–

za osobe OU i NM, C. Leitgeb, Rechtsanwalt,

–

za osobu TE, O. Peschel, Rechtsanwalt,

–

za austrijsku vladu, C. Hribar i F. Koppensteiner, u svojstvu agenata,

–

za belgijsku vladu, M. Jacobs i M. Van Regemorter, u svojstvu agenata, uz asistenciju R. Verbekea i P. Vlaemmincka, advocaten,

–

za njemačku vladu, J. Möller i A. Sahner, u svojstvu agenata,

–

za maltešku vladu, A. Buhagiar, u svojstvu agenta, uz asistenciju J. Baldacchina, advocate at law, i D. Sarmiento Ramírez‑Escudera, abogado,

–

za Europsku komisiju, L. Hohenecker i W. Wils, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 2. točke (d) i članka 4. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze („Rim II”) (SL 2007., L 199, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 73.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osoba NM i OU, u svojstvu upravitelja malteškog društva za priređivanje igara na sreću, te osobe TE, s prebivalištem u Austriji, u vezi s naknadom gubitaka koje je potonja pretrpjela prilikom sudjelovanja u igrama na sreću na internetu koje to društvo priređuje u Austriji bez posjedovanja propisane koncesije na temelju prava te države članice.

3

U uvodnim izjavama 6., 7., 14. i 16. Uredbe Rim II navodi se:

[…]

[…]

4

Članak 1. Uredbe Rim II, naslovljen „Područje primjene”, u stavcima 1. i 2. određuje:

„1.   Ova se Uredba, u slučajevima koji uključuju sukob zakona, primjenjuje na izvanugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima. Ne primjenjuje se, posebice, na porezna, carinska ili upravna pitanja ili na odgovornost države za radnje ili propuste u izvršavanju državne vlasti (acta iure imperii).

2.   Iz područja primjene ove Uredbe izuzeto je sljedeće:

[…]

[…]”

5

Poglavlje II. navedene uredbe posvećeno je štetnim radnjama. Članak 4. iste uredbe, koji je naslovljen „Opće pravilo” i sadržan je u tom poglavlju, glasi kako slijedi:

„1.   Ako nije drukčije propisano ovom Uredbom, pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu iz protupravnog postupanja je pravo one države u kojoj šteta nastane, bez obzira na to u kojoj državi je nastao događaj koji je prouzročio nastalu štetu te bez obzira na državu ili države u kojoj nastanu posredne posljedice tog događaja.

2.   Međutim, ako osoba kojoj je utvrđena odgovornost i osoba koja je pretrpjela štetu u trenutku nastanka štete imaju uobičajeno boravište u istoj državi, primjenjuju se propisi te države.

3.   Ako je iz svih okolnosti slučaja jasno da je protupravno postupanje očito jače povezano s državom različitom od one iz stavaka 1. i 2., primjenjuju se propisi te druge države. Očito se jača veza s drugom državom može temeljiti posebno na prethodno postojećem odnosu između stranaka, kao što je primjerice ugovor, koji je u uskoj vezi s tim protupravnim postupanjem.”

6

U poglavlju V. iste uredbe, koje uređuje „[z]ajednička pravila”, nalazi se članak 15., naslovljen „Opseg propisa koji se primjenjuju”, u skladu s kojim:

„Pravo koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze na temelju ove Uredbe posebno regulira:

[…]

[…]”

7

U članku 7. Uredbe br. 1215/2012 predviđa se:

„Osoba s domicilom u [jednoj] državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:

[…]

[…]”

8

Članak 1301. Allgemeines Bürgerliches Gesetzbucha (Opći građanski zakonik) glasi ovako:

„Za štetu prouzročenu nezakonitom radnjom može odgovarati više osoba pod uvjetom da su one zajednički, izravno ili neizravno, pridonijele njezinu nastanku poticanjem, prijetnjom, naređivanjem, pomaganjem, prikrivanjem itd., ili čak samo propuštanjem ispunjenja posebne obveze sprečavanja kriminalnih djela.”

9

U članku 1311. tog zakonika predviđa se:

„Posljedice običnog slučajnog događaja utječu na onoga čije su imovina ili osoba pogođene. Međutim, ako je određena osoba taj događaj prouzročila svojom krivnjom, ako je prekršila zakon kojim se nastoji spriječiti slučajna šteta ili […], ona odgovara za svu štetu koja bez toga ne bi nastala.”

