(1)

Glavni cilj normizacije je definiranje dobrovoljnih tehničkih ili kvalitativnih specifikacija koje moraju ispunjavati sadašnji ili budući proizvodi, proizvodni procesi ili usluge. Normizacija može obuhvaćati različita pitanja, kao što su normizacija različitih stupnjeva ili veličina određenog proizvoda ili tehničke specifikacije na tržištima proizvoda ili usluga na kojima su kompatibilnost i interoperabilnost s drugim proizvodima ili sustavima neophodni.

(2)

Europsku normizaciju za interesne skupine organiziraju same interesne skupine na temelju nacionalne zastupljenosti (Europski odbor za normizaciju (CEN) i Europski odbor za elektrotehničku normizaciju (Cenelec)) i izravnog sudjelovanja (Europski institut za telekomunikacijske norme (ETSI)), a temelji se na načelima koja je na području normizacije priznala Svjetska trgovinska organizacija (WTO), točnije usklađenosti, transparentnosti, otvorenosti, konsenzusa, dobrovoljne primjene, neovisnosti o posebnim interesima i učinkovitosti (temeljna načela). U skladu s temeljnim načelima, važno je da sve relevantne zainteresirane strane, uključujući državna tijela i mala i srednja poduzeća (MSP), budu primjereno uključene u nacionalne i europske normizacijske postupke. Nacionalna tijela za normizaciju također bi trebala poticati i olakšati sudjelovanje interesnih skupina.

(3)

Europska normizacija također pomaže da se poveća konkurentnost poduzeća, posebno omogućavanjem slobodnog kretanja roba i usluga, interoperabilnosti mreža, komunikacijskih sredstava, tehnološkog razvoja i inovacija. Europska normizacija jača globalnu konkurentnost europske industrije, posebno kad je određena u koordinaciji s međunarodnim tijelima za normizaciju, točnije Međunarodnom organizacijom za normizaciju (ISO), Međunarodnom komisijom za elektrotehniku (IEC) i Međunarodnom telekomunikacijskom unijom (ITU). Norme proizvode značajne pozitivne gospodarske učinke, na primjer promicanjem gospodarskog međusobnog prožimanja na unutarnjem tržištu te razvojem novih i poboljšanih proizvoda ili tržišta i poboljšanih uvjeta nabave. Norme tako obično povećavaju tržišno natjecanje i smanjuju troškove proizvodnje i prodaje, čime koriste gospodarstvu u cjelini, a posebno potrošačima. Norme mogu održavati i povećati kvalitetu, pružiti informacije i osigurati interoperabilnost i usklađenost, čime se povećava sigurnost i vrijednost za potrošače.

(4)

Europske norme donose europske organizacije za normizaciju, tj. CEN, Cenelec i ETSI.

(5)

Europske norme imaju vrlo važnu ulogu na unutarnjem tržištu, na primjer korištenjem usklađenih normi s pretpostavkom usklađenosti proizvoda koji će se staviti na raspolaganje na tržištu, s bitnim zahtjevima koji se odnose na te proizvode, koji su propisani odgovarajućim zakonodavstvom Unije za usklađivanje. Ove bi zahtjeve trebalo točno definirati kako bi se izbjeglo pogrešno tumačenje europskih organizacija za normizaciju.

(6)

Normizacija ima sve važniju ulogu u međunarodnoj trgovini i u otvaranju tržišta. Unija bi trebala nastojati promicati suradnju između europskih organizacija za normizaciju i međunarodnih tijela za normizaciju. Unija bi također trebala promicati bilateralne pristupe s trećim zemljama kako bi uskladila napore na normizaciji i promicala europske norme, na primjer prilikom vođenja pregovora o sporazumima ili upućivanja stručnjaka za normizaciju u treće zemlje. Nadalje, Unija bi morala poticati kontakte između europskih organizacija za normizaciju i privatnih foruma i konzorcija dok se održava primarnost europske normizacije.

(7)

Europsku normizaciju uređuje poseban pravni okvir koji se sastoji od tri različita pravna akta, naime Direktive 98/34/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. lipnja 1998. o utvrđivanju postupka pružanja informacija u području tehničkih normi i propisa i pravila za usluge informacijskog društva ( 3 ), Odluke br. 1673/2006/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 2006. o financiranju europske normizacije ( 4 ) i Odluke Vijeća 87/95/EEZ od 22. prosinca 1986. o normizaciji u području informacijske tehnologije i telekomunikacija ( 5 ). Ipak, sadašnji pravni okvir s razvojem europske normizacije tijekom posljednjih desetljeća više nije ažuran. Stoga bi trebalo pojednostaviti i prilagoditi sadašnji pravni okvir kako bi uključio nove aspekte normizacije te odražavao posljednje razvoje i buduće izazove europske normizacije. Ovo se posebno odnosi na povećan razvoj normi za usluge i razvoj normizacijskih dokumenata koji nisu formalne norme.

(8)

Rezolucija Europskog parlamenta od 21. listopada 2010. o budućnosti europske normizacije ( 6 ) kao i izvješće stručnog odbora za reviziju europskog normizacijskog sustava (Express) iz veljače 2010. pod naslovom „Normizacija za konkurentnu i inovativnu Europu: vizija za 2020. godinu” navode važan broj strateških preporuka u vezi s revizijom europskog normizacijskog sustava.

(9)

Radi osiguranja učinkovitosti normi i normizacije kao političkih instrumenata Unije, potrebno je imati učinkovit i djelotvoran sustav normizacije, koji osigurava fleksibilnu i transparentnu platformu za postizanje konsenzusa između svih sudionika, a koja je financijski održiva.

(10)

Direktivom 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu ( 7 ) utvrđuju se opće odredbe koje davateljima usluga olakšavaju ostvarivanje slobode poslovnog nastana i slobode kretanja usluga, dok se održava visoka razina kvalitete usluga. Ona obvezuje države članice da, u suradnji s Komisijom, potiču razvoj dobrovoljnih europskih normi s ciljem olakšavanja usklađenosti između usluga koje daju dobavljači u različitim državama članicama, pružanja informacija primatelju i kvalitete u pružanju usluga. Ipak, Direktiva 98/34/EZ primjenjuje se samo na norme za proizvode, dok norme za usluge njom nisu izričito obuhvaćene. Nadalje, razgraničenje između usluga i robe postaje sve manje važno u realnosti unutarnjeg tržišta. U praksi nije uvijek moguće jasno razlikovati norme za proizvode i norme za usluge. Mnoge norme za proizvode sadrže uslužnu komponentu, dok se norme za usluge često također djelomično odnose na proizvode. Stoga je potrebno važeći pravni okvir prilagoditi ovim novim okolnostima širenjem njegovog područja primjene na norme za usluge.

(11)

Poput ostalih normi, norme za usluge dobrovoljne su i trebale bi biti određene tržištem, pri čemu bi prednost trebale imati potrebe gospodarskih subjekata i interesnih skupina koje su pod izravnim ili neizravnim utjecajem takvih normi, a trebale bi uzeti u obzir javni interes i temeljiti se na temeljnim načelima, uključujući konsenzus. One bi se u prvom redu trebale usredotočiti na usluge koje su povezane s proizvodima i postupcima.

(12)

Trebalo bi primjenjivati pravni okvir koji omogućuje Komisiji da od jedne ili više europskih organizacija za normizaciju zahtijeva nacrt europske norme ili europski normizacijski dokument za usluge uz puno poštivanje raspodjele nadležnosti između Unije i država članica kako je određeno Ugovorima. Ovo se posebno odnosi na članke 14., 151., 152., 153., 165., 166. i 168. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) te Protokol (br. 26) o uslugama od općeg interesa koji je priložen Ugovoru o Europskoj uniji (UEU) i UFEU-u, u skladu s kojima ostaje u isključivoj nadležnosti država članica da odrede temeljna načela svoje socijalne sigurnosti, strukovnog osposobljavanja i zdravstvenih sustava te oblikuju okvirne uvjete za upravljanje, financiranje, organizaciju i dostavljanje isporučenih usluga u okviru ovih sustava, uključujući – ne dovodeći pritom u pitanje članak 168. stavak 4. UFEU-a i Direktivu 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija ( 8 ) – definiciju zahtjeva, kvalitete, i sigurnosnih normi koje se primjenjuju na njih. Pomoću takvog zahtjeva Komisija ne bi smjela utjecati na pravo pregovaranja, zaključivanja i provedbe kolektivnih ugovora i poduzimanja industrijskih mjera u skladu s nacionalnim pravom i praksom koji poštuju pravo Unije.

(13)

Europske organizacije za normizaciju podliježu pravu o tržišnom natjecanju u mjeri u kojoj se one mogu smatrati poduzećima ili udruženjima poduzeća u smislu članka 101. i 102. UFEU-a.

(14)

Nacionalne norme unutar Unije donose nacionalna tijela za normizaciju, što bi moglo dovesti do suprotnih normi i tehničkih zapreka na unutarnjem tržištu. Stoga je za unutarnje tržište i za učinkovitost normizacije unutar Unije potrebno potvrditi postojeću redovitu razmjenu informacija između nacionalnih tijela za normizaciju, europskih organizacija za normizaciju i Komisije o njihovim sadašnjim i budućim aktivnostima u području normizacije kao i o načelu mirovanja koje se primjenjuje na nacionalna tijela za normizaciju u okviru europskih organizacija za normizaciju koje predviđa povlačenje nacionalnih normi nakon objave nove europske norme. Nacionalna tijela za normizaciju i europske organizacije za normizaciju također bi trebali poštovati odredbe o razmjeni informacija iz Priloga 3. Sporazumu o tehničkim preprekama trgovini ( 9 ).

(15)

Obveza država članica da obavijeste Komisiju o svojim nacionalnim tijelima za normizaciju ne bi smjela zahtijevati donošenje posebnog nacionalnog zakonodavstva sa svrhom priznavanja ovih tijela.

(16)

Redovita razmjena informacija između nacionalnih tijela za normizaciju, europskih organizacija za normizaciju i Komisije ne bi trebala sprečavati nacionalna tijela za normizaciju da ispunjavaju druge dužnosti i obveze, a posebno odredbe Priloga 3. Sporazumu o tehničkim preprekama trgovini.

(17)

Zastupanje društvenih interesa i društvenih interesnih skupina u aktivnostima europske normizacije odnosi se na aktivnosti organizacija i strana koje predstavljaju interese od većeg društvenog interesa, na primjer ekološke interese, interese potrošača ili interese zaposlenih. Ipak, zastupanje društvenih interesa i društvenih interesnih skupina u aktivnostima europske normizacije posebno se odnosi na aktivnosti organizacija i strana koje zastupaju temeljna prava zaposlenika i radnika, na primjer, sindikata.

(18)

Radi ubrzavanja postupka donošenja odluka, nacionalna tijela za normizaciju i europske organizacije za normizaciju trebali bi olakšati pristup informacijama o svojim aktivnostima promicanjem korištenja informacijske i komunikacijske tehnologije (IKT) u svojim odgovarajućim sustavima normizacije, na primjer osiguranjem online mehanizma za konzultacije, jednostavnog za korištenje, za dostavu komentara o nacrtima normi i organiziranjem virtualnih sastanaka, uključujući putem internetskih konferencija ili videokonferencija tehničkih odbora.

(19)

Norme mogu doprinijeti politikama Unije prilikom rješavanja velikih društvenih izazova kao što su klimatske promjene, održivo korištenje resursa, inovacije, starenje stanovništva, uključivanje ljudi s invaliditetom, zaštita potrošača i sigurnost radnika i radnih uvjeta. Usmjeravanjem razvoja europskih ili međunarodnih normi za robe i tehnologije na rastućim tržištima tih područja Unija bi mogla ostvariti konkurentnu prednost za svoja poduzeća i olakšati trgovinu, posebno za MSP-ove na koje otpada veliki dio europskih poduzeća.

(20)

Norme su važan alat za konkurentnost poduzeća, a posebno mala i srednja poduzeća čije je sudjelovanje u postupku normizacije važno za tehnološki napredak u Uniji. Zato je potrebno da okvir normizacije potiče mala i srednja poduzeća da aktivno sudjeluju te da daju svoja inovativna tehnološka rješenja normizacijskim naporima. Ovo uključuje poboljšanje njihovog sudjelovanja na nacionalnoj razini, gdje mogu biti najučinkovitiji zbog nižih troškova i nepostojanja jezičnih prepreka. Stoga bi ova Uredba trebala poboljšati zastupljenost i sudjelovanje malih i srednjih poduzeća u nacionalnim i europskim tehničkim odborima te olakšati njihov stvaran pristup normama i svijest o njima.

(21)

Europske norme su od ključnog interesa za konkurentnost malih i srednjih poduzeća, koja su međutim u nekim slučajevima nedovoljno zastupljena u aktivnostima europske normizacije. Tako bi ova Uredba trebala poticati i olakšavati odgovarajuću zastupljenost i sudjelovanje malih i srednjih poduzeća u postupku europske normizacije preko subjekta koji je s njima stvarno u kontaktu i koji je valjani zastupnik malih i srednjih poduzeća i organizacija koje predstavljaju mala i srednja poduzeća na nacionalnoj razini.

(22)

Norme mogu imati veliki utjecaj na društvo, posebno na sigurnost i dobrobit državljana, učinkovitost mreža, okoliša, sigurnost radnika i radnih uvjeta, dostupnost te druga područja javne politike. Zato je potrebno osigurati da se pojača uloga i doprinos društvenih interesnih skupina u razvoju normi, preko pojačane potpore organizacija koje zastupaju potrošače i ekološke i društvene interese.

(23)

Obveza europskih organizacija za normizaciju da potiču i olakšavaju zastupanje i učinkovito sudjelovanje svih relevantnih interesnih skupina ne podrazumijeva bilo kakva prava glasa za te interesne skupine, osim ako su takva prava glasa propisana unutarnjim poslovnikom europskih organizacija za normizaciju.

(24)

Europski sustav za normizaciju također bi trebao u potpunosti uzeti u obzir Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom ( 10 ). Zato je važno da organizacije koje zastupaju interese potrošača u dovoljnoj mjeri zastupaju i uključuju interese invalida. Osim toga, putem odgovarajućih sredstava, trebalo bi olakšati sudjelovanje ljudi s invaliditetom u procesu normizacije.

(25)

Zbog važnosti normizacije kao alata za potporu zakonodavstva i politika Unije te radi sprečavanja ex post prigovora i promjena usklađenih normi, važno je da državna tijela sudjeluju u normizaciji u svim fazama razvoja ovih normi u koje se mogu uključiti, posebno u područjima koja su obuhvaćena zakonodavstvom Unije za usklađivanje za proizvode.

(26)

Norme bi trebale uzeti u obzir ekološke učinke tijekom cjelokupnog životnog ciklusa proizvoda i usluga. Zajednički istraživački centar Komisije (ZIC) razvio je važne i javno dostupne alate za ocjenu takvih učinaka tijekom cjelokupnog životnog ciklusa. Stoga bi ova Uredba trebala osigurati da ZIC može imati aktivnu ulogu u sustavu europske normizacije.

(27)

Održivost suradnje između Komisije i sustava europske normizacije ovisi o pažljivom planiranju budućih zahtjeva za razvoj normi. Ovo planiranje bi se moglo poboljšati, posebno doprinosom zainteresiranih strana, uključujući nacionalna tijela za nadzor tržišta, uvođenjem mehanizama za prikupljanje mišljenja i omogućavanjem razmjene informacija između svih zainteresiranih strana. Budući da Direktiva 98/34/EZ već predviđa mogućnost da se od Europskih organizacija za normizaciju zahtijeva razvoj europskih normi, primjereno je uvesti bolje i transparentnije planiranje u okviru godišnjeg programa rada, koje bi trebalo sadržavati pregled svih zahtjeva u vezi s normama koje Komisija namjerava predložiti europskim organizacijama za normizaciju. Potrebno je osigurati visoku razinu suradnje između europskih organizacija za normizaciju i europskih organizacija interesnih skupina koje primaju financijska sredstva Unije u skladu s ovom Uredbom i Komisije pri određivanju godišnjeg programa rada Unije za normizaciju i u pripremi zahtjeva za normama kako bi se analizirao tržišni značaj predloženog predmeta i ciljevi politika koje je utvrdio zakonodavac te omogućilo europskim organizacijama za normizaciju da brže odgovore na zatražene aktivnosti u vezi s normizacijom.

(28)

Prije podnošenja predmeta u vezi sa zahtjevom za europske norme ili europske normizacijske dokumente ili primjedbi na usklađene norme odboru uspostavljenom ovom Uredbom, Komisija bi se trebala savjetovati sa stručnjacima država članica, na primjer uključivanjem odbora uspostavljenih odgovarajućim zakonodavstvom Unije ili drugim oblicima savjetovanja sa sektorskim stručnjacima, u slučaju kad takvi odbori ne postoje.

(29)

Nekoliko direktiva kojima se usklađuju uvjeti za stavljanje proizvoda na tržište određuje da Komisija može zatražiti od europskih organizacija za normizaciju donošenje usklađenih normi, na temelju kojih se pretpostavlja usklađenost s važećim bitnim zahtjevima. Ipak, mnoge od ovih direktiva sadrže najrazličitije odredbe u vezi sa stavljanjem prigovora na ove norme kad potonje ne obuhvaćaju ili ne obuhvaćaju u cijelosti važeće zahtjeve. Odredbe koje se razlikuju koje dovode do nesigurnosti gospodarskih subjekata i europskih organizacija za normizaciju posebno su sadržane u Direktivi Vijeća 89/686/EEZ od 21. prosinca 1989. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na osobnu zaštitnu opremu ( 11 ), Direktivi Vijeća 93/15/EEZ od 5. travnja 1993. o usklađivanju odredaba u vezi sa stavljanjem eksploziva za gospodarsku uporabu na tržište i njihovim nadzorom ( 12 ), Direktivi 94/9/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. ožujka 1994. o usklađivanju zakonodavstava država članica o opremi i zaštitnim sustavima namijenjenim za uporabu u potencijalno eksplozivnim atmosferama ( 13 ), Direktivi 94/25/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. lipnja 1994. o usklađivanju zakona i drugih propisa država članica u odnosu na rekreacijska plovila ( 14 ), Direktivi 95/16/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. lipnja 1995. o usklađivanju zakonodavstva država članica u odnosu na dizala ( 15 ), Direktivi 97/23/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. svibnja 1997. o usklađivanju zakonodavstva država članica o tlačnoj opremi ( 16 ), Direktivi 2004/22/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. o mjernim instrumentima ( 17 ), Direktivi 2007/23/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. svibnja 2007. o stavljanju na tržište pirotehničkih sredstava ( 18 ), Direktivi 2009/23/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o neautomatskim vagama ( 19 ) i Direktivi 2009/105/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na jednostavne tlačne posude ( 20 ). Stoga je u ovu Uredbu potrebno uključiti jedinstveni postupak iz Odluke br. 768/2008/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 9. srpnja 2008. o zajedničkom okviru za stavljanje proizvoda na tržište ( 21 ), obrisati odgovarajuće odredbe iz navedenih direktiva i proširiti pravo Europskog parlamenta da stavlja primjedbe na usklađenu normu u skladu s ovom Uredbom.

(30)

Državna tijela bi prilikom naručivanja hardvera, softvera i usluga informacijske tehnologije trebala na najbolji način koristiti sve odgovarajuće tehničke specifikacije, na primjer, odabirom tehničkih specifikacija koje mogu provesti svi zainteresirani dobavljači, da se omogući veća konkurentnost i smanji rizik vezivanja za samo jednog dobavljača. Direktiva 2004/17/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka nabave subjekata koji djeluju u sektoru vodnoga gospodarstva, energetskom i prometnom sektoru te sektoru poštanskih usluga ( 22 ), Direktiva 2004/18/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama ( 23 ), Direktiva 2009/81/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o usklađivanju postupaka nabave za određene ugovore o radovima, ugovore o nabavi robe i ugovore o uslugama u području obrane i sigurnosti koje sklapaju javni naručitelji ili naručitelji ( 24 ) i Uredba Komisije (EZ, Euratom) br. 2342/2002 od 23. prosinca 2002. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica ( 25 ) navode da bi tehničke specifikacije trebalo oblikovati upućivanjem na nacionalne norme kojima se prenose europske norme, europska tehnička odobrenja, zajedničke tehničke specifikacije, međunarodne norme, drugi tehnički referentni sustavi koje su utvrdile Europske organizacije za normizaciju, ili – ako one ne postoje – nacionalne norme, nacionalna tehnička odobrenja ili nacionalne tehničke specifikacije, povezane s planiranjem, izračunom i izvedbom radova te korištenjem proizvoda ili ekvivalenata. Ipak, tehničke specifikacije na području informacijskih i telekomunikacijskih tehnologija često razvijaju druge organizacije za razvoj normizacije, pri čemu te norme ne pripadaju niti u jednu od kategorija normi i odobrenja iz direktiva 2004/17/EZ, 2004/18/EZ ili 2009/81/EZ ili Uredbe (EZ, Euratom) br. 2342/2002. Stoga je potrebno predvidjeti mogućnost da se tehničke specifikacije u javnoj nabavi mogu odnositi na tehničke specifikacije IKT-a, kako bi se odgovorilo na brz razvoj na području informacijskih i telekomunikacijskih tehnologija te olakšalo pružanje prekograničnih usluga, potaknulo tržišno natjecanje i promicala interoperabilnost i inovacije.

(31)

Tehničke specifikacije koje nisu donijele europske organizacije za normizaciju nemaju status jednak europskim normama. Neke tehničke specifikacije IKT-a nisu razvijene u skladu s temeljnim načelima. Stoga bi se ovom Uredbom trebao propisati postupak za utvrđivanje tehničkih specifikacija IKT-a, na koje bi se moglo pozivati u javnoj nabavi, uključujući opširne konzultacije sa širokim spektrom interesnih skupina, uključujući europske organizacije za normizaciju, poduzeća i državna tijela. Ova Uredba također bi trebala utvrditi zahtjeve u obliku popisa kriterija za takve tehničke specifikacije i procese razvoja koji su s njima povezani. Zahtjevi za utvrđivanje tehničkih specifikacija IKT-a trebali bi osigurati poštovanje ciljeva javne politike i društvenih potreba te bi se morali temeljiti na temeljnim načelima.

(32)

Radi daljnjih inovacija i tržišnog natjecanja, utvrđivanje neke posebne tehničke specifikacije ne bi smjelo onemogućiti utvrđivanje konkurentne tehničke specifikacije u skladu s odredbama ove Uredbe. Svako utvrđivanje trebalo bi podlijegati ispunjavanju kriterija, a tehnička specifikacija bi trebala postići znatnu razinu prihvaćenosti na tržištu.

(33)

Utvrđene tehničke specifikacije IKT-a mogle bi doprinijeti provedbi Odluke br. 922/2009/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o interoperabilnim rješenjima za europske javne uprave (ISA) ( 26 ), koja utvrđuje za razdoblje 2010. - 2015. program o interoperabilnim rješenjima za europske javne uprave i institucije i tijela Unije te osigurava zajednička i podijeljena rješenja za omogućavanje interoperabilnosti.

(34)

U području IKT-a mogu nastati situacije u kojima je primjereno potaknuti korištenje odgovarajućih normi na razini Unije ili zahtijevati usklađenost s njima radi osiguranja interoperabilnosti na jedinstvenom tržištu i poboljšanja slobode izbora za korisnike. U drugim okolnostima također se može dogoditi da određene europske norme više ne ispunjavaju potrebe potrošača ili da ometaju tehnološki razvoj. Zbog ovih razloga Direktiva 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge ( 27 ) omogućuje Komisiji da, prema potrebi, od europskih organizacija za normizaciju zahtijeva izradu normi, utvrđivanje i objavljivanje u Službenom listu Europske unije popisa normi ili specifikacija radi poticanja njihove uporabe ili da se propiše da je njihova primjena obvezna ili da se norme ili specifikacije uklone s popisa.

(35)

Ova Uredba ne bi smjela spriječiti europske organizacije za normizaciju da nastave razvijati norme u području IKT-a te da povećaju svoju suradnju s drugim tijelima koja razvijaju norme, posebno u području IKT-a, kako bi se osigurala usklađenost i izbjeglo rascjepkavanje ili udvostručavanja tijekom provedbe normi i specifikacija.

(36)

Postupak za određivanje tehničkih specifikacija IKT-a iz ove Uredbe ne bi smio narušiti usklađenost europskog normizacijskog sustava. Zato bi ova Uredba također trebala propisati uvjete na temelju kojih se smatra da tehnička specifikacija nije u suprotnosti s drugim europskim normama.

(37)

Prije određivanja tehničkih specifikacija IKT-a koje bi mogle biti prihvatljive za pozivanja u javnoj nabavi, platforma za više interesnih skupina, uspostavljena Odlukom Komisije od 28. studenoga 2011. ( 28 ), trebala bi se koristiti kao forum za savjetovanje s europskim i nacionalnim interesnim skupinama, europskim organizacijama za normizaciju i državama članicama kako bi se osigurala legitimnost procesa.

(38)

Odluka br. 1673/2006/EZ utvrđuje pravila koja se odnose na doprinos Unije financiranju europske normizacije s ciljem osiguranja razvoja i revizije europskih normi i drugih europskih normizacijskih dokumenata koji predstavljaju potporu ciljevima, zakonodavstvu i politikama Unije. Radi pojednostavljivanja uprave i proračuna, primjereno je uvrstiti odredbe navedene Odluke u ovu Uredbu i kad god je to moguće koristiti najmanje težak postupak.

(39)

S obzirom na vrlo široko područje uključenosti europske normizacije koja predstavlja potporu zakonodavstvu i politikama Unije te različitim vrstama normizacijske aktivnosti, potrebno je predvidjeti različite načine financiranja. To se uglavnom odnosi na bespovratna sredstva bez poziva na dostavu prijedloga europskim organizacijama za normizaciju i nacionalnim tijelima za normizaciju u skladu s drugim podstavkom članka 110. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 od 25. lipnja 2002. o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica ( 29 ) i točkom (d) članka 168. stavka 1. Uredbe (EZ, Euratom) br. 2342/2002. Nadalje, iste odredbe trebale bi se primjenjivati na ova tijela koja, iako nisu priznata kao europske organizacije za normizaciju ovom Uredbom, ovlaštena su temeljnim aktom i zadužena za obavljanje preliminarnog posla koji predstavlja potporu europskoj normizaciji u suradnji s europskim organizacijama za normizaciju.

(40)

U mjeri u kojoj europske organizacije za normizaciju daju kontinuirano potporu aktivnostima Unije, one bi trebale imati učinkovita i djelotvorna središnja tajništva. Komisiji bi stoga trebalo biti omogućeno da tim organizacijama koje imaju za cilj opći europski interes omogući bespovratna sredstva bez da primjenjuje, u slučaju bespovratnih sredstava za operativne troškove, načelo godišnjeg smanjivanja iz članka 113. stavka 2. Uredbe (EZ, Euratom) br. 1605/2002.

(41)

Odluka br. 1639/2006/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 2006. o uspostavljanju Okvirnog programa za konkurentnost i inovativnost (2007. - 2013.) ( 30 ), od 18. prosinca 2006. kojom se pokreće program djelovanja Zajednice na području politike zaštite potrošača (2007. - 2013.) ( 31 ) i Uredba (EZ) br. 614/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. svibnja 2007. o Financijskom instrumentu za okoliš (LIFE+) ( 32 ) već predviđaju mogućnost financijske potpore Europskim organizacijama koje zastupaju MSP-ove, potrošače i ekološke interese u normizaciji, dok se posebna bespovratna sredstva plaćaju europskim organizacijama koje zastupaju društvene interese u normizaciji. Financiranje u skladu s Odlukom br. 1639/2006/EZ, Odlukom br. 1926/2006/EZ i Uredbom (EZ) br. 614/2007 završava 31. prosinca 2013. Za razvoj europske normizacije prijeko je potrebno da se nastavi podupiranje i poticanje aktivnog sudjelovanja europskih organizacija koje zastupaju MSP-ove, potrošače te ekološke i društvene interese. Takve organizacije teže cilju koji je od općeg europskog interesa i predstavlja, na temelju posebnog ovlaštenja koje su mu dale nacionalne neprofitne organizacije, europsku mrežu neprofitnih organizacija koje djeluju u državama članicama te promiču načela i politike koji su u skladu s ciljevima Ugovora. Zbog konteksta u kojem djeluju i svojih statutarnih ciljeva, europske organizacije koje u europskoj normizaciji zastupaju MSP-ove, potrošače te ekološke i društvene interese, imaju stalnu ulogu koja je bitna za ciljeve i politike Unije. Stoga bi Komisija trebala moći tim organizacijama i dalje osiguravati bespovratna sredstva a da u slučaju bespovratnih sredstava za operativne troškove ne primjenjuje načelo godišnjeg smanjivanja iz članka 113. stavka 2. Uredbe (EZ, Euratom) br. 1605/2002.

(42)

Financiranje normizacijske aktivnosti također bi trebalo biti u stanju pokriti prethodne ili dodatne aktivnosti, povezane s uspostavom europskih normi ili europskih normizacijskih dokumenata za proizvode i za usluge. To je potrebno, u prvom redu, za posao koji uključuje istraživanje, pripremu preliminarnih dokumenata za zakonodavstvo, međulaboratorijske testove i validaciju ili ocjenu normi. Promicanje normizacije na europskoj i međunarodnoj razini moralo bi se nastaviti preko programa koji se odnose na tehničku pomoć trećim državama i suradnjom s njima. Radi poboljšanja pristupa tržištu i povećanja konkurentnosti poduzeća u Uniji, trebalo bi biti moguće dodijeliti bespovratna sredstva drugim tijelima preko poziva na podnošenje projektnih prijedloga ili, prema potrebi, dodjelom ugovora.

(43)

Financiranje Unije trebalo bi nastojati uspostaviti europske norme ili europske normizacijske dokumente za proizvode i za usluge koji omogućuju da ih poduzeća koriste preko pojačane potpore za njihovo prevođenje na različite službene jezike Unije, s ciljem da se malim i srednjim poduzećima omogući da u cijelosti imaju koristi od razumijevanja i primjene europskih normi, da se ojača kohezija sustava europske normizacije te osigura pravedan i transparentan pristup europskim normama za sve sudionike na tržištu u cijeloj Uniji. Ovo je posebno važno u slučajevima kada korištenje normi omogućuje usklađenost s dotičnim zakonodavstvom Unije.

(44)

Radi osiguranja učinkovite primjene ove Uredbe trebala bi postojati mogućnost korištenja potrebnog stručnog znanja, posebno u vezi s revizijom i financijskim upravljanjem kao i resursima za administrativnu potporu koji bi mogli olakšati njenu provedbu te mogućnost redovite procjene značaja aktivnosti koje su predmetom financiranja Unije kako bi se osigurala njihova upotrebljivost i učinak.

(45)

Također bi trebalo poduzeti odgovarajuće mjere za sprečavanje prijevara i nepravilnosti te za povrat nepropisno plaćenih sredstava u skladu s uredbama Vijeća (EZ, Euratom) br. 2988/95 od 18. prosinca 1995. o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica ( 33 ) i (Euratom, EZ) br. 2185/96 od 11. studenoga 1996. o provjerama i inspekcijama na terenu koje provodi Komisija s ciljem zaštite financijskih interesa Europskih zajednica od prijevara i ostalih nepravilnosti ( 34 ) te Uredbom (EZ) br. 1073/1999 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o istragama koje provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) ( 35 ).

(46)

S ciljem ažuriranja popisa europskih organizacija za normizaciju i prilagodbe kriterija za organizacije koje zastupaju MSP-ove i društvene interesne skupine, radi daljnjeg razvoja u pogledu njihove neprofitne prirode i reprezentativnosti, na Komisiju bi trebalo prenijeti ovlasti da u skladu s člankom 290. UFEU-a donosi akte u vezi s izmjenama priloga ovoj Uredbi. Posebno je važno da Komisija obavi odgovarajuća savjetovanja tijekom pripremnog dijela posla, također i na stručnoj razini. Prilikom pripreme i izrade delegiranih akata, Komisija bi trebala osigurati istodoban, pravovremen i prikladan prijenos odgovarajućih dokumenata Europskom parlamentu i Vijeću.

(47)

Odbor, osnovan ovom Uredbom, trebao bi pomagati Komisiji u svim pitanjima koja su povezana s provedbom ove Uredbe, uzevši u obzir mišljenja stručnjaka za posebne sektore.

(48)

Radi osiguranja jedinstvenih uvjeta za provedbu ove Uredbe, Komisiji bi trebalo dodijeliti provedbene ovlasti. Te bi ovlasti trebalo izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o utvrđivanju pravila i općih načela u vezi s mehanizmima nadzora država članica nad izvršavanjem provedbenih ovlasti Komisije ( 36 ).

(49)

Za donošenje provedbenih akata u vezi s primjedbama na usklađene norme i kada upućivanja na dotičnu usklađenu normu još nisu objavljena u Službenom listu Europske unije, trebalo bi koristiti savjetodavni postupak, s obzirom na to da dotična norma još nije dovela do pretpostavke usklađenosti s ključnim zahtjevima iz važećeg zakonodavstva Unije za usklađivanje.

(50)

Za svaki zahtjev za normizaciju dostavljen europskim organizacijama za normizaciju i za donošenje provedbenih akata u vezi s primjedbama na usklađene norme, kad su pozivanja na dotičnu usklađenu normu već objavljena u Službenom listu Europske unije, trebalo bi koristiti ispitni postupak, s obzirom na to da bi takva odluka mogla imati posljedice na pretpostavku usklađenosti s važećim ključnim zahtjevima.

(51)

Kako bi se ostvarili glavni ciljevi ove Uredbe i omogućili postupci brzog donošenja odluka kao i skraćivanje ukupnog vremena za razvoj normi, trebalo bi u najvećoj mogućoj mjeri koristiti postupovne mjere predviđene Uredbom (EU) br. 182/2011, koje omogućuju predsjedniku odgovarajućeg odbora da odredi vremenski rok unutar kojega bi odbor trebao dati svoje mišljenje. Nadalje, u opravdanim slučajevima, trebala bi postojati mogućnost dobivanja mišljenja odbora putem pisanog postupka, pri čemu bi se šutnja člana odbora trebala smatrati prešutnom suglasnošću.

(52)

Budući da ciljeve ove Uredbe, naime osiguranje uspješnosti i učinkovitosti normi i normizacije kao instrumenata politike Unije putem suradnje između europskih organizacija za normizaciju, nacionalnih tijela za normizaciju, država članica i Komisije, uvođenje europskih normi i europskih normizacijskih dokumenata za proizvode koji predstavljaju potporu zakonodavstvu i politikama Unije, određivanje tehničkih specifikacija IKT-a, prihvatljivih za upućivanje, financiranje europske normizacije i sudjelovanje interesnih skupina u europskoj normizaciji, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego ih se, s obzirom na njihove učinke, može na bolji način ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere, u skladu s načelom supsidijarnosti određenim u članku 5. UEU-a. U skladu s načelom proporcionalnosti, kako je određeno u istom članku, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(53)

Direktive 89/686/EEZ, 93/15/EEZ, 94/9/EZ, 94/25/EZ, 95/16/EZ, 97/23/EZ, 98/34/EZ, 2004/22/EZ, 2007/23/EZ, 2009/23/EZ i 2009/105/EZ trebalo bi izmijeniti na odgovarajući način.

(54)

Trebalo bi staviti izvan snage Odluku br. 1673/2006/EZ i Odluku 87/95/EEZ,