Privremena verzija

PRESUDA OPĆEG SUDA (treće vijeće)

6. svibnja 2026.(*)

„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Tržište odjeće i dodataka za muškarce, žene i djecu pod licencom Pierre Cardin – Odluka kojom se utvrđuje povreda članka 101. UFEU-a – Novčana kazna – Pogreška koja se tiče prava – Proporcionalnost – Neograničena nadležnost”

U predmetu T-87/25,

Westfälisches Textilwerk Adolf Ahlers Stiftung & Co. KG, sa sjedištem u Herfordu (Njemačka), koje zastupaju U. Itzen, N. Andree, A. Pliego Selie i S. Prüfer, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju M. Domecq, A. Keidel i I. Naglis, u svojstvu agenata,

tuženika,

OPĆI SUD (treće vijeće),

u sastavu: K. Kowalik-Bańczyk, predsjednica, R. da Silva Passos (izvjestitelj) i H. Cassagnabère, suci,

tajnik: I. Kurme, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

nakon rasprave održane 11. prosinca 2025.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Svojom tužbom na temelju članka 263. UFEU-a tužitelj, društvo Westfälisches Textilwerk Adolf Ahlers Stiftung & Co. KG, u biti zahtijeva, prvenstveno, poništenje članka 2. prvog stavka točke (b) i članka 3. Odluke Komisije C(2024) 8150 final od 28. studenoga 2024. u vezi s postupkom na temelju članka 101. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u (AT.40642 – Pierre Cardin (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) te, podredno, smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je izrečena.

 Okolnosti spora

2        Nakon pritužbe podnesene 25. ožujka 2019. Europska komisija je na temelju članka 7. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU-a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.) u pobijanoj odluci utvrdila da su, tijekom razdoblja od 1. siječnja 2008. do 31. ožujka 2021. (u daljnjem tekstu: razdoblje povrede), Pierre Cardin Evolution i Société de Gestion Pierre Cardin (u daljnjem tekstu: društva Pierre Cardin), kao i tužitelj sudjelovali u zabranjenim sporazumima ili usklađenim djelovanjima u pogledu stavljanja na tržište proizvoda robne marke Pierre Cardin.

3        Tijekom razdoblja povrede tužitelj je bio matično društvo skupine poduzetnika (u daljnjem tekstu: grupacija Ahlers) te je i posredni većinski imatelj dionica s pravom glasa u društvu Ahlers AG, uključujući njegova društva kćeri (u daljnjem tekstu: Ahlers AG). Potonje je društvo tijekom navedenog razdoblja bilo većinski imatelj dionica više društava kćeri.

4        Glavna djelatnost grupacije Ahlers, tijekom razdoblja povrede, bila je proizvodnja i distribucija odjeće u Europi, uglavnom pod žigom Pierre Cardin.

5        Krajem travnja 2023. društvo Ahlers AG zatražilo je otvaranje stečajnog postupka i imenovani su privremeni stečajni upravitelji.

6        Dana 15. srpnja 2023. otvoren je službeni stečajni postupak nad društvom Ahlers AG te je time kontrola nad insolventnim subjektima prenesena na stečajne upravitelje. Istog su dana stečajni upravitelji prodali poslovne djelatnosti društva Ahlers AG te su ih neopozivo prenijeli na neovisnog trećeg ulagatelja.

7        Nakon razmjene informacija između stečajnih upravitelja i službi Komisije, potonje su dopisom od 18. srpnja 2023. obavijestile navedene upravitelje o svojoj namjeri neizricanja eventualne novčane kazne stjecatelju društva Alhers AG, u njegovu svojstvu gospodarskog sljednika navedenog društva. Navedene službe su, međutim, navele da u toj fazi ispitnog postupka ta obavijest nije bila ni formalna ni obvezujuća za Komisiju.

8        Tužitelj je 18. ožujka 2024. podnio zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne, o kojem ga je Komisija prethodno obavijestila. U potporu tom zahtjevu, tužitelj se pozvao na točku 35. Smjernica za izračun novčanih kazni izrečenih primjenom članka 23. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.), pozivajući se na nemogućnost plaćanja.

9        Nakon tog zahtjeva Komisija je u uvodnim izjavama 508. do 519. pobijane odluke u biti utvrdila da je prihod koji valja uzeti u obzir prilikom izračuna gornje granice novčane kazne, kako je predviđena člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003, konsolidirani prihod tužitelja koji se odnosi na posljednju poslovnu godinu koja je prethodila donošenju pobijane odluke, a koja je trajala od 1. prosinca 2022. do 30. studenoga 2023. Stoga je prihod koji je Komisija upotrijebila za izračun gornje granice obuhvaćao ne samo prihod koji je tužitelj ostvario tijekom tog razdoblja nego i prihod koji je društvo Ahlers AG ostvarilo do 15. srpnja 2023.

10      Komisija je zatim u uvodnoj izjavi 531. pobijane odluke utvrdila sljedeće:

„Na temelju dokaza opisanih u Prilogu I. i kako bi se izbjeglo izricanje novčane kazne koja bi ozbiljno ugrozila gospodarsku održivost društva Ahlers, konačni iznos [novčane kazne] koji treba izreći [tužitelju] trebalo bi smanjiti na 3 500 000 eura, u skladu s točkom 35. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni. Taj iznos predstavlja smanjenje od približno 66,09 %.”

11      U članku 1. pobijane odluke Komisija je utvrdila da su tužitelj i društva Pierre Cardin povrijedili članak 101. stavak 1. UFEU-a i članak 53. Sporazuma o EGP-u time što su sudjelovali u jedinstvenoj i trajnoj povredi koja je obuhvaćala cijelo područje Europskog gospodarskog prostora (EGP), a koja se sastojala od zabranjenih sporazuma ili usklađenih djelovanja čiji je cilj narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu.

