–

za osobu J. P., M. Hostinský, advokát,

–

za Europsku komisiju, C. Auvret, J. Hradil i S. Noë, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. stavka 4. točke (d) Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL 2008., L 177, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109.; u daljnjem tekstu: Uredba Rim I).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva FIBO Markets LTD (u daljnjem tekstu: FIBO) i osobe J. P. u vezi s plaćanjem dobiti za koju osoba J. P. smatra da ju nije ostvarila zbog toga što je FIBO nepravodobno izvršio nalog za kupnju izdan u okviru financijskog ugovora za razlike (financial contract for differences) (u daljnjem tekstu: CFD) kao i pravom koje se primjenjuje na ugovorne odnose između tih stranaka.

3

Uvodne izjave 7., 23., 25., 26., 28. i 30. Uredbe Rim I glase:

[…]

[…]

[…]

[…]

4

U stavku 1. prvom podstavku članka 1. Uredbe Rim I, naslovljenog „Materijalno područje primjene”, propisuje se:

„Ova se Uredba primjenjuje, u situacijama kada postoji sukob zakona, na ugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima.”

5

U skladu s člankom 6. navedene uredbe, naslovljenim „Potrošački ugovori”:

„1.   Ne dovodeći u pitanje članke 5. i 7., ugovor koji sklopi fizička osoba u svrhu za koju se smatra da je izvan njegove struke ili profesije (potrošač) s drugom osobom koja djeluje u svojoj struci ili profesiji (poduzetnik) podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da poduzetnik:

te da je ugovor obuhvaćen opsegom tih aktivnosti.

2.   Bez obzira na stavak 1., ugovorne stranke mogu odabrati mjerodavno pravo za ugovor koji ispunjava zahtjeve stavka 1. u skladu s člankom 3. Međutim, takav izbor ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom, na temelju prava koje bi bilo mjerodavno na temelju stavka 1. u slučaju da mjerodavno pravo nije izabrano.

[…]

4.   Stavci 1. i 2. ne primjenjuju se na:

[…]

[…]”

6

Na temelju njezina članka 70. drugog stavka, Direktiva 2004/39 primjenjivala se od 1. studenoga 2007. Direktivom 2014/65/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o tržištu financijskih instrumenata i izmjeni Direktive 2002/92/EZ i Direktive 2011/61/EU (SL 2014., L 173, str. 349.), kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2016/1034 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. lipnja 2016. (SL 2016., L 175, str. 8.), stavljena je izvan snage Direktiva 2004/39 s učinkom od 3. siječnja 2018. i predviđeno je da se upućivanja na pojam definiran u toj direktivi ili na njezin članak smatraju upućivanjima na istovjetan pojam ili na odgovarajući članak Direktive 2014/65. Međutim, uzimajući u obzir vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku, na njega se i dalje primjenjuje Direktiva 2004/39.

7

Članak 4. Direktive 2004/39, naslovljen „Definicije”, u stavku 1. predviđao je:

„Za potrebe Direktive, sljedeći izrazi imaju sljedeće značenje:

[…]

[…]”

8

U odjeljku C Priloga I. Direktivi 2004/39, naslovljenom „Financijski instrumenti”, nalazio se popis njome obuhvaćenih financijskih instrumenata, među kojima su u točki 9. bili navedeni CFD‑ovi.

9

J. P. je fizička osoba s boravištem u Češkoj Republici. FIBO je društvo osnovano u skladu s ciparskim pravom koje obavlja djelatnost trgovca prenosivim vrijednosnim papirima i nudi svoje usluge putem interneta, među ostalim, klijentima s boravištem u Češkoj Republici.

10

Osoba J. P. sklopila je 2. listopada 2014. na daljinu s FIBO‑om okvirni ugovor pod nazivom „Terms of Business” (u daljnjem tekstu: okvirni ugovor), čiji je cilj bio omogućiti mu da obavlja transakcije na deviznom tržištu, takozvanom tržištu FOREX, izdavanjem naloga za kupnju i prodaju osnovne valute, koje je FIBO trebao izvršiti putem svoje internetske platforme za trgovanje. Članak 8.10. okvirnog ugovora propisivao je da FIBO zadržava pravo, u slučaju tehničke neispravnosti te platforme, da ne izvrši transakciju koju je naložila osoba J. P., odnosno da ne sklopi odgovarajući CFD ili da ga, ovisno o slučaju, izvrši pod različitim uvjetima, osobito po tečaju različitom od onog navedenog u nalogu osobe J. P.

11

Okvirni ugovor predviđao je sklapanje pojedinačnih ugovora između osobe J. P. i FIBO‑a, koji su okarakterizirani kao CFD‑ovi, odnosno financijski instrumenti čiji je cilj ostvarivanje zarade na razlici između kupovnog i prodajnog tečaja bazne valute u odnosu na varijabilnu valutu. Osim toga, osoba J. P. iskoristila je mogućnost poslovanja takozvanim lotovima, pri čemu jedan lot vrijedi 100000 američkih dolara (USD) (oko 85000 eura), primjenom takozvanog učinka poluge. Taj mu je mehanizam omogućio intervenciju na tržištu za iznose veće od sredstava kojima je stvarno raspolagao.

12

Članak 30.2. okvirnog ugovora bila je odredba kojom se određuje ciparsko pravo kao mjerodavno pravo, kako za taj okvirni ugovor tako i za sve transakcijske odnose između osobe J. P. i FIBO‑a.

13

Osoba J. P. sklopila je 3. listopada 2014. s FIBO‑om CFD na temelju kojeg je izdala nalog za kupnju 35 lotova po deviznom tečaju utvrđenom u odnosu na japanski jen prihvativši da, u slučaju protuponude FIBO‑a, FIBO ne smije izvršiti nalog za kupnju iznad određenog tečaja. Budući da se taj protuprijedlog nalazi unutar tako utvrđenog raspona, J. P. ga je prihvatio potvrdom naloga za kupnju.

14

Zbog obrade velikog broja naloga u FIBO‑ovu sustavu trgovanja, to je društvo nalog osobe J. P. izvršilo sa zakašnjenjem od 16 sekundi, tijekom kojih je na FOREX‑u došlo do promjene deviznog tečaja. Slijedom toga, FIBO‑ova kupnja iznosa američkih dolara koju je naložila osoba J. P. provedena je po tečaju različitom od onog koji je osoba J. P. prihvatila u vrijeme potvrđivanja svojeg naloga za kupnju.

15

Prema mišljenju osobe J. P., da je njezin nalog za kupnju bazne valute izvršen bez zakašnjenja, ostvarila bi dodatnu zaradu u iznosu od 8927,90 američkih dolara (oko 7599 eura).

16

Osoba J. P. stoga je podnijela tužbu Krajskom soudu v Ostravě (Okružni sud u Ostravi, Češka Republika) radi povrata iznosa koji je FIBO stekao bez osnove. Presudom od 9. prosinca 2022. taj je sud naložio FIBO‑u da osobi J. P. plati iznos od 8927,90 američkih dolara, uvećan za zatezne kamate. Što se tiče određivanja mjerodavnog prava, navedeni sud smatrao je da su pravni odnosi između osobe J. P. i FIBO‑a obuhvaćeni češkim pravom jer predmetni okvirni ugovor treba smatrati potrošačkim ugovorom u smislu članka 6. Uredbe Rim I. Prema mišljenju tog istog suda, iznimka predviđena člankom 6. stavkom 4. točkom (d) te uredbe ne primjenjuje se.

17

Naime, Krajský soud v Ostravě (Okružni sud u Ostravi) smatrao je da valja razlikovati odnosi li se ugovor na sam financijski instrument ili na prava i obveze u vezi s trgovanjem tim instrumentom. U tom drugom slučaju predmetne usluge, prema njegovu mišljenju, predstavljaju financijske usluge koje nisu obuhvaćene iznimkom predviđenom u članku 6. stavku 4. točki (d) navedene uredbe. Slijedom toga, ta odredba ima za učinak isključivanje iz odredbi o zaštiti potrošača samo financijskih instrumenata kao takvih, a ne ugovora kojima se uređuje njihovo stjecanje i s time povezane transakcije. Stoga se, prema mišljenju tog suda, iznimka predviđena navedenom odredbom primjenjivala samo na CFD‑ove sklopljene između stranaka, koji su bili financijski instrumenti kao takvi, a ne na okvirni ugovor, koji je samo definirao uvjete pod kojima se takvi pojedinačni ugovori mogu sklapati.

18

Presudom od 27. srpnja 2023. Vrchní soud v Olomouci (Visoki sud u Olomoucu, Češka Republika) potvrdio je u žalbenom postupku presudu Krajskog souda v Ostravě (Okružni sud u Ostravi). Prema mišljenju žalbenog suda, okvirni ugovor nije sadržavao prava i obveze koji predstavljaju „financijski instrument”, nego je definirao skup pravila i postupaka koji osobi J. P. omogućuju da stupi u ugovorne odnose s FIBO‑om ili, preko njega, s drugim osobama. Taj je sud istaknuo da, iako ti odnosi mogu dovesti do sklapanja financijskog instrumenta, on ipak proizlazi iz pružene „financijske usluge”.

19

FIBO je zatim podnio žalbu u kasacijskom postupku Nejvyššem soudu (Vrhovni sud, Češka Republika), sudu koji je uputio zahtjev, tvrdeći da su sudovi koji odlučuju o meritumu počinili pogrešku koja se tiče prava time što su presudili da se na glavni postupak primjenjuje češko pravo. Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi je li za pravne odnose među strankama glavnog postupka mjerodavno češko ili ciparsko pravo.

20

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev smatra da, kako bi se utvrdilo mjerodavno pravo, osobito valja ispitati ulaze li pravila koja se odnose na oblikovanje cijena CFD‑a ili pravo priznato FIBO‑u da jednostrano izmijeni cijenu transakcije, protivno pravilima sadržanima u okvirnom ugovoru, u prava i obveze „koji predstavljaju financijski instrument” u smislu članka 6. stavka 4. točke (d) Uredbe Rim I, ili, naprotiv, ulaze u prava i obveze u području „pružanja financijskih usluga” koji mogu biti obuhvaćeni područjem primjene članka 6. te uredbe.

21

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, priroda CFD‑a, sadržaj okvirnog ugovora i način izvršenja CFD‑a sklopljenog između stranaka dovode do poteškoća u tumačenju pojmova navedenih u prethodnoj točki, uključujući u pogledu uvjeta koji se odnosi na to da nije riječ o pružanju financijskih usluga. U tom pogledu ističe da su CFD‑ovi izrazito špekulativni, rizični i nestandardizirani proizvodi čija struktura ne omogućuje jasno razlikovanje prava i obveza koji ih obilježavaju kao financijski instrument od onih koji se mogu povezati s pružanjem financijskih usluga.

22

Sud koji je uputio zahtjev ističe kako je Sud već smatrao da CFD predstavlja financijski instrument, osobito u presudama od 3. listopada 2019., Petruchová (C‑208/18, EU:C:2019:825) i od 2. travnja 2020., Reliantco Investments i Reliantco Investments Limassol Sucursala București (C‑500/18, EU:C:2020:264). Međutim, to je tumačenje utvrđeno u okviru Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289.). Međutim, ta uredba ne sadržava iznimku usporedivu s onom predviđenom u članku 6. stavku 4. točki (d) Uredbe Rim I. Stoga sud koji je uputio zahtjev smatra da sudska praksa Suda još ne omogućuje jasno utvrđivanje konkretnih prava i obveza povezanih s CFD‑om, osobito u pogledu postupka određivanja njegove cijene ili razlike u cijeni. Stoga se također postavlja pitanje ulazi li taj postupak u opseg pružanja financijskih usluga ili se odnosi na prava i obveze koji čine financijski instrument.

23

U tim je okolnostima Nejvyšší soud (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 6. stavak 4. točku (d) Uredbe [Rim I] tumačiti na način da prava i obveze koji predstavljaju financijski instrument obuhvaćaju i prava i obveze koji se odnose na postupak utvrđivanja cijena [CFD‑ova] ili također i na postupak utvrđivanja razlike između cijena temeljne imovine u pogledu koje se sklapa takav [CFD]?”

24

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 4. točku (d) Uredbe Rim I tumačiti na način da su, kad je riječ o CFD‑u sklopljenom između poduzetnika i potrošača, izrazom „prava i obveze koji predstavljaju financijski instrument” u smislu te odredbe obuhvaćena prava i obveze koji se odnose na financijske uvjete pod kojima se nalog potrošača izvršava i, konkretnije, na utvrđivanje razlike između referentnih tečaja koji služe za izračun dobiti ili gubitka koji proizlazi iz tog CFD‑a. Taj se sud osobito pita jesu li tim izrazom obuhvaćene odredbe okvirnog ugovora sklopljenog između potrošača i poduzetnika koje potonjem omogućuju da ne izvrši takav nalog ili da ga izvrši pod uvjetima različitima od onih koje je prvotno odredio potrošač.

25

Uvodno valja podsjetiti na to da je cilj Uredbe Rim I doprinijeti usklađenosti pravila o sukobu zakona koja su na snazi u državama članicama. Kako bi se promicala predvidljivost ishoda sporova i osigurala sigurnost u pogledu mjerodavnog prava, tom se uredbom utvrđuju jedinstvena pravila o sukobu zakona kojima se određuje isto mjerodavno pravo, bez obzira na državu članicu u kojoj je postupak pokrenut.

26

Člankom 6. stavkom 1. Uredbe Rim I predviđa se da ugovor koji sklopi fizička osoba u svrhu za koju se smatra da je izvan njezine struke ili profesije, potrošač, s drugom osobom koja djeluje u svojoj struci ili profesiji, poduzetnikom, podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da poduzetnik provodi svoje komercijalne ili stručne djelatnosti u državi u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, ili usmjerava takve aktivnosti na tu državu ili na više država, uključujući tu državu.

27

U skladu s člankom 6. stavkom 2. Uredbe Rim I, stranke potrošačkog ugovora, odnosno ugovora koji su sklopili poduzetnik i potrošač, mogu odabrati mjerodavno pravo za ugovor, ali takav izbor ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom, na temelju prava koje bi bilo mjerodavno na temelju stavka 1. tog članka 6. u slučaju da mjerodavno pravo nije izabrano.

28

U članku 6. stavku 4. Uredbe Rim I navode se slučajevi u kojima se ne primjenjuju stavci 1. i 2. navedenog članka 6.

29

Konkretno, člankom 6. stavkom 4. točkom (d) te uredbe određuje se da se ti stavci 1. i 2. ne primjenjuju na „prava i obveze koji predstavljaju financijski instrument” ni na prava i obveze koji predstavljaju odredbe i uvjete kojima podliježe izdavanje odnosno javna ponuda i javno preuzimanje ponuda prenosivih vrijednosnih papira, te unos i otkup jedinica u organizacijama za kolektivno ulaganje, u mjeri u kojoj te aktivnosti ne predstavljaju pružanje financijskih usluga.

30

U tom pogledu, u uvodnoj izjavi 28. Uredbe Rim I navodi se kako je „[p]otrebno […] osigurati da prava i obveze koji predstavljaju financijski instrument nisu obuhvaćeni općim pravilom koje se primjenjuje na potrošačke ugovore, s obzirom da to može dovesti do mjerodavnosti različitih prava na svaki od korištenih instrumenata, čime se mijenja njihova priroda i sprečava njihova razmjenjivost kroz trgovinu odnosno ponudu”.

31

U Uredbi Rim I ne definira se pojam „financijski instrument” u smislu te uredbe.

32

Međutim, u uvodnoj izjavi 30. te uredbe pojašnjava se da se, za potrebe njezine primjene, „financijskim instrumentima i prenosivim vrijednosnim papirima smatraju […] instrumenti navedeni u članku 4. Direktive 2004/39/EZ.”

33

Članak 4. stavak 1. točka 17. Direktive 2004/39 definira „financijske instrumente” kao instrumente utvrđene u odjeljku C Priloga I. toj direktivi, naslovljenog „Popis usluga, aktivnosti i financijskih instrumenata”. U odjeljku C navode se, među ostalim, CFD‑ovi, kao i prenosivi vrijednosni papiri, opcije, budućnosnice, zamjene, kamatni unaprijedni ugovori i svi drugi izvedeni financijski instrumenti koji se odnose na vrijednosne papire, valute ili kamatne stope.

34

Kao što to ističe Europska komisija, financijski instrument može se definirati kao skup prava i obveza obuhvaćenih pravom društava, kao što su dionice u društvima, ili koji su ugovorne prirode, kao što su obveznice, opcije ili izvedenice. Konkretno, CFD‑ovi su ugovorne prirode. Riječ je o izvedenim financijskim instrumentima koji se namiruju u novcu i čiji je cilj prenijeti na ulagatelja izloženost promjenama vrijednosti temeljne imovine. Transakcija između stranaka temelji se na razlici između sadašnje vrijednosti temeljne imovine u trenutku sklapanja ugovora i njezine vrijednosti u trenutku prodaje.

35

U ovom slučaju, pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev odnosi se na definiciju „prava i obveze koji predstavljaju financijski instrument” u smislu članka 6. stavka 4. točke (d) Uredbe Rim I.

36

Naime, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je, na temelju članka 8.10. okvirnog ugovora, FIBO imao pravo, u slučaju tehničke neispravnosti platforme za trgovanje ili drugih tehničkih problema, ne izvršiti nalog osobe J. P. ili ga izvršiti po cijeni različitoj od one koju je prvotno prihvatila osoba J. P.

37

Kako bi se odgovorilo na postavljeno pitanje, članak 6. stavak 4. točku (d) Uredbe Rim I valja tumačiti ne uzimajući u obzir samo njegov tekst nego i njegov kontekst i ciljeve koje se želi postići propisom čiji je dio (vidjeti u tom smislu presudu od 8. studenoga 2016., Ognyanov, C‑554/14, EU:C:2016:835, t. 31.).

38

Najprije, kad je riječ o tekstu članka 6. stavka 4. točke (d) Uredbe Rim I, valja istaknuti da se u francuskoj jezičnoj verziji te odredbe upotrebljava glagol „predstavljati” (constituer) u izrazu „prava i obveze koji predstavljaju financijski instrument” (droits et obligations qui constituent des instruments financiers), što može navesti na zaključak da se isključenje financijskih instrumenata iz sustava zaštite potrošača predviđeno navedenom odredbom odnosi samo na prava i obveze koji tvore financijski instrument kao takav.

39

Međutim, valja utvrditi da postoji razlika među jezičnim verzijama članka 6. stavka 4. točke (d) Uredbe Rim I.

40

Velika većina tih jezičnih verzija, njih 22, upotrebljava glagol „predstavljati”. Isto vrijedi i za verzije na bugarskom (съставляват), španjolskom (constituyan), češkom (představují), danskom (udgør), grčkom (συνιστούν), engleskom (constitute), francuskom („constituent), irskom (arb … iad), hrvatskom (predstavljaju), talijanskom (costituiscono), latvijskom (veido), litavskom (sudarančioms), mađarskom (megtestesített), malteškom (jikkostitwixxu), nizozemskom (vormen), poljskom (stanowiących), portugalskom (constituam), rumunjskom (constituie), slovačkom (predstavujú), slovenskom (tvorijo), finskom (muodostavat) i švedskom (utgör) jeziku.

41

Estonska jezična verzija te odredbe, iako ne upotrebljava taj glagol, u biti ima isto značenje kao i 22 jezične verzije navedene u prethodnoj točki, s obzirom na to da se odnosi na prava i obveze „u obliku financijskog instrumenta” („finantsinstrumendi kujul esinevad”).

42

Nasuprot tomu, njemačka jezična verzija te odredbe razlikuje se od tih drugih verzija jer upotrebljava izraz „u vezi s financijskim instrumentom” („im Zusammenhang mit einem Finanzinstrument”), čiji je doseg širi od onoga koji proizlazi iz glagola „predstavljati”.

43

U tom kontekstu valja podsjetiti na to da, u skladu sa sudskom praksom Suda, formulacija neke odredbe prava Unije upotrijebljena u jednoj od jezičnih verzija ne može služiti kao jedina osnova za tumačenje te odredbe niti joj se može dati prednost u odnosu na druge jezične verzije. Naime, odredbe prava Unije moraju se tumačiti i primjenjivati ujednačeno s obzirom na verzije sastavljene na svim jezicima Unije. U slučaju neslaganja između različitih jezičnih verzija određenog teksta prava Unije, dotična odredba mora se tumačiti s obzirom na opću strukturu i cilj propisa kojeg je ona dio (vidjeti u tom smislu presudu od 27. listopada 1977., Bouchereau, 30/77, EU:C:1977:172, t. 14. i rješenje od 2. prosinca 2022., Compania Naнională de Transporturi Aeriene Tarom, C‑229/22, EU:C:2022:978, t. 21. i navedenu sudsku praksu).

44

S obzirom na tekst članka 6. stavka 4. točke (d) Uredbe Rim I u 23 od 24 jezične verzije te odredbe, može se utvrditi da ona ne obuhvaća sva prava i obveze koji su povezani s financijskim instrumentom, nego one koji tvore taj instrument kao takav.

45

Naime, kad je riječ o CFD‑u, njegova vlastita struktura osobito se odnosi na mehanizam kojim se strane izlažu promjenama vrijednosti temeljne imovine i po isteku ugovora utvrđuju razliku koju jedna duguje drugoj.

46

Nasuprot tomu, odredbe kojima se uređuju uvjeti pod kojima poduzetnik prima, obrađuje, izvršava ili mijenja nalog potrošača ne ulaze, samo s obzirom na tekst članka 6. stavka 4. točke (d) Uredbe Rim I, u opseg prava i obveza koji čine sam financijski instrument.

47

Takvo tumačenje teksta navedene odredbe potkrijepljeno je njezinim kontekstualnim tumačenjem. U tom pogledu valja istaknuti da uvodna izjava 30. te uredbe, u pogledu pojma „financijski instrumenti”, poziva na instrumente iz članka 4. Direktive 2004/39. Ta direktiva u svojem Prilogu I. razlikuje investicijske usluge i aktivnosti, navedene u odjeljku A te direktive, od financijskih instrumenata navedenih u njezinu odjeljku C, među kojima su, među ostalim, CFD‑ovi. Taj odjeljak A obuhvaća, među ostalim, zaprimanje i prijenos naloga u vezi s jednim ili više financijskih instrumenata, izvršavanje naloga za račun klijenata, trgovanje za vlastiti račun i upravljanje portfeljem. Te se usluge odnose na financijske instrumente, ali se ne poistovjećuju s pravima i obvezama koji ih čine.

48

Iz toga slijedi da odredbe okvirnog ugovora koje određuju uvjete pod kojima poduzetnik prima ili izvršava nalog koji se odnosi na CFD, uključujući one koje mu omogućuju da u slučaju tehničkih poteškoća ne izvrši taj nalog ili da ga izvrši po cijeni različitoj od one koju je potrošač prvotno prihvatio, ulaze u okvir pružanja financijske usluge, a ne u okvir definicije samog financijskog instrumenta.

49

Naposljetku, to je tumačenje u skladu s ciljem koji se želi postići člankom 6. stavkom 4. točkom (d) Uredbe Rim I. Iz uvodne izjave 28. te uredbe proizlazi da se isključenjem prava i obveza koji predstavljaju financijske instrumente iz područja primjene zaštitnih pravila predviđenih, za potrošačke ugovore, u stavcima 1. i 2. tog članka 6. nastoji izbjeći to da primjena različitih zakona na izdane instrumente izmijeni njihovu prirodu i spriječi njihovu razmjenjivost kroz trgovinu odnosno ponudu.

50

Tim se ciljem ne opravdava proširenje tog isključenja na odredbe okvirnog ugovora kojima se, u individualiziranom odnosu između poduzetnika i potrošača, uređuju uvjeti zaprimanja, obrade ili izvršenja naloga koji se odnosi na CFD. Osim toga, takvo bi proširenje bilo teško uskladiti s derogatornom prirodom članka 6. stavka 4. točke (d) Uredbe Rim I, koju treba usko tumačiti jer isključuje primjenu zaštitnih pravila predviđenih u stavcima 1. i 2. tog članka 6.

51

Osim toga, kao što to ističe sud koji je uputio zahtjev, CFD‑ovi su složeni, izrazito špekulativni i nestandardizirani instrumenti koji predstavljaju znatan rizik za potrošača. Široko tumačenje izraza „prava i obveze koji predstavljaju financijski instrument”, koje bi uključivalo odredbe okvirnog ugovora koje poduzetniku omogućuju da jednostrano izmijeni uvjete izvršavanja naloga ili sklapanja CFD‑a, imalo bi za učinak lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana pravom države članice u kojoj ima uobičajeno boravište odnosno, u slučaju da bi dovelo do primjene prava treće države, zaštite koja proizlazi iz prava Unije. Stoga je ograničavanje tog izraza na prava i obveze koji definiraju CFD kao takav u skladu s ciljem zaštite potrošača koji se nastoji postići člankom 6. stavkom 4. Uredbe Rim I.

52

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 4. točku (d) Uredbe Rim I treba tumačiti na način da su, kad je riječ o CFD‑u sklopljenom između poduzetnika i potrošača, izrazom „prava i obveze koji predstavljaju financijski instrument” u smislu te odredbe obuhvaćena prava i obveze koji se odnose na financijske uvjete pod kojima se nalog potrošača izvršava i, konkretnije, na utvrđivanje razlike između referentnih tečaja koji služe za izračun dobiti ili gubitka koji proizlazi iz tog CFD‑a, ali ne i odredbe okvirnog ugovora sklopljenog između potrošača i poduzetnika koje potonjem omogućuju da ne izvrši takav nalog ili da ga izvrši pod uvjetima različitima od onih koje je prvotno odredio potrošač.

53

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) odlučuje:

Članak 6. stavak 4. točku (d) Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I)

treba tumačiti na način da su:

kad je riječ o financijskom ugovoru za razlike (financial contract for differences) sklopljenom između poduzetnika i potrošača, izrazom „prava i obveze koji predstavljaju financijski instrument” u smislu te odredbe obuhvaćena prava i obveze koji se odnose na financijske uvjete pod kojima se nalog potrošača izvršava i, konkretnije, na utvrđivanje razlike između referentnih tečaja koji služe za izračun dobiti ili gubitka koji proizlazi iz tog financijskog ugovora za razlike (financial contract for differences), ali ne i odredbe okvirnog ugovora sklopljenog između potrošača i poduzetnika koje potonjem omogućuju da ne izvrši takav nalog ili da ga izvrši pod uvjetima različitima od onih koje je prvotno odredio potrošač.