10

Članak 3. Glücksspielgesetza (Zakon o igrama na sreću, u daljnjem tekstu: GSpG) određuje:

„Osim ako nije drukčije propisano ovim saveznim zakonom, savezna država ima isključivo pravo na priređivanje igara na sreću (monopol na igre na sreću).”

11

Društvo Titanium Brace Marketing Limited (u daljnjem tekstu: društvo TBM) u stanju insolventnosti, čiji su upravitelji bile osobe NM i OU, iz svojeg je registriranog sjedišta na Malti upravljalo internetskim kasinom, pri čemu je ponuda igara bila dostupna na cijelom europskom tržištu. Ono je posjedovalo koncesiju za priređivanje igara na sreću na temelju malteškog prava, ali nije imalo koncesiju na temelju GSpG‑a.

12

Od 14. studenoga 2019. do 3. travnja 2020. osoba TE, koja je na internetskoj stranici društva TBM igrala internetske igre na sreću, u igri je pretrpjela gubitak od ukupno 18547,67 eura.

13

Kako bi mogla igrati na internetskoj stranici društva TBM, osoba TE prihvatila je opće uvjete tog društva te je u tom kontekstu morala otvoriti „račun igrača”. Osoba TE radi nadoplate tog računa igrača prebacila je sredstva sa svojeg austrijskog bankovnog računa na bankovni račun otvoren u jednoj malteškoj banci. Taj je bankovni račun bio gotovinski račun društva TBM, otvoren za osobu TE i odvojen od imovine tog društva. Tijekom sudjelovanja u igri na sreću iznos uloga je oduziman s računa igrača, a u slučaju dobitka on je dodavan na taj račun igrača.

14

Smatrajući da je, s obzirom na to da društvu TBM nije dodijeljena koncesija na temelju austrijskog prava, ugovor o igri na sreću ništetan, osoba TE pred Landesgerichtom für Zivilrechtssachen Wien (Zemaljski građanski sud u Beču, Austrija) tražila je da se osobama NM i OU naloži da joj naknade pretrpljene gubitke, temeljeći svoj zahtjev na deliktnoj odgovornosti tih osoba. Osoba TE u tom smislu smatra da kršenje austrijskog monopola na priređivanje igara na sreću dovodi do povrede Zakona o zaštiti (Schutzgesetz) te da su osobe NM i OU osobno i solidarno odgovorne zbog toga što je društvo TBM u Austriji nudilo nezakonite igre na sreću.

15

Osobe NM i OU pred tim su se sudom pozvale na njegovu međunarodnu nenadležnost, tvrdeći da se osoba TE ne može pozivati na članak 7. točku 2. Uredbe br. 1215/2012. Osobe NM i OU smatrale su da nisu bile ovlaštene odlučiti treba li se društvo TBM povući s austrijskog tržišta, na kojem je već poslovalo. Nadalje, tvrdile su da nisu donosile strateške odluke za to poduzeće. Prema njihovu mišljenju, mjesta kauzalnog događaja i nastanka štete nalaze se na Malti. Tvrde da mjerodavno materijalno pravo nije austrijsko već malteško pravo, a ono ne poznaje odgovornost tijela društva prema vjerovnicima društva.

16

Navedeni je sud odbio tužbu osobe TE zbog nepostojanja međunarodne nadležnosti. Oberlandesgericht Wien (Visoki zemaljski sud u Beču, Austrija) ukinuo je tu odluku u žalbenom postupku, utvrdivši da su ispunjeni uvjeti za postojanje nadležnosti austrijskih sudova na temelju članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012.

17

Odlučujući povodom revizije koju su podnijele osobe NM i OU, Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija), sud koji je uputio zahtjev, zaključuje da utvrđivanje nadležnosti austrijskih sudova prije svega podrazumijeva da se nacionalna odredba koja može služiti kao osnova zahtjeva osobe TE primjenjuje u skladu s Uredbom Rim II. U tom kontekstu on postavlja pitanje dosega iznimke predviđene u članku 1. stavku 2. točki (d) te uredbe.

18

U slučaju da tužba iz glavnog postupka ulazi u područje primjene Uredbe Rim II, sud koji je uputio zahtjev nadalje postavlja pitanje određivanja mjesta nastanka štete, u smislu članka 4. stavka 1. te uredbe, koje bi moglo biti mjesto iz kojeg je osoba TE vršila uplate sa svojeg bankovnog računa na svoj račun igrača, dakle u Austriji, ili mjesto u kojem se nalazi taj račun igrača, odnosno na Malti. Ako bi samo konačni gubitak prava na isplatu iznosa kredita na računu igrača predstavljao prvotnu štetu, mjesto nastanka te štete moglo bi se nalaziti na Malti, gdje se vodi račun, u mjestu prebivališta osobe TE, na mjestu u kojem se nalazi glavnina njezine imovine ili pak negdje drugdje.