12      U članku 2. prvom stavku točki (b) pobijane odluke Komisija je, s obzirom na utvrđenu povredu, tužitelju izrekla novčanu kaznu u iznosu od 3 500 000 eura.

13      Komisija je dopisom priloženim pobijanoj odluci odgovorila na zahtjev za smanjenje novčane kazne (vidjeti točku 8. ove presude). Stoga je u članku 3. pobijane odluke odlučila da je tužitelju dopušteno platiti novčanu kaznu u obrocima, pod uvjetom da se iznos od 250 000 eura plati u roku od tri mjeseca od dana donošenja odluke. Preostali iznos trebalo je platiti u tri godišnja obroka, odnosno 750 000 eura najkasnije do 30. lipnja 2026., 1 000 000 eura najkasnije do 30. lipnja 2027. i 1 500 000 eura najkasnije do 30. lipnja 2028., uključujući kamate, na svaki od navedenih obroka, izračunane na neplaćene iznose za razdoblje koje teče do dana plaćanja.

14      Samo su tužitelj i društva Pierre Cardin adresati navedene odluke, u skladu s člankom 5. pobijane odluke. Nasuprot tomu, ta odluka nije bila upućena društvu Ahlers AG.

 Zahtjevi stranaka

15      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        primarno, poništi, u biti, članak 2. prvi stavak točku (b) i članak 3. pobijane odluke;

–        podredno, smanji iznos novčane kazne koja mu je izrečena;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

16      Komisija zahtijeva od Općeg suda da:

–        primarno, odbije tužbu;

–        podredno, utvrdi iznos novčane kazne izrečene tužitelju u iznosu koji smatra primjerenim;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

17      Uvodno valja pojasniti da tužitelj svojom tužbom ne osporava Komisijine zaključke iz pobijane odluke prema kojima njegovo ponašanje predstavlja povredu pravila prava Europske unije u području tržišnog natjecanja. Tužitelj ne osporava ni Komisijinu ocjenu u pogledu njegove nesposobnosti plaćanja sadržanu u dopisu priloženom pobijanoj odluci (vidjeti točke 8. i 13. ove presude).

18      Naime, ovom tužbom tužitelj isključivo zahtijeva poništenje pobijane odluke u dijelu u kojem se odnosi na iznos novčane kazne koja mu je izrečena, kako je predviđeno člankom 2. prvim stavkom točkom (b) i člankom 3. te odluke. Tužitelj stoga zahtijeva djelomično poništenje pobijane odluke ili, podredno, da Opći sud u okviru svoje neograničene nadležnosti smanji iznos novčane kazne, tako da novčana kazna ne prelazi 10 % prihoda koji je ostvario tijekom svoje posljednje pune financijske godine koja prethodi donošenju pobijane odluke.

 Glavni tužbeni zahtjev

19      U prilog osnovanosti svoje tužbe tužitelj ističe jedan tužbeni razlog, koji se temelji na činjenici da je Komisija počinila pogreške koje se tiču prava i pogreške u ocjeni te da je povrijedila članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 time što je pri određivanju iznosa novčane kazne pogrešno primijenila gornju granicu od 10 % godišnjeg prihoda. Tužitelj u prvom prigovoru u biti tvrdi da Komisija nije uzela u obzir činjenicu da se gornja granica novčane kazne koja odgovara 10 % prihoda primjenjuje pojedinačno na zasebne gospodarske jedinice. U drugom prigovoru, tužitelj tvrdi da u trenutku donošenja pobijane odluke društvo Ahlers AG nije bilo dio iste gospodarske jedinice kao i on. U trećem prigovoru, isti tvrdi da je Komisija počinila pogrešku u pobijanoj odluci time što je pri izračunu gornje granice novčane kazne koja mu je izrečena uzela u obzir prihod koji je ostvarilo društvo Ahlers AG. U četvrtom prigovoru, tužitelj tvrdi da sudska praksa navedena u pobijanoj odluci ne potkrepljuje Komisijin pristup, a u petom prigovoru ističe da pristup Komisije dovodi do neprimjerenog rezultata jer takav pristup dovodi do nerazmjerno visokog iznosa novčane kazne, koji se ne može opravdati razlozima potrebe osiguravanja učinkovitosti sankcija u području tržišnog natjecanja.

 Prva četiri prigovora jedinog tužbenog razloga, koji se temelje na tome da je Komisija počinila pogreške time što je za potrebe izračuna gornje granice izrečene novčane kazne, s jedne strane, smatrala da su tužitelj i društvo Ahlers AG pripadali jedinstvenoj gospodarskoj jedinici te, s druge strane, uzela u obzir prihod koji je ostvarilo društvo Ahlers AG

20      Prvim četirima prigovorima jedinog tužbenog razloga, koje valja razmotriti zajedno, tužitelj u biti prigovara Komisiji da, prilikom izračuna gornje granice novčane kazne koja mu je izrečena, nije uzela u obzir činjenicu da u trenutku donošenja pobijane odluke on i društvo Ahlers AG više nisu bili dio iste gospodarske jedinice. Komisija je stoga počinila pogrešku koja se tiče prava time što je prilikom izračuna navedene gornje granice uzela u obzir konsolidirani prihod tužitelja te, slijedom toga, uključila prihod koji je ostvarilo društvo Ahlers AG u izračun gornje granice novčane kazne predviđene člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003.

21      Tužitelj najprije ističe da iz sudske prakse proizlazi da je cilj utvrđivanja gornje granice novčane kazne od 10 % prihoda spriječiti da novčana kazna bude nerazmjerna u odnosu na važnost sankcioniranog poduzetnika, čime se nastoji izbjeći ozbiljno ugrožavanje njegove gospodarske održivosti, koje bi moglo dovesti do njegova istiskivanja s tržišta.

