Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
ATHANASIOSA RANTOSA
od 9. srpnja 2026.(1)
Predmet C-357/25
Groupama Asigurări S.A.
protiv
Consiliul Concurenței
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputila Înalta Curte de Casație și Justiție (Vrhovni kasacijski sud, Rumunjska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Usklađena djelovanja – Ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj – Razmjena informacija među osiguravatelja od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila – Kvalifikacija takve razmjene informacija kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj bez analize alternativnih objašnjenja koja je dostavila zainteresirana osoba – Standard dokazivanja”
Uvod
1. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku, koji je uputila Înalta Curte de Casație și Justiție (Vrhovni kasacijski sud, Rumunjska), odnosi se na tumačenje članka 101. stavka 1. UFEU-a i, konkretnije na pitanje dokazivanja usklađenog djelovanja.
2. Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Groupama Asigurări S.A., društva koje pruža usluge osiguranja (u daljnjem tekstu: Groupama) i Consiliula Concurenței (Vijeće za tržišno natjecanje, Rumunjska, u daljnjem tekstu: CC), u vezi s odlukom kojom je potonje utvrdilo da je društvo Groupama povrijedilo članak 101. stavak 1. UFEU-a i odgovarajuću odredbu rumunjskog prava time što je sudjelovalo u provedbi usklađenog djelovanja čiji je cilj bio ograničiti tržišno natjecanje na tržištu osiguranja od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila (u daljnjem tekstu: osiguranje od automobilske odgovornosti) povećanjem tarifa premija policâ te vrste osiguranja.
3. U tom kontekstu sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da pojasni određene aspekte pojma „usklađeno djelovanje”, osobito, s jedne strane, stupanj preciznosti informacija razmijenjenih među konkurentima za utvrđivanje može li razmjena predstavljati takvo usklađeno djelovanje i, s druge strane, mogućnost da uključeni poduzetnik dostavi alternativna objašnjenja o svojem ponašanju kao i njegovim učincima na tržište.
Pravni okvir
4. Članak 5. stavak 1. Legee concurenței nr. 21/1996 (Zakon br. 21/1996 o tržišnom natjecanju) od 10. travnja 1996.(2), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon o tržišnom natjecanju), glasi kako slijedi:
„Zabranjuju se svako [...] usklađeno djelovanje koje ima za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na rumunjskom tržištu ili na dijelu tog tržišta, a osobito ono kojim se:
(a) neposredno ili posredno utvrđuju kupovne ili prodajne cijene ili drugi trgovinski uvjeti […].”
Glavni postupak, prethodno pitanje i postupak pred Sudom
5. Odlukom od 20. studenoga 2018. CC je utvrdio da je više društava koji su nudili usluge osiguranja u Rumunjskoj, među njima i društvo Groupama, dulje od četiri godine sudjelovalo u jedinstvenoj i trajnoj povredi članka 5. stavka 1. Zakona o tržišnom natjecanju i članka 101. stavka 1. UFEU-a, provodeći usklađeno djelovanje čiji je cilj povećanje tarifa premija polica osiguranja od automobilske odgovornosti, razmjenom poslovno osjetljivih informacija (u daljnjem tekstu: sporna odluka). Stoga je društvu Groupama izrečena novčana kazna u iznosu od 35 378 902 rumunjskih leua (RON) (oko 7,58 milijuna eura).
6. Konkretnije, CC je u toj odluci utvrdo da je devet društava za osiguranje i njihovo strukovno udruženje, Uniunea Națională a Societăților de Asigurare și Reasigurare din România (Nacionalni savez društava za osiguranje i reosiguranje Rumunjske, u daljnjem tekstu: UNSAR), sudjelovalo u usklađenom djelovanju koje se sastojalo od razmjene poslovno osjetljivih informacija o budućim namjerama povećanja tarifa ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti na sastancima UNSAR-a i objavama u tisku. CC je također istaknuo da se ta društva nisu javno distancirala od tih razmjena, čime su pridonijela nastavku predmetne protutržišne prakse. Ta jedinstvena i trajna povreda odvijala se od 18. listopada 2012., dana prvog UNSAR-ova sastanka tijekom kojeg se raspravljalo o povećanju tarifa osiguranja od automobilske odgovornosti, do 18. studenoga 2016., dana kada je rumunjska vlada uvela šestomjesečnu mjeru ograničenja tih tarifa.
7. CC je naveo da utvrđene razmjene informacija treba shvatiti s obzirom na gospodarski kontekst u kojem su se odvijale. S jedne strane, na rumunjskom tržištu osiguranja od automobilske odgovornosti u razdoblju od 2010. do 2012. postojao je značajan konkurentski pritisak, odnosno „rat cijena”, što je dovelo do godišnjeg smanjenja premija osiguranja od automobilske odgovornosti od otprilike 20 %, što je znatno utjecalo na profitabilnost društava za osiguranje. Prema mišljenju CC-a, to je pogoršanje postavilo temelje za provedbu usklađenog djelovanja među osiguravateljima koji nude to pokriće, potičući ih da pronađu rješenja za ponovnu uspostavu svoje financijske ravnoteže. S druge strane, tijekom istog razdoblja društva koja su nudila kasko osiguranja vozila („svih rizika”) akumulirala su znatna potraživanja od osiguravajućih društava koja su prije svega nudila police osiguranja od automobilske odgovornosti zbog regresnih tužbi koje su mogla podnijeti protiv potonjih društava. O toj se situaciji raspravljalo na sastancima osiguravajućih društava članova UNSAR-a, na kojima su ona otkrila svoje buduće namjere povećanja tarifa osiguranja od automobilske odgovornosti.
8. U tom je kontekstu, CC temeljio spornu odluku na sljedećih pet dokaza:
– dana 18. listopada 2012. na UNSAR-ovu sastanku raspravljalo se o povećanju tarifa osiguranja od automobilske odgovornosti koje su se odnosile, s jedne strane, na situaciju u pogledu regresnih tužbi među poduzetnicima koji nude kasko osiguranja vozila („svih rizika”) i onih koji nude police osiguranja od automobilske odgovornosti, pri čemu su prvonavedeni smatrali da redovno poslovanje ne omogućuje trima društvima dužnicima da podmire dugovane iznose, i, s druge strane, o izradi odgovora koji je UNSAR namjeravao podnijeti Comisii de Supraveghere Asigurărilor (Komisija za nadzor osiguranja, u daljnjem tekstu: CSA) koji sadržava prijedloge izmjene pravila u području osiguranja od automobilske odgovornosti;
– dana 3. prosinca 2012. na sastanku s nadzornim tijelom, odnosno CSA-om, na kojem su sudjelovali glavni direktor UNSAR-a i dio društava za osiguranje uključenih u usklađeno djelovanje, raspravljalo se o potrebi povećanja tarifa osiguranja od automobilske odgovornosti, o studijama učinka koje su provela dva od tih društava te o iznosu eventualnog povećanja tarifa polica osiguranja od automobilske odgovornosti;
– u studenome 2013., društvo Generali i Uniunea Națională a Societăților de Intermediere și Consultanță în Asigurări din România (Nacionalni savez društava za posredovanje i savjetovanje u osiguranju u Rumunjskoj), strukovno udruženje koje okuplja posrednike u osiguranju koji su surađivali sa svim uključenim poduzetnicima, najavili su u tisku povećanje između 10 i 15 % premija osiguranja od automobilske odgovornosti za 2014. godinu;
– na UNSAR-ovu sastanku održanom 11. siječnja 2016. sa svih devet predmetnih društava, društvo Groupama obavijestilo je svoje konkurente da je obavijestilo Autoritatea de Supraveghere Financiară (Agencija za nadzor financijskih usluga, Rumunjska, u daljnjem tekstu: ASF) o indeksaciji premija u visini od 50 %; i
– u veljači 2016. društvo Allianz u tisku je najavilo povećanje premija između 5 i 10 %, o čemu će ASF obavijestiti do kraja ožujka.
9. CC je odbio uzeti u obzir alternativna objašnjenja o povećanju tarifa tijekom razmatranog razdoblja koja je iznijelo društvo Groupama jer je smatralo da su takva objašnjenja bila relevantna samo ako se tijelo nadležno za zaštitu tržišnog natjecanja oslanja isključivo na usporedno postupanje poduzetnika kako bi iz toga zaključilo da postoji usklađeno djelovanje.
10. Društvo Groupama je 6. svibnja 2019. Curteai de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu, Rumunjska) podnijelo žalbu za, među ostalim, poništenje sporne odluke.
11. Presudom od 26. travnja 2022. taj je sud odbio tu žalbu(3). Sud je u biti najprije smatrao da dokazi navedeni u spornoj odluci dokazuju postojanje usklađenog djelovanja povećanja tarifa premija osiguranja od automobilske odgovornosti, koje su provodila osiguravajuća društva razmjenom osjetljivih informacija, što je omogućilo uklanjanje neizvjesnosti na transparentnom oligopolističkom tržištu, obilježeno neelastičnost potražnje povezane s obveznošću osiguranja od automobilske odgovornosti, kao i nepostojanje inovacije i pregovaračke moći potrošača. Potom je navedeni sud utvrdio da su se tijekom predmetnog razdoblja tarife osiguranja od automobilske odgovornosti često mijenjale, koje izmjene se općenito nisu zasnivale na internim izračunima u vezi s brojem nezgoda, nego na praćenju tarifa koje primjenjuju drugi osiguravatelji kako bi se povećala prosječna premija na tržištu. U tom pogledu je sud smatrao da se, s obzirom na to da je usklađeno djelovanje utvrđeno postojanjem kontakata među konkurentima, njegova usklađenost ne može dovesti u pitanje pomoću zaključaka iz stručnog izvješća koje je podnijelo društvo Groupama, prema kojima je izračun bruto premije u skladu sa standardnim aktuarskim tehnikama i primjenjivim zakonskim odredbama. Naposljetku, isti sud nije utvrdio nikakvo uvjerljivo objašnjenje za zajedničko povećanje cijena osim onog koje proizlazi iz usklađenog djelovanja utvrđenog ispitanim dokazima. U tom je pogledu, poput CC-a, sud odbio objašnjenja koja je društvo Groupama iznijelo kako bi opravdalo sadržaj i predmet prethodno navedenih rasprava i povećanja tarifa.
12. Protiv odluke Curtee de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu) društvo Groupama podnijelo je žalbu u kasacijskom postupku pred Înalta Curteu de Casație și Justiție (Vrhovni kasacijski sud), sudom koji je uputio zahtjev.
13. Sud koji je uputio zahtjev primjećuje da su rumunjski propisi koji se odnose na usklađeno djelovanje slični onima iz članka 101. stavka 1. UFEU-a i da se u glavnom postupku u biti postavljaju dva pitanja o tumačenju prava Unije.
14. S jedne strane, pitanje pretpostavlja li standard dokazivanja potreban za utvrđivanje postojanja usklađenog djelovanja dokazivanje razmjene detaljnih i individualiziranih informacija o datumu, opsegu i načinima prilagodbe ponašanja u području cijena, ili je dovoljno utvrditi postojanje općenitijih rasprava među konkurentima, osobito o visini tarifa ili o zakonodavnim izmjenama koje su na njih mogle utjecati, posebice kada predmetni poduzetnici održavaju bliske gospodarske odnose, osobito zbog znatnih uzajamnih dugova. U tom pogledu, taj se sud osobito poziva na presudu T‑Mobile(4), prema kojoj razmjena informacija među konkurentima ima protutržišni cilj ako može ukloniti neizvjesnosti u pogledu postupanja koje su planirali predmetni poduzetnici i da se takvom mora smatrati razmjena informacija koja može ukloniti te nesigurnosti u pogledu datuma, opsega i načina prilagodbe koje predmetni poduzetnik mora provesti. Prema mišljenju navedenog suda, iz te presude proizlazi da su već same razmjene informacija određenog razmjera i određene kvalitete relevantne za utvrđivanje usklađenog djelovanja. Stoga, iako se čini da je postojanje takve prakse teško osporiti u slučaju detaljnih ili individualiziranih razmjena informacija o budućim namjerama u području cijena, odnosno razmjene specifičnih ili konkretnih informacija o datumu, opsegu i načinima prilagodbe budućeg ponašanja u području cijena, to nije nužno slučaj kada se, kao u ovom slučaju, rasprave ograničavaju na „općenita” razmatranja o cijeni, koja ne sadržavaju detaljnije elemente preciznosti.
15. S druge strane, isti sud ističe da je CC isključio mogućnost da društvo Groupama dostavi alternativno objašnjenje svojeg ponašanja na tržištu, oslanjajući se na sudsku praksu Općeg suda(5), prema kojoj je postojanje alternativnog objašnjenja činjenica relevantno samo ako se Europska komisija oslanja samo na ponašanje predmetnih poduzetnika na predmetnom tržištu. Takvo objašnjenje nije relevantno s obzirom da postojanje povrede nije samo pretpostavljeno, nego se utvrđuje dokazima. Međutim, sud koji je uputio zahtjev smatra da Sud nije potvrdio tu sudsku praksu Općeg suda. Osim toga, ocjenjuje da takav pristup može ograničiti ostvarivanje prava obrane predmetnog poduzetnika uskraćujući mu mogućnost osporavanja utvrđenja tijela nadležnog za zaštitu tržišnog natjecanja zbog toga što se oni temelje na bilo kakvom dokaznom sredstvu. U tom pogledu, Sud je u presudi Drvna smjesa(6) presudio da se usporednost ponašanja može smatrati dokazom usklađenog djelovanja samo ako je ono jedino uvjerljivo objašnjenje za to i ako bi se usporednost cijena mogla zadovoljavajuće objasniti, primjerice, u slučaju oligopolističkih trendova tržišta i posebnih okolnosti.
16. U tim je okolnostima Înalta Curte de Casație și Justiție (Vrhovni kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„Treba li članak 101. stavak 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije tumačiti na način da je:
a) pravni standard za postojanje usklađenog djelovanja ispunjen samo ako postoji razmjena detaljnih ili individualiziranih informacija o budućim namjerama u vezi s cijenama, na temelju koje se može smatrati da ona dovodi do smanjenja ili uklanjanja strateške neizvjesnosti, odnosno razmjena specifičnih ili konkretnih informacija o datumu, opsegu i načinu prilagodbe budućeg ponašanja u vezi s cijenama,
ili je
b) pravni standard za postojanje usklađenog djelovanja ispunjen i onda ako se utvrdi postojanje općenitih rasprava među konkurentima o tarifama drugih osiguravajućih društava koja se nalaze u posebnim situacijama (jer imaju znatna dugovanja prema drugim osiguravateljima) ili o zakonodavnim izmjenama koje utječu na tarife, pri čemu tijelo nadležno za zaštitu tržišnog natjecanja nije dužno analizirati alternativna objašnjenja kojima se nastoji oboriti postojanje usklađenog djelovanja, a koje je poduzetnik dao za povećanje svojih tarifa?”
17. Pisana očitovanja Sudu su podnijeli društvo Groupama, CC, rumunjska, grčka, poljska i portugalska vlada te Komisija. Uz iznimku grčke i poljske vlade, ove su stranke iznijele svoja očitovanja i na raspravi održanoj 22. travnja 2026.
Analiza
18. Jedino prethodno pitanje koje je Sudu uputio sud koji je uputio zahtjev podijeljeno je na dva potpitanja: prvo, koje proizlazi iz tumačenja točke (a) u vezi s prvim dijelom točke (b) prethodnog pitanja, odnosi se na stupanj detaljnosti koji moraju imati informacije razmijenjene među konkurentima kako bi takva razmjena mogla činiti usklađeno djelovanje, a drugo, formulirano u zadnjem dijelu točke (b) tog pitanja, u biti se odnosi na doseg alternativnih objašnjenja na koja se poduzetnik poziva kako bi opravdao svoje ponašanje i oborio postojanje takvog usklađenog djelovanja.
Prvo potpitanje
19. Svojim prvim potpitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 101. stavak 1. UFEU-a tumačiti na način da „usklađeno djelovanje” u smislu te odredbe nužno pretpostavlja razmjenu detaljnih ili individualiziranih informacija o budućim namjerama u području cijena, poput posebnih ili konkretnih naznaka o datumu, opsegu i načinima prilagodbe budućeg ponašanja u pogledu cijena, ili, u kontekstu posebne situacije, postojanje „općenitih rasprava među konkurentima o primjenjivim tarifama” može biti dovoljno za utvrđivanje takvog usklađenog djelovanja.
20. U tom pogledu napominjem da prvo potpitanje zapravo sadrži dva dijela.
21. S jedne strane, kako je sud koji je uputio zahtjev formulirao u svojoj točki (a), prvo potpitanje odnosi se, s jedne strane, na „razmjene detaljnih ili individualiziranih informacija o budućim namjerama” i, s druge strane, na „općenite rasprave među konkurentima o primjenjivim tarifama”. Međutim, što se tiče „detaljnih informacija”, čini se da je usvojena formulacija jasno nadahnuta onom koju je Sud upotrijebio u presudi T-Mobile, u kojoj je u točki 41. naveo da se „razmjenu informacija valja smatrati protutržišno usmjerenom osobito ako može ukloniti neizvjesnost među zainteresiranim strankama u odnosu na datum, opseg i način prilagodbe ponašanja na tržištu koje predmetni poduzetnici trebaju provesti [...]”(7). Što se tiče „općenitih informacija”, čini se da sud koji je uputio zahtjev misli na razmjenu informacija, kao što su one u ovom slučaju, koje se odnose na povećanje tarifa premija osiguranja od automobilske odgovornosti, a koje, za razliku od prve vrste razmjena, ne navode ni postotak ni iznos tog povećanja, ni točan referentni datum za njegovu provedbu(8). Stoga se prvi dio prvog potpitanja mora razumjeti kao da u suštini nastoji razjasniti doseg navedene točke presude T-Mobile, posebice u pogledu toga može li se samo razmjenom vrstâ informacija navedenih u toj točki presude dokazati postojanje usklađenog djelovanja u pogledu cijena u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a.
22. S druge strane, tim istim potpitanjem, upućujući na prvi dio njegove točke (b) na „posebne okolnosti” (odnosno na postojanje znatnih dugovanja među konkurentima i učinka zakonodavnih izmjena na tarife), sud koji je uputio zahtjev poziva Sud da ispita važnost koju treba pridati značajkama predmetnog tržišta, uključujući primjenjivi regulatorni okvir, prilikom ocjene postojanja usklađenog djelovanja.
23. Nakon navođenja nekoliko uvodnih napomena, zasebno ću analizirati ta dva dijela prvog potpitanja.
Uvodne napomene
24. Uvodno podsjećam na to da su člankom 101. stavkom 1. UFEU-a kao nespojivi s unutarnjim tržištem zabranjeni svi sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i svako usklađeno djelovanje, koje bi moglo utjecati na trgovinu među državama članicama i koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničivanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu. Iako ova odredba koristi pojam „usklađeno djelovanje”, to čini s ciljem da pod zabrane navedene odredbe obuhvati različite oblike koordinacije i tajnog dogovora među poduzetnicima. Tako pojmovi „sporazum” i „usklađeno djelovanje” obuhvaćaju oblike tajnog dogovora koji imaju istu narav, i koje se razlikuju samo po intenzitetu i oblicima u kojima se pojavljuju(9). Naime, pojam usklađenog djelovanja odnosi se na oblik koordinacije među poduzetnicima koji, iako nije doveo do stvaranja sporazuma u užem smislu, svjesno zamjenjuje rizike tržišnog natjecanja praktičnom međusobnom suradnjom(10).
25. Ove kriterije koordinacije i suradnje koji su konstitutivni elementi „usklađenog djelovanja”, u smislu navedene odredbe, treba razumjeti s obzirom na poimanje koje je inherentno odredbama UFEU-a, a prema kojem svaki gospodarski subjekt mora samostalno odrediti politiku koju namjerava slijediti na zajedničkom tržištu(11).
26. Iako taj zahtjev samostalnosti ne isključuje pravo gospodarskih subjekata da se na razuman način prilagode utvrđenom ili predviđenom ponašanju konkurenata, on se ipak snažno protivi svakom izravnom ili neizravnom kontaktu između takvih subjekata koji bi mogao kako utjecati na tržišno ponašanje sadašnjih ili potencijalnih konkurenata tako i otkriti jednom takvom konkurentu ponašanje za koje se poduzetnik odlučio ili koje namjerava provoditi na tržištu, kada je cilj ili posljedica tih kontakata stvaranje uvjeta tržišnog natjecanja koji ne odgovaraju normalnim uvjetima na predmetnom tržištu, uz vođenje računa o naravi proizvoda ili pruženih usluga, o važnosti i broju poduzetnika te o veličini navedenog tržišta(12).
27. U tom pogledu, u odnosu na oligopolistička tržišta ili, u najmanju ruku, visoko koncentrirana tržišta obilježena preprekama ulasku na tržište, Sud je smatrao da razmjena informacija u načelu može omogućiti poduzetnicima da saznaju položaje na tržištu kao i poslovnu strategiju svojih konkurenata i time znatno izmijene tržišno natjecanje koje još postoji(13).
28. Iz toga proizlazi da razmjena informacija među konkurentima može biti protivna pravilima tržišnog natjecanja ako ublažava ili uklanja stupanj neizvjesnosti u pogledu funkcioniranja predmetnog tržišta uz posljedicu ograničavanja tržišnog natjecanja između poduzetnika(14). To je, prema sudskoj praksi Suda, slučaj kada su razmijenjene informacije, s jedne strane, povjerljive, odnosno nisu već poznate svim gospodarskim subjektima aktivnima na predmetnom tržištu i, s druge strane, strateške, odnosno takve da mogu otkriti, ovisno o slučaju, nakon udruživanja s drugim informacijama koje su već poznate sudionicima u razmjeni informacija, strategiju koju neki od tih sudionika namjeravaju provesti u pogledu onoga što predstavlja jedan ili više parametara s obzirom na koje se uspostavlja tržišno natjecanje na mjerodavnom tržištu(15).
29. Kad je riječ o strateškoj prirodi razmijenjenih informacija o cijenama, one se općenito smatraju poslovno osjetljivima, s obzirom na to da je cijena u većini slučajeva jedan od ključnih elemenata poduzetnikove strategije(16). Osim toga, Sud je pojasnio da, iako je svaka razmjena informacija koja se odnosi na buduće cijene ili neki od čimbenika koji su odlučujući za potonje, po samoj svojoj prirodi protutržišna, osobito s obzirom na rizik od štete za tržišno natjecanje koji sadržava, pojam „strateške informacije” je širi i uključuje sve podatke koji već nisu poznati gospodarskim subjektima koji, u kontekstu takve razmjene, mogu smanjiti neizvjesnost njezinih sudionika u pogledu budućeg ponašanja drugih sudionika u odnosu na ono što, zbog prirode predmetne robe ili usluga, predstavlja stvarne uvjete funkcioniranja tržišta i njegove strukture, jedan ili više parametara s obzirom na koje se uspostavlja tržišno natjecanje na mjerodavnom tržištu(17). Tako je Sud, u pogledu razmjene tarifnih informacija, presudio da je za podvođenje usklađenog djelovanja pod pojam ograničenja tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” dovoljno da se razmjena odnosi na samo jednu od više sastavnica cijene(18). Iz toga proizlazi da neovisno o njegovoj kvalifikaciji kao ograničenja tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” ili „s obzirom na učinak”, usklađeno djelovanje može predstavljati ograničenje tržišnog natjecanja iako ne postoji izravna veza između tog djelovanja i konačnih potrošačkih cijena(19).
30. Upravo s obzirom na tu sudsku praksu Suda valja odgovoriti na dva dijela prvog potpitanja koje ističe sud koji je uputio zahtjev.
Važnost koja se pridaje stupnju posebnosti razmijenjenih informacija u svrhu uspostavljanja usklađenog djelovanja
31. Kad je riječ o važnosti koja se pridaje stupnju posebnosti razmijenjenih informacija, želim, kao prvo, naglasiti da, s jedne strane, kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda navedene u točkama 24. do 29. ovog mišljenja, svaka razmjena povjerljivih informacija o cijenama među konkurentima načelno može biti obuhvaćena usklađenim djelovanjem zabranjenim člankom 101. stavkom 1. UFEU-a, jer je cijena, u pravilu, bitan parametar na temelju kojeg se utvrđuje tržišno natjecanje, pri čemu su te informacije strateške prirode. Prema tome, valja dati prednost pragmatičnom pristupu koji se ne odnosi na stupanj specifičnosti tarifnih informacija koje se apstraktno razmjenjuju, nego na njihov sadržaj i njihovu sposobnost za ublažavanje ili uklanjanje neizvjesnosti u pogledu ponašanja gospodarskih subjekata na tržištu, uzimajući u obzir osobito obilježja tog tržišta(20).
32. S druge strane, stupanj posebnosti razmijenjenih informacija ipak jest relevantan element prilikom ocjene te mogućnosti smanjenja ili čak uklanjanja neizvjesnosti tržišnog natjecanja. Naime, što su informacije u pogledu odlučujućih parametara tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu detaljnije i konkretnije, to više mogu biti strateške prirode i imati znatan utjecaj na ponašanje gospodarskih subjekata(21).
33. U tom smislu, kao drugo, smatram da upućivanje na točku 41. presude T-Mobile treba ocijeniti s obzirom na činjenični kontekst te presude. Naime, navođenje „datuma, opsega i načina prilagodbe koje predmetni poduzetnik mora provesti” upućuje na informacije koje su predmetni poduzetnici, prema elementima spisa podnesenog Sudu, razmijenili na sastanku(22). Stoga se iz spomenute presude ne može zaključiti da se samo razmjenom informacija s takvim stupnjem preciznosti može dokazati postojanje usklađenog djelovanja(23).
34. Osim toga, valja utvrditi da je formulacija iz točke 41. presude T‑Mobile preuzeta kasnijim presudama, osobito kako bi se, poput te presude, prikazao tipičan primjer razmjene koja je protutržišno usmjerena(24), ili pak kako bi se pojasnio minimalni stupanj neizvjesnosti u kojem se poduzetnik mora naći kako bi tržište funkcioniralo u normalnim uvjetima(25). Međutim, iz tih upućivanja ni na koji način ne proizlazi da se razmjena informacija koja ne sadržava posebne elemente koji se odnose na datum, opseg ili način budućeg ponašanja načelno ne može kvalificirati kao „usklađeno djelovanje”. Takav bi pristup uostalom bio protivan pragmatičnom pristupu iznesenom u točki 31. ovog mišljenja.
35. Kao treće i posljednje, s obzirom na to da je u okviru ocjene postojanja usklađenog djelovanja važan sam sadržaj informacije s obzirom na njezinu sposobnost smanjenja neizvjesnosti na tržištu, a ne njezin stupanj preciznosti, može se tvrditi da se ne čini da bi razmjena koja se odnosi na puku mogućnost budućih povećanja cijena, koja nisu individualizirana i ograničena na opća kretanja bez naznake konkretnih povećanja, zbog svoje slabe sposobnosti da utječe na ponašanje poduzetnika, mogla stvarno smanjiti neizvjesnost na tržištu niti utjecati na njihovo konkurentno ponašanje. Takvu razmjenu stoga načelno ne treba kvalificirati kao povredu pravila tržišnog natjecanja. To osobito može biti slučaj na tržištima na kojima se tržišno natjecanje uglavnom odvija na parametrima različitima od cijene, osobito kada je mjerodavno tržište uređeno, ili pak kada čimbenici izvan kontrole poduzetnika čine opće povećanje cijena općepoznatim i predvidljivim, osobito nakon povećanja troškova osnovnog ulaznog materijala, kao što su naftni derivati ili električna energija. U takvim okolnostima razmjena općenitih informacija o neizbježnom povećanju cijena, zbog svoje općepoznate prirode, ne može se smatrati povjerljivom i sama po sebi nije dovoljna da bi se utvrdilo postojanje zabranjenog usklađenog djelovanja(26).
Važnost koja se pridaje obilježjima tržišta u svrhu određivanja usklađenog djelovanja
36. Što se tiče obilježja tržišta u svrhu određivanja usklađenog djelovanja, iz prethodne analize jasno proizlazi da vjerojatnost da razmjena informacija dovede do tajnog sporazuma koji može ublažiti ili ukloniti neizvjesnost u pogledu ponašanja gospodarskih subjekata na predmetnom tržištu uvelike ovisi o njegovim obilježjima.(27) Ovaj je pristup u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, prema kojoj se usklađeno djelovanje mora ocjenjivati s obzirom na njegov sadržaj, gospodarski i pravni kontekst u koji je smješten, kao i ciljeve koji se njime žele postići, bilo, kao u ovom slučaju, u okviru ispitivanja ograničenja s obzirom na cilj ili ograničenja s obzirom na učinak(28). Međutim, iako je Sud utvrdio određene relevantne elemente, ovisne osobito o prirodi proizvoda ili pruženih usluga, broju poduzetnika, obujmu tržišta te stvarnim uvjetima njegova funkcioniranja i strukture(29), popis takvih elemenata ne može biti taksativan jer se druga obilježja tržišta također mogu pokazati relevantnima(30).
37. U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da je prvostupanjski sud smatrao da je predmetna razmjena informacija omogućila uklanjanje neizvjesnosti na tržištu, uzimajući u obzir, među ostalim, oligopolističku i transparentnu prirodu predmetnog tržišta, nisku elastičnost potražnje povezanu s obveznošću osiguranja od automobilske odgovornosti te nepostojanje inovacije i ograničenu pregovaračku moć potrošača. Međutim, sud koji je uputio zahtjev smatra potrebnim uzeti u obzir druge aspekte tržišta, koje kvalificira kao „posebne okolnosti”, odnosno utjecaj zakonodavnih izmjena na tarife i postojanje znatnih dugova među konkurentima.
38. U tom pogledu, i ne dovodeći u pitanje ocjenu koju treba provesti taj sud, koji je jedini nadležan za utvrđivanje jesu li razmijenjene informacije mogle ublažiti ili ukloniti neizvjesnost na tržištu osiguranja od automobilske odgovornosti, smatram da sljedeći elementi mogu biti korisni u svrhu tumačenja tih dvaju aspekata.
39. Kao prvo, što se tiče naravi i regulatornog okvira tržišta osiguranja od automobilske odgovornosti, najprije napominjem da je nesporno da je ono oligopolističko i koncentrirano (pri čemu devet društava o kojima je riječ u glavnom postupku drže između 80 % i 97 % rumunjskog tržišta osiguranja od automobilske odgovornosti), kao i transparentno (čime se omogućuje jednostavan nadzor tarifnih politika konkurenata, osobito posredovanjem posrednika u osiguranju). Kao što je to navedeno u točki 27. ovog mišljenja, razmjena informacija o takvom tržištu u načelu može omogućiti poduzetnicima da saznaju položaje i poslovne strategije svojih konkurenata i, prema tome, znatno izmijeniti tržišno natjecanje.
40. Nadalje, ističem da to tržište obilježava određena neelastičnost potražnje povezana s obveznošću osiguranja od automobilske odgovornosti. Naime, vozači su dužni sklopiti osiguranje od automobilske odgovornosti kako bi mogli zakonito prometovati, čime se znatno ograničavaju mogućnosti zamjene ili neugovaranja. U tim okolnostima, opće povećanje premija koje primjenjuju gotovo sva društva koja nude tu vrstu osiguranja dovest će do ograničenog smanjenja ukupne potražnje i baze vezanih klijenata, s obzirom na to da se osiguranici ne mogu osloboditi obveze ugovaranja tog pokrića.
41. Osim toga, iz spisa podnesenog Sudu također proizlazi da se tržišno natjecanje na tržištu osiguranja od automobilske odgovornosti obično znatno odvija na razini cijene premija, s obzirom na to da ugovaratelj police osiguranja od automobilske odgovornosti snosi trošak premije, a da pritom nije izravni korisnik isplate naknade štete, jer su one namijenjene oštećenim trećim osobama. To razdvajanje platitelja i korisnika dovodi do toga da prvi odabire najjeftiniju opciju. Cijena premije osiguranja od automobilske odgovornosti stoga predstavlja središnji parametar na kojem se odvija tržišno natjecanje u odnosu na druge parametre, poput kvalitete ponuđenih usluga.
42. Međutim, u tom pogledu valja uzeti u obzir heterogenu prirodu predmetnih usluga osiguranja. Naime, iz očitovanja društva Groupama proizlazi da to tržište obilježava određivanje tarifa koje se uvelike temelji na pojedinačnoj procjeni rizika, koja se temelji na nizu aktuarskih kriterija svojstvenih svakom društvu za osiguranje i koja dovodi do snažne diferencijacije premija na temelju profila osiguranika. U tom je kontekstu na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni može li, unatoč toj složenosti u određivanju cijena polica osiguranja od automobilske odgovornosti, razmjena općenitih i neindividualiziranih informacija o trendovima povećanja premija smanjiti stratešku neizvjesnost i olakšati konvergenciju tarifnih ponašanja, osobito u pogledu zajedničkih parametara za određivanje cijena ili prosječnih prilagodbi tarifnih raspona(31).
43. Naposljetku, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je za tržište osiguranja od automobilske odgovornosti u Rumunjskoj predviđen regulatorni okvir i nadzor ASF-a te da zakonodavne intervencije mogu utjecati na određivanje premija. U tim je okolnostima na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li regulatorni okvir koji se primjenjivao tijekom razdoblja povrede ostavio društvima za osiguranje dovoljan stupanj autonomije u određivanju njihovih tarifa, tako da se može zaključiti da je cijena relevantan parametar tržišnog natjecanja. U tom pogledu, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da su predmetni poduzetnici u praksi raspolagali određenim stupnjem autonomije u području određivanja tarifa, u mjeri u kojoj su, prije razdoblja povrede, sudjelovali u „ratu cijena” i u mjeri u kojoj tijekom tog razdoblja cijene nisu bile izravno regulirane, s obzirom na to da je gornja granica premija stupila na snagu tek nakon završetka razdoblja povrede. Stoga se čini da ti elementi upućuju na to da je, unatoč postojanju regulatornog okvira, cijena doista bila parametar tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu.
44. Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev je da uzme u obzir i kumulativni učinak zakonodavnih mjera donesenih prije i tijekom razdoblja povrede, čiji je cilj bio poduprijeti financijsku solventnost društava za osiguranje i koje su nedvojbeno dovele do povećanja cijena(32). Naime, iako CC i rumunjska vlada priznaju da su te mjere dovele do povećanja premija osiguranja od automobilske odgovornosti, na tom je sudu da utvrdi može li se opseg takvog povećanja u cijelosti ili djelomično pripisati i razmjeni informacija među konkurentima.
45. Kao drugo, kad je riječ o postojanju znatnih dugova među konkurentima na tržištu osiguranja od automobilske odgovornosti, iz spisa dostavljenog Sudu proizlazi da je na rumunjskom tržištu osiguranja od automobilske odgovornosti između 2010. i 2012. bilo ozbiljnih nepravilnosti koje priznaje CC, a koje čine prakse umjetno niskih cijena koje su dovele do segmentacije tržišta između „specijaliziranih osiguravatelja od automobilske odgovornosti”, koji su bili suočeni s problemima solventnosti, i osiguravatelja koji su uglavnom aktivni u kasko osiguranju vozila („svih rizika”), koji su često integrirani u međunarodne grupe. Neki od prvih postupno su proglasili stečaj jer nisu mogli zadržati te razine tarifa i ispuniti svoje obveze naknade štete. To je utjecalo i na potonje, koji su, iako solventni, pretrpjeli znatne gubitke zbog nemogućnosti naplate potraživanja putem regresnih tužbi i migracije visokorizičnih profila u njihove portfelje. Te su okolnosti stoga dovele do povećanja premija osiguranja od automobilske odgovornosti kako bi se kompenzirale tržišne neravnoteže. Stoga se u okviru legitimnog cilja suočavanja s takvom situacijom zaduženosti raspravljalo o potencijalnom povećanju premija osiguranja od automobilske odgovornosti, među ostalim, u okviru sastanka od 18. listopada 2012.
46. U tom pogledu, uvažavajući da je, ta zaduženost, među ostalim, dovela do stečaja određenih rumunjskih društva za osiguranje ubrzo nakon završetka razdoblja povrede, sumnjam da taj poseban kontekst sam po sebi može isključiti eventualnu protutržišnu prirodu razmjena o kojima je riječ. Naime, prema sudskoj praksi Suda, namjera koja je navela predmetne poduzetnike na razmjenu informacija nije nužan element za utvrđivanje ograničavajućeg karaktera usklađenog djelovanja. Naprotiv, ni nepostojanje subjektivne namjere sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja, ni postizanje legitimnih ciljeva nisu odlučujući za primjenu članka 101. stavka 1. UFEU-a(33).
47. Međutim, također ističem da bi se, ako bi se dokazalo da su se rasprave koje su se odvijale na prvom sastanku od 18. listopada 2012. odnosile isključivo na pitanje regresnih potraživanja i poteškoća koje su predmetni poduzetnici imali zbog plaćanja svojih dugovanja te da je pitanje povećanja tarifa stoga bilo spomenuto kao jedan od načina naplate dugova, što je sasvim legitiman cilj, moglo bi tvrditi da su pozivanja na takvo povećanje obuhvaćena razmjenom informacija o općem stanju tržišta osiguranja od automobilske odgovornosti i njegovu regulatornom okruženju, što su kategorije informacija koje se općenito ne smatraju komercijalno osjetljivima(34).
48. S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se na prvo prethodno potpitanje odgovori na način da se članak 101. stavak 1. UFEU-a mora tumačiti na način da usklađeno djelovanje, u smislu te odredbe, ne podrazumijeva nužno razmjenu detaljnih i individualiziranih informacija o budućim namjerama u pogledu određivanja cijena, kao što su specifične i konkretne informacije o datumu, opsegu i načinima prilagodbe budućeg ponašanja, pri čemu valja naglasiti da se razmjene informacija koje ne sadržavaju takve elemente mogu, u određenim okolnostima, kvalificirati kao usklađeno djelovanje ili ne, ovisno o njihovoj sposobnosti za ublažavanje ili uklanjanje neizvjesnosti u pogledu ponašanja gospodarskih subjekata na predmetnom tržištu, uzimajući u obzir osobito obilježja tog tržišta.
Drugo potpitanje
49. Svojim drugim potpitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 101. stavak 1. UFEU-a tumačiti na način da je tijelo nadležno za zaštitu tržišnog natjecanja dužno ispitati alternativna objašnjenja koja je dostavio poduzetnik optužen za sudjelovanje u usklađenom djelovanju koje se odnosi na povećanje primijenjenih cijena kojima se nastoji oboriti postojanje takvog djelovanja.
50. Najprije podsjećam na to da u pravu tržišnog natjecanja, u slučaju spora o postojanju povrede, tijelo nadležno za zaštitu tržišnog natjecanja mora podnijeti dokaze o povredama koje utvrđuje i navesti dokaze kojima se u dovoljnoj mjeri može dokazati postojanje činjenica koje čine povredu(35).
51. Kako bi se odgovorilo na to potpitanje, prema mojem mišljenju, valja razlikovati, s jedne strane, slučaj usporednog postupanja na tržištu i, s druge strane, usklađeno djelovanje(36).
52. S jedne strane, kad je riječ o usporednom postupanju na tržištu, Sud je odavno priznao da ono kao takvo nije protutržišno. Naime, u presudi Drvna smjesa, u biti je presudio, s jedne strane, da se može smatrati da usporednost postupanja dokazuje postojanje dogovora samo ako je ono „jedino uvjerljivo objašnjenje” i, s druge strane, da, iako članak 101. UFEU-a zabranjuje svaki oblik tajnog sporazuma koji može narušiti tržišno natjecanje, on ne isključuje pravo gospodarskih subjekata da se na razuman način prilagode utvrđenom ponašanju ili očekivanom postupanju svojih konkurenata(37).
53. Točno je da, ako tijelo nadležno za zaštitu tržišnog natjecanja utvrdi povredu na temelju pretpostavke da se utvrđene činjenice ne mogu objasniti drukčije nego postojanjem protutržišnog ponašanja, tu će odluku trebati poništiti ako predmetni poduzetnici iznesu argumente koji bacaju drukčije svjetlo na činjenice koje je utvrdilo to tijelo i tako omogućuje da se objašnjenje činjenica koje je to tijelo iznijelo kako bi zaključilo o postojanju povrede zamijeni drugim uvjerljivim objašnjenjem. U takvom slučaju ne može se smatrati da je tijelo nadležno za zaštitu tržišnog natjecanja uspjelo dokazati postojanje povrede prava tržišnog natjecanja(38). Drugim riječima, tijelo nadležno za zaštitu tržišnog natjecanja može zaključiti da postoji usklađeno djelovanje na osnovi pukog usporednog postupanja na tržištu samo ako je ono „jedino uvjerljivo objašnjenje” za tu usporednost. Teret dokazivanja je na tom tijelu. Predmetni poduzetnik može pak iznijeti „alternativno objašnjenje” svojeg ponašanja koje će navedeno tijelo morati uzeti u obzir.
54. U tom je pogledu Opći sud u točki 51. svoje presude Siemens kao što je to istaknuo sud koji je uputio zahtjev, presudio da je „alternativno tumačenje činjenica relevantno […] samo kada se Komisija oslanja samo na ponašanje predmetnih poduzetnika na tržištu. Takvo tumačenje nije relevantno ako postojanje povrede nije samo pretpostavljeno, već je utvrđeno dokazima. Osim toga, na temelju načela slobodne ocjene dokaza [...], sva dokazna sredstva dopuštena su za dokazivanje povrede, tako da postojanje alternativnog objašnjenja nije relevantno ako se povreda u dovoljnoj mjeri dokaže, prema potrebnom pravnom standardu drugom dokazima, a ne isključivo dokazima u pisanom obliku”.
55. Upravo je tu sudsku praksu naveo sud koji je uputio zahtjev kako bi ispitao osnovanost odbijanja CC-a da uzme u obzir alternativna objašnjenja koja je društvo Groupama iznijelo u pogledu svojeg ponašanja na predmetnom tržištu. Podsjećam na to da je CC odbio ta alternativna objašnjenja kao irelevantna, oslanjajući se na gore navedenu presudu Općeg suda Siemens, uz obrazloženje da je predmetno usklađeno djelovanje utvrđeno ne samo na temelju usporednog postupanja uočenog na tržištu, nego i na temelju drugih dokaza. Međutim, sud koji je uputio zahtjev smatra da Sud nije potvrdio navedenu sudsku praksu te dvoji u pogledu njezine usklađenosti s pravima obrane poduzetnika koji se žele pozvati na takvo alternativno objašnjenje.
56. U tom pogledu utvrđujem da je, suprotno onomu što navodi sud koji je uputio zahtjev, presuda Općeg suda Siemens u biti potvrđena povodom žalbe. Naime, Sud je potvrdio da „kada Opći sud smatra da je Komisija uspjela prikupiti dokaze u prilog navodnoj povredi i da su ti dokazi dostatni za dokazivanje postojanja sporazuma protutržišne prirode, nije potrebno ispitati postoji li uvjerljivo alternativno objašnjenje za inkriminirana ponašanja” i da „s obzirom na to da se Komisija nije oslonila samo na ponašanje predmetnih poduzetnika kako bi dokazala povredu koja se stavlja na teret, alternativno objašnjenje koje su iznijeli [predmetni poduzetnici] nije dovoljno za utvrđivanje nepostojanja zajedničkog dogovora te je stoga irelevantno”(39). Usto, u ovom se slučaju ne čini da je ovaj predmet obuhvaćen slučajem iz točaka 51. i 52. ovog mišljenja, jer iz dokaza koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da je postojanje dogovora utvrđeno na temelju razmjene informacija među predmetnim poduzetnicima, a ne izvedeno iz pukog usporednog postupanja na tržištu. Stoga ta sudska praksa nije primjenjiva u ovom slučaju.
57. S druge strane, što se tiče usklađenog djelovanja, iz samog teksta članka 101. stavka 1. UFEU-a proizlazi da pojam „usklađeno djelovanje” podrazumijeva, osim dogovora između predmetnih poduzetnika (prvi uvjet), ponašanje na tržištu koje je uslijedilo nakon tog dogovora (drugi uvjet) i uzročno-posljedičnu vezu između tih dvaju elemenata (treći uvjet). U tom je smislu Sud smatrao da valja pretpostaviti, osim ako bude dokazano suprotno, a što je na zainteresiranim subjektima da učine, da poduzetnici koji sudjeluju u dogovoru i ostaju aktivni na tržištu vode računa o informacijama koje su razmijenili sa svojim konkurentima kako bi utvrdili njihovo ponašanje na tržištu. Sud je osobito zaključio da je takvo usklađeno djelovanje obuhvaćeno člankom 101. stavkom 1. UFEU-a, čak i uz nepostojanje protutržišnih učinaka na tržištu(40). Iz toga proizlazi da predmetni poduzetnici moraju moći oboriti ovu pretpostavku dokazujući da pri određivanju svog ponašanja na tom tržištu nisu uzeli u obzir informacije razmijenjene sa svojim konkurentima ili, drugim riječima, da dogovor nije na bilo koji način utjecao na njihovo vlastito ponašanje na tržištu(41). Tako je, za razliku od slučajeva pukog usporednog postupanja, u slučaju u kojem se dogovor temelji na bazi dokaza ili indicija, teret dokazivanja na predmetnom poduzetniku, na kojem je da obori pretpostavku o uzročnoj vezi između razmjene informacija i ponašanja na tržištu.
58. Međutim, u ovom slučaju iz spisa dostavljenog Sudu proizlazi da društvo Groupama ne osporava samo postojanje dogovora između predmetnih poduzetnika (prvi uvjet), jer općenita priroda razmjene informacija ne može dokazati postojanje usklađenog djelovanja, nego i navodno ponašanje na tržištu koje je uslijedilo nakon tog dogovora (dakle, u biti, drugi i treći uvjet), ističući u biti, putem različitih ekonomskih izvještaja, da su njegove odluke o tarifama tijekom ispitanog razdoblja bile rezultat neovisne prilagodbe kontekstu tržišta, bez ikakve veze s navodnim dogovorom.
59. Stoga, suprotno onomu što tvrde CC i prvostupanjski sud, ovdje nije riječ o slučaju u kojem se predmetni poduzetnik samo poziva na „alternativno objašnjenje” kako bi oborio pretpostavku prema kojoj, iako je ostao aktivan na tržištu, nije uzeo u obzir razmijenjene informacije. Naprotiv, društvo Groupama nastoji osporiti sâmo postojanje dogovora, ističući da su razmijenjene informacije bile takve da nisu mogle biti dokaz bilo kakvog usklađenog djelovanja u vezi tarifa.
60. U tom pogledu smatram da je različite argumente i dokaze koje je istaknulo društvo Groupama(42), neovisno o njihovoj dokaznoj vrijednosti, CC trebao proglasiti dopuštenima i uzeti u obzir u upravnoj fazi postupka iz dva razloga. Naime, s jedne strane, uzimanje takvih dokaza u obzir čini se relevantnim za utvrđivanje samog postojanja dogovora, uzimajući u obzir općenitu prirodu razmijenjenih informacija (prvi uvjet) i za dokazivanje uzročno-posljedične veze između tog dogovora i ponašanja na tržištu, osobito, u kontekstu obaranja prethodno navedene oborive pretpostavke (treći uvjet)(43). S druge strane, u slučaju nepostojanja dostatnih dokaza za utvrđivanje takvog usklađenog djelovanja, jedini dokaz kojim CC raspolaže bio bi usporednost postupanja, pa bi to u skladu s praksom suda u predmetu Drvna smjesa zahtijevalo ispitivanje alternativnih objašnjenja. Čini se da ta analiza nije u suprotnosti s presudom Općeg suda u predmetu Siemens. Kao što je očito iz točke 56. ovog mišljenja, Sud je povodom žalbe u biti presudio da ispitivanje uvjerljivog alternativnog objašnjenja za dotično ponašanje nije potrebno kada je Komisija uspjela „prikupiti dostatne dokaze” o postojanju sporazuma protutržišne prirode. Međutim upravo postojanje takvih dostatnih dokaza čini glavni razlog osporavanja društva Groupama.
61. S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se na drugo prethodno potpitanje odgovori na način da je, pod uvjetom da poduzetnik koji je uključen u usklađeno djelovanje ostaje aktivan na predmetnom tržištu, nije isključeno, s obzirom na okolnosti koje se odnose na općenitu prirodu razmjene predmetnih informacija i na dvojbe o njihovoj suštinski protutržišnoj prirodi, da taj poduzetnik može oboriti pretpostavku uzročne veze između dogovora i ponašanja dotičnog poduzetnika na tom tržištu dokazivanjem da isti poduzetnik nije uzeo u obzir razmjenu informacija u okviru svojeg poslovanja na navedenom tržištu, pri čemu je tijelo nadležno za zaštitu tržišnog natjecanja dužno u tom pogledu uzeti u obzir sve dokaze koje je taj poduzetnik podnio u tu svrhu.
Zaključak
62. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Înalta Curte de Casație și Justiție (Vrhovni kasacijski sud, Rumunjska), odgovori na sljedeći način:
Članak 101. stavak 1. UFEU-a
treba tumačiti na način da:
– usklađeno djelovanje u smislu te odredbe ne podrazumijeva nužno razmjenu detaljnih ili individualiziranih informacija o budućim namjerama u pogledu cijena, kao što su specifične ili konkretne informacije o datumu, opsegu i načinima prilagodbe budućeg ponašanja, pri čemu valja naglasiti da se razmjene informacija koje ne sadržavaju takve elemente mogu, u određenim okolnostima, kvalificirati kao usklađeno djelovanje ili se ne mogu kvalificirati kao usklađeno djelovanje, ovisno o njihovoj sposobnosti ublažavanja ili uklanjanja neizvjesnosti u pogledu ponašanja gospodarskih subjekata na predmetnom tržištu, uzimajući u obzir osobito obilježja tog tržišta; i
– je pod uvjetom da poduzetnik koji je uključen u usklađeno djelovanje ostaje aktivan na predmetnom tržištu, nije isključeno, s obzirom na okolnosti koje se odnose na općenitu prirodu razmjene predmetnih informacija i na dvojbe o njihovoj suštinski protutržišnoj prirodi, da taj poduzetnik može oboriti pretpostavku uzročne veze između dogovora i ponašanja dotičnog poduzetnika na tom tržištu dokazivanjem da isti poduzetnik nije uzeo u obzir razmjenu informacija u okviru svojeg poslovanja na navedenom tržištu, pri čemu je tijelo nadležno za zaštitu tržišnog natjecanja u tom pogledu dužno uzeti u obzir sve dokaze koje je taj poduzetnik podnio u tu svrhu.
1 Izvorni jezik: francuski
2 Monitorul Oficial al României, dio I., br. 88 od 30. travnja 1996.
3 Iz spisa predmeta proizlazi da je sud koji je uputio zahtjev jedini od osam sudova pred kojima se vode usporedni sporovi koji je potvrdio spornu odluku, dok je ostalih sedam sudova zaključilo da se razmjene informacija na kojima se temeljila ta odluka ne mogu kvalificirati protutržišnima. Međutim, osim presude koju je donio sud koji je uputio zahtjev, a koja se odnosila na UNSAR-ovo sudjelovanje kao posrednika usklađenog djelovanja, u toj fazi nije još bila donesena nikakva konačna odluka kojom bi se potvrdilo postojanje usklađenog djelovanja između sankcioniranih poduzetnika jer su različiti sporovi koji su u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev prekinuti do odgovora na ovo prethodno pitanje.
4 Presuda od 4. lipnja 2009., T-Mobile Netherlands i dr., (C-8/08, u daljnjem tekstu: presuda T-Mobile, EU:C:2009:343, t. 41.).
5 To jest, presuda od 3. ožujka 2011., Siemens/Komisija, (T-110/07, u daljnjem tekstu: presuda Općeg suda Siemens, EU:T:2011:68, t. 51. i navedena sudska praksa Općeg suda).
6 Presuda od 31. ožujka 1993., Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija, (C-89/85, C‑104/85, C-114/85, C-116/85, C-117/85 i C-125/85 do C-129/85, u daljnjem tekstu: presuda Drvna smjesa, EU:C:1993:120, t. 71. i 126.).
7 Moje isticanje. Naime, ti su izrazi preuzeti u tekstu prvog dijela točke (a) prethodnog pitanja.
8 Sud koji je uputio zahtjev ističe da ni iz sporne odluke ni iz prvostupanjske presude ne proizlazi konkretan postotak ili određeni ili odrediv iznos predmetnog povećanja tarife ni konkretni referentni datum za njegovu provedbu. CC je pak osporavalo tu ocjenu tvrdeći da su se razmijenjene informacije, čak i u nedostatku izričitog utvrđivanja određene razine cijena, odnosile na buduća odrediva povećanja, jer su oglasi objavljeni u tisku sadržavali naznake o približnom opsegu povećanja i o datumu njegove provedbe (vidjeti točku 8. ovog mišljenja). Međutim, taj sud je izričito pojasnio, u svojoj odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodno pitanje, da će naknadno ocijeniti jesu li razmjene na koje se odnosi sporna odluka predstavljale „razmjenu detaljnih ili posebnih informacija” ili „općenite rasprave”. Osim toga, ne može se isključiti da je za navedeni sud jedini relevantan kontakt za dokazivanje usklađenog djelovanja onaj prvog sastanka od 18. listopada 2012., tijekom kojeg je nesporno da su rasprave ostale općenite. Stoga se u okviru ove analize ne čini korisnim izmijeniti činjeničnu hipotezu koju je isti sud prihvatio u svojem pitanju.
9 Vidjeti u tom smislu presudu od 8. srpnja 1999., Komisija/Anic Partecipazioni, C‑49/92 P, EU:C:1999:356, t. 112. i 131. i navedenu sudsku praksu.
10 Vidjeti presude T-Mobile (t. 26. i navedenu sudsku praksu) i od 14. siječnja 2021., Kilpailu- ja kuluttajavirasto (C-450/19, EU:C:2021:10, t. 22.). Pojam „usklađeno djelovanje” utvrđen je sudskom praksom u presudi od 14. srpnja 1972., Imperial Chemical Industries/Komisija (48/69, EU:C:1972:70, t. 64. i 65.), prije nego što su njegovi obrisi dodatno pojašnjeni u presudi od 16. prosinca 1975. ,Suiker Unie i dr./Komisija (40/73 do 48/73, 50/73, 54/73 do 56/73, 111/73, 113/73 i 114/73, EU:C:1975:174, t. 173. do 174.).
11 Vidjeti presude T-Mobile (t. 32. i navedenu sudsku praksu) i od 12. siječnja 2023., HSBC Holdings i dr./Komisija (C-883/19 P, u daljnjem tekstu: presuda HSBC, EU:C:2023:11, t. 113.).
12 Vidjeti presude T-Mobile (t. 33. i navedenu sudsku praksu), i HSBC (t. 114.).
13 Vidjeti u tom smislu presude T-Mobile (t. 34. i navedenu sudsku praksu) i od 29. srpnja 2024., Banco BPN/BIC Português i dr. (C-298/22, u daljnjem tekstu: presuda Banco BNP, EU:C:2024:638, t. 58. i 59.).
14 Vidjeti presude T-Mobile (t. 35. i navedenu sudsku praksu), i HSBC (t. 115.).
15 Vidjeti presudu Banco BPN (t. 62. i 63. i navedenu sudsku praksu).
16 Vidjeti u tom smislu točku 385. Komunikacije Komisije od 21. srpnja 2023. koja sadržava Smjernice o primjenjivosti članka 101. [UFEU-a] na sporazume o horizontalnoj suradnji (SL 2023., C 259, str. 1., u daljnjem tekstu: Smjernice o horizontalnim sporazumima).
17 Vidjeti presudu Banco BPN (t. 64.) i moje mišljenje u predmetu Banco BPN/BIC Português i dr. (C-298/22, EU:C:2023:738, t. 69. do 70.).
18 Vidjeti u tom smislu presudu Banco BPN (t. 89. i navedenu sudsku praksu) i moje mišljenje u predmetu Banco BPN/BIC Português i dr. (C-298/22, EU:C:2023:738, t. 74. i 75.). Naime, tekst članka 101. stavka 1. točke (a) UFEU‑‑a potvrđuje da usklađeno djelovanje može ugroziti tržišno natjecanje ako se sastoji od „neposrednog ili posrednog utvrđivanja kupovnih ili prodajnih cijena ili drugih trgovinskih uvjeta” (moje isticanje).
19 Vidjeti presudu od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija (C-286/13 P, u daljnjem tekstu: presuda Dole Food, EU:C:2012:184, t. 123).
20 Naime, iz sudske prakse Suda jasno proizlazi da su u okviru analize ograničenja tržišnog natjecanja, uključujući s obzirom na cilj, sam sadržaj razmjene informacija i dalje važni kako bi se utvrdilo ima li razmjena informacija obilježja povezana s oblikom koordinacije između poduzetnika koji može stvoriti uvjete tržišnog natjecanja koji ne odgovaraju normalnim uvjetima na tržištu o kojem je riječ (vidjeti presudu Banco BPN, t. 52.). Budući da usklađeno djelovanje može poprimiti brojne različite oblike, potrebno je voditi računa o tome da se unaprijed ne definira niti ograničava ono što može ili ne može predstavljati takvo djelovanje.
21 Vidjeti u tom pogledu također točku 390. Smjernica o horizontalnim sporazumima, u kojima je navedeno da „[p]oslovna osjetljivost informacija ovisi o tome koliko su korisne konkurentima. Općenito, informacije koje sadržavaju mnogo pojedinosti i omogućuju identifikaciju poduzetnika koji su ih dostavili bit će poslovno osjetljivije. [...]”. Jednako tako, prethodna verzija tih smjernica, koja je bila na snazi u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku, precizira, u točki 74., kako „razmjena individualiziranih podataka među konkurentima koji se odnose na buduće cijene ili količine” predstavljaju ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. (moje isticanje) (SL 2011., C 11, str. 1.)
22 Vidjeti u tom pogledu mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu T‑Mobile Netherlands i dr. (C-8/08, EU:C:2009:110, t. 67. i 68.) u kojem se pojašnjava da su „[i]nformacije razmijenjene tijekom sastanka u lipnju 2001. imale za cilj [...] način na koji će tu prilagodbu provesti različiti poduzetnici, odnosno datum, opseg i način smanjenja standardne provizije preprodavača” (moje isticanje).
23 Nasuprot tomu, iz točaka 32. i 35. kao i iz 41. i 42. iste presude proizlazi da je Sud svoju analizu temeljio na općem kriteriju smanjenja ili uklanjanja neizvjesnosti o funkcioniranju mjerodavnog tržišta.
24 Vidjeti osobito presude Dole Food (t. 122.) i HSBC (t. 116.), u kojima Sud koristi prilog „osobito” kako bi naglasio protutržišnu prirodu takve razmjene informacija.
25 Vidjeti presudu Banco BPN (t. 54.), u kojoj se Sud „u tom smislu” poziva na točku 41. presude T-Mobile kao potporu tezi da, kako bi tržište funkcioniralo pod normalnim uvjetima, svaki gospodarski subjekt mora „biti u neizvjesnosti barem u odnosu na datum, opseg i način buduće izmjene ponašanja njegovih konkurenata na tom tržištu”.
26 Vidjeti u tom pogledu mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu T‑Mobile Netherlands i dr., C-8/08, EU:C:2009:110, t. 69. i navedenu sudsku praksu. Međutim, ističem da, čak i ako su informacije o povećanju cijena općepoznate ili lako dostupne, razmjena informacija može smanjiti nesigurnost na tržištu sve dok su one komunicirane u manje objedinjenom ili detaljnijem obliku (vidjeti točku 389. Smjernica o horizontalnim sporazumima).
27 Vidjeti u tom smislu točku 412. Smjernica o horizontalnim sporazumima.
28 Vidjeti u tom smislu presudu Banco BPN (t. 40., 46. do 48. i 55.).
29 Vidjeti u tom smislu sudsku praksu navedenu u točkama 26. i 29. ovog mišljenja.
30 Primjera radi, točka 412. Smjernica o horizontalnim sporazumima predviđa da mjerodavna obilježja tržišta u tom smislu uključuju, među ostalim, razinu transparentnosti na tržištu, broj poduzetnika koji djeluju na tržištu, postojanje prepreka ulasku na tržište, jesu li proizvod ili usluga na koje se odnosi razmjena homogeni, jesu li uključeni poduzetnici slični, kao i stabilnost uvjeta ponude i potražnje na tržištu.
31 Ta vrsta tržišta razlikuje se od homogenih tržišta proizvoda, kao što je tržište banana, na kojima razmjena općenitijih informacija može imati odlučujući utjecaj. Međutim, naglašavam da je čak i na takvom tržištu, Komisija, u svojoj Odluci C (2008) final, od 15. listopada 2008., koja se odnosi na postupak primjene članka 81. [UEZ-a] (predmet COMP/39188 - Banane) utvrdila da je postojalo usklađeno djelovanje na temelju razmjene informacija koja je bila daleko detaljnija od same namjere povećanja cijena, naime detalja u vezi s čimbenicima utvrđivanja cijena i trendovima cijena i naznakama referentnih cijena prije njihovog utvrđivanja (vidjeti u tom smislu presudu Dole Food, t. 96.).
32 Vidjeti osobito, s jedne strane, Ordinul CSA br. 3/2013 (Odluka CSA-a br. 3/2013) kojom je za određivanje tarifa premija predviđen strogi zahtjev pokrivanja troškova koji može utjecati na profitabilnost i, s druge strane, Norma ASF 20/2014 (pravilo ASF-a 20/2014), kojim je povećana stopa doprinosa u Garancijski fond u osiguranju, kao i Norma ASF 17/2015 (pravilo ASF-a 17/2015), koje se odnosi na stope doprinosa koje osiguravatelji duguju tom fondu.
33 Vidjeti presudu Banco BPN (t. 49. i 56. i navedenu sudsku praksu).
34 Vidjeti u tom smislu točku 386. Smjernica o horizontalnim sporazumima. Regulatorna priroda razmijenjenih informacija još je očitija na sastanku od 3. prosinca 2012. jer se on održao u prisutnosti samog nadzornog tijela, odnosno CSA (točka 8. ovog mišljenja).
35 Vidjeti u tom smislu presudu od 22. studenoga 2012., E.ON Energie/Komisija (C‑89/11 P, u daljnjem tekstu: presuda E.ON Energie, EU:C:2012:738, t. 71.) te članak 2. i uvodnu izjavu 5. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102.] [UFEU-a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.). Ova uredba, međutim, ne sadrži odredbe o načelima ocjene dokaza i standardu dokazivanja koji se traže u okviru nacionalnog postupka primjene članka 101. UFEU-a (vidjeti presudu od 21. siječnja 2016. Eturas i dr., (C-74/14, u daljnjem tekstu: presuda Eturas, EU:C:2016:42, t. 30. i 31.)).
36 Naime, u žargonu prava tržišnog natjecanja pojam „alternativno objašnjenje” općenito upućuje na slučaj usporednog postupanja.
37 Vidjeti presudu Drvna smjesa (t. 70., 71. i 126.).
38 Vidjeti u tom smislu presudu od 22. studenoga 2012., E.ON Energie (C 89/11 P, EU:C:2012:738, t. 74. i navedenu sudsku praksu).
39 Vidjeti presudu od 19. prosinca 2013., Siemens i dr./Komisija (C-239/11 P, C‑489/11 P i C-498/11 P, EU:C:2013:866, t. 220. do 224.). Sud je presudio da bi u protivnom slučaju Opći sud bio dužan ispitati alternativno objašnjenje svaki put kad se povreda nastoji utvrditi na temelju drugih činjenica, neizravnih dokaza ili dokaza koji nisu u pisanom obliku.
40 Vidjeti presude Dole Food (t. 126. do 128.) i Eturas i dr. (t. 42.).
41 Vidjeti u tom smislu također presudu od 8. srpnja 1999., Hüls/Komisija (C‑‑199/92 P, EU:C:1999:358, t. 162. i 167.).
42 Konkretnije, to se odnosi na gospodarsko izvješće za razdoblje 2012. – 2016. i analizu tržišta koju je društvo Deloitte pripremio na UNSAR-ov zahtjev.
43 Vidjeti po analogiji presudu Eturas (t. 46. i 49.) u kojoj je Sud utvrdio da, u slučaju, u kojem nije riječ o tajnom sastanku, javno distanciranje od tog djelovanja ili njegovo prijavljivanje upravnim tijelima nisu jedina sredstva obaranja pretpostavke o sudjelovanju nekog poduzetnika u povredi, već se u tom pogledu mogu podnijeti i drugi dokazi. U ovom slučaju Sud je također utvrdio da se pretpostavku o uzročnoj povezanosti između dogovora i tržišnog ponašanja poduzetnika koji na njemu sudjeluju može oboriti pomoću dokaza o sustavnoj primjeni popusta koji prelazi predmetnu gornju granicu. Iako je ovo rješenje usko povezano sa specifičnim okolnostima ovog slučaja, ova presuda, po mom mišljenju, otvara mogućnost i izvan klasičnih slučajeva tajnih dogovora – osobito kada se razmjena informacija odvija u prisustvu nadzornog tijela, što, u najmanju ruku, čini obvezu izvješćivanja upravnih tijela suvišnom – mogućnosti opovrgavanja pretpostavke o sudjelovanju dostavljanjem objektivnih dokaza o neovisnom ponašanju na tržištu. Takvi dokazi mogli bi, osobito, proizaći iz donošenja obvezujuće politike određivanja cijena koja obuhvaća razdoblje povrede.