19

U tim je okolnostima Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

20

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 1. stavak 2. točku (d) Uredbe Rim II tumačiti na način da tužba za utvrđivanje deliktne odgovornosti koja je podnesena protiv članova uprave društva zbog kršenja zabrane nametnute nacionalnim propisom u pogledu nuđenja javnosti igara na sreću bez posjedovanja za to predviđene koncesije spada u kategoriju izvanugovornih obveza koje proizlaze iz prava društava u smislu te odredbe.

21

Prema članku 1. stavku 1. Uredbe Rim II, ta se uredba primjenjuje, u slučajevima koji uključuju sukob zakona, na izvanugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima.

22

Međutim, u skladu s člankom 1. stavkom 2. točkom (d) te uredbe, iz područja primjene te uredbe isključene su „izvanugovorne obveze nastale na temelju prava trgovačkih društava[,] [udruga] i ostalih pravnih osoba u vezi s pitanjima kao što je osnivanje, registracij[om] ili na neki drugi način, pravna i poslovna sposobnost, unutarnje ustrojstvo ili likvidacija trgovačkih društava[,] [udruga] ili drugih pravnih osoba, osobna odgovornost članova i tijela za obveze trgovačkog društva[,] [udruge] ili druge pravne osobe te osobna odgovornost revizora trgovačkom društvu ili njegovim [tijelima] pri obveznim revizijama računovodstvenih dokumenata”.

23

Treba istaknuti da Uredba (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL 2008., L 177, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109. i ispravci SL 2015., L 66, str. 22. i SL 2019., L 149, str. 85.), sadržava sličnu iznimku u članku 1. stavku 2. točki (f), u pogledu koje je Sud ocijenio da se odnosi isključivo na organske aspekte društava, udruga i pravnih osoba (vidjeti u tom smislu presudu od 3. listopada 2019., Verein für Konsumenteninformation,C‑272/18, EU:C:2019:827, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

24

Međutim, budući da osobna odgovornost članova društva i članova uprave kao takvih za dugovanja društva, udruge ili pravne osobe, kao ni osobna odgovornost revizora zaduženih za zakonski nadzor računovodstvene dokumentacije prema društvu ili njegovim tijelima, spomenute u članku 1. stavku 2. točki (d) Uredbe Rim II, nisu organski aspekti tih društava, udruga i pravnih osoba, doseg isključenja koje se predviđa tom odredbom potrebno je pojasniti primjenom funkcionalnog kriterija (vidjeti u tom smislu presudu od 10. ožujka 2022., BMA Nederland,C‑498/20, EU:C:2022:173, t. 53.).

25

Kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 30. svojeg mišljenja, kada ne postoji upućivanje na bilo koje nacionalno pravo, kategoriju „izvanugovornih obveza koje proizlaze iz prava društava” treba tumačiti autonomno, uzimajući pritom u obzir cilj koji se nastoji postići tim pravilom i omogućavajući Uredbi Rim II osiguravanje pune učinkovitosti (vidjeti u tom smislu presudu od 15. ožujka 2011., Koelzsch,C‑29/10, EU:C:2011:151, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

26

Budući da je cilj tog isključenja namjera zakonodavca Unije da se pod jedinstvenim statusom lex societatis zadrže aspekti u pogledu kojih postoji posebno rješenje zbog veze između tih aspekata te funkcioniranja i vođenja društva, udruge ili pravne osobe, potrebno je u svakom slučaju provjeriti postoji li izvanugovorna obveza članova društva, članova uprave ili revizora iz članka 1. stavka 2. točke (d) Uredbe Rim II zbog razloga specifičnih za pravo trgovačkih društava ili koji nisu povezani s njim (presuda od 10. ožujka 2022., BMA Nederland,C‑498/20, EU:C:2022:173, t. 54.).

27

Prema tome, treba smatrati da odgovornost tijela društva, uključujući i odgovornost članova uprave, koja proizlazi iz kršenja obveze utvrđene zbog njihova osnivanja odnosno imenovanja te je vezana uz upravljanje, vođenje i funkcioniranje društva, proizlazi iz prava društava u smislu članka 1. stavka 2. točke (d) Uredbe Rim II. S druge strane, isključenje predviđeno tom odredbom ne može obuhvaćati odgovornost člana uprave društva koja proizlazi iz obveze koja nema veze s funkcioniranjem društva.

28

Sud je u tom smislu već ocijenio da, kada je konkretno riječ o povredi obveze postupanja s dužnom pažnjom o kojoj je riječ u glavnom postupku, treba praviti razliku ovisno o tome je li riječ o posebnoj obvezi postupanja s dužnom pažnjom koja proizlazi iz odnosa između tijela i društva, koja nije obuhvaćena materijalnim područjem primjene Uredbe Rim II, ili općoj obvezi postupanja s dužnom pažnjom erga omnes, koja je njime obuhvaćena (vidjeti u tom smislu presudu od 10. ožujka 2022., BMA Nederland,C‑498/20, EU:C:2022:173, t. 55.).

29

Kada je riječ o tužbi o kojoj je riječ u glavnom postupku, iz spisa kojim Sud raspolaže razvidno je da se tom tužbom osporava odgovornost osoba NM i OU zbog toga što je društvo čije su one upravitelji navodno prekršilo zabranu koju GSpG nameće svim osobama u pogledu nuđenja javnosti igara na sreću bez posjedovanja za to predviđene koncesije.

30

Slijedom toga, ne dovodeći u pitanje kvalifikaciju drugih tužbi koje bi protiv tih upravitelja mogle biti podnesene zbog povrede dužnosti koju oni imaju prema društvu, valja zaključiti da osporavanje odgovornosti osoba NM i OU zbog navodnog kršenja opće zabrane nuđenja igara na sreću na internetu bez posjedovanja za to predviđene koncesije, ne spada u kategoriju izvanugovornih obveza koje proizlaze iz prava društava u smislu članka 1. stavka 2. točke (d) Uredbe Rim II. Takva se sudska tužba ne odnosi na odnos između društva i njegovih upravitelja.

31

Osim toga, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 38. svojeg mišljenja, pitanje trebaju li za tu izvanugovornu obvezu odgovarati upravitelji društva ili samo to društvo ne rješava se na temelju lex societatis, već na temelju prava koje se primjenjuje na štetnu radnju, s obzirom na to da to pravo među ostalim određuje, u skladu s člankom 15. Uredbe Rim II, u njegovoj točki (a), uvjete i opseg odgovornosti, uključujući određivanje osoba koje se mogu smatrati odgovornima za djela koja su počinile te, u njegovoj točki (g), odgovornost za radnju druge osobe.

32

Naime, sustav uspostavljen Uredbom Rim II nalaže da se najprije utvrdi koje se pravo primjenjuje na pravnu činjenicu, da bi se nakon toga na temelju tog zakonodavstva mogao odrediti doseg mjerodavnih pravila (vidjeti u tom smislu presudu od 10. prosinca 2015., Lazar,C‑350/14, EU:C:2015:802, t. 28.).

33

Imajući u vidu navedena razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 1. stavak 2. točku (d) Uredbe Rim II treba tumačiti na način da tužba za utvrđivanje deliktne odgovornosti koja je podnesena protiv članova uprave društva zbog kršenja zabrane nametnute nacionalnim propisom u pogledu nuđenja javnosti igara na sreću bez posjedovanja za to predviđene koncesije ne spada u kategoriju izvanugovornih obveza koje proizlaze iz prava društava u smislu te odredbe.

34

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 4. stavak 1. Uredbe Rim II tumačiti na način da se u slučaju tužbe za naknadu štete zbog gubitaka pretrpljenih prilikom sudjelovanja u igrama na sreću na internetu, koje određeno društvo nudi u državi članici u kojoj nije imalo propisanu koncesiju, šteta koju je igrač pretrpio smatra nastalom u državi članici u kojoj on ima uobičajeno boravište.

35

Prije svega treba podsjetiti na to da, kada je riječ o tumačenju članka 4. stavka 1. Uredbe Rim II, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da prilikom određivanja smisla i dosega teksta odredbe prava Unije koji ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica, tu odredbu u pravilu treba samostalno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Europskoj uniji, uzimajući pritom u obzir ne samo tekst te odredbe, nego i kontekst te ciljeve propisa kojih je ona dio (vidjeti u tom smislu presudu od 10. prosinca 2015., Lazar,C‑350/14, EU:C:2015:802, t. 21. i navedenu sudsku praksu).

36

U skladu s općim pravilom utvrđenim u članku 4. stavku 1. te uredbe, pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu zbog štetne radnje jest pravo zemlje u kojoj je nastala šteta, neovisno o tome u kojoj zemlji je nastao događaj koji je prouzročio štetu te bez obzira na zemlju ili zemlje u kojoj nastanu posredne posljedice te radnje.

37

Kao što proizlazi iz uvodnih izjava 6., 14. i 16. Uredbe Rim II, cilj korištenja ujednačenog kolizijskog pravila jest prije svega poticati pravnu sigurnost u pogledu mjerodavnog prava, neovisno o tome u kojoj je zemlji pokrenut postupak, te povećati predvidljivost sudskih odluka i osigurati odgovarajuću ravnotežu između interesa osobe za koju se tvrdi da je odgovorna i interesa oštećene osobe.

38

Kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 48. svojeg mišljenja, šteta se definira kao ugrožavanje oštećenika ili njegovih pravno zaštićenih interesa.

39

Iz sudske prakse o sudskoj nadležnosti u području deliktne i kvazideliktne odgovornosti proizlazi da se mjesto nastanka štete može razlikovati ovisno o prirodi prava koje je navodno povrijeđeno te da činjenica da je šteta nastala u određenoj državi članici predstavlja uvjet za to da pravo za koje se tvrdi da je povrijeđeno bude zaštićeno u toj državi članici (vidjeti u tom smislu presudu od 3. listopada 2013., Pinckney,C‑170/12, EU:C:2013:635, t. 32. i 33. te navedenu sudsku praksu).

40

U skladu sa zahtjevima usklađenosti predviđenima u uvodnoj izjavi 7. Uredbe Rim II, tu je sudsku praksu potrebno uzeti u obzir i prilikom tumačenja navedene uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 10. ožujka 2022., BMA Nederland,C‑498/20, EU:C:2022:173, t. 59. i 60. te navedenu sudsku praksu).

41

Nadalje, iz sudske prakse Suda proizlazi da mjesto nastanka štete jest mjesto u kojem se navodna šteta konkretno manifestira (vidjeti u tom smislu presudu od 12. svibnja 2021., Vereniging van Effectenbezitters,C‑709/19, EU:C:2021:377, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

42

S jedne strane, iz odluke kojom se upućuje zahtjev razvidno je da se predmetna štetna radnja sastoji od ugrožavanja interesa osobe TE koji se pravno štite zabranom koja se primjenjuje u državi članici njezina uobičajenog boravišta da javnosti nudi sudjelovanje u igrama na sreću na internetu bez posjedovanja za to predviđene koncesije.

43

S druge strane, kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 61. i 69. svojeg mišljenja, šteta na koju se poziva osoba TE konkretno se manifestirala prilikom njezina sudjelovanja, iz Austrije, u igrama na sreću na internetu nuđenima protivno zabrani koja se primjenjuje u toj državi članici. U tom okolnostima treba zaključiti da je šteta nastala u Austriji.

44

Imajući u vidu samu prirodu igara na sreću na internetu, zbog koje nije moguće lako locirati konkretno precizno mjesto gdje se održavaju, treba smatrati da se te igre odvijaju u mjestu igračeva uobičajenog boravišta.

45

U tom smislu treba precizirati, kao što to čini i nezavisni odvjetnik u točki 64. svojeg mišljenja, da postupanje društva TBM i njegovih upravitelja, koji su iz mjesta svojeg prebivališta na Malti nudili igre na sreću osobama koje imaju uobičajeno boravište u drugoj državi članici, predstavlja samo događaj koji je prouzročio štetu koju potražuje osoba TE.

46

Međutim, iz točke 36. ove presude proizlazi da mjesto u kojem je nastao događaj koji je prouzročio štetu nije relevantna poveznica za određivanje mjerodavnog prava u smislu članka 4. stavka 1. Uredbe Rim II.

47

Isto tako, kada je riječ o imovinskoj šteti navodno pretrpljenoj na računu igrača koji je posebno otvoren radi sudjelovanja osobe TE u internetskim igrama na sreću ili čak na njezinu osobnom bankovnom računu s kojeg je doplaćivan njezin račun igrača, treba istaknuti da je taj gubitak samo neizravna posljedica dotične štete, a nju nije moguće utvrditi prilikom određivanja mjerodavnog prava na temelju članka 4. stavka 1. Uredbe Rim II, kao što se na to podsjeća u točki 36. ove presude.

48

Lociranje nastanka navodne štete u mjestu igračeva uobičajenog boravišta, kao mjesta za koje se može smatrati da se u njemu odvijalo sudjelovanje u internetskim igrama na sreću, jest u skladu s ciljem predvidljivosti na koji se podsjeća u točki 37. ove presude, s obzirom na to da su društvo TBM i njegovi upravitelji mogli razumno očekivati da će, nudeći igre na sreću na internetu osobama koje žive u drugoj državi članici, čije zakonske obveze nisu poštovali, takve osobe sudjelovati u tim igrama na sreću i da će samim time njihovi pravno zaštićeni interesi biti ugroženi.

49

Određivanje tog mjesta nastanka štete ima potvrdu i u sudskoj praksi Suda u pogledu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012.

50

Naime, prilikom određivanja pojma „mjest[o] u kojem je nastala ili može nastati štetna radnja” iz članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, mjesto prebivališta podnositelja zahtjeva u kojem se nalazi glavnina njegove imovine ne uzima se u obzir samo zato što je on ondje pretrpio financijsku štetu zbog gubitaka dijelova svoje imovine do koje je došlo i koju je pretrpio u drugoj državi članici, osim ako to mjesto stvarno nije mjesto u kojem je nastao događaj koji je prouzročio štetu ili mjesto nastanka štete (vidjeti u tom smislu presudu od 12. svibnja 2021., Vereniging van Effectenbezitters,C‑709/19, EU:C:2021:377, t. 28. i 29. te navedenu sudsku praksu).

51

U konkretnom slučaju, takvi zahtjevi također govore u prilog određivanja mjesta nastanka navodne štete u mjestu igračeva uobičajenog boravišta, što dovodi do preklapanja mjerodavnog prava i sudske nadležnosti.

52

Za svaki slučaj treba istaknuti da se pravo koje je određeno u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe Rim II može isključiti u korist prava koje se primjenjuje u skladu s člankom 4. stavkom 3. te uredbe, ako iz svih okolnosti proizlazi da je štetna radnja očito uže povezana sa zemljom različitom od one iz stavka 1.

53

Kao što je razvidno iz uvodne izjave 14. Uredbe Rim II, cilj je takvog derogativnog pravila da se sudu koji vodi postupak omogući da s nužnom fleksibilnošću razmotri različite slučajeve kako bi se osiguralo da je mjerodavno pravo ono koje je stvarno najuže povezano sa štetnom radnjom.

54

Međutim, budući da je riječ o derogativnom pravilu, ono se mora usko tumačiti, a pravo koje je određeno u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe Rim II smije se isključiti samo iznimno, odnosno kada je, prema sveukupnoj analizi okolnosti konkretnog slučaja, štetna radnja očito uže povezana sa zemljom koja nije ona u kojoj je nastala šteta, kako bi se osigurala predvidljivost i pravna sigurnost koje se nastoje postići tom uredbom.

55

Iako se, prema članku 4. stavku 3. navedene uredbe, zaključak po očitom postojanju uže veze s drugom zemljom može među ostalim temeljiti na prethodnom odnosu između stranaka, kao što je ugovor, koji je u uskoj vezi s dotičnom štetnom radnjom, treba ipak precizirati da postojanje takvog odnosa nije samo po sebi dovoljno da se isključi primjena prava koje se primjenjuje na temelju članka 4. stavka 1. ili 2. i ne omogućuje automatsku primjenu prava iz ugovora na izvanugovornu odgovornost, s obzirom na to da sud koji vodi postupak raspolaže marginom prosudbe u pogledu postojanja značajne veze između izvanugovorne obveze i zemlje čije pravo uređuje prethodni odnos (vidjeti u tom smislu presudu od 10. ožujka 2022., BMA Nederland,C‑498/20, EU:C:2022:173, t. 63. do 65.).

56

Imajući u vidu sva navedena razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. stavak 1. Uredbe Rim II treba tumačiti na način da se u slučaju tužbe za naknadu štete zbog gubitaka pretrpljenih prilikom sudjelovanja u igrama na sreću na internetu, koje određeno društvo nudi u državi članici u kojoj nije imalo propisanu koncesiju, šteta koju je igrač pretrpio smatra nastalom u državi članici u kojoj on ima uobičajeno boravište.

57

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje: