Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
RIMVYDASA NORKUSA
od 4. lipnja 2026.(1)
Predmet C-41/25
HX, u svojstvu upravitelja u postupku u slučaju nesolventnosti društva Orsay GmbH
protiv
Skarb Państwa, Naczelnik II Urzędu Skarbowego Warszawa-Śródmieście
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Uredba (EU) 2015/848 – Postupci u slučaju nesolventnosti – Članak 6. stavak 1. – Međunarodna nadležnost sudova države članice u kojoj je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti – Tužba radi pobijanja dužnikovih radnji – Parnica pokrenuta protiv poreznog tijela druge države članice – Načelo imuniteta država od sudskih postupaka”
Sadržaj
I. Uvod
II. Pravni okvir
A. Međunarodno pravo
B. Pravo Unije
C. Njemačko pravo
III. Činjenice u glavnom postupku, prethodno pitanje i postupak pred Sudom
IV. Analiza
A. Materijalno područje primjene Uredbe 2015/848
1. Odnos između Uredbe 2015/848 i Uredbe br. 1215/2012
2. Primjena Uredbe 2015/848 na tužbu radi pobijanja dužnikovih radnji koja se odnosi na plaćanja izvršena poreznom tijelu na temelju poreznog zakona
3. Međuzaključak
B. Utjecaj načela imuniteta od sudskih postupaka na koji se poziva protiv tužbe radi pobijanja dužnikovih radnji na izvršavanje nadležnosti suda države članice u kojoj je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti
1. Uvodna razmatranja
a) Odnosi između prava Unije i međunarodnog prava
b) Kvalifikacija radnje, osnove za plaćanja na koja se odnosi tužba radi pobijanja dužnikovih radnji, kao radnje u izvršavanju javnih ovlasti
2. Postojanje načinâ prilagodbe imuniteta od sudskih postupaka u pravnom poretku Unije
3. Primjena načinâ prilagodbe imuniteta od sudskih postupaka u pravnom poretku Unije
a) Razlozi koji se temelje na Uredbi 2015/848
b) Razlozi koji se temelje na primarnom pravu Unije
4. Završna razmatranja
5. Predloženi odgovor
V. Zaključak
I. Uvod
1. „Par in parem non habet imperium” ili „jednak jednakome ne može biti nadređen” izraz je načela međunarodnog običajnog prava o imunitetu od sudskih postupaka. Može li se pozvati na to načelo kako bi se usprotivilo primjeni prava Unije? Konkretno, protivi li se navedenom načelu primjena sekundarnog prava Unije, kako proizlazi iz Uredbe (EU) 2015/848(2) kojom se uređuje međunarodna nadležnost u okviru postupaka u slučaju nesolventnosti, uključujući parnice pokrenute protiv tijela javne vlasti države članice koja nije država u kojoj je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti? Tako se može sažeti bit ovog predmeta pred Sudom.
2. U ovom se predmetu od Suda stoga traži da pruži pojašnjenja o odnosu načela međunarodnog običajnog prava koje se odnosi na imunitet od sudskih postupaka i instrumenta međunarodnog privatnog prava Unije primjenjivog u prekograničnim postupcima u slučaju nesolventnosti, kao i da se općenito zapita o opsegu ovlasti koje su države članice prenijele Uniji, osobito u području njezine politike koja se odnosi na uspostavu područja slobode, sigurnosti i pravde.
II. Pravni okvir
A. Međunarodno pravo
3. U zahtjevu za prethodnu odluku upućuje se na Europsku konvenciju o imunitetu država(3). Određene zainteresirane stranke upućuju i na Konvenciju Ujedinjenih naroda o sudskom imunitetu država i njihove imovine(4), čiji se članci 5. do 8. ističu u svrhu ove analize(5).
B. Pravo Unije
4. U svrhu ove analize relevantne su sljedeće odredbe Uredbe 2015/848: uvodne izjave 2. do 5., 8., 35., 63. i 66., članak 2. točka 12., članak 3. stavci 1. i 2., članak 6. stavci 1. i 2., članak 7. stavak 1. i članak 7. stavak 2. točka (m), članak 16., članak 53., članak 54. stavak 1. i članak 55. stavak 1.
C. Njemačko pravo
5. Člankom 129. Insolvenzordnunga (Zakon o nesolventnosti), naslovljenim „Načelo”, predviđa se:
„(1) ,Insolvenzverwalter’ [upravitelj u postupku u slučaju nesolventnosti] može pobijati, u skladu s uvjetima iz članaka 130. do 146., pravne radnje na štetu vjerovnikâ koje su izvršene prije pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti.
(2) Propuštanje se smatra pravnom radnjom.”
6. Člankom 130. Zakona o nesolventnosti, naslovljenim „Kongruentno namirenje”, određuje se:
„(1) Tužba se može podnijeti protiv svake pravne radnje kojom se vjerovniku u slučaju nesolventnosti dodjeljuje ili omogućuje dobivanje jamstva ili namirenje:
1. ako je ta radnja izvršena u razdoblju od tri mjeseca prije podnošenja prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti i ako je na dan njezina izvršenja dužnik bio nesolventan, a vjerovnik je znao za nesolventnost; ili
2. ako je ta radnja izvršena nakon podnošenja prijedloga za pokretanje postupka i ako je na dan njezina izvršenja vjerovnik znao za nesolventnost ili prijedlog za pokretanje postupka.
[…]
(2) Saznanje o nesolventnosti ili prijedlogu za pokretanje postupka jednako je poznavanju okolnosti koje nužno dovode do zaključka o nesolventnosti ili o prijedlogu za pokretanje postupka.
(3) Pretpostavlja se da je osoba koja je bila bliska dužniku u trenutku radnje (članak 138.) znala za nesolventnost ili za prijedlog za pokretanje postupka.”
III. Činjenice u glavnom postupku, prethodno pitanje i postupak pred Sudom
7. Društvo Orsay GmbH, sa sjedištem u Njemačkoj, podnijelo je 25. studenoga 2021. Amtsgerichtu Offenburg (Općinski sud u Offenburgu, Njemačka) prijedlog za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti. Dopisom od 29. studenoga 2021. društvo Orsay obavijestilo je poljsku državnu riznicu o tom prijedlogu.
8. Društvo Orsay je 17. i 24. prosinca 2021. poljskoj državnoj riznici uplatilo iznose od 2 773 179 poljskih zlota (oko 590 000 eura) odnosno 3 557 487 poljskih zlota (oko 768 000 eura). Te je iznose dugovalo na temelju poreza na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) za listopad i studeni 2021. u pogledu robe uvezene u Poljsku iz trećih zemalja.
9. Amtsgericht Offenburg (Općinski sud u Offenburgu) pokrenuo je 26. siječnja 2022. postupak u slučaju nesolventnosti nad društvom Orsay. Taj sud povjerio je 1. studenoga 2022. upravljanje društvom Orsay osobi HX kao upravitelju u postupku u slučaju nesolventnosti.
10. Osoba HX podnijela je tužbu njemačkom prvostupanjskom sudu protiv poljske državne riznice u svrhu djelomičnog povrata iznosa plaćenih na temelju PDV-a nakon podnošenja prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti. Prema mišljenju osobe HX, tim je plaćanjima smanjena nesolvencijska masa na štetu ostalih vjerovnika društva Orsay. Stoga bi isplaćeni iznosi trebali biti vraćeni i dodani toj masi.
11. Međutim, prvostupanjski sud i žalbeni sud smatrali su, s obzirom na iznimku imuniteta od sudskih postupaka na koju se pred njima pozvala poljska državna riznica, da je tužba nedopuštena jer njemački sudovi nisu nadležni za odlučivanje o njoj zbog imuniteta od sudskih postupaka koji je imala poljska državna riznica. Osoba HX podnijela je reviziju Bundesgerichtshofu (Savezni vrhovni sud, Njemačka), koji je sud koji je uputio zahtjev.
12. Taj sud pita o izvršavanju svoje sudske nadležnosti za odlučivanje o tužbi radi pobijanja dužnikovih radnji podnesenoj protiv poljskog poreznog tijela. Konkretno, podsjeća na načelo međunarodnog običajnog prava prema kojem se sudska nadležnost jedne države ne proteže na drugu državu, osobito kad je riječ o radnjama iure imperii koje su obuhvaćene suverenitetom druge države. Sud koji je uputio zahtjev podsjeća na to da se, prema njegovoj sudskoj praksi, odustajanje od imuniteta države može provesti sklapanjem međunarodnog ugovora, privatnopravnog ugovora ili pak davanjem izričite izjave u okviru određenog sudskog postupka pred sudom. Međutim, Uredba 2015/848 nije nadređena tim općim pravilima međunarodnog prava. Stoga postavlja pitanje predviđa li se člankom 6. stavkom 1. Uredbe 2015/848 prešutno odustajanje država članica od njihova imuniteta od sudskih postupaka u okviru postupaka u slučaju nesolventnosti i postupaka koji su s njima usko povezani, kao što su tužbe radi pobijanja dužnikovih radnji.
13. U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članak 6. stavak 1. [Uredbe 2015/848] tumačiti na način da isti u pogledu priznavanja stranih postupaka u slučaju nesolventnosti sadržava prešutno odustajanje država članica […] od načela imuniteta država za parnice u kojima upravitelj [u postupku] u slučaju nesolventnosti u skladu s primjenjivim zakonodavstvom o nesolventnosti ističe da su pravne radnje prema državi članici pobojne jer su štetne za vjerovnike?”
14. Tajništvo Suda zaprimilo je odluku kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku 23. siječnja 2025. Austrijska, talijanska i poljska vlada te Europska komisija podnijele su pisana očitovanja. Na raspravi održanoj 9. veljače 2026. usmena očitovanja iznesena su u ime tih zainteresiranih stranaka, Komisije te španjolske i francuske vlade.
IV. Analiza
15. Sud koji je uputio zahtjev jedinim pitanjem koje je uputio Sudu u ovom predmetu u biti želi znati treba li članak 6. stavak 1. Uredbe 2015/848 tumačiti na način da sadržava prešutno odustajanje država članica od načela imuniteta od sudskih postupaka za parnice kao što je tužba radi pobijanja dužnikovih radnji.
16. U svojim pisanim i usmenim očitovanjima zainteresirane stranke i Komisija ne slažu se oko odgovora koji treba dati na prethodno pitanje.
17. Prije nego što započnem s analizom pitanja upućenog u ovom predmetu, podsjećam na to da je njegova posebnost u okolnostima koje se odnose, s jedne strane, na osnovu tražbine koju je dužnik podmirio nakon podnošenja prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti, odnosno poreznu tražbinu i, s druge strane, na svojstvo vjerovnika, koji je postao tuženik u glavnom predmetu, odnosno poreznog tijela države članice koja nije država u kojoj je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti(6).
18. Kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, kao prvo, otklonit ću sve nesigurnosti u pogledu primjene Uredbe 2015/848 na tužbu radi pobijanja dužnikovih radnji podnesenu protiv poreznog tijela države članice koja nije država u kojoj je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti. Konkretno, dokazat ću da se članak 6. stavak 1. te uredbe doista primjenjuje na tu tužbu. Kao drugo, ispitat ću utjecaj načela imuniteta od sudskih postupaka na koji se poziva protiv tužbe radi pobijanja dužnikovih radnji na izvršavanje nadležnosti sudova države članice u kojoj je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti. Konkretno, podsjetit ću na povezanost prava Unije s međunarodnim pravom i potvrditi da se tužba radi pobijanja dužnikovih radnji o kojoj je riječ u glavnom postupku odnosi na plaćanja izvršena na temelju radnje u izvršavanju javnih ovlasti. Stoga ću iznijeti ne samo razloge zbog kojih smatram da se načelo imuniteta od sudskih postupaka može prilagoditi u pravnom poretku Unije, nego i one na temelju kojih zaključujem da takva prilagodba postoji u okviru Uredbe 2015/848.
A. Materijalno područje primjene Uredbe 2015/848
19. Talijanska vlada u biti tvrdi, kao što je to potvrdila na raspravi, da situacija kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku nije obuhvaćena područjem primjene Uredbe 2015/848 jer se na nju primjenjuju ograničenja predviđena Uredbom (EU) br. 1215/2012(7), koja se mogu prenijeti na Uredbu 2015/848 jer je Uredba br. 1215/2012 opća uredba. Usto, porezna tijela uključena su u postupke u slučaju nesolventnosti samo u dijelu u kojem se oni odnose na njihove tražbine u svojstvu vjerovnikâ.
20. U tom pogledu najprije valja ispitati odnos između Uredbe 2015/848 i Uredbe br. 1215/2012 te, konkretno, pitanje primjenjuju li se ograničenja područja primjene predviđena Uredbom br. 1215/2012 na Uredbu 2015/848, a tek potom analizirati je li situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku obuhvaćena područjem primjene potonje uredbe.
1. Odnos između Uredbe 2015/848 i Uredbe br. 1215/2012
21. Jasno je da, ako se Uredba 2015/848, o čijem tumačenju sud koji je uputio zahtjev upućuje pitanje, ne primjenjuje na tužbu radi pobijanja dužnikovih radnji koju je upravitelj u postupku nesolventnosti podnio u državi članici u kojoj je pokrenut postupak protiv poreznog tijela druge države članice, više neće biti potrebno analizirati može li se to porezno tijelo pozvati na svoj imunitet od sudskih postupaka kako bi spriječilo sud koji je uputio zahtjev da izvrši svoju međunarodnu nadležnost. Međutim, kao što ću to navesti u nastavku, ne slažem se s pridržajima talijanske vlade o neprimjenjivosti Uredbe 2015/848 na situaciju o kojoj je riječ u glavnom postupku.
22. Čini mi se da je pitanje odnosa između Uredbe 2015/848 i Uredbe br. 1215/2012 izričito uređeno tim uredbama i sudskom praksom u tom području. Naime, u skladu s člankom 1. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012 ona se primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima. Iz njezina područja primjene isključeni su porezni, carinski i upravni predmeti i odgovornost države za radnje ili propuste u izvršavanju javnih ovlasti (acta iure imperii). Štoviše, njezinim člankom 1. stavkom 2. točkom (b) iz njezina područja primjene izričito se isključuju stečaj, postupci u vezi s likvidacijom nesolventnih trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba, postupci prisilnog poravnanja i slični postupci. Suprotno tomu, ti su postupci obuhvaćeni područjem primjene Uredbe 2015/848, kao što se to predviđa njezinim člankom 1. stavkom 1., naslovljenim „Područje primjene”.
23. U tom pogledu podsjećam na to da to isključenje, kad je riječ o tim područjima, već proizlazi iz Konvencije iz Bruxellesa(8) i naknadno donesenih uredbi, odnosno Uredbe (EZ) br. 44/2001(9) i Uredbe br. 1215/2012, koja je trenutačno na snazi, i, kad je riječ o postupcima u slučaju nesolventnosti, Uredbe (EZ) br. 1346/2000(10), koja je zamijenjena i stavljena izvan snage Uredbom 2015/848.
24. Usto, u izvješću Virgós/Schmit(11) naglašava se da se postupkom u slučaju nesolventnosti, koji je kolektivni postupak, zahtijeva da pravne situacije budu jasno utvrđene, što se može utvrditi samo pravnim instrumentom donesenim među državama članicama ugovarateljicama(12). Naime, s obzirom na posebnu i iznimnu prirodu pravila o nesolventnosti u odnosu na prirodu općih pravila građanskog i trgovačkog prava, sasvim je opravdano da su pravila o međunarodnoj nadležnosti koja se odnose na postupke u slučaju nesolventnosti jasno razdvojena od pravila u građanskim i trgovačkim stvarima.
25. Stoga iz sudske prakse Suda u biti proizlazi da pravne instrumente koji se odnose na utvrđivanje međunarodne nadležnosti, s jedne strane, u građanskim i trgovačkim stvarima i, s druge strane, u postupcima u slučaju nesolventnosti treba tumačiti na način da se izbjegnu sva preklapanja pravnih pravila koja ti tekstovi propisuju kao i sve pravne praznine(13). Naime, tužbe koje su isključene na temelju uredbe o međunarodnoj nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima obuhvaćene su područjem primjene uredbe o međunarodnoj nadležnosti u postupcima u slučaju nesolventnosti. Isto tako, tužbe koje ne ulaze u područje primjene potonje uredbe ulaze u područje primjene uredbe o građanskim i trgovačkim stvarima(14), pod uvjetom da je ta uredba primjenjiva(15).
26. To rješenje kodificirano je prilikom preinake provedene Uredbom 2015/848 kojom se, osim razgraničenja regulatornih područja primjene postupaka, s jedne strane, u slučaju nesolventnosti i, s druge strane, u građanskim i trgovačkim stvarima sada izričito predviđa da bi se tumačenjem Uredbe 2015/848 trebale u što je moguće većoj mjeri izbjegavati regulatorne rupe između te uredbe i Uredbe 1215/2012(16). Stoga je logično da se ograničenja koja se odnose na područja isključena iz područja primjene Uredbe br. 1215/2012, navedena u točki 22. ovog mišljenja, ne mogu prenijeti u okviru primjene Uredbe 2015/848.
27. Kako bi se mogao primijeniti prethodni zaključak, valja ipak provjeriti da je situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku doista obuhvaćena materijalnim područjem primjene Uredbe 2015/848.
2. Primjena Uredbe 2015/848 na tužbu radi pobijanja dužnikovih radnji koja se odnosi na plaćanja izvršena poreznom tijelu na temelju poreznog zakona
28. U skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe 2015/848, koji se odnosi na nadležnost sudova države u kojoj je pokrenut postupak za odlučivanje o tužbi radi pobijanja dužnikovih radnji, dvostruki kriterij koji je relevantan kako bi se zaključilo da je ova tužba uključena u područje primjene te uredbe jest pravna osnova navedene tužbe i stupanj povezanosti sudske tužbe i stečajnog postupka, tako da su ti sudovi nadležni za odlučivanje o tužbi koja izravno proizlazi iz stečajnog postupka i koja je s njime usko povezana(17).
29. Drugim riječima, iz teksta članka 6. stavka 1. Uredbe 2015/848, u vezi s člankom 1. stavkom 1. i člankom 3. stavkom 1. te uredbe, nikako ne proizlazi da su za potrebe određivanja njezina područja primjene relevantne kontekstualne okolnosti kao što su one koje se javljaju u glavnom predmetu, odnosno one povezane s osnovom podmirene tražbine (porezna tražbina) ili pak sa svojstvom vjerovnika (porezno tijelo, tuženik iz glavnog postupka)(18). Međutim, nije sporno da se glavni predmet odnosi na parnicu koja izravno proizlazi iz postupka u slučaju nesolventnosti, pri čemu je tužba radi pobijanja dužnikovih radnji uostalom jedini primjer takve parnice navedene u članku 6. stavku 1. Uredbe 2015/848. Stoga je ta tužba obuhvaćena područjem primjene te uredbe.
30. Čini mi se da se taj zaključak može potvrditi kontekstom i ciljevima Uredbe 2015/848.
31. Podsjećam na to da takozvane tužbe „radi pobijanja dužnikovih radnji” obuhvaćaju širok raspon tužbi kojima je na temelju dužnikove nesolventnosti cilj osporiti pravne poslove i radnje koje je izvršio taj dužnik. Točno je da ti pravni poslovi i radnje, koji su građanske ili trgovinske prirode, zauzimaju važno mjesto u dužnikovu životu i tako utječu na njegova novčana sredstva i eventualno dovode do posljedica kad se suočava s nesolventnošću. Međutim, s obzirom na to da dužnici obavljaju građanske i trgovačke aktivnosti, na njih se primjenjuje i veći skup obveza, osobito porezne prirode. Stoga se čini sasvim mogućim da su, osim tražbina koje se odnose na pravne poslove i radnje u građanskim i trgovačkim stvarima, tražbine koje se temelje na drugim obvezama, osobito one porezne prirode, obuhvaćene područjem primjene Uredbe 2015/848 kad se na njih odnosi tužba radi pobijanja dužnikovih radnji.
32. U tom se pogledu člankom 2. točkom 12. Uredbe 2015/848, koji se odnosi na definiciju „stranog vjerovnika” izričito predviđa da taj pojam obuhvaća porezna tijela država članica koje nisu država u kojoj je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti. Točno je da se u toj uredbi ta definicija upotrebljava u odredbama koje se odnose, među ostalim, na pravo na prijavu tražbina i stoga se odnose na situacije suprotne onoj u kojoj se nalazi poljsko porezno tijelo u glavnom predmetu. Međutim, ne smatram da je relevantan kriterij razlikovanje primjene pravila o nadležnosti u postupcima u slučaju nesolventnosti ovisno o svojstvu stranih vjerovnika u postupku pred sudom ili pak ovisno o pravu koje ti strani vjerovnici ostvaruju, odnosno pravu na prijavu tražbina ili pravima obrane kad se od njih traži da vrate tražbine koje je platio dužnik sa zadržanim ovlastima(19).
33. Usto, čini mi se da se ciljevima koji se nastoje postići Uredbom 2015/848 protivi to da se primjena njezina članka 6. stavka 1. isključi u slučaju tužbe radi pobijanja dužnikovih radnji podnesene protiv poreznog tijela u svrhu povrata plaćanja izvršenih na temelju PDV-a na način da ta primjena ovisi o kriteriju koji se odnosi na svojstvo stranih vjerovnika ili pravo koje ti vjerovnici ostvaruju. Naime, tom se uredbom nastoji osigurati učinkovito upravljanje postupcima u slučaju nesolventnosti(20), pri čemu se prednost daje vjerovnicima(21), i promicati načelo jednakog položaja vjerovnika(22). Međutim, ti se ciljevi ne bi mogli postići ako bi se primjenjiv pravni sustav određivao na temelju prethodno navedenog kriterija.
34. Naposljetku, ciljevi predvidljivosti sudske nadležnosti u području nesolventnosti i stoga pravne sigurnosti idu u prilog tumačenju prema kojem se Uredba 2015/848 primjenjuje kad se tužba radi pobijanja dužnikovih radnji temelji na nesolventnosti i podnesena je protiv tuženika koji ima status poreznog tijela države članice koja nije država u kojoj je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti. Naime, usklađivanje u Uniji pravila o sudskoj nadležnosti za odlučivanje o tužbama za pobijanje zbog insolventnosti pridonosi ostvarivanju tih ciljeva(23), koje bi moglo biti ugroženo ako bi se primjena pravnog sustava predviđenog tom uredbom razlikovala ovisno o prirodi porezne tražbine i svojstvu vjerovnika.
35. Iz toga slijedi da bi se isključenjem iz područja primjene Uredbe 2015/848 tužbe radi pobijanja dužnikovih radnji podnesene protiv porezne uprave države članice koja nije država u kojoj je pokrenut postupak neopravdano umanjio doseg te uredbe i ono bi bilo protivno ciljevima koji se nastoje postići tom uredbom.
3. Međuzaključak
36. S obzirom na sva prethodna razmatranja, smatram, s jedne strane, da se ograničenja predviđena Uredbom br. 1215/2012 ne mogu prenijeti na postupke u slučaju nesolventnosti koji su obuhvaćeni pravilima koja odstupaju od onih predviđenih u građanskim i trgovačkim stvarima i koja su obuhvaćena Uredbom 2015/848. S druge strane, članak 6. stavak 1. potonje uredbe primjenjuje se kad je tužba radi pobijanja dužnikovih radnji podnesena protiv plaćanja izvršenog poreznoj upravi države članice koja nije država u kojoj je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti.
37. S obzirom na prethodno navedeni zaključak, u nastavku ću analizirati doseg imuniteta od sudskih postupaka u pravnom poretku Unije i njegov odnos s člankom 6. stavkom 1. Uredbe 2015/848 kako bi se utvrdilo protivi li se tom imunitetu od sudskih postupaka to da sud koji je uputio zahtjev izvršava sudsku nadležnost predviđenu tom uredbom.
B. Utjecaj načela imuniteta od sudskih postupaka na koji se poziva protiv tužbe radi pobijanja dužnikovih radnji na izvršavanje nadležnosti suda države članice u kojoj je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti
38. Odgovor na pitanje suda koji je uputio zahtjev u ovom predmetu dovodi me do toga da ispitam postojanje načina odustajanja od imuniteta od sudskih postupaka u pravnom poretku Unije i njihove posljedice. U tom ispitivanju trebat će uzeti u obzir nekoliko parametara prava Unije koji se temelje na primarnom pravu i Uredbi 2015/848, pri čemu ipak treba početi s nekoliko uvodnih razmatranja.
1. Uvodna razmatranja
39. U tu svrhu najprije valja podsjetiti na način na koji se u pravu Unije tumači opće međunarodno pravo, u njegovu običajnom obliku(24), i na posebnosti prava Unije. Nadalje, valja dati pojašnjenja o kvalifikaciji radnje koja služi kao osnova za plaćanja koja upravitelj u postupku nesolventnosti nastoji vratiti podnošenjem tužbe radi pobijanja dužnikovih radnji.
a) Odnosi između prava Unije i međunarodnog prava
40. Podsjećam na to da je Unija subjekt međunarodnog prava i da je u tu svrhu nositelj međunarodnih prava i da ima međunarodne obveze. Konkretno, dužna je poštovati opće međunarodno pravo kojeg je dio. Usto, treba osigurati da njezine države članice poštuju međunarodna pravila kako ih ne bi prisilila na to da povrijede obveze koje proizlaze iz instrumenata kodifikacije u kojima sudjeluju(25).
41. U tom se pogledu u članku 3. stavku 5. UEU-a, kojim se sada kodificira sudska praksa Suda(26), navodi da Unija u svojim odnosima s ostatkom svijeta doprinosi strogom poštovanju i razvoju međunarodnog prava. Slijedom toga, pri donošenju akta dužna je poštovati međunarodno pravo u cjelini, uključujući međunarodno običajno pravo koje obvezuje institucije Unije(27).
42. S obzirom na navedeno, Unija, koja zasigurno dijeli „genetiku” s međunarodnim organizacijama po svojem konvencionalnom stvaranju, međunarodnoj pravnoj osobnosti, državnom sastavu, definiciji svojih ovlasti ili pak međunarodnom djelovanju, jedinstven je subjekt međunarodnog prava čija se posebnost ne može svesti na običnu međunarodnu organizaciju a da pritom ne čini državu(28).
43. Sud je u više navrata odlučio da joj se osnivačkim ugovorima Unije(29) dodjeljuje novi autonoman pravni poredak čije poštovanje mora sama osigurati(30). Ta autonomija prava Unije, kako u odnosu na pravo država članica tako i u odnosu na međunarodno pravo, opravdana je zbog bitnih značajki Unije i njezina prava koje se odnose, među ostalim, na Unijino ustavno ustrojstvo kao i na samu prirodu tog prava. Pravo Unije, naime, obilježava okolnost da je ono autonoman izvor prava uspostavljen Ugovorima i da je nadređeno u odnosu na pravo država članica, kao i izravan učinak niza odredaba primjenjivih na njihove državljane i njih same. Takve su značajke dovele do strukturirane mreže načela, pravila i međuovisnih pravnih odnosa koji uzajamno povezuju samu Uniju i njezine države članice kao i države članice međusobno(31).
44. Ta autonomija, koja je prije svega svojstvena za odnos između prava Unije i prava država članica(32), također znatno utječe na percepciju pravnih odnosa među državama članicama unutar Unije i, in fine, na zaključak koji treba izvesti u pogledu posljedice koju za te pravne odnose ima odnos između međunarodnog običajnog prava i prava Unije. Naime, države članice Unije imaju obveze s gledišta pravnog poretka Unije, kao i s gledišta međunarodnog prava.
45. U tom pogledu nisam prvi koji prepoznaje postojanje osjetljivog odnosa između obveza Unije, s jedne strane, da poštuje međunarodno pravo i, s druge strane, da osigura svoju autonomiju ili pak važnost održavanja ravnoteže između očuvanja ustavnog identiteta Unije i jamčenja toga da pravo Unije ne postane neprijateljski nastrojeno prema međunarodnoj zajednici, nego da je njezin aktivni element(33). Stoga, kako bi se osiguralo usklađeno supostojanje obveza i pravnih pravila koja proizlaze iz dvaju različitih pravnih poredaka, ni pravo Unije ni međunarodno pravo, a osobito običajno pravo ne mogu se koristiti za izbjegavanje obveza u drugom pravnom poretku o kojem je riječ.
46. Kad je općenito riječ o međunarodnom običaju, on se može definirati kao „normativni postupak koji dovodi do stvaranja norme međunarodnog prava, u početku nepisane. […] [o]bičaj je rezultat spoja stvarne prakse i toga da države prihvate pravnu i stoga obvezujuću prirodu ponašanja koja predstavljaju takvu praksu (opinio juris sive necessitatis)”(34). Prema tome, on je posebna tvorevina jer njegovo postojanje ne ovisi o pristanku njegovih adresata(35). Kad je riječ o odstupanju od međunarodnog običaja, ono dolazi u obzir samo u okviru odnosa inter partes jer taj običaj, s obzirom na to da je opće primjene, uvijek obvezuje treće osobe koje nisu pristale na primjenu pravila različitog od međunarodnog običajnog prava(36).
47. Kad je konkretno riječ o imunitetu od sudskih postupaka, valja podsjetiti na to da taj imunitet, koji je utvrđen međunarodnim običajnim pravom, štiti države od njihovih kaznenih progona pred stranim sudovima. Sud je smatrao da taj imunitet, koji se temelji na načelu „par in parem non habet imperium” prema kojem jednak jednakome ne može biti nadređen, s obzirom na međunarodnu praksu, nema apsolutnu vrijednost. Naime, prepoznaje se ovisno o prirodi izvršenih radnji. Konkretno, njegovu je primjenu moguće isključiti ako se sudski postupak odnosi na djelovanja koja ne spadaju u okvir provođenja javnih ovlasti, odnosno radnje iure gestionis, ali se načelno priznaje ako se spor odnosi na suvereno djelovanje izvršeno iure imperii. To tumačenje dosega načela imuniteta od sudskih postupaka proizlazi iz ustaljene sudske prakse(37).
48. S obzirom na navedeno, sada valja dati nekoliko pojašnjenja o kvalifikaciji radnje koja služi kao osnova za plaćanja koja upravitelj u postupku nesolventnosti nastoji vratiti u glavnom predmetu i posljedice koje iz toga proizlaze za rješavanje problematike koja se javlja u ovom predmetu.
b) Kvalifikacija radnje, osnove za plaćanja na koja se odnosi tužba radi pobijanja dužnikovih radnji, kao radnje u izvršavanju javnih ovlasti
49. Kao što se na to već podsjetilo, iz sudske praske Suda proizlazi da se na imunitet od sudskih postupaka može pozvati samo ako je riječ o radnji u izvršavanju javnih ovlasti.
50. U tom pogledu nema nikakve dvojbe da su tužba radi pobijanja dužnikovih radnji i pravo na povrat ostvareno u njezinu okviru obuhvaćeni pravilima o nesolventnosti. Ne postoji ni nikakva dvojba da se plaćanja koja se duguju na temelju PDV-a i koja su izvršena poreznoj upravi, čiji opoziv traži upravitelj u postupku nesolventnosti, temelje na poreznom zakonu države članice Unije koja nije država u kojoj je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti. Međutim, očito je da mogućnost nalaganja i plaćanja poreza na ime PDV-a proizlazi, u punom smislu riječi, iz suverenih ovlasti države. Takve ovlasti pripadaju javnoj ovlasti radi organizacije njezinih poreznih prihoda o kojima općenitije ovise javne financije. Tako se u ovom slučaju susreću dva pravna odnosa, na način da se tužbom radi pobijanja dužnikovih radnji nastoje vratiti plaćanja primljena na temelju radnje u izvršavanju javnih ovlasti.
51. Sud koji je uputio zahtjev skreće pozornost Suda, čak i ako se on s tim ne slaže, na stajalište dijela njemačke pravne teorije koja predlaže da bi se, kad je riječ o tužbi radi pobijanja dužnikovih radnji podnesenoj protiv plaćanja izvršenog na temelju poreznog prava, moglo smatrati da nije riječ o radnji u izvršavanju javnih ovlasti. Pravo na povrat ostvareno u okviru tužbe radi pobijanja dužnikovih radnji u biti se ne temelji na prethodnom pravnom odnosu između nesolventnog dužnika i protivnika pobijanja u tužbi radi pobijanja dužnikovih radnji.
52. Međutim, smatram da takav zaključak nije u skladu s primjenom kriterija proizišlih iz sudske prakse Suda, na koju se podsjeća u točki 47. ovog mišljenja. Naime, odlučujući kriterij za kvalifikaciju radnje je izvor tužiteljeva zahtjeva. Konkretno, riječ je o tome da se utvrdi proizlazi li taj zahtjev iz radnje u izvršavanju javnih ovlasti. Suprotno tomu, priroda tužbe koju je podnio tužitelj nije važna u svrhu te kvalifikacije. Stoga se smatra da je tužba kojom se nastoji ishoditi novčana naknada imovinske i neimovinske štete nanesene tužiteljima – odnosno građanska tužba u punom smislu riječi – isključena iz područja primjene Konvencije iz Bruxellesa upravo zato što je podnesena protiv radnje u izvršavanju javnih ovlasti(38).
53. Smatram da se ta sudska praksa u potpunosti može primijeniti na situaciju o kojoj je riječ u glavnom postupku. Naime, kako bi se utvrdilo kvalificira li se radnja kao iure imperii ili iure gestionis, valja se osloniti ne na prirodu prava ostvarenog u okviru postupka ni na prirodu tužbe podnesene nacionalnim sudovima, nego na prirodu radnje čiji se opoziv traži(39).
54. U tom je pogledu važno naglasiti da na postojanje poreznog duga i, općenitije, državnu nadležnost za utvrđivanje iznosa tog duga ne može utjecati tužba kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku. Naime, sudovi države članice u kojoj je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti ne trebaju ocijeniti zakonitost poreza jer ta zakonitost nije relevantna u okviru tužbi radi pobijanja dužnikovih radnji. Međutim, izvršavanje te nadležnosti ovisi o pravu države članice u kojoj je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti, koje stoga određuje trenutak u kojem to izvršavanje može proizvesti svoje učinke. Samo se na taj način poreznom tijelu druge države članice može naložiti da vrati iznose naplaćene prilikom izvršavanja svojih javnih ovlasti.
55. Stoga bi u najmanju ruku bilo umjetno usredotočiti se na prirodu prava ostvarenog u okviru tužbe radi pobijanja dužnikovih radnji ili pak na prirodu same te tužbe kako bi se prikrila stvarna priroda radnje čije se poništenje traži, u ovom slučaju naplate PDV-a. Zauzimanje drukčijeg stajališta imalo bi vrlo upitne posljedice i za doseg načela imuniteta od sudskih postupaka u pravnom poretku Unije.
56. S jedne strane, postoji opasnost da bi se oduzeo smisao samoj razlici između radnji iure imperii i iure gestionis ako bi se sada oslanjalo na prirodu ostvarenog prava ili tužbu podnesenu protiv takvih radnji. Konkretno, kad bi se od ustaljene prakse koja se odnosi na kvalifikaciju tih radnji odstupilo na potpuno nov način u okviru postupaka u slučaju nesolventnosti, time bi se zasjenilo, s pravnog gledišta, državu članicu koja se poziva na imunitet od sudskih postupaka(40). S druge strane, takvim bi se zaključkom time stvorila pravna nesigurnost jer bi se kvalifikacija radnji iure imperii ili iure gestionis mogla mijenjati ovisno o području o kojem je riječ(41).
57. S obzirom na navedeno, valja utvrditi da bi, ako bi se u ovom predmetu slijedila praksa razlikovanja radnji iure imperii i iure gestionis, analiza trebala dovesti do zaključka prema kojem se imunitetu od sudskih postupaka protivi to da sud koji je uputio zahtjev izvršava sudsku nadležnost predviđenu Uredbom 2015/848 jer su plaćanja koja upravitelj u postupku nesolventnosti želi opozvati u korist nesolvencijske mase izvršena na temelju radnje iure imperii koju je izvršila država članica koja nije država u kojoj je pokrenut postupak. Međutim, zbog razloga koje ću iznijeti u nastavku smatram da je situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku očito složenija, tako da kvalifikacija radnje kao iure imperii ne može automatski dovesti do toga da se isključi izvršavanje međunarodne nadležnosti suda koji je uputio zahtjev.
58. U analizi koja slijedi najprije ću ispitati postojanje načinâ prilagodbe imuniteta od sudskih postupaka u pravnom poretku Unije, a zatim njihovu eventualnu primjenu u situaciji o kojoj je riječ u glavnom postupku.
2. Postojanje načinâ prilagodbe imuniteta od sudskih postupaka u pravnom poretku Unije
59. Nije sporno da u međunarodnom običajnom pravu postoje tri oblika izričitog odustajanja od imuniteta koja mogu proizlaziti iz međunarodnog sporazuma, pisanog ugovora ili izjave pred sudom ili komunikacije u određenom postupku. Nije sporno ni da, i dalje u okviru međunarodnog običajnog prava, takvo odustajanje može biti prešutno ako se može izvesti iz međunarodnog sporazuma ili ugovora.
60. Prema mišljenju vlada država članica, kao što su to pojasnile na raspravi, u pravnom poretku Unije može biti valjano samo izričito odustajanje od imuniteta od sudskih postupaka koje su izrazile same države članice. Stoga takvo odustajanje ne može biti sadržano u aktu sekundarnog prava niti može biti prešutno. Naime, Unija, koja ima pravnu osobnost, nema opću nadležnost da ga se odreče u njihovo ime.
61. U tom pogledu, na prvom mjestu, podsjećam na to da je Unija tvorevina svojih država članica. Ona proizlazi iz njihove želje, izražene u obvezujućim sporazumima koje su same donijele, odnosno trenutačno u UEU-u i UFEU-u, kojima se utvrđuju ciljevi koje Unija nastoji postići, pravila rada njezinih institucija, postupci odlučivanja i odnos između Unije i njezinih država članica(42). Uostalom, na temelju te želje država članica Uniji su postupno dodijeljene ovlasti koje su joj te države odlučile prenijeti i dodijeljena joj je pravna osobnost drukčija od pravne osobnosti njezinih članica.
62. I dalje na temelju njihove želje, države članice tako su pristale ograničiti svoja suverena prava u korist pravnog poretka Unije, i to u sve širim područjima(43). To ograničenje suverenih prava izravna je posljedica prijenosa ovlasti u područjima predviđenima Ugovorima iz njihova unutarnjeg pravnog poretka u korist pravnog poretka Unije. Iako je ograničenje prava država članica, protiv kojeg se one ne mogu pozvati na naknadni jednostrani akt koji nije u skladu s pravom Unije, konačno, ono je ipak ograničeno Ugovorima.
63. Očito je da ograničenje suverenih prava država članica u korist pravnog poretka Unije na temelju prijenosa ovlasti Uniju ne čini državom niti državama članicama u potpunosti uskraćuje njihovu suverenost. Naime, te države postaju integrirane na način da su se uključile „u proces zajedničkog ostvarivanja suvereniteta, uključujući u područjima koja se odnose na njihove bitne odrednice”(44).
64. S obzirom na navedeno, države članice ipak ostaju „gospodarice Ugovorâ” jer ih jedine mogu revidirati(45) i, općenitije, one su suverene u klasičnom smislu jer imaju ovlast donijeti odluku o samom članstvu u Uniji(46). Isto tako, države članice čuvaju svoju suverenost, osobito kad je riječ o „njihov[im] nacionaln[im] identitet[ima], koji su neodvojivo povezani s njihovim temeljnim političkim i ustavnim strukturama, uključujući regionalnu i lokalnu samoupravu […] [i] temeljne državne funkcije”(47).
65. U tom pogledu, iako imunitet od sudskih postupaka nedvojbeno predstavlja važan aspekt državnog suvereniteta s unutarnjeg(48) i vanjskog gledišta(49), on se nalazi između, s jedne strane, tog ograničenja suverenih prava prijenosom određenih ovlasti Uniji i, s druge strane, tog suvereniteta koji „se nastavlja te i dalje postoji za državu članicu Unije”(50). Logično je da se pristupanje Uniji može shvatiti na način da države članice prihvaćaju ograničenje svojeg unutarnjeg suvereniteta ili, drugim riječima, slobodu unutarnje organizacije države članice koja sada ovisi o zajedničkoj odluci u područjima utvrđenima Ugovorima.
66. Konkretno, činjenica da Unija izvršava normativne ovlasti umjesto svojih država članica znači da joj odredbe Ugovorâ dopuštaju da u različitim područjima svoje politike djeluje kako bi donijela materijalna pravila na temelju tih ovlasti. Drugim riječima, kako bi te odredbe o nadležnosti Unije proizvodile učinke, Unija je ovlaštena donositi akte sekundarnog prava.
67. S obzirom na navedeno, donošenjem akata sekundarnog prava državama članicama ne oduzimaju se sve ovlasti odlučivanja niti zbog toga te države nestaju iza Unije, u smislu da se to donošenje ne provodi bez sudjelovanja država. Naime, institucionalni „trokut” Unije(51) i postupci za donošenje akata sekundarnog prava osmišljeni su na takav način da je pravno donošenje tih akata nemoguće bez institucionalnog sudjelovanja država članica. Konkretno, to je sudjelovanje osigurano u okviru Vijeća.
68. Stoga, iako je točno da su države članice prenijele svoje ovlasti na Uniju kako bi ona donosila akte sekundarnog prava, ne bi bilo pravno pravilno zaključiti, kao što se čini da to predlažu vlade država članica pred Sudom, da Unija prilikom donošenja tih akata djeluje potpuno neovisno u odnosu na svoje države članice kao zaseban pravni subjekt, pri čemu se isključuje da odustajanje od imuniteta od sudskih postupaka može ne samo postojati u pravnom poretku Unije, nego i proizlaziti iz akta sekundarnog prava. Konkretno, smatram da okolnost prema kojoj se odustajanje može predvidjeti u aktu sekundarnog prava sama po sebi ne sprečava njegovo valjano postojanje u pravu jer Unija djeluje u granicama želje država članica i u skladu sa strukturom donošenja odluka koja tim državama osigurava ovlast suodlučivanja.
69. Na drugom mjestu, stoga se postavlja pitanje o mogućnosti prešutnog odustajanja koje bi se izvelo iz akta sekundarnog prava. U tom bi se pogledu priznavanje zahtjeva za isključivo izričito odricanje od imuniteta od sudskih postupaka moglo činiti neprikladnim za pravo Unije, koje se sastoji od vrlo širokog niza pravila koja se ne mogu svesti na jednostavan poseban sustav s ograničenim materijalnim dosegom, odnosno određen broj međunarodnih ugovora i znatan skup pravila sekundarnog prava. Stoga bi se moglo pokazati jednostavno nemogućim kategorički utvrditi uvjet prema kojem odstupanje od međunarodnog običaja mora biti izričito(52). Usto, valja napomenuti, s obzirom na tu prešutnu prirodu, da se volja za odricanjem ne mora nužno izravno odnositi na sâm imunitet, nego može i proizlaziti iz teksta akta ili njegove logike. Naime, takva želja može se izvesti iz tog akta ili njegove logike ako bi njegova primjena imala utjecaj samo pod uvjetom da odustajanje postoji.
70. Uostalom, u skladu sa stajalištima vlada država članica, napominjem da nije sporno da ni uvjet nužno izričitog odustajanja nema prednost u međunarodnom pravu jer prešutno odustajanje od imuniteta od sudskih postupaka pravno postoji. Međutim, u slučaju u kojem se djelovanje Unije provodi u granicama nadležnosti predviđene Ugovorima, ne vidim razloge, za razliku od vlada država članica, na temelju kojih bi se moglo isključiti da, poput međunarodnog sporazuma sklopljenog između dviju ili više država u međunarodnom pravu, prešutno odustajanje može postojati u pravnom poretku Unije.
71. Prema mojem mišljenju, argumentom koji se temelji na pravnoj osobnosti Unije, koja je drukčija od pravne osobnosti njezinih članica, na koji su se pozvale vlade država članica na raspravi, ne može se dovesti u pitanje prethodno navedeni zaključak. Naime, ta se osobnost izražava onime što odgovara ciljevima dodijeljenima Uniji, čije je područje nadležnosti uređeno Ugovorima. Konkretno, ona omogućuje Uniji da djeluje na unutarnjem (pravo na sklapanje ugovora, stjecanje i prodaju robe te pokretanje sudskog postupka) i međunarodnom planu (osobito na temelju ovlasti za sklapanje međunarodnih sporazuma). Stoga se dodjela pravne osobnosti temeljila na ideji da joj se omogući da „jednoglasno” nastupa na međunarodnoj sceni i da razvije dosljedno i učinkovito vanjsko djelovanje(53), ali ne omogućuje da se isključi izvršavanje ovlasti u skladu sa željom država članica, tako da te države članice potpuno ne nestanu iza Unije, koja ima pravnu osobnost.
72. S obzirom na navedeno, u pravnom poretku Unije, koji obilježava suverenost njezinih država članica koja se može kvalificirati kao „preuređena”(54), ograničenje suverenih prava zbog pripajanja Uniji, koje podrazumijeva to izvršavanje ovlasti, ne dovodi automatski do odustajanja od imuniteta od sudskih postupaka u okviru njezina cijelog pravnog poretka. Naime, takav zaključak, primijenjen u potpunosti na sva područja uređena pravom Unije, time što državama članicama uskraćuje mogućnost da se usprotive tomu da o njima odlučuju sudovi druge države članice, nema nikakvu pravnu osnovu u Ugovorima i u najmanju je ruku neproporcionalan.
73. Drugim riječima, na temelju činjenice da države članice ograničavaju suverena prava u korist pravnog poretka Unije ne može se izvesti zaključak o bilo kakvom općem odustajanju od njihova imuniteta od sudskih postupaka, tako da se to ograničenje može primijeniti u svim područjima utvrđenima Ugovorima u pogledu organizacije određenih područja unutarnje politike tih država.
74. Međutim, kako bi se osigurali ciljevi koje Unija nastoji postići(55), njezina autonomija i poštovanje njezine strukturirane mreže načela, pravila i međuovisnih pravnih odnosa koji uzajamno povezuju samu Uniju i njezine države članice kao i države članice međusobno(56), može se zaključiti da bi međunarodno običajno pravo, u dijelu u kojem se odnosi na načelo imuniteta od sudskih postupaka, trebalo prilagoditi u pravnom poretku Unije. Konkretno, ne može se isključiti, kao prvo, da se u pravu Unije može predvidjeti ad hoc odustajanje od imuniteta od sudskih postupaka i, kao drugo, da to odustajanje može biti ne samo izričito, nego i prešutno, kao što se to predviđa u načinima odustajanja primjenjivima u međunarodnom pravu. Takav se zaključak nalaže tim više s obzirom na potrebu da se osigura usklađeno supostojanje obveza i pravnih pravila koja proizlaze iz dvaju različitih pravnih poredaka na način opisan u točki 45. ovog mišljenja.
3. Primjena načinâ prilagodbe imuniteta od sudskih postupaka u pravnom poretku Unije
75. Smatram da postoje razlozi koji se istodobno temelje na Uredbi 2015/848 i primarnom pravu Unije, a na temelju kojih se može smatrati da se ad hoc i prešutno odustajanje od imuniteta od sudskih postupaka može zaključiti iz te uredbe, što valja analizirati u nastavku.
a) Razlozi koji se temelje na Uredbi 2015/848
76. Najprije podsjećam na to da ni članak 6. stavak 1. Uredbe 2015/848, u vezi s člankom 3. stavkom 1. te uredbe, ni navedena uredba u cjelini ne sadržavaju upućivanje na izričito odustajanje od načela imuniteta od sudskih postupaka država članica Unije kad je tužba radi pobijanja dužnikovih radnji podnesena protiv poreznog tijela države članice koja nije država u kojoj je pokrenut postupak. S obzirom na navedeno, smatram da nekoliko razloga koji proizlaze iz konteksta i ciljeva same uredbe upućuju na to da se to odustajanje može prešutno zaključiti.
77. Na prvom mjestu, podsjećam na to da su zahtjevi koji se odnose na utvrđivanje sudske nadležnosti, u skladu s Uredbom 2015/848, u biti oni prema kojima su sudovi države članice na čijem se državnom području nalazi središte dužnikovih glavnih interesa nadležni za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti(57) i za svaku parnicu koja izravno proizlazi iz postupka u slučaju nesolventnosti i koja je s njim tijesno povezana, poput tužbi radi pobijanja dužnikovih radnji(58). Mjerodavno pravo za postupke u slučaju nesolventnosti i njihove učinke jest pravo države članice na čijem su državnom području takvi postupci pokrenuti(59). Tim se pravom utvrđuju pravila koja se odnose na tražbine koje će se prijaviti u vezi s dužnikovom nesolvencijskom masom i postupanje s tražbinama koje su nastale nakon pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti(60). Nadalje, vjerovnik može prijaviti svoju tražbinu u glavnom postupku u slučaju nesolventnosti i u bilo kojem sekundarnom postupku u slučaju nesolventnosti(61), uključujući porezna tijela država članica(62). Uredbom se na taj način nastoji osigurati jednak položaj svih vjerovnika(63).
78. Naime, kad bi se priznalo da se porezno tijelo, koje se uostalom izričito navodi među stranim vjerovnicima u smislu članka 2. točke 12. Uredbe 2015/848, može pozvati na svoj imunitet od sudskih postupaka u okviru spora kao što je onaj u glavnom postupku, to bi imalo za posljedicu stvaranje nejednakosti među vjerovnicima, suprotno ciljevima Uredbe 2015/848. Doista, poljska porezna uprava dobila bi cijelu tražbinu prije vjerovnika, dok bi svi ostali vjerovnici imali pravo samo na isplatu proporcionalnu svojoj tražbini i, osim toga, ovisno o njihovu isplatnom redu. Usto, očito je da se nacionalna porezna tijela ne bi mogla, za razliku od poljskog poreznog tijela, pozvati na svoj imunitet pred vlastitim nacionalnim sudovima(64).
79. Općenitije, takvim pristupom ugrozila bi se jedinstvena i dosljedna primjena pravila o nadležnosti predviđenih Uredbom 2015/848 jer bi izvršavanje sudske nadležnosti na temelju pravila te uredbe ovisilo o svojstvu tuženika i države članice o kojoj je riječ u kojoj je pokrenut postupak, iako se ni na temelju čega u navedenoj uredbi ne može opravdati takva razlika u postupanju utemeljena na tom svojstvu(65).
80. Na drugom mjestu, iz Uredbe 2015/848 proizlazi da se njezino donošenje smatralo nužnim za postizanje cilja učinkovitog i djelotvornog funkcioniranja postupaka u slučaju nesolventnosti(66), odnosno poboljšavanja učinkovitosti i djelotvornosti tih postupaka koji imaju prekogranične učinke(67). Naime, uzimajući u obzir prekogranične učinke aktivnosti poduzetnika, i stoga s njima povezane postupke u slučaju nesolventnosti, u uredbi se naglašava nužnost koordinacije mjera koje se poduzimaju u vezi s imovinom nesolventnog dužnika. Konkretno, smatralo se potrebnim da odredbe o nadležnosti, priznavanju i mjerodavnom pravu u tom području budu sadržane u mjeri Unije, koja je obvezujuća i izravno primjenjiva u svim državama članicama.
81. U tom je pogledu očito da bi se ta učinkovitost mogla ugroziti ako se tijelo države članice koja nije država u kojoj je pokrenut postupak može pozvati na svoj imunitet od sudskih postupaka. Naime, to protivljenje izvršavanju sudske nadležnosti u okviru Uredbe 2015/848 dovelo bi do neizvršenja povrata u nesolvencijsku masu plaćanja izvršenih stranom vjerovniku, u ovom slučaju poreznom tijelu druge države članice, i nanošenja štete toj masi.
82. Uostalom, Uredbom 2015/848 predviđa se nekoliko odstupanja od pravila koja se u njoj navode. Ta su odstupanja ipak iznimna(68). Konkretno, čini mi se da cijela ta uredba odražava očitu volju zakonodavca Unije da izbjegne svaku prepreku pravosudnoj suradnji među državama članicama u okviru postupaka u slučaju nesolventnosti i pretpostavlja nepostojanje utjecaja radnje iure imperii na izvršavanje nadležnosti u smislu Uredbe 2015/848.
83. Uostalom, čini mi se da se taj zaključak o nepostojanju utjecaja radnje iure imperii na to izvršavanje može potvrditi s obzirom na druge pravne instrumente koji se odnose na sudsku nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima u kojima je zakonodavac Unije iz njihova područja primjene izričito isključio tužbe podnesene protiv države u svrhu utvrđivanja njezine odgovornosti za radnje ili propuste u izvršavanju javnih ovlasti(69). Stoga smatram da postojanje takvog izričitog isključenja u okviru Uredbe 2015/848 odražava volju da se otkloni bilo kakav učinak povezan s radnjama u izvršavanju javnih ovlasti u okviru pravila utvrđenih tom uredbom.
84. Općenitije, kad je riječ o sigurnosti i predvidljivosti prava Unije, dvojim u pogledu logike na kojoj se temelji Uredba 2015/848 kao akt sekundarnog prava čiji je cilj provedba ciljeva utvrđenih u članku 81. UFEU-a. Konkretno, što bi bilo s načelima kojima se uređuju sukobi međunarodne nadležnosti u postupcima u slučaju nesolventnosti kad bi se državama članicama dopustilo da odstupe od njih, dok je, s jedne strane, ta uredba u cijelosti obvezujuća za njih i dok se, s druge strane, njome ne predviđa nikakvo odstupanje od njezinih pravila na temelju svojstva vjerovnika kao stranog javnopravnog tijela koje mu omogućuje da se pozove na imunitet od sudskih postupaka?
85. Na trećem i posljednjem mjestu, podsjećam na to da je Sud potvrdio isključivu međunarodnu nadležnost za odlučivanje o tužbama koje izravno proizlaze iz postupka u slučaju nesolventnosti i koje su s njim tijesno povezane, kao što su tužbe radi pobijanja dužnikovih radnji(70).
86. U tom se pogledu pitam je li se poštovala djelotvorna sudska zaštita. Konkretno, ako sud koji je uputio zahtjev nije mogao izvršiti svoju nadležnost za odlučivanje o tužbi radi pobijanja dužnikovih radnji podnesenoj protiv poreznog tijela druge države članice, upravitelju u postupku nesolventnosti moglo bi se uskratiti pravo na pristup sudu, koje je jedan od elemenata prava na djelotvornu sudsku zaštitu iz članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Naime, tužba pred poljskim sudovima bila bi nedopuštena zbog isključive nadležnosti. Međutim, pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti u državi članici koja nije država u kojoj je pokrenut glavni postupak predstavlja iznimku, pod uvjetom da dužnik ima poslovni nastan(71) u toj drugoj državi članici(72).
87. Prema mojem mišljenju, mogućnost pozivanja na imunitet od sudskih postupaka ne može ni u kojem slučaju ovisiti o postojanju ili nepostojanju mogućnosti pokretanja sekundarnog postupka. Štoviše, čak i ako se mogućnost pokretanja takvog postupka podrazumijeva u glavnom predmetu, njegovo pokretanje isključivo u svrhu podnošenja tužbe radi pobijanja dužnikovih radnji bilo bi protivno njegovu cilju kojim se u biti nastoji doprinijeti učinkovitom upravljanju dužnikovom nesolvencijskom masom ili učinkovitoj realizaciji ukupne imovine(73). Stoga je upravitelju u postupku nesolventnosti, ako nema poslovni nastan, uskraćeno svako pravo na djelotvoran pravni lijek. Međutim, takva se posljedica ne može opravdati prirodom radnje u izvršavanju javnih ovlasti na kojoj se temelje plaćanja čiji opoziv traži taj upravitelj.
88. U tom pogledu određene vlade država članica pred Sudom smatraju da mogućnost pozivanja na imunitet od sudskih postupaka ne može ovisiti o pitanju je li moguće pokrenuti sekundarni postupak ili podnijeti drugo pravno sredstvo protiv radnji poreznog tijela države članice koja nije država u kojoj je pokrenut postupak. Druge vlade tvrde da u ovom slučaju nije riječ o uskraćivanju prava na pristup sudu jer bi nadležni sud bio određen, ali bi tužbu proglasio nedopuštenom.
89. Ti argumenti vlada država članica, koji su izneseni, među ostalom, na raspravi, ne čine mi se uvjerljivima.
90. Naime, u predmetima u kojima se pozvalo na imunitet od sudskih postupaka, Sud je već presudio da se sud koji je uputio zahtjev mora uvjeriti da, ako prihvati prigovor koji se temelji na tom imunitetu, osobe neće biti lišene prava na pristup sudovima, koje čini jedan od elemenata prava na djelotvornu sudsku zaštitu iz članka 47. Povelje o temeljnim pravima(74). Zbog razmatranja da je pristup sudu osiguran, iako se pozivanju na imunitet od sudskih postupaka protivi izvršavanje međunarodne sudske nadležnosti, osobito se pitam o dosegu tog prava na djelotvornu sudsku zaštitu i, među ostalim, o tome ne bi li navedeno pravo takvim razmatranjem postalo nepostojeće. Prema mojem mišljenju, ako bi se slijedilo stajalište koje zagovaraju vlade država članica, postojala bi opasnost da se stvori stvarna situacija da upravitelj u postupku nesolventnosti nema pravo na pristup sudu a da pritom nema predvidljivu alternativu koja bi mu omogućila da podnese tužbu radi pobijanja dužnikovih radnji protiv poljskog poreznog tijela.
91. Na temelju svih razmatranja koja proizlaze iz Uredbe 2015/848 zaključujem da ta uredba prešutno sadržava odustajanje od imuniteta od sudskih postupaka. Taj zaključak koji se odnosi na prešutno odustajanje od imuniteta od sudskih postupaka u okviru instrumenta sekundarnog prava kao što je Uredba 2015/848 također je u skladu s primarnim pravom, što potvrđuje jasnu i nedvosmislenu volju država članica da daju prednost načelima kojima se uređuju sukobi nadležnosti koji mogu nastati s obzirom na različite pravne poretke i njihova vlastita pravila o nadležnosti u postupcima u slučaju nesolventnosti koji se odnose na imunitet od sudskih postupaka.
b) Razlozi koji se temelje na primarnom pravu Unije
92. Prema mojem mišljenju, postojanje prešutnog odustajanja od imuniteta od sudskih postupaka u okviru primjene Uredbe 2015/848 nije samo u skladu s primarnim pravom, koje proizlazi iz želje država članica Unije, nego se može potkrijepiti i njegovim pravilima.
93. Najprije podsjećam na to da već postoje prilagodbe imuniteta od sudskih postupaka unutar Unije. Naime, sve su države članice prihvatile obveznu nadležnost Suda, uključujući za sporove za koje mogu biti tužene pred njim u određenim područjima(75). Stoga se u određenim slučajevima priznaje da se mogu provesti takve prilagodbe imuniteta države od sudskih postupaka radi usklađivanja s posebnostima pravnog poretka Unije.
94. S obzirom na navedeno, na prvom mjestu, podsjećam na to da se člankom 3. stavkom 2. UEU-a, koji se odnosi na ciljeve Unije, predviđa da ona svojim građanima nudi područje slobode, sigurnosti i pravde. Stvaranje tog područja predviđa se u glavi V. UFEU-a. Konkretno, u skladu s člankom 81. stavkom 1. UFEU-a, koji je pravna osnova Uredbe 2015/848, „Unija razvija pravosudnu suradnju u građanskim stvarima s prekograničnim implikacijama, na temelju načela uzajamnog priznavanja presuda i odluka u izvansudskim predmetima. Ta suradnja može uključivati usvajanje mjera za usklađivanje zakona i drugih propisa država članica.” To područje obuhvaćeno je područjem primjene podijeljene nadležnosti između Unije i njezinih država članica, tako da države članice ograničavaju svoja suverena prava u smislu opisanom u točkama 62. do 66. ovog mišljenja, pod uvjetom da Unija izvršava svoju nadležnost.
95. Stoga su države članice, time što su u trenutku ratifikacije Ugovorâ pristale sudjelovati u području slobode, sigurnosti i pravde, poštovati pravo Unije u tom području i dodijeliti Uniji nadležnosti koje ona dijeli s njima, pristale i na to da se aktima sekundarnog prava donesenima u svrhu razvoja tog područja, osobito u skladu s člankom 81. stavkom 2. UFEU-a, odrede načela kojima se uređuju sukobi nadležnosti koji se mogu pojaviti uzimajući u obzir različite pravne poretke i njihova vlastita pravila o nadležnosti.
96. Iz toga valja zaključiti da se to prihvaćanje stoga proširuje, u skladu s načelima o sukobima nadležnosti navedenima u pravnim instrumentima u tom području, na prihvaćanje da o sporovima, koji osobito proizlaze iz postupaka u slučaju nesolventnosti, odlučuju sudovi drugih država članica, uključujući sporove koji izravno proizlaze iz postupka u slučaju nesolventnosti i s njim su usko povezani.
97. U tu svrhu ističem da, s jedne strane, u skladu s Protokolom br. 21 koji je priložen Ugovorima Unije, koji se odnosi, među ostalim, na Irsku(76), ta država ima poseban status kad je riječ o području slobode, sigurnosti i pravde, na način da je mjere donesene u okviru tog područja automatski ne obvezuju i ovise o njezinu dobrovoljnom sudjelovanju(77). S druge strane, na temelju Protokola br. 22 koji se odnosi na Kraljevinu Dansku, ta država ne sudjeluje u mjerama donesenima u okviru područja slobode, sigurnosti i pravde(78). Stoga se tim državama članicama ne može naložiti nikakva obveza u tom području. To nije slučaj s državama članicama koje sudjeluju u tom području bez pridržaja. Međutim, kad bi se priznalo da se tijekom primjene uredbe kojom se uređuju sukobi međunarodne nadležnosti koji se odnose na postupke u slučaju nesolventnosti može pozvati na načelo međunarodnog običajnog prava o imunitetu od sudskih postupaka, to bi se moglo pokazati očito neusklađenim s obvezama koje imaju sve države koje su pristupile Ugovorima pod istim uvjetima i bez drugih pridržaja, osim onih navedenih u dodatnim protokolima(79).
98. Taj zaključak o postojanju prešutnog odstupanja od imuniteta od sudskih postupaka u postupcima u slučaju nesolventnosti koji potkrepljuje primarno pravo dodatno se nalaže s obzirom na, na drugom mjestu, načelo jednakosti među državama članicama Unije pred Ugovorima čije poštovanje osigurava Unija(80).
99. To načelo proizlazi, čak i prije uvrštavanja u Ugovore, iz sudske prakse Suda(81). Naime, Sud je smatrao da članstvo u Uniji (prije u Zajednicama) omogućuje njezinim članicama da iskoriste njezine prednosti, ali im nalaže i obveze. Konkretno, pojasnio je da se ne može prihvatiti da država članica nepotpuno ili selektivno primjenjuje odredbe uredbe, tako da „dovede u pitanje određene dijelove zakonodavstva [Unije] […] koje smatra protivnima određenim nacionalnim interesima […], pri čemu si prisvaja neopravdanu korist na štetu svojih partnera”(82).
100. Stoga bi se u ovom slučaju, kad bi se poljskom poreznom tijelu dopustilo da se pozove na imunitet od sudskih postupaka i tako spriječi izvršavanje međunarodne nadležnosti suda koji je uputio zahtjev zbog osnove na kojoj se temelje plaćanja koja upravitelj u postupku nesolventnosti želi opozvati, odnosno radnje u izvršavanju javnih ovlasti, u praksi dala prednost nacionalnim interesima pred pravom Unije i ugrozila jednakost država članica s obzirom na obveze koje proizlaze iz tog prava.
101. U tom bi se pogledu sprečavanje izvršavanja međunarodne nadležnosti u smislu Uredbe 2015/848 mogućnošću da se pozove na imunitet od sudskih postupaka moglo smatrati prikrivenim načinom davanja prednosti nacionalnom zakonu pred pravom Unije. Međutim, takva prednost ne može se opravdati s obzirom na načela kojima se uređuje pravni poredak Unije, kao što se to objašnjava u točki 62. ovog mišljenja.
102. Točno je da, u skladu s člankom 4. stavkom 2. UEU-a, Unija treba poštovati, među ostalim, temeljne državne funkcije. Naime, nema nikakve dvojbe da je uvođenje obveze plaćanja PDV-a obuhvaćeno takvim temeljnim funkcijama, odnosno javnim ovlastima. Međutim, ako države članice i dalje ostanu nositelji svojih suverenih funkcija, trebaju ih izvršavati uz poštovanje prava Unije(83).
103. Naime, države članice se na temelju svojeg članstva u Uniji obvezuju na lojalnu i solidarnu suradnju, čak i u područjima obuhvaćenima njihovim temeljnim funkcijama, kao što se to navodi u članku 4. stavku 3. UEU-a. To se načelo primjenjuje na sve nacionalne institucije. Iako se u sudskoj praksi navedeno načelo često upotrebljava kao potpora obvezama država članica i institucija Unije u njihovoj suradnji(84), glavna je ideja iza tog načela da se zajamče doseg i djelotvornost prava Unije uzajamnim poštovanjem i pomaganjem pri obavljanju zadaća iz Ugovorâ. Logično je da načelo suradnje ne podrazumijeva samo pozitivne radnje (poduzimanje mjera s ciljem osiguranja učinkovitosti prava Unije), nego i negativne radnje (suzdržavanje od donošenja mjera koje su protivne toj učinkovitosti, odnosno ciljevima Unije). Međutim, očito je da pozivanje na imunitet od sudskih postupaka predstavlja negativnu radnju koja je prepreka izvršavanju nadležnosti njemačkog suda na temelju pravila Unije i stoga ugrožava učinkovitost tih pravila izvršavanjem javnih ovlasti(85).
104. Naposljetku, napominjem da takvo pozivanje može ograničiti tržište kapitala, jednu od ključnih politika koje Unija nastoji uspostaviti radi poticanja svojeg gospodarskog razvoja, a time i razvoja svojih država članica. Naime, nesigurnost povezana s postupanjem s tražbinama u slučaju prekogranične nesolventnosti, nastala zbog mogućnosti pozivanja na imunitet od sudskih postupaka, može oslabiti ulaganja te stoga i smanjiti učinkovitost jedinstvenog tržišta u cijelosti. Prema tome, ako se imunitet države članice od sudskih postupaka prihvati u glavnom predmetu, interes države članice Unije bio bi privilegiran na štetu zajedničkih interesa svih država članica, pri čemu su potonji interesi uostalom svojstveni samom pojmu Unije.
105. Zbog svih prethodno navedenih razloga smatram da primarno pravo Unije, koje proizlazi iz želje njezinih država članica, omogućuje da se načelo međunarodnog običajnog prava o imunitetu od sudskih postupaka ad hoc i prešutno prilagodi, na način da valja zaključiti da postoji prešutno odustajanje od imuniteta od sudskih postupaka u okviru Uredbe 2015/848(86).
4. Završna razmatranja
106. S obzirom na navedeno, pod pretpostavkom da valja prihvatiti stajalište koje vlade država članica zagovaraju pred Sudom, prema kojem se imunitetu od sudskih postupaka, na koji se poljsko porezno tijelo pozvalo protiv tužbe radi pobijanja dužnikovih radnji pred njemačkim sudovima u svrhu povrata plaćanja izvršenih tom tijelu na temelju PDV-a, u biti protivi to da sud koji je uputio zahtjev izvršava sudsku nadležnost utvrđenu Uredbom 2015/848 jer se njome ne predviđa nikakva mogućnost prešutnog odustajanja.
107. U tom pogledu, osim činjenice da takvo stajalište nije u skladu s razlozima koji se temelje na primarnom pravu povezanima s ciljevima i pravilima postupanja koje su države članice same utvrdile u pravnom poretku Unije, ono bi zapravo, ako bi ga se slijedilo, dovelo do paradoksalnog rezultata. Naime, suverenost države članice koja nije država u kojoj je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti bila bi zaštićena na štetu suverenosti potonje države jer bi se primjena njezina materijalnog prava nesolventnosti, u skladu s pravilima o sukobu zakona predviđenima za postupke u slučaju nesolventnosti u Uredbi 2015/848, dovela u pitanje imunitetom druge države članice od sudskih postupaka.
108. Nadalje, napominjem da pravo nesolventnosti, osim financijskog ili računovodstvenog aspekta, ima i društveni, humaniji i temeljni aspekt jer ne nastoji samo pridonijeti pravilnom funkcioniranju tržišta, gospodarskoj stabilnosti i kreditnom povjerenju, nego i osigurati zaštitu interesa koje države članice smatraju bitnima prilikom izvršavanja svojeg suvereniteta i donošenjem materijalnih pravila o nesolventnosti. Stoga ta pravila izražavaju društvene argumente, osobito one koji se odnose na radnike, porez, okoliš i drugo. Konkretno, svi se ti aspekti odražavaju u sustavu isplatnog reda vjerovnika, kao što to proizlazi iz pravilâ materijalnog prava nesolventnosti država članica Unije.
109. Naime, ne treba biti domišljat da bi se shvatilo da bi posljedica prihvaćanja imuniteta od sudskih postupaka protiv tužbe radi pobijanja dužnikovih radnji bio „poziv na djelovanje”, kao u slučaju poljskog poreznog tijela. Ako bi se tom tijelu dopustilo da vrati porezni dug protivno isplatnom redu vjerovnikâ predviđenom njemačkim pravom, a da pritom ne postoji nikakva opasnost od toga da se izloži sudskom nadzoru na temelju prava države članice u kojoj je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti, zašto porezna tijela drugih država članica ne bi tako postupala u svim ostalim prekograničnim postupcima u slučaju nesolventnosti? Stoga bi države članice mogle biti vrlo iznenađene ako bi se suočile ne samo s promjenom sustava upravljanja prekograničnim postupcima u slučaju nesolventnosti uspostavljenog Uredbom 2015/848, nego i dovođenjem u pitanje svih njihovih prioritetnih razmatranja utvrđenih u njihovu nacionalnom pravu nesolventnosti jer bi se masa mogla smanjiti izvršavanjem poreznih ovlasti druge države članice na štetu drugih vjerovnika i bez mogućnosti da sudovi države u kojoj je pokrenut postupak provedu sudski nadzor.
110. Prema mojem mišljenju, stajalište koje pred Sudom zagovaraju vlade država članica neutralizira sve aspekte prava nesolventnosti u korist imuniteta od sudskih postupaka kao elementa njihove suverenosti. Međutim, koliko god taj element bio važan, problematičan je u pogledu poštovanja suverenosti druge države članice čije se materijalno pravo treba zakonski primjenjivati i s obzirom na koje građani te države mogu imati legitimna očekivanja.
5. Predloženi odgovor
111. Stoga predlažem da se na prethodno pitanje upućeno Sudu u ovom predmetu odgovori na način da članak 6. stavak 1. Uredbe 2015/848, u vezi s člankom 2. točkom 12. i člankom 3. stavkom 1. te uredbe, treba tumačiti na način da se na temelju njega može zaključiti da postoji prešutno odustajanje od imuniteta od sudskih postupaka kad se, u skladu s navedenom uredbom, utvrdi međunarodna nadležnost sudova države u kojoj je pokrenut postupak za odlučivanje o tužbama koje izravno proizlaze iz postupaka u slučaju nesolventnosti i koje su s njim tijesno povezane, a koje su podnesene protiv tijela javne vlasti država članica Unije.
112. Uostalom, u slučaju da Sud ne prihvati moj prijedlog odgovora na prethodno pitanje, smatram da je važno naglasiti da bi, kako se upravitelju u postupku nesolventnosti ne bi spriječio pristup pravosuđu, stoga trebalo ponovno razmotriti isključivost međunarodne nadležnosti predviđene pravilima navedenima u Uredbi 2015/848.
V. Zaključak
113. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odgovori na sljedeći način:
Članak 6. stavak 1. Uredbe (EU) 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o postupku u slučaju nesolventnosti, u vezi s člankom 2. točkom 12. i člankom 3. stavkom 1. te uredbe,
treba tumačiti na način da:
sadržava prešutno odustajanje od imuniteta od sudskih postupaka kad se, u skladu s navedenom uredbom, utvrdi međunarodna nadležnost sudova države članice na čijem je državnom području pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti za odlučivanje o tužbama koje izravno proizlaze iz postupka u slučaju nesolventnosti i koje su s njim usko povezane, podnesenima protiv tijela javne vlasti država članica Europske unije.
1 Izvorni jezik: francuski
2 Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o postupku u slučaju nesolventnosti (SL 2015., L 141, str. 19. i ispravak SL 2016., L 349, str. 9.)
3 Vijeće Europe, Serija europskih ugovora, br. 74. Tu je konvenciju izradilo Vijeće Europe te je 16. svibnja 1972. u Baselu (Švicarska) otvorena državama za potpisivanje. Republika Poljska nije ratificirala navedenu konvenciju.
4 Ta konvencija, koju je Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela 2. prosinca 2004. i koja je 17. siječnja 2005. otvorena državama za potpisivanje, dosad još uvijek nije stupila na snagu.
5 Odredbe te konvencije ponekad se smatraju izrazom načelâ međunarodnog običajnog prava (vidjeti Crawford, J., Brownlie’s Principles of Public International Law, Oxford University Press, Oxford, 2019. (9. izd.), str. 473. i navedenu sudsku praksu).
6 Radi korisnosti podsjećam na to da se na postupak u slučaju nesolventnosti o kojem je riječ u glavnom predmetu primjenjuje zakon države članice u kojoj je pokrenut postupak (članak 7. stavak 1., u vezi s uvodnom izjavom 66. Uredbe 2015/848), odnosno njemački zakon. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, člankom 129. stavkom 1. i člankom 130. stavkom 1. prvom rečenicom točkom 2. njemačkog Zakona o nesolventnosti predviđa se da se pravna radnja izvršena prije pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti koja je štetna za vjerovnike, na temelju koje je određeni vjerovnik namiren, može pobijati ako je ta radnja izvršena nakon dana podnošenja prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti i ako je taj vjerovnik na dan radnje znao za taj prijedlog. Nije sporno da je poljsko porezno tijelo bilo obaviješteno o navedenom prijedlogu i da su plaćanja izvršena tom tijelu u razdoblju između podnošenja prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti i njegova pokretanja.
7 Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40., SL 2016., L 202, str. 57., SL 2025./90143, L i SL 2025./90335 L)
8 Konvencija od 27. rujna 1968. o [sudskoj] nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.), kako je izmijenjena kasnijim konvencijama o pristupanju novih država članica toj konvenciji (u daljnjem tekstu: Konvencija iz Bruxellesa).
9 Uredba Vijeća od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.)
10 Uredba Vijeća od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku (SL 2000., L 160, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 3.)
11 Izvješće s objašnjenjima koje su sastavili Virgós, M. i Schmit, E. od 8. srpnja 1996. o Konvenciji o stečajnim postupcima od 3. svibnja 1996., Dokument Vijeća Europske unije, 6500/96, DRS 8 (CFC) (u daljnjem tekstu: izvješće Virgós/Schmit).
12 Uredba br. 1346/2000, koja je zamijenjena i stavljena izvan snage Uredbom 2015/848, naslijedila je Europsku konvenciju o stečajnom postupku (Dokument Vijeća CONV/INSOL/X1), koja je i sama rezultat više od 25 godina rasprava i pregovora. Ta konvencija nije stupila na snagu jer je Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske nije potpisala prije dogovorenog roka utvrđenog za 23. svibnja 1996. Međutim, tekst prve od tih uredbi, koji je u biti preuzet u drugoj od tih uredbi, u bitnome je istovjetan tekstu navedene konvencije. U tim okolnostima izvješće Virgós/Schmit može pružiti korisne smjernice za tumačenje potonje uredbe.
13 Osim toga, dodajem da iz sudske prakse proizlazi da se, za razliku od područja primjene Uredbe br. 1215/2012, područje primjene Uredbe 2015/848 ne smije široko tumačiti (presuda od 6. veljače 2019., NK, C-535/17, EU:C:2019:96, t. 24. do 26.).
14 Presude od 4. rujna 2014., Nickel & Goeldner Spedition (C-157/13, EU:C:2014:2145, t. 21. i navedena sudska praksa) i od 11. lipnja 2015., Comité d’entreprise de Nortel Networks i dr. (C-649/13, EU:C:2015:384, t. 26. i navedena sudska praksa). U tom pogledu podsjećam na to da zaključke koje treba izvesti iz te sudske prakse treba staviti u njihov kontekst. Stoga, neovisno o mogućem postojanju praktičnih poteškoća koje se ipak mogu pojaviti u slučaju, među ostalim, hibridnih postupaka ili preliminarnih postupaka u slučaju nesolventnosti (vidjeti The Implementation of the New Insolvency Regulation, Recommendations and Guidelines JUST/2013/JCIV/AG/4679, Max Planck Institute, str. 36. do 40. i 63. do 65.), taj se pristup tumačenju Uredbe 2015/848 i Uredbe br. 1215/2012 primjenjuje samo ako je riječ o situaciji koja je izričito isključena iz potonje uredbe i izričito uključena u prvonavedenu od tih uredbi.
15 U članku 1. Uredbe br. 1215/2012 samostalno se definira njezino područje primjene.
16 Uvodna izjava 7. Uredbe 2015/848
17 Vidjeti u tom smislu presudu od 9. studenoga 2017., Tünkers France i Tünkers Maschinenbau (C-641/16, EU:C:2017:847, t. 22. i 28. i navedena sudska praksa). Naime, na temelju izvora koji služi kao osnova za tužbu valja utvrditi područje u koje ulazi ta tužba (vidjeti u tom smislu presudu od 4. prosinca 2014., H, C-295/13, EU:C:2014:2410, t. 21. i navedenu sudsku praksu).
18 Osim toga, treba napomenuti da je točno da te okolnosti mogu biti relevantne kako bi se utvrdilo je li određena materija obuhvaćena područjem primjene Uredbe 1215/2012 kao elemenata koji obilježavaju prirodu pravnih odnosa između stranaka u sporu ili predmet spora (vidjeti u tom smislu presudu od 7. svibnja 2020., Rina, C-641/18, u daljnjem tekstu: presuda Rina, EU:C:2020:349, t. 32.). Međutim, s obzirom na tekst članka 6. stavka 1. Uredbe 2015/848 i, kao što će to biti vidljivo u nastavku, njezin kontekst i ciljeve, takvi elementi nisu relevantni za utvrđivanje područja primjene Uredbe 2015/848.
19 Nalaganje takvog kriterija u najmanju bi ruku neizbježno otežalo provedbu pravila o nadležnosti iz članka 6. stavka 1., u vezi s člankom 3. stavkom 1. Uredbe 2015/848, odnosno tom bi se pravilu oduzeo njegov koristan učinak.
20 Uvodna izjava 1. Uredbe 2015/848
21 Uvodne izjave 41. i 48. Uredbe 2015/848
22 Uvodna izjava 63. Uredbe 2015/848
23 Presuda od 16. siječnja 2014., Schmid (C-328/12, EU:C:2014:6, t. 33.)
24 U tom pogledu pojašnjavam da se zaključak iz moje analize odnosi samo na međunarodno običajno pravo.
25 Delile, J. F., „Les effets de la coutume internationale dans l’ordre juridique de l’Union européenne”, Cahiers de droit européen, 2017., str. 159. do 192.
26 U pravnoj se teoriji naglašava da se promijenilo gledište sudske prakse Suda o uključivanju pravila međunarodnog prava u pravni poredak Unije, pri čemu se razlikuju tri „razdoblja”. U prvom razdoblju prednost je dana međunarodnom pravu, na način da je u biti Europska zajednica bila obvezana svim pravilima općeg međunarodnog prava od kojih države članice nisu odstupile, tako da, kad se Sud suočio s prazninom u pravu Zajednice, prešutno mu se nalagala primjena običajnih pravila općeg međunarodnog prava. Drugo razdoblje razlikovalo se od prvog po nesklonosti primjeni pravila međunarodnog prava, što je dovelo do toga da se zahtijeva autonomija prava Zajednice i njegovo jasno razdvajanje od međunarodnog prava, doduše, zbog nedostatka izričite odredbe u tadašnjim osnivačkim ugovorima kojom se nalaže poštovanje međunarodnog prava, ali i da se potakne nacionalne sudove da Sudu upute prethodna pitanja, pri čemu se davala prednost pristupu kojim se izvori prava Zajednice više traže u nacionalnim pravima nego u međunarodnom pravu. Naposljetku, treće razdoblje, koje je počelo 1990-ih, obilježava otvaranje prava Unije međunarodnom pravu, koje je sada kodificirano u članku 3. stavku 5. UEU-a (Malenovský, J., „Le juge et la coutume internationale: perspective de l’Union européenne et de la Cour de justice”, The Law and Practice of International Courts and Tribunals, sv. 12., 2013., str. 218.).
27 Presuda od 21. prosinca 2011., Air Transport Association of America i dr. (C-366/10, EU:C:2011:864, t. 101. i navedena sudska praksa)
28 Vidjeti primjerice: Dubouis L., „La nature de l’Union européenne”, u: Cohen-Jonathan G., Dutheil de la Rochère J. (ur.), Constitution européenne, démocratie et droits de l’homme, Bruylant, Bruxelles, 2003., str. 84.
29 Prije Zajednice
30 Mišljenje 1/91 (Sporazum o EGP-u – I) od 14. prosinca 1991. (EU:C:1991:490, t. 35.)
31 Presuda od 10. prosinca 2018., Wightman i dr. (C-621/18, EU:C:2018:999, t. 45. i navedena sudska praksa)
32 Stajalište nezavisne odvjetnice J. Kokott u mišljenju 2/13 ((Pristupanje Unije EKLJP-u), EU:C:2014:2475, t. 159.)
33 Mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Szpunara u predmetu Rina (C-641/18, EU:C:2020:3, t. 141.)
34 Salmon, J. (ur.), Dictionnaire de droit international public, Bruylant, Bruxelles, 2001., str. 283. i 284.
35 Soussan, A. Droit international non conventionnel et ordre juridique de l’Union européenne. Union européenne et droit international, en l’honneur de P. Daillier. Éditions Pedone, Pariz, 2012.
36 Leray, E. i Potteau, A., „L’intégration du droit international coutumier dans l’ordre juridique communautaire”, La Semaine juridique, édition générale br. 5, 3. veljače 1999., II 10022, str. 5.
37 Vidjeti osobito presude od 19. srpnja 2012., Mahamdia (C-154/11, EU:C:2012:491, t. 55.), Rina (t. 56. i navedena sudska praksa) i od 3. rujna 2020., Supreme Site Services i dr. (C-186/19, EU:C:2020:638, t. 59. i navedena sudska praksa).
38 Vidjeti presudu od 15. veljače 2007., Lechouritou i dr. (C-292/05, EU:C:2007:102, t. 41.). Isto tako, Sud je u presudi Rina smatrao, ne na temelju tužbe za naknadu štete podnesene nacionalnom sudu, nego na temelju djelatnosti klasificiranja i certificiranja koje su obavila društva o kojima je riječ, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, da te djelatnosti nisu obavljene izvršavanjem javnih ovlasti (t. 49. te presude).
39 U tu svrhu valja napomenuti da se priroda radnji na koje se odnosi tužba radi pobijanja dužnikovih radnji ne mijenja zbog svojstva fizičke ili pravne osobe koja ispunjava svoju obvezu ili pak činjenice da porezna uprava nije sama naplatila porezne tražbine. Naime, plaćanje poreznog duga uključuje i to da ta porezna uprava prihvati to plaćanje. Štoviše, neplaćanje može dovesti do posljedica predviđenih poreznim zakonodavstvom koje nisu povezane s privatnopravnim odnosima, tako da je plaćanje poreza neodvojivo povezano s izvršavanjem javnih ovlasti.
40 Podsjećam na to da se razlika između radnji iure imperii ili iure gestionis temelji na tome djeluje li država kao privatna osoba, na način da izvršenje radnje ne podrazumijeva nikakvo izvršavanje javnih ovlasti ili, drugim riječima, da je ta radnja takva da je može izvršiti svaki pojedinac, ili je pak radnja obuhvaćena izvršavanjem javnih ovlasti.
41 Naime, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 47. ovog mišljenja, odlučujući kriterij kako bi se utvrdila primjena imuniteta od sudskih postupaka jest priroda radnje protiv koje je podnesena tužba. Prema mojem mišljenju, ne postoji nijedan objektivan razlog na temelju kojeg se u okviru postupaka u slučaju nesolventnosti za potrebe kvalifikacije radnje o kojoj je riječ može utvrditi novi kriterij povezan s prirodom ostvarenog prava ili tužbom podnesenom protiv takve radnje.
42 Članak 1. UEU-a
43 Vidjeti u tom smislu presudu od 5. veljače 1963., van Gend & Loos (26/62, EU:C:1963:1) i Mišljenje 2/13 (Pristupanje Unije EKLJP-u) od 18. prosinca 2014., EU:C:2014:2454, t. 157.).
44 Mouton, J.-D. „Vers la reconnaissance de droits fondamentaux aux États dans le système communautaire?”, Les dynamiques du droit européen en début de siècle. Mélanges en l’honneur de J.-C. Gautron, Pariz, Pedone, 2004., str. 473.
45 Članak 48. UEU-a
46 Članak 50. UEU-a
47 Članak 4. stavak 2. UEU-a. Moje isticanje. Međutim, poznato je da razlika između tih različitih područja politike Unije i država članica nije uvijek tako jasna u praksi.
48 Odnosno isključiva nadležnost države nad njezinim državnim područjem i stanovništvom koja se odražava u njezinoj neovisnosti, načelu nezadiranja i njezinoj slobodi unutarnje organizacije.
49 Odnosno da su države kao međunarodni subjekti sve ravnopravne, pri čemu nijedna nije u nadležnosti druge države.
50 Gaudin, H. „L’identité de l’Union européenne au prisme de la souveraineté de ses États membres”, Revue générale du droit, Chronique de droit de l’Union, 2021.
51 Na način da Vijeće brine o interesima država članica, Komisija brine o interesima Unije, a Parlament o interesima građana.
52 Malenovsky, J., „À la recherche d’une solution intersystémique aux rapports du droit international et du droit de l’Union européenne”, Annuaire français de droit international, sv. 65., 2019., str. 201. do 234.
53 Blin, O., „La personnalité juridique de l'Union européenne après Lisbonne: véritable acquisition ou simple reconnaissance?”, Bioy, X. (ur.),, La personnalité juridique. Traditions et évolutions, Serija „Les Travaux de l’IFR Mutation des normes juridiques”, br.14, Presses de l’Université Toulouse 1 Capitole, LGDJ – Lextenso Editions. Toulouse, 2013., str. 131. do 142.
54 Gaudin, H., op. cit.
55 Naglašavam da je riječ o ciljevima koje su utvrdile same države članice.
56 Vidjeti točku 43. ovog mišljenja.
57 Članak 3. stavak 1. Uredbe 2015/848
58 Članak 6. stavak 1. Uredbe 2015/848
59 Članak 7. stavak 1. Uredbe 2015/848
60 Članak 7. stavak 2. točka (g) Uredbe 2015/848
61 Članak 45. stavak 1. Uredbe 2015/848
62 Članak 2. točka 12. Uredbe 2015/848
63 Uvodna izjava 63. Uredbe 2015/848
64 Jasno je da se na imunitet od sudskih postupaka može pozivati samo pred sudovima druge države.
65 U tom pogledu napominjem da jedina država članica koja općenito nije obvezana primjenom te uredbe jest Kraljevina Danska, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 88. Uredbe 2015/848.
66 Uvodna izjava 3. Uredbe 2015/848
67 Uvodna izjava 8. Uredbe 2015/848
68 Među tim odstupanjima navest ću ona koja proizlaze iz zajedničkog tumačenja članaka 20. i 33. Uredbe 2015/848 o učincima izvršavanja međunarodne nadležnosti na temelju te uredbe. Međutim, ako je pozivanje na imunitet od sudskih postupaka prepreka izvršavanju nadležnosti koja je valjano dokazana na temelju pravila utvrđenih u navedenoj uredbi, u ovom slučaju nije riječ o odstupanju predviđenom tom uredbom.
69 Članak 1. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 i članak 2. stavak 1. Uredbe br. 655/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o uspostavi postupka za europski nalog za blokadu računa kako bi se pojednostavila prekogranična naplata duga u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2014., L 189, str. 59.). Očito je da pitanje područja primjene pravnog instrumenta prava Unije treba razlikovati od pitanja izvršavanja nadležnosti koja se temelji na takvom instrumentu. Tako se u ovom slučaju taj primjer odnosi samo na nepostojanje učinka radnje iure imperii na izvršavanje međunarodne nadležnosti na temelju Uredbe 2015/848.
70 Presuda od 14. studenoga 2018., Wiemer & Trachte (C-296/17, EU:C:2018:902, t. 36.). Točno je da je u toj presudi bila riječ o tumačenju dosega međunarodne nadležnosti u okviru postupaka u slučaju nesolventnosti uređenog člankom 3. stavkom 1. Uredbe br. 1346/2000, koji je skoro istovjetan tekstu odredbe Uredbe 2015/848 koja ga je zamijenila. Iako se u članku 6. stavku 1. potonje uredbe uvodi dodatno pravilo, smatram da se ta sudska praksa koja se odnosi na doseg međunarodne nadležnosti u okviru prijašnje uredbe može primijeniti jer su te tužbe, u smislu Uredbe 2015/848, obuhvaćene istom međunarodnom nadležnosti kao i sami postupci u slučaju nesolventnosti.
71 Članak 3. stavak 2. Uredbe 2015/848
72 Radi korisnosti naglašavam da je upravitelj u postupku nesolventnosti u glavnom predmetu, kad mu je na raspravi postavljeno pitanje u tom pogledu, pojasnio da nije mogao utvrditi postojanje takvog poslovnog nastana.
73 Uvodna izjava 48. Uredbe 2015/848
74 Presuda Rina, t. 55.
Radi korisnosti pojašnjavam da se ni na temelju presude ESLJP-a od 27. studenoga 2025., Renouard protiv Francuske (CE:ECHR:2025:1127JUD004691121, t. 53. i 54.), na koju se na raspravi pozvala francuska vlada, ne može doći do suprotnog zaključka. Naime, iz te presude u biti proizlazi da se prihvaćanje iznimke od imuniteta od sudskih postupaka pred francuskim sudovima nije smatralo neproporcionalnim ograničenjem tužiteljeva prava da pristupi sudu jer je taj tužitelj raspolagao pravnim sredstvima pred sudovima Ujedinjenih Arapskih Emirata. Za razliku od ovog slučaja, ako je imunitet od sudskih postupaka prepreka izvršavanju sudske nadležnosti, nijedno drugo pravno sredstvo nije moguće. Točno je da je Međunarodni sud u predmetu koji se odnosi na neovisnost pozivanja na imunitet od sudskih postupaka u odnosu na postojanje drugih pravnih sredstava koja omogućuju ishođenje naknade štete presudio da se pitanje može li država imati pravo na imunitet pred sudovima druge države u potpunosti razlikuje od pitanja ima li ta država međunarodnu odgovornost i ima li obvezu naknade štete. Međutim, valja naglasiti da je taj predmet dio vrlo posebnog konteksta koji se odnosi na naknadu štete žrtvama ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti te koji je povezan i s posebnim okolnostima pregovora vođenih o toj temi između država članica o kojima je riječ (presuda Međunarodnog suda, Imuniteti države od sudskih postupaka (Njemačka protiv Italije; Grčka (intervenijent)), Zbornik Međunarodnog suda iz 2012., str. 99. do 102.).
75 Vidjeti članke 258. do 260. UFEU-a.
76 Iako je taj protokol izvorno obvezivao Ujedinjenu Kraljevinu i Irsku, to više nije slučaj nakon Brexita. Stoga se taj protokol sada primjenjuje samo na Irsku.
77 U skladu s uvodnom izjavom 87. Uredbe 2015/848, Irska je ipak izrazila želju da sudjeluje u usvajanju i primjeni te uredbe.
78 U skladu s uvodnom izjavom 88. Uredbe 2015/848, Kraljevina Danska ne sudjeluje u donošenju te uredbe te je ona ne obvezuje niti se na nju primjenjuje.
79 Vidjeti u tom smislu rješenje od 22. lipnja 1965., Acciaierie San Michele/Visoka vlast (9/65, EU:C:1965:63).
80 Članak 4. stavak 2. UEU-a
81 Presuda od 7. veljače 1973., Komisija/Italija (39/72, EU:C:1973:13)
82 Vidjeti osobito točke 20., 24. i 25. presude od 7. veljače 1973., Komisija/Italija (39/72, EU:C:1973:13). Sud je naposljetku zaključio da država članica o kojoj je riječ ne ispunjava obveze koje je preuzela na temelju svojeg članstva u Uniji.
83 Vidjeti osobito po analogiji presudu od 13. travnja 2010., Bressol i dr. (C-73/08, EU:C:2010:181, t. 28. i navedena sudska praksa).
84 Vidjeti primjerice presudu od 27. lipnja 2000., Komisija/Portugal (C-404/97, EU:C:2000:345, t. 40.) i rješenje od 6. prosinca 1990., Zwartveld i dr. (C-2/88-IMM, EU:C:1990:440, t. 17. do 21.). Uostalom, to je rješenje zanimljivo s gledišta tumačenja po analogiji. U navedenom rješenju Sud je smatrao da se Protokol o povlasticama i imunitetima priznatima Europskim zajednicama ni u kojem slučaju ne može tumačiti na način da institucijama Zajednice omogućuje da ne poštuju obvezu lojalne suradnje. Ako je to slučaj s Unijom, zašto bi onda države članice mogle imati imunitet od sudskih postupaka kako bi izbjegle tu obvezu, kao u ovom slučaju, tijekom primjene pravila o sudskoj nadležnosti?
85 Naravno, takav se zaključak nalaže zato što postoje posebne odredbe prava Unije koje se odnose na međunarodnu nadležnost u pogledu postupaka u slučaju nesolventnosti. Točno je da se u nedostatku odredbi prava Unije u tom pogledu potrebno pozvati na nacionalno pravo i načela međunarodnog prava (vidjeti po analogiji presudu od 16. prosinca 1981., Foglia, 244/80, EU:C:1981:302, t. 24.).
86 Naravno, taj se zaključak nalaže samo u odnosu na države članice. Iako su sudovi države u kojoj je pokrenut postupak nadležni i za odlučivanje o tužbama podnesenima protiv državljana trećih država (vidjeti presudu od 16. siječnja 2014., Schmid, C-328/12, EU:C:2014:6, t. 33. i izreka), oni ne sudjeluju u europskom projektu i ne može se smatrati da su odustali od imuniteta od sudskih postupaka. Točno je da to stajalište narušava jednako postupanje između poreznih tijela države članice i treće države. Međutim, riječ je o posljedici koja je svojstvena sustavu uspostavljenom Uredbom. Uostalom, s obzirom na to da treće države ne obvezuju pravila o nadležnosti predviđena Uredbom 2015/848, tužba radi pobijanja dužnikovih radnji mogla bi se podnijeti u tim državama, čime bi se omogućilo ispravljanje predviđenog nejednakog postupanja.