–

za HF i WI, A. N. Massouras, D. K. Rafail i Th. Tsiatsios, dikigoroi,

–

za Anexartiti Archi Dimosion Esodon, E. Giannakoulopoulou i I. Reïzakis, u svojstvu agenata,

–

za vladu Helenske Republike, V. Baroutas, K. Georgiadis i K. Konsta, u svojstvu agenata,

–

za češku vladu, M. Smolek, L. Halajová i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–

za španjolsku vladu, S. Núñez Silva, u svojstvu agenta,

–

za francusku vladu, P. Chansou i B. Travard, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, M. Herold, F. Moro i I. Zervas, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članaka 29. do 31. i članka 81. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1992., L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 82/97 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. prosinca 1996. (SL 1997., L 17, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 17., str. 80.; u daljnjem tekstu: Carinski zakonik Zajednice), članaka 150. do 153. i članka 181.a Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1993., L 253, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 1., str. 3.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 3254/94 od 19. prosinca 1994. (SL 1994., L 346, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 180.) (u daljnjem tekstu: Provedbena uredba 2454/93), članaka 70. do 74. i članka 177. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije (SL 2013., L 269, str. 1. te ispravci SL 2013., L 287, str. 90., SL 2015., L 72, str. 64., SL 2016., L 267, str. 2., SL 2018., L 294, str. 44., SL 2022., L 43, str. 93. i SL 2023./90151, L, u daljnjem tekstu: Carinski zakonik Unije), članaka 141. do 143. i članka 144. stavka 2. točke (f) Provedbene uredbe Komisije (EU) 2015/2447 od 24. studenoga 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu određenih odredbi Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o utvrđivanju Carinskog zakonika Unije (SL 2015., L 343, str. 558. te ispravci SL 2016., L 87, str. 35., SL 2017., L 101, str. 196. i SL 2018., L 157, str. 27., u daljnjem tekstu: Provedbena uredba 2015/2447) i članka 7. stavka 2. točke (f) Sporazuma o provedbi članka VII. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. (SL 1994., L 336, str. 119.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 128.) iz Priloga 1.A Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO) (SL 1994., L 336, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 5.), koji je potpisan u Marakešu i odobren Odlukom Vijeća 94/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986. – 1994.) (SL 1994., L 336, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 3.).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru sporova između dviju fizičkih osoba, odnosno osobe HF (predmet C‑72/24), vlasnika tekstilnog poduzeća u Greveni (Grčka), i osobe WI (predmet C‑73/24), zaposlenika u poduzeću koje se bavi veleprodajom tekstilnih proizvoda, s jedne strane, te Anexartiti Archi Dimosion Esodonu (Nezavisno tijelo za javne prihode, Grčka), s druge strane, povodom više naloga za naknadnu naplatu povezanih s obvezom plaćanja poreza na dodanu vrijednost (PDV) na uvoz tekstilnih proizvoda iz Turske.

3

Člankom 7. Sporazuma o provedbi članka VII. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. predviđa se:

„1.   Ako carinsku vrijednost uvezene robe nije moguće odrediti prema članku [1.] do 6., carinska se vrijednost određuje korištenjem razumnih sredstava, na način sukladan temeljnim načelima i općim odredbama ovog Sporazuma i članka VII. [Općeg sporazuma o carinama i trgovini] iz 1994. i na temelju podataka dostupnih u zemlji uvoza.

2.   U smislu ovog članka, carinska vrijednost ne određuje se prema:

[...]

[...]”

4

Članak 6. stavak 3. Carinskog zakonika Zajednice predviđao je:

„Odluke koje carinska tijela donose u pisanom obliku, a kojima se odbijaju zahtjevi podnositelja, ili su nepovoljne za osobe na koje se odnose, sadrž[avaju] razloge na temelju kojih se donose. Odluke sadrž[avaju] uputu o pravnom lijeku predviđenu člankom 243.”

5

Članak 29. stavak 1. tog zakonika određivao je:

„1.   Carinska vrijednost uvezene robe njezina je transakcijska vrijednost, a to je stvarno plaćena ili plativa cijena za robu koja se prodaje radi izvoza u carinsko područje [Europske] [z]ajednice [...]”

6

U skladu s člankom 30. navedenog zakonika:

„1.   Kada nije moguće odrediti carinsku vrijednost prema članku 29., carinska vrijednost bit će određena tako što će se ići redom kroz stavak 2. točke (a), (b), (c), i (d) do prve točke prema kojoj se ona može odrediti, pod uvjetom da redoslijed primjene točaka (c) i (d) bude obratan ako to zahtijeva deklarant; samo onda kad se ta vrijednost ne može odrediti prema određenoj točki, mogu se primijeniti odredbe sljedeće točke u nizu koji je utvrđen pomoću ovog stavka.

2.   Carinska vrijednost, kako je utvrđena ovim člankom, je:

3.   Dodatni uvjeti i pravila za primjenu gore navedenog stavka 2. utvrđuju se u skladu s postupkom Odbora.”

7

Člankom 31. tog zakonika određivalo se:

„1.   Ako carinsku vrijednost uvezene robe nije moguće odrediti prema člancima 29. ili 30., carinska vrijednost se određuje na temelju podataka dostupnih u Zajednici, koristeći opravdana sredstva u skladu s načelima i općim odredbama:

i

2.   Prema stavku 1. carinska vrijednost ne određuje se na temelju:

[...]

ili

8

U skladu s člankom 78. Carinskog zakonika Zajednice:

„1.   Carinska tijela mogu, po službenoj dužnosti ili na zahtjev deklaranta, izmijeniti deklaraciju nakon puštanja robe.

2.   Carinska tijela mogu, nakon puštanja robe i radi utvrđivanja točnosti podataka navedenih u deklaraciji, provjeriti trgovačke isprave i podatke koji se odnose na uvozne ili izvozne radnje u vezi s tom robom ili naknadne trgovačke radnje u koje su te robe uključene. Takve provjere mogu se izvršiti u prostorijama deklaranta ili svake druge osobe koja je izravno ili neizravno poslovno uključena u navedene radnje ili u prostorijama bilo koje osobe koja posjeduje navedene isprave i podatke u poslovne svrhe. Tijela mogu također pregledati robu, ako je još uvijek dostupna.

3.   Ako se revizijom deklaracije ili naknadnom provjerom utvrdi da su odredbe, koje uređuju određeni carinski postupak, bile primijenjene na temelju netočnih ili nepotpunih podataka, carinska tijela, u skladu s bilo kojim utvrđenim odredbama, poduzimaju potrebne mjere da bi se slučaj, sukladno novim raspoloživim podacima, uredio.”

9

Člankom 81. tog zakonika predviđalo se:

„Ako se pošiljka sastoji od roba koje se razvrstavaju u različite carinske tarife, a postupanje sa svakom od tih roba sukladno njezinom razvrstavanju u carinske tarife za potrebe popunjavanja deklaracije prouzročio bi rad i troškove nerazmjerne obračunatim uvoznim carinama, carinska tijela mogu, na zahtjev deklaranta, dopustiti da se uvozne carine za cijelu pošiljku obračunaju na temelju razvrstavanja u carinsku tarifu one robe na koju se primjenjuje najveća stopa uvozne carine.”

10

Člankom 221. stavkom 1. tog zakonika predviđalo se:

„Nakon što se iznos carine proknjiži, dužnika se obavješćuje o iznosu carine u skladu s propisanim postupcima.”

11

Člankom 142. stavkom 1. točkama (c) i (d) Provedbene uredbe 2454/93 određivalo se:

„Za potrebe ove glave:

[...]

12

Članak 150. stavak 1. te provedbene uredbe predviđao je:

„Za primjenu članka 30. stavka 2. točke (a) [Carinskog zakonika Zajednice] (transakcijska vrijednost istovjetne robe), carinska vrijednost određuje se upućivanjem na transakcijsku vrijednost istovjetne robe, prodane na istoj komercijalnoj razini i u znatno jednakoj količini kao i roba koja se procjenjuje. Ako izostane takva prodaja, upućuje se na transakcijsku vrijednost istovjetne robe koja je bila prodana na drugoj komercijalnoj razini i/ili u drugačijoj količini uz prilagodbe potrebne radi razlika proisteklih iz komercijalne razine i/ili količine, pod uvjetom da se takve prilagodbe mogu provesti na osnovi podnesenih dokaza koji jasno pokazuju primjerenost i točnost prilagodbe, bez obzira na to dovodi li sama prilagodba do porasta ili smanjenja vrijednosti.”

13

Članak 151. navedene provedbene uredbe propisivao je u stavcima 1. i 5.:

„1.   Primjenom članka 30. stavka 2. točke (b) [Carinskog zakonika Zajednice] (transakcijska vrijednost slične robe), carinska vrijednost određuje se upućivanjem na transakcijsku vrijednost slične robe, prodane na istoj komercijalnoj razini i u znatno jednakoj količini kao i roba koja se procjenjuje. Ako izostane takva prodaja, upućuje se na transakcijsku vrijednost slične robe koja je bila prodana na drugoj komercijalnoj razini i/ili u drugačijoj količini uz prilagodbe potrebne radi razlika proisteklih iz komercijalne razine i/ili količine, pod uvjetom da se takve prilagodbe mogu provesti na osnovi podnesenih dokaza koji jasno pokazuju primjerenost i točnost prilagodbe, bez obzira na to dovodi li sama prilagodba do porasta ili smanjenja vrijednosti.

[...]

5.   Za potrebe ovog članka, transakcijska vrijednost uvezene slične robe znači carinska vrijednost koja je bila prethodno utvrđena na temelju članka 29. [Carinskog zakonika Zajednice] i koja je usklađena kako je predviđeno stavkom 1. točkom (b) i stavkom 2. ovog članka.”

14

U skladu s člankom 152. te provedbene uredbe:

„1.   

[...]

5.   Za potrebe stavka 1. točke (b) ‚u najkraće vrijeme’ smatra se onaj datum do kojeg je uvezena roba ili istovjetna ili slična uvezena roba prodana u dovoljnoj količini za određivanje jedinične cijene.”

15

Članak 181.a Provedbene uredbe 2454/93 propisivao je:

„1.   Carinska tijela ne trebaju utvrditi carinsku vrijednost uvezene robe na temelju metode transakcijske vrijednosti ako u skladu s postupkom iz stavka 2. zbog osnovane sumnje nisu uvjereni da deklarirana vrijednost odgovara ukupnom plaćenom iznosu ili iznosu koji treba platiti kako je navedeno u članku 29. [Carinskog zakonika Zajednice].

2.   Kad carinska tijela imaju sumnje u smislu stavka 1., mogu zatražiti dodatne podatke u skladu s člankom 178. stavkom 4. Ako se te sumnje nastave, carinska tijela moraju prije donošenja konačne odluke obavijestiti dotičnu osobu, ukoliko treba i u pisanom obliku, o razlozima tih sumnji i omogućiti joj [davanje] odgovora. Konačna odluka i obrazloženje razloga priopćavaju se u pisanom obliku dotičnoj osobi.”

16

Članak 198. te provedbene uredbe određivao je:

„1.   Ako carinska deklaracija obuhvaća dvije ili više stvari, podaci koji se odnose na svaku stvar smatraju se zasebnom deklaracijom.

2.   Sastavni dijelovi industrijskog postrojenja koji spadaju u jednu oznaku KN smatraju se jednom vrstom robe [iz Priloga I. Uredbi Vijeća (EEZ) br. 2658/87 od 23. srpnja 1987. o tarifnoj i statističkoj nomenklaturi i o Zajedničkoj carinskoj tarifi (SL 1987., L 256, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 12., str. 3.)].”

