Privremena verzija

PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće koje zasjeda u sastavu od pet sudaca)

10. lipnja 2026.(*)

„Institucijsko pravo – Istraga Ureda europskog javnog tužitelja – Odbijanje Revizorskog suda da ukine dužnost čuvanja tajne osoba koje su pozvane da budu saslušane kao svjedoci u sklopu istrage – Tužba za poništenje – Akt koji se može pobijati – Dopuštenost – Lojalna suradnja – Članak 19. Pravilnika o osoblju – Interesi Unije”

U predmetu T-99/25,

Ured europskog javnog tužitelja, koji zastupaju L. De Matteis i E. Farhat, u svojstvu agenata,

tužitelj,

protiv

Europskog revizorskog suda, koji zastupaju B. Schäfer i A-M. Feipel‑Cosciug, u svojstvu agenta,

tuženika,

OPĆI SUD (četvrto vijeće koje zasjeda u sastavu od pet sudaca),

u sastavu: G. De Baere, predsjednik, J. Svenningsen (izvjestitelj), C. Mac Eochaidh, R. Meyer i D. Jočienė, suci,

tajnik: S. Spyropoulos, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

nakon rasprave održane 10. ožujka 2026.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Tužbom na temelju članka 263. UFEU-a Ured europskog javnog tužitelja (u daljnjem tekstu: EPPO) zahtijeva poništenje stajališta Europskog revizorskog suda, priloženog dopisu koji je voditeljica pravne službe te institucije proslijedila 9. prosinca 2024. (u daljnjem tekstu: pobijano stajalište), a kojim se odbija EPPO-ov zahtjev od 26. rujna 2024. za ukidanje dužnosti čuvanja tajne, u sklopu istrage koja se odnosi na određene osobe (u daljnjem tekstu: osobe obuhvaćene istragom), za dvanaestero dužnosnika Europske unije (u daljnjem tekstu: dvanaestero dužnosnika), kako bi ih se saslušalo kao svjedoke u sklopu te istrage.

 Okolnosti spora

2        Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) obavijestio je 14. srpnja 2022. EPPO o mogućim nepravilnostima u zapošljavanju i imenovanju na stalno radno mjesto osobe koja je postala dužnosnik Revizorskog suda.

3        EPPO potom je pokrenuo predmet te je, nakon što je provjerio zaprimljene informacije, zaključio da postoje elementi na temelju kojih se može smatrati da je počinjeno kazneno djelo u njegovoj nadležnosti, u smislu članka 26. stavka 1. Uredbe Vijeća (EU) 2017/1939 od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja (SL 2017., L 283, str. 1.).

4        U skladu s istom odredbom, delegirani europski tužitelj u Luksemburgu zadužen za predmet (u daljnjem tekstu: delegirani tužitelj) odlučio je 20. prosinca 2022. pokrenuti istragu.

5        Uzimajući u obzir, s jedne strane, nepovredivost prostorija, zgrada i arhiva Unije, predviđenu člancima 1. i 2. Protokola (br. 7) o povlasticama i imunitetima Europske unije (SL 2016., C 202, str. 266., u daljnjem tekstu: Protokol br. 7), koju Revizorski sud uživa, te, s druge strane, imunitet dužnosnika i ostalih službenika Unije, koji je priznat u članku 11. tog protokola, a koji je zajamčen osobama obuhvaćenima istragom, delegirani tužitelj predložio je 7. veljače 2023. glavnoj europskoj tužiteljici da zatraži ukidanje te nepovredivosti i tog imuniteta.

6        Između 13. veljače 2023. i 7. travnja 2024. glavna europska tužiteljica u više je navrata od predsjednika Revizorskog suda zatražila ukidanje nepovredivosti prostorija, zgrada i arhiva te institucije kao i ukidanje imuniteta osoba obuhvaćenih istragom.

7        U odgovorima od 15. ožujka, 27. travnja, 23. svibnja, 10. srpnja i 1. rujna 2023. predsjednik Revizorskog suda naveo je da na temelju ograničenih informacija koje je dostavila glavna europska tužiteljica ne može prihvatiti ta dva zahtjeva. Kad je riječ o zahtjevu za ukidanje imuniteta osoba obuhvaćenih istragom, naveo je da se ne može prihvatiti zahtjev glavne europske tužiteljice da se, prije njezina donošenja, te osobe ne obavijeste o toj odluci koja se na njih odnosi. Predsjednik Revizorskog suda predložio je i sastanak s predstavnicima EPPO-a kako bi im pružio dodatne informacije te je proslijedio dokumente povezane s istragom.

8        Predsjednik Revizorskog suda 13. listopada 2023. – nakon dopisa od 1. rujna 2023., u kojem je priopćio da će obavijestiti osobe obuhvaćene istragom, kako bi mogle iznijeti svoja stajališta i kako bi Revizorski sud zatim mogao donijeti odluku – obavijestio je glavnu europsku tužiteljicu da su te osobe dostupne za podnošenje pisanih očitovanja i da ih se sasluša, uz zadržavanje njihova imuniteta.

9        Kako bi nastavio svoju istragu, delegirani tužitelj porukom elektroničke pošte od 26. rujna 2024. upućenom voditeljici pravne službe Revizorskog suda zatražio je, s jedne strane, dostavu određenih dokumenata koji se odnose na istragu, uz one koji su već proslijeđeni, te, s druge strane, u skladu s člankom 19. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), ukidanje dužnosti čuvanja tajne za dvanaestero dužnosnika, kako bi ih se saslušalo kao svjedoke u sklopu istrage, na temelju članka 28. stavka 1. Uredbe 2017/1939.

10      Voditeljica pravne službe Revizorskog suda odgovorila je porukom elektroničke pošte od 24. listopada 2024. dostavljajući neke od zatraženih dokumenata, pri čemu je pojasnila da su drugi zatraženi dokumenti već dostavljeni ili da ne postoje. Osim toga, ponovila je prijedlog za sastanak EPPO-a i Revizorskog suda kako bi se pojasnili određeni aspekti povezani s istragom.

11      Sljedećeg dana, odbijajući ideju o sastanku, delegirani tužitelj ponovno se obratio Revizorskom sudu sa zahtjevom za ukidanje dužnosti čuvanja tajne, kako je priopćen porukom elektroničke pošte od 26. rujna 2024.

12      Revizorski sud odbio je 9. prosinca 2024. pobijanim stajalištem zahtjev za ukidanje dužnosti čuvanja tajne za dvanaestero dužnosnika. S jedne strane, smatrao je da, kao i kad je riječ o zahtjevu za ukidanje imuniteta osoba obuhvaćenih istragom, EPPO nije dostavio dostatne informacije i dokaze o sumnjama na kaznena djela koja se stavljaju na teret osobama obuhvaćenima istragom. Revizorski sud stoga je smatrao da bi ukidanje dužnosti čuvanja tajne za tih dvanaestero dužnosnika bilo protivno interesima Unije, u smislu članka 19. Pravilnika o osoblju. S druge strane i prije svega, istaknuo je da bi se zahtjevom za ukidanje dužnosti čuvanja tajne de facto zaobišlo neukidanje imuniteta osoba obuhvaćenih istragom. Revizorski sud stoga je zaključio da istragu treba obustaviti, u skladu s člankom 39. Uredbe 2017/1939.

 Zahtjevi stranaka

13      EPPO od Općeg suda zahtijeva da poništi pobijano stajalište.

14      Revizorski sud od Općeg suda zahtijeva da:

–        kao glavni zahtjev, odbaci tužbu kao nedopuštenu;

–        podredno, odbije tužbu kao neosnovanu;

–        naloži EPPO-u snošenje troškova.

 Pravo

 Zapreke vođenju postupka koje je istaknuo Revizorski sud

15      Revizorski sud ističe dvije zapreke vođenju postupka, od kojih se prva temelji na nepostojanju akta koji se može pobijati, a druga na nepostojanju pravnog interesa.

 Prva zapreka vođenju postupka, koja se temelji na nepostojanju akta koji se može pobijati

16      Revizorski sud ističe da pobijano stajalište nije akt koji se može pobijati u smislu članka 263. UFEU-a. Tim se stajalištem samo podsjeća na njegovu korespondenciju s EPPO-om te se objašnjava da, s obzirom na to da ne postoje dostatne informacije kojima bi se osiguralo da zatražene mjere ne štete interesima Unije, nije bilo opravdano ukinuti dužnost čuvanja tajne za dvanaestero dužnosnika.

17      Revizorski sud dodaje da je EPPO svoj zahtjev za ukidanje dužnosti čuvanja tajne temeljio na članku 19. Pravilnika o osoblju, koji se odnosi na radni odnos između institucija Unije i njihovih dužnosnika, a ne na ovlasti istražnih tijela i nacionalnih pravosudnih tijela. Međutim, samo odluka koju je donijelo nadležno tijelo za imenovanje u okviru takvog radnog odnosa proizvodi pravne učinke koji mogu biti predmet nadzora suda Unije, što ovdje nije slučaj.

18      EPPO osporava tu zapreku vođenju postupka.

19      Najprije valja podsjetiti na to da iz članka 263. prvog stavka UFEU-a proizlazi da sud Unije ispituje zakonitost akata institucija, tijela, uredâ i agencija Unije „s pravnim učinkom prema trećima”.

20      Iz toga proizlazi da je tužbu za poništenje iz članka 263. UFEU‑a moguće podnijeti u odnosu na sve mjere ili akte institucija, tijela, uredâ ili agencija Unije koji proizvode obvezujuće pravne učinke, neovisno o njihovoj prirodi ili obliku (vidjeti presudu od 15. srpnja 2021., FBF, C‑911/19, EU:C:2021:599, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

21      Kako bi se utvrdilo proizvodi li mjera takve učinke i može li se, slijedom toga, protiv nje podnijeti takva tužba, valja razmotriti njezinu bit i ocijeniti te učinke s obzirom na objektivne kriterije poput sadržaja navedenog akta, uzimajući u obzir, prema potrebi, kontekst njegova donošenja kao i ovlasti institucije, tijela, ureda ili agencije koja ga je donijela, pri čemu te ovlasti ne treba razumjeti na apstraktan način, nego kao elemente koji mogu pojasniti konkretnu analizu sadržaja te mjere (vidjeti presudu od 13. veljače 2025., Swissgrid/Komisija, C-121/23 P, EU:C:2025:83, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

22      U ovom slučaju, kad je, prije svega, riječ o kontekstu donošenja pobijanog stajališta, valja primijetiti da je to stajalište proslijeđeno kao odgovor na zahtjev za ukidanje dužnosti čuvanja tajne za dvanaestero dužnosnika, koji je, u skladu s člankom 19. Pravilnika o osoblju, podnio delegirani tužitelj 26. rujna 2024., a zatim ga je ponovio 25. listopada 2024.

23      Nadalje, kad je riječ o ovlastima autora akta, delegirani tužitelj mogao je razumno smatrati da je pobijano stajalište donijelo nadležno tijelo za imenovanje, uzimajući u obzir, među ostalim, dopis voditeljice pravne službe Revizorskog suda kojim je to stajalište proslijeđeno, a kojim je ona „u ime kolegija članova” Revizorskog suda proslijedila stajalište te institucije o zahtjevu za ukidanje dužnosti čuvanja tajne za dvanaestero dužnosnika (vidjeti po analogiji presudu od 19. siječnja 1984., Erdini/Vijeće, 65/83, EU:C:1984:24, t. 7.).

24      Naposljetku, kad je riječ o sadržaju pobijanog stajališta, valja istaknuti da, suprotno onomu što tvrdi Revizorski sud, tim se stajalištem ne podsjeća samo na korespondenciju te institucije s EPPO-om. Naime, u završnom dijelu pobijanog stajališta Revizorski sud u biti je odbio ukinuti dužnost čuvanja tajne za dvanaestero dužnosnika, smatrajući da EPPO-ov zahtjev nije dovoljno obrazložen i da bi to ukidanje bilo protivno interesima Unije te da bi predstavljalo zaobilaženje postupka ukidanja imuniteta osoba obuhvaćenih istragom.

25      Stoga, budući da – s obzirom na to da takva dužnost čuvanja tajne nije ukinuta, u smislu članka 19. Pravilnika o osoblju – delegirani tužitelj nije mogao prikupiti svjedočenja dvanaestero dužnosnika, kako bi pokušao nastaviti svoju istragu protiv njome obuhvaćenih osoba, valja utvrditi da je pobijano stajalište proizvelo pravne učinke u odnosu na EPPO. Naime, njime je EPPO-u uskraćena mogućnost da izvršava svoje istražne ovlasti, u skladu s člankom 28. stavkom 1. Uredbe 2017/1939.

26      Taj zaključak nije doveden u pitanje argumentom Revizorskog suda prema kojem se, u biti, odlukom donesenom na temelju članka 19. Pravilnika o osoblju nanosi šteta samo dužnosniku u okviru tužbe podnesene na temelju članka 270. UFEU-a.

27      U tom pogledu valja utvrditi da bi, ako bi se taj argument Revizorskog suda prihvatio, to značilo da bi, u slučaju da institucija, agencija, tijelo, ured ili agencija Unije odbije dužnosniku ukinuti dužnost čuvanja tajne na temelju članka 19. Pravilnika o osoblju, delegirani europski tužitelj bio spriječen izvršavati svoje ovlasti na temelju članka 28. Uredbe 2017/1939 a da pritom ne bi mogao pred sudom Unije osporavati zakonitost takvog odbijanja, koje sprečava njegovu istragu.

28      Osim toga, valja primijetiti da je Sud već priznao dopuštenost tužbe na temelju članka 263. UFEU-a koju je podnijelo društvo, a kojom se zahtijevalo poništenje odluke Europske komisije kojom se odbija zahtjev za ukidanje dužnosti čuvanja tajne dužnosniku, kako bi svjedočio pred nacionalnim sudom (vidjeti u tom smislu presudu od 18. veljače 1992., Weddel/Komisija, C-54/90, EU:C:1992:75, t. 17.).

29      Iz toga proizlazi da je pobijano stajalište akt koji se može pobijati i koji može biti predmet tužbe za poništenje na temelju članka 263. UFEU-a, tako da prvu zapreku vođenju postupka treba odbiti.

 Druga zapreka vođenju postupka, koja se temelji na nepostojanju pravnog interesa

30      Kao prvo, Revizorski sud ističe da je glavna europska tužiteljica 13. veljače 2023., u skladu s člankom 29. stavkom 2. Uredbe 2017/1939, zatražila ukidanje imuniteta osoba obuhvaćenih istragom, smatrajući to prethodnom i nužnom mjerom za pravilno vođenje te istrage.

31      Međutim, s obzirom na to da imunitet osoba obuhvaćenih istragom nije ukinut, poništenje pobijanog stajališta ne bi moglo EPPO-u donijeti nikakvu korist. Eventualni dokazi prikupljeni zahvaljujući svjedočenju dvanaestero dužnosnika ne bi se mogli iskoristiti ni za podnošenje novog zahtjeva za ukidanje imuniteta u sklopu istrage ni za suđenje i osudu tih osoba.

32      U potporu tom argumentu Revizorski sud upućuje na načela utvrđena u sudskoj praksi, a osobito u rješenju od 16. siječnja 2024., Kaili/Parlament i Ured europskog javnog tužitelja (T-46/23, neobjavljeno, EU:T:2024:14, t. 22.), u kojem je Opći sud presudio da je zahtjev za ukidanje imuniteta prethodna i nužna mjera koju je zakonodavac Unije stavio na raspolaganje EPPO-u kako bi se zajamčila učinkovitost istraga kada imunitet koji osoba uživa predstavlja prepreku istrazi koja se na nju odnosi.

33      Revizorski sud također upućuje na presudu od 30. studenoga 2021., LR Ģenerālprokuratūra (C-3/20, EU:C:2021:969, t. 87. i 88.), u kojoj je Sud presudio da, ako tijela koja vode istragu, u okviru istrage i prije pokretanja postupka pred sudom, smatraju da osumnjičenik uživa imunitet, u skladu s člankom 11. Protokola br. 7, za radnje koje su predmet njihovih istraga, na njima je da zatraže njegovo ukidanje, s obzirom na to da se taj imunitet protivi svakom korištenju prikupljenih dokaza kako bi se omogućilo da se osumnjičeniku sudi i da ga se osudi za radnju obuhvaćenu navedenim imunitetom.

34      Kao drugo, Revizorski sud primjećuje da se člankom 39. Uredbe 2017/1939 predviđa da imunitet koji osumnjičenik uživa dovodi do obustavljanja istrage, osim ako je imunitet ukinut. I sâm EPPO u točki 43. tužbe priznao je da nije podnio tužbu za poništenje protiv „odluka” sadržanih u dopisima predsjednika Revizorskog suda od 15. ožujka i 27. travnja 2023. Revizorski sud iz toga zaključuje da je EPPO dopustio da istekne rok za podnošenje tužbe kako bi se osporavalo „neukidanje imuniteta osoba obuhvaćenih istragom” te je 19 mjeseci nakon dopisa od 13. veljače 2023. podnio zahtjev za ukidanje dužnosti čuvanja tajne za dvanaestero dužnosnika.

35      Kao treće, Revizorski sud smatra da je činjenica da se eventualnim svjedočenjima mogu prikupiti dokazi koji opravdavaju novi zahtjev za ukidanje imuniteta osoba obuhvaćenih istragom, s jedne strane, hipotetska i, s druge strane, protivna članku 26. Uredbe 2017/1939, prema kojem prije pokretanja istrage valja provjeriti postoje li opravdani razlozi za vjerovanje da je počinjeno kazneno djelo koje je u nadležnosti EPPO-a.

36      EPPO osporava tu drugu zapreku vođenju postupka.

37      Valja podsjetiti na to da se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, svaka tužba za poništenje koju je na temelju članka 263. UFEU‑a podnijela fizička ili pravna osoba mora temeljiti na njezinu pravnom interesu. Pretpostavka za postojanje takvog pravnog interesa je da poništenje pobijanog akta može samo po sebi priskrbiti korist toj osobi (vidjeti presudu od 15. srpnja 2025., ESB i Komisija/Corneli, C-777/22 P i C-789/22 P, EU:C:2025:580, t. 86. i navedenu sudsku praksu).

38      U ovom slučaju valja utvrditi da, iako je u dopisu od 23. svibnja 2023. predsjednik Revizorskog suda najavio glavnoj europskoj tužiteljici pokretanje postupka radi donošenja odluke o zahtjevu za ukidanje imuniteta osoba obuhvaćenih istragom, u spisu ovog predmeta ipak se ne nalazi nikakva odluka te vrste upućena glavnoj europskoj tužiteljici, a tu su odluku usto, kao što je to predsjednik Revizorskog suda i sâm pojasnio u svojim dopisima od 27. travnja i 10. srpnja 2023., trebali donijeti članovi Revizorskog suda, uz pomoć njegova glavnog tajnika.

39      Osim toga, Revizorski sud na raspravi je, u odgovoru na pitanje Općeg suda, priznao da nije donesena nikakva izričita odluka o odbijanju zahtjeva za ukidanje imuniteta osoba obuhvaćenih istragom.

40      Ne može se prihvatiti argument koji je Revizorski sud istaknuo i na raspravi, a prema kojem je dopis njegova predsjednika od 13. listopada 2023. bio prešutna odluka o odbijanju zahtjeva za ukidanje imuniteta osoba obuhvaćenih istragom. Taj dopis, s jedne strane, potječe od predsjednika Revizorskog suda, koji nije nadležan za donošenje takve odluke, čak ni prešutne, kao što je to i sâm naveo u dopisima navedenima u točki 38. ove presude. S druge strane, navedeni dopis ne sadržava nijedan element na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da on predstavlja konačno stajalište Revizorskog suda o zahtjevu za ukidanje imuniteta koji je podnio EPPO.

41      Isto vrijedi i za argument Revizorskog suda prema kojem je EPPO priznao da nije osporio „odluke” o odbijanju ukidanja imuniteta osoba obuhvaćenih istragom sadržane u dopisima njegova predsjednika od 15. ožujka i 27. travnja 2023. Naime, iz točke 38. ove presude proizlazi da je predsjednik Revizorskog suda naveo da njegovi dopisi ne mogu sadržavati takve odluke.

42      Iz toga proizlazi da, s obzirom na to da nije donesena nikakva odluka o odbijanju ukidanja imuniteta osoba obuhvaćenih istragom koja bi negativno utjecala na EPPO, Revizorski sud ne može protiv tog ureda uspješno isticati istek roka za podnošenje tužbe protiv izričitog ili prešutnog akta koji nije postao konačan i koji nije donesen u obliku koji zahtijeva nadležno tijelo.

43      Osim toga, valja dodati da, čak i da je Revizorski sud donio odluku o odbijanju ukidanja imuniteta u skladu sa svojim vlastitim pravilima, ne bi se moglo isključiti, suprotno onomu što ta institucija tvrdi, da glavna europska tužiteljica može podnijeti novi zahtjev za ukidanje imuniteta, prije nego što se istraga eventualno obustavi.

44      U tom pogledu valja podsjetiti, s jedne strane, na to da, u skladu s postupkom predviđenim u članku 39. stavku 1. točki (d) Uredbe 2017/1939, samo ako delegirani europski tužitelj koji vodi istragu smatra da je postalo nemoguće pokrenuti kazneni progon, stalno vijeće EPPO-a na temelju izvješća koje je taj delegirani tužitelj podnio odlučuje odbaciti predmet protiv neke osobe zbog imuniteta koji joj je dodijeljen. S druge strane, člankom 39. stavkom 2. te uredbe utvrđuje se da se „[o]dlukom u skladu sa stavkom 1. ne sprečavaju [...] daljnje istrage na temelju novih činjenica koje EPPO-u nisu bile poznate u trenutku donošenja odluke i koje su nakon te odluke postale poznate” te da „[o]dluku o ponovnom otvaranju istraga na temelju takvih novih činjenica donosi nadležno stalno vijeće”.

45      Stoga valja utvrditi da se članak 39. stavak 1. točka (d) Uredbe 2017/1939 ne može tumačiti na način da odbijanje ukidanja imuniteta osobe obuhvaćene istragom automatski i konačno sprečava EPPO da nastavi istraživati njezina postupanja i da mu ne dopušta da ponovi svoj zahtjev podnošenjem dodatnih elemenata.

46      Usto, time što se člankom 39. stavkom 2. Uredbe 2017/1939 izričito predviđa mogućnost pokretanja nove istrage na temelju novih činjenica, ta odredba odražava načelo prema kojem se odluke donesene na temelju stanja predmeta u određenom trenutku istrage mogu preispitati ako se pojave novi elementi. U tom pogledu, ako bi se zahtijevalo obustavljanje istrage kako bi se mogao podnijeti novi zahtjev za ukidanje imuniteta, to bi uvelo formalnost koja nije funkcionalno nužna i moglo bi ugroziti djelotvornost sustava kaznenog progona uspostavljenog Uredbom 2017/1939 radi zaštite financijskih interesa Unije.

47      Stoga članak 39. stavak 1. točka (d) i stavak 2. Uredbe 2017/1939 ne sprečavaju delegiranog europskog tužitelja da, prije nego što utvrdi nemogućnost pokretanja kaznenog progona i stoga predloži obustavljanje istrage, traži dodatne dokaze.

48      Taj zaključak nije doveden u pitanje argumentom koji se temelji na točkama 87. i 88. presude od 30. studenoga 2021., LR Ģenerālprokuratūra (C-3/20, EU:C:2021:969). Naime, iz tih dviju točaka proizlazi da, ako je istraga okončana a da pritom nije ukinut imunitet osoba obuhvaćenih tom istragom, tim se osobama ne može suditi niti ih se može osuditi za djela koja su obuhvaćena tim imunitetom. Međutim, tom se utvrđenju ne protivi to da delegirani tužitelj može prikupiti dodatne dokaze kako bi glavna europska tužiteljica dopunila zahtjev koji je u tijeku ili, ako je takav zahtjev odbijen, kako bi podnijela novi zahtjev koji se temelji na novim činjenicama. Nakon toga ti se dokazi mogu upotrijebiti za suđenje osobama obuhvaćenima imunitetom i za njihovu osudu, ali pod uvjetom da je imunitet ukinut najkasnije po okončanju istrage, na temelju koje se može pokrenuti kazneni progon, u skladu s pravom države članice delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet.

49      Isto vrijedi i za argument koji se temelji na točki 22. rješenja od 16. siječnja 2024., Kaili/Parlament i Ured europskog javnog tužitelja (T‑46/23, neobjavljeno, EU:T:2024:14). U tom pogledu dovoljno je utvrditi da iz točke 48. ove presude proizlazi da se činjenici da je u tijeku zahtjev za ukidanje imuniteta ne protivi to da delegirani tužitelj može prikupiti dodatne dokaze kako bi glavna europska tužiteljica mogla dopuniti taj zahtjev.

50      Naposljetku, ako bi argument Revizorskog suda prema kojem je EPPO, nakon što je podnio zahtjev za ukidanje imuniteta osoba obuhvaćenih istragom, čekao 19 mjeseci kako bi zatražio ukidanje dužnosti čuvanja tajne za dvanaestero dužnosnika, trebalo shvatiti na način da se njime EPPO-u nastoji prigovoriti nepravodobnost tog zahtjeva, valja istaknuti da se ni taj argument ne može prihvatiti.

51      Naime, iz spisa proizlazi da je predsjednik Revizorskog suda u više navrata naveo da zbog nepostojanja dovoljno jasnih i preciznih informacija od EPPO-a u pogledu sumnji na kaznena djela koja se stavljaju na teret osobama obuhvaćenima istragom Revizorski sud ne može odlučiti o zahtjevu za ukidanje njihova imuniteta. U tom kontekstu valja smatrati da je delegirani europski tužitelj mogao valjano zatražiti ukidanje dužnosti čuvanja tajne za dvanaestero dužnosnika, pa i 19 mjeseci nakon podnošenja zahtjeva za ukidanje imuniteta, kako bi prikupio dodatne dokaze kojima bi se eventualno mogao potkrijepiti taj zahtjev.

52      Stoga, budući da Revizorski sud još nije bio donio valjanu konačnu odluku o zahtjevu za ukidanje imuniteta, EPPO zadržava pravni interes za pokretanje postupka protiv pobijanog stajališta, s obzirom na to da ga ono sprečava da prikupi dodatne dokaze na temelju kojih bi mogao potkrijepiti taj zahtjev za ukidanje imuniteta ili utvrditi da više nije potrebno nastaviti postupak pokrenut protiv osoba obuhvaćenih istragom.

53      Osim toga, valja istaknuti da je ocjena vođenja i razdoblja istraga koje vodi EPPO obuhvaćena marginom prosudbe kojom taj ured raspolaže u izvršavanju svojih istražnih ovlasti, koju Opći sud u načelu ne može dovesti u pitanje.

54      S obzirom na te elemente, valja utvrditi da EPPO ima pravni interes za pokretanje postupka protiv pobijanog stajališta i da drugu zapreku vođenju postupka također treba odbiti.

 Meritum

55      U prilog svojoj tužbi EPPO ističe pet tužbenih razloga, od kojih se prvi temelji na zloporabi ovlasti, drugi na povredi članka 13. stavka 2. UEU‑a, treći na povredi članka 108. stavka 5. Uredbe 2017/1939, četvrti na povredi članka 6. stavka 1. Uredbe 2017/1939, a peti, u biti, na povredi Protokola br. 7 i članka 19. prvog stavka druge rečenice Pravilnika o osoblju.

56      Najprije valja razmotriti peti tužbeni razlog.

57      U potporu tom tužbenom razlogu EPPO ističe da je Revizorski sud u pobijanom stajalištu pomiješao situaciju osoba obuhvaćenih istragom s onom dvanaestero dužnosnika, s obzirom na to da imunitet predviđen Protokolom br. 7 obuhvaća prvonavedene, ali ne i drugonavedene, koji u pravu Unije nemaju nikakav poseban imunitet. Stoga se u biti, prema mišljenju EPPO-a, saslušanje tih dvanaestero dužnosnika ne može odbiti zbog toga što bi to dovelo do povrede imuniteta osoba obuhvaćenih istragom, nego samo zbog toga što interes Unije, u smislu članka 19. prvog stavka druge rečenice Pravilnika o osoblju, opravdava to odbijanje, što ovdje nije slučaj.

58      Revizorski sud osporava tu strogu razliku koju EPPO provodi između ukidanja imuniteta osoba obuhvaćenih istragom i ukidanja dužnosti čuvanja tajne za dvanaestero dužnosnika te ponavlja da, s obzirom na to da imunitet tih osoba nije ukinut, ukidanje dužnosti čuvanja tajne tih dužnosnika ne utječe na istragu, uzimajući u obzir načela koja proizlaze iz presude od 30. studenoga 2021., LR Ģenerālprokuratūra (C-3/20, EU:C:2021:969).

59      Osim toga, Revizorski sud tvrdi da se u svakom slučaju ne može prihvatiti usko tumačenje pojma „interesi Unije”, kako ga je predložio EPPO. S jedne strane, u točkama 139. i 140. presude od 23. ožujka 2022., NV/eu-LISA (T-661/20, EU:T:2022:154) Opći sud je priznao da se funkcioniranje i ugled institucije mogu uzeti u obzir prilikom primjene članka 19. Pravilnika o osoblju. S druge strane, budući da nisu bili ispunjeni nužni uvjeti za odobravanje ukidanja imuniteta osoba obuhvaćenih istragom, ukidanje dužnosti čuvanja tajne za dvanaestero dužnosnika bilo bi protivno interesima Unije.

60      Najprije valja podsjetiti na to da članak 13. stavak 2. prva rečenica UEU-a određuje da svaka institucija Unije djeluje u granicama ovlasti koje su joj dodijeljene u Ugovorima i u skladu s njima određenim postupcima, uvjetima i ciljevima. Prema sudskoj praksi, ta odredba odražava načelo institucionalne ravnoteže, koje obilježava institucionalnu strukturu Unije, a koje podrazumijeva da svaka institucija izvršava svoje ovlasti uz poštovanje ovlasti drugih institucija. Članak 13. stavak 2. druga rečenica UEU-a usto određuje da institucije međusobno održavaju lojalnu suradnju (vidjeti u tom smislu presudu od 9. travnja 2024., Komisija/Vijeće (Potpisivanje međunarodnih ugovora), C-551/21, EU:C:2024:281, t. 62. i 63. i navedenu sudsku praksu).

61      Nadalje, kao prvo, valja utvrditi da je, kao što to proizlazi iz točaka 45. i 52. ove presude, delegirani europski tužitelj mogao podnijeti zahtjev za ukidanje dužnosti čuvanja tajne za dvanaestero dužnosnika neovisno o tome je li odluka o odbijanju zahtjeva za ukidanje imuniteta već bila donesena ili je taj zahtjev još bio u tijeku.

62      Iz toga proizlazi da odnos između ukidanja dužnosti čuvanja tajne za dvanaestero dužnosnika koji nisu predmet istrage i ukidanja imuniteta osoba koje su njome obuhvaćene nije relevantan za ocjenu postojanja interesa Unije u smislu članka 19. prvog stavka druge rečenice Pravilnika o osoblju. Naime, zahtjev za ukidanje dužnosti čuvanja tajne odnosi se samo na dvanaestero dužnosnika, koje delegirani tužitelj može saslušati kao svjedoke, ali se ni na koji način ne odnosi na osobe obuhvaćene istragom.

63      Stoga Revizorski sud nije mogao samo zaključiti, u biti, da je, s obzirom na to da nije prihvatio zahtjev za ukidanje imuniteta osoba obuhvaćenih istragom, također imao pravo ne prihvatiti zahtjev za ukidanje dužnosti čuvanja tajne za dvanaestero dužnosnika oslanjajući se na isto rasuđivanje koje se temelji, među ostalim, na nepostojanju dostatnih informacija za ocjenu eventualne povrede interesa Unije.

64      Naime, Revizorski sud bio je dužan samostalno ocijeniti taj zahtjev za ukidanje dužnosti čuvanja tajne s obzirom na članak 19. prvi stavak drugu rečenicu Pravilnika o osoblju i uzimajući u obzir činjenicu da se taj zahtjev nije odnosio na iste osobe, da nije imao isti cilj i da nije imao iste posljedice kao zahtjev za ukidanje imuniteta osoba obuhvaćenih istragom.

65      Kao drugo, čak i da treba uzeti u obzir odnos između ukidanja dužnosti čuvanja tajne za dvanaestero dužnosnika i ukidanja imuniteta osoba obuhvaćenih istragom, valja istaknuti da se razlogom sadržanim u pobijanom stajalištu – prema kojem zahtjev za ukidanje dužnosti čuvanja tajne za dvanaestero dužnosnika predstavlja zaobilaženje neukidanja imuniteta osoba obuhvaćenih istragom te je stoga protivan interesima Unije – povređuje pojam „interesi Unije” iz članka 19. prvog stavka druge rečenice Pravilnika o osoblju.

66      Naime, iz uske formulacije te odredbe proizlazi da „interesi Unije”, koji mogu opravdati uskraćivanje dopuštenja da se u sudskom postupku iznesu informacije u vezi s obavljanjem posla, moraju nužno biti interesi od velikog značaja i koji imaju vitalnu važnost za Uniju (vidjeti presudu od 13. lipnja 2002., Ferrer de Moncada/Komisija, T-74/01, EU:T:2002:158, t. 58. i navedenu sudsku praksu kao i presudu od 23. ožujka 2022., NV/eu-LISA, T-661/20, EU:T:2022:154, t. 142.).

67      Stoga valja utvrditi da tumačenje pojma „interesi Unije” na kojem Revizorski sud temelji svoje odbijanje nije u skladu s uskim tumačenjem tog pojma utvrđenim sudskom praksom. Revizorski sud nije mogao valjano tvrditi da je imunitet koji uživaju osobe obuhvaćene istragom odgovarao zahtjevu povezanom sa zaštitom vitalnih interesa Unije, koji može opravdati njegovo odbijanje da odobri svjedočenje dvanaestero dužnosnika u sklopu te istrage.

68      Usto, ako bi se prihvatila ta argumentacija Revizorskog suda, to bi svakoj instituciji kojoj je podnesen zahtjev za ukidanje imuniteta omogućilo da ocjenjuje kvalifikaciju činjenica koje su predmet istrage i utvrđuje uvjete pod kojima je EPPO ovlašten provoditi tu istragu, što bi imalo za učinak uskraćivanje tom uredu mogućnosti da u potpunosti izvršava ovlasti koje su mu dodijeljene člankom 28. stavkom 1. Uredbe 2017/1939.

69      Nasuprot tomu, u samom je interesu Unije omogućiti EPPO-u da tijekom cijele istrage prikuplja dokaze, uključujući svjedočenjem dužnosnika Unije, kako bi eventualno mogao odlučiti o obustavljanju istrage.

70      Valja dodati da se argument Revizorskog suda prema kojem se usko tumačenje pojma „interesi Unije” koje predlaže EPPO ne može prihvatiti temelji na pogrešnom tumačenju presude od 23. ožujka 2022., NV/eu-LISA (T-661/20, EU:T:2022:154).

71      Naime, u točki 140. presude od 23. ožujka 2022., NV/eu-LISA (T‑661/20, EU:T:2022:154) Opći sud samo je utvrdio da članak 19. prvi stavak druga rečenica Pravilnika o osoblju može obuhvaćati slučaj kada dužnosnik želi u sudskom postupku iznijeti činjenice u vezi s konfliktnim odnosom na radnom mjestu koje po svojoj prirodi nisu obuhvaćene poslovnom tajnom, ali koje bi mogle utjecati na funkcioniranje i ugled institucije. Međutim, nije smatrao da eventualna šteta za funkcioniranje ili ugled institucije može biti opravdanje za odbijanje ukidanja dužnosti čuvanja tajne dužnosnika o kojem je riječ na temelju zaštite interesa Unije.

72      Usto, valja utvrditi da je u točki 142. presude od 23. ožujka 2022., NV/eu-LISA (T-661/20, EU:T:2022:154) Opći sud podsjetio na to da je navedena odredba usko formulirana i da na temelju te odredbe „interesi Unije”, koji mogu opravdati uskraćivanje dopuštenja da se u sudskom postupku iznesu informacije u vezi s obavljanjem posla, nužno moraju biti interesi od velikog značaja i koji imaju vitalnu važnost za Uniju.

73      S obzirom na to, valja utvrditi da se pobijanim stajalištem povređuje pojam „interesi Unije”, koji opravdava, u smislu članka 19. prvog stavka druge rečenice Pravilnika o osoblju, odbijanje ukidanja dužnosti čuvanja tajne za dvanaestero dužnosnika.

74      Stoga valja prihvatiti peti tužbeni razlog i poništiti pobijano stajalište a da pritom nije potrebno odlučiti o ostalim tužbenim razlozima.

 Troškovi

75      U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

76      U ovom slučaju, iako Revizorski sud nije uspio u postupku, EPPO nije zatražio da se toj instituciji naloži snošenje troškova. Stoga valja odlučiti da će svaka stranka snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto vijeće koje zasjeda u sastavu od pet sudaca)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se stajalište Europskog revizorskog suda, proslijeđeno dopisom od 9. prosinca 2024., kojim se odbija zahtjev Ureda europskog javnog tužitelja od 26. rujna 2024. za ukidanje dužnosti čuvanja tajne za dvanaestero dužnosnika Europske unije koji su trebali biti ispitani kao svjedoci u sklopu istrage.

2.      Ured europskog javnog tužitelja i Revizorski sud snosit će svatko svoje troškove.

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 10. lipnja 2026.

Potpisi

*      Jezik postupka: engleski