Predmet T-55/24

Meta Platforms Ireland Ltd

protiv

Europske komisije

Presuda Općeg suda (prvo prošireno vijeće) od 10. rujna 2025.

„Digitalne usluge – Uredba (EU) 2022/2065 – Komisijina odluka kojom se određuje naknada za nadzor za 2023. godinu – Članak 43. stavci 3. do 5. Uredbe 2022/2065 – Članak 4. stavak 2. Delegirane uredbe (EU) 2023/1127 – Metoda izračuna prosječnog broja aktivnih primatelja na mjesečnoj razini – Prilagodba vremenskih učinaka proglašenja ništavosti”

Približavanje zakonodavstava – Digitalne usluge – Uredba 2022/2065 – Određivanje naknade za nadzor koja se primjenjuje na vrlo velike internetske platforme i vrlo velike internetske tražilice – Metodologija izračuna prosječnog broja aktivnih primatelja na mjesečnoj razini – Zajednička metodologija za vrlo velike platforme i vrlo velike tražilice – Dopuštenost

(Uredba 2022/2065 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 33. st. 3. i 4., čl. 43. st. 3. do 5. i čl. 87. st. 4. do 6.; Uredba Komisije 2023/1127, čl. 4. st. 1. i 2.)

(t. 30., 32.)
Približavanje zakonodavstava – Digitalne usluge – Uredba 2022/2065 – Određivanje naknade za nadzor koja se primjenjuje na vrlo velike internetske platforme i vrlo velike internetske tražilice – Metodologija izračuna prosječnog broja aktivnih primatelja na mjesečnoj razini – Donošenje u pojedinačnom provedbenom aktu – Nezakonitost – Obveza donošenja takve metodologije delegiranim aktom

(Uredba 2022/2065 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 33. st. 3. i 4., čl. 43. st. 3. do 5. i čl. 87. st. 4. do 6.; Uredba Komisije 2023/1127, čl. 4. st. 1. i 2.)

(t. 35., 39.-41., 43., 44., 48.)
Tužba za poništenje – Poništavajuća presuda – Učinci – Ograničavanje od strane Suda – Komisijina provedbena odluka kojom se određuje iznos naknade za nadzor – Proglašenje ništavosti – Održavanje na snazi učinaka pobijanog akta do njegove zamjene u razumnom roku od najviše dvanaest mjeseci – Obrazloženje koje se temelji na razlozima pravne sigurnosti i pravilne provedbe nadzornih zadaća povjerenih Komisiji Uredbom 2022/2065

(čl. 264. i 266. st. 1. UFEU-a)

(t. 58., 59., 61., 63., 64.)

Kratak prikaz

Odlučujući o dvjema tužbama za proglašenje ništavima odluka Europske komisije kojima se određuje iznos naknade za nadzor koja se za 2023. primjenjuje na Facebook i Instagram, s jedne strane, i na TikTok, s druge strane, Opći sud prvi put odlučuje o tumačenju odredbi o određivanju naknade za nadzor koju duguju pružatelji vrlo velikih internetskih platformi (u daljnjem tekstu: VVP) ( 1 ) za financiranje Komisijinih nadzornih zadaća, koje su joj povjerene Aktom o digitalnim uslugama. Opći sud u obama predmetima smatra da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je usvojila zajedničku metodologiju izračuna prosječnog broja aktivnih primatelja usluge na mjesečnoj razini (u daljnjem tekstu: prosječan broj primatelja) u provedbenom aktu, a ne u delegiranom aktu te, slijedom toga, proglašava pobijane odluke ništavima.

Tužitelji, Meta Platforms Ireland Ltd za usluge Facebooka i Instagrama, s jedne strane, i TikTok Technology Ltd za uslugu TikToka, s druge strane, društva su određena kao VVP-ovi. U skladu s člankom 43. Akta o digitalnim uslugama, dužni su plaćati godišnju naknadu za nadzor koja je namijenjena pokrivanju troškova nadzora koje snosi Komisija.

Dvjema provedbenim odlukama od 27. studenoga 2023., Komisija je odredila iznos naknade za nadzor za 2023. godinu koja se primjenjuje na Facebook i Instagram, s jedne strane, i na TikTok, s druge strane ( 2 ). Taj je iznos određen u skladu s člankom 43. stavkom 3. drugim podstavkom Akta o digitalnim uslugama pomoću metode i postupaka koji su utvrđeni u Delegiranoj uredbi 2023/1127 ( 3 ), a posebno u njezinu članku 5. U svrhu određivanja navedenog iznosa Komisija je slijedila metodologiju koja je zajednička svim VVP-ovima i vrlo velikim internetskim tražilicama, koju je priložila svakoj od pobijanih odluka, kako bi izračunala prosječan broj primatelja kvalificiranih usluga i među njima raspodijelila godišnju naknadu za nadzor, u skladu s načelima iz članka 43. Akta o digitalnim uslugama.

Tužitelji su te odluke osporavali pred Općim sudom pozivajući se, među ostalim, na nezakonitost metodologije izračuna prosječnog broja primatelja jer je Komisija svoju delegiranu ovlast izvršila pojedinačnim provedbenim aktima.

Ocjena Općeg suda

Opći sud najprije razmatra dopušta li se Aktom o digitalnim uslugama primjena zajedničke metodologije izračuna prosječnog broja primatelja prije nego što je ocijenio je li u ovom slučaju Komisija povrijedila članak 43. navedene uredbe time što je donijela takvu metodologiju u okviru provedbenog akta.

Kao prvo, utvrđuje da nijedna odredba Akta o digitalnim uslugama ni Delegirane uredbe 2023/1127 ne sprečava Komisiju da primijeni određenu metodologiju izračuna prosječnog broja primatelja. Usto, ističe da relevantan element za potrebe primjene članka 43. Akta o digitalnim uslugama nije prosječan broj primatelja u apsolutnom smislu svake kvalificirane usluge, nego njegova relativna vrijednost u odnosu na druge kvalificirane usluge.

U ovom slučaju Opći sud smatra da je Komisija mogla valjano sumnjati u dosljednost skupa metoda izračuna prosječnog broja primatelja koje su koristili različiti pružatelji, tim više što nije raspolagala podacima nekih od njih. Iz toga slijedi da je osnovano primijenila zajedničku metodologiju radi transparentnosti i jednakog postupanja prema tim pružateljima, uzimajući u obzir činjenicu da, na temelju članka 43. Akta o digitalnim uslugama, raspodjela troškova nadzora mora biti razmjerna prosječnom broju primatelja svake kvalificirane usluge.

Osim toga, s obzirom na to da iz teksta članka 4. stavka 2. drugog podstavka Delegirane uredbe 2023/1127 proizlazi da se tom uredbom ne određuje nikakva hijerarhija između triju navedenih izvora informacija jer su jasno prikazani kao opcije, Komisija u ovom slučaju nije bila dužna ni jednom od izvora dati prednost ili ga zanemariti. Stoga je Komisija pravilno odlučila osloniti se na sve druge informacije koje su joj bile na raspolaganju, u smislu navedene odredbe.

Kao drugo, Opći sud napominje da iz opće strukture i ciljeva Akta o digitalnim uslugama proizlazi da pojam „prosječan broj primatelja” treba tumačiti ujednačeno i dosljedno, neovisno o kontekstu i svrsi njegove provedbe. Naime, da je namjera zakonodavca bila predvidjeti različita pravna uređenja ovisno o tome je li svrha korištenja prosječnog broja primatelja određivanje usluge kao usluge koja ulazi u okvir VVP-a odnosno vrlo velike internetske tražilice ili određivanje naknade za nadzor, on bi to izričito predvidio na jasan i precizan način.

S obzirom na prethodna razmatranja, Opći sud utvrđuje da, iako je točno da Komisija ima pravo donijeti zajedničku metodologiju izračuna prosječnog broja primatelja, ona ipak ne može izbjeći nadzor postupka donošenja delegiranih akata, kako je predviđen, među ostalim, u članku 87. stavcima 4. i 6. Akta o digitalnim uslugama, tako da tu zajedničku metodologiju samo priloži svakom provedbenom aktu.

U tom pogledu, iako je točno da se, za razliku od članka 33. stavka 3. Akta o digitalnim uslugama, članak 43. te uredbe ne odnosi izričito na donošenje delegiranog akta radi utvrđivanja metodologije izračuna prosječnog broja primatelja, ostaje činjenica da navedeni članak Komisiji nameće obvezu da osigura da godišnje naknade za nadzor budu razmjerne prosječnom broju primatelja svake kvalificirane usluge, pri čemu utvrđuje metodologiju i postupke za njihovo određivanje u okviru delegiranog akta, a ne provedbenog akta.

Drugim riječima, iz kontekstualnog i sustavnog tumačenja relevantnih odredbi Akta o digitalnim uslugama proizlazi da, iako se u njemu ne upućuje izričito na metodologiju spomenutu u članku 33. Akta o digitalnim uslugama, članak 43. te uredbe stvara izričitu vezu između metode određivanja godišnjih naknada za nadzor, koja se može odrediti samo donošenjem delegiranog akta, i prosječnih brojeva primatelja kvalificiranih usluga s obzirom na koje se naknade trebaju odrediti. Stoga je metodologija izračuna prosječnog broja primatelja neodvojivo povezana s određivanjem naknade za nadzor i treba je smatrati bitnim i nužnim elementom tog određivanja.

Kao treće, Opći sud smatra da, s obzirom na to da je izračun prosječnog broja primatelja bitan i nužan element za određivanje naknade, Komisijina obveza, predviđena člankom 43. stavkom 4. Akta o digitalnim uslugama, da u delegiranom aktu utvrdi „detaljnu” metodologiju i postupke za određivanje naknada implicitno, ali nužno dovodi do obveze da se u takvom aktu utvrde barem dovoljno detaljni elementi metode izračuna prosječnog broja primatelja.

U svakom slučaju, potonjom se odredbom Komisiji u biti nalaže da pojasni i konkretizira Akt o digitalnim uslugama tako da u delegiranom aktu razradi pojedinosti koje zakonodavac nije definirao. Međutim, budući da Komisija u Delegiranoj uredbi 2023/1127 samo općenito navodi tri izvora informacija, odnosno podatke koje je dostavio pružatelj u skladu s člankom 24. stavkom 2. Akta o digitalnim uslugama, informacije zatražene na temelju članka 24. stavka 3. te uredbe i bilo koje druge informacije koje su joj dostupne, ne može se smatrati da je Komisija poštovala članak 43. stavak 4. Akta o digitalnim uslugama.

U tim okolnostima, Opći sud utvrđuje da, s obzirom na to da je prosječan broj primatelja bitan element metode određivanja naknade za nadzor i pojam koji valja tumačiti na ujednačen i dosljedan način u cijelom Aktu o digitalnim uslugama, iz članka 43. stavka 3. te uredbe, u vezi s člankom 33. stavkom 3. navedene uredbe, proizlazi da je Komisija donošenjem metodologije izračuna prosječnog broja primatelja u provedbenom, a ne u delegiranom aktu, povrijedila članak 43. stavke 3. do 5. te članak 87. iste uredbe. Stoga proglašava pobijane odluke ništavima.

Međutim, Opći sud odlučuje održati na snazi njihove učinke sve dok se ne poduzmu potrebne mjere kako bi se postupilo u skladu s presudama Općeg suda, i to u razumnom roku koji ne može biti dulji od dvanaest mjeseci računajući od dana kada navedene presude postanu pravomoćne.

Naime, uzimajući u obzir razloge zbog kojih su pobijane odluke proglašene ništavima, Opći sud smatra da Komisija neće moći donijeti nove odluke kojima se tužiteljima nalaže plaćanje naknade za nadzor a da prethodno ne utvrdi metodologiju izračuna prosječnog broja primatelja putem delegiranog akta. Stoga se nove odluke o određivanju naknada za nadzor za 2023. godinu mogu donijeti, ovisno o slučaju, tek nakon izmjene Delegirane uredbe 2023/1127 ili donošenja novog delegiranog akta kojim se utvrđuje metodologija izračuna prosječnog broja primatelja. Slijedom toga, odbijanje zahtjeva za održavanje na snazi učinaka pobijanih odluka moglo bi ugroziti pravnu sigurnost i pravilnu provedbu zadaća nadzora koje su Aktom o digitalnim uslugama povjerene Komisiji.

( 1 ) U smislu članka 33. stavka 4. Uredbe (EU) 2022/2065 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. listopada 2022. o jedinstvenom tržištu digitalnih usluga i izmjeni Direktive 2000/31/EZ (Akt o digitalnim uslugama) (SL 2022., L 277, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Akt o digitalnim uslugama)

( 2 ) Provedbena odluka Komisije C(2023) 8176 final od 27. studenoga 2023. kojom se određuje naknada za nadzor koja se primjenjuje na Facebook i Instagram na temelju članka 43. stavka 3. Uredbe (EU) 2022/2065 Europskog parlamenta i Vijeća i Provedbena odluka Komisije C(2023) 8173 final od 27. studenoga 2023. kojom se utvrđuje naknada za nadzor koja se primjenjuje na TikTok na temelju članka 43. stavka 3. Uredbe (EU) 2022/2065 Europskog parlamenta i Vijeća

( 3 ) Delegirana uredba Komisije (EU) 2023/1127 оd 2. ožujka 2023. o dopuni Uredbe (EU) 2022/2065 Europskog parlamenta i Vijeća detaljnim metodologijama i postupcima u pogledu naknada za nadzor koje Komisija naplaćuje pružateljima vrlo velikih internetskih platformi i vrlo velikih internetskih tražilica (SL 2023., L 149, str. 16.).