17

Prilog 23. navedenoj provedbenoj uredbi, naslovljen „Napomene za tumačenje carinske vrijednosti”, predviđao je, kad je riječ o tumačenju članka 31. stavka 1. Carinskog zakonika Zajednice, u točki 2. da „[m]etode utvrđivanja carinske vrijednosti, koje bi trebalo primijeniti iz [te odredbe] su one koje su propisane u člancima 29. i 30. stavku 2., [tog Zakonika] ali i određena fleksibilnost u primjeni ovih metoda je u skladu s principima i odredbama članka 31. stavka 1. [navedenog Zakonika]”. U tu svrhu, u točki 3. tog priloga predviđaju se određeni primjeri radi ilustracije toga što se podrazumijeva pod „određena fleksibilnost”. Tako, u pogledu primjene deduktivne metode, navedeno je da se „zahtjev za ‚90 dana’ [propisan člankom 152. stavkom 1. točkom (b) Provedbene uredbe 2454/93] može primijeniti fleksibilno”.

18

Članci 70. i 74. Carinskog zakonika Unije predviđaju pravila koja se odnose na određivanje carinske vrijednosti robe, čiji je sadržaj u biti istovjetan sadržaju pravila predviđenih člancima 29. do 31. Carinskog zakonika Zajednice. Konkretno, članak 74. stavak 3. Carinskog zakonika Unije sadržava odredbe slične onima iz članka 31. stavka 1. Carinskog zakonika Zajednice. Osim toga, članak 177. stavak 1. Carinskog zakonika Unije, koji se odnosi na metodu pojednostavnjenja carinskih deklaracija, u biti je istovjetan članku 81. Carinskog zakonika Zajednice.

19

Članak 77. Carinskog zakonika Unije, naslovljen „Puštanje u slobodni promet i privremeni uvoz”, u biti je istovjetan članku 201. Carinskog zakonika Zajednice.

20

Člankom 140. Provedbene uredbe 2015/2447, naslovljenim „Neprihvaćanje deklariranih transakcijskih vrijednosti”, predviđa se:

„1.   Ako carinska tijela opravdano sumnjaju u to da deklarirana transakcijska vrijednost predstavlja ukupni plaćeni iznos ili iznos koji treba platiti kako je naveden u članku 70. stavku 1. [Carinskog zakonika Unije], od deklaranta mogu zatražiti da dostavi dodatne podatke.

2.   Ako njihove sumnje nisu otklonjene, carinska tijela mogu odlučiti da se vrijednost robe ne može utvrditi u skladu s člankom 70. stavkom 1. [Carinskog zakonika Unije].”

21

Člankom 142. stavcima 2. i 5. te provedbene uredbe određuje se:

„2.   U slučaju nepostojanja jedinične cijene iz stavka 1. kao jedinična cijena primjenjuje se cijena po kojoj se uvezena roba ili uvezena istovjetna ili slična roba prodaje u stanju u kojem je uvezena na carinsko područje [Europske] [u]nije što prije nakon uvoza robe čija se vrijednost utvrđuje, a u svakom slučaju u roku od 90 dana od uvoza.

[...]

5.   Za utvrđivanje carinske vrijednosti, od jedinične cijene utvrđene u skladu sa stavcima 1. do 4. odbijaju se sljedeći elementi:

22

U skladu s člankom 144. navedene provedbene uredbe, naslovljenim „Vrijednost na temelju dostupnih podataka (‚alternativna’ metoda)”:

„1.   Pri utvrđivanju carinske vrijednosti na temelju članka 74. stavka 3. [Carinskog zakonika Unije] može se primjenjivati [određena] fleksibilnost u primjeni metoda predviđenih u članku 70. i članku 74. stavku 2. [Carinskog zakonika Unije]. Tako utvrđena vrijednost u najvećoj se mogućoj mjeri mora temeljiti na prethodno utvrđenoj carinskoj vrijednosti.

2.   Ako se carinska vrijednost ne može utvrditi na temelju stavka 1., primjenjuju se druge prikladne metode. U tom se slučaju carinska vrijednost ne utvrđuje na temelju nijednog od sljedećih elemenata:

[...]

23

Člankom 222. te provedbene uredbe, naslovljenim „Stavke robe”, određuje se:

„1.   Ako carinska deklaracija obuhvaća dvije ili više stavki robe, podaci navedeni u deklaraciji za svaku stavku robe smatraju se zasebnom carinskom deklaracijom.

2.   Osim ako određena roba iz pošiljke podliježe drukčijim mjerama, za potrebe stavka 1. roba sadržana u pošiljci smatra se jednom stavkom ako je ispunjen jedan od sljedećih uvjeta:

24

U skladu s uvodnim izjavama 43. i 44. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL 2006., L 347, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 120.):

25

Člankom 2. stavkom 1. točkom (d) te direktive predviđa se:

„Sljedeće transakcije podliježu PDV‑u:

[...]

26

Članak 71. stavak 1. navedene direktive određuje:

„Kada se roba prilikom ulaska u Zajednicu stavlja u jedan od postupaka ili situacija iz članaka 156., 276. i 277., ili u postupak privremenog uvoza na koji se primjenjuje potpuno izuzeće od uvozne carine, ili u postupak vanjskog provoza, oporezivi događaj nastaje i nastupa obaveza obračuna PDV‑a tek kad roba prestane biti obuhvaćena tim postupcima ili situacijama.

Međutim, kad uvezena roba podliježe carinskim davanjima, prelevmanima ili davanjima koja imaju sličan učinak a koji se primjenjuju u skladu sa zajedničkom politikom, oporezivi događaj nastaje a obveza obračuna PDV‑a nastupa kada nastupa oporezivi događaj koji se odnosi na ta davanja i kad nastupa obveza obračuna tih davanja.”

27

Članak 85. te direktive predviđa da je, u pogledu uvoza robe, oporezivi iznos vrijednost u carinske svrhe, koja se utvrđuje u skladu s važećim odredbama prava Unije.

28

Člankom 201. Direktive 2006/112 predviđa se:

„Pri uvozu je PDV dužna platiti osoba ili osobe koje država članica uvoza odredi ili prizna kao osobe koje su odgovorne za plaćanje poreza.”

29

Člankom 250. stavkom 1. te direktive propisuje se:

„Svaki porezni obveznik dužan je podnijeti prijavu PDV‑a, u kojoj se navode svi podaci koji su potrebni za izračun poreza za koji je nastala obveza obračuna [...]”

30

Člankom 29. stavcima 1. i 6. Nomosa 2960/2001 – Ethnikos Teloniakos Kodikas (Zakon br. 2960/2001 o nacionalnom Carinskom zakoniku) (FEK A’ 265), kako je izmijenjen Nomosom 3583/2007 – Anamorfosi tou Ethnikou teloneiakou Kodika kai alles diataxeis (Zakon br. 3583/2007 – Reforma nacionalnog Carinskog zakonika i ostale odredbe) (FEK A’ 142; u daljnjem tekstu: Carinski zakonik) predviđa se:

„1.   Carinski je dug obveza svake fizičke ili pravne osobe prema carinskom tijelu da plati sve carine, davanja, uključujući [PDV] te ostale pristojbe i davanja koje propisuje država za robu i koji se primjenjuju na tu robu u skladu s relevantnim odredbama.

[...]

6.   Dužnik koji ima carinski dug je deklarant, osoba u čije je ime podnesena prijava trošarina i drugih davanja te bilo koja druga osoba u odnosu na koju je na temelju odredbi carinskog zakonodavstva nastao dug. [...]”

31

U skladu s člankom 33. stavkom 1. Carinskog zakonika:

„Nakon što vlasnik robe ili njegov pravni zastupnik predoči robu carinskom tijelu, u skladu s važećim zakonodavstvom treba podnijeti deklaraciju kako bi se ta roba stavila u neki carinski postupak ili neko drugo carinski dopušteno postupanje ili uporabu robe, u skladu s posebnim odredbama zakonodavstva Zajednice.”

32

Člankom 155. Carinskog zakonika određuje se:

„1.   Krijumčarenje predstavlja:

[...]

2.   Krijumčarenjem se smatra:

[...]

[...]

[...]”

33

U skladu s člankom 35. stavkom 3. Nomosa 2859/2000 – Kyrosi Kodika Forou Prostithemenis Axias (Zakon br. 2859/2000 o Zakoniku o PDV‑u) (FEK A’ 248):

„U slučaju uvoza robe obveznik PDV‑a je osoba koja se smatra vlasnikom uvezene robe u skladu s odredbama carinskog zakonodavstva.”

34

Osoba HF kupila je tijekom 2014., u okviru svoje poslovne djelatnosti u Grčkoj, tekstilne proizvode podrijetlom iz Turske.

35

Carinske deklaracije za te proizvode podnesene su grčkim carinskim tijelima (u daljnjem tekstu: carinska tijela) u skladu s pojednostavnjenim postupkom deklariranja predviđenim u članku 81. Carinskog zakonika Zajednice, u kojem se navodi da ta tijela mogu, na zahtjev deklaranta, dopustiti da se uvozne carine za cijelu pošiljku robe različitog tarifnog razvrstavanja obračunaju na temelju razvrstavanja u carinsku tarifu one robe na koju se primjenjuje najveća stopa uvozne carine.

36

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, uvoz te robe u Grčku bio je oslobođen carine, ali je trebao podlijegati PDV‑u na uvoz, na temelju carinske vrijednosti koju je društvo uvoznik navelo u svojim uvoznim deklaracijama.

37

Slijedom pritužbe zbog umanjenja vrijednosti uvezene robe, carinska tijela provela su tijekom 2016. istragu kojom je utvrđeno da postoje osnovane indicije za to da carinska vrijednost navedena u više podnesenih carinskih deklaracija nije točna i da primatelj robe naveden u tim deklaracijama nije stvarni vlasnik te robe.

38

Carinska su tijela zbog svojih sumnji 14. prosinca 2016. provela naknadnu provjeru svih tih carinskih deklaracija, nakon koje su zaključila da postoji krijumčarski sustav u okviru kojeg je podneseno 289 krivotvorenih uvoznih deklaracija. U tom su pogledu carinska tijela utvrdila da je složenim mehanizmom prijevare taj sustav uključivao deklariranje znatno manjih carinskih vrijednosti od najmanjih komercijalno održivih vrijednosti.

39

Međutim, carinska tijela smatrala su da, zbog nemogućnosti naknadne fizičke provjere predmetne robe i njihova općenitog opisa u odgovarajućim računima nisu mogla izračunati stvarne cijene koje su doista plaćene turskim dobavljačima za tu robu.

40

U tim okolnostima, kako bi se odredila carinska vrijednost navedene robe, carinska su se tijela oslonila na „ulaznu cijenu” ili „najnižu prihvatljivu cijenu” (lowest acceptable price) (u daljnjem tekstu: NPC), upotrebom alata za procjenu rizika na temelju podataka na razini Unije, koji je razvio Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF).

41

Iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da se ta metoda sastoji od, najprije, izračuna „prilagođene prosječne cijene” (cleaned average price) (u daljnjem tekstu: PPC), koja se naziva i „pravedna cijena” (fair price ili fair value). PPC‑ovi, izraženi u cijeni po kilogramu, izračunavaju se na temelju mjesečnih cijena pri uvozu predmetnih proizvoda iz Turske koje su preuzete iz Comexta, što je referentna baza podataka za podrobnu statistiku međunarodne trgovine robom kojom upravlja Eurostat.

42

Nadalje, za cijelu se Uniju izračunava prosjek na aritmetičkoj osnovi, to jest kao neponderirani prosjek PPC‑ova svih država članica. Za izračun tog prosjeka isključuju se ekstremne vrijednosti (outliers), tj. neuobičajeno visoke ili niske vrijednosti.