22      Usto, kao prvo, iz teksta članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 proizlazi, pri čemu Komisija u tom pogledu ne raspolaže nikakvom diskrecijskom ovlašću, da se gornja granica novčane kazne od 10 % prihoda mora izračunati pojedinačno za svakog poduzetnika o kojem je riječ, i to u odnosu na gospodarsku jedinicu kakva postoji u trenutku donošenja odluke kojom se izriče novčana kazna. Pozivajući se osobito na presude od 26. studenoga 2013., Kendrion/Komisija (C-50/12 P, EU:C:2013:771) i od 25. studenoga 2020., Komisija/GEA Group (C-823/18 P, EU:C:2020:955), tužitelj tvrdi da, ako je prije donošenja odluke kojom se izriče novčana kazna prethodno postojeća gospodarska jedinica bila izmijenjena, gornja granica novčane kazne treba se primjenjivati pojedinačno na svaku od gospodarskih jedinica te izračunati na temelju prihoda koji je svaka od njih ostvarila. U predmetnom slučaju to je tako, s obzirom na to da je 15. srpnja 2023., odnosno prije donošenja pobijane odluke, otvoren službeni stečajni postupak te su istog dana poslovne djelatnosti društva Ahlers AG prenesene na treću osobu. Slijedom toga, pobijanom odlukom povrijeđen je članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 time što je prilikom utvrđivanja navedene gornje granice uzet u obzir pogrešan iznos prihoda.

23      Kao drugo, tužitelj tvrdi da, u skladu s njemačkim stečajnim pravom, kao dioničar društva Ahlers AG nije imao ovlast utjecati na stečajni postupak niti na postupak prodaje. Prema tužiteljevu mišljenju, stečajni upravitelji moraju prodati imovinu društva kako bi namirili njegove vjerovnike. U konkretnom slučaju, prema tužiteljevu mišljenju, vjerovnici društva Ahlers AG nisu bili u potpunosti namireni, tako da nije postojala nikakva preostala imovina koja bi mu mogla biti isplaćena kao dioničaru društva Ahlers AG. Osim toga, Komisija je bila uveliko uključena u postupak prodaje društva Ahlers AG, te je potvrdila da nikakva odgovornost u pogledu novčane kazne neće biti pripisana prenesenoj imovini niti njezinu stjecatelju.

24      Kao treće, tužitelj tvrdi da iz sudske prakse proizlazi da prodaja društva kćeri koju provodi matično društvo može prekinuti gospodarsku povezanost koja je dotad postojala između njih. U tom pogledu, tužitelj tvrdi da u ovom slučaju, čak i ako je prodaja izvršena zajedničkim prijenosom imovine i dionica te iako društvo Ahlers AG, kao društvo u likvidaciji, i dalje pravno postoji, nesporno je da su imovina i dionice koje je on imao u tom društvu, kao i njegovi udjeli u društvima kćerima koji nisu bili predmet stečaja, a time i poslovne djelatnosti društva Ahlers AG, trajno preneseni na stjecatelja, tako da je tužitelj nepovratno lišen tih sredstava.

25      Kao četvrto, tužitelj tvrdi da sudska praksa navedena u točki 10.3.5. pobijane odluke, osobito presuda od 22. listopada 2020., Silver Plastics i Johannes Reifenhäuser/Komisija (C-702/19 P, EU:C:2020:857), nije primjenjiva u ovom predmetu jer se odnosi samo na određivanje poslovne godine relevantne za izračun gornje granice novčane kazne. Tužitelj tvrdi da je Komisija tako počinila pogrešku time što se pozvala na navedenu sudsku praksu kako bi opravdala, iako pogrešno, uzimanje u obzir prihoda koji je ostvarila zasebna gospodarska jedinica, to jest društvo Ahlers AG, u svrhu izračuna gornje granice novčane kazne koja mu je izrečena. Drugim riječima, prema tužiteljevu mišljenju, gornja granica od 10 % trebala bi se utvrditi s obzirom na, s jedne strane, relevantnu gospodarsku jedinicu te, s druge strane, relevantnu referentnu godinu koja se odnosi na tu gospodarsku jedinicu. Sudska praksa ne dopušta spajanje tih dviju uzastopnih faza jer bi to bilo u suprotnosti s odredbama članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003.

26      Komisija osporava te argumente.

27      Treba utvrditi da prvim četirima prigovorima jedinog tužbenog razloga tužitelj u biti osporava činjenicu da Komisija u pobijanoj odluci nije izračunala gornju granicu od 10 % prihoda koje je svako od društava iz grupacije pojedinačno ostvarilo, nego ju je utvrdila na temelju njegova konsolidiranog prihoda, koji je uključivao prihod društva Ahlers AG, iako u trenutku donošenja pobijane odluke ta dva poduzetnika više nisu bila dio iste gospodarske jedinice. Tužitelj stoga tvrdi da je Komisija, time što je smatrala da je relevantna „prethodna poslovna godina” u smislu članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 bila ona koja je trajala u razdoblju od 1. prosinca 2022. do 30. studenoga 2023., pogrešno izračunala gornju granicu novčane kazne koja mu je izrečena. Naime, trebala je samo uzeti u obzir tužiteljev prihod ostvaren tijekom navedenog razdoblja, bez uključivanja prihoda koji je ostvarilo društvo Ahlers AG.

28      Na prvom mjestu, kad je riječ o tužiteljevoj odgovornosti za povredu članka 101. stavka 1. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u, koji je sankcioniran u pobijanoj odluci, treba podsjetiti na to da članak 23. stavak 2. Uredbe 1/2003 određuje da Komisija može izreći novčane kazne poduzetnicima koji povrijede članak 101. UFEU-a pod uvjetom da novčana kazna, za svakog poduzetnika koji sudjeluje u povredi propisa, ne smije prijeći 10 % njegovog ukupnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini.

29      Međutim, ni članak 23. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 1/2003 ni sudska praksa ne određuje koju je pravnu ili fizičku osobu Komisija obvezna smatrati odgovornom za povredu i kazniti novčanom kaznom (vidjeti presudu od 27. travnja 2017., Akzo Nobel i dr./Komisija (C-516/15 P, EU:C:2017:314, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

30      Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se protupravno ponašanje društva kćeri može pripisati matičnom društvu osobito u slučaju kada društvo kći, iako ima vlastitu pravnu osobnost, ne odlučuje autonomno o svojem ponašanju na tržištu, nego provodi, u svim bitnim aspektima, upute koje mu je dalo matično društvo, posebno uzimajući u obzir gospodarske, organizacijske i pravne veze koje spajaju ta dva pravna subjekta. To je tako jer u takvoj situaciji matično društvo i njegovo društvo kći čine istu gospodarsku jedinicu i prema tome jedinstveni su poduzetnik u smislu prava tržišnog natjecanja Unije (vidjeti presudu od 27. travnja 2017., Akzo Nobel i dr./Komisija, C-516/15 P, EU:C:2017:314, t. 52. i 53. i navedenu sudsku praksu).

31      Usto, prema ustaljenoj sudskoj praksi, matično društvo kojem se pripisuje protupravno ponašanje njegova društva kćeri osobno je odgovorno za povredu pravila Unije o tržišnom natjecanju za koju se smatra da je ono sâmo počinilo zbog odlučujućeg utjecaja koji je izvršavalo na društvo kćer i koji mu je omogućavao određivanje ponašanja potonjeg na tržištu (vidjeti presudu od 27. travnja 2017., Akzo Nobel i dr./Komisija, C-516/15 P, EU:C:2017:314, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

32      Naime, pravo tržišnog natjecanja Unije počiva na načelu osobne odgovornosti gospodarske jedinice koja je počinila povredu. Stoga, ako je matično društvo dio te gospodarske jedinice, ono se smatra osobno i solidarno odgovornim za počinjenu povredu s drugim pravnim osobama koje čine tu jedinicu (vidjeti presudu od 27. travnja 2017., Akzo Nobel i dr./Komisija, C-516/15 P, EU:C:2017:314, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

33      Iz sudske prakse također proizlazi da kada postoji više fizičkih ili pravnih osoba, kao što su matično društvo i društvo kći, koje se mogu smatrati odgovornima za protupravno ponašanje poduzetnika o kojem je riječ, Komisija može odlučiti pripisati navedeno ponašanje jednom od njih ili svakom od njih istodobno (vidjeti u tom smislu presudu od 25. listopada 2011., Uralita/Komisija, T-349/08, neobjavljenu, EU:T:2011:622, t. 58. do 60. i navedenu sudsku praksu).

34      U ovom slučaju treba podsjetiti na to da je Komisija u uvodnoj izjavi 474. pobijane odluke utvrdila, a da joj tužitelj nije proturječio, da društvo Ahlers AG, i još jedan poduzetnik nisu samostalno odlučivali o svojem postupanju u predmetima koji se odnose na proizvode robne marke Pierre Cardin, nego su u svim bitnim aspektima provodili upute koje su primali od tužitelja. Prema Komisijinu mišljenju, navedeni poduzetnici zajedno s tužiteljem čine istu gospodarsku jedinicu za potrebe primjene članka 101. stavka 1. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u.

35      Stoga treba utvrditi da je, s jedne strane, tužitelj sudjelovao u povredi članka 101. stavka 1. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u, sankcioniranoj u pobijanoj odluci (vidjeti točku 2. ove presude) te, s druge strane, da je tijekom cijelog razdoblja povrede, kao i tijekom dijela poslovne godine koji je Komisija uzela u obzir za izračun novčane kazne koja mu je izrečena, odnosno u razdoblju od 1. prosinca 2022. do 15. srpnja 2023., tužitelj bio matično društvo grupacije Ahlers te je, slijedom toga, bio posredni većinski imatelj dionica društva Ahlers AG (vidjeti točke 3. i 9. ove presude).

36      U tom pogledu tužitelj ne osporava da otvaranje službenog stečajnog postupka u pogledu društva Ahlers AG i prijenos njegovih poslovnih djelatnosti na treću osobu 15. srpnja 2023., (vidjeti točku 6. ove presude) ne otklanjaju njegovu odgovornost za povredu koja je utvrđena i sankcionirana u pobijanoj odluci.

37      Naime, neovisno o otvaranju stečajnog postupka te o naknadnom prijenosu poslovnih djelatnosti koji je za posljedicu imao da u trenutku donošenja pobijane odluke tužitelj i društvo Ahlers AG više nisu bili dio iste gospodarske jedinice, tužitelj ne osporava činjenicu da ga je Komisija u pobijanoj odluci smatrala odgovornim za utvrđenu povredu a da ga pritom nije proglasila solidarno odgovornim zajedno s društvom Ahlers AG.

38      Tako je Komisija u članku 1. pobijane odluke utvrdila da su tužitelj i dva druga društva, odnosno društva Pierre Cardin, povrijedili članak 101. stavak 1. UFEU-a i članak 53. Sporazuma o EGP-u te je stoga tužitelja smatrala odgovornim za povredu, a da pritom u to utvrđenje odgovornosti nije uključila društvo Ahlers AG. Osim toga, treba utvrditi da tužitelj ovom tužbom ne osporava ni svoju odgovornost za predmetnu povredu te stoga ne zahtijeva poništenje članka 1. pobijane odluke, niti osporava činjenicu da društvo Ahlers AG nije bilo spomenuto u navedenom članku pobijane odluke te da nije bilo adresat te odluke (vidjeti točke 17. i 18. ove presude).

39      Na drugom mjestu, postavljaju se pitanja, kao prvo, je li Komisija u pobijanoj odluci pravilno uzela u obzir kao relevantnu „prethodnu poslovnu godinu”, u smislu članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, koja je trajala u razdoblju od 1. prosinca 2022. do 30. studenoga 2023. te, kao drugo, je li Komisija prilikom izračuna gornje granice novčane kazne trebala uzeti u obzir samo tužiteljev prihod tijekom navedenog razdoblja ili, kao što je to učinila u pobijanoj odluci, također i prihod društva Ahlers AG.

40      U tom pogledu, s jedne strane, treba utvrditi da je Komisija u uvodnoj izjavi 515. pobijane odluke napomenula da su tijekom razdoblja povrede tužitelj, društvo Ahlers AG i još jedan poduzetnik činili jedinstvenu gospodarsku jedinicu te da je tijekom poslovne godine u razdoblju od 1. prosinca 2022. do 30. studenoga 2023. društvo Ahlers AG ostvarilo najveći dio tužiteljeva prihoda. Komisija je utvrdila da je, za potrebe primjene ograničenja od 10 % prihoda, uzimanje u obzir prihoda društva Ahlers AG do 15. srpnja 2023., kao datuma prijenosa njegovih poslovnih djelatnosti na treću osobu, odgovarajuće kako bi se osigurala proporcionalnost novčane kazne s obzirom na gospodarsku situaciju tužitelja tijekom razdoblja povrede. U tom je kontekstu Komisija usto napomenula da niži prihod koji su ostvarili poduzetnici, osim društva Ahlers AG, odnosno u biti tužitelj od 16. srpnja 2023., nakon prijenosa poslovnih djelatnosti društva Ahlers AG na treću osobu, odražava tužiteljev gospodarski položaj tijekom preostalih mjeseci poslovne godine u razdoblju od 1. prosinca 2022. do 30. studenoga 2023., ali ne prikazuje vjerno njegov položaj tijekom cijele navedene poslovne godine niti tijekom razdoblja povrede. Komisija je također napomenula i da bi, da je iz izračuna bio isključen ukupni godišnji prihod društva Ahlers AG za 2023., to dovelo do utvrđenja pretjerano niskog iznosa novčane kazne čime bi joj se oduzeo svaki odvraćajući učinak.

41      S druge strane, kad je riječ o prihodu koji treba uzeti u obzir za izračun gornje granice novčane kazne izrečene tužitelju, iz sudske prakse proizlazi da gornja granica iznosa novčane kazne, utvrđena člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003, čiji je sadržaj naveden u točki 28. ove presude, ima za cilj spriječiti izricanje novčanih kazni za koje se može predvidjeti da ih poduzetnici, s obzirom na njihovu veličinu utvrđenu na temelju njihova ukupnog prihoda, makar na približan i nesavršen način, neće biti u mogućnosti platiti. Riječ je dakle o granici koja se ujednačeno primjenjuje na sve poduzetnike i izriče s obzirom na njihovu veličinu, a čija je svrha izbjegavanje prekomjernih i nerazmjernih novčanih kazni (vidjeti presudu od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija, C-58/12 P, EU:C:2013:770, t. 48. i navedenu sudsku praksu).

42      Međutim ta se svrha mora uskladiti s nastojanjem da se novčanoj kazni osigura dovoljno odvraćajući učinak, koji opravdava uzimanje u obzir veličine i gospodarske snage poduzetnika u pitanju, to jest cjelokupnih resursa počinitelja povrede (vidjeti presudu od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija, C-58/12 P, EU:C:2013:770, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

43      Naime, željeni učinak na poduzetnika opravdava uzimanje u obzir veličine i cjelokupnih resursa tog poduzetnika kako bi se novčanoj kazni osigurao dovoljno odvraćajući učinak, pri čemu sankcija ne smije biti zanemariva u odnosu na, osobito, financijske sposobnosti navedenog poduzetnika (vidjeti presudu od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija, C-58/12 P, EU:C:2013:770, t. 50. i navedenu sudsku praksu). Stoga, kad je riječ o procjeni financijskih sredstava poduzetnika kojem se pripisuje povreda pravila tržišnog natjecanja prava Unije, čini se opravdanim uzeti u obzir prihod svih društava u odnosu na koje dotični poduzetnik može izvršiti odlučujući utjecaj (vidjeti presudu od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija, C-58/12 P, EU:C:2013:770, t. 51. i navedenu sudsku praksu). Usto, kao što to tvrdi Komisija, ona prilikom utvrđivanja iznosa novčane kazne nije dužna uzeti u obzir osjetljivu financijsku situaciju poduzetnika, s obzirom na to da bi priznanje takve obveze dovelo do davanja neopravdane konkurentske prednosti poduzetnicima koji su najmanje prilagođeni tržišnim uvjetima (vidjeti u tom smislu presudu od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija (C-189/02 P, C-202/02 P, C-205/02 P do C-208/02 P i C-213/02 P, EU:C:2005:408, t. 327. i navedenu sudsku praksu).

44      Stoga, kako bi se utvrdila „prethodna poslovna godina”, u smislu članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 Komisija mora u svakom pojedinačnom slučaju i imajući u vidu kontekst i ciljeve određene sustavom kazni uspostavljenim Uredbom br. 1/2003 ocijeniti željeni učinak na poduzetnika o kojem je riječ, osobito uzimajući u obzir prihod koji odražava njegov stvarni gospodarski položaj tijekom razdoblja u kojem je počinjena povreda (vidjeti presudu od 22. listopada 2020., Silver Plastics i Johannes Reifenhäuser/Komisija, C-702/19 P, EU:C:2020:857, t. 102. i navedenu sudsku praksu).

45      U ovom slučaju, kad je riječ, kao prvo, o relevantnoj „prethodnoj poslovnoj godini”, u smislu članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, i njezina utvrđivanja u razdoblju od 1. prosinca 2022. do 30. studenoga 2023. (prvo pitanje navedeno u točki 39. ove presude), treba navesti da je Komisija u bilješci 827. pobijane odluke navela da to referentno razdoblje odgovara poslovnoj godini društva Ahlers AG, a i tužitelja, što ona uostalom ne osporava.

46      Međutim, budući da je pobijana odluka donesena 28. studenoga 2024., treba utvrditi da je Komisija u uvodnoj izjavi 511. pobijane odluke pravilno istaknula da je „prethodna poslovna godina” u smislu članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 trajala od 1. prosinca 2022. do 30. studenoga 2023. Osim toga, sam tužitelj potvrđuje da odabir Komisije da tu godinu uzme u obzir kao referentnu godinu za potrebe primjene gornje granice od 10 % prihoda nije doveden u pitanje u ovom slučaju.

47      Kao drugo, kad je riječ o pitanju je li Komisija prilikom izračuna gornje granice novčane kazne trebala uzeti u obzir samo prihod tužitelja ili i prihod društva Ahlers AG, kao što je to učinila u pobijanoj odluci (drugo pitanje navedeno u točki 39. ove presude), valja utvrditi da tužitelj ne osporava iznos prihoda iz pobijane odluke, nego samo činjenicu da je Komisija pri izračunu gornje granice novčane kazne uzela u obzir njegov konsolidirani prihod, koji je uključivao prihod društva Ahlers AG u razdoblju od 1. prosinca 2022. do 15. srpnja 2023., a nije svoju odluku temeljila samo na njegovu prihodu.

48      Usto, kao što je to Komisija utvrdila u uvodnim izjavama 511. i 512. pobijane odluke, a da joj tužitelj nije proturječio, treba podsjetiti na to da je u razdoblju od 1. prosinca 2022. do 15. srpnja 2023., kada su poslovne djelatnosti društva Ahlers AG prenesene na treću osobu, promet koji je ostvarilo društvo Ahlers AG bio dio tužiteljeva konsolidiranog prihoda.

49      U tom pogledu, cilj pravila konsolidacije financijskih izvještaja koja su na snazi u pravu Unije je vjerno prikazati imovinu, financijsku situaciju kao i rezultate svih društava koja su dio neke grupacije. Člankom 22. stavkom 1. točkama (a) do (c) Direktive 2013/34/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o godišnjim financijskim izvještajima, konsolidiranim financijskim izvještajima i povezanim izvješćima za određene vrste poduzeća, o izmjeni Direktive 2006/43/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i o stavljanju izvan snage direktiva Vijeća 78/660/EEZ i 83/349/EEZ (SL 2013., L 182, str. 19.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 3., str. 253.) nalaže se obveza sastavljanja financijskih izvještaja svakom matičnom poduzeću koje, osobito, ima većinu glasačkih prava u poduzeću kćeri ili ima pravo imenovati ili opozvati većinu članova upravljačkog ili nadzornog tijela takvog poduzeća ili pak koji ima pravo izvršavati „prevladavajući utjecaj” na takvo poduzeće (vidjeti po analogiji presudu od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija (C-58/12 P, EU:C:2013:770, t. 54.).

50      Iz navedenog slijedi da, kada s dovoljnom sigurnošću utvrdi pripisivost protupravnog ponašanja društvu koje se nalazi na čelu grupacije, kao u ovom predmetu, Komisija može, radi procjene financijske sposobnosti tog društva, uzeti u obzir konsolidirane financijske izvještaje potonjeg u mjeri u kojoj se za iste može smatrati da su relevantan element procjene (presuda od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija (C-58/12 P, EU:C:2013:770, t. 55.).

51      Usto, treba podsjetiti na to da bi, prema sudskoj praksi, učinkovitost kazni predviđenih Uredbom br. 1/2003 bila ozbiljno ugrožena kada bi se prihvatila mogućnost da poduzetnik koji je povrijedio Unijina pravila o tržišnom natjecanju osjetno smanji gornju granicu novčane kazne, tako da na treću osobu prenese dio svojih djelatnosti prije donošenja odluke kojom mu se izriče ta novčana kazna (presuda od 22. listopada 2020., Silver Plastics i Johannes Reifenhäuser/Komisija, C-702/19 P, EU:C:2020:857, t. 104).

52      U ovom slučaju, s obzirom na to da, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 44. ove presude, prihod ostvaren u prethodnoj poslovnoj godini, u smislu članka 23. stavka 2. drugog podstavka Uredbe br. 1/2003, mora odražavati stvarni gospodarski položaj poduzetnika tijekom razdoblja u kojem je počinjena povreda, Komisiji se ne može prigovoriti da je uzela u obzir konsolidirani prihod tužitelja kao matičnog društva, koji je stoga uključivao prihod njegova društva kćeri, društva Ahlers AG, u razdoblju od 1. prosinca 2022. do 15. srpnja 2023. Naime, tužitelj ne osporava da je tijekom razdoblja povrede i sve do tog datuma bio dio jedinstvene gospodarske jedinice s društvom Ahlers AG, u odnosu na koju je izvršavao odlučujući utjecaj.

53      Štoviše, treba istaknuti da je, u okolnostima ovog predmeta i kao što je to navedeno u točki 40. ove presude, Komisija izračunala iznos novčane kazne isključivo na temelju prihoda koji je tužitelj ostvario, taj bi iznos bio zanemariv s obzirom na težinu povrede, njezino trajanje te nezakonitu dobit ostvarenu tom povredom tijekom cijelog razdoblja njezina počinjenja.

54      U tom pogledu i u svakom slučaju treba utvrditi da je, kao što to tvrdi Komisija, kao referentno razdoblje za izračun gornje granice novčane kazne izrečene tužitelju, čak mogla uzeti u obzir poslovnu godinu u razdoblju od 1. prosinca 2021. do 30. studenoga 2022., što bi za njega bilo nepovoljnije. Naime, Komisija je mogla smatrati, kao što je to navedeno u točki 44. ove presude, da je upravo ta poslovna godina najbolje odražavala stvarni gospodarski položaj poduzetnika tijekom razdoblja počinjenja povrede jer je to bila posljednja puna poslovna godina tijekom koje su društvo Ahlers AG i tužitelj bili dio iste gospodarske jedinice, kao što je to bio slučaj tijekom cijelog razdoblja počinjenja povrede.

55      Usto, treba odbiti tužiteljeve argumente, uključujući one iznesene na raspravi, prema kojima je u ovom slučaju izračun gornje granice novčane kazne koja mu je izrečena u pobijanoj odluci protivan sudskoj praksi Suda koja proizlazi, među ostalim, iz presuda od 26. studenoga 2013., Kendrion/Komisija (C-50/12 P, EU:C:2013:771) i od 25. studenoga 2020., Komisija/GEA Group (C-823/18 P, EU:C:2020:955).

56      Naime, u točkama 53., 57. i 58. presude od 26. studenoga 2013., Kendrion/Komisija (C-50/12 P, EU:C:2013:771), Sud je smatrao da u slučaju da matično društvo i njegovo društvo kći u trenutku donošenja odluke kojom im se izriče novčana kazna zbog povrede pravila tržišnog natjecanja više ne čine jednog poduzetnika, u smislu članka 101. UFEU-a, svako od njih ima pravo na to da se prema njemu pojedinačno primijeni gornja granica od 10 % prihoda i da, u tim uvjetima, matično društvo nema pravo zahtijevati primjenu gornje granice koja se odnosila na njegovo bivše društvo kćer. Sud je stoga odbio argument prema kojem iz pojma solidarne odgovornosti proizlazi da se matičnom društvu ne može naložiti plaćanje novčane kazne u većem iznosu od iznosa novčane kazne izrečene njegovu društvu kćeri.

57      Isto tako, u točkama 75., 77., 79. i 80. presude od 25. studenoga 2020., Komisija/GEA Group (C-823/18 P, EU:C:2020:955), Sud je, oslanjajući se, osim toga, na sudsku praksu koja proizlazi iz presude od 26. studenoga 2013., Kendrion/Komisija (C-50/12 P, EU:C:2013:771), najprije podsjetio na to da, kada dvije odvojene pravne osobe, poput matičnog društva i njegova društva kćeri, ne čine više jednog poduzetnika u smislu članka 101. UFEU-a na dan donošenja odluke kojom im se izriče novčana kazna, svaka od njih ima pravo da se prema njoj pojedinačno primijeni gornja granica od 10 % prihoda. Sud je zatim potvrdio izračun navedene gornje granice za svaku od tih dviju pravnih osoba, koji je Komisija zasebno provela na temelju prihoda koji je ostvaren tijekom poslovne godine koja je prethodila donošenju sporne odluke u tom predmetu, a iz čega je proizlazilo da je za dio izrečene novčane kazne isključivo odgovorno matično društvo.

58      Suprotno tomu, u ovom predmetu, isključivo se matično društvo, odnosno tužitelj, uz društva Pierre Cardin, smatra odgovornim za povredu članka 101. stavka 1. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u (vidjeti točku 11. ove presude). Stoga je samo tužitelju kao matičnom društvu, uz isključenje društva Ahlers AG kao ranijeg društva kćeri, izrečena novčana kazna u pobijanoj odluci zbog povrede pravila tržišnog natjecanja Unije te mu je ta odluka i bila dostavljena (vidjeti točke 12. i 14. ove presude).

59      Iz prethodno navedenog stoga proizlazi da tužitelj ne može tvrditi da je Komisija, pri izračunu prihoda ostvarenog u razdoblju od 1. prosinca 2022. do 15. srpnja 2023., trebala uzeti u obzir isključivo prihod koji je on sam ostvario u tom razdoblju, bez uzimanja u obzir prihoda koji je ostvarilo njegovo društvo kći, društvo Ahlers AG.

60      Iz toga slijedi da Komisija nije počinila pogrešku koja se tiče prava time što je za potrebe izračuna gornje granice novčane kazne izrečene tužitelju uzela u obzir njegov konsolidirani prihod za poslovnu godinu u razdoblju od 1. prosinca 2022. do 30. studenoga 2023., koja je stoga obuhvaćala, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 44. ove presude, prihod koji je društvo Ahlers AG ostvarilo do 15. srpnja 2023., kada je trećoj osobi prenijelo poslovne djelatnosti (vidjeti točku 6. ove presude). Naime, taj prihod odražavao je tužiteljev stvarni gospodarski položaj tijekom razdoblja povrede.

61      Stoga treba odbiti prvi, drugi, treći i četvrti prigovor jedinog tužbenog razloga.

 Peti prigovor jedinog tužbenog razloga, koji se temelji na neproporcionalnosti novčane kazne

62      Svojim petim prigovorom jedinog tužbenog razloga tužitelj ističe da Komisijin pristup u pobijanoj odluci dovodi do neproporcionalnog iznosa novčane kazne koji se ne može opravdati razlozima koji se odnose na potrebu osiguravanja učinkovitosti sankcija u području tržišnog natjecanja.

63      Kao prvo, tužitelj tvrdi da je Komisija utvrdila najviši iznos novčane kazne od otprilike 10,4 milijuna eura u poslovnoj godini za razdoblje od 1. prosinca 2022. do 30. studenoga 2023., iako je on ostvario prihod od oko 3,7 milijuna eura, što bi opravdavalo maksimalnu novčanu kaznu manju od 400 000 eura. Tužitelj smatra da najviši iznos novčane kazne koji je utvrdila Komisija prelazi 10 % njegova prihoda i da je neproporcionalan u odnosu na njegovu veličinu kao poduzetnika o kojem je riječ u trenutku donošenja pobijane odluke.

64      Kao drugo, prema tužiteljevu mišljenju, takav se rezultat ne može opravdati razmatranjima koja se odnose na djelotvornost kazni u području protutržišnih praksi. Tužitelj tvrdi da se sudskom praksom koja se odnosi na relevantnu referentnu godinu za potrebe primjene gornje granice od 10 % nastoji, među ostalim, osigurati djelotvornost kazni izrečenih u području protutržišnih praksi, odnosno spriječiti da poduzetnici o kojima je riječ mogu proizvoljno smanjiti najviši iznos novčane kazne, primjerice namjernim restrukturiranjem ili prodajom imovine trećim osobama. Međutim, tužitelj smatra da se u ovom predmetu ne postavlja nikakav problem djelotvornosti te vrste, s obzirom na to da je, s jedne strane, insolventnost društva Ahlers AG bila uzrokovana različitim vanjskim čimbenicima, kao i nepovoljnim tržišnim uvjetima te da su, s druge strane, prodaja i prijenos poslovnih djelatnosti društva Ahlers AG na treću osobu predstavljali uobičajenu posljedicu stečajnog postupka.

65      Komisija osporava te argumente.

66      U tom pogledu treba utvrditi da tužitelj petim prigovorom u biti osporava proporcionalnost novčane kazne koja mu je izrečena, pri čemu u tom smislu samo tvrdi da je gornja granica te kazne pogrešno izračunana na temelju konsolidiranog prihoda koji je ostvario tijekom poslovne godine u razdoblju od 1. prosinca 2022. do 30. studenoga 2023. kao matično društvo društva Ahlers AG do 15. srpnja 2023., kada je trećoj osobi prenijelo poslovne djelatnosti tog društva.

67      Treba utvrditi da se, u tim okolnostima, peti prigovor može odbiti slijedom onoga što je već utvrđeno u točkama 27. do 61. ove presude.

68      Stoga treba odbiti peti prigovor jedinog tužbenog razloga i, slijedom toga, odbiti taj tužbeni razlog u cijelosti.

 Podredni tužbeni zahtjev

69      Osim toga, kad je riječ o drugom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja, koji je istaknut podredno (vidjeti točku 15. ove presude), kojim se zahtijeva smanjenje iznosa novčane kazne, treba podsjetiti na to da, prema sudskoj praksi, neograničena nadležnost, koja je sudu Unije priznata člankom 31. Uredbe br. 1/2003 u skladu s člankom 261. UFEU-a, ovlašćuje sud, ne samo na puki nadzor zakonitosti sankcije nego i na to da zamijeni ocjenu Komisije svojom ocjenom te da, posljedično, ukine, smanji ili poveća iznos izrečene novčane kazne ili periodični penal (vidjeti presudu od 11. srpnja 2019., Silver Plastics i Johannes Reifenhäuser/Komisija, T-582/15, neobjavljenu, EU:T:2019:497, t. 361. i navedenu sudsku praksu).

70      Usto, izvršavanje te neograničene nadležnosti ne znači da se nadzor provodi po službenoj dužnosti i da je postupak pred sudovima Unije kontradiktoran. Na tužitelju je obveza isticanja tužbenih razloga protiv sporne odluke i podnošenja dokaza u prilog tim razlozima (vidjeti presudu od 11. srpnja 2019., Silver Plastics i Johannes Reifenhäuser/Komisija, T-582/15, neobjavljenu, EU:T:2019:497, t. 362. i navedenu sudsku praksu).

71      U ovom slučaju treba utvrditi da, kad je riječ o iznosu novčane kazne, tužitelj samo podredno ističe zahtjev za njezino smanjenje u drugom dijelu svojeg tužbenog zahtjeva (vidjeti točku 15. ove presude), a da pritom nije iznio nikakvu posebnu argumentaciju u prilog tom zahtjevu. U tim okolnostima, nijedan od prigovora istaknutih u potporu glavnom tužbenom zahtjevu nije osnovan i tužitelj ne ispunjava pretpostavku, kako je utvrđena u sudskoj praksi navedenoj u točki 70. ove presude, u pogledu isticanja tužbenih razloga i podnošenja dokaza u prilog svojem zahtjevu.

72      Stoga treba odbiti zahtjev za smanjenje novčane kazne, koji je tužitelj podnio u drugom dijelu svojeg tužbenog zahtjeva.

73      Slijedom navedenoga, tužbu valja odbiti u cijelosti.

 Troškovi

74      U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje svih troškova, u skladu s Komisijinim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (treće vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Društvu Westfälisches Textilwerk Adolf Ahlers Stiftung & Co. KG nalaže se na plaćanje troškova.

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 6. svibnja 2026.

Potpisi

*      Jezik postupka: engleski