–

za osobu LD, C. Donnelly, SC, M. Lynn, SC, i J. MacGuill, solicitor, D. Brady, BL, C. Donald, solicitor, i E. Martin‑Vignerte, avocate,

–

za Criminal Injuries Compensation Tribunal, Ministera for Justice and Equality, Attorney Generala i Irsku, M. Browne, Chief State Solicitor, S. Finnegan, A. Joyce i J. Moloney, u svojstvu agenata, uz asistenciju M. Reilly, SC, i M. Finana, BL,

–

za češku vladu, M. Smolek, A. Pagáčová i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–

za njemačku vladu, J. Möller i P.-L. Krüger, u svojstvu agenata,

–

za nizozemsku vladu, E. M. M. Besselink, M. K. Bulterman i M. H. S. Gijzen, u svojstvu agenata,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, S. Noë i J. Tomkin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 12. stavka 2. Direktive Vijeća 2004/80/EZ od 29. travnja 2004. o naknadi žrtvama kaznenih djela (JO 2004., L 261, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 76.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe LD i Criminal Injuries Compensation Tribunala (Sud za naknadu žrtvama kaznenih djela, Irska) (u daljnjem tekstu: CICT), Ministera for Justice and Equality (ministar pravosuđa i jednakosti, Irska), Irske i Attorney Generala (glavni državni odvjetnik, Irska) povodom zahtjeva za naknadu koji je osoba LD podnijela na temelju Scheme of Compensation for Personal Injuries Criminally Inflicted (Sustav pravila o naknadi žrtvama kaznenih djela zbog pretrpljenih tjelesnih ozljeda, u daljnjem tekstu: irski sustav pravila o naknadi žrtvama).

3

U skladu s uvodnim izjavama 2., 10. i 14. Direktive 2004/80:

[…]

[…]

4

Članak 1. te direktive, naslovljen „Pravo na podnošenje zahtjeva u državi članici boravišta”, glasi:

„Države članice osiguravaju da, kada je nasilno kazneno djelo počinjeno s namjerom počinjeno u državi članici koja nije država članica u kojoj podnositelj zahtjeva za naknadu ima svoje uobičajeno boravište, podnositelj zahtjeva ima pravo predati zahtjev nadležnom tijelu ili bilo kojem drugom tijelu u državi članici uobičajenog boravišta.”

5

Člankom 12. navedene direktive, koji je jedini članak koji se nalazi u njezinu poglavlju II., naslovljenom „Nacionalni propisi o naknadi”, u stavku 2. određuje se:

„Sve države članice osiguravaju da njihova nacionalna pravila sadrže odredbe o naknadi žrtvama nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom, na njihovom državnom području, koja jamče pravičnu i primjerenu naknadu žrtvama.”

6

Člankom 18. te direktive, naslovljenim „Provedba”, u stavku 2. propisuje se:

„Države članice mogu predvidjeti da se mjere koje su potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom primjenjuju samo na one podnositelje zahtjeva kod kojih je šteta nastala kao posljedica kaznenih djela počinjenih nakon 30. lipnja 2005.”

7

Člankom 2. Direktive 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP (SL 2012., L 315, str. 57.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 58.), naslovljenim „Definicije”, u stavku 1. određuje se:

„Za potrebe ove Direktive, primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]”

8

Irski sustav pravila o naknadi žrtvama uspostavljen je 1974. u okviru upravnopravnog uređenja kojim se žrtvama kaznenih djela nastoji nadoknaditi pretrpljena šteta. Njegova je primjena povjerena CICT‑u. Kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuju prethodna pitanja, prvotnom verzijom tog sustava pravila bilo je predviđeno plaćanje za takozvanu „opću” štetu (general damages), uključujući za pretrpljene bol i patnju (pain and suffering).

9

Nakon što je taj sustav pravila izmijenjen 1. travnja 1986., nikakva naknada za pretrpljene bol i patnju na ime opće štete se ne dodjeljuje s obzirom na to da je, kao što to u biti ističe sud koji je uputio zahtjev, doseg predmetnih odredbi prije njihove izmjene imao ozbiljne posljedice na financije Irske Države, koja je u to vrijeme prolazila razdoblje duboke gospodarske recesije.

10

Osoba LD, koja je rođena u Španjolskoj a boravila je u Irskoj, 12. srpnja 2015. bila je žrtva nasilnog kriminalnog napada koji je počinila grupa osoba pred njezinim prebivalištem u Dublinu (Irska).

11

Dana 1. listopada 2015. osoba LD podnijela je CICT‑u zahtjev za naknadu na temelju irskog sustava pravila o naknadi žrtvama.

12

U tom je zahtjevu osoba LD navela da je tijekom napada zadobila tešku ozljedu oka koja je dovela do trajnog djelomičnog gubitka vida, kao i različite druge ozljede, osobito čeljusti, ramena, lijeve ruke, struka i prsnog koša. Osim toga, ona je zbog toga patila i od psiholoških smetnji i tjeskobe. Nakon što je zbog navedenog napada prestala raditi, poslodavac je osobi LD otkazao ugovor o radu te je u trenutku podnošenja navedenog zahtjeva ona bila nezaposlena.

13

Nakon što je CICT utvrdio da je osoba LD kao žrtva pretrpjela tjelesne ozljede i imovinsku štetu prouzročenu nasilnim kaznenim djelom počinjenim s namjerom i da nije dobila naknadu iz drugih izvora, on joj je ex gratia dodijelio iznos od 645,62 eura za troškove (out‑of‑pocket expenses) koji su joj izravno nastali zbog tog kaznenog djela. Nakon što je osoba LD podnijela zahtjev u tom smislu, CICT joj je dostavio raščlambu iznosa dodijeljene naknade, pri čemu je pojasnio da joj je dodijeljen iznos od 44,20 eura za zamjenu njezine vozačke dozvole, 339 eura za zamjenu naočala, 28,82 eura za kupnju lijekova, 100 eura na ime bolničkih troškova i 133,63 eura za putne troškove.

14

Dana 2. kolovoza 2019. osoba LD podnijela je pravno sredstvo High Courtu (Visoki sud, Irska), odnosno sudu koji je uputio zahtjev, kojim, među ostalim, traži, s jedne strane, utvrđenje da je irski sustav pravila o naknadi žrtvama neusklađen s Direktivom 2004/80 i/ili člancima 1., 3., 4., 7. i 9. Povelje o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) jer se tim sustavom pravila ne predviđa pravična i primjerena naknada s obzirom na to da je isključena opća šteta, uključujući pretrpljene bol i patnju i, s druge strane, utvrđenje da kao žrtva kaznenog djela ima pravo na naknadu za tu bol i patnju.

15

Sud koji je uputio zahtjev najprije primjećuje da je točno da presuda od 16. srpnja 2020., Presidenza del Consiglio dei Ministri (C‑129/19, EU:C:2020:566) sadržava korisna pojašnjenja u pogledu tumačenja članka 12. stavka 2. Direktive 2004/80. Međutim, na temelju te presude ne može se odgovoriti na pitanje treba li i u kojoj mjeri predvidjeti pravičnu i primjerenu naknadu, u smislu te odredbe, kako bi se pridonijelo naknadi kako imovinske tako i neimovinske štete koju su pretrpjele žrtve nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom, uključujući pretrpljene bol i patnju. U tom pogledu iz odluke kojom se upućuju prethodna pitanja nedvojbeno proizlazi da su u irskom pravu bol i patnja obuhvaćeni širom kategorijom neimovinske štete (non‑material loss).

16

Nadalje, podsjećajući na široku marginu prosudbe kojom države članice raspolažu u tom području, sud koji je uputio zahtjev navodi da ima dvojbe, koje s njime dijeli Court of Appeal (Žalbeni sud, Irska), u pogledu mogućnosti ograničavanja područja primjene nacionalnih sustava pravila o naknadi u pogledu neimovinske štete. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, točno je da se u presudi od 16. srpnja 2020., Presidenza del Consiglio dei Ministri (C‑129/19, EU:C:2020:566), ne navodi koja se šteta ili gubitak može kvalificirati kao neimovinska šteta. Međutim, on u skladu s vlastitim tumačenjem te presude naglašava, s jedne strane, da okolnost da je Sud upotrijebio pojam „patnja” podrazumijeva obvezu naknade za bol i patnju, barem u određenoj mjeri. S druge strane, teško je prihvatiti isključenje takve naknade u slučaju kada se, u skladu s tom presudom, naknadom predviđenom Direktivom 2004/80 treba uzeti u obzir ozbiljnost posljedica počinjenog kaznenog djela za žrtvu.

17

Naposljetku, taj sud upućuje na Izvješće Komisije Vijeću, Europskom parlamentu i Europskom gospodarskom i socijalnom odboru od 20. travnja 2009. o primjeni Direktive Vijeća 2004/80/EZ o naknadi žrtvama kaznenih djela (COM(2009) 170 final), koje se odnosi na razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2008., prema kojem je većina država članica u okviru svojih nacionalnih sustava pravila predviđala naknadu za bolest i duševnu bol.

18

U tim je okolnostima High Court (Visoki sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

19

Svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 12. stavak 2. Direktive 2004/80 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni sustav pravila o naknadi žrtvama nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom kojim se u pogledu neimovinske štete načelno isključuje svaka naknada za bol i patnju koje su pretrpjele te žrtve.

20

Uvodno valja primijetiti da je tom direktivom zakonodavac predvidio sustav pravila o naknadi koji je podredan naknadi štete koju takve žrtve mogu ostvariti na temelju deliktne odgovornosti počinitelja kaznenog djela.

21

Naime, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 10. navedene direktive, ona je donesena uzimajući u obzir, među ostalim, utvrđenje da te žrtve često ne mogu ostvariti naknadu od počinitelja jer počinitelj nema potrebna sredstva da postupi u skladu s presudom o naknadi ili se počinitelja ne može utvrditi ili sudbeno goniti.

22

Konkretno, u skladu s člankom 12. stavkom 2. Direktive 2004/80, sve države članice osiguravaju da njihova nacionalna pravila sadržavaju odredbe o naknadi žrtvama nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom, na njihovu državnom području, koja jamče pravičnu i primjerenu naknadu žrtvama.

23

Kad je riječ o području primjene članka 12. stavka 2. Direktive 2004/80, Sud je pojasnio da se tom odredbom dodjeljuje pravo na pravičnu i primjerenu naknadu štete ne samo žrtvama nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom na državnom području države članice u situaciji koja predstavlja prekogranični slučaj u smislu članka 1. te direktive nego i žrtvama koje imaju uobičajeno boravište na državnom području te države članice (presuda od 16. srpnja 2020., Presidenza del Consiglio dei Ministri, C‑129/19, EU:C:2020:566, t. 55.).

24

Što se tiče određivanja te naknade, uzimajući u obzir, s jedne strane, marginu prosudbe koja se tom odredbom priznaje državama članicama u pogledu „pravičnosti i primjerenosti” iznosa navedene naknade i načine njezina određivanja i, s druge strane, potrebu osiguranja financijske održivosti nacionalnih sustava pravila, ta naknada ne mora nužno odgovarati naknadi štete koja se na teret počinitelja može dodijeliti žrtvi nasilnog kaznenog djela počinjenog s namjerom. Slijedom toga, naknada predviđena člankom 12. stavkom 2. Direktive 2004/80 ne mora nužno osigurati potpunu naknadu imovinske i neimovinske štete koju je pretrpjela ta žrtva (vidjeti u tom smislu presudu od 7. studenoga 2024., Burdene, C‑126/23, EU:C:2024:937, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

25

U tom je kontekstu u konačnici na nacionalnom sudu da osigura, s obzirom na nacionalne odredbe kojima je uspostavljen predmetni sustav pravila o naknadama, da iznos dodijeljen žrtvi nasilnog kaznenog djela počinjenog s namjerom na temelju tog sustava pravila predstavlja pravičnu i primjerenu naknadu u smislu članka 12. stavka 2. te direktive (presuda od 16. srpnja 2020., Presidenza del Consiglio dei Ministri, C‑129/19, EU:C:2020:566, t. 61. i od 7. studenoga 2024., Burdene, C‑126/23, EU:C:2024:937, t. 58.).

26

Međutim, država članica prekoračila bi marginu prosudbe dodijeljenu tom odredbom ako bi svojim nacionalnim odredbama predvidjela naknadu žrtvama nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom koja je za te žrtve isključivo simbolična ili očito nedostatna s obzirom na ozbiljnost posljedica počinjenog kaznenog djela (presude od 16. srpnja 2020., Presidenza del Consiglio dei Ministri, C‑129/19, EU:C:2020:566, t. 63. i od 7. studenoga 2024., Burdene, C‑126/23, EU:C:2024:937, t. 59.).

27

Naime, naknada koja se dodjeljuje takvim žrtvama predstavlja doprinos naknadi imovinske i neimovinske štete koju su one pretrpjele te se takav doprinos može smatrati „pravičnim i primjerenim” samo ako se njime u odgovarajućoj mjeri nadoknađuju patnje kojima su bile izložene (vidjeti u tom smislu presude od 16. srpnja 2020., Presidenza del Consiglio dei Ministri, C‑129/19, EU:C:2020:566, t. 64. i od 7. studenoga 2024., Burdene, C‑126/23, EU:C:2024:937, t. 60.).

28

Prema tome, kako bi se naknada koja se dodjeljuje na temelju nacionalnog sustava pravila o naknadama takvim žrtvama kvalificirala kao „pravična i primjerena” u smislu članka 12. stavka 2. Direktive 2004/80, ona treba biti utvrđena uzimajući u obzir ozbiljnost posljedica počinjenog kaznenog djela za žrtve i stoga predstavljati odgovarajući doprinos naknadi pretrpljene imovinske i neimovinske štete (vidjeti u tom smislu presude od 16. srpnja 2020., Presidenza del Consiglio dei Ministri, C‑129/19, EU:C:2020:566, t. 69. i od 7. studenoga 2024., Burdene, C‑126/23, EU:C:2024:937, t. 62.).

29

Što se konkretno tiče naknade neimovinske štete koju su pretrpjele te žrtve, valja istaknuti da iako je točno da ta odredba ne sadržava izričito upućivanje na takvu štetu, široka formulacija navedene odredbe ni na koji način ne ograničava doseg naknade koja je njome predviđena u pogledu šteta čijem popravljanju ta naknada može pridonijeti.

30

Osim toga, kao što je to Sud naveo u točki 48. presude od 7. studenoga 2024., Burdene (C‑126/23, EU:C:2024:937), doseg pojma „žrtv[a]” iz članka 12. stavka 2. Direktive 2004/80 pojašnjen je definicijom pojma „žrtva” iz članka 2. stavka 1. točke (a) Direktive 2012/29, koji označava „fizičk[u] osob[u] koja je pretrpjela štetu, uključujući tjelesnu, [duševnu] ili emocionalnu štetu ili ekonomski gubitak koji je izravno uzrokovan kaznenim djelom”. Doista, iz teksta potonje odredbe jasno proizlazi da se ona odnosi kako na žrtve koje su pretrpjele imovinsku štetu tako i na one koje su pretrpjele neimovinsku štetu. Konkretno, činjenica da se navedena odredba odnosi na povrede kako tjelesnog tako i duševnog ili emocionalnog integriteta potvrđuje da šteta koju snose te žrtve obuhvaća i njihove pretrpljene bol i patnju.

31

Stoga iz sudske prakse Suda proizlazi da se ne može uspostaviti nikakvo razlikovanje s obzirom na vrste štete koje žrtve počinjenih kaznenih djela mogu pretrpjeti ili posljedice kojima one mogu biti izložene.

32

Čak i pod pretpostavkom da tekst članka 18. stavka 2. Direktive 2004/80 – koji se osobito u verzijama na francuskom i rumunjskom jeziku odnosi samo na „tjelesne ozljede” – može upućivati na postojanje takve razlike, valja istaknuti da u brojnim drugim jezičnim verzijama te odredbe pojam „šteta” nije popraćen nikakvim pridjevom kojim bi se ograničio njezin doseg.

33

Doista, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da odredbe prava Unije treba tumačiti i primjenjivati ujednačeno uzimajući u obzir verzije sastavljene na svim jezicima Europske unije, a u slučaju neslaganja između tih različitih verzija predmetnu odredbu treba tumačiti s obzirom na opću strukturu i cilj propisa kojeg je ona dio (presuda od 17. siječnja 2023., Španjolska/Komisija, C‑632/20 P, EU:C:2023:28, t. 42. i navedena sudska praksa).

34

U tom pogledu, s jedne strane, na temelju nijedne druge odredbe Direktive 2004/80 nije moguće zaključiti da se mora uspostaviti razlikovanje između vrsta gubitaka ili šteta koje su pretrpjele žrtve koje su obuhvaćene njezinim područjem primjene.

35

S druge strane, iz uvodne izjave 2. Direktive 2004/80 proizlazi da bi mjere za olakšavanje ostvarivanja naknade žrtvama kaznenih djela trebale biti sastavni dio cilja osiguranja zaštite integriteta dotičnih osoba. Usto, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 14. navedene direktive, njome se poštuju temeljna prava i načela koja su ponovno potvrđena osobito Poveljom. Doista, kao što to proizlazi iz članka 3. stavka 1. Povelje, integritet osobe mora se shvatiti na način da obuhvaća i fizički i duševni integritet.

36

Stoga valja smatrati da se naknadom predviđenom člankom 12. stavkom 2. Direktive 2004/80 mora moći, ovisno o slučaju, doprinijeti naknadi svake neimovinske štete, uključujući štetu zbog pretrpljene boli i patnje.

37

Na toj osnovi, kao što to u biti ističe sud koji je uputio zahtjev u okviru petog prethodnog pitanja, nasilni kriminalni napad, poput onog koji je pretrpjela osoba LD, može dovesti do ozbiljnih posljedica u pogledu imovinske i neimovinske štete, osobito zbog pretrpljene boli i patnje, koja se mora odraziti u dodijeljenom iznosu.

38

Stoga u ovom slučaju naknada štete koju je pretrpjela osoba LD ne može, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, predstavljati pravičnu i primjerenu naknadu u smislu tog članka 12. stavka 2. ako je iz nje, među ostalim, isključena neimovinska šteta navedena u prethodnoj točki ove presude, s obzirom na to da bi se njome samo djelomično pokrila šteta koju je pretrpjela žrtva predmetnog kaznenog djela te se na taj način ne može smatrati da se njome uzima u obzir ozbiljnost njezinih posljedica za tu žrtvu.

39

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 12. stavak 2. Direktive 2004/80 treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni sustav pravila o naknadi žrtvama nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom kojim se u pogledu neimovinske štete načelno isključuje svaka naknada za bol i patnju koje su pretrpjele te žrtve. Neovisno o potrebi osiguranja financijske održivosti nacionalnih sustava pravila o naknadi, u smislu da države članice ne moraju nužno predvidjeti potpunu naknadu imovinske i neimovinske štete koju su pretrpjele navedene žrtve, pravična i primjerena naknada u smislu te odredbe zahtijeva da se prilikom njezina određivanja uzme u obzir ozbiljnost posljedica koje za navedene žrtve imaju počinjena kaznena djela koja su one pretrpjele kao i naknada koju takve žrtve mogu dobiti na temelju deliktne odgovornosti počinitelja kaznenog djela.

40

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:

Članak 12. stavak 2. Direktive Vijeća 2004/80/EZ od 29. travnja 2004. o naknadi žrtvama kaznenih djela

treba tumačiti na način da mu se:

protivi nacionalni sustav pravila o naknadi žrtvama nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom kojim se u pogledu neimovinske štete načelno isključuje svaka naknada za bol i patnju koje su pretrpjele te žrtve. Neovisno o potrebi osiguranja financijske održivosti nacionalnih sustava pravila o naknadi, u smislu da države članice ne moraju nužno predvidjeti potpunu naknadu imovinske i neimovinske štete koju su pretrpjele navedene žrtve, pravična i primjerena naknada u smislu te odredbe zahtijeva da se prilikom njezina određivanja uzme u obzir ozbiljnost posljedica koje za navedene žrtve imaju počinjena kaznena djela koja su one pretrpjele kao i naknada koju takve žrtve mogu dobiti na temelju deliktne odgovornosti počinitelja kaznenog djela.