43

Naposljetku se izračunava vrijednost od 50 % PPC‑a te ona predstavlja NPC. Potonji, također izražen u cijeni po kilogramu, upotrebljava se kao profil ili prag rizika koji carinskim tijelima država članica omogućuje da otkriju osobito niske vrijednosti deklarirane pri uvozu i, slijedom toga, uvoz koji predstavlja velik rizik od umanjenja vrijednosti.

44

Naime, iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da carinska tijela svih država članica raspolažu komunikacijskim sustavom, odnosno informacijskim sustavom za borbu protiv prijevara (Anti Fraud Information System, u daljnjem tekstu: AFIS), u kojem sudjeluje i OLAF. Upotrebom tog sustava i, konkretnije, odgovarajućeg automatiziranog alata za praćenje (Automated Monitoring Tool, u daljnjem tekstu: AMT), moguće je otkriti slučajeve umanjenja vrijednosti.

45

U ovom slučaju, na temelju tako izračunanog NPC‑a, carinska su tijela odredila „jediničnu cijenu” u smislu članka 30. stavka 2. točke (c) Carinskog zakonika Zajednice. Ta su tijela opravdala taj odabir nemogućnošću da se oslone, s jedne strane, na izmišljenu transakcijsku vrijednost proizvoda o kojima je riječ u glavnom postupku, kojima je namjerno umanjena vrijednost, i, s druge strane, na transakcijsku vrijednost istovjetnih ili sličnih proizvoda, s obzirom na nepotpun opis tih proizvoda u računima koji su priloženi podnesenim carinskim deklaracijama. Usto, navedena tijela nisu bila u mogućnosti prilikom naknadne provjere fizički pregledati robu o kojoj je riječ u glavnom postupku jer ta roba nije bila oduzeta.

46

U tom pogledu, carinska tijela navode da nijedan od sudionika sustava krijumčarenja o kojem je riječ u glavnom postupku nije u svojim objašnjenjima iznio elemente na temelju kojih se može smatrati da su utvrđene carinske vrijednosti bile znatno veće od stvarno plaćenih cijena.

47

Ta su tijela tako utvrdila da je utajeni PDV za svu robu za koju je deklarirana netočna carinska vrijednost u okviru krijumčarskog sustava o kojem je riječ u glavnom postupku iznosio 6211300,18 eura.

48

Kad je riječ o uključenosti osobe HF u taj krijumčarski sustav, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je ona tijekom 2014. držala robu za koju je u okviru tog sustava deklarirana netočna carinska vrijednost te je stoga, na temelju nacionalnog prava, dužna platiti PDV utajen na tu robu.

49

Osoba HF podnijela je tužbu protiv rješenja o ispravku poreza o kojima je riječ u glavnom postupku Dioikitiko Protodikeio Thessalonikisu (Upravni sud u Solunu, Grčka), sudu koji je uputio zahtjev. Tvrdila je da je određivanje carinske vrijednosti predmetne robe na temelju NPC‑ova nezakonito jer ih se, s obzirom na to da je riječ o statističkim podacima cijena pri uvozu, može upotrebljavati samo za osporavanje deklarirane vrijednosti te robe, ali ne mogu predstavljati metodu za određivanje njezine carinske vrijednosti. Usto, smatra da je pravomoćno oslobođena krivnje za kazneno djelo krijumčarenja presudom Trimeles Plimmeleiodikeioa Grevenona (Sud u Greveni u vijeću od tri suca za lakša kaznena djela, Grčka).

50

Uvodno, sud koji je uputio zahtjev smatra da ga pravomoćna oslobađajuća presuda Trimeles Plimmeleiodikeioa Grevenona (Sud u Greveni u vijeću od tri suca za lakša kaznena djela) obvezuje samo u dijelu u kojem se nalozima za naplatu o kojima je riječ u glavnom postupku traži od osobe HF da plati uvećane carine koje treba poništiti. Nasuprot tomu, smatra da je osoba HF i dalje dužna platiti utajeni PDV na uvoz.

51

Što se tiče upotrebe „statističkih vrijednosti” u okviru određivanja carinske vrijednosti predmetne robe, sud koji je uputio zahtjev najprije ističe da carinska tijela mogu upotrijebiti te vrijednosti kako bi utvrdila postojanje razumnih sumnji u istinitost deklarirane transakcijske vrijednosti. Isto tako, prema mišljenju tog suda, u skladu s presudom od 8. ožujka 2022., Komisija/Ujedinjena Kraljevina (Borba protiv prijevara umanjenjem vrijednosti) (C‑213/19, EU:C:2022:167), navedene se vrijednosti mogu upotrijebiti za utvrđivanje gubitaka vlastitih sredstava Unije koje su prouzročile države članice koje ne provode djelotvorne kontrole radi otkrivanja prijevara.

52

Nadalje, navedeni sud ističe da je Sud u točkama 38. do 41. i točki 44. presude od 16. lipnja 2016., EURO 2004. Hungary (C‑291/15, EU:C:2016:455), smatrao da prosječne „statističke vrijednosti” mogu poslužiti kao osnova za dokazivanje postojanja osnovanih, ako ne i razumnih sumnji nadležnih carinskih tijela države članice kako bi se odbacile deklarirane transakcijske vrijednosti i „hijerarhijski primijenile” predviđene alternativne metode određivanja carinske vrijednosti, neovisno o vjerodostojnosti računa i drugih dokumenata koji potvrđuju transakcijsku vrijednost uvezene robe, ako na zahtjev nisu podneseni elementi na temelju kojih se može utvrditi točnost deklarirane transakcijske vrijednosti.

53

Naposljetku, Sud je u točki 51. i točkama 53. do 56. presude od 9. lipnja 2022., Baltic Master (C‑599/20, EU:C:2022:457), utvrdio da se, u okviru alternativne metode, predviđene člankom 31. stavkom 1. Carinskog zakonika Zajednice, podaci sadržani u nacionalnoj bazi podataka, koji se odnose na robu obuhvaćenu istom oznakom integrirane tarife Europske unije (u daljnjem tekstu: oznaka TARIC) i koja potječe od istog prodavatelja kao i predmetna roba, predstavljaju „podatke dostupne u Zajednici” u smislu te odredbe i mogu se prihvatiti kao osnova za određivanje carinske vrijednosti predmetne robe.

54

Međutim, sud koji je uputio zahtjev izražava sumnje u pogledu mogućnosti upotrebe prosječnih statističkih vrijednosti, a osobito NPC‑ova, za određivanje carinske vrijednosti predmetne robe u okviru metoda predviđenih člancima 29. i 30. Carinskog zakonika Zajednice i, konkretnije, u okviru sekundarne metode predviđene u članku 30. stavku 2. točki (c) tog zakonika, koja je primijenjena u ovom slučaju. Naime, s jedne strane, carinska su tijela primijenila tu metodu za određivanje carinske vrijednosti iako ta odredba upućuje na istovjetnu ili sličnu robu, a, s druge strane, ne proizlazi da je taj NPC izračunan u skladu s rokom iz članka 152. stavka 1. točke (b) Provedbene uredbe 2454/93.

55

Osim toga, taj sud smatra da upotreba NPC‑ova radi određivanja carinske vrijednosti uvezene robe znači korištenje najnižih cijena, koje su po definiciji „izmišljene”, što bi bilo protivno metodama koje se uobičajeno koriste u međunarodnoj trgovini.

56

Navedeni se sud također pita ima li primjena NPC‑ova svoje mjesto u okviru postupka predviđenog člankom 81. Carinskog zakonika Zajednice.

57

Osim toga, isti sud izražava sumnje u pogledu toga jesu li nacionalne odredbe kojima se određuje osoba ili osobe koje su određene ili priznate kao obveznici plaćanja PDV‑a dovoljno jasne i precizne da bi se osobu HF, u svojstvu držatelja robe, moglo smatrati solidarno odgovornom za plaćanje utajenog PDV‑a na uvoz.

58

U tim je okolnostima Dioikitiko Protodikeio Thessalonikis (Upravni sud u Solunu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

59

Činjenice koje se navode i obrazloženje izneseno u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C‑73/24 slični su onima navedenima u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C‑72/24, osim što, s jedne strane, sud koji je uputio zahtjev odlučuje o tužbi koju je podnijela osoba WI, zaposlenica poduzeća koje se bavi veleprodajom tekstilnih proizvoda podrijetlom iz Turske, za koju se smatralo da je bila upoznata sa sustavom krijumčarenja o kojem je riječ u glavnom postupku, s obzirom na to da je bila zadužena za veći dio upravljanja tim poduzećem, a s druge strane, carinske deklaracije o kojima je riječ u glavnom postupku podnesene su između ožujka 2014. i prosinca 2016.

60

U tim je okolnostima Dioikitiko Protodikeio Thessalonikis (Upravni sud u Solunu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja, koja su formulirana na sličan način kao pitanja postavljena u zahtjevu za prethodnu odluku u predmetu C‑72/24:

61

Odlukom predsjednika Suda od 25. ožujka 2024. predmeti C‑72/24 i C‑73/24 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka te donošenja presude.

62

Aktom podnesenim tajništvu Suda 3. srpnja 2025. tužitelji iz glavnog postupka, osobe HF i WI, zatražili su ponovno otvaranje usmenog dijela postupka u skladu s člankom 83. Poslovnika Suda. U prilog svojem zahtjevu oni u biti ističu, s jedne strane, da se nezavisni odvjetnik u svojem mišljenju oslonio na činjenične elemente koji odstupaju od onih koje je iznio sud koji je uputio zahtjev i, s druge strane, da se ne slažu s određenim ocjenama sadržanima u mišljenju nezavisnog odvjetnika. Konkretno, osobe HF i WI osporavaju ocjene koje se odnose na ispitivanje ulaznih cijena u okviru metode za određivanje carinske vrijednosti predviđene člankom 31. stavkom 1. Carinskog zakonika Zajednice i člankom 74. stavkom 3. Carinskog zakonika Unije.

63

Valja podsjetiti na to da na temelju članka 252. drugog stavka UFEU‑a, nezavisni odvjetnik, djelujući posve nepristrano i neovisno, javno iznosi obrazložena mišljenja o predmetima u kojima se u skladu sa Statutom Suda Europske unije zahtijeva njegovo sudjelovanje. Sud nije vezan ni mišljenjem ni obrazloženjem nezavisnog odvjetnika (presuda od 19. ožujka 2020., Sánchez Ruiz i dr., C‑103/18 i C‑429/18, EU:C:2020:219, t. 42. i navedena sudska praksa).

64

U tom kontekstu valja podsjetiti na to da Statut Suda Europske unije i Poslovnik ne predviđaju mogućnost za stranke ili zainteresirane osobe iz članka 23. tog Statuta da podnesu očitovanja na mišljenje nezavisnog odvjetnika. Neslaganje neke od stranaka ili takve zainteresirane osobe s mišljenjem nezavisnog odvjetnika, bez obzira na pitanja koja je ondje razmatrao, ne može stoga samo za sebe biti opravdan razlog za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka (presuda od 19. ožujka 2020., Sánchez Ruiz i dr., C‑103/18 i C‑429/18, EU:C:2020:219, t. 43. i navedena sudska praksa).

65

Posljedično, budući da zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka koji su podnijele osobe HF i WI, s jedne strane, ima za cilj omogućiti tim osobama da odgovore na stajalište koje je nezavisni odvjetnik zauzeo u svojem mišljenju te da se, s druge strane, odnosi na određene navodne ispravke koji proturječe informacijama iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C‑72/24, tom se zahtjevu ne može udovoljiti.

