Privremena verzija
PRESUDA SUDA (prvo vijeće)
11. lipnja 2026.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Borba protiv korupcije u kojoj sudjeluju službenici država članica Europske unije – Primanje mita – Isključenje nezakonito pribavljenih dokaza – Oslobađajući dokazi – Članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a – Članak 47. drugi stavak Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Djelotvorna sudska zaštita – Pravo na djelotvoran pravni lijek – Direktiva 2012/13/EU – Pravo na informiranje u kaznenom postupku – Članak 7. stavci 2. i 3. – Pravo na pristup sadržaju spisa – Članak 51. stavak 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Nacionalni propis kojim se ne provodi pravo Unije – Nenadležnost – Članak 267. UFEU-a – Nužnost tumačenja prava Unije kako bi sud koji je uputio zahtjev mogao donijeti presudu – Nepostojanje – Nedopuštenost”
U predmetu C-342/25 [Stogenčev](i),
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji, Bugarska), odlukom od 20. svibnja 2025., koju je Sud zaprimio 20. svibnja 2025., u kaznenom postupku protiv
DS,
KW,
SUD (prvo vijeće),
u sastavu: F. Biltgen, predsjednik vijeća, I. Ziemele, A. Kumin, S. Gervasoni i M. Bošnjak (izvjestitelj), suci,
nezavisni odvjetnik: R. Norkus,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Europsku komisiju, P. J. O. Van Nuffel, M. Wasmeier i I. Zaloguin, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a, članka 47. prvog i drugog stavka Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i članka 7. stavaka 2. i 3. Direktive 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22 svibnja 2012. o pravu na informiranje u kaznenom postupku (SL 2012., L 142, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 48.).
2 Zahtjev je upućen u okviru kaznenog postupka pokrenutog protiv osoba DS i KW zbog primanja mita.
Pravni okvir
Pravo Unije
Konvencija o korupciji
3 Konvencija sastavljena na temelju članka K.3 stavka 2. točke (c) Ugovora o Europskoj uniji o borbi protiv korupcije u kojoj sudjeluju službenici Europskih zajednica ili službenici država članica Europske unije (SL 1997., C 195, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 14., str. 120.) (u daljnjem tekstu: Konvencija o korupciji), koja je stupila na snagu 28. rujna 2005., u članku 2., naslovljenom „Primanje mita”, predviđa :
„1. Za potrebe ove Konvencije, namjerno djelovanje službenika, koji izravno ili putem posrednika zatraži ili dobije povlastice bilo koje vrste za sebe ili za treću stranu ili prihvati obećanje takve povlastice kako bi djelovao ili se suzdržao od djelovanja sukladno svojim obvezama ili izvršavao svoje funkcije na način koji predstavlja povredu njegovih službenih dužnosti na način koji šteti ili bi mogao naštetiti financijskim interesima Europskih zajednica predstavlja primanje mita.
2. Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da se postupanje iz stavka 1. proglasi kaznenim djelom.”
4 Članak 5. stavak 1. te konvencije glasi:
„Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da je postupanje iz član[a]ka 2. i 3. te sudjelovanje u i poticanje na dotično postupanje kažnjivo učinkovitim, razmjernim i odvraćajućim kaznama, uključujući, barem u ozbiljnim slučajevima, kazne koje uključuju lišavanje slobode koje može dovesti do izručenja.”
Direktiva 2012/13
5 Uvodne izjave 9., 10. i 14. Direktive 2012/13 navode:
„(9) Člankom 82. stavkom 2. [UFEU-a] predviđa se utvrđivanje minimalnih pravila koja se primjenjuju u državama članicama, kako bi se olakšalo uzajamno priznavanje presuda i sudskih odluka te policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima s prekograničnim elementima. Navedenim se člankom upućuje na ‚prava pojedinaca u kaznenom postupku’ kao jedno od područja u kojem se mogu utvrditi minimalna pravila.
(10) Zajednička minimalna pravila trebala bi dovesti do jačanja povjerenja u kaznenopravne sustave svih država članica, što bi s druge strane trebalo dovesti do učinkovitije pravosudne suradnje u ozračju uzajamnog povjerenja. Takva zajednička minimalna pravila trebalo bi utvrditi u području informiranja u kaznenom postupku.
[...]
(14) [...] [Ovom se direktivom] utvrđuju zajednički minimalni standardi koji se imaju primjenjivati u području informacija o pravima osoba i o optužbama protiv osoba osumnjičenih ili okrivljenih da su počinile kazneno djelo koje se tim osobama trebaju dati s ciljem poboljšavanja uzajamnog povjerenja između država članica. Ova se Direktiva temelji na pravima utvrđenima u Povelji, a posebno na njezinim člancima 6., 47. i 48., te se njome nadograđuju članci 5. i 6. [Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama potpisane u Rimu 4. studenoga 1950.], kako ih tumači Europski sud za ljudska prava. [...]”
6 U skladu s člankom 2. stavkom 1. te direktive:
„Ova se Direktiva primjenjuje od trenutka kada nadležna tijela država članica obavijeste osobe da su osumnjičene ili okrivljene za počinjenje kaznenog djela pa do završetka postupka, pri čemu se misli na konačno rješavanje pitanja je li osumnjičenik ili okrivljenik počinio kazneno djelo, uključujući, ako je to potrebno, određivanje sankcije i odlučivanje o žalbi.”
7 Članak 7. stavci 2. i 3. navedene direktive predviđaju:
„2. Države članice osiguravaju da tim osobama ili njihovim odvjetnicima bude zajamčen pristup barem svim onim materijalnim dokazima koji se nalaze u posjedu nadležnih tijela, bez obzira na to jesu li ti dokazi u korist ili na štetu osumnjičenika ili okrivljenika, kako bi se osigurala pravičnost postupka i kako bi oni pripremili obranu.
3. Ne dovodeći u pitanje stavak 1., pristup materijalima iz stavka 2., osigurava se pravovremeno kako bi se omogućilo djelotvorno ostvarivanje prava [obrane], a najkasnije prilikom podnošenja optužnice sudu na razmatranje. Ako u posjed nadležnih tijela dođu dodatni materijalni dokazi, pristup tim dokazima se osigurava pravovremeno kako bi se omogućilo njihovo razmatranje.”
Bugarsko pravo
Bugarski ustav
8 Članak 121. Konstitucije na Republika Bulgarija (Ustav Republike Bugarske) (u daljnjem tekstu: bugarski Ustav):
„1. Sudovi osiguravaju jednakost i poštovanje načela kontradiktornosti stranaka u postupku.
2. Postupak u predmetu osigurava utvrđenje istine.
[...]”
9 Članak 122. bugarskog Ustava određuje:
„1. Građani i pravne osobe imaju prava obrane u svim fazama postupka.
2. Pravila pod kojima se ostvaruju prava obrane utvrđuju se zakonom.”
Kazneni zakonik
10 U skladu s člankom 301. stavkom 1. Nakazatelenog kodeksa (Kazneni zakonik), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku:
„Službenik koji zatraži ili prihvati dar ili bilo kakvu korist koja mu ne pripada, ili prihvati ponudu ili obećanje dara ili koristi za sebe ili drugu osobu kako bi izvršio ili kako ne bi izvršio radnju u svojem službenom svojstvu, ili za izvršenje ili neizvršenje takve radnje, kaznit će se za primanje mita kaznom zatvora do šest godina i novčanom kaznom do [5000 bugarskih leva (BGN) (oko 2550 eura)].”
11 Članak 302. Kaznenog zakonika glasi kako slijedi:
„Za primanje mita:
1. [...] koje je počinio policajac ili policijski istražitelj,
2. iznudom posredstvom zlouporabe službenog položaja,
[...]
kazna je:
(a) u slučajevima iz članka 301. stavaka 1. i 2., kazna zatvora od tri do deset godina, novčana kazna do [20 000 BGN (oko 10 200 eura)] i oduzimanje prava iz članka 37. stavka 1. točaka 6. i 7.;
[...].”
Zakonik o kaznenom postupku
12 Članak 29. stavak 2. Nakazatelno-procesualenog kodeksa (Zakonik o kaznenom postupku), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku, određuje:
„U sastavu suda ne može sudjelovati sudac ili sudac porotnik koji se zbog drugih okolnosti može smatrati pristranim ili izravno ili neizravno zainteresiranim za ishod spora.”
13 Članak 105. tog zakonika glasi kako slijedi:
„1. Dokazna sredstva u okviru kaznenog postupka služe za izvođenje dokaza i drugih dokaznih sredstava.
2. Nedopuštena su dokazna sredstva koja nisu pribavljena ili pripremljena pod uvjetima i u skladu s postupkom propisanima ovim zakonikom.”
14 Članak 292. navedenog zakonika predviđa:
„Stranke koje sudjeluju u sudskom postupku mogu se pozivati samo na dokaze koji su bili pribavljeni i provjereni tijekom sudske istrage u skladu s postupkom propisanim ovim Zakonikom.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
15 U okviru kaznenog postupka Sofijski gradski sad (Sofijski gradski sud, Bugarska), sud koji je uputio zahtjev, ispituje optužnicu kojom se dvama policijskim službenicima, DS i KW, stavlja na teret iznuda posredstvom zlouporabe službenog položaja, što predstavlja kazneno djelo primanja mita.
16 Taj sud smatra da su kako sudsko odobrenje za posebna istražna sredstva korištena tijekom istrage protiv osoba DS i KW tako i pretrage i zapljene u okviru te istrage zahvaćeni postupovnim nepravilnostima zbog toga što sudsko odobrenje nije obrazloženo, a pretrage i zapljene su provedene bez prethodnog sudskog odobrenja.
17 Na temelju članka 105. stavka 2. Zakonika o kaznenom postupku, dokazi pribavljeni na nezakonit način isključuju se iz spisa predmeta. Iz toga slijedi da se, u skladu s člankom 292. Zakonika o kaznenom postupku, čak ni obrana ne može pozivati na ta dokazna sredstva u korist optuženika u pogledu djela koja im se stavljaju na teret. U obzir se mogu uzeti samo dokazna sredstva pribavljena u skladu s postupovnim pravilima, to jest prije svega izjave svjedoka u prilog optužbi.
18 Međutim, sud koji je uputio zahtjev navodi da utvrđene postupovne nepravilnosti ne utječu na pouzdanost dokaza o kojima je riječ, koji su svi oslobađajući za optuženike iz glavnog postupka.
19 Smatrajući da članak 105. stavak 2. Zakonika o kaznenom postupku može povrijediti bugarski Ustav jer ta odredba ne doprinosi utvrđenju istine i sprječava optuženike da djelotvorno ostvaruju svoja prava obrane, taj je sud 27. svibnja 2024. Konstitucionenom sadu (Ustavni sud, Bugarska) podnio prijedlog za ocjenu nesuglasnosti članka 105. stavka 2. Zakonika o kaznenom postupku s bugarskim Ustavom.
20 Konstitucionen sad (Ustavni sud) odbio je 27. lipnja 2024. taj prijedlog kao nedopušten. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, obrazloženje zastupano u tom pogledu temelji se na premisi da sustavno isključenje nezakonito pribavljenih dokaza iz članka 105. stavka 2. Zakonika o kaznenom postupku nužno ide u korist optuženicima.
21 Sud koji je uputio zahtjev održao je raspravu tijekom koje je optuženike iz glavnog postupka i njihove odvjetnike obavijestio o postupovnim nepravilnostima počinjenima prilikom pribavljanja dokaza o kojima je riječ, nakon čega je završeno izvođenje dokaza. U svojim završnim govorima ti su odvjetnici zahtijevali oslobađanje tih optuženika, temeljeći svoje argumente na nezakonito pribavljenim oslobađajućim dokazima.
22 Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, ti su argumenti utemeljeni, a dokazi o kojima je riječ, za koje pojašnjava da ih još nije isključio, ključni su za potkrepljivanje tih argumenata. S obzirom na to utvrđenje, taj je sud 27. veljače 2025. ponovno zahtijevao od Konstitucionenog sada (Ustavni sud) da utvrdi neustavnost članka 105. stavka 2. Zakonika o kaznenom postupku, što je potonji odbio rješenjem od 8. svibnja 2025.
23 Sud koji je uputio zahtjev dvoji o usklađenosti s pravom Unije tumačenja članka 122. stavka 1. bugarskog Ustava koje je usvojio Konstitucionen sad (Ustavni sud), koje, prema njegovu mišljenju, dovodi do toga da je jedini praktični učinak članka 105. stavka 2. Zakonika o kaznenom postupku povreda pravnih interesa optuženika jer im oduzima mogućnost obrane pozivanjem na za njih oslobađajuće dokaze.
24 U tom pogledu, s obzirom na članak 5. Konvencije o korupciji, prema mišljenju tog suda, postupovna pravila ne smiju spriječiti djelotvorne, razmjerne i odvraćajuće sankcije te ostvarivanje temeljnog prava na obranu od optužbi za kaznena djela.
25 Usto, iz presude od 17. siječnja 2019., Dzivev i dr. (C-310/16, EU:C:2019:30, t. 33.), proizlazi da kazneni postupci pokrenuti zbog kaznenih djela u području PDV-a predstavljaju provedbu prava Unije, u smislu članka 51. stavka 1. Povelje. Isto bi trebalo vrijediti i kad je riječ o povredama na koje se odnosi Konvencija o korupciji.
26 U tim okolnostima, da bi propis o kojem je riječ u glavnom postupku bio u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU-a i člankom 47. prvim i drugim stavkom Povelje, on mora jamčiti optuženicima poštovanje prava na djelotvornu sudsku zaštitu, prava na pošteno suđenje i prava obrane. U tom pogledu, sama nužnost jamstva poštenog suđenja omogućavanjem da obrana stvarno razumije relevantnost dokaza mogla bi opravdati isključenje nezakonito pribavljenih dokaza.
27 Osim toga, sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome podrazumijeva li članak 7. stavci 2. i 3. Direktive 2012/13, koji osumnjičenicima i optuženicima daje pravo pristupa spisu, pravo dobivanja informacija o mogućem isključenju određenih dokaza pri čijem su pribavljanju počinjene postupovne povrede.
28 U tom pogledu taj sud navodi da trenutak u kojem valja provjeriti zakonitost pribavljanja dokaza nije jasno određen nacionalnim pravom. Navedeni sud smatra da tu ocjenu valja provesti prije presude kojom se završava postupak tako da se stranke mogu o tome izjasniti. Stoga on želi doznati treba li se izuzeti iz predmeta jer je prestao biti nepristran time što je stranke obavijestio o tome da su određeni dokazi nezakonito pribavljeni.
29 U tim je okolnostima Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeće prethodno pitanje:
„1. Je li u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU-a te člankom 47. prvim i drugim stavkom [Povelje] tumačenje ustavne odredbe koja optuženiku daje prava obrane u sudskom postupku (članak 122. stavak 1. [Bugarskog u]stava), u skladu s kojim:
– pravo na obranu od zadiranja u osobnu sferu optuženika prilikom pribavljanja dokaza izražava se u isključenju tih dokaza, dok
– pravo na obranu od kaznenog progona ponovo se izražava u isključenju tih dokaza,
ako je zadiranje u osobnu sferu optuženika u najblažem mogućem obliku; to zadiranje nije utjecalo na pouzdanost pribavljenih dokaza; ti dokazi imaju isključivo oslobađajuću vrijednost i bitni su za potporu tvrdnji optuženika o njihovoj nedužnosti; optuženici su, nakon savjetovanja sa svojim odvjetnicima, pravilno obaviješteni o povredi počinjenoj prilikom pribavljanja tih dokaza, i jasno izjavljuju da se žele pozvati na nju?
2. Je li u skladu s člankom 7. stavcima 2. i 3. Direktive 2012/13 te člankom 47. drugim stavkom Povelje tumačenje nacionalnog prava u skladu s kojim sud, ako utvrdi da se određeni dokazi mogu isključiti zbog postupovnih povreda počinjenih prilikom njihova pribavljanja ili da se oni moraju isključiti zbog takvih povreda, o tome obavješćuje optuženike kako bi oni mogli odgovarajuće pripremiti svoju obranu?”
Nadležnost Suda
30 Uvodno valja podsjetiti na to da je, na temelju ustaljene sudske prakse, na samom Sudu da ispita uvjete pod kojima je nacionalni sud uputio pitanja kako bi provjerio postojanje vlastite nadležnosti ili dopuštenost zahtjeva koji mu je podnesen (presuda od 11. srpnja 2024., Hann-Invest i dr., C-554/21, C-622/21 i C-727/21, EU:C:2024:594, t. 29. i navedena sudska praksa).
31 Također valja podsjetiti na to da u okviru prethodnog postupka na temelju članka 267. UFEU-a Sud može tumačiti pravo Unije samo u granicama nadležnosti koje su mu dodijeljene (presuda od 11. srpnja 2024., Hann-Invest i dr., C-554/21 C-622/21 i C-727/21, EU.2024:594, t. 30. i navedena sudska praksa).
32 U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjima od Suda traži tumačenje, osobito, članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a te članka 47. prvog i drugog stavka Povelje, kada je riječ o tome kako postupati s nezakonito pribavljenim dokazima u okviru kaznenog postupka pokrenutog zbog primanja mita.
33 U tom pogledu, kao prvo, na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a države članice osiguravaju pravne lijekove dostatne da bi se pojedincima osiguralo da će se poštovati njihovo pravo na djelotvornu pravnu zaštitu u područjima obuhvaćenima pravom Unije. Stoga je na državama članicama da predvide sustav pravnih lijekova i postupaka koji u tim područjima osiguravaju poštovanje djelotvorne sudske zaštite (presuda od 11. srpnja 2024., Hann-Invest i dr., C-554/21 C-622/21 i C-727/21, EU.2024:594, t. 34. i navedena sudska praksa).
34 Kada je riječ o materijalnom području primjene članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a, ta se odredba odnosi na „područja obuhvaćena pravom Unije”, neovisno o situaciji u kojoj ga države članice provode (presuda od 11. srpnja 2024., Hann-Invest i dr., C-554/21 C-622/21 i C-727/21, EU.2024:594, t. 35. i navedena sudska praksa).
35 Tako je cilj tog članka osobito njegova primjena na sva nacionalna tijela koja kao sudovi mogu odlučivati o pitanjima koja se odnose na tumačenje ili primjenu prava Unije i koja su stoga područja koja su obuhvaćena tim pravom (presuda od 11. srpnja 2024., Hann-Invest i dr., C-554/21 C-622/21 i C-727/21, EU.2024:594, t. 36. i navedena sudska praksa).
36 U predmetnom slučaju sud koji je uputio zahtjev mora donijeti odluku o kaznenoj odgovornosti dvaju policijskih službenika koji su optuženi za primanje mita. To je kazneno djelo predviđeno člankom 301. stavkom 1. i člankom 302. Kaznenog zakonika, u skladu s člankom 2. Konvencije o korupciji, tako da je spor u glavnom postupku dio područja obuhvaćenog pravom Unije. Slijedom toga, taj je sud dužan poštovati zahtjev djelotvorne sudske zaštite koji proizlazi iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a.
37 Stoga je Sud nadležan za tumačenje potonje odredbe u ovom predmetu.
38 Kao drugo, kada je riječ o članku 47. prvom i drugom stavku Povelje, valja podsjetiti na to da je njezino područje primjene, u pogledu djelovanja država članica, definirano u njezinu članku 51. stavku 1., prema kojem se odredbe Povelje odnose na države članice „samo kada provode pravo Unije”, pri čemu se tom odredbom potvrđuje ustaljena sudska praksa Suda prema kojoj se temeljna prava koja se jamče u pravnom sustavu Unije primjenjuju na sve situacije uređene pravom Unije, ali ne i izvan njih (presuda od 26. veljače 2026., Komisija/Mađarska (Pravo pružanja medijskih usluga na radijskoj frekvenciji), C‑92/23, EU:C:2026:108, t. 95. i navedena sudska praksa).
39 Pojam „provedba prava Unije” u smislu članka 51. stavka 1. Povelje pretpostavlja postojanje veze između akta prava Unije i nacionalne mjere o kojoj je riječ, pri čemu ta veza nadilazi bliskost obuhvaćenih područja ili neizravne učinke jednog područja na drugo (presuda od 29. srpnja 2024., protectus, C‑185/23, EU:C:2024:657, t. 42. i navedena sudska praksa).
40 Prema tome, da bi se utvrdilo odnosi li se nacionalna mjera na „provedbu prava Unije” u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, treba pored drugih okolnosti provjeriti je li cilj nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku provedba odredbe prava Unije, kakva je priroda tog propisa i ima li on ciljeve različite od onih koji su obuhvaćeni pravom Unije, čak i ako može neizravno utjecati na potonje, te postoji li poseban propis u pravu Unije u tom području ili koji bi mogao na njega utjecati (presuda od 29. srpnja 2024., protectus, C‑185/23, EU:C:2024:657, t. 43. i navedena sudska praksa).
41 U tom je pogledu Sud već zaključio da temeljna prava Unije nisu primjenjiva s obzirom na nacionalni propis zbog toga što odredbe prava Unije koje se odnose na područje o kojem je riječ ne nameću nikakvu posebnu obvezu državama članicama u pogledu situacije o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presude od 6. ožujka 2014., Siragusa, C-206/13, EU:C:2014:126, t. 26. i od 10. srpnja 2014., Julián Hernández i dr., C-198/13, EU:C:2014:2055, t. 35.).
42 U predmetnom slučaju sud koji je uputio zahtjev u biti smatra da je članak 47. prvi i drugi stavak Povelje primjenjiv na situaciju o kojoj je riječ u glavnom postupku jer se u glavnom postupku relevantnim nacionalnim odredbama provodi Konvencija o korupciji i članak 7. stavci 2. i 3. Direktive 2012/13.
43 Prvo, kada je riječ o pravilima kaznenog materijalnog prava koja predviđa Konvencija o korupciji, valja podsjetiti na to da je Sud već presudio da odnos između, s jedne strane, odredbi kaznenog materijalnog prava Unije sadržanih u Okvirnoj odluci Vijeća 2004/757/PUP od 25. listopada 2004. o utvrđivanju minimalnih odredaba vezanih za elemente kaznenih djela i sankcija u području nezakonite trgovine drogom (SL 2004., L 335, str. 8.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 80.), te u Okvirnoj odluci Vijeća 2008/841/PUP od 24. listopada 2008. o borbi protiv organiziranog kriminala (SL 2008., L 300, str. 42.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 80.), i, s druge strane, odredbi bugarskog kaznenog postupovnog prava kojima se uređuje sporazum o rješavanju predmeta ne nadilazi bliskost ili neizravne učinke jednog područja na drugo tako da se ne može utvrditi poveznica između njih, u smislu sudske prakse navedene u točki 39. ove presude (vidjeti u tom smislu presudu od 28. studenoga 2024., PT (Sporazum između državnog odvjetništva i počinitelja kaznenog djela), C-432/22, EU:C:2024:987, t. 40.).
44 Isto vrijedi i kada je riječ o odnosu između, s jedne strane, odredbi kaznenog materijalnog prava Unije sadržanih u Konvenciji o korupciji – koja, osobito u članku 2. stavku 1. definira djelo primanja mita, a u članku 5. stavku 1., u vezi s tim člankom 2. stavkom 1., predviđa zahtjeve koji se odnose na kazne za to kazneno djelo – i, s druge strane, nacionalnih općih pravila kaznenog postupovnog prava koja se odnose na nedopuštenost dokaza koji su nezakonito pribavljeni ili posljedice takve nedopuštenosti.
45 Naime, ta konvencija ne nameće nikakvu posebnu obvezu državama članicama u području dopuštenosti dokaza.
46 To utvrđenje nije dovedeno u pitanje presudom od 17. siječnja 2019., Dzivev i dr. (C-310/16, EU:C:2019:30, t. 33.), koju je naveo sud koji je uputio zahtjev, u kojoj je Sud protumačio Povelju prilikom davanja odgovora na prethodno pitanje koje se odnosilo na usklađenost s njome bugarskog propisa u području dopuštenosti dokaza, a koje je nastalo u okviru kaznenog postupka pokrenutog zbog kaznenih djela u području PDV-a.
47 Naime, u toj je presudi Sud smatrao da se Povelja primjenjuje u glavnom predmetu uzimajući u obzir osobitosti kaznenih djela o kojima je bila riječ, posebice jer su ona bila nužno usmjerena protiv financijskih interesa Unije i jer njihovo kažnjavanje osigurava djelotvornost pravnog sustava PDV-a, koji je ujednačen na razini Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 17. siječnja 2019., Dzivev i dr., C-310/16, EU:C:2019:30, t. 25. do 28.). Takva se analiza ipak ne može prenijeti na situaciju o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja se odnosi na postupak pokrenut zbog kaznenog djela primanja mita.
48 Osim toga, valja istaknuti da okolnost da je Konvencija o korupciji provedena nacionalnim odredbama kaznenog materijalnog prava koje sankcioniraju kazneno djelo primanja mita ne može dovesti do toga da se Povelja primjenjuje na sve aspekte kaznenog postupka pokrenutog protiv osobe osumnjičene za primanje mita.
49 Uzimajući u obzir prethodno navedeno, odredbe Zakonika o kaznenom postupku koje sud koji je uputio zahtjev mora primijeniti, osobito njegov članak 105. stavak 2., ne „provode”, u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, odredbe Konvencije o korupciji.
50 Drugo, kada je riječ o članku 7. stavcima 2. i 3. Direktive 2012/13, najprije valja primijetiti da tekst te odredbe ne upućuje ni na nedopuštenost određenih dokaza ni na informacije koje osumnjičenici ili optuženici trebaju dobiti kada je riječ o dokazima kojima su imali pristup.
51 Nadalje, u uvodnim izjavama 9., 10. i 14. te direktive navedeno je da je njezin jedini cilj uspostava zajedničkih minimalnih pravila, što podrazumijeva da se njome iscrpno ne ujednačavaju pravila o kaznenom postupku. S obzirom na ograničen doseg ujednačavanja koje provodi ta direktiva, pitanja koja nisu uređena njome obuhvaćena su nacionalnim pravom (vidjeti analogijom presudu od 1. kolovoza 2025., Dimnev, C-404/24, EU:C:2025:595, t. 27. i navedenu sudsku praksu).
52 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da članak 7. stavci 2. i 3. Direktive 2012/13 ne uređuje pitanja dopuštenosti dokaza te stoga ne nalaže nikakvu posebnu obvezu s obzirom na situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku.
53 Stoga se ne može smatrati da se nacionalnim odredbama o kojima je riječ u glavnom postupku provodi članak 7. stavci 2. i 3. Direktive 2012/13.
54 S obzirom na sve prethodno navedeno, Sud nije nadležan za davanje odgovora na postavljena prethodna pitanja u dijelu u kojem se njima traži tumačenje članka 47. prvog i drugog stavka Povelje.
Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku
55 U skladu s ustaljenom sudskom praksom, za pitanja koja se odnose na tumačenje prava Unije koja postavi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji određuje u vlastitoj odgovornosti i čiju točnost Sud ne provjerava, postoji pretpostavka relevantnosti. Sud može odbiti odlučiti o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je posve očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili glavnim postupkom, u slučaju kada je problem hipotetski ili kada Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se moglo dati koristan odgovor na upućena pitanja (presuda od 17. ožujka 2026., Županijsko državno odvjetništvo, C-8/24, EU:C:2026:210, t. 55. i navedena sudska praksa).
56 Isto je tako u skladu s ustaljenom sudskom praksom postupak utvrđen člankom 267. UFEU-a instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za rješavanje sporova koji se pred njima vode. Smisao prethodnog postupka nije davanje savjetodavnih mišljenja o općenitim ili hipotetskim pitanjima, nego stvarna potreba za učinkovitim rješavanjem spora (presuda od 11. srpnja 2024., Hann-Invest i dr., C-554/21, C-622/21 i C-727/21, EU:C:2024:594, t. 39. i navedena sudska praksa).
57 Kao što to proizlazi iz samog teksta članka 267. UFEU-a, zahtijevana prethodna odluka treba biti „potrebna” kako bi sudu koji je uputio zahtjev omogućila „[da] don[ese] presudu” u predmetu o kojem odlučuje (presuda od 11. srpnja 2024., Hann-Invest i dr., C-554/21, C-622/21 i C-727/21, EU:C:2024:594, t. 40. i navedena sudska praksa).
58 U okviru prethodnog postupka utvrđenog takvom odredbom treba postojati poveznica između glavnog postupka i odredbi prava Unije čije se tumačenje traži, u smislu da je to tumačenje objektivno potrebno za odluku koju sud koji je uputio zahtjev treba donijeti (presuda od 9. siječnja 2024., G. i dr. (Imenovanje sudaca redovnih sudova u Poljskoj), C-181/21 i C-269/21, EU:C:2024:1, t. 65. i navedena sudska praksa).
59 U predmetnom slučaju prvim se prethodnim pitanjem želi u biti doznati treba li članak 19. stavak 2. drugi podstavak UEU-a tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis na temelju kojeg kazneni sud mora u svim okolnostima isključiti nezakonito pribavljene dokaze, to jest čak i onda kada su oni oslobađajući za optuženika.
60 Na temelju te odredbe države članice osiguravaju pravne lijekove dostatne za osiguranje djelotvorne pravne zaštite u područjima obuhvaćenima pravom Unije.
61 Navedena odredba nalaže svakoj od država članica da osigura da tijela koja su pozvana – kao „sudovi” u smislu prava Unije – odlučivati o pitanjima u vezi s primjenom ili tumačenjem tog prava i koja stoga podliježu njegovu sustavu pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije, ispunjavaju zahtjeve djelotvorne sudske zaštite (presuda od 4. rujna 2025., AW „T”, C-225/22, EU:C:2025:649, t. 47. i navedena sudska praksa).
62 Sud koji je uputio zahtjev dvoji o usklađenosti s tom odredbom članka 105. stavka 2. Zakonika o kaznenom postupku, u dijelu u kojem se njime propisuje isključenje nezakonito pribavljenih dokaza, uključujući kada se obrana optuženikâ na njih može pozvati kao na oslobađajuće dokaze.
63 Međutim, valja utvrditi, prvo, da iz zahtjeva za prethodnu odluku ne proizlazi da meritum glavnog postupka ima ikakvu poveznicu s pravom Unije, osobito s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a, na koji se odnosi prvo pitanje, i da je sud koji je uputio zahtjev stoga dužan primijeniti to pravo, a osobito Konvenciju o korupciji, ili navedenu odredbu kako bi došao do rješenja o meritumu u glavnom postupku (vidjeti analogijom presudu od 26. ožujka 2020., Miasto Łowicz i Prokurator Generalny, C-558/18 i C-563/18, EU:C:2020:234, t. 49.).
64 Naime, iako činjenice o kojima je riječ u glavnom postupku mogu biti obuhvaćene kaznenim djelom primanja mita, kako je definirano u toj konvenciji, sud koji je uputio zahtjev ipak mora odlučivati na temelju bugarskog kaznenog prava i nije očito da je tumačenje navedene konvencije ili članka 19. stavka 1. drugog postavka UEU-a objektivno potrebno za odluku o meritumu koju sud koji je uputio zahtjev mora donijeti u okviru glavnog postupka.
65 Drugo, u svojim razmatranjima kojima je nastojao opravdati nužnost davanja odgovora na prvo prethodno pitanje sud koji je uputio zahtjev ne identificira ni eventualne postupovne odredbe prava Unije koje bi morao primijeniti kako bi donio svoju presudu (vidjeti analogijom presudu od 26. ožujka 2020., Miasto Łowicz i Prokurator Generalny, C-558/18 i C-563/18, EU:C:2020:234, t. 50.).
66 Treće, ne čini se uostalom ni da odgovor Suda na navedena pitanja može sudu koji je uputio zahtjev pružiti tumačenje prava Unije koje mu omogućuje da riješi postupovna pitanja nacionalnog prava prije mogućnosti odlučivanja o meritumu spora koji se pred njime vodi (vidjeti analogijom presudu od 26. ožujka 2020., Miasto Łowicz i Prokurator Generalny, C-558/18 i C-563/18, EU:C:2020:234, t. 51.).
67 U predmetnom slučaju sud koji je uputio zahtjev, koji je nadležan za ocjenu kaznene odgovornosti optuženika iz glavnog postupka, može izvršiti takvu procjenu na temelju, osobito, svoje ocjene dokazne snage dokaza.
68 Slijedom toga, zahtijevano tumačenje članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a nije objektivno potrebno za odluku koju sud koji je uputio zahtjev mora donijeti. Iz toga slijedi da je prvo pitanje nedopušteno.
69 Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 7. stavke 2. i 3. Direktive 2012/13 tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis na temelju kojeg kazneni sud mora obavijestiti optuženike ako utvrdi da je pribavljanje određenih dokaza iz spisa bilo nezakonito tako da ti dokazi moraju biti isključeni na temelju nacionalnog prava.
70 U tom pogledu iz članka 2. stavka 1. te direktive proizlazi da je njezin članak 7. stavci 2. i 3. primjenjiv na glavni postupak.
71 Međutim, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je, s jedne strane, u skladu s člankom 7. stavkom 2. navedene direktive, optuženicima iz glavnog postupka odobren pristup materijalnim dokazima, optužujućim ili oslobađajućim, koji su u posjedu nadležnih tijela i, s druge strane, da su ti optuženici pripremili svoju obranu znajući da su određeni dokazi pribavljeni nezakonito, što je okolnost koja na temelju bugarskog zakonodavstva, dovodi do nedopuštenosti tih dokaza.
72 Iz zahtjeva za prethodnu odluku isto tako proizlazi da sud koji je uputio zahtjev nimalo ne dvoji o tome je li njegovo tumačenje bugarskog propisa, prema kojem o dopuštenosti dokaza treba odlučiti prije završetka postupka, usklađeno s člankom 7. stavcima 2. i 3. te direktive, s obzirom na to da se njegove dvojbe odnose na to je li to tumačenje u skladu sa zahtjevom nepristranosti koji proizlazi iz članka 47. drugog stavka Povelje. Međutim, Sud nije nadležan za tumačenje potonje odredbe u ovom predmetu, kao što proizlazi iz točke 54. ove presude.
73 Iz toga slijedi da je drugo pitanje nedopušteno jer zatraženo tumačenje članka 7. stavaka 2. i 3. Direktive 2012/13 nema nikakve veze s činjeničnim stanjem glavnog postupka.
74 Iz svega prethodno navedenog proizlazi da Sud nije nadležan za davanje odgovora na pitanja koja je uputio sud koji je uputio zahtjev u dijelu u kojem se odnose na članak 47. Povelje, a da je u preostalom dijelu zahtjev za prethodnu odluku nedopušten.
Troškovi
75 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:
1. Sud nije nadležan za davanje odgovora na prethodna pitanja koja je uputio Sofijski gradski sad (Sofijski gradski sud, Bugarska), odlukom od 20. svibnja 2025., u dijelu u kojem se njima traži tumačenje članka 47. prvog i drugog stavka Povelje Europske unije o temeljnim pravima.
2. U preostalom dijelu, zahtjev za prethodnu odluku koji je Sofijski gradski sad (Sofijski gradski sud, Bugarska), uputio odlukom 20. svibnja 2025. je nedopušten.
Potpisi
* Jezik postupka: bugarski
i Naziv ovog predmeta je izmišljen. On ne odgovara stvarnom imenu nijedne stranke u postupku.