Privremena verzija

MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE

LAILE MEDINE

od 15. listopada 2026.(1)

Predmet C-568/25

Verein für Konsumenteninformation

protiv

Universal Versand GmbH

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita osobnih podataka – Prodaja na daljinu potrošačima – Obročno plaćanje ili plaćanje na temelju izdanog računa (‚nesigurno plaćanje’) – Ocjena vjerojatnosti neplaćanja – Izrada profila – Postupak automatiziranog donošenja odluka – Ljudska intervencija”






 Uvod

1.        Ovo mišljenje odnosi se na zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija) u pogledu tumačenja članka 22. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL 2016., L 119, str. 1. te ispravci SL 2018., L 127, str. 2. i SL 2021., L 74, str. 35.; u daljnjem tekstu: OUZP). Zahtjev je upućen u okviru postupka između Vereina für Konsumenteninformation, austrijske udruge koja podnosi predstavničke tužbe (u daljnjem tekstu: Verein), i društva Universal Versand GmbH, poduzetnika koji se bavi prodajom na daljinu. Konkretno, spor se odnosi na poslovnu praksu društva Universal Versand koja uključuje to da se kupcima uskraćuje mogućnost odabira određenih takozvanih „nesigurnih” plaćanja, odnosno „djelomičnog” plaćanja i plaćanja „na temelju izdanog računa”, na temelju isključivo automatizirane procjene vjerojatnosti da ti kupci neće izvršiti plaćanje.

2.        U doba digitalizacije gospodarstva i društva, ovaj se predmet u širem smislu odnosi na probleme koji proizlaze iz povećane automatizacije odluka na jedinstvenom tržištu. Opasnosti takve automatizacije poznate su već dugo, a Stanley Kubrick je, na primjer, odabrao alegoriju stroja sudnjeg dana kako bi na njih upozorio (Dr. Strangelove, 1964.). Zakonodavac Europske unije primijenio je pragmatičniji pristup kad je razmatrao to bitno područje. Stoga se u području zaštite osobnih podataka OUZP-om nastoji zaštititi ispitanike od rizika svojstvenih isključivo automatiziranoj obradi, koji su osobito povezani s mogućom nepouzdanosti podataka koji se obrađuju i netransparentnošću te obrade. Ti se rizici mogu konkretizirati, među ostalim, u obliku diskriminacije ili odluka koje je katkad teško razumjeti i osporavati(2).

3.        U ovom slučaju, u kontekstu poslovnih odnosa kao što je onaj u glavnom postupku, Sud će trebati pojasniti uvjete pod kojima se primjenjuje ispitanikovo pravo predviđeno u članku 22. stavku 1. OUZP-a da se na njega ne odnosi pojedinačna odluka koja se temelji isključivo na automatiziranoj obradi, kao i opseg te zaštite s obzirom na jedno od odstupanja od tog prava, predviđenog stavkom 2. tog članka, odnosno ono koje se temelji na tome da je odluka potrebna za sklapanje ili izvršenje ugovora.

 Pravni okvir

 Pravo Unije

4.        U uvodnoj izjavi 71. OUZP-a navodi se:

„Ispitanik bi trebao imati pravo na to da se na njega ne odnosi odluka, što može obuhvaćati mjeru, kojom se procjenjuju osobni aspekti u vezi s njim koja se isključivo temelji na automatiziranoj obradi i koja proizvodi pravne učinke koji se odnose na njega ili slično na njega znatno utječu, poput automatskog odbijanja zahtjeva za kreditom putem interneta ili prakse zapošljavanja putem interneta bez ikakve ljudske intervencije. Takva obrada uključuje ,izradu profila’ koja se odnosi na svaki oblik automatizirane obrade osobnih podataka kojom se procjenjuju osobni aspekti u vezi s pojedincem, osobito analizu i predviđanje aspekata […] ekonomskog stanja, […], pouzdanosti ili ponašanja, […] kada ona proizvodi pravne učinke koji se odnose na ispitanika ili na njega snažno utječu. Međutim, donošenje odluka koje se temelji na takvoj obradi, što uključuje i izradu profila, trebalo bi se dopustiti […] ako je nužno za sklapanje ili izvršavanje ugovora između ispitanika i voditelja obrade ili kada je ispitanik izričito dao svoju privolu. U svakom slučaju na takve bi se obrade trebale primjenjivati odgovarajuće zaštitne mjere, koje bi trebale uključivati davanje određenih informacija ispitaniku i pravo na ljudsku intervenciju, pravo na izražavanje vlastitog stajališta, na dobivanje pojašnjenja odluke donesene nakon takve procjene i pravo na osporavanje odluke […].”

5.        Člankom 4. te uredbe, naslovljenim „Definicije”, predviđa se:

„Za potrebe ove Uredbe:

[…]

4.      ‚izrada profila’ znači svaki oblik automatizirane obrade osobnih podataka koji se sastoji od uporabe osobnih podataka za ocjenu određenih osobnih aspekata povezanih s pojedincem, posebno za analizu ili predviđanje aspekata u vezi s […] ekonomskim stanjem, […] pouzdanošću, ponašanjem […] tog pojedinca;

[…].”

6.        Člankom 5. navedene uredbe, naslovljenim „Načela obrade osobnih podataka”, određuje se:

„1.      Osobni podaci moraju biti:

(a)      zakonito, pošteno i transparentno obrađivani s obzirom na ispitanika (‚zakonitost, poštenost i transparentnost’);

[…]

(c)      primjereni, relevantni i ograničeni na ono što je nužno u odnosu na svrhe u koje se obrađuju (‚smanjenje količine podataka’);

[…]

2.       Voditelj obrade odgovoran je za usklađenost sa stavkom 1. te je mora biti u mogućnosti dokazati (‚pouzdanost’).”

7.        U članku 6. te uredbe, naslovljenom „Zakonitost obrade”, u stavku 1., navodi se:

„1.      Obrada je zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećega:

[…]

(b)      obrada je nužna za izvršavanje ugovora u kojem je ispitanik stranka ili kako bi se poduzele radnje na zahtjev ispitanika prije sklapanja ugovora;

[…]”

8.        Člankom 22. OUZP-a, naslovljenim „Automatizirano pojedinačno donošenje odluka, uključujući izradu profila”, predviđa se:

„1.      Ispitanik ima pravo da se na njega ne odnosi odluka koja se temelji isključivo na automatiziranoj obradi, uključujući izradu profila, koja proizvodi pravne učinke koji se na njega odnose ili na sličan način značajno na njega utječu.

2.      Stavak 1. ne primjenjuje se ako je odluka:

(a)      potrebna za sklapanje ili izvršenje ugovora između ispitanika i voditelja obrade podataka;

[…]

(c)      temeljena na izričitoj privoli ispitanika.

3.      U slučajevima iz stavka 2. točaka (a) i (c) voditelj obrade provodi odgovarajuće mjere zaštite prava i sloboda te legitimnih interesa ispitanika, barem prava na ljudsku intervenciju voditelja obrade, prava izražavanja vlastitog stajališta te prava na osporavanje odluke.

[…]”

 Austrijsko pravo

9.        Člankom 28.a Konsumentenschutzgesetza (Zakon o zaštiti potrošača) od 30. ožujka 1979. (BGBl., 140/1979), u primjenjivoj verziji (BGBl. I, 50/2017), predviđa se:

„Protiv osobe koja u poslovnim odnosima s potrošačima u kontekstu […] odnosa povezanih s potrošačkim kreditima […] izvrši radnju koja se protivi zakonskoj obvezi ili zabrani […], čime se nanosi šteta općim interesima potrošačâ, može se podnijeti tužba za prestanak povrede […]”

 Činjenice iz kojih proizlazi spor, glavni postupak i prethodna pitanja

10.      Universal Versand obavlja djelatnost prodaje na daljinu na austrijskom tržištu, na kojem prima nekoliko desetaka tisuća narudžbi mjesečno, od kojih se otprilike 90 % odnosi na „nesigurno” plaćanje. Prije nego što se kupcu omogući takav način plaćanja, Universal Versand provjerava njegovu kreditnu sposobnost u okviru automatiziranog postupka. Stoga se taj način plaćanja može odbiti na temelju internog postupka ocjenjivanja vjerojatnosti neplaćanja te se, kad je riječ o novim kupcima, zahtjev za provjeru njihove kreditne sposobnosti prosljeđuje trećem poduzetniku. Ako taj poduzetnik ne poznaje kupca o kojemu je riječ, odbija se mogućnost nesigurnog plaćanja. Ako je taj kupac poznat navedenom poduzetniku, moguća su tri scenarija, od kojih se svaki označava drugom bojom. Ako je boja crvena, „nesigurno” plaćanje odbija se automatski, a ako je boja žuta, suradnik društva Universal Versand izvršava provjeru u bazi podataka. U slučaju automatskog odbijanja, kupac može zatražiti ručnu provjeru automatizirane odluke ili osporavati tu odluku.

11.      Glavni postupak odnosi se na kolektivnu tužbu koju je podnio Verein koji smatra da se praksom opisanom u prethodnoj točki ovog mišljenja sustavno povređuje članak 22. OUZP-a. Naprotiv, Universal Versand tvrdi da članak 22. te uredbe nije primjenjiv jer njegova odluka da kupcima o kojima je riječ ne omogući nesigurno plaćanje ne proizvodi pravne učinke koji se odnose na njih ili na sličan način značajno na njih utječu. U svakom slučaju, takva je odluka potrebna za sklapanje ili izvršenje ugovora u skladu s onime što se predviđa člankom 22. stavkom 2. točkom (a) navedene uredbe.

12.      Landesgericht Salzburg (Zemaljski sud u Salzburgu, Austrija) odbio je Vereinovu tužbu. Žalbu koju je podnijela ta udruga također je odbio Oberlandesgericht Linz (Visoki zemaljski sud u Linzu, Austrija). Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud), odnosno sud koji je uputio zahtjev, kojem je Verein podnio reviziju, pita kako treba tumačiti članak 22. te uredbe.

13.      Na prvom mjestu, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje o primjenjivosti članka 22. stavka 1. OUZP-a i, konkretnije, tumačenju trećeg uvjeta predviđenog tom odredbom koji se odnosi na proizvođenje pravnih učinaka ili sličan značajan utjecaj na ispitanika na kojeg se odnosi odluka koja se temelji na automatiziranoj obradi. Napominje da se u okolnostima kao što su one u glavnom predmetu može smatrati da takva odluka ne utječe na pravni status kupca o kojem je riječ i da nije odlučujuća za uspostavljanje pravnog odnosa s njim. Međutim, također se može tvrditi, s jedne strane, da se tom odlukom određuje može li se i na koji način ugovor sklopiti ili izmijeniti te, s druge strane, da odabir određenih načina plaćanja može utjecati na financijske ili osobne interese tog kupca u smislu presude od SCHUFA Holding i dr. (Scoring).

14.      Na drugom mjestu, u slučaju da je primjenjiv članak 22. stavak 1. te uredbe, sud koji je uputio zahtjev napominje da tada valja provjeriti može li se primijeniti iznimka predviđena stavkom 2. točkom (a) tog članka. Taj sud nastoji doznati treba li utvrđivanje potrebe za odlukama kao što su one o kojima je riječ u glavnom postupku ovisiti o eventualnom postojanju objektivne veze između automatizirane ocjene kreditne sposobnosti kupca o kojem je riječ i konkretnog predmeta kupoprodajnog ugovora.

15.      Na trećem mjestu, sud koji je uputio zahtjev smatra da tekst članka 22. stavka 2. točke (a) navedene uredbe nije jasan i pita treba li ga tumačiti na način da izvršenje predmetnog ugovora ovisi o donošenju „automatizirane odluke”, ili pak o običnoj odluci, kako bi se opravdala neprimjena stavka 1. tog članka.

16.      U tim je okolnostima Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1. Treba li članak 22. stavak 1. [OUZP-a] tumačiti na način da odluka prodavatelja na daljinu da odbije način plaćanja ‚djelomično plaćanje’ ili ‚na temelju izdanog računa’, koji je kupac odabrao u svojoj narudžbi, ali navodeći kupcu da pristaje uspostaviti poslovni odnos u slučaju načina plaćanja ‚kreditnom karticom’ ili ‚PayPalom’, pri čemu se ta odluka temelji isključivo na automatiziranoj procjeni vjerojatnosti klijentova neplaćanja, a koja proizlazi iz povratne informacije kreditne agencije, nakon što joj je upućen automatski zahtjev, da joj je kupac nepoznat ili, u slučaju poznatog kupca, iz zaključka na temelju interne ocjene kreditne sposobnosti prema kojoj kupac nema dostatnu kreditnu sposobnost, proizvodi ‚pravne učinke’ koji se odnose na kupca ili ‚na sličan način značajno utječu’ na njega, pod uvjetom da se tom odlukom ne odbija sâma narudžba, nego samo kupcu nude ograničeni načini plaćanja koje je odredio prodavatelj na daljinu?

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:

2.      (a)      Treba li članak 22. stavak 2. točku (a) OUZP-a tumačiti na način da za odgovor na pitanje je li odluka prodavatelja na daljinu koja se temelji na automatiziranoj procjeni vjerojatnosti klijentova neplaćanja, poput one opisane u prvom pitanju, ‚potrebna’ za sklapanje ugovora između kupca i prodavatelja na daljinu mora postojati izravna stvarna veza između predmeta ugovora koji treba sklopiti s kupcem i procjene vjerojatnosti neplaćanja tog klijenta?

(b)      Moraju li radi utvrđenja potrebe u skladu s člankom 22. stavkom 2. točkom (a) OUZP-a kategorije prikupljenih podataka, pojedinačno ili u kombinaciji, biti objektivno prikladne za procjenu vjerojatnosti neplaćanja?

Treba li prodavatelj na daljinu ili kupac navesti i dokazati koje su kategorije podataka konkretno prikupljene u svrhu procjene vjerojatnosti neplaćanja i da su te kategorije podataka objektivno prikladne, pojedinačno ili u kombinaciji, za procjenu vjerojatnosti neplaćanja?

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:

3.      Treba li članak 22. stavak 2. točku (a) OUZP-a tumačiti na način da je upravo automatizirano donošenje odluka voditelja obrade potrebno za sklapanje ili izvršenje ugovora?

U slučaju potvrdnog odgovora na [to pitanje]:

(a)      Treba li članak 22. stavak 2. točku (a) OUZP-a tumačiti na način da je za odgovor na pitanje je li odluka prodavatelja na daljinu, poput one opisane u prvom pitanju, potrebna za sklapanje ugovora važno može li se automatizirana odluka o prihvaćanju ili odbijanju odabranog načina plaćanja donijeti, uz razumne napore, i u slučaju ljudskog odlučivanja? Koliko su u tom pogledu važni broj narudžbi koje zaprimi prodavatelj na daljinu i uobičajeno očekivanje kupaca u okviru postupka internetskog naručivanja da ih se odmah obavijesti o tome prihvaća li prodavatelj na daljinu način plaćanja koji su odabrali?”

 Ocjena

17.      Člankom 22. OUZP-a predviđa se načelna zabrana, propisana u stavku 1. tog članka, u skladu s kojom ispitanik ima pravo da se na njega ne odnosi odluka koja se temelji isključivo na automatiziranoj obradi, koja proizvodi pravne učinke koji se na njega odnose ili na sličan način značajno na njega utječu. Na tu se zabranu primjenjuju iznimke predviđene u stavku 2. navedenog članka, koje se primjenjuju u skladu s ograničenjima utvrđenima u stavcima 3. i 4. tog članka. Iako su glavni ciljevi koji se nastoje postići u članku 22. te uredbe lako razumljivi, načini njegove konkretne provedbe, suprotno tomu, manje su očiti s obzirom na neodređenost nekih pojmova koji su u njemu navedeni(3).

18.      Pitanja suda koji je uputio zahtjev istodobno se odnose na uvjete za primjenu zabrane predviđene člankom 22. stavkom 1. navedene uredbe (prvo pitanje) i na jedno od odstupanja od te zabrane, odnosno ono koje se odnosi na potrebu odluke za sklapanje ili izvršenje ugovora, koje se predviđa člankom 22. stavkom 2. točkom (a) te uredbe (drugo i treće pitanje).

 Primjena zabrane predviđene člankom 22. stavkom 1. OUZP-a (prvo pitanje)

19.       Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 22. stavak 1. OUZP-a tumačiti na način da, u kontekstu prodaje na daljinu, odluka o isključivanju mogućnosti da kupac odabere određene načine plaćanja, donesena isključivo na temelju automatizirane procjene vjerojatnosti da taj kupac neće izvršiti plaćanje, proizvodi pravne učinke na navedenog kupca ili na sličan način značajno na njega utječe.

20.      Kao što sam to već navela u točki 17. ovog mišljenja, iz teksta članka 22. stavka 1. OUZP-a proizlazi da ispitanik ima pravo da se na njega ne odnosi odluka koja se temelji isključivo na automatiziranoj obradi, uključujući izradu profila, koja proizvodi pravne učinke koji se na njega odnose ili na sličan način značajno na njega utječu. Stoga, kako bi se opravdala provedba zabrane predviđene tom odredbom potrebno je ispuniti tri kumulativna uvjeta. Kao prvo, na ispitanika se treba odnositi „odluka”. Kao drugo, tu odluku treba „temelji[ti] isključivo na automatiziranoj obradi, uključujući izradu profila” i, kao treće, ona treba „proizvodi[ti] pravne učinke koji se […] odnose [na ispitanika]” ili „na sličan način značajno na njega utječu”.

21.      Pitanja suda koji je uputio zahtjev odnose se samo na treći od tih uvjeta i stoga valja utvrditi okolnosti u kojima odluka, kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, može proizvoditi pravne učinke na ispitanika ili na sličan način značajno utjecati na njega. U nedostatku upućivanja na nacionalno pravo država članica, smatram da je taj pojam autonoman pojam prava Unije koji treba ujednačeno tumačiti na području Unije, u skladu s uobičajenim značenjem pojma o kojem je riječ u svakodnevnom jeziku i uzimajući u obzir kontekst u kojem se navedeni pojam nalazi kao i ciljeve koji se žele postići navedenom odredbom(4).

22.      Kao prvo, kad je riječ o uobičajenom značenju upotrijebljenih pojmova, napominjem da se u trećem uvjetu predviđenom u članku 22. stavku 1. OUZP-a navode dvije samostalne situacije koje se razlikuju veznikom „ili”. Tako je riječ o odlukama koje u odnosu na osobu mogu proizvesti „pravne učinke” ili, alternativno, „na sličan način značajno utjecati” na nju. Dovoljno je da se utvrdi jedna od tih dviju situacija kako bi predviđena zabrana bila primjenjiva.

23.      Kad je riječ o prvoj situaciji, odnosno situaciji u kojoj odluka proizvodi „pravne učinke”, smatram da to podrazumijeva mogućnost da se tom odlukom izmijene prava ili obveze osobe kad je riječ o njihovoj biti ili njihovu ostvarivanju ili ispunjavanju.

24.      Kad je riječ o drugoj situaciji, prije svega je važan utjecaj na ispitanika, što uključuje konkretan, a ne samo apstraktan utjecaj predmetne odluke na situaciju te osobe. Nadalje, treba uzeti u obzir „značajnost” tih učinaka izvan pravne sfere. Iako je značenje tog pojma dvosmisleno na francuskom jeziku, ono je, suprotno tomu, jasno u drugim jezičnim verzijama OUZP-a, primjerice na engleskom jeziku („significantly”), španjolskom jeziku („significativamente”) ili latvijskom jeziku („ievērojami”), u kojima označava važnost pojma koji se njime kvalificira(5). Učinci odluke o kojoj je riječ stoga trebaju dosegnuti određeni prag kako bi se počela primjenjivati zaštita koja se pruža u članku 22. stavku 1. te uredbe, što isključuje samo sporedan ili marginalan utjecaj. Naposljetku, osim tog kvantitativnog aspekta, u prihvaćenoj formulaciji pojašnjava se da na ispitanika treba utjecati „na sličan način”, čime se uvodi element usporedivosti s kriterijem „pravnih učinaka” kad je riječ o posljedicama takve odluke za ispitanikovu situaciju. Utjecaj te odluke stoga treba biti barem sličan utjecaju koji bi proizišao iz izmjene ili ukidanja prava ili obveze(6).

25.      Kao drugo, kad je riječ o kontekstu, u uvodnoj izjavi 71. navedene uredbe navode se konkretni primjeri situacija u kojima valja smatrati da odluka proizvodi pravne učinke na osobu ili da značajno na nju utječe a da se pritom ipak ne pravi razlika između ta dva oblika učinaka. Te dvije navedene situacije uključuju automatsko odbijanje zahtjeva za kredit putem interneta i prakse zapošljavanja putem interneta bez ikakve ljudske intervencije.

26.      Naposljetku, kao treće, kad je riječ o svrhama koje se nastoje postići, cilj te uredbe jest, među ostalim, osigurati visoku razinu zaštite temeljnih prava i sloboda fizičkih osoba, osobito njihova prava na zaštitu osobnih podataka, utvrđenog u članku 16. UFEU‑a i zajamčenog kao temeljno pravo u članku 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima(7). Ti se elementi navode u uvodnoj izjavi 1. OUZP-a.

27.      Upravo s obzirom na sve prethodno navedeno valja utvrditi mogu li okolnosti kao što su one koje je opisao sud koji je uputio zahtjev, odnosno odbijanje da se kupcu omogući upotreba određenih načina plaćanja nakon automatizirane provjere njegove kreditne sposobnosti, izravno izmijeniti prava ili obveze tog kupca ili imati dovoljno konkretan i značajan utjecaj na njegovu situaciju kako bi se taj utjecaj izjednačio s takvom izmjenom. U tom pogledu, Sud je u presudi SCHUFA Holding i dr. (Scoring) već naveo da se na pojedinca u najmanju ruku značajno utječe, slično pravnim učincima, kad automatizirano utvrđivanje ocjene vjerojatnosti koja se temelji na analizi njegovih osobnih podataka gotovo sustavno dovodi do odbijanja banke da mu odobri kredit(8).

28.      U tom kontekstu valja postaviti pitanje proizvodi li u ovom slučaju odbijanje da se potrošaču omoguće određeni načini plaćanja učinke na njega koji su slični ili usporedivi s onima koje proizvodi odbijanje odobrenja kredita. Međutim, iako je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni konkretne učinke takvog odbijanja u pravnom i činjeničnom kontekstu spora koji se pred njim vodi, na Sudu je da mu pruži sve potrebne informacije kako bi ga usmjerio u donošenju te ocjene(9).

29.      Stoga se osobito postavlja pitanje jesu li pravne okolnosti ovog predmeta usporedive s onima u kojima je donesena presuda SCHUFA Holding i dr. (Scoring), što bi opravdalo primjenu zaključaka koji se iz nje mogu izvesti na ugovore kao što su oni o kojima je riječ u glavnom postupku. U tom pogledu, unutar Unije, Direktiva 2008/48/EZ(10) odnosi se upravo na ugovore o potrošačkim kreditima. Međutim, na temelju njezina članka 2. stavka 2. točke (f)(11) i s obzirom na elemente spisa kojima raspolaže Sud, iz područja primjene te direktive mogli bi se isključiti ugovori kao što su oni o kojima je riječ u glavnom predmetu, što bi onemogućilo izravnu analogiju između predmetnih ugovora i ugovora o potrošačkim kreditima koji se mogu izjednačiti s onima o kojima je bila riječ u presudi SCHUFA Holding i dr. (Scoring).

30.      Međutim, valja naglasiti i da se Direktivom (EU) 2023/2225(12), koja nije primjenjiva rationae temporis na glavni postupak(13), u uvodnoj izjavi 15. pojašnjava da je na temelju Direktive 2008/48 određeni broj država članica odlučio primijeniti tu direktivu na područja koja nisu obuhvaćena njezinim područjem primjene radi povećanja razine zaštite potrošača. Slijedom toga, Republika Austrija je tijekom relevantnog razdoblja mogla smatrati da su ugovori kao što su oni o kojima je riječ u glavnom postupku obuhvaćeni područjem primjene Direktive 2008/48 i da su usporedivi s ugovorima o kreditu kao što su oni o kojima je riječ u presudi SCHUFA Holding i dr. (Scoring). U svakom slučaju, ništa nije sprečavalo Republiku Austriju da ugovore koji uključuju nesigurna plaćanja definira kao ugovore o kreditu. Stoga su zaključci iz presude SCHUFA Holding i dr. (Scoring) primjenjivi mutatis mutandis.

31.      Čak i kad to ne bi bio slučaj, onemogućivanjem pristupa određenim načinima plaćanja zbog odluke koja se temelji na potpuno automatiziranoj ocjeni kreditne sposobnosti potencijalnih kupaca tim se kupcima može uskratiti mogućnost sklapanja kupoprodajnog ugovora ako nakon njegova sklapanja ne mogu platiti prodajnu cijenu na neki od načina koji im je zapravo nametnut. U takvom bi se slučaju ti kupci stoga nalazili u situaciji koja je slična onoj u predmetu u kojem je donesena presuda SCHUFA Holding i dr. (Scoring) jer je se može usporediti s odbijanjem zahtjeva za kredit te njezina posljedica može biti nemogućnost sklapanja ugovora.

32.      S obzirom na sve prethodno navedeno, predlažem da se na prvo prethodno pitanje odgovori da članak 22. stavak 1. OUZP-a treba tumačiti na način da, u kontekstu prodaje na daljinu, odluka o isključivanju mogućnosti da kupac odabere određene načine plaćanja, donesena isključivo na temelju automatizirane procjene vjerojatnosti da taj kupac neće izvršiti plaćanje, proizvodi pravne učinke na navedenog kupca ili barem na sličan način značajno utječe na njega ako se njome može spriječiti sklapanje kupoprodajnog ugovora o kojem je riječ.

 Primjena iznimke predviđene člankom 22. stavkom 2. točkom (a) OUZP-a (drugo i treće pitanje)

33.      Drugo i treće pitanje odnose se na uvjete pod kojima se može donijeti pojedinačna odluka koja se temelji isključivo na automatiziranoj obradi, na temelju odstupanja predviđenog člankom 22. stavkom 2. točkom (a) OUZP-a, koje se odnosi na potrebu odluke za sklapanje ili izvršenje ugovora. Konkretnije, drugo pitanje odnosi se na ocjenu „potrebe” za takvom odlukom, a trećim pitanjem nastoji se doznati treba li tu „potrebu” utvrditi u odnosu na donošenje odluke kao takve ili pak isključivo u odnosu na odluku koja se temelji na automatiziranoj obradi osobnih podataka.

34.      Uvodno valja podsjetiti, na prvom mjestu, na kontekst tih pitanja. Zabranom predviđenom u članku 22. stavku 1. te uredbe pridonosi se postizanju općeg cilja zaštite osobnih podataka pojedinaca koji se nastoji postići navedenom uredbom, na koji sam već podsjetila u točki 26. ovog mišljenja. Mogućnost koja proizlazi iz članka 22. stavka 2. te uredbe da se eventualno donese takva odluka u biti predstavlja odstupanje od te zabrane i stoga je, poput svakog odstupanja, treba usko tumačiti(14).

35.      Na drugom mjestu, Universal Versand tvrdi da, u ovom slučaju, primjena automatiziranih odluka ide u korist, prije svega, potrošačima koji na taj način mogu ishoditi gotovo neposredan odgovor o načinima plaćanja koji su im dostupni i koji eventualno mogu uključivati nesigurna plaćanja. Međutim, iako vidim prednost pozitivne odluke, ta je prednost manje očita u slučaju negativne odluke. Stoga se u ovom predmetu postavlja pitanje o pomirenju komercijalnih interesa poduzetnikâ, pa čak i određenih potrošača, i zaštite osobnih podataka.

 Drugo pitanje

36.      Drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 22. stavak 2. točku (a) OUZP-a tumačiti na način da, kad prodavatelj na daljinu sklopi ugovor s kupcem, s jedne strane, valja utvrditi postojanje objektivne veze između predmeta tog ugovora i automatizirane procjene vjerojatnosti da kupac neće izvršiti plaćanje kako bi se moglo zaključiti da je takva automatizirana procjena potrebna za izvršenje navedenog ugovora te da, s druge strane, prikupljeni podaci trebaju biti objektivno prikladni za provedbu te procjene i da valja pojasniti o kojim je podacima riječ i zašto su prikupljeni. U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev želi doznati je li teret dokazivanja na prodavatelju na daljinu ili na kupcu.

 Automatizirana obrada podataka koja je „potrebna za izvršenje ugovora”

37.      Člankom 22. stavkom 2. točkom (a) OUZP-a propisuje se jedno od odstupanja od primjene stavka 1. tog članka, iz kojeg može proizlaziti mogućnost donošenja pojedinačne odluke koja se temelji isključivo na automatiziranoj obradi osobnih podataka. To isključenje opravdano je time da je donošenje odluke potrebno za sklapanje ili izvršenje ugovora, a sud koji je uputio zahtjev želi doznati ovisi li ocjena takve potrebe o postojanju objektivne veze između te odluke i predmeta ugovora o kojem je riječ.

38.      U okviru izraza da je automatizirana odluka „potrebna za sklapanje ili izvršenje ugovora” ni na koji način ne upućuje na nacionalno pravo država članica za potrebe njegova definiranja u toj uredbi. Slijedom toga, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 21. ovog mišljenja, valja, s jedne strane, smatrati da je taj pojam autonoman pojam prava Unije i, s druge strane, utvrditi njegovo značenje primjenom iste metode.

39.      Kao prvo, kad je riječ o uobičajenom značenju navedenog pojma, Sud je već istaknuo da pridjev „potrebni” upućuje na ono što se zahtijeva ili je nužno za postizanje određenog cilja(15).

40.      Kao drugo, kad je riječ o kontekstu, u poglavlju II. OUZP-a, naslovljenom „Načela”, predviđaju se obveze koje trebaju ispuniti sve osobe na koje se odnosi ta uredba. To poglavlje sadržava članak 6., naslovljen „Zakonitost obrade”, u čijem se stavku 1. točki (b) određuje da je obrada osobnih podataka zakonita ako je „nužna za izvršavanje ugovora u kojem je ispitanik stranka”. Sud je smatrao da, kako bi taj uvjet bio ispunjen, obrada podataka o kojoj je riječ treba biti objektivno neophodna za ostvarivanje svrhe koja je sastavni dio ugovorne činidbe koja se pruža ispitaniku, što podrazumijeva da voditelj obrade mora moći dokazati zašto se glavni predmet ugovora ne bi mogao ostvariti ako se ne provede obrada o kojoj je riječ. Pojasnio je da obrada osobnih podataka treba biti ključna za pravilno izvršavanje ugovora i usto da ne postoje druga praktična i manje intruzivna rješenja(16).

41.      Stoga pravni test koji se primjenjuje kako bi se utvrdilo je li obrada podataka potrebna za sklapanje ili izvršenje ugovora uključuje da se provjeri je li ta obrada podataka neophodna za ostvarivanje glavnog predmeta ugovorne činidbe, u smislu da se predviđene obveze ne mogu izvršiti bez nje. To podrazumijeva da se provjeri postoje li druga praktična i manje intruzivna rješenja za zaštitu podataka kojima bi se mogla ostvariti ta svrha.

42.      Smatram da se ta razmatranja mogu primijeniti u kontekstu tumačenja članka 22. stavka 2. točke (a) OUZP-a jer to što je njegov tekst gotovo istovjetan tekstu članka 6. stavka 1. točke (b) te uredbe opravdava činjenicu da se pojam potrebe za izvršenje ugovora koji se navodi u svakom od njih tumači na sličan način. Naime, s obzirom na to da se u navedenoj uredbi ne navodi ikakva naznaka u tom smislu, kad bi se različito tumačili pojmovi koji se u njemu navode jednakim tekstom, to bi se protivilo strukturi OUZP-a(17). Logika te uredbe uostalom podupire to tumačenje jer se kriterij „potrebe za izvršenje ugovora” ne može ocijeniti prema drukčijem pragu zahtjeva ovisno o tome nastoji li se njime opravdati zakonitost obrade osobnih podataka (članak 6. stavak 1. točka (b) OUZP-a) ili zakonitost donošenja automatizirane pojedinačne odluke (članak 22. stavak 2. točka (a) te uredbe), iako problem do kojeg dolazi zbog takvog donošenja s obzirom na navedenu uredbu proizlazi upravo iz činjenice da se ono temelji isključivo na automatiziranoj obradi osobnih podataka(18).

43.      Kao treće, svrhe koje se nastoje ostvariti tom uredbom, koje su već navedene u točki 26. ovog mišljenja, podupiru navedeno tumačenje koje omogućuje strogo ograničavanje mogućnosti da se odstupi od zabrane donošenja automatizirane pojedinačne odluke predviđene u članku 22. stavku 1. OUZP-a.

44.      S obzirom na razmatranja navedena u točkama 38. do 43. ovog mišljenja, donošenje pojedinačne odluke koja se temelji isključivo na automatiziranoj obradi podataka može se opravdati na temelju članka 22. stavka 2. točke (a) OUZP-a samo ako je zadovoljen pravni test sličan onom opisanom u točki 41. tog mišljenja. Naime, prva faza tog testa uključuje da se utvrdi je li donošenje takve odluke objektivno neophodno za ostvarivanje glavnog predmeta ugovora o kojem je riječ. Stoga ta faza uključuje upravo ispitivanje postojanja potrebne veze između te odluke i ostvarivanja predmeta tog ugovora. Slijedom toga, dokazivanje postojanja izravne objektivne veze između predmeta ugovora koji treba sklopiti i donošenja automatizirane pojedinačne odluke neophodan je preduvjet kako bi se moglo zaključiti da je ta odluka potrebna za sklapanje ili izvršenje tog ugovora. Međutim, taj uvjet potrebe nije dovoljan jer valja zadovoljiti i drugu fazu relevantnog testa koja uključuje da se utvrdi da za postizanje istog rezultata nije moguće primijeniti drugo, manje intruzivno rješenje.

45.      U ovom slučaju iz objašnjenja koja je pružio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da je predmet ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku prijenos vlasništva nad robom široke potrošnje s prodavatelja na daljinu na kupca u zamjenu za plaćanje cijene predmetne robe. Svrha primjene odluke koja se temelji isključivo na automatiziranoj obradi osobnih podataka jest provjeriti kreditnu sposobnost tih kupaca kako bi im se ponudio prikladan način plaćanja.

46.      S obzirom na sve prethodno navedeno, moglo bi se smatrati da se donošenjem odluke koja se temelji isključivo na automatiziranoj obradi osobnih podataka nastoji ostvariti predmet ugovora kao što su oni o kojima je riječ u glavnom predmetu. Međutim, kako bi se to provjerilo, potrebno je utvrditi da je svrha stavljanja na raspolaganje prikladnog načina plaćanja zajamčiti pravilno izvršenje te ugovorne činidbe(19) i da ocjena te prikladnosti doista ovisi o automatiziranoj procjeni kreditne sposobnosti kupca o kojem je riječ, koja se ne može provesti manje intruzivnim rješenjem. Naime, iz toga proizlazi da sklapanje ili izvršenje takvog ugovora, i stoga ostvarivanje njegova predmeta, ovise konkretno o toj procjeni. Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri, s jedne strane, je li to doista slučaj i, s druge strane, je li takva automatizirana obrada prikladno sredstvo za postizanje tog cilja. Taj će sud svoju ocjenu osobito trebati temeljiti na elementima na koje se odnosi drugi dio drugog prethodnog pitanja.

 Priroda prikupljenih podataka i podjela tereta dokazivanja

47.      Sud koji je uputio zahtjev u biti želi doznati treba li, prilikom donošenja odluke koja se temelji isključivo na automatiziranoj obradi osobnih podataka na temelju članka 22. stavka 2. točke (a) OUZP-a, tu obradu ograničiti na podatke koji su objektivno prikladni kako bi se omogućilo ostvarivanje predmeta ugovora i je li teret dokazivanja te prikladnosti na voditelju obrade ili na ispitaniku.

48.      Na prvom mjestu, kad je riječ o prikladnosti podataka koji su odabrani za automatiziranu obradu radi sklapanja ili izvršenja ugovora, čini mi se da se pitanje suda koji je uputio zahtjev može tumačiti na dva načina s obzirom na razmatranja na kojima se temelji. S jedne strane, čini se da taj sud pita koji je kvantitativan opseg podataka koji mogu biti predmet takve obrade. S druge strane, pitanja navedenog suda mogla bi se konkretnije shvatiti i na način da se odnose na prikladnost tih podataka za ostvarivanje svrhe koja se nastoji postići tom obradom.

49.      Kao prvo, kad je riječ o kvantitativnom opsegu podataka koji se mogu uzeti u obzir u okviru donošenja automatiziranih odluka kao što su one o kojima je riječ u glavnom postupku, valja naglasiti da tim odlukama treba poštovati načela kojima se uređuje obrada osobnih podataka, predviđena člankom 5. OUZP-a, koja se primjenjuju kumulativno. Među tim načelima nalazi se takozvano načelo „smanjenja količine podataka”, iz kojeg proizlazi da osobni podaci moraju biti „primjereni, relevantni i ograničeni na ono što je nužno u odnosu na svrhe u koje se obrađuju”(20). Tako „voditelj obrade ne može općenito i bez razlikovanja pristupiti prikupljanju osobnih podataka te se mora suzdržati od prikupljanja podataka koji nisu strogo nužni s obzirom na svrhe obrade”. Usto, iz članka 25. te uredbe proizlazi da voditelj obrade treba provesti odgovarajuće mjere kojima se osigurava da integriranim načinom budu obrađeni samo osobni podaci koji su nužni za svaku posebnu svrhu obrade(21).

50.      Stoga se iz sudske prakse Suda može zaključiti da voditelj obrade treba prikupljati i upotrebljavati samo podatke koji su objektivno prikladni i strogo nužni za ostvarivanje svrhe koja se nastoji postići obradom osobnih podataka. Slijedom toga, u glavnom predmetu na sudu je koji je uputio zahtjev da provjeri jesu li svi prikupljeni i obrađeni podaci neophodni za ocjenu kreditne sposobnosti kupaca o kojima je riječ.

51.      Kao drugo, kad je riječ o prikladnosti podataka koji su predmet automatizirane obrade za ostvarivanje svrhe koja se nastoji postići tom obradom, može se postaviti pitanje mogu li izostavljanje podatka ili upotreba jednog, a ne drugog podatka imati odlučujući i, ovisno o slučaju, potencijalno problematičan utjecaj na procjenu koja se temelji na navedenoj obradi. Odgovor na to pitanje proizlazi i iz tumačenja načela „smanjenja količine podataka” jer ono ima kvalitativnu dimenziju koja se odnosi na primjerenost i relevantnost obrađenih podataka, odnosno upravo na njihovu prikladnost za ostvarivanje svrha kojima se opravdava ta obrada.

52.      Međutim, osim tih općih razmatranja, napominjem da se u OUZP-u ne navode kriteriji na temelju kojih se može ocijeniti „primjerenost” i „relevantnost” određenog podatka. U tom pogledu, Sud je samo pojasnio da, ako podaci ispunjavaju ta dva zahtjeva, oni mogu postići svrhe predmetne obrade i, a fortiori, ostvariti cilj te obrade(22). Prema mojem mišljenju, to se logično objašnjava vrlo velikom raznolikosti obuhvaćenih situacija i potrebnim manevarskim prostorom kojim države članice trebaju raspolagati kako bi primjenjivale ta načela. Usto, iako je cilj te uredbe urediti pitanja koja su izravno povezana s obradom podataka, nadzor zahtjeva primjerenosti i relevantnosti u odnosu na svrhu obrade ovisi o ispitivanju drugih sektorskih propisa kojima se može objasniti ili pojasniti odnos između obrađenih podataka i svrhe koja se nastoji ostvariti.

53.      Stoga, u slučaju kao što je onaj u glavnom predmetu, pitanje ocjene kreditne sposobnosti kupca i elemenata koje treba ili ne treba uzeti u obzir kako bi se ona utvrdila moglo bi, primjerice, biti obuhvaćeno propisima Unije koji se odnose na ugovore o potrošačkim kreditima ili nacionalnim pravom, dok bi opća ocjena zakonitosti pozivanja na tu svrhu bila predmet nadzora proporcionalnosti na temelju navedene uredbe uzimajući u obzir relevantne posebne propise(23). U ovom je slučaju na sudu koji je uputio zahtjev da, s obzirom na činjenični okvir glavnog postupka, utvrdi jesu li podaci koji su predmet automatizirane procjene primjereni i prikladni za utvrđivanje kreditne sposobnosti dotičnih kupaca(24), na način da u tu svrhu ispita nacionalni propis koji se primjenjuje na ugovore o kojima je riječ, kao i na zaštitu potrošača.

54.      Na drugom mjestu, kad je riječ o teretu dokazivanja, iz vrlo jasnog teksta članka 5. stavka 2. te uredbe proizlazi da je voditelj obrade odgovoran za poštovanje načela predviđenih u obliku obveza iz stavka 1. tog članka i da mora biti u mogućnosti dokazati da su se ta načela poštovala. Usto, u kontekstu primjene članka 6. stavka 1. točke (b) OUZP-a, čiju sam sličnost s člankom 22. stavkom 2. točkom (a) te uredbe istaknula u točki 42. ovog mišljenja, Sud je već odlučio da voditelj obrade mora moći dokazati zašto se glavni predmet ugovora ne bi mogao ostvariti ako se ne izvrši obrada o kojoj je riječ(25).

55.      Stoga voditelj obrade treba navesti koji su podaci prikupljeni i obrađeni te dokazati da su oni potrebni za ostvarivanje svrhe koja se nastoji postići spornom obradom.

56.      S obzirom na ta razmatranja, predlažem Sudu da na drugo upućeno prethodno pitanje odgovori da članak 22. stavak 2. točku (a) OUZP-a treba tumačiti na način da, kad prodavatelj na daljinu sklopi ugovor s kupcem, s jedne strane, valja utvrditi postojanje objektivne veze između predmeta tog ugovora i automatizirane procjene vjerojatnosti da kupac neće izvršiti plaćanje kako bi se moglo zaključiti da je takva automatizirana procjena potrebna za izvršenje navedenog ugovora te da, s druge strane, podaci prikupljeni u tu svrhu trebaju biti objektivno prikladni za provedbu te procjene i da valja pojasniti o kojim je podacima riječ i zašto su prikupljeni. U tom pogledu, teret dokazivanja je na prodavatelju na daljinu.

 Treće pitanje

57.      Trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li, s jedne strane, kako bi se moglo primijeniti odstupanje od zabrane donošenja odluke koja se temelji isključivo na automatiziranoj obradi predviđenoj člankom 22. stavkom 2. točkom (a) OUZP-a, za sklapanje ili izvršenje ugovora između ispitanika i voditelja obrade potrebna „odluka” ili pak „automatizirana odluka” i, s druge strane, jesu li elementi kao što su ušteda vremena za kupce i financijska ušteda za poduzetnika koji provodi takvu automatiziranu obradu relevantni za ocjenu nužnosti te obrade, kao i mogućnost da je se zamijeni obradom koju provodi osoba uz razuman napor.

58.      Na prvom mjestu, pitanja suda koji je uputio zahtjev uglavnom su povezana s tekstom te odredbe u kojem se navodi samo „odluka” potrebna za sklapanje ili izvršenje ugovora. Zbog razloga sličnih onima koji su već objašnjeni u točkama 21. i 38. ovog mišljenja, valja analizirati uobičajeno značenje tog pojma, uzimajući u obzir njegov kontekst i ciljeve koji se nastoje postići navedenom odredbom.

59.      Kao prvo, u tekstu članka 22. stavka 2. točke (a) OUZP-a navodi se samo pojam „odluka” a da se pritom ne pojašnjava da ona treba biti automatizirana, što bi moglo upućivati na to da to nije slučaj. Međutim, tom pojmu prethodi određeni član „la”, a ne neodređeni član „une”, što podrazumijeva da je odluka o kojoj je riječ u toj odredbi već određena. Stoga se imenskom skupinom „la décision” (odluka) ovdje može upućivati samo na „odluk[u] koja se temelji isključivo na automatiziranoj obradi, uključujući izradu profila”, o kojoj je riječ u stavku 1. tog članka. Stoga iz teksta članka 22. stavka 2. točke (a) te uredbe proizlazi da se ta odredba odnosi na automatizirane odluke(26).

60.      Kao drugo, kontekst navedene odredbe podupire to tumačenje. Naime, u skladu s tekstom uvodne izjave 71. navedene uredbe, kojom se u biti omogućuje pojašnjenje tumačenja članka 22. te uredbe(27), upravo bi se „donošenje odluka koje se temelji na takvoj obradi, što uključuje i izradu profila, trebalo […] dopustiti […] ako je nužno za sklapanje ili izvršavanje ugovora između ispitanika i voditelja obrade.”(28)

61.      Kao treće, kad je riječ o ciljevima koji se nastoje postići OUZP-om i koji su već navedeni u točkama 26. i 43. ovog mišljenja, ističem da tumačenje koje predlažem u pogledu pojma „odluka” u kontekstu tumačenja članka 22. stavka 2. točke (a) te uredbe dovodi do ograničavanja dosega odstupanja od zabrane donošenja automatiziranih pojedinačnih odluka, koje je propisano tom odredbom. U suprotnom bi bilo dovoljno da je donošenje odluke (neovisno o tome je li automatizirana) potrebno za sklapanje ili izvršenje ugovora kako bi se omogućilo da se ta odluka temelji na automatiziranoj obradi podataka. Prema mojem mišljenju, prethodna razmatranja tim su relevantnija u kontekstu koji se navodi u točki 34. ovog mišljenja i iz kojeg proizlazi da se odstupanje predviđeno člankom 22. stavkom 2. točkom (a) navedene uredbe može tumačiti samo usko.

62.      Osim toga, Europska komisija navodi da je Europskom parlamentu i Vijeću Europske unije podnijela prijedlog uredbe čiji je cilj, među ostalim, izmijeniti OUZP(29), čime bi se omogućilo otklanjanje svake dvojbe u pogledu tumačenja pojma „odluka” u smislu članka 22. stavka 2. točke (a) te uredbe jer iz tog prijedloga izričito proizlazi da se, kako bi se moglo pozivati na odstupanje koje se predviđa tom odredbom, ne zahtijeva da se odluka može donijeti samo na temelju isključivo automatizirane obrade. Međutim, s obzirom na to da taj prijedlog nije stupio na snagu niti su ga Parlament i Vijeće odobrili u obliku u kojem je podnesen, on ni na koji način ne može biti relevantan za tumačenje pojma o kojem je riječ.

63.      Na drugom mjestu, kad je riječ o indicijama koje treba uzeti u obzir kako bi se ocijenila nužnost primjene automatizirane odluke te osobito, u ovom slučaju, broju narudžbi kojima poduzetnici kao što je Universal Versand trebaju upravljati i očekivanjima kupaca u pogledu brzine pružene usluge, sud koji je uputio zahtjev trebat će provjeriti, u okviru pravnog testa opisanog u točki 41. i razmatranja navedenih u točkama 49. do 55. ovog mišljenja, može li se na temelju takvih činjeničnih elemenata utvrditi da je primjena automatizirane odluke potrebna, u smislu da je, s jedne strane, automatizirana ocjena kreditne sposobnosti kupaca neophodna kako bi se zajamčilo pravilno izvršenje ugovora o kojima je riječ i, s druge strane, da se ona ne može zamijeniti ljudskom intervencijom, koja bi predstavljala manje intruzivnu alternativu u smislu druge faze tog testa i u skladu s, među ostalim, uvodnom izjavom 39. navedene uredbe.

64.      Prema mojem mišljenju, u Smjernicama o automatiziranom pojedinačnom donošenju odluka i izradi profila za potrebe Uredbe (EU) 2016/679, donesenima 3. listopada 2017., upravo se navodi da nacionalni sud može, primjerice, doći do takvog zaključka ako utvrdi da je ljudska intervencija nepraktična ili nemoguća zbog količine obrađenih podataka. To bi značilo da je primjena automatizirane odluke neophodna jer je zadovoljena druga faza pravnog testa opisanog u točki 41. ovog mišljenja. Međutim, poduzetnik o kojem je riječ treba to dokazati, a činjenica da je takva obrada samo korisna za izvršenje ugovora o kojem je riječ nije dovoljna u tom pogledu(30).

65.      Konkretno, kao prvo, kad je riječ o količini obrađenih narudžbi i brzini odgovora kupcu u pogledu načina na koji će moći izvršiti plaćanje, na temelju objektivnih elemenata(31) valja dokazati, s jedne strane, zašto količina obrađenih podataka koja proizlazi iz količine tih narudžbi dovodi do toga da je obrada moguća samo u automatiziranom obliku, uz upotrebu manje intruzivne alternative, i, s druge strane, da je ishođenje neposrednog odgovora u pogledu načina plaćanja čimbenik koji uvjetuje odabir kupca da sklopi ugovor s poduzetnikom o kojem je riječ.

66.      Kao drugo, napominjem i da bi, u slučaju da sud koji je uputio zahtjev bude smatrao da su načini plaćanja o kojima je riječ u glavnom postupku obuhvaćeni područjem primjene Direktive 2008/48 na temelju austrijskog propisa, kreditnu sposobnost kupaca tada trebalo procijeniti prije sklapanja spornih ugovora, u skladu s člankom 8. te direktive. Na isti način kao i kad je riječ o problematici navedenoj u prethodnoj točki ovog mišljenja, tada bi poduzetnik o kojem je riječ trebao na temelju objektivnih dokaza dokazati zašto se automatizirana obrada ne može zamijeniti drugim praktičnim i manje intruzivnim rješenjem kako bi se ispunila ta obveza.

67.      S obzirom na sve prethodno navedeno, smatram da na treće prethodno pitanje valja odgovoriti da članak 22. stavak 2. točku (a) OUZP-a treba tumačiti na način da, s jedne strane, kako bi se moglo primijeniti njime predviđeno odstupanje od zabrane donošenja odluke koja se temelji isključivo na automatiziranoj obradi, automatizirana odluka treba biti potrebna za sklapanje ili izvršenje ugovora između ispitanika i voditelja obrade, osobito u smislu da se ne može primijeniti manje intruzivna alternativa i, s druge strane, da elementi kao što su ušteda vremena za kupce i financijska ušteda za poduzetnika koji provodi takvu automatiziranu obradu mogu biti relevantni za ocjenu nužnosti te automatizirane obrade ako se njima u konkretnim okolnostima slučaja može objektivno dokazati ta nužnost, osobito u smislu da se ne može primijeniti manje intruzivna alternativa.

 Zaključak

68.      S obzirom na analizu prikazanu u ovom mišljenju, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija) odgovori na sljedeći način:

1)      Članak 22. stavak 1. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka)

treba tumačiti na način da:

u kontekstu prodaje na daljinu, odluka o isključivanju mogućnosti da kupac odabere određene načine plaćanja, donesena isključivo na temelju automatizirane procjene vjerojatnosti da taj kupac neće izvršiti plaćanje, proizvodi pravne učinke na navedenog kupca ili barem na sličan način značajno utječe na njega ako se njome može spriječiti sklapanje kupoprodajnog ugovora o kojem je riječ.

2)      Članak 22. stavak 2. točku (a) Uredbe 2016/679

treba tumačiti na način da:

kad prodavatelj na daljinu sklopi ugovor s kupcem, s jedne strane, valja utvrditi postojanje objektivne veze između predmeta tog ugovora i automatizirane procjene vjerojatnosti da kupac neće izvršiti plaćanje kako bi se moglo zaključiti da je takva automatizirana procjena potrebna za izvršenje navedenog ugovora te da, s druge strane, podaci prikupljeni u tu svrhu trebaju biti objektivno prikladni za provedbu te procjene i da valja pojasniti o kojim je podacima riječ i zašto su prikupljeni. U tom pogledu, teret dokazivanja je na prodavatelju na daljinu.

3)      Članak 22. stavak 2. točku (a) Uredbe 2016/679

treba tumačiti na način da:

s jedne strane, kako bi se moglo primijeniti njime predviđeno odstupanje od zabrane donošenja odluke koja se temelji isključivo na automatiziranoj obradi, automatizirana odluka treba biti potrebna za sklapanje ili izvršenje ugovora između ispitanika i voditelja obrade, osobito u smislu da se ne može primijeniti manje intruzivna alternativa i, s druge strane, elementi kao što su ušteda vremena za kupce i financijska ušteda za poduzetnika koji provodi takvu automatiziranu obradu mogu biti relevantni za ocjenu nužnosti te automatizirane obrade ako se njima u konkretnim okolnostima slučaja može objektivno dokazati ta nužnost, osobito u smislu da se ne može primijeniti manje intruzivna alternativa.


1      Izvorni jezik: francuski


2      Vidjeti u tom pogledu presudu od 7. prosinca 2023., SCHUFA Holding i dr. (Scoring) (C-634/21, u daljnjem tekstu: presuda SCHUFA Holding i dr. (Scoring), EU:C:2023:957, t. 57. do 59.)


3      Vidjeti u tom pogledu Poullet, Y., „Cinq ans après : le RGPD et les défis du profilage à l’heure de l’intelligence artificielle”, Revue des affaires européennes, 2021./I, str. 97. i 98.


4      Vidjeti presudu od 14. travnja 2026., Pelham (Pojam „pastiš”) (C-590/23, EU:C:2026:290, t. 34. i navedena sudska praksa).


5      U tom pogledu, ipak mi se čini da ta razmatranja ne znače nužno da su učinci odluke o kojoj je riječ na neki način ozbiljni, za razliku od razmatranja koja je Radna skupina za zaštitu pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka, osnovana u članku 29. Direktive 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka (SL 1995., L 281, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 7., str. 88.) iznijela u smjernicama o automatiziranom pojedinačnom donošenju odluka i izradi profila za potrebe Uredbe (EU) 2016/679, donesenima 3. listopada 2017., u njihovoj revidiranoj verziji donesenoj 6. veljače 2018. (vidjeti stranicu 23.). Učinci odluke mogu se smatrati značajnima, u smislu da imaju određenu važnost za osobu na koju se odnose (gospodarsku, socijalnu, profesionalnu itd.) a da pritom ipak nisu „ozbiljni”, a taj pojam obilježava njegova negativna konotacija te se njime upućuje na nepovoljnu posljedicu ili neki oblik povrede (šteta, rizik itd.).


6      Prema mojem mišljenju, iz te formulacije proizlazi da drugi slučaj iz članka 22. stavka 1. OUZP-a može obuhvaćati situacije kao što su ocjena zahtjeva za kredit, utvrđivanje iznosa premije osiguranja ili pokriće odnosno nepokriće troškova zdravstvene zaštite itd.


7      Vidjeti presudu od 27. veljače 2025., Dun & Bradstreet Austria i dr. (C-203/22, EU:C:2025:117, t. 51.).


8      Vidjeti u tom smislu presudu SCHUFA Holding i dr. (Scoring), t. 48. i 49.


9      Vidjeti u tom smislu presudu od 29. srpnja 2024., Perle (C-14/23, EU:C:2024:647, t. 49. i navedena sudska praksa).


10      Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58. i ispravak SL 2014., L 283, str. 66.)


11      „Ova se Direktiva ne primjenjuje na sljedeće: […] ugovore o kreditu prema kojima se kredit odobrava bez kamata i bez bilo kakvih drugih naknada i ugovore o kreditu prema čijim uvjetima se kredit mora otplatiti u roku od tri mjeseca, a plaćaju se samo neznatne naknade. […]”


12      Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 18. listopada 2023. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive 2008/48/EZ (SL 2023./2225, L te ispravci SL 2023./90205, L i SL 2026./90798, L)


13      Ta direktiva sadržava odredbe koje mogu znatno utjecati na primjenu automatiziranih odluka, koje se njome uređuju upravo u kontekstu obvezne procjene kreditne sposobnosti potrošačâ njezinim člankom 18., a osobito njegovim stavkom 8. Međutim, iz članka 2. stavka 2. točke (h) te direktive proizlazi da se navedena direktiva možda ne primjenjuje na ugovore kao što su oni o kojima je riječ u glavnom postupku.


14      Vidjeti u tom smislu te u kontekstu zaštite osobnih podataka i odstupanja od nje koja treba primjenjivati u granicama onoga što je strogo nužno, presude od 6. listopada 2020., La Quadrature du Net i dr. (C-511/18, C-512/18 i C-520/18, EU:C:2020:791, t. 210. i navedena sudska praksa) i od 4. srpnja 2023., Meta Platforms i dr. (Opći uvjeti uporabe društvene mreže) (C-252/21, EU:C:2023:537, t. 93. i navedena sudska praksa).


15      Presuda od 14. prosinca 2017., EBMA/Giant (China) (C-61/16 P, EU:C:2017:968, t. 47.). Sud je u toj presudi u biti odlučio da se samo podaci bez kojih se antidampinški ispitni postupak ne može okončati mogu smatrati „potrebnima” u smislu članka 18. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 2009., L 343, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 202. i ispravak SL 2016., L 44. str. 20.).


16      Presuda od 4. srpnja 2023., Meta Platforms i dr. (Opći uvjeti uporabe društvene mreže) (C-252/21, EU:C:2023:537, t. 98. i 99.)


17      S obzirom na zahtjeve jedinstvenosti i usklađenosti pravnog sustava Unije, pojmovi koji se koriste u aktima donesenima u istom području moraju imati isto značenje, osim ako zakonodavac Unije nije izrazio drukčiju namjeru (vidjeti po analogiji presudu od 17. ožujka 2021., Wellcome Trust (C-459/19, EU:C:2021:209, t. 35. i navedena sudska praksa)).


18      Do te mjere da se smatra da ta odluka uključuje tu obradu podataka.


19      Za razliku od, primjerice, rasuđivanja iz točaka 39. do 42. presude od 9. siječnja 2025., Mousse (C-394/23, EU:C:2025:2), u okviru kojih je Sud u biti smatrao da personalizacija komercijalne komunikacije ovisno o rodu dotičnog klijenta nije potrebna kako bi tom klijentu pružila usluga željezničkog prijevoza, s obzirom na to da se poduzeće o kojem je riječ moglo, primjerice, odlučiti za komunikaciju koja se temelji na ustaljenim izrazima oslovljavanja. Suprotno tomu, u ovom slučaju sposobnost kupca da izvrši plaćanja koja su sastavni dio ugovorne činidbe o kojoj je riječ može izravno utjecati na njezinu pravilnu provedbu.


20      Presuda od 4. listopada 2024., Schrems (Priopćavanje podataka široj javnosti) (C-446/21, EU:C:2024:834, t. 47. do 49. i navedena sudska praksa)


21      Presuda od 4. listopada 2024., Schrems (Priopćavanje podataka široj javnosti) (C-446/21, EU:C:2024:834, t. 59. i 60. i navedena sudska praksa)


22      Presuda od 18. lipnja 2026., NTH Haustechnik (C-484/24, EU:C:2026:496, t. 97.)


23      Vidjeti po analogiji presudu od 7. prosinca 2023., SCHUFA Holding (Otpis dugova) (C-26/22 i C 64/22, EU:C:2023:958, t. 82. do 86.).


24      Za potrebe te ocjene osobito je relevantno utvrditi jesu li podaci o kojima je riječ izravno i objektivno povezani s procjenom kreditne sposobnosti kupca o kojem je riječ i jesu li, zasebno ili zajedno s drugim podacima, neophodni za tu procjenu, pri čemu se ispituju i rizici koje ona predstavlja za ispitanika.


25      Presuda od 4. srpnja 2023., Meta Platforms i dr. (Opći uvjeti uporabe društvene mreže) (C-252/21, EU:C:2023:537, t. 98.)


26      To je tumačenje uostalom potkrijepljeno drugim jezičnim verzijama te odredbe. Tako se u njemačkoj jezičnoj verziji navodi „die Entscheidung”, dok se u engleskoj jezičnoj verziji navodi „the decision”.


27      Vidjeti po analogiji presudu od 5. ožujka 2024., Kočner/Europol (C-755/21 P, EU:C:2024:202, t. 59. i navedena sudska praksa).


28      Moje isticanje.


29      Prijedlog uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o izmjeni uredaba (EU) 2016/679, (EU) 2018/1724, (EU) 2018/1725 i (EU) 2023/2854 i direktiva 2002/58/EZ, (EU) 2022/2555 i (EU) 2022/2557 u pogledu pojednostavnjenja digitalnog zakonodavnog okvira te o stavljanju izvan snage uredaba (EU) 2018/1807, (EU) 2019/1150 i (EU) 2022/868 i Direktive (EU) 2019/1024 (Digitalni omnibus) [COM(2025) 837 final].


30      Vidjeti po analogiji presudu od 4. srpnja 2023., Meta Platforms i dr. (Opći uvjeti uporabe društvene mreže) (C-252/21, EU:C:2023:537, t. 99.).


31      Upućujem, među ostalim, na studije u kojima se navode brojčane vrijednosti troškova i koristi, kao i na financijski utjecaj različitih mogućih mjera na poduzetnika o kojem je riječ i, primjerice, na statističke studije.