66

Međutim, Sud na temelju članka 83. Poslovnika može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili ako stranka po zatvaranju tog dijela postupka iznese novu činjenicu koja je takve prirode da ima odlučujući utjecaj na odluku Suda ili pak ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među strankama ili zainteresiranim osobama iz članka 23. Statuta Suda Europske unije.

67

U ovom slučaju Sud raspolaže svim elementima koji su potrebni za davanje odgovora na pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev. Osim toga, zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka ne otkriva nikakvu novu činjenicu koja bi mogla imati odlučujući utjecaj na odluku koju Sud treba donijeti u ovim predmetima.

68

U takvim okolnostima, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, Sud smatra da ne treba odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

69

Najprije valja podsjetiti na to da se, na temelju članka 288. stavka 2. Carinskog zakonika Unije, članci 70. do 74. tog zakonika primjenjuju od 1. svibnja 2016. Međutim, s obzirom na to da su činjenice u glavnom postupku u predmetu C‑73/24 nastale prije i poslije tog datuma, za potrebe davanja odgovora na upućena pitanja valja protumačiti i odredbe Carinskog zakonika Zajednice i odredbe Carinskog zakonika Unije.

70

U tom pogledu, pravila o određivanju carinske vrijednosti robe predviđena člancima 70. i 74. Carinskog zakonika Unije u biti su istovjetna onima predviđenima u člancima 29. do 31. Carinskog zakonika Zajednice. Stoga je sudska praksa koja se odnosi na te odredbe Carinskog zakonika Zajednice načelno primjenjiva i na ekvivalentne odredbe Carinskog zakonika Unije.

71

Svojim prvim, drugim i trećim pitanjem u predmetu C‑72/24 i svojim prvim, drugim i trećim pitanjem u predmetu C‑73/24, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 30., članak 31. stavak 1. i članak 31. stavak 2. točke (f) i (g) Carinskog zakonika Zajednice te članak 74. Carinskog zakonika Unije tumačiti na način da im se protivi to da se, kada tijekom naknadne provjere u kojoj, s jedne strane, nije moguća fizička provjera uvezene robe i u kojoj je, s druge strane, opis te robe u dokumentima priloženima carinskoj deklaraciji općenit i neprecizan, tako da se carinska vrijednost ne može odrediti na temelju transakcijske vrijednosti te robe u skladu s člankom 29. Carinskog zakonika Zajednice i člankom 70. Carinskog zakonika Unije, ta vrijednost utvrdi na temelju NPC‑a, koji se izračunava na temelju agregiranih statističkih vrijednosti utvrđenih na razini Unije.

72

Valja podsjetiti na to da pravo Unije koje se odnosi na carinske procjene nastoji uspostaviti pravičan, jedinstven i neutralan sustav koji isključuje uporabu proizvoljnih ili izmišljenih carinskih vrijednosti. Carinska vrijednost uvezene robe stoga mora odražavati njezinu stvarnu ekonomsku vrijednost i uzeti u obzir sve sastavne dijelove te robe koji imaju ekonomsku vrijednost (vidjeti u tom smislu presudu od 15. svibnja 2025., Tauritus,C‑782/23, EU:C:2025:353, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

73

Osim toga, pravilno određivanje carinske vrijednosti robe važna je zadaća kako bi se osiguralo djelotvorno i potpuno ubiranje tradicionalnih vlastitih sredstava koja čine carine i PDV. Stoga, kada postoji izravna veza između naplate prihoda koji potječu, među ostalim, od PDV‑a i stavljanja Komisiji na raspolaganje odgovarajućih sredstava, države članice moraju, u skladu s obvezama koje su im nametnute na temelju članka 325. stavka 1. UFEU‑a, štititi financijske interese Unije od prijevare ili bilo kojeg drugog oblika nezakonitog djelovanja koje je usmjereno protiv tih interesa, i poduzeti potrebne mjere kako bi se zajamčilo djelotvorno i potpuno ubiranje tih davanja i, prema tome, tih sredstava (vidjeti u tom smislu presudu od 8. ožujka 2022., Komisija/Ujedinjena Kraljevina (Borba protiv prijevara umanjenjem vrijednosti), C‑213/19, EU:C:2022:167, t. 346.).

74

Članci 29. do 31. Carinskog zakonika Zajednice i članci 70. do 74. Carinskog zakonika Unije izričito utvrđuju hijerarhiju različitih metoda određivanja carinske vrijednosti predviđenih tim zakonicima, tako da uvoznik nije slobodan izabrati metodu koju će primijeniti (vidjeti u tom smislu presudu od 15. svibnja 2025., Tauritus, C‑782/23, EU:C:2025:353, t. 53.).

75

Prema tome, carinsku vrijednost uvezene robe najprije treba odrediti u skladu s metodom transakcijske vrijednosti predviđenom člankom 29. Carinskog zakonika Zajednice i člankom 70. Carinskog zakonika Unije, s obzirom na to da se pretpostavlja da je ta metoda najprikladnija, dok metode navedene u člancima 30. i 31. Carinskog zakonika Zajednice i članku 74. Carinskog zakonika Unije treba smatrati podrednim metodama koje treba upotrijebiti samo ako se carinska vrijednost robe ne može odrediti primjenom tog članka 29. ili tog članka 70. To osobito vrijedi za preostalu metodu navedenu u članku 31. Carinskog zakonika Zajednice i članku 74. stavku 3. Carinskog zakonika Unije, koja se primjenjuje samo ako se carinska vrijednost ne može odrediti ni metodom transakcijske vrijednosti ni jednom od podrednih metoda navedenih u članku 30. Carinskog zakonika Zajednice i članku 74. stavku 2. Carinskog zakonika Unije (vidjeti u tom smislu presude od 16. lipnja 2016., EURO 2004. Hungary,C‑291/15, EU:C:2016:455, t. 28. i navedenu sudsku praksu kao i od 15. svibnja 2025., Tauritus,C‑782/23, EU:C:2025:353, t. 52. i 54.).

76

Osim toga, na temelju članka 181.a Provedbene uredbe 2454/93 i članka 140. Provedbene uredbe 2015/2447, ako carinska tijela osnovano sumnjaju da deklarirana vrijednost uvezene robe odgovara ukupnom plaćenom iznosu ili iznosu koji treba platiti za tu robu, ta tijela ne trebaju nužno utvrditi carinsku vrijednost te robe na temelju metode transakcijske vrijednosti. Ona stoga mogu odbiti deklariranu cijenu ako te sumnje i dalje postoje nakon što je eventualno zatražena dostava dodatnih podataka ili dokumenata te je zainteresiranoj osobi dana razumna mogućnost da iznese svoje stajalište o razlozima na kojima se te sumnje temelje (vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 2016., EURO 2004. Hungary,C‑291/15, EU:C:2016:455, t. 31.).

77

U ovom slučaju, iz podataka dostavljenih Sudu proizlazi da se carinska vrijednost robe, na temelju članka 29. stavka 1. Carinskog zakonika Zajednice i članka 70. stavka 1. Carinskog zakonika Unije, ne može odrediti prema transakcijskoj vrijednosti uvezene robe, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. U tom je pogledu taj sud istaknuo, s jedne strane, da se carinska tijela nisu mogla osloniti na transakcijsku vrijednost predmetne robe s obzirom na to da su tijekom naknadne provjere zaključila da je vrijednost te robe bila namjerno umanjena. S druge strane, nijedan od sudionika sustava krijumčarenja o kojem je riječ u glavnom postupku nije u svojim objašnjenjima iznio elemente na temelju kojih se može smatrati da su utvrđene carinske vrijednosti bile znatno veće od stvarno plaćenih cijena.

78

U takvim okolnostima, carinska se procjena, kao što je to navedeno u točki 75. ove presude, provodi u skladu s odredbama članka 30. Carinskog zakonika Zajednice ili članka 74. stavaka 1. i 2. Carinskog zakonika Unije, uzastopnom primjenom metoda predviđenih u tim odredbama (vidjeti u tom smislu presudu od 20. lipnja 2019., Oribalt Rīga,C‑1/18, EU:C:2019:519, t. 24. i navedenu sudsku praksu).

79

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kada carinska tijela pristupaju određivanju carinske vrijednosti primjenom članka 30. stavka 2. točaka (a) i (b) Carinskog zakonika Zajednice i članka 74. stavka 2. točaka (a) i (b) Carinskog zakonika Unije, ona svoju ocjenu moraju temeljiti na podacima koji se odnose na istovjetnu ili sličnu robu. Stoga to određivanje zahtijeva ispitivanje elemenata poput fizičkih karakteristika, kvalitete, ugleda, zamjenjivosti robe i komercijalne razine prodaje koja se uzima u obzir (vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2022., FAWKES,C‑187/21, EU:C:2022:458, t. 48.).

80

Međutim, kao što to ističe sud koji je uputio zahtjev, te se metode određivanja carinske vrijednosti robe u ovom slučaju nisu mogle prihvatiti zbog nepotpunog opisa robe u računima priloženima podnesenim carinskim deklaracijama i zbog nemogućnosti carinskih tijela da tijekom naknadne provjere fizički provjere predmetnu robu, s obzirom na to da ta roba nije bila oduzeta.

81

Što se tiče metode carinske procjene predviđene člankom 30. stavkom 2. točkom (c) Carinskog zakonika Zajednice i člankom 74. stavkom 2. točkom (c) Carinskog zakonika Unije, koja je primijenjena u ovom slučaju, ona se temelji na vrijednosti koja počiva na jediničnoj cijeni po kojoj se uvezena roba ili istovjetna ili slična uvezena roba prodaje na carinskom području Unije.

82

Valja istaknuti da, s obzirom na to da, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, carinska tijela nisu mogla fizički provjeriti uvezenu robu kako bi utvrdila je li ona istovjetna ili slična robi koju su trebala upotrijebiti za utvrđivanje carinske vrijednosti te u mjeri u kojoj je opis te robe u računima priloženima carinskim deklaracijama bio nepotpun, ta tijela nisu raspolagala potrebnim informacijama za primjenu metode predviđene u članku 30. stavku 2. točki (c) Carinskog zakonika Zajednice i članku 74. stavku 2. točki (c) Carinskog zakonika Unije, što je na tom sudu da provjeri.

83

Osim toga, u svrhu primjene metode carinske procjene predviđene člankom 30. stavkom 2. točkom (d) Carinskog zakonika Zajednice i člankom 74. stavkom 2. točkom (d) Carinskog zakonika Unije, carinska vrijednost može se temeljiti na izračunanoj vrijednosti koja je jednaka zbroju različitih elemenata, među kojima je iznos dobiti i općih troškova koji je jednak onomu koji se obično odražava u prodaji robe iste klase ili vrste kao što je roba koja se procjenjuje, a koju proizvode u zemlji izvoznici za izvoz u Uniju.

84

Međutim, uzimajući u obzir navode suda koji je uputio zahtjev navedene u točki 80. ove presude, carinska tijela u ovom slučaju također nisu mogla provesti carinsku procjenu na temelju članka 30. stavka 2. točke (d) Carinskog zakonika Zajednice i članka 74. stavka 2. točke (d) Carinskog zakonika Unije, što je na tom sudu da provjeri.

85

S obzirom na prethodna utvrđenja, valja podsjetiti na to da se, u slučaju da nije moguće odrediti carinsku vrijednost uvezene robe ni na temelju članka 30. Carinskog zakonika Zajednice ni članka 74. stavaka 1. i 2. Carinskog zakonika Unije, carinska procjena obavlja u skladu s odredbama članka 31. Carinskog zakonika Zajednice i članka 74. stavka 3. Carinskog zakonika Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 2016., EURO 2004. Hungary,C‑291/15, EU:C:2016:455, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

86

U ovom se slučaju sud koji je uputio zahtjev pita može li se za izračun carinske vrijednosti predmetne robe koristiti NPC izračunan na temelju agregiranih statističkih vrijednosti utvrđenih na razini Unije kada se ta roba više ne može ponovno staviti na raspolaganje radi fizičke provjere i ako se na temelju općenitog opisa te robe u odgovarajućim računima ne mogu dobiti dostatni podaci o njezinoj stvarnoj vrijednosti.

87

Uvodno valja utvrditi da takvi statistički podaci ne mogu otkloniti gore navedene prepreke za primjenu jedne od metoda carinske procjene predviđenih u članku 30. Carinskog zakonika Zajednice i članku 70. Carinskog zakonika Unije. Naime, valja istaknuti da statistički podaci utvrđeni na razini Unije, poput NPC‑ova, ne sadržavaju elemente koji bi se mogli upotrijebiti za određivanje carinske vrijednosti na temelju članka 30. stavka 2. točaka (a) i (b) Carinskog zakonika Zajednice i članka 74. stavka 2. točaka (a) i (b) Carinskog zakonika Unije, zbog njihova agregiranog karaktera i njihove povjerljive prirode (vidjeti po analogiji presudu od 9. lipnja 2022., FAWKES,C‑187/21, EU:C:2022:458, t. 53. do 55.).

88

Osim toga, uzimajući u obzir okolnosti navedene u točki 80. ove presude, takvi se podaci ne mogu koristiti ni u okviru carinske procjene na temelju članka 30. stavka 2. točke (c) Carinskog zakonika Zajednice i članka 74. stavka 2. točke (c) Carinskog zakonika Unije.

89

Isto vrijedi i za metodu određivanja carinske vrijednosti predviđenu u članku 30. stavku 2. točki (d) Carinskog zakonika Zajednice i članku 74. stavku 2. točki (d) Carinskog zakonika Unije, s obzirom na to da iz objašnjenja navedenih u spisu kojim Sud raspolaže ne proizlazi da su posebne informacije koje su potrebne za to određivanje, kako je to navedeno u točki 83. ove presude, uzete u obzir u NPC‑u.

90

Stoga valja provjeriti može li se NPC, izračunan na temelju agregiranih statističkih vrijednosti utvrđenih na razini Unije, upotrijebiti za određivanje carinske vrijednosti predmetne robe, u skladu s člankom 31. Carinskog zakonika Zajednice i člankom 74. stavkom 3. Carinskog zakonika Unije.

91

U tu svrhu valja podsjetiti na to da se, na temelju članka 31. stavka 1. Carinskog zakonika Zajednice i članka 74. stavka 3. Carinskog zakonika Unije, kada se carinska vrijednost uvezene robe ne može odrediti primjenom, s jedne strane, članaka 29. i 30. Carinskog zakonika Zajednice i, s druge strane, članka 74. stavaka 1. i 2. Carinskog zakonika Unije, ona određuje na temelju podataka dostupnih u Uniji, razumnim sredstvima koja su u skladu s načelima i općim odredbama međunarodnih sporazuma te s poglavljem 3. tih zakonika.

92

Što se tiče, kao prvo, pitanja protivi li se članku 31. stavku 1. Carinskog zakonika Zajednice uporaba NPC‑ova, valja istaknuti da točka 2. Napomene za tumačenje carinske vrijednosti koja se odnosi na tu odredbu, a koja se nalazi u Prilogu 23. Provedbene uredbe 2454/93, naglašava da su metode utvrđivanja vrijednosti koje treba primijeniti na temelju navedene odredbe one koje su propisane člankom 29. i člankom 30. stavkom 2. tog zakonika, ali da je „određena fleksibilnost” u primjeni tih metoda u skladu s principima i odredbama članka 31. stavka 1. navedenog zakonika.

93

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da su proizvodi koji su uvezeni u glavnom postupku, za koje carinska tijela smatraju da im je transakcijska vrijednost umanjena, u carinskim deklaracijama općenito opisani kao tekstilni proizvodi.

94

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, s jedne strane, Sud pozvao na pojam „određena fleksibilnost” u predmetu u kojem je donesena presuda od 9. lipnja 2022., Baltic Master (C‑599/20, EU:C:2022:457), u kojem se sud koji je uputio zahtjev pitao je li moguće, uzimajući u obzir heterogenost dijelova obuhvaćenih oznakom TARIC koja je upotrijebljena i nepostojanje detaljnog opisa uvezene robe, odrediti carinsku vrijednost te robe primjenom članka 31. stavka 1. Carinskog zakonika Zajednice na osnovi transakcijske vrijednosti slične robe u okviru postupka koji se vodio pred njim, s obzirom na to da pojam „slična roba”, definiran u članku 142. stavku 1. točki (d) Provedbene uredbe 2454/93, pretpostavlja homogenost uvezene robe koja je teško uskladiva s raznovrsnošću proizvoda razvrstanih pod navedenu oznaku TARIC.

95

Sud je u tom predmetu naglasio da se definicija pojma „slična roba” iz članka 142. stavka 1. točke (d) Provedbene uredbe 2454/93 odnosi na određivanje carinske vrijednosti na temelju članka 30. stavka 2. točke (b) Carinskog zakonika Zajednice. Međutim, iako iz točke 2. napomene za tumačenje iz točke 92. ove presude proizlazi da metode utvrđivanja koje treba primijeniti na temelju članka 31. tog zakonika trebaju biti one koje definiraju njegovi članci 29. do 30. stavak 2., u toj se točki navodi da te metode treba primijeniti s određenom fleksibilnošću, osobito kad je riječ o ocjeni pojma „slična roba” (presuda od 9. lipnja 2022., Baltic Master,C‑599/20, EU:C:2022:457, t. 52.). Tako je Sud prihvatio da podaci sadržani u nacionalnoj bazi podataka koji se odnose na robu pod istom oznakom TARIC koja potječe od istog prodavatelja kao i predmetna roba čine „podat[ke] dostupn[e] u [Uniji]” u smislu članka 31. stavka 1. Carinskog zakonika Zajednice koji se mogu koristiti kao osnova za određivanje carinske vrijednosti predmetne robe (vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2022., Baltic Master,C‑599/20, EU:C:2022:457, t. 52. i 54.).

96

S druge strane, valja također podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 73. ove presude, države članice moraju, u skladu s obvezama koje su im nametnute na temelju članka 325. stavka 1. UFEU‑a, štititi financijske interese Unije od prijevare ili bilo kojeg drugog oblika nezakonitog djelovanja koje je usmjereno protiv tih interesa, te poduzeti potrebne mjere kako bi se zajamčilo djelotvorno i potpuno ubiranje tih davanja i, prema tome, tih sredstava. Iz toga slijedi potreba da carinska tijela utvrde carinsku vrijednost u slučaju da deklarant ne dostavi dovoljno precizne ili pouzdane informacije o carinskoj vrijednosti predmetne robe.

97

Uzimajući u obzir taj zahtjev i „određenu fleksibilnost” s kojom se, u skladu s točkom 2. napomene za tumačenje iz točke 92. ove presude, metode određivanja carinske vrijednosti definirane u članku 29. i članku 30. stavku 2. Carinskog zakonika Zajednice moraju primijeniti u okviru članka 31. stavka 1. Carinskog zakonika Zajednice, valja prihvatiti da podaci poput NPC‑ova izračunanih na temelju agregiranih statističkih vrijednosti utvrđenih na razini Unije i sadržanih u bazi podataka uspostavljenoj na razini Unije čine „podatke dostupne u Zajednici”, u smislu članka 31. stavka 1. Carinskog zakonika Zajednice, te se čini da se mogu uzeti u obzir u svrhu određivanja carinske vrijednosti predmetne robe.

98

Međutim, to utvrđenje vrijedi samo ako se, kao što to zahtijeva članak 31. stavak 2. Carinskog zakonika Zajednice, carinska vrijednost koja bi tako bila određena primjenom stavka 1. tog članka ne temelji na elementima iz točaka (f) i (g) te odredbe.

99

U tom pogledu, na temelju članka 31. stavka 2. točaka (f) i (g) Carinskog zakonika Zajednice, carinska vrijednost neće se odrediti na temelju najmanjih carinskih vrijednosti odnosno proizvoljnih ili izmišljenih carinskih vrijednosti.

100

Međutim, s jedne strane, kao što to proizlazi iz točaka 40. do 43. ove presude, NPC‑ovi se određuju prema PPC‑ovima koji se izračunavaju na temelju mjesečnih cijena pri uvozu predmetnih proizvoda iz Turske koje su preuzete iz Comexta. Stoga je razvidno da su oni zasnovani na objektivnim i neutralnim kriterijima, a ne proizvoljni (vidjeti u tom smislu presudu od 8. ožujka 2022., Komisija/Ujedinjena Kraljevina (Borba protiv prijevara umanjenjem vrijednosti),C‑213/19, EU:C:2022:167, t. 294.).

101

S druge strane, kad je riječ o zabrani određivanja carinske vrijednosti na temelju najmanjih vrijednosti, spomenute u točki 99. ove presude, valja uzeti u obzir, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 79. svojeg mišljenja, da bi eventualna uporaba NPC‑ova mogla povrijediti tu zabranu kada bi se ta upravna praksa sustavno ponavljala, a dotični gospodarski subjekt ne bi imao mogućnost opravdati niže cijene navedene u svojoj carinskoj deklaraciji. Naime, u potonjoj situaciji odbijanje uzimanja u obzir transakcijskih vrijednosti nižih od takvog praga podrazumijevalo bi prilagodbu naviše prijavljenih vrijednosti do dosezanja tog praga i predstavljalo bi sustav najmanjih vrijednosti.

102

Nasuprot tomu, valja smatrati da se eventualna upotreba, u krajnjoj nuždi, NPC‑ova izračunanih na temelju agregiranih statističkih vrijednosti utvrđenih na razini Unije, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, na temelju članka 31. stavka 1. Carinskog zakonika Zajednice, ne može smatrati sustavom najmanjih vrijednosti ako je dotični gospodarski subjekt imao mogućnost opravdati deklariranu vrijednost pred carinskim tijelima.

103

U ovom je slučaju stoga na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri jesu li carinska tijela, u okviru upotrebe statističkih podataka koji čine NPC‑ovi, tužiteljima u glavnom postupku ponudila mogućnost da opravdaju niže cijene navedene u njihovim carinskim deklaracijama i da dostave dodatne informacije u okviru upravnog postupka koji se pred njima vodio.

104

Kao drugo, što se tiče pitanja može li se NPC koristiti na temelju članka 74. stavka 3. Carinskog zakonika Unije, valja smatrati da tu odredbu u tom pogledu treba promatrati u vezi s člankom 144. Provedbene uredbe 2015/2447 koji u svojem stavku 1. predviđa da se, pri utvrđivanju carinske vrijednosti na temelju tog članka 74. stavka 3., može primjenjivati „[određena] fleksibilnost” u primjeni metoda predviđenih u članku 70. i članku 74. stavku 2. Carinskog zakonika Unije.

105

Iz toga slijedi da se razmatranja iz točaka 94. do 97. ove presude, s obzirom na istovjetnost tih izraza s onima iz napomene za tumačenje na koje se podsjeća u točki 92. ove presude, također primjenjuju na Carinski zakonik Unije.

106

Valja utvrditi da je, u okviru Carinskog zakonika Unije, taj zaključak dodatno potkrijepljen činjenicom da se, na temelju članka 144. stavka 2. Provedbene uredbe 2015/2447, kada carinsku vrijednost nije moguće utvrditi primjenom stavka 1. tog članka, primjenjuju „druge prikladne metode”. U tom pogledu valja također istaknuti da se tom odredbom podsjeća na to da je upotreba tih metoda moguća pod uvjetom da se, u tom slučaju, carinska vrijednost ne određuje, među ostalim, na temelju jednog od elemenata iz točaka (f) i (g) tog stavka 2., koji se odnose na najmanje carinske vrijednosti odnosno proizvoljne ili izmišljene vrijednosti.

107

U tom pogledu, s obzirom na istovjetnost izraza s onima navedenima u točki 99. ove presude, valja istaknuti da se razmatranja iz točaka 98. do 103. ove presude također primjenjuju na članak 144. stavak 2. Provedbene uredbe 2015/2447.

108

S obzirom na prethodna razmatranja, valja utvrditi da podaci poput NPC‑ova izračunanih na temelju agregiranih statističkih vrijednosti utvrđenih na razini Unije predstavljaju podatke dostupne na carinskom području Unije u smislu članka 74. stavka 3. Carinskog zakonika Unije, koji se, a priori, mogu uzeti kao osnova u svrhu određivanja carinske vrijednosti predmetne robe. Naime, kada je uvezena roba puštena u slobodan promet, pa se tu robu više ne može ponovno staviti na raspolaganje radi provjere u svrhu utvrđivanja njezine stvarne vrijednosti, i ako su dokumenti priloženi carinskim deklaracijama sastavljeni općenito i neprecizno, samo se statistička metoda može upotrijebiti za procjenu vrijednosti navedene robe.

109

Međutim, valja još utvrditi jesu li statističke vrijednosti poput NPC‑ova, koje se upotrebljavaju u svrhu određivanja carinske vrijednosti predmetne robe, podaci koji mogu biti dio obrazloženja odluka carinskih tijela, koje se zahtijeva člankom 6. stavkom 3. Carinskog zakonika Zajednice i člankom 22. stavkom 6. Carinskog zakonika Unije.

110

U tom pogledu valja naglasiti da pravo na dobru upravu, u mjeri u kojoj odražava opće načelo prava Unije, sadržava zahtjeve koje države članice moraju poštovati kada provode pravo Unije (presuda od 9. studenoga 2017., LS Customs Services,C‑46/16, EU:C:2017:839, t. 39.).

111

Među tim zahtjevima posebnu važnost ima obveza obrazlaganja odluka koje su donijela nacionalna tijela, zato što ona omogućuje njihovu adresatu da može braniti svoja prava u najboljim mogućim uvjetima i da pri potpunom poznavanju predmeta može odlučiti je li protiv odluke svrhovito podnositi pravno sredstvo. Ona je nužna i kako bi se sudovima omogućila provedba nadzora zakonitosti tih odluka (presuda od 9. studenoga 2017., LS Customs Services,C‑46/16, EU:C:2017:839, t. 40.).

112

Kada je osobito riječ o odlukama carinskih tijela, članak 6. stavak 3. Carinskog zakonika Zajednice i članak 22. stavak 6. Carinskog zakonika Unije podsjećaju na obvezu obrazlaganja koju ona imaju kada donose odluke u pisanom obliku koje su nepovoljne za osobe na koje se odnose.

113

U skladu s člankom 221. stavkom 1. Carinskog zakonika Zajednice, obavijest o iznosu carine mora jamčiti adekvatno informiranje dužnika te mu omogućiti da pri punom poznavanju predmeta osigura obranu svojih prava (presuda od 9. studenoga 2017., LS Customs Services,C‑46/16, EU:C:2017:839, t. 42.).

114

Osim toga, kao što to proizlazi iz točaka 74. i 75. ove presude, metode određivanja carinske vrijednosti predviđene u člancima 29. do 31. Carinskog zakonika Zajednice i člancima 70. i 74. Carinskog zakonika Unije međusobno stoje u odnosu supsidijarnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 9. studenoga 2017., LS Customs Services,C‑46/16, EU:C:2017:839, t. 43.).

115

U tim okolnostima obveza obrazlaganja koju imaju carinska tijela u okviru provedbe navedenih odredaba mora, s jedne strane, na jasan i nedvosmislen način odražavati zaključke koji su ta tijela naveli da ne primijene jednu ili više metoda utvrđivanja carinske vrijednosti (presuda od 9. studenoga 2017., LS Customs Services,C‑46/16, EU:C:2017:839, t. 44.).

116

S druge strane, ta obveza podrazumijeva da su ona u svojoj odluci kojom se utvrđuje iznos dugovane uvozne carine obvezna iznijeti podatke na temelju kojih je izračunana carinska vrijednost predmetne robe, kako da bi njezinu adresatu omogućila da brani svoja prava u najboljim mogućim uvjetima i pri punom poznavanju predmeta odluči je li korisno podnijeti pravni lijek protiv odluke tako i da bi sudovima omogućila provedbu nadzora nad zakonitosti te odluke (presuda od 9. studenoga 2017., LS Customs Services,C‑46/16, EU:C:2017:839, t. 45.).

117

Međutim, Sud je utvrdio da povjerljivi elementi iz baze podataka čiji je cilj, putem metoda statističkog istraživanja, otkrivanje komercijalnih modela koji mogu predstavljati slučajeve prijevare ne mogu biti dio obrazloženja koje se zahtijeva člankom 6. stavkom 3. Carinskog zakonika Zajednice i člankom 22. stavkom 6. Carinskog zakonika Unije. Posljedično, ne može se smatrati da je baza podataka iz koje proizlaze ti podaci na raspolaganju carinskim tijelima radi određivanja carinske vrijednosti u smislu članka 30. stavka 2. točaka (a) i (b) Carinskog zakonika Zajednice i članka 74. stavka 2. točaka (a) i (b) Carinskog zakonika Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2022., FAWKES,C‑187/21, EU:C:2022:458, t. 55.).

118

Međutim, države članice izračunavaju NPC‑ove na temelju postotka statističkih vrijednosti koje se nalaze u AMT‑u te se oni primjenjuju kao profil rizika, tako da se u načelu ne mogu priopćiti gospodarskim subjektima.

119

Međutim, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 89. svojeg mišljenja, zahtjev obrazlaganja treba prilagoditi prirodi svake carinske odluke koja stoga, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, mora odražavati upotrebu metode određivanja carinske vrijednosti predviđene člankom 31. Carinskog zakonika Zajednice i člankom 74. stavkom 3. Carinskog zakonika Unije.

120

Osim toga, s obzirom na to da se NPC‑ovi mogu upotrebljavati samo kao zadnje rješenje, njihovo jednokratno priopćavanje gospodarskim subjektima, i to u strogim granicama nužnosti, i dalje je iznimno moguće kako bi se državama članicama omogućilo da ispune obveze koje su im, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 73. ove presude, nametnute na temelju članka 325. stavka 1. UFEU‑a radi zaštite financijskih interesa Unije od prijevare ili bilo kojeg drugog oblika nezakonitog djelovanja koje je usmjereno protiv tih interesa, poduzimanjem potrebnih mjera kako bi se zajamčilo djelotvorno i potpuno ubiranje carina i PDV‑a.

121

Slijedom toga, valja prihvatiti da podaci poput NPC‑ova izračunanih na temelju agregiranih statističkih vrijednosti utvrđenih na razini Unije predstavljaju „podatke dostupne u Zajednici”, u smislu članka 31. stavka 1. Carinskog zakonika Zajednice i članka 74. stavka 3. Carinskog zakonika Unije, koji se mogu prihvatiti kao osnova za određivanje carinske vrijednosti predmetne robe (vidjeti po analogiji presudu od 9. lipnja 2022., Baltic Master,C‑599/20, EU:C:2022:457, t. 54.).

122

Osim toga, valja još utvrditi da upotreba NPC‑ova na temelju članka 31. stavka 1. Carinskog zakonika Zajednice i članka 74. stavka 3. Carinskog zakonika Unije nije nespojiva s načelima, općim odredbama međunarodnih sporazuma i drugim pravilima na koje te odredbe upućuju. Stoga je ona „prikladna metoda” u skladu s člankom 144. stavkom 2. Provedbene uredbe 2015/2447.

123

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo, drugo i treće pitanje u predmetu C‑72/24 i na prvo, drugo i treće pitanje u predmetu C‑73/24 valja odgovoriti tako da članak 31. stavak 1. i članak 31. stavak 2. točke (f) i (g) Carinskog zakonika Zajednice te članak 74. stavak 3. Carinskog zakonika Unije, u vezi s člankom 144. stavkom 1. i člankom 144. stavkom 2. točkama (f) i (g) Provedbene uredbe 2015/2447, treba tumačiti na način da im se ne protivi to da se – kada tijekom naknadne provjere u kojoj, s jedne strane, nije moguća fizička provjera uvezene robe i u kojoj je, s druge strane, opis te robe u dokumentima priloženima carinskoj deklaraciji općenit i neprecizan, tako da se carinska vrijednost uvezene robe nije mogla odrediti u skladu s člancima 29. i 30. Carinskog zakonika Zajednice te člankom 70. i člankom 74. stavkom 2. Carinskog zakonika Unije – ona odredi na temelju NPC‑ova koji se izračunavaju na temelju agregiranih statističkih vrijednosti utvrđenih na razini Unije, pod uvjetom da dotični gospodarski subjekt može opravdati niže cijene navedene u carinskoj deklaraciji.

124

Svojim četvrtim pitanjem u predmetu C‑72/24 sud koji je uputio zahtjev u biti pita primjenjuju li se isključenje primjene najmanjih vrijednosti i rezerva u korist načela i općih odredaba Sporazuma o provedbi članka VII. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. predviđenih člankom 31. stavcima 1. i 2. Carinskog zakonika Zajednice, i u okviru metoda određivanja carinske vrijednosti predviđenih u članku 30. tog zakonika.

125

S obzirom na odgovor na prvo, drugo i treće pitanje u predmetu C‑72/24 i na prvo, drugo i treće pitanje u predmetu C‑73/24, nije potrebno odgovoriti na četvrto pitanje u predmetu C‑72/24. Naime, s obzirom na to da iz toga proizlazi da se određivanje carinske vrijednosti na temelju NPC‑ova može, pod određenim uvjetima, provesti samo primjenom metode određivanja carinske vrijednosti predviđene u članku 31. Carinskog zakonika Zajednice, nije potrebno ispitati primjenjuju li se isključenje primjene najmanjih vrijednosti i rezerva u korist načela i općih odredaba Sporazuma o provedbi članka VII. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994., predviđeni u članku 31. stavcima 1. i 2. tog zakonika, također u okviru članka 30. navedenog zakonika.

126

Svojim četvrtim pitanjem u predmetu C‑73/24 sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 31. stavak 1. Carinskog zakonika Zajednice i članak 74. stavak 3. Carinskog zakonika Unije tumačiti na način da, u slučaju da im se ne protivi upotreba NPC‑ova, izračunanih na temelju agregiranih statističkih vrijednosti utvrđenih na razini Unije za određivanje carinske vrijednosti uvezene robe, uvozi koji se upotrebljavaju za dobivanje tih podataka moraju biti uvozi izvršeni u isto ili gotovo isto vrijeme kao i oni koji su predmet naknadne provjere i, ovisno o slučaju, može li se kao najdulje razdoblje koje treba uzeti u obzir između uvoza koji su predmet te provjere i uvoza na koji se odnosi NPC, po analogiji, smatrati ono od 90 dana predviđeno člankom 152. stavkom 1. točkom (b) Provedbene uredbe 2454/93 i člankom 142. stavkom 2. Provedbene uredbe 2015/2447.

127

Kao što je to navedeno u točki 72. ove presude, odredbe prava Unije koje se odnose na carinske procjene uvezene robe imaju za cilj uspostavljanje pravičnog, jedinstvenog i neutralnog sustava koji isključuje korištenje arbitrarnih i izmišljenih carinskih vrijednosti. Carinska vrijednost uvezene robe stoga mora odražavati stvarnu ekonomsku vrijednost te robe i stoga voditi računa o svim sastavnim dijelovima te robe koji imaju ekonomsku vrijednost.

128

U tom kontekstu, carinska tijela dužna su izvršiti uvid u sve izvore informacija i baze podataka kojima raspolažu radi određivanja carinske vrijednosti iste robe što je moguće preciznije i što je moguće bliže stvarnoj vrijednosti (presuda od 9. lipnja 2022., FAWKES,C‑187/21, EU:C:2022:458, t. 68.).

129

Kad je riječ o članku 30. stavku 2. točkama (a) i (b) Carinskog zakonika Zajednice i članku 74. stavku 2. točkama (a) i (b) Carinskog zakonika Unije, Sud je utvrdio da zahtjev koji se odnosi na uzimanje u obzir transakcijske vrijednosti izvezene robe „u istom ili gotovo istom trenutku” kao i robu koja se procjenjuje nastoji osigurati da su operacije izvršene na datum dovoljno blizu datumu izvoza, kako bi se izbjegla opasnost od značajne promjene trgovinske prakse i tržišnih uvjeta koji utječu na cijenu robe koja se procjenjuje (vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2022., FAWKES,C‑187/21, EU:C:2022:458, t. 70.).

130

Stoga se pri određivanju carinske vrijednosti u skladu s tim odredbama carinsko tijelo može ograničiti na korištenje podataka o transakcijskim vrijednostima koji se odnose na razdoblje od 90 dana, od čega 45 prije i 45 poslije carinjenja robe koja se procjenjuje. Naime, to se razdoblje čini dovoljno bliskim datumu izvoza kako bi se izbjegla opasnost od bitne promjene poslovnih praksi i tržišnih uvjeta koji utječu na cijene robe koja se procjenjuje (vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2022., FAWKES,C‑187/21, EU:C:2022:458, t. 71. i 73.).

131

Osim toga, valja podsjetiti na to da članak 152. stavak 1. točka (a) Provedbene uredbe 2454/93 i članak 142. stavak 1. Provedbene uredbe 2015/2447 utvrđuju načelo prema kojem se, za određivanje jedinične cijene uvezene robe ili istovjetne ili slične uvezene robe prodane u Uniji u stanju u kojem je bila uvezena, carinska vrijednost uvezene robe, određena u skladu s člankom 30. stavkom 2. točkom (c) Carinskog zakonika Zajednice i člankom 74. stavkom 2. točkom (c) Carinskog zakonika Unije, temelji na jediničnoj cijeni po kojoj se takva uvezena roba ili istovjetna ili slična uvezena roba prodaje u najvećoj ukupnoj količini, u istom ili približno istom trenutku uvoza robe koja se procjenjuje, i to osobama koje nisu povezane s osobama od kojih kupuju tu robu, sukladno umanjenjima za iznose koji se odnose na čimbenike iz članka 152. stavka 1. točke (a) podtočaka i. do iii. Provedbene uredbe 2454/93 (vidjeti u tom smislu presudu od 20. lipnja 2019., Oribalt Rīga,C‑1/18, EU:C:2019:519, t. 31.).

132

Iznimno od tog načela, člankom 152. stavkom 1. točkom (b) Provedbene uredbe 2454/93 i člankom 142. stavkom 2. Provedbene uredbe 2015/2447 predviđa se da se, u slučaju u kojem se uvezena roba ili istovjetna ili slična uvezena roba ne proda u istom ili približno istom trenutku uvoza robe koja se procjenjuje carinska vrijednost uvezene robe temelji na jediničnoj cijeni po kojoj se potonja ili istovjetna ili slična uvezena roba prodaje u Uniji u stanju u kojem je bila uvezena u najkraćem roku nakon uvoza robe koja se procjenjuje, ali u svakom slučaju prije isteka 90 dana od takvog uvoza (vidjeti u tom smislu presudu od 20. lipnja 2019., Oribalt Rīga,C‑1/18, EU:C:2019:519, t. 32.).

133

Stoga se, kako bi se utvrdila najtočnija i stvarnoj vrijednosti najbliža carinska vrijednost, u skladu s metodom predviđenom u članku 30. stavku 2. točki (c) Carinskog zakonika Zajednice i članku 74. stavku 2. točki (c) Carinskog zakonika Unije, carinsku vrijednost predmetne robe treba određivati u trenutku koji je najbliži trenutku njezina uvoza. Rok od 90 dana propisan člankom 152. stavkom 1. točkom (b) Provedbene uredbe 2454/93 i člankom 142. stavkom 2. Provedbene uredbe 2015/2447 predstavlja dakle iznimku od načela utvrđenog u članku 152. stavku 1. točki (a) Provedbene uredbe 2454/93 i članku 142. stavku 1. Provedbene uredbe 2015/2447 i mora se usko tumačiti (vidjeti u tom smislu presudu od 20. lipnja 2019., Oribalt Rīga,C‑1/18, EU:C:2019:519, t. 33.).

134

U tom pogledu valja istaknuti to da se takva razmatranja također mogu primijeniti kada se određivanje carinske vrijednosti provodi na temelju članka 31. stavka 1. Carinskog zakonika Zajednice i članka 74. stavka 3. Carinskog zakonika Unije, pri čemu ta vrijednost u svakom slučaju mora odražavati stvarnu ekonomsku vrijednost uvezene robe. Iz toga slijedi da, što se tiče određivanja carinske vrijednosti predmetne robe na temelju NPC‑ova, ta vrijednost mora biti određena na što je moguće precizniji način i što bliže stvarnoj vrijednosti. Tako se korišteni podaci u načelu moraju odnositi na robu uvezenu u trenutku koji je najbliži uvozu robe koja se procjenjuje.

135

Osim toga, kao što je to navedeno u točki 92. ove presude, točka 2. Napomene za tumačenje carinske vrijednosti koja se odnosi na članak 31. stavak 1. Carinskog zakonika Zajednice, sadržana u Prilogu 23. Provedbene uredbe 2454/93, naglašava da metode utvrđivanja vrijednosti koje treba primijeniti na temelju te odredbe moraju biti one koje definiraju članak 29. i članak 30. stavak 2. tog zakonika, ali da je određena fleksibilnost u primjeni tih metoda u skladu s ciljevima i odredbama članka 31. navedenog zakonika. Kao primjer onoga što treba podrazumijevati pod „određenom fleksibilnošću”, točka 3. te napomene za tumačenje predviđa da bi se, kad je riječ o metodi određivanja carinske vrijednosti iz članka 30. stavka 2. točke (c) Carinskog zakonika Zajednice, rok od 90 dana iz članka 152. stavka 1. točke (b) Provedbene uredbe 2454/93 mogao „primijeniti fleksibilno”.

136

Iz toga proizlazi da se takav rok može također uzeti u obzir, po analogiji, kada se carinska vrijednost u skladu s člankom 31. stavkom 1. Carinskog zakonika Zajednice određuje na temelju agregiranih statističkih vrijednosti utvrđenih na razini Unije, ali da se može primijeniti fleksibilno.

137

Što se tiče određene fleksibilnosti kojom bi se rok od 90 dana mogao primijeniti u tom okviru, valja podsjetiti na to da je Sud u pogledu članka 30. stavka 2. točaka (a) i (b) Carinskog zakonika Zajednice utvrdio da, ako se u razdoblju od 90 dana nije izvršio izvoz istovjetne ili slične robe, na carinskom je tijelu da provjeri je li takav izvoz izvršen u duljem razdoblju, ali ne previše udaljenom od datuma izvoza robe koja se procjenjuje, pod uvjetom da su tijekom tog duljeg razdoblja poslovne prakse i uvjeti na tržištu koji utječu na cijene te robe u biti ostali isti (vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2022., FAWKES,C‑187/21, EU:C:2022:458, t. 72.). Takva se razmatranja stoga mogu primijeniti i kada se carinska vrijednost robe procjenjuje na temelju članka 31. stavka 1. Carinskog zakonika Zajednice i članka 74. stavka 3. Carinskog zakonika Unije.

138

U ovom slučaju iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da se statistički podaci iz AMT‑a odnose na razdoblje od 48 mjeseci. Međutim, Komisija je na raspravi pojasnila da se ti podaci sada odnose na razdoblje od mjesec dana umjesto 48 mjeseci, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

139

S obzirom na to, primjena razdoblja od 48 mjeseci u načelu može ugroziti cilj da se omogući određivanje carinske vrijednosti predmetne robe što je moguće preciznije i što je moguće bliže stvarnoj vrijednosti, u smislu sudske prakse navedene u točki 128. ove presude.

140

Međutim, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 96. svojeg mišljenja, utvrđivanje tako dugog roka moglo bi se opravdati samo iznimno i kao zadnje rješenje, osobito kada pouzdanije informacije nisu dostupne i kada se, kao što to proizlazi iz točke 73. ove presude, cilj zaštite financijskih interesa Unije, priznat u članku 325. UFEU‑a, ne može postići na drugi način, osobito kad je riječ o osiguravanju djelotvornog i potpunog ubiranja tradicionalnih vlastitih sredstava koja čine carine i PDV.

141

Naposljetku, prethodna razmatranja također su primjenjiva kada se određivanje carinske vrijednosti robe provodi na temelju članka 74. stavka 3. Carinskog zakonika Unije. U tom pogledu valja istaknuti da, iako Napomena za tumačenje carinske vrijednosti koja se odnosi na članak 31. stavak 1. Carinskog zakonika Zajednice iz Priloga 23. Provedbene uredbe 2454/93 nema ekvivalenta u Provedbenoj uredbi 2015/2447, članak 144. stavak 1. te Provedbene uredbe 2015/2447 također predviđa da se pri utvrđivanju carinske vrijednosti na temelju članka 74. stavka 3. Carinskog zakonika Unije može primjenjivati „[određena] fleksibilnost” u primjeni metoda predviđenih u članku 70. i članku 74. stavku 2. tog zakonika. Stoga se rok od 90 dana također čini prikladnim prilikom primjene članka 144. stavka 2. navedene Provedbene uredbe 2015/2447, podložno razmatranjima iz točaka 132., 134. i 135. ove presude.

142

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na četvrto pitanje u predmetu C‑73/24 valja odgovoriti tako da članak 31. stavak 1. Carinskog zakonika Zajednice i članak 74. stavak 3. Carinskog zakonika Unije treba tumačiti na način da, kada se carinska vrijednost procjenjuje s obzirom na NPC‑ove izračunane na temelju agregiranih statističkih vrijednosti utvrđenih na razini Unije, s jedne strane, uvozi koji se upotrebljavaju za dobivanje tih podataka moraju biti uvozi izvršeni u isto ili gotovo isto vrijeme kao i uvozi koji su predmet naknadne provjere i da se, s druge strane, rok od 90 dana iz članka 152. stavka 1. točke (b) Provedbene uredbe 2454/93 i članka 142. stavka 2. Provedbene uredbe 2015/2447 također primjenjuje, po analogiji, pri čemu se taj rok može primijeniti s određenom fleksibilnošću.

143

Svojim petim pitanjem u predmetu C‑72/24 i petim pitanjem u predmetu C‑73/24, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 81. Carinskog zakonika Zajednice i članak 177. Carinskog zakonika Unije tumačiti na način da im se protivi to da carinska tijela provode ponovnu procjenu carinske vrijednosti predmetne robe nakon naknadne provjere prema metodi pojednostavnjenja carinskih deklaracija predviđenoj u tim člancima 81. i 177. koja je korištena u trenutku uvoza te robe na zahtjev deklaranta.

144

Radi utvrđivanja dosega neke odredbe prava Unije valja istodobno voditi računa o njezinu tekstu, o njezinu kontekstu i o njezinim ciljevima (presuda od 29. rujna 2015., Gmina Wrocław,C‑276/14, EU:C:2015:635, t. 25. i navedena sudska praksa).

145

Što se njihova sadržaja, valja podsjetiti na to da, na temelju članka 81. Carinskog zakonika Zajednice, koji je u biti preuzet u članku 177. Carinskog zakonika Unije, ako se pošiljka sastoji od roba koje se razvrstavaju u različite carinske tarife, a postupanje sa svakom od tih roba sukladno njezinu razvrstavanju u carinske tarife za potrebe popunjavanja deklaracije prouzročilo bi rad i troškove nerazmjerne obračunanim uvoznim carinama, carinska tijela mogu, na zahtjev deklaranta, dopustiti da se uvozne carine za cijelu pošiljku obračunaju na temelju razvrstavanja u carinsku tarifu one robe na koju se primjenjuje najveća stopa uvozne carine.

146

U tom pogledu valja smatrati da, kao što to tvrdi francuska vlada u svojim očitovanjima podnesenima Sudu, iz tih odredaba ne proizlazi da bi primjena postupka pojednostavnjenja carinskih deklaracija putem tarifnog objedinjavanja robe koji je u njima predviđen utjecala na metode i podatke koje carinska tijela mogu upotrijebiti za naknadnu procjenu carinske vrijednosti uvezene robe u slučaju sumnje u deklariranu vrijednost.

147

Osim toga, iz članka 81. Carinskog zakonika Zajednice i članka 177. Carinskog zakonika Unije proizlazi da se postupak pojednostavnjenja carinskih deklaracija pokreće na zahtjev deklaranta, tako da je cilj tog izričitog zahtjeva da se prilikom podnošenja njegove carinske deklaracije uvozne carine za cijelu pošiljku robe čije je tarifno razvrstavanje različito obračunaju na temelju razvrstavanja u carinsku tarifu one robe na koju se primjenjuje najveća stopa uvozne carine. To pretpostavlja da je navedeni deklarantov zahtjev valjan za cijeli postupak utvrđivanja carinske vrijednosti navedene robe, uključujući i u slučaju naknadne provjere.

148

Slijedom toga, iz teksta članka 81. Carinskog zakonika Zajednice i članka 177. Carinskog zakonika Unije ne proizlazi da se postupak pojednostavnjenja carinskih deklaracija putem tarifnog objedinjavanja ograničava na fazu uvoza predmetne robe i da je njegova primjena isključena u okviru ponovne procjene carinske vrijednosti te robe nakon naknadne provjere.

149

To je tumačenje dodatno potkrijepljeno tumačenjem konteksta navedenih članaka kao i njihovim ciljevima.

150

Što se tiče, s jedne strane, tog konteksta, valja podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 198. stavkom 1. Provedbene uredbe 2454/93 i člankom 222. stavkom 1. Provedbene uredbe 2015/2447, ako carinska deklaracija obuhvaća dvije ili više stavki robe, podaci koji se odnose na svaku stavku navedenu u toj deklaraciji smatraju zasebnom deklaracijom. Međutim, članak 222. stavak 2. Provedbene uredbe 2015/2447 predviđa da se roba sadržana u pošiljci smatra jednom stavkom ako je, među ostalim, za robu podnesen zahtjev za pojednostavnjenje u skladu s člankom 177. Carinskog zakonika Unije.

151

S druge strane, što se tiče svrhe članka 81. Carinskog zakonika Zajednice i članka 177. Carinskog zakonika Unije, valja istaknuti da je, kao što to u biti predviđaju ti članci 81. i 177., cilj postupka pojednostavnjenja izbjeći opterećenje poslom i troškom koji nije proporcionalan plativim uvoznim ili izvoznim carinama. Slijedom toga, obveza carinskih tijela da prilikom naknadne provjere zasebno uzmu u obzir svaku robu kada je deklarant zatražio primjenu postupka pojednostavnjenja carinskih deklaracija bila bi protivna tom cilju.

152

Osim toga, kao što to proizlazi iz očitovanja Komisije podnesenih Sudu, valja istaknuti da, ako je dotični gospodarski subjekt izričito zatražio da mu se carine za cjelokupnu pošiljku predmetne robe obračunaju prema tarifnom broju robe na koju se primjenjuje najviša carina, može se razumno smatrati da je također pristao na to da novo određivanje carinske vrijednosti te robe slijedi ista pravila o pojednostavnjenju.

153

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na peto pitanje u predmetu C‑72/24 i peto pitanje u predmetu C‑73/24 valja odgovoriti tako da članak 81. Carinskog zakonika Zajednice i članak 177. Carinskog zakonika Unije treba tumačiti na način da im se ne protivi to da carinska tijela provode ponovnu procjenu carinske vrijednosti predmetne robe nakon naknadne provjere prema metodi pojednostavnjenja carinskih deklaracija predviđenoj u tim člancima 81. i 177., koja je korištena u trenutku njezina uvoza na zahtjev deklaranta.

154

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda uspostavljene u članku 267. UFEU‑a, na Sudu je da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. U tom smislu, Sud će, prema potrebi, preoblikovati pitanja koja su mu postavljena. Osim toga, Sud može uzeti u obzir pravila prava Unije na koja se nacionalni sud nije pozvao u svojem pitanju. Naime, okolnost da je nacionalni sud formalno sastavio prethodno pitanje pozivajući se na određene odredbe prava Unije ne sprečava Sud da tom sudu da sve elemente tumačenja koji bi mogli biti korisni za donošenje odluke u postupku koji se vodi pred njim, bez obzira na to je li se na njih pozvao u svojim pitanjima. U tom je smislu na Sudu da iz svih podataka koje je dostavio nacionalni sud, a posebno iz obrazloženja odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, izvuče one dijelove prava Unije koje je potrebno tumačiti imajući u vidu predmet spora (presuda od 22. prosinca 2022., Ministre de la Transition écologique i Premier ministre (Odgovornost države za onečišćenje zraka), C‑61/21, EU:C:2022:1015, t. 34. i navedena sudska praksa).

155

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da, kako bi mogao riješiti spor koji se pred njim vodi, sud koji je uputio zahtjev želi znati može li se, kao što to predviđa nacionalni propis, osoba HF, kao fizička osoba koja je vlasnik robe, smatrati odgovornom za plaćanje PDV‑a na uvoz.

156

Osim toga, valja istaknuti da članak 201. Direktive 2006/112 predviđa da je pri uvozu PDV dužna platiti osoba ili osobe koje država članica uvoza odredi ili prizna kao osobe koje su odgovorne za plaćanje poreza.

157

U tim okolnostima valja smatrati da svojim šestim pitanjem u predmetu C‑72/24 sud koji je uputio zahtjev u biti želi utvrditi treba li članak 201. Direktive 2006/112 tumačiti na način da osoba koja se smatra vlasnikom uvezene robe radi plaćanja PDV‑a na uvoz može biti odgovorna za plaćanje tog poreza ako je nacionalne odredbe izričito određuju ili priznaju kao takvu.

158

Uvodno valja podsjetiti na to da PDV na uvoz i carine prema ustaljenoj sudskoj praksi imaju slična osnovna obilježja s obzirom na to da nastaju pri uvozu u Uniju, a nakon toga i pri ulasku robe u gospodarski tok država članica. Taj paralelizam potvrđuje i činjenica da članak 71. stavak 1. drugi podstavak Direktive 2006/112 državama članicama omogućuje da se oporezivi događaj i obveza obračuna PDV‑a na uvoz povezuju s oporezivim događajem i obvezom obračuna carinskih davanja (presuda od 12. svibnja 2022., U. I. (Neizravni carinski zastupnik),C‑714/20, EU:C:2022:374, t. 54. i navedena sudska praksa).

159

Iz teksta članka 201. Direktive 2006/112, prema kojem je PDV pri uvozu „dužna platiti osoba ili osobe koje država članica uvoza odredi ili prizna kao osobe koje su odgovorne za plaćanje poreza”, proizlazi da taj članak ostavlja diskrecijsku ovlast državama članicama za određivanje osoba koje su obveznici tog poreza, što potvrđuje uvodna izjava 43. te direktive, koja navodi da potonje moraju imati potpunu slobodu u određivanju osobe odgovorne za plaćanje PDV‑a po uvozu (presuda od 12. svibnja 2022., U. I. (Neizravni carinski zastupnik),C‑714/20, EU:C:2022:374, t. 55.).

160

Stoga, iako iz navedenog članka proizlazi da države članice moraju odrediti barem jednu osobu kao osobu koja je odgovorna za plaćanje tog poreza, one su slobodne odrediti više njih, što također proizlazi iz uvodne izjave 44. navedene direktive, u skladu s kojom je važno da države članice mogu donijeti mjere kojima određuju da je osoba koja nije porezni obveznik solidarno odgovorna za plaćanje poreza (presuda od 12. svibnja 2022., U. I. (Neizravni carinski zastupnik),C‑714/20, EU:C:2022:374, t. 56.).

161

Slijedom toga, s obzirom na diskrecijsku ovlast koja je državama članicama dodijeljena člankom 201. Direktive 2006/112, one doista mogu predvidjeti, u svrhu provedbe tog članka 201., da dužnici carine također budu dužni platiti PDV na uvoz (presuda od 12. svibnja 2022., U. I. (Neizravni carinski zastupnik),C‑714/20, EU:C:2022:374, t. 57.).

162

Međutim, nužno je da pravna situacija koja proizlazi iz nacionalnih mjera za prenošenje direktive bude dovoljno precizna i jasna da omogući pojedincima o kojima je riječ da saznaju opseg svojih prava i obveza (presuda od 12. svibnja 2022., U. I. (Neizravni carinski zastupnik),C‑714/20, EU:C:2022:374, t. 60.).

163

Osim toga, načelo pravne sigurnosti zahtijeva, osobito, da pravna pravila budu jasna, precizna i predvidljiva u svojim učincima, osobito kad mogu imati nepovoljne posljedice na pojedince i poduzetnike (presuda od 12. svibnja 2022., U. I. (Neizravni carinski zastupnik),C‑714/20, EU:C:2022:374, t. 61.).

164

U tim je okolnostima na državama članicama da, u svrhu provedbe članka 201. Direktive 2006/112, odrede ili priznaju osobe odgovorne za plaćanje PDV‑a na uvoz nacionalnim odredbama koje su dovoljno jasne i precizne, uz poštovanje načela pravne sigurnosti (presuda od 12. svibnja 2022., U. I. (Neizravni carinski zastupnik),C‑714/20, EU:C:2022:374, t. 62.).

165

Iz toga slijedi da se eventualno određivanje osobe koja se smatra vlasnikom uvezene robe radi plaćanja PDV‑a na uvoz, koje predviđa država članica, mora izričito i nedvosmisleno utvrditi takvim nacionalnim odredbama.

166

U ovom je slučaju na sudu koji je uputio zahtjev, koji je jedini nadležan za tumačenje svojeg nacionalnog prava, da ocijeni, s obzirom na grčko pravo, određuje li ono ili priznaje, na izričit i nedvosmislen način, vlasnika uvezene robe kao obveznika PDV‑a na uvoz.

167

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na šesto pitanje u predmetu C‑72/24 valja odgovoriti tako da članak 201. Direktive 2006/112 treba tumačiti na način da osoba koja se smatra vlasnikom uvezene robe za potrebe plaćanja PDV‑a na uvoz može biti osoba odgovorna za plaćanje tog poreza ako je nacionalne odredbe izričito i nedvosmisleno određuju ili priznaju kao takvu.

168

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: