se preraspodjeljuju dohodak i bogatstvo.

Razlikuju se tekući i kapitalni transferi, pri čemu se kapitalnim transferima preraspodjeljuje štednja ili bogatstvo, a ne dohodak.

NAKNADE ZAPOSLENICIMA (D.1)

4.02.  Definicija: naknade zaposlenicima (D.1) tumače se kao ukupni primici, u novcu ili u naturi, koje poslodavac plaća zaposleniku za posao koji je potonji obavio u obračunskom razdoblju.

Naknade zaposlenicima sastoje se od sljedećih elemenata:

(a) nadnica i plaća (D.11):

 nadnica i plaća u novcu,

 nadnica i plaća u naturi;

(b) socijalnih doprinosa poslodavaca (D.12):

 stvarnih socijalnih doprinosa poslodavaca (D.121),

 

 stvarnih mirovinskih doprinosa poslodavaca (D.1211),

 stvarnih nemirovinskih doprinosa poslodavaca (D.1212),

 imputiranih socijalnih doprinosa poslodavaca (D.122),

 

 imputiranih mirovinskih doprinosa poslodavaca (D.1221),

 imputiranih nemirovinskih doprinosa poslodavaca (D.1222).

Nadnice i plaće (D.11)

Nadnice i plaće u novcu

4.03. Nadnicama i plaćama u novcu obuhvaćeni su socijalni doprinosi, porezi na dohodak i ostali iznosi koje plaća zaposlenik, uključujući one koje obustavlja poslodavac i u ime zaposlenika uplaćuje izravno u programe socijalnog osiguranja, poreznim tijelima i sl.:

U nadnice i plaće u novcu uključene su sljedeće vrste primitaka:

(a) osnovne nadnice i plaće koje se isplaćuju u redovnim vremenskim razmacima;

(b) dodatne isplate kao što su isplate za prekovremeni rad, rad noću, rad vikendom, rad u neugodnim ili opasnim uvjetima;

(c) dodaci za troškove života, lokalni dodaci i dodaci za život u inozemstvu;

(d) bonusi ili druga izvanredna plaćanja, povezani s ukupnim rezultatom društva i isplaćeni na temelju programa nagrađivanja; bonusi na temelju proizvodnosti ili dobiti, božićnice bez socijalnih doprinosa zaposlenika (vidjeti točku (c) stavka 4.07.); „trinaesta i četrnaesta plaća” poznata i kao dodatna godišnja plaća;

(e) dodaci za prijevoz na posao i s posla, izuzev dodataka ili nadoknada troškova zaposlenicima za putovanja, odvojeni život, selidbu i troškove reprezentacije koje su snosili za vrijeme obnašanja svojih dužnosti (vidjeti točku (a) stavka 4.07.);

(f) naknada za praznike ili godišnje odmore;

(g) provizije, napojnice, kotacije i direktorske naknade isplaćene zaposlenicima;

(h) isplate poslodavaca zaposlenicima s naslova programa štednje;

(i) izvanredne isplate zaposlenicima koji napuštaju tvrtku, koje nisu vezane za kolektivni ugovor;

(j) dodaci za stanovanje koje poslodavci isplaćuju zaposlenicima u novcu.

Nadnice i plaće u naturi

4.04.  Definicija: nadnice i plaće u naturi sastoje se od roba i usluga ili drugih nenovčanih pogodnosti koje poslodavci daju bez naknade ili po smanjenim cijenama i koje zaposlenici mogu koristi u svoje vrijeme i prema svojoj diskrecijskoj odluci za svoje potrebe ili želje, ili potrebe ili želje drugih članova njihovih kućanstava.

4.05. Primjeri nadnica i plaća u naturi su:

(a) hrana i piće, uključujući ono konzumirano za vrijeme službenog puta, ali uz izuzetak posebne hrane i pića koje zahtijevaju izvanredni radni uvjeti. Smanjene cijene dobivene u besplatnim ili subvencioniranim kantinama ili na temelju bonova za ručak, uključene su u nadnice i plaće u naturi;

(b) vlastiti i kupljeni stambeni prostor ili usluge smještaja koje mogu koristiti svi članovi kućanstva kojem zaposlenik pripada;

(c) uniforme ili druge vrste posebne odjeće koju zaposlenici odabirom često odijevaju izvan radnog mjesta i na radnom mjestu;

(d) servisi vozila ili druga trajna dobra za osobnu uporabu zaposlenika;

(e) roba i usluge proizvedene kao output zaposlenikovih vlastitih proizvodnih procesa, kao što su besplatni prijevoz željeznicom ili zrakoplovom za zaposlenike, besplatan ugljen za rudare, besplatna hrana za zaposlene u poljoprivredi;

(f) davanje zaposlenicima i njihovim obiteljima sportskih objekata, rekreacijskih objekata ili objekata za godišnji odmor na korištenje;

(g) prijevoz na posao i s posla, osim ako je organiziran tijekom radnog vremena; parkiralište za osobno vozilo kad bi ga u suprotnom trebalo platiti;

(h) čuvanje djece zaposlenika;

(i) plaćanja poslodavaca u korist zaposlenika, koje poslodavci plaćaju radnim vijećima ili sličnim tijelima;

(j) bonusne dionice podijeljene zaposlenicima;

(k) zajmovi zaposlenicima po smanjenim kamatnim stopama. Vrijednost ove pogodnosti procjenjuje se kao iznos koji bi zaposlenik morao platiti da dođe do primjene kamate po tržišnim uvjetima, umanjen za iznos stvarno plaćene kamate. Pogodnost se bilježi pod nadnice i plaće u računu stvaranja dohotka, a odnosno imputirano plaćanje kamate poslodavca zaposleniku bilježi se u računu primarne raspodjele dohotka;

(l) dioničke opcije, kad poslodavac daje zaposleniku opciju kupovine dionica po određenoj cijeni na budući datum (vidjeti stavke od 4.168. do 4.178.);

(m) dohodak ostvaren od djelatnosti u korporacijskim sektorima koje nisu uzete u obzir i koji je preneseni zaposlenicima koji su sudjelovali u tim djelatnostima za vlastite potrebe.

4.06. Roba i usluge dani zaposlenicima kao nadnice i plaće u naturi vrednuju se po bazičnim cijenama kad ih poslodavac proizvodi, a po kupovnim cijenama kad ih poslodavac kupuje. Kad se daju besplatno, ukupna vrijednost nadnica i plaća izračunava se prema bazičnim cijenama (ili kupovnim cijenama poslodavca kad ih poslodavac kupuje) dotičnih roba i usluga. Ova se vrijednost umanjuje za iznos koji plaća zaposlenik kad se roba i usluge ne daju besplatno, već po nižim cijenama.

4.07. Nadnicama i plaćama nije obuhvaćeno sljedeće:

(a) izdaci poslodavaca potrebni za njihov proizvodni proces. Primjeri su sljedeći:

(1) dodaci ili nadoknade zaposlenicima putnih troškova, troškova za odvojeni život, selidbu i troškova reprezentacije koje su imali pri obavljanju svojih dužnosti;

(2) izdaci za pružanje dodatnih sadržaja na radnom mjestu, za obvezne liječničke preglede zbog naravi posla i za nabavu radne odjeće koja se odijeva za rad;

(3) usluge smještaja na radnom mjestu koje ne mogu koristiti kućanstva kojima zaposlenici pripadaju, kao što su, primjerice, kabine, spavaonice, radnički hosteli i kolibe;

(4) posebna hrana ili piće koje zahtijevaju izvanredni radni uvjeti;

(5) dodaci koji se plaćaju zaposlenicima za kupovinu alata, opreme ili posebne odjeće potrebne za njihov rad, ili određeni dio njihovih nadnica ili plaća koji su prema svojem ugovoru o radu dužni odvojiti za navedene kupovine. U mjeri u kojoj se zaposlenicima od kojih ugovor o radu zahtijeva kupovinu alata, opreme, posebne odjeće i sl., u potpunosti ne nadoknade ti troškovi, ostali troškovi koje snose odbijaju se od iznosa koje primaju s osnove nadnica i plaća, a intermedijarna potrošnja poslodavaca se na odgovarajući način povećava.

Izdaci za robu i usluge koje su poslodavci dužni pružiti svojim zaposlenicima kako bi potonji mogli obavljati svoj posao, smatraju se intermedijarnom potrošnjom poslodavaca;

(b) Iznosi nadnica i plaća koje poslodavci privremeno isplaćuju svojim zaposlenicima u slučaju bolesti, porodiljnog dopusta, povrede na radu, invaliditeta itd. Ta plaćanja smatraju se ostalim nemirovinskim naknadama socijalnog osiguranja (D.6222), a isti se iznosi bilježe pod imputirane nemirovinske socijalne doprinose poslodavaca (D.1222);

(c) ostale naknade socijalnog osiguranja povezane s radom u obliku dodataka za djecu, bračnog druga, obitelj, školovanje ili drugih dodataka za uzdržavanike te u obliku pružanja besplatnih medicinskih usluga (osim onih koje zahtjeva narav posla) zaposlenicima ili njihovim obiteljima;

(d) porezi koje plaća poslodavac na račun nadnica i plaća - na primjer, porez na plaću. Ovi porezi koje plaćaju poduzeća procjenjuju se kao dio isplaćenih nadnica i plaća ili kao fiksni iznos po zaposlenoj osobi. Smatraju se ostalim porezima na proizvodnju;

(e) plaćanja vanjskim suradnicima za obavljeno djelo. Kad je dohodak koji su primili vanjski suradnici funkcija vrijednosti outputa određenog proizvodnog procesa za koji je odgovorna dotična osoba, bez obzira koliko je rada u to utrošeno, ova naknada podrazumijeva da je radnik samozaposlen.

Socijalni doprinosi poslodavaca (D.12)

4.08.  Definicija: socijalni doprinosi poslodavaca socijalni su doprinosi koje uplaćuju poslodavci u programe socijalne sigurnosti ili druge programe socijalnog osiguranja povezane s radom kako bi osigurali socijalne naknade za svoje zaposlenike.

Iznos jednak vrijednosti socijalnih doprinosa koje snose poslodavci kako bi svojim zaposlenicima osigurali pravo na socijalne naknade, bilježi se pod naknade zaposlenicima. Socijalni doprinosi poslodavaca mogu biti stvarni ili imputirani.

Stvarni socijalni doprinosi poslodavaca (D.121)

4.09.  Definicija: stvarni socijalni doprinosi poslodavaca (D121) sastoje se od plaćanja poslodavaca osiguravateljima u korist svojih zaposlenika (socijalna sigurnost i drugi programi socijalnog osiguranja povezani s radom). Ta plaćanja pokrivaju zakonske, konvencionalne, ugovorne i dobrovoljne doprinose za osiguranje od socijalnih rizika ili potreba.

Iako ih poslodavci izravno plaćaju osiguravateljima, ti doprinosi poslodavaca smatraju se elementom naknada zaposlenicima. Zaposlenici se tada bilježe kao da plaćaju doprinose osiguravateljima.

Stvarni socijalni doprinosi poslodavaca razvrstani su u dvije skupine: doprinosi povezani s mirovinama i doprinosi za druge pogodnosti, a bilježe se odvojeno pod sljedeće naslove:

(a) Stvarni mirovinski doprinosi poslodavaca (D.1211);

(b) Stvarni nemirovinski doprinosi poslodavaca (D.1212).

Stvarni nemirovinski doprinosi poslodavaca odgovaraju doprinosima povezanima sa socijalnim rizicima i potrebama osim mirovina, kao što su bolovanje, porodiljni dopust, ozljeda na radu, invaliditet njihovih zaposlenika, tehnološki višak itd.

Imputirani socijalni doprinosi poslodavaca (D.122)

4.10.  Definicija: imputirani socijalni doprinosi poslodavaca (D.122) predstavljaju protustavku drugim naknadama socijalnog osiguranja (D.622) (manje budućih socijalnih doprinosa zaposlenika) i plaćaju ih poslodavci izravno zaposlenicima ili bivšim zaposlenicima i drugim prihvatljivim osobama bez sudjelovanja osiguravajućih društava ili samostalnih mirovinskih fondova te bez osnivanja posebnog fonda ili formiranja odvojene pričuve u tu svrhu.

Imputirani socijalni doprinosi poslodavaca razvrstani su u dvije skupine:

(a) Imputirani mirovinski doprinosi poslodavaca (D.1221)

Programi socijalnog osiguranja u odnosu na mirovine dijele se na određene sustave doprinosa ili određene sustave naknada.

Određeni sustav doprinosa jest sustav u kojem se naknade utvrđuju prema doprinosima uplaćenima u sustav i prema povratu od ulaganja sredstava. U trenutku umirovljenja, zaposlenik je taj koji preuzima sve rizike povezane s plativim naknadama. Kod tih sustava nema imputiranih doprinosa, osim ako poslodavac sam upravlja sustavom. U tom slučaju, troškovi upravljanja sustavom smatraju se imputiranim doprinosom koji se plaća zaposleniku kao dio naknada zaposlenicima. Ovaj se iznos bilježi i kao izdatak za finalnu potrošnju kućanstva za financijske usluge.

Određeni sustav naknada jest sustav u kojem se naknade plative članovima utvrđuju prema pravilima sustava, to jest, uporabom formule za utvrđivanje plaćanja ili minimalnog plaćanja. U tipičnom određenom sustavu naknada, kako poslodavac tako i zaposlenik uplaćuju doprinose, pri čemu je doprinos zaposlenika obvezan i postotak je trenutačne plaće. Troškovi navedenih naknada odgovornost su poslodavca. Poslodavac je taj koji preuzima rizik za pružanje naknada.

U okviru određenog sustava naknada postoji imputirani doprinos poslodavca koji se izračunava na sljedeći načni:

Imputirani doprinos poslodavca jednak je

povećanju naknade zbog trenutačnog razdoblja rada

umanjeno

za zbroj stvarnog doprinosa poslodavca,

umanjeno

za zbroj doprinosa zaposlenika,

uvećano

za troškove upravljanja sustavom.

Neki se sustavi mogu iskazati kao sustavi bez doprinosa, jer ni poslodavac niti zaposlenik ne uplaćuju stvarne doprinose. Međutim, imputirani doprinos poslodavca izračunava se i imputira kako je upravo opisano.

Kad se mirovinska prava iz sustava za državne zaposlenike ne bilježe u središnje račune, imputirani mirovinski doprinosi državnih poslodavaca moraju se procijeniti na temelju aktuarskih izračuna. Kad se aktuarskim izračunima ne može dobiti dovoljna razina pouzdanosti, samo u tim slučajevima moguća su dva druga pristupa za procjenu imputiranih mirovinskih doprinosa državnih poslodavaca kako slijedi:

(1) na temelju razumnog postotka nadnica i plaća koje se isplaćuju postojećim zaposlenicima; ili

(2) kao razlika između plativih postojećih naknada i stvarnih doprinosa (kako od strane zaposlenika tako i od strane države kao poslodavca).

(b) Imputirani nemirovinski doprinosi poslodavaca (D.1222)

Činjenica da neke socijalne naknade poslodavci plaćaju izravno, a ne putem fondova socijalne sigurnosti ili drugih osiguravatelja, ne utječe na njihovo bilježenje kao socijalne naknade. Budući da čine dio troškova rada poslodavaca, troškovi tih naknada uključeni su i u naknade zaposlenicima. Primici tih zaposlenika se, stoga, imputiraju u vrijednosti istovjetnoj iznosu socijalnih doprinosa potrebnih za osiguranje prava na socijalne naknade koje prikupe. Ti iznosi uzimaju u obzir sve stvarne doprinose koje je uplatio poslodavac ili zaposlenik i ovise ne samo o razinama trenutno plativih naknada, već i o načinima na koji će se u budućnosti vjerojatno razvijati obveze poslodavaca iz tih sustava kao posljedica čimbenika, kao sto su očekivane promjene u brojevima, starosna podjela i očekivani životni vijek njihovih sadašnjih i bivših zaposlenika. Vrijednosti imputirane doprinosima temelje se na istim aktuarskim izračunima kojima se utvrđuju razine premija koje naplaćuju osiguravajuća društva.

U praksi, međutim, može biti teško točno izračunati iznose tih imputiranih doprinosa. Poslodavac može sam sebe procijeniti, možda na temelju doprinosa uplaćenih u slične sustave fondova, kako bi izračunao svoje vjerojatne buduće obveze, a takve se procijene mogu koristiti kad su dostupne. Druga prihvatljiva metoda je koristiti razumni postotak nadnica i plaća koje se isplaćuju postojećim zaposlenicima. U suprotnom, jedina praktična alternativa je koristiti nemirovinske naknade, bez formiranja pričuva, koje poslodavac isplaćuje tijekom istog obračunskog razdoblja kao procjenu primitaka koji bi bili potrebni za pokrivanje imputiranih doprinosa. Stvarno plaćenim naknadama u tekućem razdoblju pruža se prihvatljiva procjena doprinosa i povezanih imputiranih naknada.

4.11. U sektorskim računima, trošak izravnih socijalnih naknada pojavljuje se prvo u uporabama u računu stvaranja dohotka kao element naknada zaposlenicima, a potom u uporabama u računu sekundarne raspodjele dohotka kao socijalne naknade. Kako bi se potonji račun poravnao, pretpostavlja se da kućanstva zaposlenika vraćaju sektorima poslodavaca imputirane socijalne doprinose poslodavaca, kojima se financiraju, uz eventualne socijalne doprinose zaposlenika, izravne socijalne naknade koje im isplaćuju ti isti poslodavci. Taj idejni krug sličan je onom stvarnih socijalnih doprinosa poslodavaca, koji prolaze kroz račune kućanstava te se nakon toga smatra da su ih kućanstva platila osiguravateljima.

4.12. Vrijeme bilježenja naknada zaposlenicima:

(a) nadnice i plaće (D.11) bilježe se u razdoblju u kojem je obavljen rad. Međutim, ad hoc bonusi ili druga izvanredna plaćanja, kao što su 13. plaće, bilježe se o dospijeću. Vrijeme bilježenja dioničkih opcija proteže se kroz razdoblje od datuma dodijele do datuma opcijskog prava. Ako podaci nisu odgovarajući, vrijednost opcije bilježi se na datum opcijskog prava;

(b) stvarni socijalni doprinosi poslodavaca (D.121) bilježe se u razdoblju u kojem je posao obavljen;

(c) imputirani socijalni doprinosi poslodavaca (D.122) bilježe se prema sljedećim skupinama:

(1) oni koji predstavljaju protustavku obveznim izravnim socijalnim naknadama bilježe se u razdoblje u kojem je posao obavljen;

(2) oni koji predstavljaju protustavku dobrovoljnim izravnim socijalnim naknadama bilježe se u vrijeme pružanja tih naknada.

4.13. Naknade zaposlenicima sastoje je se od sljedećih elemenata:

(a) naknade rezidentnim zaposlenicima od rezidentnih poslodavaca;

(b) naknade rezidentnim zaposlenicima od nerezidentnih poslodavaca;

(c) naknade nerezidentnim zaposlenicima od rezidentnih poslodavaca;

Stavke navedene u točkama od (a) do (c) bilježe se kako slijedi:

(1) naknade skupinama rezidentnih i nerezidentnih zaposlenika od rezidentnih poslodavaca, uz stavke navedene u točkama (a) i (c), bilježe se kao uporabe u račun stvaranja dohotka sektora i djelatnosti kojima poslodavci pripadaju;

(2) naknade rezidentnim zaposlenicima od skupina rezidentnih i nerezidentnih poslodavaca, uz stavke navedene u točkama (a) i (b), bilježe se kao izvori u računu alokacije primarnog dohotka kućanstava;

(3) za stavku navedenu u točki (b), naknade rezidentnim zaposlenicima od nerezidentnih poslodavaca bilježe se kao uporabe u računu inozemstva za primarne dohotke i tekuće transfere;

(4) za stavku navedenu u točki (c), naknade nerezidentnim zaposlenicima od rezidentnih poslodavaca bilježe se kao izvori u računu inozemstva za primarne dohotke i tekuće transfere;

POREZI NA PROIZVODNJU I UVOZ (D.2)

4.14.  Definicija: porezi na proizvodnju i uvoz (D.2) sastoje se od obveznih, nepovratnih plaćanja, u novcu ili u naturi, koje naplaćuje opća država ili institucije Europske unije u odnosu na proizvodnju i uvoz roba i usluga, zapošljavanje radne snage, vlasništvo ili uporabu zemljišta, zgrada ili druge aktive koja se koristi u proizvodnji. Ti se porezi plaćaju neovisno o ostvarenoj dobiti.

4.15. Porezi na proizvodnju i uvoz sastoje se od sljedećih elemenata:

(a) poreza na proizvode (D.21):

(1) poreza tipa poreza na dodanu vrijednost (PDV) (D.211);

(2) poreza i carina na uvoz isključujući PDV (D.212);

 uvoznih carina (D.2121),

 poreza na uvoz isključujući PDV i carinu (D.2122);

(3) poreza na proizvode isključujući PDV i uvozne poreze (D.214);

(b) ostalih poreza na proizvodnju (D.29).

Porezi na proizvode (D.21)

4.16.  Definicija: porezi na proizvode (D.21) su porezi koji se plaćaju po jedinici dotične robe ili usluge koja je proizvedena ili s kojom se obavila transakcija. Porez može biti određeni iznos novca po jedinici količine roba ili usluge, ili se može izračunati kao utvrđeni postotak cijene po jedinici ili vrijednosti roba i usluga koje su proizvedene ili s kojima se obavila transakcija. Procijenjeni porezi na proizvod, neovisno o institucionalnoj jedinici koja plaća porez, uključeni su u poreze na proizvode, osim ako su namjerno razvrstani u drugi naslov.

Porezi tipa poreza na dodanu vrijednost (PDV) (D.211)

4.17.  Definicija: porez tipa poreza na dodanu vrijednost (PDV) na robu ili usluge koji po fazama naplaćuju poduzeća i koji se na kraju u potpunosti naplaćuje krajnjem kupcu.

Ovim naslovom obuhvaćen je porez na dodanu vrijednost koji ubire opća država i koji se primjenjuje na domaće i uvozne proizvode, te drugi porezi koji se odbijaju i primjenjuju prema sličnim pravilima koja uređuju PDV. Svi porezi tipa poreza na dodanu vrijednost su dalje u tekstu: PDV. Zajednička značajka PDV-a jest da su proizvođači obvezni platiti državi samo razliku između PDV-a na njihovu prodaju i PDV-a na njihovu kupovinu za intermedijarnu potrošnju i bruto investicije u fiksni kapital.

PDV se bilježi u neto iznosu u smislu da:

(a) se output roba i usluga te uvoza vrednuje bez fakturiranog PDV-a;

(b) se kupovine roba i usluga bilježe uključujući PDV koji se ne odbija. PDV se bilježi kao da ga snose kupci, ne prodavatelji, i to samo oni kupci koji ga ne mogu odbiti. Veći dio PDV-a se bilježi kao da je plaćen na finalne uporabe, posebno na potrošnju kućanstava.

Za ukupno gospodarstvo, PDV je jednak razlici između ukupno fakturiranog PDV-a i ukupnog PDV-a koji se može odbiti (vidjeti stavak 4.27.).

Porezi i carine na uvoz isključujući PDV (D.212)

4.18.  Definicija: porezi i carine na izvoz isključujući PDV (D.212) sastoje se od obveznih iznosa koje naplaćuje opća država ili institucije Europske unije na uvoznu robu, isključujući PDV, kako bi je pustili u slobodan optjecaj na ekonomskom području te na usluge koje nerezidentne jedinice pružaju rezidentnim jedinicama.

U obvezna plaćanja uključeni su:

(a) uvozne carine (D.2121): one se sastoje od carina ili drugih uvoznih nameta koji se plaćaju u skladu s dodacima carinskim tarifama na robe posebne vrste kad ta roba ulazi za uporabu na ekonomsko područje zemlje korištenja;

(b) porezi na uvoz isključujući PDV i uvoznu carinu (D.2122).

U ovaj naslov uključeni su:

(1) nameti na uvozne poljoprivredne proizvode;

(2) novčani kompenzacijski iznosi koji se plaćaju na uvoz;

(3) trošarine i posebni porezi na određene uvozne proizvode, pod uvjetom da te carine i poreze na slične proizvode domaćeg podrijetla plaća sama podružnica proizvođača;

(4) opći porezi na prodaju koji se plaćaju na uvoz roba i usluga;

(5) porezi na posebne usluge koje pružaju nerezidentna poduzeća rezidentnim jedinicama na ekonomskom području;

(6) dobit državnih poduzeća koja imaju monopol nad uvozom nekih roba ili usluga, koja se prenosi državi.

Neto porezi i carine na uvoz isključujući PDV izračunavaju se odbitkom uvoznih subvencija (D.311) od poreza i carina na uvoz isključujući PDV (D.212).

Porezi na proizvode, isključujući PDV i uvozne poreze (D.214)

4.19.  Definicija: porezi na proizvode, isključujući PDV i uvozne poreze (D.214) sastoje se od poreza na robe i usluge koji postaju plativi kao posljedica proizvodnje, izvoza, prodaje, prijenosa, leasinga ili isporuke tih roba ili usluga, ili kao posljedica njihovog korištenja za vlastitu potrošnju ili investiranja u vlastiti kapital.

4.20. Ovim naslovom posebno su obuhvaćeni:

(a) trošarine i porezi na potrošnju (osim onih uključenih u poreze i carine na uvoz);

(b) biljezi na prodaju određenih proizvoda, kao što su alkoholna pića ili duhan te na pravne dokumente ili čekove;

(c) porezi na financijske i kapitalne transakcije, plative kod kupovine ili prodaje nefinancijske i financijske aktive, uključujući mjenjačke poslove. Oni postaju plativima kad dođe do promjene vlasništva nad zemljištem ili drugom aktivom, osim kad je to posljedica kapitalnih transfera (uglavnom nasljedstva i darova). Smatraju se porezima na usluge posrednika;

(d) porezi na registraciju osobnih vozila;

(e) porezi na zabavu;

(f) porezi na lutrije, igre na sreću i klađenje, osim onih na dobitke;

(g) porezi na premije osiguranja;

(h) drugi porezi na posebne usluge: hotelske usluge ili usluge smještaja, usluge stanovanja, restorana, prijevoza, komunikacija, oglašavanja;

(i) porezi na promet (isključujući poreze tipa PDV-a): ovi obuhvaćaju poreze na veleprodaju i maloprodaju, poreze na kupovinu, poreze na promet;

(j) dobit ili fiskalni monopoli koji se prenose državi, osim onih koji imaju monopol na uvoz određene robe ili usluge (uključeno u D.2122). Fiskalni monopoli državna su poduzeća kojima je odobren zakonski monopol na proizvodnju ili distribuciju određene vrste roba ili usluge u svrhu ostvarivanja prihoda, a ne interesa politike javnog gospodarstva ili socijalne politike. Kad se državnom poduzeću dodjele monopolske ovlasti na temelju namjerne gospodarske ili socijalne politike zbog posebne naravi roba ili usluge ili proizvodne tehnologije - primjerice, komunalije, pošta i telekomunikacije, željeznice i tako dalje - to se ne smatra fiskalnim monopolom;

(k) izvozne carine i novčani kompenzacijski iznosi koji se naplaćuju na izvoz.

4.21. Neto porezi na proizvode dobivaju se odbijanjem subvencija na proizvode (D.31) od poreza na proizvode (D.21).

Ostali porezi na proizvodnju (D.29)

4.22.  Definicija: ostali porezi na proizvodnju (D.29) sastoje se od svih poreza koje poduzeća snose kao posljedicu obavljanja proizvodnje, neovisno o količini proizvedenih ili prodanih roba i usluga.

Ostali porezi na proizvodnju mogu se plaćati na zemljište, fiksnu aktivu ili radnu snagu zaposlenu u proizvodnom procesu ili na određene djelatnosti ili transakcije.

4.23. U ostale poreze na proizvodnju (D.29) uključeno je sljedeće:

(a) porezi na vlasništvo ili korištenje zemljišta, zgrada ili drugih objekata koje poduzeća koriste za proizvodnju (uključujući vlasnike-stanare stanova);

(b) porezi na korištenje fiksne aktive (na primjer vozila, strojeva i opreme) za potrebe proizvodnje, neovisno o tome je li aktiva u vlasništvu ili u zakupu;

(c) porezi na ukupni iznos nadnice i porezi na plaće;

(d) porezi na međunarodne transakcije (na primjer putovanja u inozemstvo, doznake u inozemstvo ili slične transakcije s nerezidentima) za potrebe proizvodnje;

(e) porezi koje poduzeća plaćaju za dozvole za rad i stručne dozvole ako se te dozvole daju automatski po plaćanju dugovanih iznosa. U ovom slučaju vjerojatno je da se radi jednostavno o sredstvu za ostvarivanje prihoda, iako država može dati certifikat ili odobrenje zauzvrat. Međutim, ako država koristi izdavanje dozvola kako bi obavljala neku odgovarajuću regulatornu funkciju, kao na primjer kad država provjerava primjerenost ili sigurnost poslovnog prostora, pouzdanost ili sigurnost korištene opreme, stručnost zaposlenog osoblja, kvalitetu ili normu proizvedenih roba ili usluga kao uvjet za davanje dotične dozvole, plaćanja se smatraju kupovinom pruženih usluga, osim ako su iznosi naplaćeni za dozvole u potpunosti nerazmjerni troškovima provjera koje je obavila država;

(f) porezi na onečišćenje od proizvodnih djelatnosti. Sastoje se od poreza na emisiju ili ispuštanje u okoliš otrovnih plinova, tekućina ili drugih štetnih tvari. Njima nisu obuhvaćena plaćanja s osnove sakupljanja i odlaganja otpada ili otrovnih tvari od strane tijela javnih vlasti, koja čine intermedijarnu potrošnju poduzeća;

(g) nedovoljno plaćanje PDV-a kao posljedica paušalnog sustava, što je često slučaj u poljoprivredi.

4.24. Iz ostalih porezi na proizvodnju isključeni su porezi na osobno korištenje vozila i drugog od strane kućanstava, koji se bilježe pod tekuće poreze na dohodak, bogatstvo i sl.

Porezi na proizvodnju i uvoz koji se plaćaju institucijama Europske unije

4.25. U poreze na proizvodnju i uvoz koji se plaćaju institucijama Europske unije uključeni su sljedeći porezi koje naplaćuju nacionalne vlade u ime institucija Europske unije: primici od zajedničke poljoprivredne politike: nameti na uvozne poljoprivredne proizvode, novčani kompenzacijski iznosi koji se plaćaju na izvoz i uvoz, nameti na proizvodnju šećera i porez na izoglukozu, porez na suodgovornost na mlijeko i žitarice; primici od trgovine s trećim zemljama: carine uvedene na temelju Integrirane tarife Europske zajednice (TARIC).

Porezima na proizvodnju i uvoz koji se plaćaju institucijama Europske unije nisu obuhvaćena treća vlastita sredstva koja se temelje na PDV-u koja je uključena u druge tekuće transfere pod naslovom „Vlastita sredstva EU-a koja se temelje na PDV-u i BND-u” (D.76) (vidjeti stavak 4.140.).

Porezi na proizvodnju i uvoz: vrijeme bilježenja i iznosi koji se bilježe

4.26. Bilježenje poreza na proizvodnju i uvoz: porezi na proizvodnju i uvoz bilježe se kad se obave aktivnosti, transakcije ili nastupe drugi događaji koji stvaraju obveze plaćanja poreza.

4.27. Neke gospodarske aktivnosti, transakcije ili događaji koji stvaraju obvezu plaćanja poreza izmiču pažnji poreznih tijela. Iz tih aktivnosti, transakcija ili događaja ne proizlazi financijska aktiva ili pasiva u obliku dugovanja ili potraživanja. Bilježeni iznosi su oni koji su utvrđeni poreznim obračunima, prijavama ili drugim dokumentima kojima se stvaraju obveze u obliku obveze plaćanja za porezne obveznike. Nema imputiranja poreza koji nisu utvrđeni poreznim obračunima.

Porezi koji se bilježe u računima dolaze iz dva izvora: iznosa utvrđenih obračunima i prijavama ili na temelju gotovinskih primitaka.

(a) Ako se koriste obračuni i prijave, iznosi se ispravljaju za koeficijent koji odražava obračunane i prijavljene, a nikad naplaćene iznose. Alternativno postupanje je da se kapitalni transfer (D.995) relevantnim sektorima, kako je opisan u točki (j) stavka 4.165., bilježi kao jednak tom ispravku. Koeficijenti se procjenjuju na temelju prethodnog iskustva i sadašnjih očekivanja u odnosu na obračunane i prijavljene, a nikad naplaćene iznose. Oni se određuju prema različitim vrstama poreza.

(b) Ako se koriste gotovinski primici, oni moraju biti vremenski usklađeni tako da se novac pripiše u vrijeme obavljanja aktivnosti kako bi se stvorila porezna obveza. Ovo se usklađivanje temelji na prosječnoj vremenskoj razlici između aktivnosti i poreznog primitka u gotovini.

4.28. Ukupna vrijednost bilježenih poreza uključuje pripisanu, dospjelu zateznu kamatu na poreze i novčane kazne koje su odredila porezna tijela kad se te kamate i novčane kazne ne mogu utvrditi zasebno. Ukupnom vrijednošću poreza obuhvaćena su davanja uvedena u pogledu naplate ili povrata dugovanih poreza. Ukupna vrijednost umanjuje se za iznos svih smanjenja poreza koja je provela opća država u okviru ekonomske politike i svih povrata poreza proizašlih iz preplaćenog poreza.

4.29. U sustavima računa porezi na proizvodnju i uvoz (D.2) bilježe se kako slijedi:

(a) na strani uporaba, u računu stvaranja dohotka ukupnog gospodarstva;

(b) na strani izvora, u računu alokacije primarnog dohotka sektora opće države i u računu inozemstva za primarne dohotke i tekuće transfere.

Porezi na proizvode bilježe se kao izvori u račun roba i usluga ukupnog gospodarstva. Ovo omogućava da se izvori roba i usluga - vrednovani bez poreza na proizvode - uravnoteže s uporabama koje se vredniju s tim porezima.

Ostali porezi na proizvodnju (D.29) bilježe se kao uporabe u računu stvaranja dohotka djelatnosti ili sektora koji ih plaćaju.

SUBVENCIJE (D.3)

4.30.  Definicija: subvencije (D.3) su tekući nepovratni iznosi koje isplaćuje opća država ili institucije Europske unije rezidentnim proizvođačima.

Sljedeći su primjeri ciljeva davanja subvencija:

(a) utjecanje na razine proizvodnje:

(b) utjecanje na cijene proizvoda; ili

(c) utjecanje na primitke od proizvodnih faktora.

Netržišni proizvođači mogu dobiti ostale subvencije za proizvodnju samo ako ta plaćanja ovise o općim propisima primjenjivima kako na tržišne tako i na netržišne proizvođače.

Subvencije na proizvode ne bilježe se u netržišni output (P.13).

4.31. Subvencije koje dodjeljuju institucije Europske unije pokrivaju samo tekuće transfere koje navedene institucije izravno obave prema jedinicama rezidentnih proizvođača.

4.32. Subvencije se dijele na:

(a) subvencije na proizvode (D.31):

(1) uvozne subvencije (D.311);

(2) ostale subvencije na proizvode (D.319);

(b) ostale subvencije na proizvodnju (D.39).

Subvencije na proizvode (D.31)

4.33.  Definicija: subvencije na proizvode (D.31) subvencije su koje se plaćaju po jedinici proizvedene ili uvezene robe ili usluge.

Iznos subvencija na proizvode može se iskazati na sljedeće načine:

(a) kao određen iznos novca po jedinici količine roba ili usluge;

(b) kao određeni postotak cijene po jedinici;

(c) kao razlika između određene ciljne cijene i tržišne cijene koju plaća kupac.

Subvencija na proizvod obično postaje plativa kad se roba proizvede, proda ili uveze, ali može biti plativa i u drugim okolnostima, kao na primjer, kad se roba prenese, iznajmi, isporuči ili iskoristi za vlastitu potrošnju ili investiranje u vlastiti kapital.

Subvencije na proizvode primjenjuju se samo na tržišne outpute (P.11) ili na outpute za vlastitu krajnju uporabu (P.12).

Uvozne subvencije (D.311)

4.34.  Definicija: uvozne subvencije (D.311) sastoje se od subvencija na robu i usluge koje postaju plative kad roba prijeđe državnu granicu radi uporabe na ekonomskom području ili kad se usluge isporuče rezidentnim institucionalnim jedinicama.

U uvozne subvencije uključeni su gubici nastali zbog namjerne državne politike državnih trgovinskih organizacija čija je funkcija kupovati proizvode od nerezidenata pa ih zatim prodavati rezidentima po nižim cijenama.

Ostale subvencije na proizvode (D.319)

4.35. Ostalim subvencijama na proizvode (D.319) obuhvaćeno je sljedeće:

(a) subvencije na proizvode kućne uporabe: one se sastoje od subvencija koje se plaćaju rezidentnim proizvođačima u pogledu njihove proizvodnje koja se koristi ili troši na ekonomskom području;

(b) gubici državnih trgovinskih organizacija čija je funkcija kupovati proizvode rezidentnih proizvođača pa ih zatim prodavati rezidentima ili nerezidentima po nižim cijenama, kad ti gubici nastanu zbog namjerne državne gospodarske ili socijalne politike;

(c) subvencije javnim društvima ili kvazi-društvima za podmirenje neprestanih gubitaka od proizvodnih djelatnosti koje ona snose kao posljedicu naplatnih cijena nižih od njihovih prosječnih troškova proizvodnje zbog namjerne državne ili europske gospodarske i socijalne politike;

(d) izravne subvencije na izvoz koje se plaćaju izravno rezidentnim proizvođačima kad roba napusti ekonomsko područje ili kad se usluge pružaju nerezidentima - osim povrata na carinskoj granici prethodno plaćenih poreza na proizvode i odricanja od poreza koji bi se dugovali da se roba prodaje ili koristi na ekonomskom području;

Ostale subvencije na proizvodnju (D.39)

4.36.  Definicija: ostale subvencije na proizvodnju (D.39) sastoje se od subvencija osim subvencija na proizvode, koje jedinice rezidentnog proizvođača mogu dobiti kao posljedicu obavljanja proizvodnje.

Netržišni proizvođači mogu dobiti ostale subvencije za proizvodnju za svoj netržišni output samo ako ta plaćanja opće države ovise o općim propisima primjenjivima kako na tržišne tako i na netržišne proizvođače.

4.37. U ostale subvencije na proizvodnju (D.39) uključeni su sljedeći primjeri:

(a) subvencije za plaće ili radnu snagu, to jest, subvencije koje se plaćaju za ukupni račun nadnice ili plaće ili ukupnu radnu snagu ili za zapošljavanje određenih kategorija ljudi, kao što su osobe s tjelesnim oštećenjem ili osobe koje su nezaposlene dulje vrijeme ili za troškove plana obuke koje organiziraju ili financiraju poduzeća;

(b) subvencije za smanjenje zagađenja: sastoje se od tekućih subvencija namijenjenih pokrivanju dijela ili svih troškova dodatne prerade u svrhu smanjenja ili suzbijanja ispuštanja onečišćujućih tvari u okoliš;

(c) potpore za oslobođenje od plaćanja kamata koje se daju jedinicama rezidentnih proizvođača i kad su namijenjene poticanju ili investiranju u kapital. Kad potpora ima dvostruku namjenu kako financiranja otplate duga tako plaćanja kamate na njega i kad je nije moguće podijeliti na ta dva elementa, cijela se potpora smatra investicijskom potporom. Poticaji za oslobođenje od plaćanja kamate tekući su transferi osmišljeni kako bi proizvođačima olakšali poslovne troškove. U računima se smatraju subvencijama proizvođačima koji imaju koristi od njih i kad razliku u kamati plaća država izravno kreditnoj instituciji koja je odobrila kredit;

(d) prekomjerno plaćanje PDV-a kao posljedica paušalnog sustava, što je često slučaj u poljoprivredi.

4.38. Sljedeće se ne smatra subvencijama (D.3):

(a) tekući transferi opće države kućanstvima u njihovom svojstvu potrošača. Smatraju se socijalnim naknadama (D.62 ili D.63) ili raznim tekućim transferima (D.75);

(b) tekući transferi između različitih dijelova opće države u njihovom svojstvu proizvođača netržišnih roba i usluga, osim ostalih subvencija na proizvodnju (D.39). Tekući transferi bilježe se kao tekući transferi unutar opće države (D.73);

(c) investicijske potpore (D.92);

(d) izvanredne uplate u fondove socijalnog osiguranja u mjeri u kojoj su te uplate namijenjene povećanju aktuarskih rezervi tih fondova. Te se uplate bilježe kao ostali kapitalni transferi (D.99);

(e) transferi opće države nefinancijskim društvima i kvazi-društvima za potrebe pokrivanja gubitaka akumuliranih tijekom nekoliko financijskih godina ili posebnih gubitaka zbog čimbenika izvan kontrole poduzeća, koji se bilježe kao ostali kapitalni transferi (D.99);

(f) otpis dugova koje su jedinice proizvođača imale prema državi (kao posljedica, primjerice, kredita koje je državna agencija odobrila nefinancijskom poduzeću koje je akumuliralo poslovne gubitke tijekom nekoliko financijskih godina). Te se transakcije u računima smatraju ostalim kapitalnim transferima (D.99);

(g) plaćanja opće države ili inozemstva za štete na kapitalnoj robi ili gubitke kapitalnih roba zbog ratnih djelovanja, drugih političkih događaja ili nacionalnih katastrofa. Bilježe se kao ostali kapitalni transferi (D.99);

(h) dionice i drugi vlasnički vrijednosni papiri u trgovačkim društvima koje je kupila opća država, koji su iskazani pod naslovom vlasnički vrijednosni papiri i udjeli u investicijskim fondovima (AF.5);

(i) plaćanja agenciji opće države koja je preuzela odgovornost za prekomjerna mirovinska davanja koja utječu na javno poduzeće. Ta se plaćanja bilježe kao razni tekući transferi (D.75);

(j) plaćanja opće države tržišnim proizvođačima za potpuno ili djelomično plaćanje roba i usluga koje ti tržišni proizvođači izravno i samostalno pružaju kućanstvima u kontekstu socijalnih rizika ili potreba (vidjeti stavak 4.84.) i na koja kućanstva imaju pravo. Ta su plaćanja uključena u izdatak za individualnu potrošnju opće države (P.31) i naknadno u socijalne transfere u naturi - tržišnu proizvodnju koju kupuju država i NPUSK-ovi (D.632) i stvarnu individualnu potrošnju kućanstava (P.41).

4.39. Vrijeme bilježenja: subvencije (D.3) se bilježe kad nastane transakcija ili događaj (proizvodnja, prodaja, uvoz itd.) koji dovodi do subvencije.

Posebni slučajevi su sljedeći:

(a) subvencije u obliku razlike između kupovne cijene i prodajne cijene koju naplaćuje državna trgovinska agencija bilježe se u trenutku u kojem agencija kupi robu;

(b) subvencije čija je namjena pokriti gubitak koji je nastao za proizvođača bilježe se u trenutku u kojem agencija opće države odluči pokriti gubitak.

4.40. Subvencije (D.3) bilježe se kao:

(a) negativne uporabe u računu stvaranja dohotka ukupnog gospodarstva;

(b) negativni izvori u računu alokacije primarnog dohotka sektora opće države i u računu inozemstva za primarne dohotke i tekuće transfere.

Subvencije na proizvode bilježe se kao negativni izvori u računu roba i usluga ukupnog gospodarstva.

Ostale subvencije na proizvodnju (D.39) se bilježe kao izvori u računu stvaranja dohotka djelatnosti ili sektora koji ih plaćaju.

Posljedice sustava višestrukih deviznih tečajeva po poreze na proizvodnju i uvoz te po subvencije: višestruki devizni tečajevi trenutačno nisu primjenjivi među državama članicama. U takvom sustavu:

(a) implicitni porezi na uvoz smatraju se porezima na uvoz isključujući PDV i carinu (D.2122);

(b) implicitni porezi na izvoz smatraju se porezima na proizvode, isključujući PDV i uvozne poreze (D.214);

(c) implicitne subvencije na proizvode smatraju se uvoznim subvencijama (D.311);

(d) implicitne subvencije na izvoz smatraju se ostalim subvencijama na proizvode (D.319).;

VLASNIČKI DOHODAK (D.4)

4.41.  Definicija: vlasnički dohodak (D.4.) stvara se kad vlasnici financijske aktive i prirodnih resursa stave financijsku aktivu i prirodne resurse na raspolaganje drugim institucionalnim jedinicama. Dohodak koji se plaća za uporabu financijske aktive naziva se investicijskim dohotkom, dok se dohodak koji se plaća za uporabu prirodnih resursa naziva zakupninom. Vlasnički je dohodak zbroj investicijskog dohotka i zakupnine.

Vlasnički dohodci se razvrstavaju kako slijedi:

(a) kamata (D.41);

(b) raspodijeljeni dohodak društava (D.42);

(1) dividende (D.421);

(2) povlačenje iz dohotka kvazi-društava (D.422);

(c) ponovno uložena zarada od izravnih stranih ulaganja (D.43);

(d) ostala ulaganja (D.44):

(1) dohodak od ulaganja koji se pripisuje ugovarateljima osiguranja (D.441);

(2) dohodak od ulaganja koji se plaća iz mirovinskih prava (D.442);

(3) dohodak od ulaganja koji se može pripisati dioničarima zajedničkih investicijskih fondova (D.443);

(e) zakupnine (D.45).

Kamata (D.41)

4.42.  Definicija: kamata (D.41) je vlasnički dohodak koji primaju vlasnici financijske aktive za stavljanje na raspolaganje te financijske aktive drugoj institucionalnoj jedinici. Primjenjuje se na sljedeću financijsku aktivu:

(a) depozite (AF.2);

(b) dužničke instrumente (AF.3);

(c) zajmove (AF.4);

(d) ostala potraživanja (AF.8).

Dohodak od držanja i alokacija posebnih prava vučenja (SDR) i od nealociranih računa zlata smatra se kamatom. Financijska aktiva koja za posljedicu ima kamatu čini potraživanja vjerovnika od dužnika. Vjerovnici pozajmljuju financijska sredstva dužnicima što dovodi do stvaranja jednog od gore navedenih financijskih instrumenata.

Kamate na depozite i zajmove

4.43. Iznosima kamata koje na depozite daju i koje na zajmove naplaćuju financijske institucije obuhvaćen je ispravak za maržu koji predstavlja implicitno plaćanje za pružene usluge financijskih institucija pri davanju zajmova i prihvaćanja depozita. Plaćanje ili primici podijeljeni su na dio naknada za usluge i dio koncepta kamata nacionalnih računa. Stvarna plaćanja financijskim institucijama ili primici financijskih institucija, opisani kao bankovna kamata koju treba podijeliti tako da se koncept kamata nacionalnih računa i naknade za usluge mogu bilježiti zasebno. Iznosi kamata nacionalnih računa, koje zajmoprimci plaćaju financijskim institucijama manji su od bankovne kamate za procijenjene vrijednosti plativih naknada dok su iznosi kamata nacionalnih računa koje potražuju depozitari veći od bankovne kamate za iznos plative naknade za uslugu. Vrijednosti naknada bilježi se kao prodaja usluga u proizvodne račune financijskih institucija i kao uporabe u račune njihovih klijenata.

Kamata na dužničke instrumente

4.44. Kamata na dužničke instrumente obuhvaća kamatu na mjenice i slične kratkoročne instrumente te kamatu na obveznice i zadužnice.

Kamata na mjenice i slične kratkoročne instrumente

4.45. Razlika između nominalne vrijednosti i plaćene cijene u trenutku izdanja (odnosno diskonta) je mjera kamate koja se plaća tijekom životnog vijeka mjenice. Povećanje vrijednosti mjenice zbog akumulirane pripisane kamate ne predstavlja vlasničku dobit jer je prouzročena povećanjem neplaćene glavnice, a ne promjenom cijene aktive. Ostale promjene vrijednosti mjenice smatraju se vlasničkim dobicima/gubicima.

Kamata na obveznice i zadužnice

4.46. Obveznice i zadužnice dugoročne su vrijednosnice koje vlasniku daju bezuvjetno pravo na fiksni ili ugovorno utvrđeni varijabilni prihod novca u obliku isplata kuponskih kamata ili na određeni fiksni iznos na određeni datum ili datume kad vrijednosnica postaje iskupivom, ili oba navedena prava.

(a) obveznice bez kupona: nema isplata kuponskih kamata. Kamata koja se temelji na razlici između cijene iskupa i cijene izdanja mora se raspodijeliti po godinama do datuma dospijeća obveznice. Vlasnik obveznice ponovno ulaže kamatu koja se pripisuje svake godine tako da se protustavke koje odgovaraju vrijednosti pripisane kamate bilježe u financijski račun kao vlasnikovo stjecanje dodatnih obveznica i kao dodatno izdanje dodatnih obveznica od strane izdavatelja ili dužnika (to jest kao rast „obujma” prvobitne obveznice);

(b) druge obveznice, uključujući obveznice s velikim diskontom. Kamata se sastoji od dva elementa:

(1) iznos novčanog dohotka od kuponskih kamata koji se dobiva u svakom razdoblju;

(2) iznos obračunane kamate u svakom razdoblju koja se pripisuje razlici između cijene iskupa i cijene izdanja, izračunano kao i za obveznice bez kupona;

(c) vrijednosnice vezane uz indeks:

(1) iznosi kuponski kamata i/ili neplaćene glavnice vezani su za opći indeks cijena. Promjena vrijednosti neplaćene glavnice između početka i kraja određenog obračunskog razdoblja zbog kretanja odnosnog indeksa smatra se kamatom pripisanom u tom razdoblju uz sve kamate dospjele na plaćanje u tom razdoblju;

(2) iznosi koji se plaćaju o dospijeću vezani su za parcijalni indeks kojim je obuhvaćen element vlasničkog dobitka. Pripisivanje kamata utvrđuje se određivanjem stope prirasta u trenutku izdanja. Prema tome, kamata je razlika između cijene izdanja i tržišnog očekivanja na početku svih iznosa koje će dužnik morati platiti; taj iznos bilježi se kao kamata pripisiva tijekom životnog vijeka instrumenta. Ovaj se pristup bilježi kao dohodak s osnove prinosa od dospijeća pri izdavanju, što obuhvaća rezultate indeksacije predviđene u trenutku stvaranja instrumenta. Odstupanje od temeljnog indeksa od prvobitno očekivanog dovodi do vlasničkih dobitaka ili gubitaka koji obično neće nestati tijekom životnog vijeka instrumenta.

Kamata koja se pripisuje kao posljedica indeksacije zapravo se ponovno ulaže u vrijednosnicu i mora se bilježiti u financijske račune vlasnika i izdavatelja.

Ugovori o zamjeni kamatnih stopa i terminski ugovori o kamatnoj stopi

4.47. Plaćanje koje proizlazi iz aranžmana o zamjeni bilježi se u financijski račun kao transakcija s financijskim izvedenicama, a ne kao kamata bilježena kao vlasnički dohodak. Transakcije iz terminskih ugovora o kamatnoj stopi bilježe se u financijski račun kao transakcije s financijskim izvedenicama, a ne kao vlasnički dohodak.

Kamata na financijski leasing

4.48. Financijski leasing metoda je financiranja, primjerice, kupovine strojeva i opreme. Davatelj leasinga kupuje opremu, a primatelj leasinga ugovara plaćanje najamnina koje omogućuju davatelju leasinga, tijekom razdoblja trajanja ugovora, povrat njegovih troškova, uključujući kamate plaćene na novac koji je korišten za kupovinu opreme.

Smatra se da davatelj leasinga daje primatelju zajam u iznosu istovjetnom iznosu cijene koju je kupac platio za aktivu, a taj se zajam otplaćuje tijekom razdoblja trajanja leasinga. Smatra se, stoga, da najamninu koju plaća primatelj leasinga u svakom razdoblju čine dva elementa: otplata glavnice i plaćanje kamate. Kamatna stopa na pripisani zajam utvrđuje se prema ukupnom iznosu plaćenih najamnina tijekom trajanja leasinga u odnosu na kupovnu cijenu aktive. Dio najamnine koji čini kamatu opada tijekom trajanja leasinga kako se otplaćuje glavnica. Prvobitni najam primatelja leasinga, s naknadnim otplatama glavnice, bilježi se u financijski račun davatelja leasinga i primatelja leasinga. Plaćanje kamate bilježi se kao kamata u računu primarne raspodjele dohotka.

Ostale kamate

4.49. Ostalim kamatama obuhvaćeno je sljedeće:

(a) kamata na minus na bankovnom računu;

(b) dodatna kamata koja se plaća na depozite koji stoje dulje od prvobitno ugovorenog; i

(c) plaćanja kamata vlasnicima obveznica dodijeljenih na temelju nagradnog izvlačenja.

Vrijeme bilježenja

4.50. Kamata se bilježi na obračunskoj osnovi, to jest, kamata se bilježi kako se vjerovniku neprestano pripisuje tijekom vremena na iznos neotplaćene glavnice. Kamata koja se pripisuje u svakom obračunskom razdoblju mora se bilježiti, bez obzira je li stvarno plaćena ili pripisana neotplaćenoj glavnici. Kad nije plaćena, povećanje glavnice bilježi se u financijski račun kao stjecanje financijske aktive od strane vjerovnika i kao istovijetno preuzimanje obveze od strane dužnika.

4.51. Kamata se bilježi prije odbitka poreza na nju. Primljena i plaćena kamata bilježi se s odobrenim oslobođenjima od kamate, neovisno o tome plaćaju li se ta odobrenja izravno financijskim institucijama ili korisnicima (vidjeti stavak 4.37.).

Vrijednost usluga koje pružaju financijski posrednici koje su raspoređene na različite klijente, stvarna plaćanja kamate prema financijskim posrednicima ili primitke kamata od njih usklađuju se kako bi se uklonile marže koje predstavljaju implicitne naknade koje učine financijski posrednici. Iznos kamate koji korisnici kredita plaćaju financijskim posrednicima potrebno je umanjiti za procijenjene vrijednosti dugovanih naknada, dok je iznos kamate koji potražuju ulagači potrebno povećati. Vrijednosti naknada smatraju se plaćanjima usluga koje pružaju financijski posrednici svojim klijentima, a ne plaćanjima kamate.

4.52. Kamata se u sustavu računa bilježi kao:

(a) izvori i uporabe u računu alokacije primarnog dohotka sektora;

(b) izvori i uporabe u računu sektora inozemstva za primarne dohotke i tekuće transfere.

Raspodijeljeni dohodak društava (D.42)

Dividende (D.421)

4.53.  Definicija: dividende (D.421) su oblik vlasničkog dohotka na koji vlasnici dionica (AF.5) stječu pravo kao posljedicu, primjerice, stavljanja financijskih sredstava na raspolaganje društvima.

Prikupljanje vlasničkog kapitala izdavanjem dionica je način prikupljanja novčanih sredstava. Za razliku od kreditnog kapitala, vlasnički kapital ne prouzrokuje obvezu određenu u novčanom smislu i ne daje vlasnicima dionica društva pravo na fiksni ili unaprijed određeni prihod. Dividende su sve raspodjele dobiti koje dioničari ili vlasnici društva prime od društva.

4.54. Dividendama su obuhvaćeni i:

(a) dionice izdane dioničarima kao isplata dividende za financijsku godinu. Izdanja bonusnih dionica koja predstavljaju kapitalizaciju vlastitih sredstava u obliku pričuva i neraspodijeljene dobiti te stvaraju nove dionice za dioničara razmjerno njihovim udjelima, nisu uključena;

(b) dohodak koji javna poduzeća priznata kao neovisne pravne osobe koje nisu osnovane kao trgovačka društva plaćaju općoj državi;

(c) dohodak ostvaren od aktivnosti koje nisu uzete u promatranje i koji je prenesen vlasnicima društava koji sudjeluju u tim aktivnostima za vlastite potrebe.

4.55. Iz dividendi (D.421) su isključene superdividende.

Superdividende su dividende koje su velike u odnosu na nedavnu razinu dividendi i zarade. Kako bi se procijenilo jesu li dividende velike, koristi se pojam raspodjeljivog dohotka. Raspodjeljivi dohodak društva jednak je poduzetničkom dohotku, uvećano za sva potraživanja s naslova tekućih transfera i umanjeno za sve dugovane tekuće transfere te umanjeno za ispravak za promjene u mirovinskim pravima. Omjer dividendi i raspodjeljivog dohotka odnedavno se koristi za procjenu vjerodostojnosti tekuće razine dividendi. Ako se razina dividendi proglasi prekomjernom, dividende koje prouzrokuju višak smatraju se financijskim transakcijama i kategoriziraju se kao „superdividende”. Te se superdividende smatraju povlačenjem vlasničkog kapitala iz društva (F.5). Taj se tretman primjenjuje na društva, bilo da su pravne osobe, bilo da su kvazi-društva i bilo da podliježu inozemnoj, bilo domaćoj privatnoj kontroli.

4.56. U slučaju javnih društava superdividende su velika i neredovna plaćanja ili plaćanja koja prelaze poduzetnički dohodak u odnosnom obračunskom razdoblju, koja se financiraju iz akumuliranih pričuva ili prodaje aktive. Sperdividende javnih društava moraju se bilježiti kao povlačenja vlasničkih udjela (F.5) za iznos razlike između plaćanja i poduzetničkog dohotka u odnosnom obračunskom razdoblju (vidjeti stavak 20.206.).

Predujmovi dividendi opisani su u stavku 20.207.

4.57. Vrijeme bilježenja: Premda predstavljaju dio dohotka ostvarenog tijekom određenog razdoblja, dividende se ne bilježe na obračunskoj osnovi. Kratko, nakon što se dividenda prijavi, ali prije no što uistinu postane plativom, dionice se mogu prodati „bez dividende”, što znači da se dividenda još uvijek mora isplatiti vlasniku na datum na koji je prijavljena, a ne na datum dospijeća. Dionica prodana „bez dividende” stoga vrijedi manje od one prodane bez ovog ograničenja. Vrijeme bilježenja dividendi je trenutak u kojem cijena dionice počinje kotirati bez dividende, a ne po cijeni u koju je dividenda uključena.

Dividende se bilježe kao:

(a) uporabe u računu alokacije primarnog dohotka sektora u koje su razvrstana društva;

(b) izvori u računu alokacije primarnog dohotka sektora u koje su razvrstani dioničari;

(c) uporabe i izvori u računu sektora inozemstva za primarne dohotke i tekuće transfere.

Povlačenja iz dohotka kvazi-društava (D.422)

4.58.  Definicija: povlačenja iz dohotka kvazi-društava (D.4222) iznosi su koje poduzetnici povlače za vlastite potrebe iz dobiti koju su ostvarila kvazi-društva koja im pripadaju.

Ta povlačenja bilježe se prije odbitka tekućih poreza na dohodak, bogatstvo i sl. za koje se smatra da ih uvijek plaćaju vlasnici tvrtki.

Kad kvazi-društvo ostvari poslovnu dobit, jedinica u čijem je vlasništvu može ostaviti dio ili cijelu dobit u tvrtki, posebno za potrebe investiranja. Dohodak koji ostane u tvrtki prikazuje se kao štednja kvazi-društva, a samo dobit koju vlasnici jedinice povuku bilježi se u račune pod naslov povlačenja iz dohotka kvazi-društava.

4.59. Kad dobit u sektoru inozemstva ostvare poslovnice, filijale i sl. rezidentnih poduzeća, pod uvjetom da se te poslovnice i sl. smatraju nerezidentnim jedinicama, zadržana dobit iskazuje se kao ponovno uložena zarada od izravnih stranih ulaganja. Samo se dohodak stvarno prenesen matičnom poduzeću u računima smatra povlačenjima iz dohotka kvazi-društava primljenog iz inozemstva. Ista se načela primjenjuju na odnose između poslovnica, filijala i sl. koje posluju na ekonomskom području i nerezidentnog matičnog poduzeća kojem pripadaju.

4.60. Povlačenjima iz dohotka kvazi-društava obuhvaćen je neto poslovni višak koji su primili rezidenti kao vlasnici zemljišta i zgrada u inozemstvu ili nerezidenti kao vlasnici zemljišta i zgrada na dotičnom ekonomskom području. U pogledu transakcija zemljištem i zgradama koje obavljaju nerezidentne jedinice na ekonomskom području određene zemlje, stvaraju se domaće rezidentne jedinice u kojima nerezidentni vlasnici posjeduju vlasničke udjele.

Vrijednost zakupnine stanova u inozemstvu u kojima stanuju vlasnici bilježi se kao uvoz usluga, a odnosni neto poslovni višak kao primarni dohodak koji se plaća inozemstvu.

Povlačenjima iz dohotka kvazi-društava obuhvaćen je dohodak ostvaren od aktivnosti kvazi-društava koje nisu uzete u promatranje, koji se prenosi vlasnicima društava koji sudjeluju u tim djelatnostima za vlastite potrebe.

4.61. U povlačenja iz dohotka kvazi-društava nisu uključeni iznosi koje njihovi vlasnici prime od:

(a) prodaje postojećih kapitalnih roba angažiranih u fiksnoj aktivi;

(b) prodaje zemljišta i ostale neproizvedene aktive;

(c) povlačenja vlasničkih udjela.

Ti se iznosi u financijskom računu smatraju povlačenjima iz vlasničkih udjela, jer su jednaki iznosu djelomične ili ukupne likvidacije vlasničkih udjela u kvazi-društvima. Ako je kvazi-društvo u vlasništvu države i ako neprestano posluje s manjkom zbog namjerne državne gospodarske i socijalne politike, redovni transferi financijskih sredstava države poduzeću za potrebe pokrivanja njegovih gubitaka smatraju se subvencijama.

4.62. Vrijeme bilježenja: povlačenja iz dohotka kvazi-društava bilježe se kad ih provedu vlasnici.

4.63. Povlačenja iz dohotka kvazi-društava u sustavu računa pojavljuju se kao:

(a) uporabe u računu alokacije primarnog dohotka sektora u koje su kvazi-društva razvrstana;

(b) izvori u računu alokacije primarnog dohotka sektora u koje su vlasnici razvrstani;

(c) uporabe i izvori u računu inozemstva za primarne dohotke i tekuće transfere.

Ponovno uložena zarada od izravnih ulaganja u inozemstvo (D.43)

4.64.  Definicija: ponovno uložena zarada od izravnih ulaganja u inozemstvo (D.43) jednaka je poslovnom višku poduzeća za izravna ulaganja u inozemstvo

uvećano

za vlasnički dohodak ili tekuće transfere koji se potražuju,

umanjeno

za vlasnički dohodak ili tekuće transfere koji se duguju, uključujući stvarne doznake izravnim inozemnim investitorima i tekuće poreze koje treba platiti na dohodak, bogatstvo i sl. poduzeća za izravna ulaganja u inozemstvo.

4.65. Poduzeće za izravna ulaganja u inozemstvo može biti pravna osoba ili subjekt koji nije pravna osoba, u kojem investitor koji je rezidentan u drugom gospodarstvu drži 10 % ili više redovnih dionica ili prava glasa, kada je riječ o u pravnoj osobi ili njihovog ekvivalenta, kada je riječ o subjektu koji nije pravna osoba. Poduzećima za izravna ulaganja u inozemstvo obuhvaćeni su subjekti koji su utvrđeni kao društva-kćeri, povezana društva i poslovnice. Društvo kćer je društvo u više od 50 %-tnom vlasništvu investitora, povezano društvo je društvo u 50 %-tnom ili manjem vlasništvu investitora, a poslovnica je subjekt u potpunom ili zajedničkom vlasništvu subjekta koji nije pravna osoba. Odnos izravnog ulaganja u inozemstvo može biti izravan ili neizravan, ovisno o vlasničkom lancu. „Poduzeća za izravna ulaganja u inozemstvo” širi su pojam od „društava pod inozemnom kontrolom”.

4.66. Stvarne raspodjele mogu se obaviti iz poduzetničkog dohotka poduzeća za izravna ulaganja u inozemstvo u obliku dividendi ili povlačenja dohotka iz kvazi-društava. Usto, zadržana dobit smatra se kao da je raspodijeljena i doznačena inozemnim izravnim ulagačima razmjerno njihovom vlasništvu nad vlasničkim udjelima poduzeća i kao da su je oni zatim ponovno uložili povećanjem vlasničkih udjela u financijskom računu. Ponovno uložena zarada od izravnih ulaganja u inozemstvo može biti pozitivna ili negativna.

4.67. Vrijeme bilježenja: ponovno uložena zarada od izravnih ulaganja u inozemstvo bilježi se kad je ostvarena.

U sustavu računa, ponovno uložena zarada od izravnih stranih ulaganja bilježi se kao:

(a) uporabe i izvori u računu alokacije primarnog dohotka sektora;

(b) uporabe i izvori u računu inozemstva za primarne dohotke i tekuće transfere.

Ostala ulaganja (D.44)

Dohodak od ulaganja koji se pripisuje ugovarateljima osiguranja (D.441)

4.68.  Definicija: Dohodak od ulaganja koji se pripisuje ugovarateljima osiguranja odgovara ukupnom primljenom primarnom dohotku od ulaganja tehničkih pričuva osiguranja. Pričuve su kad osiguravajuće društvo prizna odnosnu obvezu ugovarateljima osiguranja.

Osiguravajuća društva ulažu tehničke pričuve osiguranja u financijsku aktivu ili zemljište (od kojih se dobiva neto vlasnički dohodak, to jest, nakon odbitka svih plaćenih kamata) ili zgrade (kojima se ostvaruju neto poslovni viškovi).

Dohodak od ulaganja koji se pripisuje ugovarateljima osiguranja bilježi se zasebno po ugovarateljima neživotnih osiguranja i ugovarateljima životnih osiguranja.

Obveze po policama neživotnog osiguranja osiguravajućeg društva prema ugovaratelju osiguranja su iznos premije uplaćene, ali još nezarađene, vrijednost dospjelih, a neplaćenih odštetnih zahtjeva i pričuve za još neprijavljene štete ili štete koje su prijavljene, ali nisu još isplaćene. Osiguravajuće društvo ima tehničke pričuve za pokriće ove obveze. Dohodak od ulaganja u ove pričuve smatra se dohotkom koji se pripisuje ugovarateljima osiguranja pa se zatim raspodjeljuje ugovarateljima osiguranja u računu alokacije primarnog dohotka te se vraća osiguravajućem društvu kao dodatak premiji u računu sekundarne raspodjele dohotka.

Za institucionalnu jedinicu koja upravlja planom standardiziranih kreditnih osiguranja za naknade, može postojati i dohodak od ulaganja ostvaren od pričuva naknada, no on se mora i prikazati kao da je raspodijeljen jedinicama koje plaćaju naknade (koje ne moraju biti jedinice koje ostvaruju korist od osiguranja) te se smatra dodatnim naknadama u računu sekundarne raspodjele dohotka.

Za police životnog osiguranja i anuitete, osiguravajuća društva imaju obveze prema ugovarateljima osiguranja i rentijerima u iznosu jednakom sadašnjoj vrijednosti očekivanih šteta. Za pokriće tih obveza osiguravajuća društva imaju financijska sredstva koja pripadaju ugovarateljima osiguranja i koja se sastoje od pripisanih bonusa od osiguranja sa sudjelovanjem u dobiti i pričuva za plaćanje budućih bonusa i drugih potraživanja kako ugovaratelja osiguranja tako i rentijera. Ta se financijska sredstva ulažu u financijsku i nefinancijsku aktivu.

Bonusi pripisivi ugovarateljima polica životnog osiguranja bilježe se kao dobit od ulaganja koju primaju ugovaratelji osiguranja i smatraju se dodacima na premiju koje ugovaratelji osiguranja plaćaju osiguravajućim društvima.

Dohodak od ulaganja koji se pripisuje ugovarateljima životnog osiguranja bilježi se u računu alokacije primarnog dohotka kao dugovanje osiguravajućeg društva i potraživanje kućanstava. Za razliku od neživotnih osiguranja ili mirovina, iznos se prenosi u štednju pa se zatim bilježi kao financijska transakcija, točnije kao povećanje obveza osiguravajućih društava, uvećano za nove premije i umanjeno za naknade za uslugu te za osiguranja koja se isplaćuju.

Dohodak od ulaganja koji se plaća iz mirovinskih prava (D.442)

4.69. Mirovinska prava proizlaze iz jedne od dvije različite vrste mirovinskih sustava. To su određeni sustavi doprinosa i određeni sustavi naknada (za mirovinu).

Određeni sustav naknada je sustav u koji se doprinosi kako poslodavaca tako i zaposlenika ulažu u ime zaposlenika kao budućih umirovljenika. Nije raspoloživ ni jedan drugi izvor financiranja mirovina niti se sredstva koriste za drugo. Dohodak od ulaganja koji se plaća na određena prava na doprinose jednak je dohotku od ulaganja na financijska sredstva uvećanom za dohodak ostvaren davanjem u zakup zemljišta i zgrada u vlasništvu fonda.

Značajka određenog sustava naknada je da se za utvrđivanje razine iznosa koji se trebaju isplatiti umirovljenicima koristi formula. Ova značajka omogućava utvrđivanje razine prava kao sadašnje vrijednosti svih budućih plaćanja, izračunane primjenom aktuarskih pretpostavki duljine životnog vijeka te gospodarskih pretpostavki o kamatama ili diskontnoj stopi. Sadašnja vrijednost prava na početku godine povećava se jer je datum dospijeća prava bliži za godinu dana. Ovo se povećanje smatra dohotkom od ulaganja koji se pripisuje primateljima mirovine u slučaju određenog sustava naknada. Na iznos povećanja ne utječe činjenica ima li mirovinski program uistinu dovoljno financijskih sredstava za ispunjenje svih obveza ili ne, niti vrsta povećanja financijskih sredstava, na primjer, radi li se o dohotku od ulaganja ili vlasničkoj dobiti.

Dohodak od ulaganja koji se može pripisati dioničarima zajedničkih investicijskih fondova (D.443 )

4.70. Dohodak od ulaganja koji se može pripisati dioničarima zajedničkih investicijskih fondova, uključujući uzajamne fondove (eng. mutual funds) i otvorene fondove (eng. unit trusts), sastoji se od sljedećih zasebnih elemenata:

 dividendi koje se pripisuju dioničarima zajedničkih investicijskih fondova (D.4431),

 zadržane dobiti koja se pripisuje dioničarima zajedničkih investicijskih fondova (D.4432).

Komponenta dividende bilježi se na isti način kao dividende pojedinih trgovačkih društava kako je opisano gore. Komponenta zadržane dobiti bilježi se primjenom istih načela kao onih opisanih za poduzeća za izravna ulaganja u inozemstvo, ali se obračunava bez ponovno uložene zarade od izravnih ulaganja u inozemstvo. Preostala zadržana odbit pripisuje se dioničarima investicijskog fonda koji napuštaju fond bez štednje, a dioničari investicijskog fonda je ponovo unašaju u fond transakcijom koja se bilježi u financijski račun.

Vlasnički dohodak koji prime uzajamni fondovi bilježi se kao vlasnički dohodak dioničara i ako nije raspodijeljen već ponovno uložen u njihovo ime.

Dioničara neizravno isplaćuju svoj udio u fondu upravljačkim društvima za upravljanje njihovim ulaganjima. Naknada za ovu uslugu je izdatak dioničara, ne fondova.

Vrijeme bilježenja: Ostala ulaganja bilježe se kad se obračunaju.

4.71. Ostala ulaganja se u sustavu računa bilježe kao:

(a) izvori u računu alokacije primarnog dohotka ugovaratelja osiguranja i imatelja udjela u investicijskom fondu;

(b) uporabe u računu alokacije primarnog dohotka osiguravatelja, mirovinskih fondova i investicijskih fondova;

(c) izvori i uporabe u računu inozemstva za primarne dohotke i tekuće transfere.

Zakupnine (D.45)

4.72.  Definicija: zakupnine su vlasnički dohodak koji prima vlasnik prirodnih resursa za stavljanje na raspolaganje prirodnog resursa drugoj institucionalnoj jedinici.

Postoje dvije različite vrste resursnih zakupnina: zakupnina zemljišta i zakupnina ispodpovršinskih resursa. Resursne zakupnine drugih prirodnih resursa, kao što je radijski spektar, slijede isti primjer.

Razlika između zakupnina i najamnina je da su zakupnine oblik vlasničkog dohotka, a najamnine plaćanja za usluge. Najamnine su iznosi koji se plaćaju na temelju operativnog leasinga za uporabu fiksne aktive koja pripada drugoj jedinici. Zakupnine su iznosi koji se plaćaju na temelju zakupa resursa za pristup prirodnom resursu.

Zakupnina zemljišta

Zakupnina koju prima vlasnik zemljišta od zakupca čini oblik vlasničkog dohotka. Zakupninama zemljišta obuhvaćene su i zakupnine koje se plaćaju vlasnicima unutarnjih voda i rijeka za pravo korištenja tih voda u rekreacijske ili druge svrhe, uključujući ribarenje.

Vlasnik zemljišta plaća zemljišne poreze i snosi troškove održavanja s osnove vlasništva nad zemljištem. Ti porezi i troškovi smatraju se plativima od osobe koja ima pravo korištenja zemljišta, za koju se smatra da ih odbija od zakupnine koju bi u suprotnom bila dužna platiti vlasniku zemljišta. Zakupnina umanjena na taj način za poreze i druge troškove koji su obveza vlasnika zemljišta naziva se „zakupnina nakon oporezivanja”.

4.73. Zakupninama zemljišta nisu obuhvaćene najamnine zgrada i stanova koji se nalaze na zemljištu; te najamnine smatraju se plaćanjem tržišne usluge koju pruža vlasnik najmoprimcu zagrade ili stana i bilježe se u račune kao intermedijarna ili finalna potrošnja najmoprimca. Ako ne postoji objektivna osnova za podjelu plaćanja na zakupninu zemljišta i najamninu zgrada koje se na njemu nalaze, ukupan se iznos smatra zakupninom kada se procjeni da vrijednost zemljišta prelazi vrijednost zgrade na zemljištu, dok se u suprotnom smatra najamninom.

Zakupnine ispodpovršinske aktive

4.74. Ovim su naslovom obuhvaćeni tantijemi koje ostvaruju vlasnici ležišta minerala ili fosilnih goriva (ugljen, nafta ili prirodni plin), bilo da su oni privatne ili državne jedinice, koji drugim institucionalnim jedinicama daju u zakup ta ležišta dozvoljavajući im njihovo istraživanje ili vađenje iz njih tijekom određenog razdoblja.

4.75. Vrijeme bilježenja zakupnina: zakupnine se bilježe u razdoblju u kojem postanu plative.

4.76. Zakupnine se u sustavu računa bilježe:

(b) pod izvore i uporabe u računu alokacije primarnog dohotka sektora;

(b) pod izvore i uporabe u računu inozemstva za primarne dohotke i tekuće transfere.

TEKUĆI POREZI NA DOHODAK, BOGATSTVO I SL. (D.5)

4.77.  Definicija: tekućim porezima na dohodak, bogatstvo i sl. (D.5) pokrivaju se sva obvezna, nepovratna plaćanja u novcu ili naturi koje povremeno uvode opća država i inozemni sektor na dohodak i bogatstvo institucionalnih jedinica te neke povremene poreze koji se ne utvrđuju na taj dohodak niti na to bogatstvo.

Tekući porezi na dohodak, bogatstvo i sl. dijele se na:

(a) poreze na dohodak (D.51);

(b) ostale tekuće poreze (D.59).

Porezi na dohodak (D.51)

4.78.  Definicija: porezi na dohodak (D.51) sastoje se od poreza na dohodak, dobit i kapitalnu dobit. Utvrđuju se na temelju stvarnog ili pretpostavljenog dohotka pojedinaca, kućanstava, društava ili neprofitnih institucija (NPU-ovi). Uključuju poreze utvrđene na udjele u vlasništvu, zemlji ili nekretninama kada se ti udjeli koriste kao osnovica za procjenu dohotka njihovih vlasnika.

Porezima na dohodak obuhvaćeni su:

(a) porezi na dohodak pojedinaca ili kućanstava, primjer kojeg je dohodak od rada, vlasništva, poduzetništva, mirovina itd., isključujući poreze koje odbijaju poslodavci, kao što su na primjer porezi po odbitku. U ovo su uključeni porezi na dohodak vlasnika subjekata koji nisu pravne osobe;

(b) porezi na dohodak ili dobit trgovačkih društava;

(c) porezi na vlasničke dobitke;

(d) porezi na dobitke od lutrije ili igara klađenja koji se plaćaju na iznose koje prime dobitnici, a koji su drugačiji od poreza na promet priređivača igara klađenja ili lutrije koji se smatraju porezima na proizvode.

Ostali tekući porezi (D.59)

4.79. Ostalim tekućim porezima (D.59) obuhvaćeni su:

(a) tekući porezi na kapital koji se sastoje od poreza na vlasništvo ili korištenje zemljišta ili zgrada, koje plaćaju vlasnici i tekućih poreza na neto bogatstvo i drugu aktivu, na primjer nakit - osim poreza navedenih pod D.29 (koje plaćaju poduzeća kao posljedicu obavljanja djelatnosti proizvodnje) i onih pod D.51 (porezi na dohodak);

(b) glavarine koje se naplaćuju po odrasloj osobi ili kućanstvu, neovisno o dohotku ili bogatstvu;

(c) porezi na rashode koji se plaćaju na ukupne rashode osoba ili kućanstava;

(d) plaćanja kućanstava za dozvole za posjedovanje ili za uporabu u neposlovne svrhe, vozila, plovila ili letjelica ili za dozvole za rekreacijski lov, streljaštvo ili ribolov itd. Razlika između poreza i kupovine usluga od države određuje se u skladu s istim kriterijima koji se koriste u slučaju iznosa koje plaćaju poduzeća, odnosno ako izdavanje dozvola podrazumijeva malo rada ili nikakav rad države ili ako se dozvole daju automatski po plaćanju dugovanih iznosa, vjerojatno je da su oni jednostavno sredstvo ostvarivanja prihoda, iako država može zauzvrat dati neku vrstu potvrde ili odobrenja; u tim slučajevima njihovo plaćanje smatra se porezima. Ako, međutim, država koristi izdavanje dozvola kako bi uspostavila neku odgovarajuću regulatornu funkciju (kao što je provjera nadležnosti ili kvalifikacija dotične osobe), obavljena plaćanja smatraju se kupovinom usluga od države, a ne plaćanja poreza, osim ako su jasno nerazmjerna trošku pružanja usluga;

(e) porezi na međunarodne transakcije, primjerice putovanje u inozemstvo, inozemne doznake, inozemna ulaganja i sl., osim onih koje plaćaju proizvođači i osim uvoznih carina koje plaćaju kućanstva.

4.80. U tekuće poreze na dohodak, bogatstvo i sl. nisu uključeni:

(a) porezi na ostavinu ili porezi na darove između živih osoba, za koje se smatra da se naplaćuju na kapital korisnika i koji se iskazuju pod naslovom porezi na kapital (D.91);

(b) povremeni ili izvanredni nameti na kapital ili bogatstvo koji se bilježe kao porezi na kapital (D.91);

(c) porezi na zemljišta, zgrade ili drugu aktivu u vlasništvu ili zakupu poduzeća koje poduzeća koriste za proizvodnju, a ti se porezi smatraju ostalim porezima na proizvodnju (D.29);

(d) plaćanja od strane kućanstava za dozvole osim dozvola za uporabu vozila, plovila ili letjelica ili dozvola za rekreacijski lov, streljaštvo ili ribolov: vozačke ili pilotske dozvole, oružni listovi i naknade državi, kao što su članarine za muzeje ili knjižnice, naknade za odlaganje otpada, pristojbe za izdavanje putovnica, naknade zračnih luka, sudske pristojbe i sl., koje se, u većini slučajeva, smatraju kupovinom usluga koje pruža država, ako zadovoljavaju kriterije bilježenja kao usluga određene točkom (d) stavka 4.79.

4.81. U ukupnu vrijednosti poreza uključene su zatezne kamate na dospjele poreze i novčane kazne koje određuju porezna tijela ako nema podataka za zasebnu procjenu tih kamata i novčanih kazni; uključene su naknade koje se naplaćuju u vezi s vraćanjem i procjenom nepodmirenih poreza, umanjene za iznos smanjenja koja primjenjuje opća država u okviru ekonomske politike te za povrate preplaćenih iznosa.

Subvencije i socijalne naknade koje su dostupne putem poreznog sustava u obliku poreznih kredita i učinak sustava povezanih plaćanja na sustav naplate poreza povećava se. Porezni krediti čine poreznu olakšicu kojom se smanjuje porezna obveza korisnika.

Ako sustav poreznog kredita ima za posljedicu primanje od strane korisnika viška kada je olakšica veća od obveze, sustav poreznog kredita je sustav plativog poreznog kredita. U sustavu plativog poreznog kredita, plaćanja se mogu dodijeliti i osobama koje nisu i koje jesu porezni obveznici. U sustavu plativog poreznog kredita cijeli iznos poreznih kredita bilježi se kao državni rashod, a ne kao smanjenje prihoda od poreza.

Za razliku od navedenog, neki sustavi poreznog kredita nisu sustavi plativog poreznog kredita i u njima su porezni krediti ograničeni na visinu porezne obveze. U sustavima neplativog poreznog kredita svi porezni krediti ugrađeni su u porezni sustav i smanjuju državne prihode od poreza.

4.82. Tekući porezi na dohodak, bogatstvo i sl. bilježe se kada se obave aktivnosti, transakcije ili nastupe drugi događaji kojima se stvaraju obveze plaćanja poreza.

Međutim, neke gospodarske aktivnost, transakcije ili događaji, koji bi na temelju poreznog zakonodavstva trebali obvezati dotične jedinice na plaćanje poreza, neprestano izmiču pažnji poreznih tijela. Bilo bi nerealno pretpostaviti da iz tih aktivnosti, transakcija ili događaja proizlazi financijska aktiva ili pasiva u obliku dugovanja ili potraživanja. Iznosi koji se bilježe određuju se na temelju dugovanih iznosa samo kada su utvrđeni poreznim obračunima, prijavama ili drugim dokumentima na temelju kojih se stvaraju obveze u obliku jasnih obveza plaćanja od strane poreznih obveznika. Porezi koji nedostaju ne pripisuju se ako nisu utvrđeni poreznim obračunima.

Porezi koji se bilježe u račune dolaze iz dva izvora: iz iznosa utvrđenih obračunom i prijava te na temelju gotovinskih primitaka.

(a) Ako se koriste obračuni i prijave, iznosi se ispravljaju za koeficijent kojim se odražavaju obračunani i prijavljeni, a nikad naplaćeni iznosi. Alternativna metoda je bilježenje kapitalnih transfera odgovarajućim sektorima u iznosu jednakom iznosu ispravka. Koeficijenti se procjenjuju na temelju prethodnog iskustva i sadašnjih očekivanja u odnosu na obračunane i prijavljene, a nikada naplaćene iznose. Određuju se prema različitim vrstama poreza.

(b) Ako se koriste gotovinski primici, oni moraju biti vremenski usklađeni tako da se novac pripiše u vrijeme obavljanja aktivnosti, transakcija ili u vrijeme nastanka drugih događaja kako bi se stvorila porezna obveza (ili kada je iznos poreza određen, u slučaju nekih poreza na dohodak). To se usklađivanje zasniva na prosječnoj vremenskoj razlici između aktivnosti, transakcija ili drugih događaja (ili određivanja iznosa poreza) i poreznih primitaka u gotovini.

Kada ih poslodavac obustavi na izvoru, tekući porezi na dohodak, bogatstvo i sl. uključeni su u nadnice i plaće i ako ih poslodavac nije prenio općoj državi. Sektor kućanstava prikazuje se kao da plaća puni iznos sektoru opće države. Stvarno neplaćeni iznosi neutraliziraju se pod D.995 kao kapitalni transferi opće države sektorima poslodavaca.

U nekim slučajevima obveza plaćanja poreza na dohodak može se utvrditi samo u kasnijem obračunskom razdoblju u odnosu na razdoblje u kojem je dohodak obračunan. Potrebna je, stoga, određena fleksibilnost u pogledu trenutka u vremenu u kojem se ti porezi bilježe. Porezi na dohodak koji se obustavljaju na izvoru, kao što su porezi PKZ (plativo kad je zarađeno) i redovni predujmovi poreza na dohodak, mogu se bilježiti u razdobljima u kojima su plaćeni, a sve konačne porezne obveze na dohodak mogu se bilježiti u razdoblju utvrđivanja obveze.

Tekući porezi na dohodak, bogatstvo i sl. bilježe se kao:

(b) uporabe u računu sekundarne raspodjele dohotka sektora u koje su porezni obveznici razvrstani;

(b) izvori u računu sekundarne raspodjele dohotka opće države;

(b) uporabe i izvori u račun inozemstva za primarne dohotke i tekuće transfere.

SOCIJALNI DOPRINOSI I NAKNADE (D.6)

4.83.  Definicija: socijalne su naknade transferi kućanstvima, u novcu ili naturi, namijenjeni pomaganju kućanstava od financijskog tereta određenog broja rizika ili potreba, koje putem zajednički uređenih sustava ili izvan njih isplaćuju državne jedinice i NPUSK-ovi; one uključuju plaćanja od opće države proizvođačima koja individualno koriste kućanstva i koja se izvršavaju u kontekstu socijalnih rizika ili potreba.

4.84. Popis rizika ili potreba koje mogu dovesti do socijalnih naknada je kako slijedi:

(a) bolest;

(b) invaliditet;

(c) nezgoda na radu ili profesionalna bolest;

(d) starost

(e) nadživjele osobe;

(f) porodiljni dopust;

(g) obitelj;

(h) unaprjeđenje rada;

(i) nezaposlenost;

(j) stanovanje;

(k) obrazovanje;

(l) opća potrebitost.

U slučaju stanovanja, iznosi koje tijela javne vlasti plaćaju stanarima kako bi smanjila njihove stanarine socijalne su naknade, izuzev posebnih naknada koje plaćaju tijela javne vlasti kao poslodavci.

4.85. U socijalne naknade uključeni su:

(a) tekući i paušalni transferi iz programa koji primaju doprinose, pokrivaju cijelu zajednicu ili velike dijelove zajednice i koje uvode i kontroliraju državne jedinice (programi socijalne sigurnosti);

(b) tekući i paušalni transferi iz programa koje su uspostavili poslodavci u ime svojih zaposlenika, bivših zaposlenika ili uzdržavanih osoba (ostali programi socijalnog osiguranja povezani s radom). Doprinose mogu plaćati zaposlenici i/ili poslodavci, a mogu ih plaćati i samozaposlene osobe;

(c) tekući transferi od državnih jedinica i NPUSK-ova, koji ne ovise o prethodnom plaćanju doprinosa i koji su općenito povezani s procjenom raspoloživog dohotka. Ti su transferi opće poznati kao socijalna pomoć.

4.86. U socijalne naknade nisu uključene:

(a) odštete iz osiguranja na temelju polica ugovorenih samo na vlastitu inicijativu osiguranika, neovisno o poslodavcu ili državi;

(b) odštete iz osiguranja na temelju polica ugovorenih samo s ciljem pribavljanja popusta pa i ako te police proizlaze iz kolektivnog ugovora

4.87. Kako bi se pojedina polica smatrala dijelom programa socijalnog osiguranja, događaji ili okolnosti od koji su sudionici osigurani odgovaraju rizicima ili potrebama navedenima u stavku 4.84., pri čemu mora biti zadovoljen i jedan od sljedećih uvjeta:

(a) sudjelovanje u programu obvezno je na temelju zakona ili uvjeta rada zaposlenika ili skupine zaposlenika;

(b) program je zajednički i njime se upravlja u korist određene skupine radnika, bilo da su oni zaposlenici, samozaposleni ili da nisu zaposlenici, a sudjelovanje se ograničava na članove te skupine;

(c) poslodavac daje doprinos (stvaran ili imputiran) programu u korist zaposlenika, bez obzira daje li i zaposlenik doprinos ili ne.

4.88.  Definicija: programi socijalnog osiguranja su programi u kojima su sudionici dužni ugovoriti ili ih potiču njihovi poslodavci ili opća država da ugovore osiguranja od određenih događaja ili okolnosti koje mogu negativno utjecati na njihovu dobrobit ili na dobrobit uzdržavanih osoba. U te programe zaposlenici ili drugi ili poslodavci u korist svojih zaposlenika uplaćuju socijalne doprinose kako bi osigurali pravo na naknade socijalnog osiguranja, u tekućem ili sljedećim razdobljima, za zaposlenike ili druge uplatitelje doprinosa, osobe koje uzdržavaju ili nadživjele osobe.

Programi socijalnog osiguranja uspostavljaju se za skupine radnika ili su dostupni na temelju zakona svim radnicima ili određenim kategorijama radnika, uključujući osobe koje nisu zaposlenici i zaposlenike. Kreću se od privatnih programa uređenih za odabrane skupine radnika zaposlenih od strane jednog poslodavca do programa socijalne sigurnosti kojim se pokriva čitava radna snaga jedne zemlje. Sudjelovanje u tim programima može biti dobrovoljno za dotične radnike, ali uobičajenije je da je obvezno. Na primjer, sudjelovanje u programima koje su uspostavili pojedini poslodavci može biti obvezno na temelju uvjeta rada koje su zajednički ugovorili poslodavci i njihovi zaposlenici.

4.89 Možemo razlikovati dvije vrste programa socijalnog osiguranja:

(a) Prvi se sastoji od programa socijalne sigurnosti kojim se pokriva cijela zajednica ili veliki dijelovi zajednice, koje uvode, kontroliraju i financiraju državne jedinice. Mirovine koje se isplaćuju na temelju tih programa mogu ili ne moraju biti povezane s razinom plaća korisnika ili s radnom poviješću. Nemirovinske naknade nisu tako često povezane s razinom plaća;

(b) Drugi se dio sastoji od ostalih programa povezanih s radom. Ti programi proizlaze iz odnosa poslodavca i zaposlenika s osnove davanja prava na mirovinu i moguće drugih prava koja su dio uvjeta rada i gdje odgovornost za davanje naknada ne leži na općoj državi u okviru socijalnog osiguranja.

4.90. Programi socijalnog osiguranja koje uspostavljaju državne jedinice za svoje vlastite zaposlenike, a ne za radnike općenito, ne razvrstavaju se kao programi socijalne sigurnosti, već kao ostali programi povezani s radom.

Neto socijalni doprinosi (D.61)

4.91.  Definicija: neto socijalni doprinosi stvarni su ili imputirani doprinosi koje kućanstva uplaćuju u programe socijalnog osiguranja kako bi stvorili pričuve za socijalne naknade koje će se isplatiti. Neto socijalni doprinosi (D.61) sastoje se od:

stvarnih socijalnih doprinosa poslodavaca (D.611)

uvećano

za imputirane socijalne doprinose poslodavaca (D.612),

uvećano

za stvarne socijalne doprinose kućanstava (D.613),

uvećano

za dodatne socijalne doprinose kućanstava (D.614),

umanjeno

za naknade za usluge programa socijalnog osiguranja (D.61SC).

Naknade za usluge programa socijalnog osiguranja naknade su za uslugu koje naplaćuju jedinice koje vode programe. Pojavljuju se kao dio obračuna neto socijalnih doprinosa (D.61); one nisu ponovo distributivne transakcije, već dio outputa i izdataka za potrošnju.

Stvarni socijalni doprinosi poslodavaca (D.611)

4.92. Stvarni socijalni doprinosi poslodavaca (D.611) odgovaraju toku D.121.

Socijalni doprinosi poslodavaca su socijalni doprinosi koje uplaćuju poslodavci u programe socijalne sigurnosti i druge programe socijalnog osiguranja povezane s radom kako bi osigurali socijalne pogodnosti za svoje zaposlenike.

Budući da se stvarni socijalni doprinosi poslodavaca uplaćuju u korist njihovih zaposlenika njihova vrijednost bilježi se kao jedna od komponenata naknade zaposlenicima s nadnicama i plaćama u novcu i u naturi. Socijalni doprinosi tada se bilježe kao da su ih uplatili zaposlenici poslodavaca kao tekuće transfere u programe socijalne sigurnosti i druge programe socijalnog osiguranja povezane s radom.

Ovaj je naslov podijeljen na dvije kategorije:

(a) Stvarni socijalni doprinosi poslodavaca (D.6111) koji odgovaraju toku D.1211;

(b) Stvarni nemirovinski doprinosi poslodavaca (D.6112) koji odgovaraju toku D.1212.

4.93. Plaćanja stvarnih socijalnih doprinosa mogu biti obvezna u skladu sa zakonom ili uredbom ili se mogu plaćati kao posljedica kolektivnih ugovora u određenoj djelatnosti ili ugovora između poslodavca i zaposlenika u određenom poduzeću ili jer su navedeni u samom ugovoru u radu. U nekim slučajevima doprinosi mogu biti dobrovoljni.

Tim su dobrovoljnim doprinosima pokriveni:

(a) socijalni doprinosi koje osobe koje nisu pravno obvezne to činiti uplaćuju u fond socijalnog osiguranja;

(b) socijalni doprinosi koji se uplaćuju osiguravajućim društvima (ili u mirovinske fondove koji su razvrstani u isti sektor) kao dio programa dodatnog osiguranja koje vode poduzeća u korist njihovih zaposlenika i kojima potonji dobrovoljno pristupaju;

(c) doprinosi programima mirovinskog osiguranja s članstvom otvorenim zaposlenicima ili samozaposlenim radnicima

4.94. Vrijeme bilježenja: stvarni socijalni doprinosi poslodavaca (D.611) bilježe se u trenutku obavljanja posla koji prouzrokuje obvezu plaćanja doprinosa.

4.95. Socijalni doprinosi koji se plaćaju sektoru opće države bilježeni u račune dolaze iz dva izvora: iznosa utvrđenih obračunima i prijavama ili na temelju gotovinskih primitaka.

(a) Ako se koriste obračuni i prijave, iznosi se usklađuju koeficijentom kojim se odražavaju obračunani i prijavljeni, a nikad naplaćeni iznosi. Alternativna metoda je da bi se kapitalni transfer odgovarajućim sektorima mogao bilježi u iznosu jednakom iznosu usklađivanja. Koeficijenti se procjenjuju na temelju prethodnog iskustva i trenutnih očekivanja u odnosu na obračunane i prijavljene, a nikada naplaćene iznose. Određuju se prema različitim vrstama socijalnih doprinosa.

(b) Ako se koriste gotovinski primici, oni moraju biti vremenski usklađeni tako da se novac pripiše u vrijeme obavljanja aktivnosti kako bi se stvorila obvezu plaćanja socijalnih doprinosa (ili kada je obveza stvorena). Ovo se usklađivanje može temeljiti na prosječnoj vremenskoj razlici između aktivnosti (ili stvaranja obveze) i gotovinskog primitka.

Kada ih poslodavac obustavlja na izvoru, socijalni doprinosi koji se plaćaju sektoru opće države uključeni su u nadnice i plaće neovisno o tome je li ih poslodavac prenio općoj državi. Sektor kućanstava iskazuje se tada kao da plaća puni iznos sektoru opće države. Stvarno neplaćeni iznosi neutraliziraju se pod D.995 kao kapitalni transferi opće države sektorima poslodavaca.

4.96. Stvarni socijalni doprinosi poslodavaca bilježe se kao:

(a) uporabe u računu sekundarne raspodjele dohotka kućanstava;

(b) uporabe u računu inozemstva za primarne dohotke i tekuće transfere (u slučaju nerezidentnih kućanstava);

(c) izvori u računu sekundarne raspodjele dohotka rezidentnih osiguravatelja ili poslodavaca;

(d) izvori u računu inozemstva za primarne dohotke i tekuće transfere (u slučaju nerezidentnih osiguravatelja ili poslodavaca).

Imputirani socijalni doprinosi poslodavaca (D.612)

4.97.  Definicija: imputirani socijalni doprinosi poslodavaca (D.612) predstavljaju protustavku socijalnim naknadama (umanjenima za moguće socijalne doprinose zaposlenika), koje plaćaju poslodavci (to jest, nisu povezani sa stvarnim doprinosima poslodavaca) svojim zaposlenicima ili bivšim zaposlenicima i drugim prihvatljivim osobama.

Oni odgovaraju toku D.122 kako je opisano pod naknadama zaposlenicima. Njihova vrijednost mora se temeljiti na aktuarskim razmatranjima ili na razumnom postotku nadnica i plaća koje se trenutačno plaćaju zaposlenicima ili kao jednaka nemirovinskim naknadama bez pričuva, koje plaća poduzeće tijekom istog obračunskog razdoblja.

Imputirani socijalni doprinosi poslodavaca (D.612) svrstavaju se u dvije kategorije:

(a) imputirani socijalni doprinosi poslodavaca (D.6121). Oni odgovaraju toku D.1221;

(b) imputirani nemirovinski doprinosi poslodavaca (D.6122). Oni odgovaraju toku D.1222.

4.98. Vrijeme bilježenja: imputirani socijalni doprinosi poslodavaca koji predstavljaju protustavku obveznim izravnim socijalnim naknadama bilježe se u razdoblje u kojem je posao obavljen. Imputirani socijalni doprinosi poslodavaca koji predstavljaju protustavku dobrovoljnim izravnim socijalnim naknadama bilježe se u vrijeme pružanja tih naknada.

4.99. Imputirani socijalni doprinosi poslodavaca bilježe se kao:

(a) uporabe u računu sekundarne raspodjele dohotka kućanstava i u računu inozemstva za primarne dohotke i tekuće transfere;

(b) izvori u računu sekundarne raspodjele dohotka sektora kojima pripadaju poslodavci ili rezidentni osiguravatelji i u računu inozemstva za primarne dohotke i tekuće transfere.

Stvarni socijalni doprinosi kućanstava (D.613)

4.100.  Definicija: Stvarni socijalni doprinosi kućanstava su socijalni doprinosi koje uplaćuju sami zaposlenici, samozaposlene osobe ili osobe koje nisu zaposlene u programe socijalnih osiguranja.

Stvarni socijalni doprinosi kućanstava (D.613) su podijeljeni na dvije kategorije:

(a) stvarni mirovinski doprinosi kućanstava (D.6131);

(b) stvarni nemirovinski doprinosi kućanstava (D.6132).

Vrijeme bilježenja: stvarni socijalni doprinosi kućanstava bilježe se na obračunskoj osnovi. Za one koji rade, to je trenutak obavljanja posla koji prouzrokuje obvezu plaćanja doprinosa. Za osobe koje nisu zaposlene, to je trenutak kada se doprinosi moraju uplatiti.

Stvarni socijalni doprinosi kućanstava bilježe se u sustav računa:

(a) pod uporabe u računu sekundarne raspodjele dohotka kućanstava i u računu inozemstva za primarne dohotke i tekuće transfere;

(b)