Spojeni predmeti C-244/24 i C-290/24 ( i )

P i dr.

protiv

Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Rechtbank Den Haag,
zittingsplaats Amsterdam i Raad van State (Nizozemska))

Presuda Suda (veliko vijeće) od 19. prosinca 2024.

„Zahtjev za prethodnu odluku – Politika azila – Privremena zaštita u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba – Direktiva 2001/55/EZ – Članci 4. i 7. – Invazija ruskih oružanih snaga na Ukrajinu – Provedbena odluka (EU) 2022/382 – Članak 2. stavak 3. – Mogućnost države članice da privremenu zaštitu primijeni na raseljene osobe na koje se ta odluka ne odnosi – Trenutak u kojem država članica koja je dodijelila privremenu zaštitu takvim osobama može okončati tu zaštitu – Vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom – Direktiva 2008/115/EZ – Članak 6. – Odluka o vraćanju – Trenutak u kojem država članica može donijeti odluku o vraćanju – Nezakonit boravak”

Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Privremena zaštita u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba – Direktiva 2001/55 – Mogućnost države članice da privremenu zaštitu primijeni na raseljene osobe na koje se ne odnosi obvezna privremena zaštita – Osobe koje su raseljene zbog istih razloga i iz iste zemlje ili regije podrijetla – Pojam – Državljani trećih zemalja ili osobe bez državljanstva koji su 23. veljače 2022. imali valjanu privremenu dozvolu boravka u Ukrajini i za koje je vjerojatno da su napustili tu zemlju nakon 26. studenoga 2021. – Uključenost

(Direktiva Vijeća 2001/55, čl. 7.; Odluka Vijeća 2022/382, uv. izj. 14. i čl. 2. st. 1. i 3.)

(t. 96., 98.-101.)
Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Privremena zaštita u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba – Direktiva 2001/55 – Mogućnost države članice da privremenu zaštitu primijeni na raseljene osobe na koje se ne odnosi obvezna privremena zaštita – Ukidanje prava na fakultativnu privremenu zaštitu od strane države članice u trenutku u kojem obvezna privremena zaštita nije prestala – Dopuštenost – Pretpostavke – Zaštita ciljeva i korisnog učinka Direktive 2001/55 – Poštovanje općih načela prava Unije

(Direktiva Vijeća 2001/55, čl. 2. t. (a), čl. 4., čl. 6. st. 1. t. (b) i čl. 7.; Odluka Vijeća 2022/382, uv. izj. 14. i čl. 2.)

(t. 109.-115., 122.-129., 131.-135., t. 1. izreke)
Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika useljavanja – Vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom – Direktiva 2008/115 – Politika azila – Privremena zaštita u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba – Direktiva 2001/55 – Državljanin treće zemlje koji zakonito boravi na državnom području države članice na temelju fakultativne privremene zaštite – Donošenje odluke o vraćanju u odnosu na takvog državljanina prije prestanka te zaštite – Nedopuštenost – Zaštita koja prestaje na datum u bliskoj budućnosti – Odgoda učinaka te odluke do tog datuma – Nepostojanje utjecaja

(Uredba 2018/1860 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 3. st. 1.; Direktiva 2008/115 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 5. i 6.; Direktiva Vijeća 2001/55, čl. 2. t. (g), čl. 7. i 8.)

(t. 140.-148., 152.-158., t. 2. izreke)

Kratak prikaz

Odlučujući o dvama zahtjevima za prethodnu odluku nizozemskih sudova, Sud, zasjedajući u velikom vijeću, pojašnjava trenutak u kojem država članica može, s jedne strane, ukinuti fakultativnu privremenu zaštitu koju je na temelju Direktive 2001/55 ( 1 ) i Provedbene odluke 2022/382 ( 2 ) dodijelila određenim kategorijama raseljenih osoba povrh onih na koje se odnosi ta odluka i, s druge strane, donijeti odluku o vraćanju u smislu Direktive 2008/115 ( 3 ) u pogledu osoba koje više ne uživaju tu zaštitu.

Osobe P, AI, ZY i BG državljani su trećih zemalja koji su 24. veljače 2022. imali valjanu privremenu dozvolu boravka u Ukrajini. Nakon invazije ruskih oružanih snaga na ukrajinskom državnom području, pobjegli su u Nizozemsku gdje im je odobrena privremena zaštita u smislu Direktive 2001/55, u skladu s tada primjenjivim nizozemskim propisom ( 4 ). Na temelju potonjeg propisa pravo na fakultativnu privremenu zaštitu odobreno je svim nositeljima ukrajinske dozvole boravka, uključujući privremenu, koja je bila valjana 23. veljače 2022. i za koje je bilo vjerojatno da su napustili Ukrajinu nakon 26. studenoga 2021. ( 5 ). Osim toga, taj propis nije nalagao da se procijeni jesu li se te osobe mogle vratiti u sigurne i trajne uvjete u svoju zemlju ili regiju podrijetla.

Presudom od 17. siječnja 2024. Raad van State (Državno vijeće, Nizozemska) presudio je da će privremena zaštita državljana trećih zemalja koji se nalaze u situaciji poput one osoba P, AI, ZY i BG automatski prestati 4. ožujka 2024., odnosno na krajnji datum ( 6 ) na koji bi privremena zaštita prestala da ne postoji odluka koju je Vijeće donijelo u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 2001/55 ( 7 ). Slijedom toga, četirima odlukama o vraćanju u smislu Direktive 2008/115, donesenima 7. veljače 2024., državni tajnik ( 8 ) naložio je osobama P, AI, ZY i BG da napuste područje Unije u roku od četiri tjedna računajući od 4. ožujka 2024.

Osoba P je rechtbanku Den Haag, zittingsplaats Amsterdam (Sud u Haagu, stalna služba u Amsterdamu, Nizozemska) podnijela tužbu kojom osporava zakonitost odluke koja se na nju odnosi.

Tužbe koje su osobe AI i BG podnijele protiv odluka koje se na njih odnose prihvaćene su u prvostupanjskom postupku presudama od 19. ožujka 2024. i 27. ožujka 2024. Državni tajnik podnio je Državnom vijeću žalbu protiv tih presuda. Nasuprot tomu, budući da je tužba koju je osoba ZY podnijela protiv odluke koja se na nju odnosi odbijena kao neosnovana u prvostupanjskom postupku presudom od 27. ožujka 2024., osoba ZY podnijela je žalbu protiv te presude istom sudu.

U okviru navedenih sporova oba suda koja su uputila zahtjev obratila su se Sudu u prethodnom postupku. S jedne strane, s obzirom na to da ishod tih sporova podrazumijeva utvrđivanje datuma na koji prestaje fakultativna privremena zaštita u smislu Direktive 2001/55 koju su dodijelila nizozemska tijela, ti sudovi izražavaju sumnje o tome može li se takva zaštita ukinuti prije prestanka obvezne ( 9 ) privremene zaštite. S druge strane, pitaju se o zakonitosti odluka o vraćanju donesenih u odnosu na tužitelje iz glavnog postupka, s obzirom na to da su te odluke donesene na dan kada su još uvijek zakonito boravili na državnom području Nizozemske.

Ocjena Suda

Kao prvo, Sud ispituje protivi li se člancima 4. i 7. Direktive 2001/55 to da država članica, koja je dodijelila privremenu zaštitu kategorijama osoba koje nisu one navedene u članku 2. stavcima 1. i 2. Provedbene odluke, tim kategorijama osoba oduzme pravo na tu fakultativnu privremenu zaštitu prije nego što prestane obvezna privremena zaštita o kojoj je Vijeće odlučilo na temelju članka 4. stavka 2. te direktive.

Najprije, on smatra da država članica koja se koristi mogućnošću iz članka 7. stavka 1. Direktive 2001/55 provodi pravo Unije, tako da ne može dodijeliti fakultativnu privremenu zaštitu osobama koje nisu raseljene zbog istih razloga i iz iste zemlje ili regije podrijetla kao i osobe na koje se primjenjuje obvezna privremena zaštita.

U tom kontekstu Sud utvrđuje da navedena odredba i članak 2. stavak 3. Provedbene odluke omogućuju državi članici da primijeni fakultativnu privremenu zaštitu na državljane trećih zemalja ili osobe bez državljanstva koji imaju valjanu privremenu dozvolu boravka u Ukrajini 23. veljače 2022. i za koje je vjerojatno da su napustili tu zemlju nakon 26. studenoga 2021., a da pritom ne procijeni mogu li se oni vratiti u sigurne i trajne uvjete u svoju zemlju ili regiju podrijetla. U tom pogledu, s jedne strane, razlog za provedbu obvezne privremene zaštite, kako ga je Vijeće utvrdilo u toj provedbenoj odluci, jest invazija ruskih oružanih snaga na Ukrajinu koja je počela 24. veljače 2022. Državljani trećih zemalja ili osobe bez državljanstva koji su zbog vrlo ograničenog trajanja svojeg prava na boravak na području Unije bili pozvani vratiti se u Ukrajinu nedugo nakon početka te invazije mogu se izjednačiti s osobama raseljenima zbog takve invazije. S druge strane, iako se članak 2. stavak 3. Provedbene odluke, među osobama koje potencijalno uživaju fakultativnu privremenu zaštitu, izričito odnosi na osobe bez državljanstva i državljane trećih zemalja koji su zakonito boravili u Ukrajini i koji se ne mogu vratiti u sigurne i trajne uvjete u svoju zemlju ili regiju podrijetla, ta se kategorija navodi samo kao primjer.

Nadalje, ističući da je fakultativna privremena zaštita koju su nizozemska tijela dodijelila državljanima trećih zemalja poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku prestala proizvoditi učinke prije prestanka obvezne privremene zaštite, Sud ispituje nalažu li članci 4. i 7. Direktive 2001/55 da pravo na tu fakultativnu privremenu zaštitu traje sve dok obvezna privremena zaštita, koju provodi Vijeće na temelju članka 5. te direktive, proizvodi svoje učinke ili barem do kraja automatskog produljenja prvotnog trajanja te obvezne privremene zaštite iz tog članka 4. stavka 1.

U tom pogledu Sud je presudio da na temelju članka 7. stavka 1. Direktive 2001/55 države članice mogu slobodno okončati fakultativnu privremenu zaštitu koju su dodijelile prije isteka obvezne privremene zaštite utvrđene na razini Unije ( 10 ).

U tom pogledu, s jedne strane, ta odredba državama članicama ostavlja slobodu utvrđivanja datuma od kojeg namjeravaju dodjeljivati pravo na fakultativnu privremenu zaštitu, pod uvjetom da je taj datum između datuma na koji obvezna privremena zaštita stupa na snagu i datuma na koji ona prestaje proizvoditi učinke. S druge strane, države članice zadržavaju kontrolu nad trajanjem fakultativne privremene zaštite koju žele dodijeliti, pod uvjetom da to trajanje nije dulje od vremenskog okvira za provedbu mehanizma privremene zaštite koji je utvrđen na razini Unije. Naime, budući da takva zaštita ne proizlazi iz obveze predviđene pravom Unije, nego iz samostalne odluke države članice da proširi krug korisnika te zaštite, ta država članica treba moći također samostalno okončati navedenu zaštitu.

Osim toga, takvo tumačenje članka 7. stavka 1. Direktive 2001/55 potkrijepljeno je ciljem koji se nastoji postići tim člankom, odnosno ciljem poticanja država članica da prošire kategorije raseljenih osoba koje mogu uživati privremenu zaštitu, i općenitijim ciljem te direktive koji se sastoji u izbjegavanju preopterećenja sustava za dodjelu međunarodne zaštite. Naime, kad bi se državi članici zabranilo da zbog vlastitih razloga ukine pravo na fakultativnu privremenu zaštitu prije isteka obvezne privremene zaštite utvrđene na razini Unije, time bi se posljedično odvratilo države članice od provedbe mogućnosti predviđene člankom 7. Direktive 2001/55 i ugrozilo ostvarivanje ciljeva koji se nastoje postići tim člankom i tom direktivom.

Međutim, takva odluka o povlačenju ne može ugroziti ni ciljeve ni koristan učinak Direktive 2001/55 i mora poštovati opća načela prava Unije, osobito načelo zaštite legitimnih očekivanja.

U tom pogledu, kad je riječ, kao prvo, o zaštiti ciljeva i korisnog učinka Direktive 2001/55, njome se osobito nastoji očuvati stvarna mogućnost državljana trećih zemalja i osoba bez državljanstva koji uživaju privremenu zaštitu da dobiju međunarodnu zaštitu nakon odgovarajućeg razmatranja njihove pojedinačne situacije, pri čemu im se neodgodivo jamči zaštita manjeg dosega. Stoga bi bilo protivno tom cilju i korisnom učinku te direktive da se razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koje su ti državljani trećih zemalja i te osobe bez državljanstva, ovisno o slučaju, podnijeli, a o kojima se još nije odlučilo, ne dovrši nakon isteka fakultativne privremene zaštite. Osim toga, nakon što fakultativna privremena zaštita prestane, te se osobe ne može spriječiti da stvarno ostvare svoje pravo na podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, što predstavlja glavni stadij u postupku odobravanja te zaštite. Stoga izostanak odgovora korisnika privremene zaštite na zahtjev tijela države članice o kojoj je riječ kojim se nastojalo utvrditi želi li on da se razmatranje njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu nastavi ne može imati za posljedicu to da se eventualni zahtjev za međunarodnu zaštitu koji bi on naknadno podnio kvalificira kao naknadni zahtjev u smislu članka 2. točke (q) Direktive 2013/32 ( 11 ).

Kao drugo, kad je riječ o načelu zaštite legitimnih očekivanja, ne postoji opravdanje za legitimna očekivanja pojedinaca u pogledu zadržavanja postojećeg stanja koje se može promijeniti u okviru diskrecijske ovlasti institucija Unije. U ovom slučaju, s jedne strane, Vijeće može u bilo kojem trenutku okončati obveznu privremenu zaštitu ( 12 ) i, s druge strane, države članice ne mogu produljiti fakultativnu privremenu zaštitu koju su eventualno uvele nakon datuma na koji je obvezna privremena zaštita prestala ( 13 ). Iz toga slijedi da nizozemska tijela u ovom slučaju nisu mogla osobama koje uživaju fakultativnu privremenu zaštitu dati precizna jamstva u skladu s pravom Unije u pogledu minimalnog trajanja te zaštite, osim jamstva prema kojem su se ta tijela obvezala da fakultativnu privremenu zaštitu neće okončati prije nego što obvezna privremena zaštita prestane proizvoditi učinke. Međutim, ne čini se da su ona državljanima trećih zemalja o kojima je riječ u glavnom postupku pružila takvo jamstvo, što je ipak na sudovima koji su uputili zahtjeve da provjere.

Sud iz toga zaključuje da se člancima 4. i 7. Direktive 2001/55 ne protivi to da država članica, koja je privremenu zaštitu dodijelila kategorijama osoba različitima od onih iz Provedbene odluke, tim kategorijama osoba uskrati pravo na tu fakultativnu privremenu zaštitu prije isteka obvezne privremene zaštite o kojoj je Vijeće odlučilo na temelju članka 4. stavka 2. te direktive ( 14 ).

Kao drugo, Sud utvrđuje da se članku 6. Direktive 2008/115 protivi to da se u odnosu na državljanina treće zemlje koji zakonito boravi na državnom području države članice, na temelju mogućnosti kojom se koristi ta država članica da mu prizna fakultativnu privremenu zaštitu predviđenu člankom 7. Direktive 2001/55, donese odluka o vraćanju prije prestanka te zaštite, čak i kad je očito da će navedena zaštita prestati proizvoditi učinke na određeni datum u bliskoj budućnosti i kad su učinci te odluke odgođeni do tog datuma.

U tom pogledu, kao prvo, toj se direktivi protivi to da država članica donese odluku o vraćanju u pogledu državljanina treće zemlje koji zakonito boravi na njezinu državnom području, i to neovisno o okolnosti da nadležno nacionalno tijelo u takvoj odluci izričito navodi da ona ne proizvodi učinak dok god je boravak zainteresirane osobe zakonit. Naime, s jedne strane, država članica o kojoj je riječ za svaku odluku o vraćanju treba bez odgode unijeti upozorenje u Schengenski informacijski sustav čim se ona donese kako bi se „provjerilo je li obveza vraćanja ispunjena te pružila potpora izvršenju odluka o vraćanju” ( 15 ), uključujući kad ta odluka nema trenutačni učinak. Međutim, u potonjem slučaju, na datum izvršenja tog upozorenja osoba o kojoj je riječ i dalje zakonito boravi na području te države članice i može imati pravo putovati u druge države članice. S druge strane, takva prijevremena odluka o vraćanju donijela bi se bez uzimanja u obzir bilo kakve promjene okolnosti koja bi nastupila između donošenja te odluke i prestanka zakonitog boravka dotične osobe, a koja bi znatno utjecala na ocjenu njezine situacije.

Drugo, tako dugo dok državljani treće zemlje i dalje uživaju fakultativnu privremenu zaštitu, oni zakonito borave na državnom području države članice o kojoj je riječ i stoga se u odnosu na njih ne može donijeti odluka o vraćanju. Naime, osobe koje uživaju takvu zaštitu trebaju imati sva prava koja se Direktivom 2001/55 priznaju osobama koje uživaju obveznu privremenu zaštitu ( 16 ). Stoga, budući da osobi koja uživa obveznu privremenu zaštitu država članica o kojoj je riječ mora izdati dozvolu boravka koja joj omogućuje boravak na državnom području te države članice ( 17 ), takvu dozvolu treba izdati i osobama koje uživaju fakultativnu privremenu zaštitu.

Kao treće, iako postoji opasnost da će se nakon isteka fakultativne privremene zaštite nacionalna tijela zadužena za donošenje odluka o vraćanju suočiti s velikim brojem pojedinačnih situacija koje treba istodobno ispitati, takva opasnost sama po sebi nije dovoljna da bi se omogućilo odstupanje od prethodno navedenog načela. Usto, iako udaljavanje državljanina treće zemlje s nezakonitim boravkom u načelu treba predstavljati prioritet država članica, one trebaju poštovati i materijalne i postupovne zahtjeve u skladu s pravom Unije kako bi se ti državljani vraćali na human način uz puno poštovanje njihovih temeljnih prava i dostojanstva. Stoga, kada su tijela države članice zadužena za donošenje odluka o vraćanju suočena s vrlo velikim brojem pojedinačnih slučajeva koje treba istodobno ispitati, zbog isteka fakultativne privremene zaštite, Direktivi 2008/115 protivi se samo to da ta tijela odgađaju izvan razumnog roka, s obzirom na takvu situaciju, donošenje odluka o vraćanju koje je potrebno donijeti u odnosu na državljane trećih zemalja i osobe bez državljanstva na koje se primjenjivala ta zaštita.

( i ) Naziv ovog predmeta je izmišljen. On ne odgovara stvarnom imenu nijedne stranke u postupku.

( 1 ) Direktiva Vijeća 2001/55/EZ od 20. srpnja 2001. o minimalnim standardima za dodjelu privremene zaštite u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba te o mjerama za promicanje uravnoteženih napora država članica pri prihvatu i snošenju posljedica prihvata tih osoba (SL 2001., L 212, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 49.). Članak 7. stavak 1. Direktive 2001/55 ovlašćuje države članice da prošire primjenu privremene zaštite predviđene tom direktivom na kategorije osoba koje Vijeće nije odredilo u svojoj odluci iz članka 5. navedene direktive i kojom se provodi ta zaštita, pod uvjetom da su te osobe raseljene zbog istih razloga i iz iste zemlje ili regije podrijetla.

( 2 ) Provedbenom odlukom Vijeća (EU) 2022/382 od 4. ožujka 2022. o utvrđivanju postojanja masovnog priljeva raseljenih osoba iz Ukrajine u smislu članka 5. Direktive 2001/55/EZ koja ima učinak uvođenja privremene zaštite (SL 2022., L 71, str. 1., u daljnjem tekstu: Provedbena odluka), Vijeće je odlučilo aktivirati mehanizam privremene zaštite predviđen Direktivom 2001/55. U skladu s člankom 2. stavkom 3. te provedbene odluke države članice također mogu primijeniti navedenu odluku na druge osobe, osim onih na koje se odnose stavci 1. i 2. tog članka, među ostalim i na osobe bez državljanstva i državljane trećih zemalja, osim Ukrajine, koji su zakonito boravili u Ukrajini i koji se ne mogu vratiti u sigurne i trajne uvjete u svoju zemlju ili regiju podrijetla.

( 3 ) Direktiva 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom (SL 2008., L 348, str. 98.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 188.)

( 4 ) Članak 3.9.a stavak 1. točka (c) Voorschrifta Vreemdelingen 2000 (Međuministarska uredba o strancima iz 2000.), u verziji koja je bila na snazi od 4. ožujka 2022. do 18. srpnja 2022.

( 5 ) Odnosno 90 dana prije početka invazije ruskih oružanih snaga na Ukrajinu

( 6 ) Kako proizlazi iz članka 4. stavka 1. Direktive 2001/55, prema kojem „[n]e dovodeći u pitanje članak 6., privremena zaštita traje godinu dana. Osim ako je prekinuta u skladu s uvjetima iz članka 6. stavka 1. točke (b), trajanje se može automatski produžiti za šest mjesečnih razdoblja, a može trajati najviše godinu dana.”

( 7 ) Prema članku 4. stavku 2. Direktive 2001/55, „[k]ada razlozi za privremenu zaštitu i dalje postoje, Vijeće može odlučiti kvalificiranom većinom na prijedlog Komisije, koja također razmatra svaki zahtjev države članice za podnošenjem prijedloga Vijeću, o produljenju privremene zaštite u trajanju od najviše godinu dana.”

( 8 ) U ovom slučaju Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (državni tajnik za pravosuđe i sigurnost, Nizozemska, u daljnjem tekstu: državni tajnik)

( 9 ) Odnosno zaštita koja proizlazi iz odluke Vijeća koja je donesena na temelju članka 5. Direktive 2001/55 i kojom se utvrđuje postojanje masovnog priljeva raseljenih osoba. Takva odluka ima za posljedicu provedbu privremene zaštite u svim državama članicama koje obvezuje Direktiva 2001/55 u pogledu određenih skupina osoba opisanih u toj odluci, počevši od datuma koji je u njoj određen.

( 10 ) Sud pojašnjava da države članice stoga nisu dužne uskladiti trajanje te fakultativne privremene zaštite s prvotnim trajanjem obvezne privremene zaštite ili njezinim automatskim produljenjem, koji su predviđeni člankom 4. stavkom 1. te direktive, ni s trajanjem koje proizlazi, ovisno o slučaju, iz njezina neobveznog produljenja iz članka 4. stavka 2. navedene direktive.

( 11 ) Direktiva 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (SL 2013., L 180, str. 60.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 249. i ispravci SL 2020., L 76, str. 38., SL 2020., L 415, str. 90. i SL 2023./90200, L)

( 12 ) Vidjeti članak 6. stavak 1. točku (b) Direktive 2001/55.

( 13 ) Vidjeti članak 7. Direktive 2001/55.

( 14 ) Ta država članica može ukinuti pravo na privremenu zaštitu koje je dodijelila navedenim kategorijama osoba prije nego što privremena zaštita o kojoj je odlučilo Vijeće prestane proizvoditi učinke, pod uvjetom da, među ostalim, navedena država članica ne ugrožava ni ciljeve ni koristan učinak Direktive 2001/55 i da poštuje opća načela prava Unije.

( 15 ) Vidjeti članak 3. stavak 1. Uredbe (EU) 2018/1860 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. studenoga 2018. o upotrebi Schengenskog informacijskog sustava za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom (SL 2018., L 312, str. 1.)

( 16 ) Vidjeti članak 7. Direktive 2001/55.

( 17 ) Vidjeti članak 8. Direktive 2001/55 u vezi s njezinim člankom 2. točkom (g).