Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NICHOLASA EMILIOUA
od 26. ožujka 2026.(1)
Predmet C-579/24
Austro-Mechana Gesellschaft zur Wahrnehmung mechanisch-musikalischer Urheberrechte Gesellschaft mbH,
AKM eingetragene Genossenschaft mit beschränkter Haftung
protiv
Aufsichtsbehördea für Verwertungsgesellschaften
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Austrija))
(Zahtjev za prethodnu odluku – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva (EU) 2019/790 – Članak 17. – Odgovornost pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta za zaštićeni sadržaj koji su učitali njihovi korisnici – Opseg odgovornosti – Obveza tih pružatelja da od nositeljâ prava ishode odobrenje za priopćavanje ili stavljanje takvog sadržaja na raspolaganje javnosti – Direktiva 2001/29/EZ – Članak 2. – Pravo reproduciranja – Izrada digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na računalnim poslužiteljima pružateljâ usluge – Kopije koje su tehnički potrebne za stavljanje sadržaja na raspolaganje javnosti – Nepostojanje obveze ishođenja zasebnog odobrenja nositeljâ prava)
Uvod
1. U ovom se predmetu Sudu pruža druga prilika za tumačenje(2) članka 17. Direktive (EU) 2019/790 o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu.(3) Tom se odredbom navode uvjeti pod kojima se odgovornost pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, kao što su YouTube, Soundcloud i Pinterest, može utvrditi kako bi se javnosti omogućio pristup djelima ili drugim predmetima zaštite (u daljnjem tekstu: zaštićeni sadržaj), koji su njihovi korisnici učitali na njihove platforme povredom autorskog prava.
2. Konkretnije, člankom 17. stavkom 1. Direktive 2019/790 predviđa se da ti pružatelji usluga obavljaju radnju „priopćavanja javnosti” ili „stavljanja na raspolaganje javnosti”, kako je definirano u članku 3. Direktive 2001/29/EZ o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu,(4) kada javnosti daju pristup zaštićenom sadržaju.
3. U skladu s potonjom odredbom, nositelji prava u načelu imaju isključivo pravo priopćavanja ili stavljanja na raspolaganje svojih djela ili drugih predmeta zaštite. Stoga pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta ne mogu sami izvršiti radnju priopćavanja ili radnju stavljanja na raspolaganje javnosti bez ishođenja prethodnog odobrenja nositeljâ prava, obično sklapanjem ugovora o licenciranju. Ta je obveza ishođenja takvog odobrenja jasno propisana člankom 17. stavkom 1. Direktive 2019/790.
4. Pitanja koja je uputio Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Austrija) proizlaze iz činjenice da, kada su korisnici usluge dijeljenja sadržaja putem interneta učitali zaštićeni sadržaj na internetske platforme, digitalne kopije tog sadržaja automatski nastaju i pohranjuju se na računalnim poslužiteljima pružateljâ usluge. Izrada takvih kopija tehnički je potrebna kako bi se javnosti omogućio pristup sadržaju o kojem je riječ.
5. Međutim, kao što ću to objasniti, time se potencijalno povređuje drugo pravo zaštićeno člankom 2. Direktive 2001/29, odnosno „pravo reproduciranja”, kojim se u biti utvrđuje da nositelji prava, u načelu, pridržavaju pravo na izradu kopija zaštićenog sadržaja.
6. U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev dvoji, među ostalim, predstavljaju li digitalne kopije zaštićenog sadržaja izrađene na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, koje su tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup tom sadržaju, „reproduciranje” u smislu članka 2. Direktive 2001/29, koje je obuhvaćeno područjem primjene tog prava. U slučaju potvrdnog odgovora, od Suda se traži da pojasni da li odobrenja koja ti pružatelji usluga trebaju ishoditi od nositeljâ prava na temelju članka 17. stavka 1. Direktive 2019/790, kako bi se zaštićeni sadržaj priopćio ili stavio na raspolaganje javnosti, nužno ovlašćuju te pružatelje i na izradu takvih kopija.
7. U glavnom postupku riječ je o sporu između, s jedne strane, Austro-Mechana i AKM-a (matično društvo Austro-Mechana) – dvije organizacije za kolektivno ostvarivanje prava upisane u austrijski registar trgovačkih društava (u daljnjem tekstu: tužitelji), koji posjeduju odobrenjâ za upravljanje, u smislu Direktive 2014/26/EU,(5) u svrhu ostvarivanja i upravljanja autorskim i srodnim pravima za glazbena i književna djela povezana s glazbenim djelima, u interesu nositeljâ prava – te, s druge strane, Aufsichtsbehördea für Verwertungsgesellschaften (austrijsko nadzorno tijelo za organizacije za kolektivno ostvarivanje prava) (u daljnjem tekstu: Nadzorno tijelo).
8. Nadzorno tijelo u biti smatra da odobrenje koje pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta moraju ishoditi od nositeljâ prava na temelju članka 17. stavka 1. Direktive 2019/790 nužno obuhvaća izradu digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na poslužiteljima pružateljâ usluga koje su tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup tom sadržaju. Suprotno tomu, tužitelji tvrde da izrada takvih kopija treba biti zasebno odobrena i stoga biti predmet drukčijeg ugovora o licenciranju, kao i da je, slijedom toga, moguće pregovarati o takvom ugovoru s tim pružateljima usluga putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava (u ovom slučaju Austro-Mechana), koja je različita od organizacije koja upravlja pravom priopćavanja javnosti ili pravom stavljanja na raspolaganje javnosti relevantnih nositelja prava (u ovom slučaju AKM). Predložit ću Sudu da prihvati prvo stajalište.
I. Pravni okvir
A. Međunarodno pravo
9. Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela, potpisana u Bernu 9. rujna 1886. (Pariški akt od 24. srpnja 1971.), u verziji koja proizlazi iz izmjene od 28. rujna 1979. (u daljnjem tekstu: Bernska konvencija), koju su potpisale sve države članice, u članku 9. propisuje:
„1. Autori književnih i umjetničkih djela zaštićenih ovom konvencijom uživaju isključivo pravo da daju odobrenje za reproduciranje tih djela, bez obzira na koji način i u kojem obliku.
2. Zakonodavstvima zemalja Unije ostavljeno je pravo da dopuste reproduciranje spomenutih djela u nekim posebnim slučajevima, uz uvjet da to reproduciranje ne ide na štetu redovitog korištenja djela i ne nanosi neopravdanu štetu zakonitim interesima autora.
3. Svako snimanje na nosaču slike ili zvuka smatra se reproduciranjem u smislu ove konvencije.”
B. Pravo Europske unije
1. Direktiva 2001/29
10. U skladu s člankom 2. Direktive 2001/29, naslovljenim „Pravo reproduciranja”:
11. „Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:
(a) autorima, njihovih djela;
(b) umjetnicima izvođačima, fiksacija njihovih izvedbi;
(c) proizvođačima fonograma, njihovih fonograma;
(d) proizvođačima prvih fiksiranja filmova, izvornika i umnoženih primjeraka njihovih filmova;
(e) organizacijama za radiodifuziju, fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja, bez obzira na to jesu li ta emitiranja prenesena putem žice ili putem zraka, uključujući kabelom ili satelitom.”
12. Članak 3. te direktive odnosi se na „[p]ravo priopćavanja autorskog djela javnosti i pravo stavljanja drugih [predmeta zaštite] na raspolaganje javnosti”. Taj članak u stavku 1. utvrđuje da „[d]ržave članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu”. U stavku 2. tog članka nabrajaju se drugi posebni slučajevi na koje se to pravo primjenjuje, a koji su jednaki onima navedenima u članku 2. točkama (b) do (e) Direktive 2001/29.
2. Direktiva 2014/26
13. Člankom 4. Direktive 2014/26 određuje se da „[d]ržave članice osiguravaju da organizacije za kolektivno ostvarivanje prava djeluju u najboljem interesu nositelja prava čija prava zastupaju i da im ne nameću obveze koje nisu objektivno nužne za zaštitu njihovih prava i interesa ili za učinkovito upravljanje njihovim pravima”.
14. U članku 5. te direktive navode se posebna prava nositeljâ prava u pogledu organizacija za kolektivno ostvarivanje prava.
15. Članak 16. stavci 1. i 2. Direktive 2014/26 odnose se na postupak izdavanja odobrenja i kriterije za uvjete izdavanja odobrenja.
3. Direktiva 2019/790
16. U skladu s člankom 2. točkom 6. Direktive 2019/790 „pružatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta” je „pružatelj usluge informacijskog društva čija je glavna svrha ili jedna od glavnih svrha pohranjivanje velike količine djela zaštićenih autorskim pravima ili drugih predmeta zaštite koje su učitali njegovi korisnici i davanje pristupa javnosti tim djelima ili drugim predmetima zaštite, koje organizira i promovira u svrhu ostvarivanja dobiti”.
17. Članak 17. te direktive glasi:
„1. Države članice predviđaju da pružatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta u svrhe ove Direktive obavlja radnju priopćavanja javnosti ili radnju stavljanja na raspolaganje javnosti kada javnosti daje pristup djelima zaštićenima autorskim pravom ili drugim predmetima zaštite koje učitavaju njegovi korisnici.
Pružatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta stoga je dužan ishoditi odobrenje nositelja prava iz članka 3. stavaka 1. i 2. Direktive [2001/29], na primjer sklapanjem ugovora o licenciranju, u svrhu priopćavanja javnosti ili stavljanja na raspolaganje javnosti djelâ ili drugih predmeta zaštite.
2. Države članice predviđaju da, ako pružatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta dobije odobrenje, na primjer sklapanjem ugovora o licenciranju, to odobrenje obuhvaća i radnje korisnika usluga koje su obuhvaćene područjem primjene članka 3. Direktive [2001/29] kada oni ne djeluju na komercijalnoj osnovi ili ako svojom aktivnošću ne ostvaruju znatne prihode.
3. Kada pružatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta obavlja priopćavanje javnosti ili stavljanje na raspolaganje javnosti u skladu s uvjetima utvrđenima ovom Direktivom, ograničenje odgovornosti utvrđeno u članku 14. stavku 1. Direktive 2000/31/EZ(6) ne primjenjuje se na situacije obuhvaćene ovim člankom.
Prvim podstavkom ovog stavka ne utječe se na moguću primjenu članka 14. stavka 1. Direktive [2000/31] na te pružatelje usluga za potrebe koje nisu obuhvaćene područjem primjene ove Direktive.
4. Ako odobrenje nije dano, pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta odgovorni su za neovlašteno priopćavanje javnosti, uključujući stavljanje na raspolaganje javnosti, djela zaštićenih autorskim pravom i drugih predmeta zaštite, osim u slučajevima kada pružatelji usluga dokažu da su:
(a) poduzeli sve u svojoj moći kako bi dobili odobrenje; i
(b) poduzeli sve u svojoj moći, u skladu s visokim sektorskim standardima profesionalne pažnje, kako bi se osigurala nedostupnost određenih djela i drugih predmeta zaštite za koje su nositelji prava pružateljima usluga pružili relevantne i potrebne informacije; a u svakom slučaju
(c) djelovali žurno, nakon što su od nositeljâ prava primili dovoljno obrazloženu obavijest, radi onemogućavanja pristupa prijavljenim djelima ili drugim predmetima zaštite na svojim internetskim stranicama ili njihova uklanjanja sa svojih internetskih stranica te usto učinili sve u svojoj moći kako bi spriječili njihova buduća učitavanja u skladu s točkom (b).
…”
C. Nacionalno pravo
18. Člankom 15. stavcima 1. i 2. Bundesgesetza über das Urheberrecht an Werken der Literatur und der Kunst und über verwandte Schutzrechte (Urheberrechtsgesetz) (Zakon o autorskom pravu na književnim i umjetničkim djelima i srodnim pravima) (Zakon o autorskom pravu) (u daljnjem tekstu: UrhG), naslovljenim „Pravo reproduciranja” određuje se:
„1. Autor ima isključivo pravo reproduciranja djela, neovisno o korištenom postupku i količini koja se reproducira, privremeno ili trajno.
2. Reproduciranje pretežito obuhvaća i fiksiranje izlaganja ili izvedbe djela na vizualnim ili zvučnim sredstvima za ponavljanje reprodukcije (nosači slike ili zvuka), kao što su, primjerice, filmske vrpce ili gramofonske ploče.”
19. Članak 17. stavak 1. UrhG-a, naslovljen „Pravo emitiranja” određuje:
„1. Autor ima isključivo pravo prijenosa djela radiodifuzijom ili na sličan način.”
20. Članak 18.a podstavak 1. UrhG-a, naslovljen „Pravo stavljanja na raspolaganje” glasi:
„Autor ima isključivo pravo stavljanja djela na raspolaganje javnosti žicom ili bežičnim putem na način koji svakome omogućuje pristup tom djelu na mjestu i u vrijeme njegova izbora.”
21. Članak 18.c UrhG-a, naslovljen „Emitiranje i stavljanje na raspolaganje koje provode pružatelji velikih internetskih platformi” određuje:
„Pod uvjetima iz članka 17. stavaka 1. i 2. te članka 18.a, djelo emitira odnosno stavlja na raspolaganje javnosti i onaj koji tko kao pružatelj velike internetske platforme javnosti omogućuje pristup djelima zaštićenima autorskim pravom koja su učitali njegovi korisnici. Stoga on treba ishoditi odobrenje autorâ. …”
22. Na temelju članka 24.a UrhG-a, naslovljenog „Odobrenje za korištenje djela ili pravo korištenja djela za emitiranje ili stavljanje na raspolaganje javnosti u skladu s člankom 18.c”, odobrenje izdano pružatelju velike internetske platforme za korištenje djela za emitiranje ili stavljanje na raspolaganje javnosti u skladu s člankom 18.c UrhG-a obuhvaća i korisnike te platforme u tu istu svrhu u opsegu dodijeljenog odobrenja i pod uvjetom da ti korisnici ne djeluju na komercijalnoj osnovi ili svojom aktivnošću ne ostvaruju znatne prihode. Isto tako, člankom 24.a UrhG-a određuje se da odobrenje dano korisniku omogućuje odobreno korištenje i pružatelju usluge.
II. Činjenice, nacionalni postupak i prethodna pitanja
23. Prvotužitelj Austro-Mechana organizacija je za kolektivno ostvarivanje prava u smislu članka 2. točke 1. Bundesgesetza über Verwertungsgesellschaften (Zakon o organizacijama za kolektivno ostvarivanje prava). U tom svojstvu zastupa prava i interese različitih nositelja prava u odnosu na djela i druge predmete zaštite u smislu UrhG-a. Ono je društvo kći u stopostotnom vlasništvu drugotužitelja, AKM-a, koje je također organizacija za kolektivno ostvarivanje prava. U svrhu obavljanja njihovih djelatnosti Austro-Mechana i AKM sklapaju ugovore o upravljanju s nositeljima prava. Ti ugovori o upravljanju daju im pravo da upravljaju određenim isključivim pravima nositeljâ prava, a posebno da u njihovo ime pregovaraju o odobrenjima ili ugovorima o licenciranju s pružateljima usluge dijeljenja sadržaja putem interneta.
24. Odobrenje za upravljanje Austro-Mechana, koje je izdalo Nadzorno tijelo, ovlašćuje ga na „upravljanje za glazbena djela i književna djela povezana s glazbenim djelima … za ostvarivanje odnosno upravljanje pravima reproduciranja … te odgovarajućim pravima na sudjelovanje i/ili naknadu”.(7) Primjenjuje se, među ostalim, na „reproduciranje i/ili distribuciju na nosačima slike i/ili zvuka (mediji za pohranu) u skladu s člancima 15. i 16. UrhG-a” i na „reproduciranje … na nosačima slike i zvuka (mediji za pohranu) u vezi s kinematografskim djelima predviđenima za emitiranje koje pružatelj radiodifuzijske usluge ili usluge prijenosa na internetu sâm proizvodi ili za čiju proizvodnju angažira druge osobe”.
25. AKM-ovo odobrenje za upravljanje obuhvaća upravljanje za glazbena djela i književna djela povezana s glazbenim djelima … za ostvarivanje odnosno upravljanje pravima izvođenja, prikazivanja, emitiranja i stavljanja na raspolaganje u vezi s izlaganjima, koncertnim izvedbama i emisijama te odgovarajućih prava na sudjelovanje i/ili naknadu.(8)
26. Austro-Mechana zatražio je 7. lipnja 2022. od Nadzornog tijela da utvrdi da odobrenje za upravljanje koje mu je izdano obuhvaća reproduciranja na velikim internetskim platformama u svrhu emitiranja i stavljanja na raspolaganje javnosti. U biti tvrdio je da njegova licencija obuhvaća digitalne kopije zaštićenog sadržaja, izrađene na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, koje su popratne i tehnički potrebne radi priopćavanja ili stavljanja tog sadržaja na raspolaganje javnosti na tim platformama. Takvu je tvrdnju iznio neovisno o činjenici da su te radnje priopćavanja ili stavljanja na raspolaganje javnosti obuhvaćene područjem primjene AKM-ova odobrenja za upravljanje.
27. Odlukom od 30. siječnja 2023. Nadzorno tijelo odbilo je (u točki 1.) zahtjev Austro-Mechana i utvrdilo (u točki 2.) da odobrenje za upravljanje kojim AKM raspolaže već obuhvaća takva reproduciranja.
28. Nadzorno tijelo istaknulo je, s jedne strane, da nije jasno utječu li na pravo reproduciranja, zaštićeno člankom 15. UrhG-a, kojim se u austrijsko pravo prenosi članak 2. Direktive 2001/29, radnje ili postupci navedeni u članku 18.c UrhG-a, kojim se pak u austrijsko pravo prenosi članak 17. Direktive 2019/790. U tom je pogledu uputilo na određena razmatranja Europske komisije iz njezinih Smjernica za primjenu te odredbe,(9) te je naglasilo da se članak 17. Direktive 2019/790 i, stoga, članak 18. UrhG-a odnose isključivo na pravo priopćavanja javnosti ili pravo stavljanja na raspolaganje javnosti, kako je definirano u članku 3. Direktive 2001/29.
29. Dodalo je da, čak i pod pretpostavkom da na pravo reproduciranja utječu radnje ili postupci navedeni u članku 17. Direktive 2019/790 i, stoga, članka 18.c UrhG-a, iz svrhe tog članka 17. Direktive 2019/790 može se zaključiti da odobrenje koje su pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta dužni ishoditi za priopćavanje ili stavljanje zaštićenog sadržaja na raspolaganje javnosti, koji su korisnici učitali na njihovim platformama, nužno obuhvaća sve radnje reproduciranja koje su tehnički potrebne u tu svrhu. Te se radnje ne mogu odvojiti od radnji priopćavanja ili stavljanja na raspolaganje javnosti, tako da zasebno odobrenje za prava reproduciranja nije moguće.
30. Protiv te su odluke i Austro-Mechana i AKM podnijeli tužbu Bundesverwaltungsgerichtu (Savezni upravni sud, Austrija), sudu koji je uputio zahtjev. U biti zahtijevaju da se u potpunosti poništi točka 2. pobijane odluke i da se točka 1. te odluke preinači na način da se prihvati zahtjev Austro-Mechana od 7. lipnja 2022.
31. Dvojeći u pogledu pravilnog tumačenja prethodno navedenih odredaba prava Unije, Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Austrija) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:
„[1.] Treba li pravo Unije, a osobito članak 2. Direktive [2001/29], članak 17. stavak 1. Direktive [2019/790] te članak 9. [Bernske konvencije], tumačiti na način da pružatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta u skladu s člankom 2. [točkom 6.] Direktive [2019/790] koji pohranjuje djela i druge predmete zaštite koje su učitali korisnici osim radnje priopćavanja javnosti (ili radnje stavljanja na raspolaganje javnosti) u smislu članka 3. Direktive [2001/29], provodi i reproduciranje u smislu članka 2. Direktive [2001/29] ili mu se ono može pripisati te za to treba ishoditi zasebno odobrenje nositelja prava navedenih u članku 2. Direktive [2001/29]?
[2.] U slučaju potvrdnog odgovora na prvo prethodno pitanje:
treba li pravo Unije, a osobito članak 17. stavke 1. i 2. te članak 1. stavak 2. i članak 2. [točku 6.] Direktive [2019/790], tumačiti na način da odobrenje za reproduciranje koje su ishodili pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta u smislu članka 2. [točke 6.] Direktive [2019/790] obuhvaća i radnje reproduciranja koje provode korisnici takvih platformi ili koje se njima mogu pripisati kada oni ne djeluju na komercijalnoj osnovi ili ako svojom aktivnošću ne ostvaruju znatne prihode?
[3.] U slučaju niječnog odgovora na prvo prethodno pitanje:
treba li pravo Unije, a osobito članak 2. Direktive [2001/29] i članak 17. stavak 2. Direktive [2019/790], tumačiti na način da korisnici ponuda pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta u smislu članka [2. točke 6.] Direktive [2019/790] učitavanjem u svrhu pohranjivanja i dijeljenja djela i predmeta zaštite zaštićenih autorskim pravom provode reproduciranja u smislu članka 2. Direktive [2001/29] te im je za to potrebno odobrenje nositelja prava navedenih u članku 2. [te direktive]?
[4.] U slučaju potvrdnog odgovora na prvo prethodno pitanje:
treba li pravo Unije, a osobito članak 4., članak 5. te članak 16. stavke 1. i 2. Direktive [2014/26] tumačiti na način da nositelji prava organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava (odnosno neovisnom upravljačkom subjektu), pojedinačno i međusobno odvojeno ... mogu priznati, s jedne strane, pravo reproduciranja u skladu s člankom 2. Direktive [2001/29] i, s druge strane, pravo priopćavanja javnosti u skladu s člankom 3. te direktive u svrhu licenciranja u skladu s člankom 17. stavcima 1. i 2. Direktive [2019/790], neovisno o tome nastoje li time različitim organizacijama za kolektivno ostvarivanje prava (odnosno neovisnim upravljačkim subjektima) omogućiti da upravljaju tim pravima ili omogućiti da se tim pravima djelomično pojedinačno upravlja?”
32. Zahtjev za prethodnu odluku od 30. kolovoza 2024. zaprimljen je u tajništvu Suda 3. rujna 2024. Tužitelji iz glavnog postupka, austrijska i francuska vlada te Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja. Zainteresirane strane, kao i Nadzorno tijelo, saslušani su na raspravi održanoj 8. listopada 2025.
III. Ocjena
33. Članak 2. Direktive 2001/29 definira pravo reproduciranja kao „isključivo pravo” autorâ, umjetnikâ izvođača, proizvođačâ i organizacija za radiodifuziju „davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima” njihovih djela, izvedbi, fonograma, filmova ili radiodifuzijskih emitiranja.
34. U ovom slučaju od Suda se traži da utvrdi primjenjuje li se to pravo, u okviru usluga dijeljenja sadržaja putem interneta, kada se na računalnim poslužiteljima pružateljâ tih usluga izrađuju digitalne kopije zaštićenog sadržaja, koje su tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup tom sadržaju. To zahtijeva pojašnjenje predstavljaju li takve kopije reproduciranja u smislu članka 2. Direktive 2001/29.
35. Usto, pod pretpostavkom da se pravo reproduciranja primjenjuje u tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev nastoji doznati obuhvaća li odobrenje koje pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta trebaju ishoditi od nositeljâ prava na temelju članka 17. stavka 1. Direktive 2019/790, za priopćavanje ili stavljanje zaštićenog sadržaja na raspolaganje javnosti na svojim platformama, nužno izradu digitalnih kopija tog sadržaja na poslužiteljima tih pružateljâ usluga, koje su tehnički potrebne u tu svrhu.
36. Kako bi se objasnilo zašto je zakonodavac Unije uveo poseban sustav odgovornosti za pružatelje usluge dijeljenja sadržaja putem interneta u članak 17. Direktive 2019/790, korisno je podsjetiti na jedan od glavnih ciljeva Direktive 2001/29 kao i na razmatranja koja su dovela do donošenja navedene odredbe.
37. Kao što to proizlazi iz njezine preambule, cilj Direktive 2001/29 je pružiti nositeljima prava „visoku razinu zaštite” njihovog autorskog prava i srodnih prava te osigurati im „odgovarajuću naknadu” za korištenje njihovih djela i drugih predmeta zaštite, osobito u „informacijskom društvu”.(10) U tom smislu, kao što sam objasnio u uvodu, tom se direktivom predviđa isključivo pravo reproduciranja njihovog zaštićenog sadržaja (članak 2.) i isključivo pravo priopćavanja javnosti ili pravo stavljanja tog sadržaja na raspolaganje javnosti (članak 3.). Stoga radnje koje su obuhvaćene područjem primjene tih prava ne može, u pravilu,(11) obavljati treća osoba bez prethodnog odobrenja, koje se obično izdaje u obliku licencije uz naknadu.
38. Međutim, ubrzo nakon donošenja Direktive 2001/29, pojava interaktivnih usluga „Web 2.0”, a osobito velikih platformi kao što je YouTube, dovela je do pravne nesigurnosti u pogledu učitavanja zaštićenog sadržaja na te platforme.
39. U tom je trenutku rasprava bila usmjerena na pravo priopćavanja javnosti ili pravo stavljanja na raspolaganje javnosti predviđeno člankom 3. Direktive 2001/29. Iako je jasno da učitavanje djela ili drugog predmeta zaštite na platformi za dijeljenje sadržaja putem interneta, koje provodi korisnik, predstavlja radnju priopćavanja ili radnju stavljanja na raspolaganje javnosti, za koju je, u pravilu, potrebno prethodno odobrenje jednog ili više dotičnih nositelja prava, pojavila se dvojba oko pitanja da li sam operator te platforme izvršava takvu radnju kada javnosti omogućava pristup tom sadržaju te, slijedom toga, je li bio dužan sklopiti ugovore o licenciranju ili platiti naknadu nositeljima prava. S druge strane, nositelji prava izrazili su zabrinutost(12) zbog toga što su pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta poticali korisnike na učitavanje zaštićenog sadržaja na njihove internetske platforme te su ostvarivali znatne prihode od tog sadržaja, putem oglašavanja ili pretplata, a da pritom nisu zatražili odobrenje od nositeljâ prava ili platili naknadu nositeljima prava. To se naziva argumentom „value gap”.(13)
40. Nesigurnost je također postojala u pogledu opsega pravila o „sigurnoj luci” predviđenog u članku 14. stavku 1. Direktive 2000/31. Tom se odredbom pod određenim uvjetima pružatelji „usluga smještaja informacija na poslužitelju” oslobađaju odgovornosti koja može proizlaziti iz pohrane zaštićenog sadržaja na poslužitelju za njihove korisnike. I u tom je slučaju nejasno „štite” li se tom odredbom pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta kao što su YouTube, Soundcloud i Pinterest od odgovornosti za povredu autorskog prava za priopćavanje javnosti zaštićenog sadržaja koji su učitali njihovi korisnici.(14)
41. Kako bi otklonio tu pravnu nesigurnost, zakonodavac Unije odlučio je razmotriti to pitanje u Direktivi 2019/790,(15) konkretnije u njezinu članku 17.
42. Kako sam objasnio u uvodu, kao prvo, stavkom 1. tog članka utvrđuje se da pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta sami obavljaju radnju priopćavanja ili radnju stavljanja na raspolaganje javnosti u smislu članka 3. Direktive 2001/29 kada javnosti daju pristup zaštićenom sadržaju koji su učitali njihovi korisnici.(16) To dovodi do obveze tih pružatelja usluga da ishode odobrenje od relevantnih nositelja prava, obično sklapanjem ugovora o licenciranju. Nadalje, članak 17. stavak 3. Direktive 2019/790 isključuje, u takvom slučaju, primjenu pravila o „sigurnoj luci” utvrđenog u članku 14. stavku 1. Direktive 2000/31.
43. Kao drugo, člankom 17. stavkom 2. Direktive 2019/790 pojašnjava se da korisnici usluge dijeljenja sadržaja putem interneta također obavljaju radnje priopćavanja ili stavljanja na raspolaganje javnosti kada učitavaju zaštićeni sadržaj na internetske platforme pružatelja tih usluga. Međutim, ako ti pružatelji dobiju odobrenje, na primjer sklapanjem ugovora o licenciranju u skladu s člankom 17. stavkom 1. te direktive, takvo odobrenje obuhvaća i te radnje, pod uvjetom da dotični korisnici ne djeluju na komercijalnoj osnovi ili da svojom aktivnošću ne ostvaruju znatne prihode.
44. Posebnim sustavom odgovornosti(17) utvrđenim člankom 17. Direktive 2019/790 nastoji se učvrstiti „visoka razina zaštite” koju uživaju nositelji prava u pogledu svojeg zaštićenog sadržaja(18) i, osobito, osigurati da dobiju bolju naknadu za korištenje tog sadržaja na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta. Istodobno se nastoji postići „pravedna ravnoteža” između prava i interesa tih nositelja prava i pružatelja usluga dijeljenja sadržaja putem interneta te njihovih korisnika, osobito osiguravanjem pravne sigurnosti tim pružateljima usluga.(19)
45. Međutim, ni članak 17. stavak 1. Direktive 2019/790 ni drugi stavci tog članka izričito se ne odnose na pravo reproduciranja koje je nositeljima prava priznato u članku 2. Direktive 2001/29 niti se, uostalom, odnose na izradu digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta koje su tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup tom sadržaju.
46. Stoga se nesigurnost koja je prethodno postojala u pogledu prava priopćavanja javnosti ili prava stavljanja na raspolaganje javnosti sada ponovno pojavljuje u odnosu na pravo reproduciranja.
47. U tom ću kontekstu najprije objasniti zašto takve digitalne kopije predstavljaju „reproduciranje” u smislu članka 2. Direktive 2001/29 te su stoga obuhvaćene isključivim pravom reproduciranja nositeljâ prava (prvi dio prvog pitanja) (odjeljak A). Zatim ću navesti razloge zbog kojih smatram da odobrenje koje pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta trebaju ishoditi od nositeljâ prava na temelju članka 17. stavka 1. Direktive 2019/790 u svrhu priopćavanja ili stavljanja na raspolaganje javnosti zaštićenog sadržaja nužno obuhvaća izradu digitalnih kopija tog sadržaja na njihovim poslužiteljima koje su tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup navedenom sadržaju (drugi dio prvog pitanja) (odjeljak B). Osim toga, objasnit ću zašto to odobrenje obuhvaća, u skladu s člankom 17. stavkom 2. Direktive 2019/790, i radnje reproduciranja koje obavljaju korisnici usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, tako da ti korisnici ne trebaju ishoditi zasebno odobrenje za te radnje, pod uvjetom da ne djeluju na komercijalnoj osnovi ili da svojom aktivnošću ne ostvaruju znatne prihode (drugo i treće pitanje) (odjeljak C). Naposljetku ću ukratko razmotriti pitanje mogu li nositelji prava povjeriti upravljanje svojim pravima različitim organizacijama za kolektivno ostvarivanje prava (četvrto pitanje) (odjeljak D).
48. Međutim, prije toga moram objasniti zašto je opseg ovog mišljenja ograničen na dva važna aspekta. Prvo, pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev ograničena su na poseban kontekst učitavanja zaštićenog sadržaja na platforme pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta koji su obuhvaćeni područjem primjene članka 17. Direktive 2019/790. Članak 2. točka 6. prvi stavak Direktive 2019/790 definira pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta kao „pružatelj[a] usluge informacijskog društva čija je glavna svrha ili jedna od glavnih svrha pohranjivanje velike količine djela zaštićenih autorskim pravima ili drugih predmeta zaštite koje su učitali njegovi korisnici i davanje pristupa javnosti tim djelima ili drugim predmetima zaštite, koje organizira i promovira u svrhu ostvarivanja dobiti”. Iz upotrebe izraza „veliki” osobito proizlazi da se taj članak 17. odnosi na velike operatore platformi za dijeljenje sadržaja, kao što su Youtube, Soundcloud ili Pinterest, te isključuje druge operatore.(20) Slijedom toga, moja se analiza neće odnositi na digitalne kopije koje su u okviru stavljanja na raspolaganje zaštićenog sadržaja putem interneta, izradili pojedinci na njihovim vlastitim internetskim stranicama ili su nastale putem posredničkih usluga koje nisu obuhvaćene tom odredbom.(21)
49. Drugo, pravna pitanja koja su u ovom predmetu postavljaju odnose se na poseban kontekst izrade digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na računalnim poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, koje su tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup tom sadržaju. Ovo se mišljenje ne odnosi na reproduciranja izvršena na poslužiteljima korisnikâ usluga dijeljenja sadržaja putem interneta, njihovim drugim informatičkim uređajima ili računima za pohranu na internetu, osobito u oblaku.(22)
A. Predstavljaju li digitalne kopije izrađene na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, koje su tehnički potrebne, reproduciranja koja su obuhvaćena područjem primjene prava reproduciranja zaštićenog na temelju članka 2. Direktive 2001/29 (prvi dio prvog pitanja)
50. Kao što je Komisija objasnila na raspravi, kada korisnik pritisne gumb „učitaj” na platformi za dijeljenje sadržaja na internetu, odgovarajuća datoteka dijeli se na „pakete”. Ti se paketi putem usmjerivača prenose na internetu i, nakon što stignu do podatkovnih centara dotičnog pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, ponovno se sastavljaju na njegovim poslužiteljima, na kojima se datoteka rekonstruira prije nego što bude stavljena na raspolaganje putem interneta. U tom postupku, digitalne kopije datoteke automatski se stvaraju,(23) kao sastavni dio postupka priopćavanja ili stavljanja zaštićenog sadržaja na raspolaganje javnosti na odgovarajućoj platformi. Prema mojem shvaćanju, jedina svrha tih kopija je omogućiti da se taj sadržaj stavi na raspolaganje javnosti putem interneta.
51. Prema mojem mišljenju, jasno je da digitalne kopije zaštićenog sadržaja koje su tako izrađene na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta predstavljaju reproduciranja koja su obuhvaćena isključivim pravom predviđenim u članku 2. Direktive 2001/29.
52. Kao prvo, Sud je već potvrdio, u drugim kontekstima, da to pravo obuhvaća izradu i pohranu digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na računalnim poslužiteljima, s obzirom na to da se primjenjuje na reproduciranja zaštićenog sadržaja „bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku”.(24)
53. To je tumačenje u skladu s prvom odredbom kojom je u međunarodnom pravu priznato pravo reproduciranja, odnosno s člankom 9. Bernske konvencije. U tom pogledu, zajednička izjava koja se odnosi na članak 1. stavak 4. Ugovora o autorskom pravu Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo(25) predviđa da „pohranjivanje zaštićenog djela u digitalnom obliku na elektroničkom mediju predstavlja reproduciranje u smislu članka 9. [Bernske konvencije]”. Napominjem da sama Europska unija nije stranka Bernske konvencije kojoj, u skladu s njezinim člankom 29. stavkom 1., mogu pristupiti samo države, ali ne i međunarodne organizacije. Suprotno tomu, Europska unija obvezala se pridržavati materijalnih odredaba (članci od 1. do 21.) te konvencije u skladu s člankom 9. stavkom 1. Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (TRIPS)(26) i člankom 1. stavkom 4. Ugovora o autorskom pravu Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo.(27)
54. Kao drugo, u skladu s namjerno široko utvrđenim pojmom koji je zakonodavac Unije usvojio u članku 2. Direktive 2001/29, pravo reproduciranja primjenjuje se ne samo na reproduciranja „bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku”, nego i neovisno o tome jesu li ta reproduciranja „izravn[a] ili neizravn[a], privremen[a] ili trajn[a]”. Prema tome, činjenica, s tehničkog i ekonomskog gledišta, da su predmetne digitalne kopije samo popratne u odnosu na priopćavanje ili stavljanje na raspolaganje javnosti sadržaja u smislu članka 3. te direktive, u načelu je irelevantna.
55. U tom pogledu ipak napominjem da članak 5. stavak 1. Direktive 2001/29 predviđa, pod strogim uvjetima, iznimku u odnosu na „privremene radnje reproduciranja... koje su prolazne ili popratne i koje čine sastavni i bitan dio tehnološkog postupka”.(28) To se izuzeće primjenjuje samo ako je ispunjeno pet kumulativnih uvjeta, odnosno ako je predmetna radnja:
– privremena;
– prolazna ili popratna;
– čini sastavni i bitan dio tehnološkog postupka;
– čija je jedina svrha ili omogućiti prijenos u mreži između trećih strana putem posrednika ili ovlašteno korištenje zaštićenog sadržaja; i
– nema neovisan gospodarski značaj.(29)
56. Iako iz sudske prakse proizlazi da tih pet uvjeta treba usko tumačiti,(30) Sud je ipak utvrdio da se za privremene radnje reproduciranja, izvršene u memoriji satelitskog pretvarača i na televizijskom zaslonu,(31) kao i kopije na zaslonu i kopije u predmemoriji koje je stvorio krajnji korisnik prilikom pregledavanja internetske stranice,(32) može smatrati da ispunjavaju sve te uvjete.
57. Poput tužiteljâ, austrijske i francuske vlade te Nadzornog tijela, smatram da se isto ne može tvrditi za digitalne kopije poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku. Kako je Nadzorno tijelo objasnilo na raspravi, takve kopije nisu privremene s obzirom na to da mogu ostati pohranjene na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta i po nekoliko godina.
58. S obzirom na ta razmatranja, smatram da se iznimka od prava reproduciranja predviđena člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/29 ne primjenjuje na izradu digitalnih kopija zaštićenog sadržaja, na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, koje su tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup tom sadržaju.
59. Kao treće, dodao bih da iz Direktive 2001/29 ne proizlazi da bi, u takvoj situaciji, pravo priopćavanja javnosti ili pravo stavljanja na raspolaganje javnosti, iz članka 3. te direktive, trebalo „isključiti” primjenu prava reproduciranja zaštićenog na temelju članka 2. u smislu da navedeno pravo više ne bi bilo relevantno.
60. Prije svega, slažem se sa tužiteljima da bi svaki oblik „grupiranja” različitih isključivih prava – u ovom kontekstu, prava reproduciranja i prava priopćavanja javnosti ili prava stavljanja na raspolaganje javnosti – bio protivan članku 2. Direktive 2001/29 kao i, među ostalim, članku 9. Bernske konvencije, pri čemu oba propisa određuju pravo reproduciranja kao isključivo pravo, odvojeno od prava priopćavanja javnosti ili prava stavljanja na raspolaganje javnosti.
61. Nadalje, kao što to ističe francuska vlada, u uvodnoj izjavi 23. Direktive 2001/29 navodi se da „[priopćavanje djela javnosti] ne bi trebalo obuhvaćati nikakve druge radnje”. To tumačim na način da utvrđenje primjene prava priopćavanja javnosti ili prava stavljanja na raspolaganje javnosti u određenoj situaciji ne isključuje istodobnu primjenu drugih isključivih prava, uključujući pravo reproduciranja.
62. Suprotno onomu što tvrdi Komisija, iz prethodnih presuda Suda, osobito u predmetima Renckhoff(33), Youtube i Cyando ili Poljska protiv Parlamenta i Vijeća, ne može se izvesti drukčiji zaključak.
63. Kao što to pravilno ističu tužitelji te austrijska i francuska vlada, razlog zbog kojeg Sud u tim predmetima nije razmatrao ni pravo reproduciranja ni članak 2. Direktive 2001/29 jest jednostavno taj što se postavljena pitanja nisu odnosila na to pravo niti na tu odredbu. U predmetu u kojem je donesena presuda Renckhoff sud koji je uputio zahtjev zatražio je od Suda samo tumačenje prava priopćavanja javnosti ili prava stavljanja na raspolaganje javnosti. U predmetu u kojem je donesena presuda YouTube i Cyando, spor se odnosio na odgovornost za učitavanje i dijeljenje sadržaja na internetskim stranicama pružateljâ usluga o kojima je riječ, prema sustavu koji je bio na snazi prije donošenja članka 17. Direktive 2019/790. Naposljetku, od Suda se u predmetu u kojem je donesena presuda Poljska protiv Parlamenta i Vijeća, tražilo da ocijeni usklađenost određenih aspekata tog sustava odgovornosti s temeljnim pravom na slobodu izražavanja iz članka 11. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). Stoga se iz tih presuda ne može izvesti nikakav zaključak u pogledu opsega prava reproduciranja.
64. Konačno, Sud je u svojoj sudskoj praksi dosljedno zadržao jasnu razliku između prava reproduciranja i prava priopćavanja javnosti ili prava stavljanja na raspolaganje javnosti, te je već potvrdio da se oba prava mogu istodobno primjenjivati. Na primjer, smatrao je da svako priopćavanje do kojeg dolazi zbog toga što je korisnik usluge za pohranu u oblaku distribuirao djelo predstavlja radnju iskorištavanja koja se razlikuje od radnje reproduciranja iz članka 2. točke (a) Direktive 2001/29, koja može biti obuhvaćena člankom 3. stavkom 1. te direktive, ako su ispunjeni odgovarajući uvjeti.(34)
65. S obzirom na prethodno navedeno, čini mi se očitim da učitavanje zaštićenog sadržaja na platformu pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta ne podrazumijeva samo radnje priopćavanja ili radnje stavljanja na raspolaganje javnosti u smislu članka 3. Direktive 2001/29, nego i radnje reproduciranja obuhvaćene područjem primjene njezina članka 2. Kada se takve radnje reproduciranja provode bez odobrenja relevantnih nositelja prava, one stoga mogu dovesti do povrede zasebnog isključivog prava, odnosno prava reproduciranja, koje je odvojeno od prava priopćavanja javnosti ili prava stavljanja na raspolaganje javnosti.
B. Trebaju li pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta ishoditi odobrenje za digitalne reprodukcije o kojima je riječ, koje je različito od odobrenja koje im je potrebno kako bi se javnosti omogućio pristup predmetnom zaštićenom sadržaju (drugi dio prvog pitanja)
66. Sada ću razmotriti pitanje obuhvaća li odobrenje koje pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta moraju ishoditi od nositeljâ prava, u skladu s člankom 17. stavkom 1. Direktive 2019/790, u pogledu priopćavanja ili stavljanja zaštićenog sadržaja na raspolaganje javnosti u smislu članka 3. Direktive 2001/29, također i reproduciranje do kojeg dolazi, na temelju članka 2. te direktive, kada se na njihovim poslužiteljima izrađuju digitalne kopije tog sadržaja koje su tehnički potrebne kako bi se taj sadržaj stavio na raspolaganje javnosti.
67. U tom su pogledu pred Sudom iznesene tri kategorije argumenta.
68. Kao prvo, Nadzorno tijelo i Komisija smatraju da se u okviru primjene članka 17. Direktive 2019/790 pravo reproduciranja ne može odvojiti od prava priopćavanja javnosti ili prava stavljanja na raspolaganje javnosti. Prema tome, odobrenje koje pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta moraju ishoditi na temelju stavka 1. tog članka nužno obuhvaća izradu takvih kopija.
69. Kao drugo, tužitelji tvrde da, iako se poseban sustav odgovornosti predviđen člankom 17. Direktive 2019/790 primjenjuje na izradu digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, koje su tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup tom sadržaju, ti pružatelji usluga ipak moraju ishoditi zasebno odobrenje za te reprodukcije, različito od odobrenja izričito navedenog u stavku 1. tog članka. Prema njihovu mišljenju, prihvaćanje rješenja koje zagovaraju Nadzorno tijelo i Komisija značilo bi „de facto ukidanje” prava reproduciranja, protivno članku 17. stavku 2. Povelje, koje utvrđuje da je „[i]ntelektualno vlasništvo zaštićeno [...]”.
70. Kao treće, austrijska i francuska vlada tvrde da se članak 17. Direktive 2019/790 uopće ne primjenjuje na izradu takvih kopija jer se ta odredba odnosi samo na radnje priopćavanja ili stavljanja na raspolaganje javnosti. Slijedom toga, odgovornost pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta za digitalne kopije zaštićenog sadržaja izrađene na njihovim poslužiteljima, koje su tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup tom sadržaju, trebalo bi ocjenjivati isključivo prema općem sustavu odgovornosti, odnosno prema pravilima utvrđenima Direktivom 2001/29. U tom pogledu francuska vlada podsjeća na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda članak 2. te direktive treba tumačiti na način da je, podložno iznimkama i ograničenjima iz članka 5. navedene direktive, za svaku radnju reproduciranja djela koju provodi treća osoba potrebno prethodno odobrenje relevantnog nositelja prava.(35) Prema mišljenju te vlade, dopuštanje takvim pružateljima usluge da izrade digitalne kopije zaštićenog sadržaja bez posebnog odobrenja relevantnog nositelja prava, koje je različito od onog koje se zahtijeva na temelju članka 17. Direktive 2019/790, dovelo bi do uvođenja nove nepisane „iznimke” ili „ograničenja” prava reproduciranja zaštićenog na temelju članka 2. Direktive 2001/29.
71. U tom pogledu napominjem, kao što je to Nadzorno tijelo već istaknulo pred sudom koji je uputio zahtjev,(36) da je Komisija u svojim Smjernicama o članku 17. Direktive 2019/790 tvrdila – a da pritom, valja priznati, nije pružila nikakvo stvarno objašnjenje – da „[r]adnje priopćavanja javnosti i stavljanja sadržaja na raspolaganje iz članka 17. stavka 1. trebalo bi tumačiti na način da obuhvaćaju i reprodukcije potrebne za obavljanje tih radnji”(37) i da „države članice ne bi trebale predvidjeti obvezu pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta da ishode odobrenje za reprodukcije provedene u kontekstu članka 17.”.(38) Međutim, podsjećam na to da Komisijine smjernice o članku 17. Direktive 2019/790 samo odražavaju stajalište te institucije i nisu pravno obvezujuće.(39)
72. U sljedećim odjeljcima objasnit ću da se na temelju tekstualne i povijesne analize članka 17. Direktive 2019/790 ne može konačno zaključiti o tome obuhvaća li odobrenje koje se zahtijeva na temelju te odredbe nužno i izradu digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, koje su tehnički potrebne za priopćavanje ili stavljanje tog sadržaja na raspolaganje javnosti (1). Međutim, kontekstualno i teleološko tumačenje članka 17. stavka 1. Direktive 2019/790 navodi me na zaključak da treba prihvatiti stajalište koje je Komisija zauzela u svojim smjernicama (2).
1. Tekstualna i povijesna analiza
73. Najprije, slažem se s mišljenjem austrijske i francuske vlade da se članak 17. stavak 1. Direktive 2019/790 isključivo odnosi na „radnju priopćavanja javnosti ili radnju stavljanja na raspolaganje javnosti”. Ni taj stavak ni bilo koja druga odredba članka 17. ne upućuju na radnje reproduciranja ili na pravo reproduciranja, kako je definirano u članku 2. Direktive 2001/29.
74. Kad je riječ o povijesti nastanka te odredbe, ističem da je članak 13. stavak 1. treći podstavak konsolidiranog kompromisnog prijedloga predsjedništva Vijeća od 23. ožujka 2018.(40) – koji je naknadno postao članak 17. stavak 2. Direktive 2019/790 – utvrđivao da ugovori o licenciranju sklopljeni između pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta i nositeljâ prava „obuhvaćaju odgovornost korisnika usluge za radnje obuhvaćene člancima 2. i 3. Direktive [2001/29] kada ne djeluju na komercijalnoj osnovi”.(41) Upućivanje na članak 2. Direktive 2001/29 naknadno je uklonjeno, bez ikakvog izričitog objašnjenja, prema mojim saznanjima,(42) tijekom kasnijih faza zakonodavnog postupka. Pripremni akti koji se odnose na članak 17. Direktive 2019/790 ne sadržavaju nikakvu drugu naznaku o njegovoj mogućoj primjeni na radnje reproduciranja u smislu članka 2. Direktive 2001/29.
75. Stoga, iako ni tekst članka 17. stavka 1. ni njegova povijest ne daju odgovor na predmetno pitanje, ta se šutnja može tumačiti na više načina. Kao što to pravilno ističe Komisija, činjenica da se na članak 2. Direktive 2001/29 upućivalo u jednoj fazi zakonodavnog postupka svjedoči o tome da je zakonodavac Unije bio svjestan međukoraka koji se sastoji od izrade digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta.
76. U nedostatku bilo kakvog objašnjenja o naknadnom uklanjanju tog upućivanja, mogu se izvesti dva suprotna zaključka. Kao što to ističe Komisija, može se tvrditi da je zakonodavac Unije smatrao takvo upućivanje nepotrebnim iz razloga što su ta reproduciranja sporedna u odnosu na priopćavanje ili stavljanje tog sadržaja na raspolaganje javnosti te su stoga implicitno obuhvaćena posebnim sustavom odgovornosti predviđenim člankom 17. Direktive 2019/790. U suprotnom, kao što to tvrde Austro-Mechana, AKM i francuska vlada, može se tvrditi da je pravo reproduciranja namjerno izuzeto iz područja primjene te odredbe i da se na njega primjenjuje samo opći sustav, odnosno pravila predviđena Direktivom 2001/29 (kao i, potencijalno, pravilo o „sigurnoj luci” utvrđeno člankom 14. Direktive 2014/26).
77. Kako ću objasniti u odjeljcima koji slijede, smatram da prednost valja dati prvom od tih tumačenja.
2. Kontekstualna i teleološka analiza
78. Dvije odredbe Direktive 2019/790, osim njezina članka 17. stavka 1., podupiru zaključak da se ta odredba primjenjuje na izradu digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta kada su takve kopije tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup tom sadržaju.
79. Kao prvo, kao što sam to objasnio u točki 41. ovog mišljenja, poseban sustav odgovornosti utvrđen člankom 17. Direktive 2019/790 primjenjuje se na „pružatelj[e] usluge dijeljenja sadržaja putem interneta”, kako su definirani u članku 2. stavku 6. Direktive 2019/790 kao „pružatelj[i] usluge informacijskog društva čija je glavna svrha ili jedna od glavnih svrha pohranjivanje velike količine djela zaštićenih autorskim pravima ili drugih predmeta zaštite koje su učitali [njihovi] korisnici i davanje pristupa javnosti tim djelima ili drugim predmetima zaštite, koje organizira[ju] i promovira[ju] u svrhu ostvarivanja dobiti”.(43) Teško je razumjeti zašto bi zakonodavac Unije u toj definiciji izričito naveo aktivnost „pohranjivanja” ako su izrada i pohrana digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta irelevantni za tu odredbu.(44)
80. Kao drugo, u uvodnoj izjavi 61. Direktive 2019/790 navodi se da je cilj posebnog sustava odgovornosti utvrđenog člankom 17. te direktive bio pojasniti, nakon dugogodišnjih rasprava i nesigurnosti, da pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta „obavljaju radnje relevantne za autorsko pravo i [da] trebaju [...] odobrenje od nositelja prava za sadržaj koji su učitali njihovi korisnici”.(45) Iz te uvodne izjave proizlazi da je članak 17. stavak 1. osmišljen kako bi te pružatelje usluga zaštitio od odgovornosti u slučaju povrede isključivih prava nositeljâ prava, u širem smislu, pod uvjetom da su ishodili odobrenje.
81. Kad je riječ o ciljevima posebnog sustava odgovornosti utvrđenog člankom 17. Direktive 2019/790, podsjećam na to, kao što je to navedeno u točki 43. ovog mišljenja, da se njime nastoji učvrstiti „visoka razina zaštite” koju nositelji prava uživaju u odnosu na svoj zaštićeni sadržaj. To se čini poticanjem razvoja „tržišta za licenciranje između nositelja prava i pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta”.(46) Na taj način, cilj je omogućiti nositeljima prava dobivanje bolje naknade za korištenje zaštićenog sadržaja na platformama tih pružatelja usluga i doprinijeti „pravednom tržištu za autorsko pravo koje dobro funkcionira”.(47) Istodobno se tim posebnim sustavom odgovornosti također nastoji osigurati „pravedna ravnoteža” između prava i interesa nositeljâ prava, s jedne strane, te prava i interesa pružateljâ usluga dijeljenja sadržaja putem interneta i njihovih korisnika, s druge strane.
82. Konkretnije, u uvodnoj izjavi 61. Direktive 2019/790 naglašava se da bi ugovori o licenciranju trebali biti pravedni i održavati razumnu ravnotežu između ugovornih strana (nositeljâ prava i pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta),(48) dok se u njezinoj uvodnoj izjavi 70. naglašava važnost jamčenja, u posebnom kontekstu usluga dijeljenja sadržaja putem interneta, slobode izražavanja korisnika te „uspostave ravnoteže između temeljnih prava utvrđenih u [Povelji], posebno slobode izražavanja i slobode umjetnosti, te prava na vlasništvo, uključujući intelektualno vlasništvo”.(49)
83. S obzirom na te ciljeve, čini mi se da, kada odobrenje koje pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta moraju ishoditi na temelju članka 17. stavka 1. Direktive 2019/790 ne bi obuhvaćalo izradu digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na njihovim poslužiteljima, koje su tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup tom sadržaju, članak 17. te direktive bio bi lišen svojeg korisnog učinka.
84. Kao prvo, s gledišta pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, članak 17. stavak 1. Direktive 2019/790 odnosi se samo na „odobrenje ... [za] priopćavanj[e] javnosti ili stavljanja na raspolaganje javnosti djelâ ili drugih predmeta zaštite”. Ako bi Sud zaključio da izrada digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na poslužiteljima tih pružatelja usluga, koje su tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup tom sadržaju, može biti uvjetovana zasebnim odobrenjem, koje se ne navodi u članku 17., za pružatelje usluge dijeljenja sadržaja putem interneta nastao bi znatan stupanj pravne nesigurnosti. U tom pogledu podsjećam na to da je, kao što je to navedeno u točki 40. ovog mišljenja, zakonodavac Unije donošenjem te odredbe nastojao, među ostalim, smanjiti pravnu nesigurnost u pogledu odgovornosti tih pružatelja usluga za zaštićeni sadržaj koji učitavaju korisnici. Smatram da pritom nije namjeravao obuhvatiti samo dio te odgovornosti (odnosno samo odgovornost pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta za radnje priopćavanja ili stavljanja na raspolaganje javnosti, uz isključenje radnji reproduciranja koje su u tu svrhu tehnički potrebne).
85. Nadalje, ukoliko odobrenje koje se zahtijeva na temelju članka 17. stavka 1. Direktive 2019/790 ne bi obuhvaćalo izradu takvih digitalnih kopija, to bi odobrenje u praksi postalo bespredmetno. Ti pružatelji usluga mogu i dalje biti suočeni sa zahtjevima nositeljâ prava zbog povrede njihova isključivog prava reproduciranja, kako je zaštićeno člankom 2. Direktive 2001/29, samo zato što digitalne kopije zaštićenog sadržaja automatski nastaju na njihovim poslužiteljima svaki put kada korisnik učita takav zaštićeni sadržaj.
86. Iz toga slijedi da je s aspekta pravne sigurnosti jedino dosljedno rješenje da su te kopije nužno obuhvaćene odobrenjem, koje se zahtijeva na temelju članka 17. stavka 1. Direktive 2019/790.
87. Kao drugo, s gledišta nositeljâ prava, ukoliko odobrenje koje se zahtijeva na temelju članka 17. stavka 1. Direktive 2019/790 ne bi obuhvaćalo izradu takvih kopija, cilj osiguravanja bolje naknade za korištenje zaštićenog sadržaja na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta bio bi ozbiljno ugrožen. Pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta ne bi imali dovoljno poticaja da zatraže takvo odobrenje jer bi u svakom slučaju mogli biti izloženi odgovornosti za radnje reproduciranja koje njime nisu obuhvaćene.
88. Usto, pitanje odgovornosti tih pružatelja usluga za takve radnje reproduciranja, u biti, bi ponovno dovelo do istih neizvjesnosti koje je Sud razmotrio u presudi u predmetu YouTube i Cyando u pogledu prava priopćavanja javnosti ili stavljanja na raspolaganje javnosti, u trenutku kada se poseban sustav uspostavljen člankom 17. Direktive 2019/790 još nije primjenjivao. Konkretno, postavilo bi se pitanje bi li pružatelj usluge bio primarno odgovoran na temelju članka 2. Direktive 2001/29. Također bi se postavilo pitanje može li se pozvati na pravilo o „sigurnoj luci” utvrđeno člankom 14. stavkom 1. Direktive 2000/31.(50) Ovisno o danom odgovoru, pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta mogli bi snositi potpunu odgovornost ili ne bi snosili nikakvu odgovornost.
89. Kad je riječ o prvom pitanju, podsjećam na to da je Sud u toj presudi,(51) utvrdio da potencijalno nezakoniti sadržaj, u načelu, na predmetnu platformu ne učitava operator, nego korisnici koji djeluju samostalno, te da odgovornost operatora ovisi o opsegu i o namjeri njegova sudjelovanja u priopćavanju. Dodao je da puka okolnost da je operator općenito svjestan da se zaštićenom sadržaju nezakonito pristupa na njegovoj platformi, nije dostatna da bi se smatralo da djeluje s ciljem da korisnicima interneta omogući pristup tim sadržajima.
90. Kad je riječ o drugom pitanju, Sud u presudi YouTube i Cyando nije isključio mogućnost da se članak 14. stavak 1. Direktive 2000/31 primjenjuje na pružatelje usluge dijeljenja sadržaja putem interneta.(52) Tom je odredbom, u vezi s člankom 15. stavkom 1. te direktive,(53) utvrđeno da pružatelji usluga smještaja informacija na poslužitelju ne podliježu općoj obvezi praćenja i, u biti, su dužni djelovati na temelju obavijesti nositeljâ prava uklanjanjem nezakonitog sadržaja ili onemogućavanjem pristupa tom sadržaju („notice and take down”).(54)
91. Prilikom donošenja Direktive 2019/790, zakonodavac Unije smatrao je da to rješenje ne štiti dovoljno nositelje prava. (55) To je razlog zbog kojeg se člankom 17. stavkom 4. točkama (b) i (c) Direktive 2019/790 od pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, u biti, zahtijeva da, u prvom redu, spriječe učitavanje ili ponovno učitavanje sadržaja kojim se nanosi povreda, putem ex ante mjera koje se sastoje od alata za automatsko filtriranje namijenjenih provjeri sadržaja koji učitavaju korisnici prije njegova stavljanja na raspolaganje javnosti,(56) a ne samo njegovo naknadno uklanjanje.
92. S obzirom na prethodno navedeno, iz stajališta francuske vlade, a kojim se Sud poziva da zauzme pristup koji štiti nositelje prava, proizlazi da je namjera zakonodavca Unije da se na radnje reproduciranja o kojima je riječ u glavnom postupku i dalje primjenjuje opći sustav odgovornosti (odnosno pravila koja se primjenjuju izvan članka 17. Direktive 2019/790), ali ne i članci 14. i 15. Direktive 2000/31, tako da se odgovornost pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, na temelju članka 2. Direktive 2001/29, može utvrditi u pogledu digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na njihovim poslužiteljima, koje su tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup tom sadržaju, osim ako su ishodili posebno odobrenje nositelja prava ili ako je primijenjena neka od iznimaka ili ograničenja iz članka 5. Direktive 2001/29.
93. Međutim, nijedan od relevantnih instrumenata (Direktiva 2000/31, Direktiva 2001/29 ili Direktiva 2017/790) ne pruža tekstualnu potporu za takav pristup. Osim toga, stajalište francuske vlade da, u biti, s jedne strane, namjera zakonodavca Unije nije bila da se poseban sustav odgovornosti utvrđen člankom 17. Direktive 2019/790 primjenjuje na radnje reproduciranja o kojima je riječ dok, s druge strane, polazi od pretpostavke – bez ikakve pravne osnove – da je namjera tog zakonodavca bila da se stavak 3. tog članka, koji utvrđuje „[k]ada pružatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta obavlja radnju priopćavanja javnosti ili stavljanja na raspolaganje javnosti ..., ograničenje odgovornosti utvrđeno člankom 14. stavkom 1. Direktive [2000/31] ne primjenjuje se ...”, po analogiji primjenjuje na te radnje.
94. Prema mojem mišljenju, jasno je da se članak 17. stavak 3. Direktive 2019/790 može primijeniti na izradu digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na poslužiteljima pružateljâ usluga dijeljenja sadržaja putem interneta samo ako zakonodavac Unije sam članak 17. stavak 1. te direktive shvaća na način da odobrenje, koje ti pružatelji moraju ishoditi na temelju te odredbe, a u svrhu priopćavanja ili stavljanja zaštićenog sadržaja na raspolaganje javnosti, nužno obuhvaća i izradu takvih digitalnih kopija.
95. Jedino je takvim tumačenjem moguće u potpunosti odstupiti od sustava „notice and take down” u okviru usluga dijeljenja sadržaja putem interneta iz točke 89. ovog mišljenja te očuvati koristan učinak obveze, utvrđene člankom 17. stavkom 4. točkama (b) i (c) Direktive 2019/790, kojim se pružateljima tih usluga nalaže da donesu preventivne i automatizirane mjere u obliku alata za automatsko filtriranje. Naime, teško je zamisliti da je namjera zakonodavca Unije bila, s jedne strane, zahtijevati od tih pružatelja da uklone i spriječe buduće učitavanje sadržaja kojim se povređuje pravo, a koji je otkriven alatima za automatsko filtriranje te, s druge strane, zahtijevati uklanjanje digitalnih kopija tih istih sadržaja tek nakon obavijesti relevantnog nositelja prava.
96. Naposljetku, kad je riječ o interesu nositeljâ prava da zaštite ekonomsku vrijednost njihova isključivog prava reproduciranja, smatram da ta vrijednost u svakom slučaju može biti predmet pregovora te se može odraziti u odobrenju, koje su pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta dužni ishoditi od nositeljâ prava u skladu s člankom 17. stavkom 1. Direktive 2019/790. Stoga za navedeno pravo nije potrebno nikakvo zasebno odobrenje.
97. Kao treće, s gledišta korisnikâ usluga dijeljenja sadržaja putem interneta, podsjećam na to da se posebnim sustavom odgovornosti predviđenim u članku 17. Direktive 2019/790 također nastoji zaštititi interese i prava tih korisnika kada na te platforme pružatelja tih usluga učitavaju zaštićeni sadržaj.
98. S tehničkog gledišta, nije sporno da izradu digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta pokreću korisnici tih usluga kada pritisnu gumb za učitavanje. Stoga valja smatrati da i ti korisnici obavljaju radnje reproduciranja u smislu članka 2. Direktive 2001/29. Kako sam to objasnio u točki 42. ovog mišljenja, u članku 17. stavku 2. Direktive 2019/790 pojašnjava se da sami korisnici obavljaju radnju priopćavanja ili radnju stavljanja na raspolaganje javnosti, u smislu članka 3. Direktive 2001/29, kada zaštićeni sadržaj učitavaju na te internetske platforme pružatelja usluga.
99. Međutim, članak 17. stavak 2. Direktive 2019/790 propisuje da ako pružatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta ishodi odobrenje od nositelja prava na temelju članka 17. stavka 1. Direktive 2019/790, takvo odobrenje „obuhvaća i radnje korisnika usluga koje su obuhvaćene područjem primjene članka 3. Direktive [2001/29]” pod uvjetom da „oni ne djeluju na komercijalnoj osnovi ili [da] svojom aktivnošću ne ostvaruju znatne prihode”. Slijedom toga, u takvoj situaciji sami korisnici ne trebaju ishoditi odobrenje te su ovlašteni slobodno učitati predmetni zaštićeni sadržaj.
100. Kad je riječ o radnjama reproduciranja koje su obuhvaćene područjem primjene članka 2. Direktive 2001/29, valja istaknuti da ih članak 17. stavak 2. Direktive 2019/790 izričito ne navodi. Međutim, uvodna izjava 69. Direktive 2019/790, koja je sastavljena u širem smislu od navedene odredbe, navodi da bi odobrenja koja su ishodili pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta trebala obuhvatiti „radnje relevantne za autorsko pravo u pogledu učitavanja od strane korisnika unutar područja primjene odobrenja danih pružateljima usluga”.(57) Navedeno opće upućivanje na „radnje relevantne za autorsko pravo”, a ne samo na radnje priopćavanja ili stavljanja na raspolaganje javnosti, podupire stajalište prema kojem područje primjene članka 17. stavka 2. Direktive 2019/790 nije nužno ograničeno na „radnje korisnika usluga koje su obuhvaćene područjem primjene članka 3. Direktive [2001/29]”, nego bi se moglo odnositi i na radnje reproduciranja koje oni obavljaju.
101. U svakom slučaju, slažem se sa tužiteljima da bi obveza koja bi se nalagala korisnicima da sustavno sami pribavljaju zasebno odobrenje za izradu digitalnih kopija na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta ne samo uzrokovala znatne praktične poteškoće, nego bi također dovela do situacije u kojoj bi korisnik mogao učitati zaštićeni sadržaj u uvjerenju da je „obuhvaćen” odobrenjem koje je ishodio pružatelj usluga, a da potom bude izložen zahtjevu za naknadu štete zbog povrede autorskog prava u pogledu kopija koje su tehnički potrebne, a koje su nastale tijekom tog postupka. Takav bi rezultat ugrozio zaštitu slobode izražavanja korisnikâ na internetskim platformama, kako je zajamčena člankom 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane 4. studenoga 1950. u Rimu (u daljnjem tekstu: EKLJP) i člankom 11. Povelje, kao i slobodu umjetnosti utvrđenu u njezinu članku 13.
102. U tom pogledu podsjećam na to da i Direktiva 2001/29 i Direktiva 2019/790 imaju za cilj osigurati visoku razinu zaštite nositeljâ prava.(58) Istodobno se u tim instrumentima pojašnjava i da nositelji prava ne uživaju apsolutni monopol nad korištenjem svojih djela ili drugih predmeta zaštite. Naime, kako sam objasnio u točkama 54. i 69. ovog mišljenja, člankom 5. stavcima 1., 2. i 3. Direktive 2001/29 utvrđuje se iznimka, te niz iznimaka i ograničenja, među ostalim, isključivog prava reproduciranja. Tom iznimkom kao i navedenim iznimkama i ograničenjima nastoji se osigurati „pravedna ravnoteža” između, s jedne strane, prava i interesa tih nositeljâ prava u pogledu zaštite njihova intelektualnog vlasništva te, s druge strane, zaštite interesa i temeljnih prava korisnikâ zaštićenog sadržaja, kao i općeg interesa,(59) uključujući pristup javnosti kulturi.
103. Konkretno, s obzirom na važnost usluga na koje se upućuje u članku 17. Direktive 2019/790 za slobodu primanja i širenja informacija i ideja, Sud je potvrdio da je učitavanje zaštićenog sadržaja na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta obuhvaćeno ostvarivanjem prava na slobodu izražavanja.(60) Isto vrijedi neovisno o činjenici da takav sadržaj može predstavljati povredu autorskog prava, s obzirom na to da sama činjenica da je informacija zaštićena autorskim pravom ne dovodi automatski do njezina isključenja iz područja slobode izražavanja.(61)
104. Pravo na slobodu izražavanja utvrđeno je u članku 11. Povelje i uključuje slobodu mišljenja te primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja tijela javne vlasti i bez obzira na granice. Ono odgovara pravu zajamčenom člankom 10. EKLJP-a.(62)
105. Prema ustaljenoj sudskoj praksi ESLJP-a koja se odnosi na članak 10. internet je postao jedno od glavnih sredstava ostvarivanja prava na slobodu izražavanja i informiranja pojedinaca. Uzimajući u obzir njihovu dostupnost i sposobnost pohranjivanja i širenja velikih količina podataka, internetske stranice, a osobito platforme za dijeljenje sadržaja putem interneta, uvelike doprinose poboljšanju pristupa javnosti vijestima te, općenito, olakšavanju priopćavanja informacija. Stoga, mogućnost da pojedinci izraze svoje mišljenje na internetu pruža do sada neviđenu platformu za ostvarivanje slobode izražavanja.(63) To osobito vrijedi za velike društvene mreže i platforme, kao što je YouTube, koje nedvojbeno predstavljaju važno sredstvo za ostvarivanje slobode primanja i širenja informacija i ideja.(64)
106. S obzirom na ta razmatranja, smatram da – suprotno mišljenju tužiteljâ – pravo reproduciranja, kao i druga prava intelektualnog vlasništva zaštićena člankom 17. stavkom 2. Povelje, nije apsolutno te zahtijeva uspostavu ravnoteže, među ostalim, s pravom na slobodu izražavanja koje korisnici internetskih platformi uživaju na temelju članka 10. EKLJP-a te članka 11. Povelje.
107. Dodao bih da je Sud više puta utvrdio da „iz članka 17. stavka 2. Povelje nipošto ne proizlazi [koje propisuje da je ‚[i]ntelektualno vlasništvo zaštićeno [...]’] da je pravo intelektualnog vlasništva nedodirljivo i da je stoga potrebno osigurati njegovu zaštitu na apsolutan način”.(65)
108. Jednostavnije rečeno, ukoliko bi se, unutar posebnog okvira odgovornosti utvrđenog člankom 17. Direktive 2019/790 za izradu digitalnih kopija zaštićenog sadržaja, koje su tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup tom sadržaju, zahtijevalo dodatno odobrenje, pored onog koje pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta već moraju ishoditi na temelju stavka 1. te odredbe, nositelji prava bi u praksi mogli spriječiti priopćavanje ili stavljanje tog sadržaja na raspolaganje putem interneta. U tom bi se pogledu mogli pozvati na činjenicu da za te radnje reproduciranja nije izdano odobrenje, čak i kada su ispunjeni svi uvjeti izričito propisani tom odredbom. Prema mojem mišljenju, takav bi rezultat jasno ugrozio pravednu ravnotežu koju je, kao što sam objasnio u točki 43. ovog mišljenja, zakonodavac Unije nastojao osigurati prilikom donošenja članka 17. Direktive 2019/790.
109. S obzirom na sve te elemente, smatram da, kao što je to Komisija istaknula na raspravi, razlog zbog kojeg se zakonodavac Unije u članku 17. Direktive 2019/790 usredotočio na radnju priopćavanja ili stavljanja na raspolaganje javnosti, kako je definirana u članku 3. Direktive 2001/29, a da nije izričito naveo izradu digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, koje su tehnički potrebne u tu svrhu, nije bio u namjeri navedenog zakonodavca da takve kopije isključi iz područja primjene članka 17. Direktive 2019/790. Naprotiv, sa stajališta zakonodavca, njihovo uključivanje smatralo se očitim.
110. Osim toga, to je tumačenje u skladu s činjenicom da su digitalne kopije zaštićenog sadržaja o kojima je riječ u glavnom postupku tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup tom sadržaju. Radnje reproduciranja i priopćavanja ili stavljanja na raspolaganje javnosti do kojih dolazi prilikom učitavanja zaštićenog sadržaja na internetsku platformu dio su jedinstvenog postupka koji započinje čim korisnik pritisne gumb za učitavanje. Budući da je cilj tog postupka u konačnici da se zaštićeni sadržaj stavi na raspolaganje javnosti putem interneta, smatram, kao što sam već objasnio u prethodnom odjeljku, da su prve radnje (radnje reproduciranja) popratne u odnosu na druge (radnje priopćavanja ili stavljanja na raspolaganje javnosti).(66)
111. Iz toga slijedi da, u okviru posebnog sustava odgovornosti utvrđenog člankom 17. Direktive 2019/790, izrada digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta koje su tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup tom sadržaju ne može, prema mojem mišljenju, biti predmet odobrenja koje je različito od onog koje ti pružatelji usluge moraju ishoditi na temelju stavka 1. tog članka.
C. Trebaju li korisnici usluge dijeljenja sadržaja putem interneta ishoditi zasebno odobrenje za izradu digitalnih kopija na poslužiteljima pružateljâ usluge (drugo i treće pitanje)
112. Svojim drugim i trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita trebaju li korisnici usluga dijeljenja sadržaja putem interneta sami ishoditi odobrenje za izradu digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na poslužiteljima pružateljâ usluge ako su takve kopije tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup tom sadržaju. Konkretnije, taj sud nastoji doznati primjenjuje li se članak 17. stavak 2. Direktive 2019/790 na tu situaciju. Tom se odredom propisuje da „ako pružatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta dobije odobrenje, na primjer sklapanjem ugovora o licenciranju, to odobrenje obuhvaća i radnje korisnika usluga koje su obuhvaćene područjem primjene članka 3. Direktive [2001/29] kada oni ne djeluju na komercijalnoj osnovi ili ako svojom aktivnošću ne ostvaruju znatne prihode”.(67)
113. Kao što sam to već naveo u točki 97. ovog mišljenja, izradu digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta pokreću korisnici tih usluga kada pritisnu gumb za učitavanje sadržaja o kojem je riječ. Slijedom toga, valja smatrati da i ti korisnici obavljaju ne samo radnju priopćavanja javnosti u smislu članka 3. Direktive 2001/29 nego i radnju reproduciranja u smislu članka 2. te direktive.
114. Ako članak 17. stavak 1. Direktive 2019/790 ne obuhvaća izradu digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, obrazloženje Suda iz presude u predmetu YouTube i Cyando, navedeno u točki 88. ovog mišljenja, primjenjivalo bi se, prema mojem mišljenju, po analogiji. Iz toga bi proizlazilo da zaštićeni sadržaj na predmetnu platformu ne učitava operator, nego korisnici, koji bi stoga sami morali ishoditi odobrenje za izradu takvih digitalnih kopija.
115. Međutim, zbog razloga navedenih u prethodnom odjeljku, smatram da, kao što odobrenje koje su pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta dužni ishoditi na temelju članka 17. stavka 1. Direktive 2019/790, radi priopćavanja ili stavljanja zaštićenog sadržaja na raspolaganje javnosti, nužno obuhvaća izradu digitalnih kopija tog sadržaja na njihovim poslužiteljima, ako su takve kopije tehnički potrebne u tu svrhu, isto vrijedi i za članak 17. stavak 2. te direktive. Drugim riječima, tom se odredbom uređuje pitanje odgovornosti korisnikâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta ne samo za radnje obuhvaćene područjem primjene članka 3. Direktive 2001/29 (odnosno radnje priopćavanja ili stavljanja zaštićenog sadržaja na raspolaganje javnosti), nego i za radnje reproduciranja, koje se sastoje od izrade digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta koje su tehnički potrebne za obavljanje tih radnji.
D. Mogu li nositelji prava povjeriti upravljanje svojim isključivim pravima na temelju članaka 2. i 3. Direktive 2001/29 različitim organizacijama za kolektivno ostvarivanje prava (četvrto pitanje)
116. Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita mogu li, na temelju članka 4., članka 5. i članka 16. stavaka 1. i 2. Direktive 2014/26, nositelji prava, u svrhu licenciranja u skladu s člankom 17. stavcima 1. i 2. Direktive 2019/790, s jedne strane, pravo reproduciranja u skladu s člankom 2. Direktive 2001/29 te, s druge strane, pravo priopćavanja javnosti u skladu s člankom 3. te direktive, priznati upravljanje tim pravima, i pojedinačno i međusobno odvojeno, različitim organizacijama za kolektivno ostvarivanje prava.
117. To pitanje odražava situaciju o kojoj je riječ u glavnom postupku u kojoj je, s jedne strane, Austro-Mechana zadužen za upravljanje, među ostalim, pravom reproduciranja nositeljâ prava na temelju članka 2. Direktive 2001/29, dok je, s druge strane, AKM zadužen za upravljanje njihovim pravom priopćavanja javnosti ili pravom stavljanja na raspolaganje javnosti u skladu s člankom 3. te direktive. Stoga, sud koji je uputio zahtjev, u biti, nastoji doznati je li takva „podjela rada” u skladu s Direktivom 2014/26, kojom se uređuje kolektivno ostvarivanje autorskog prava i srodnih prava.
118. Zbog razloga navedenih u prethodnim odjeljcima, smatram da na to pitanje nije potrebno odgovoriti. Međutim, u slučaju da Sud odstupi od tog stajališta i, u biti, utvrdi da su pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta dužni, s jedne strane, ishoditi odobrenje za priopćavanje javnosti zaštićenog sadržaja koji su učitali korisnici, na temelju članka 17. stavka 1. Direktive 2019/790, u vezi s člankom 3. Direktive 2001/29, te, s druge strane, ishoditi odobrenje za reproduciranja (digitalne kopije) koje su nastale na njihovim poslužiteljima kako bi se taj sadržaj stavio na raspolaganje javnosti, u skladu s člankom 2. Direktive 2001/29, radi cjelovitosti kratko ću se osvrnuti na to pitanje.
119. Direktiva 2014/26, kao što to ističu tužitelji, temelji se na načelu autonomije volje. U uvodnoj izjavi 19. te direktive navodi se da „kolektivno ostvarivanje autorskog prava i srodnih prava trebalo bi za sobom povlačiti da nositelj prava može slobodno izabrati organizaciju za kolektivno ostvarivanje svojih prava koja će upravljati njegovim pravima, bilo da su ta prava priopćavanja javnosti ili prava umnožavanja ...”. Isto tako, člankom 5. stavkom 2. Direktive 2014/26 propisuje se da „[n]ositelji prava imaju pravo ovlastiti organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava po svom izboru da upravlja [njihovim] pravima”.(68)
120. Člankom 5. stavkom 7. Direktive 2014/26 nadalje se propisuje da „[u] slučajevima u kojima nositelj prava ovlasti organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava da upravlja njegovim pravima, daje pristanak posebno za svako pravo … za koje on daje ovlasti upravljanja organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava”. S obzirom na tu odredbu, organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, u načelu, ne može u ime nositelja prava pregovarati o ugovoru o licenciranju koji obuhvaća ne samo pravo priopćavanja javnosti nego i pravo reproduciranja, osim ako je nositelj dao svoju izričitu i posebnu suglasnost u odnosu na potonje pravo.
121. Prema mojem mišljenju, iz toga proizlazi da nositelji prava mogu povjeriti upravljanje svojim pravom reproduciranja na temelju članka 2. Direktive 2001/29 jednoj organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava, a upravljanje pravom priopćavanja javnosti ili pravom stavljanja na raspolaganje javnosti iz članka 3. te direktive, drugoj organizaciji.
122. Stoga, ako se Sud složi s rješenjem koje mu predlažem u pogledu prva tri pitanja, iz toga bi slijedilo da bi, u posebnom kontekstu učitavanja zaštićenog sadržaja na platforme za dijeljenje sadržaja putem interneta, samo organizacija za kolektivno ostvarivanje prava zadužena za upravljanje pravom priopćavanja javnosti ili pravom stavljanja na raspolaganje javnosti dotičnog nositelja prava mogla pregovarati o licenciji ili odobrenju koje se odnosi na to pravo. Takva licencija ili odobrenje nužno bi obuhvaćalo pravo reproduciranja, kako je zaštićeno člankom 2. Direktive 2001/29, s obzirom na to da se to pravo ostvaruje u odnosu na digitalne kopije zaštićenog sadržaja izrađene na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, koje su tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup tom sadržaju.
E. Dodatna napomena
123. Želio bih zaključiti svoju analizu podsjećanjem na to da, u skladu s člankom 17. stavkom 4. Direktive 2019/790, u slučaju da odobrenje nije dano na temelju članka 17. stavka 1. te direktive, pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta ipak mogu biti izuzeti od odgovornosti za neovlašteno priopćavanje i stavljanje zaštićenog sadržaja na raspolaganje javnosti, pod uvjetom da su ispunjeni određeni kumulativni uvjeti. Među tim uvjetima, iz članka 17. stavka 4. točaka (b) i (c) Direktive 2019/790, nalazi se obveza dokazivanja, među ostalim, da su ti pružatelji usluge poduzeli sve u svojoj moći kako bi se osigurala nedostupnost tog sadržaja i spriječila buduća učitavanja na njihovim platformama, što, u praksi, podrazumijeva upotrebu alata za automatsko filtriranje.(69)
124. Zbog razloga koji su, u biti, navedeni u točki 94. ovog mišljenja, smatram da se ta iznimka primjenjuje i na izradu digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta kada su takve kopije tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup tom sadržaju. Međutim, u takvim bi okolnostima, prema mojem mišljenju, obveza pružateljâ usluge da poduzmu sve u svojoj moći, nalagala da uklone sve digitalne kopije predmetne datoteke sa svojih poslužitelja čim se alatima za automatsko filtriranje utvrdi da ta datoteka povređuje autorsko pravo ili srodna prava.
IV. Zaključak
125. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Austrija) odgovori na sljedeći način:
1. Članak 2. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu
treba tumačiti na način da izrada digitalnih kopija djelâ ili drugih predmeta zaštite na računalnim poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, koje su tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup tim djelima ili drugim predmetima zaštite na internetskim platformama kojima ti pružatelji usluge upravljaju, predstavljaju „reprodukcije” koje su obuhvaćene isključivim pravom reproduciranja zaštićenim tom odredbom. Iznimka za „privremene radnje reproduciranja... koje su prolazne ili popratne i koje čine sastavni i bitan dio tehnološkog postupka”, predviđena u članku 5. stavku 1. te direktive, ne primjenjuje se.
2. Članak 17. stavak 1. Direktive (EU) 2019/790 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. travnja 2019. o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i izmjeni direktiva 96/9/EZ i 2001/29/EZ
treba tumačiti na način da se primjenjuje na izradu digitalnih kopija djelâ ili drugih predmeta zaštite na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta koje su tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup tim djelima ili drugim predmetima zaštite. Odobrenje koje ti pružatelji usluge trebaju ishoditi od nositeljâ prava na temelju te odredbe, u svrhu priopćavanja ili stavljanja djela ili drugih predmeta zaštite na raspolaganje javnosti, nužno obuhvaća izradu takvih kopija, koje ne može biti predmet zasebnog odobrenja.
3. Članak 17. stavak 2. Direktive 2019/790
treba tumačiti na način da odobrenje koje su pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta ishodili na temelju članka 17. stavka 1. te direktive obuhvaća i radnje korisnikâ usluga, obuhvaćene područjem primjene članka 2. Direktive 2001/29, koje su tehnički potrebne kako bi se javnosti omogućio pristup djelima ili drugim predmetima zaštite, kada ti korisnici ne djeluju na komercijalnoj osnovi ili ako svojom aktivnošću ne ostvaruju znatne prihode.
1 Izvorni jezik: engleski
2 Vidjeti presudu od 26. travnja 2022., Poljska / Parlament i Vijeće (C-401/19, EU:C:2022:297; „u daljnjem tekstu: presuda u predmetu Poljska / Parlament i Vijeće”).
3 Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 17. travnja 2019. o izmjeni direktiva 96/9/EZ i 2001/29/EZ (SL 2019., L 130, str. 92. i ispravak SL 2019., L 134, str, 25.).
4 Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.)
5 Vidjeti Direktivu Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o kolektivnom ostvarivanju autorskog prava i srodnih prava te izdavanju odobrenja za više državnih područja za prava na internetsko korištenje glazbenih djela na unutarnjem tržištu (SL 2014., L 84, str. 72.).
6 Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (u daljnjem tekstu: Direktiva o elektroničkoj trgovini), (SL 2000., L 178, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 39., str. 58.)
7 Moje isticanje.
8 Ibid.
9 Vidjeti komunikaciju Komisije „Guidance on Article 17 of Directive 2019/790 on Copyright in the Digital Single Market”, COM(2021) 288 final.
10 Vidjeti uvodne izjave 4. i 10. Direktive 2001/29. Uvodna izjava 9. te direktive također utvrđuje da se „[s]vako usklađivanje autorskog prava i srodnih prava mora [...] temeljiti na visokoj razini zaštite, budući da su takva prava ključna za intelektualno stvaralaštvo”, dok se u njezinim uvodnim izjavama 12. i 22. navodi da je „[o]dgovarajuća zaštita autorskih djela i predmeta srodnih prava [...] od velike važnosti gledajući s kulturnog stajališta” i da se „[c]ilj pravilne potpore širenju kulture ne smije [...] postići žrtvujući strogu zaštitu prava”.
11 To vrijedi, osim ako se ne primjenjuje iznimka ili ograničenje autorskog prava. Većina tih iznimaka i ograničenja navedena su u članku 5. Direktive 2001/29.
12 Vidjeti „Commission Staff Working Document, Impact Assessment on the modernisation of EU copyright rules” (SWD(2016) 301 final), dio 1/3, str. 137. do 142., i mišljenje nezavisnog odvjetnika H. Saugmandsgaarda Øea u spojnim predmetima YouTube i Cyando (C-682/18 i C-683/18, EU:C:2020:586, t. 67. do 70.).
13 Vidjeti Komisijin prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu (COM(2016) 593 final), koja je donesena 14. rujna 2016. (u daljnjem tekstu: Prijedlog direktive), str. 3. Vidjeti također Grisse, K., „After the Storm – Examining of the Final Version of Article 17 of the New Directive (EU) 2019/790”, Journal of Intellectual Property Law & Practice, sv. 14. br. 11, 2019., str. 887. do 899.
14 Vidjeti presudu od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando (C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 106. i navedenu sudsku praksu; u daljnjem tekstu: presuda u predmetu YouTube i Cyando).
15 Vidjeti obrazloženje Prijedloga direktive, u kojem Komisija navodi da je cilj tog prijedloga prilagoditi pravila utvrđena Direktivom 2001/29 razvoju digitalnih tehnologija (str. 2. i 3.).
16 Prije donošenja Direktive 2019/790 operator platforme za dijeljenje videozapisa ili platforme za smještaj i dijeljenje datoteka na kojoj korisnici mogu nezakonito staviti na raspolaganje javnosti zaštićene sadržaje ne izvršava radnju njihova „priopćavanja javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, osim ako uz puko stavljanje na raspolaganje platforme nije doprinio davanju pristupa javnosti takvim sadržajima povredom autorskog prava (vidjeti presudu u predmetu YouTube i Cyando, t. 102.).
17 Što se ostalog tiče, vidjeti članak 1. stavak 2. Direktive 2019/790, kojim se utvrđuje da, osim u određenim slučajevima, navedena direktiva ostavlja netaknutima i ni na koji način ne utječe na postojeća pravila utvrđena u drugim direktivama koje su trenutačno na snazi u području autorskog prava ili srodnih prava.
18 Vidjeti uvodne izjave 2. i 3. Direktive 2019/790.
19 Vidjeti uvodne izjave 6., 61. i 66. te direktive. Vidjeti također Dusollier, S., „The 2019 Directive on Copyright in the Digital Single Market: Some Progress, a Few Bad Choices, and an Overall Failed Ambition”, Common Market Law Review sv. 57, 2007., str. 1008. i dalje, te Rosati, E., „Article 17 – Use of Protected Content by Online Content-sharing Service Providers”, Copyright in the Digital Single market: Article-by-Article Commentary to the Provisions of Directive 2019/790, Oxford University Press, 2021, str. 334. i dalje.
20 Vidjeti članak 2. točku 6. drugi stavak Direktive 2019/790 koji sadržava netaksativan popis pružatelja usluga na koje se članak 17. te direktive ne primjenjuje.
21 Konkretno, budući da se članak 17. Direktive 2019/790 ne odnosi na izradu digitalnih kopija u vezi s drugim internetskim aktivnostima, kao što je stavljanje na raspolaganje zaštićenog sadržaja putem tražilica i putem generativne umjetne inteligencije, takve kopije ne ulaze u opseg ovog mišljenja. U tom pogledu napominjem da se predmet koji je u tijeku pred Sudom (C-250/25, Like Company) odnosi, među ostalim, na pitanje je li postupak obuke chatbota, koji se temelji na velikom jezičnom modelu (LLM) predstavlja „radnju reproduciranja” u smislu članka 2. Direktive 2001/29 kada taj LLM funkcionira na osnovi promatranja i filtriranja po uzorku, što modelu omogućuje da nauči prepoznavati jezične modele.
22 Kad je riječ o radnjama reproduciranja koje korisnici internetskih usluga obavljaju općenito, vidjeti, primjerice, mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Szpunara u predmetu Stichting de Thuiskopie (C-496/24, EU:C:2025:749), u vezi sa stavljanjem na raspolaganje djela za izvanmrežni prijenos koja se pretplatnicima usluge internetskog prijenosa daju na zahtjev i koja se pohranjuju u memoriji pretplatnikova uređaja.
23 Kako je objasnila austrijska vlada, pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta obično izrađuju dodatne kopije datoteke na poslužiteljima koji se nalaze na različitim zemljopisnim lokacijama kako bi se svim korisnicima osigurao dovoljno brz pristup.
24 Vidjeti u tom smislu presude od 16. srpnja 2009., Infopaq International (C-5/08, EU:C:2009:465, t. 51.); od 24. ožujka 2022., Austro-Mechana (C-433/20, EU:C:2022:217, t. 16. do 18. i navedenu sudsku praksu; u daljnjem tekstu: presuda u predmetu Austro-Mechana,); i od 11. rujna 2014. Eugen Ulmer (C-117/13, EU:C:2014:2196, t. 52. i 53.).
25 Vidjeti: https://www.wipo.int/wipolex/en/text/295456. WIPO je 20. prosinca 1996. donio Ugovor o autorskom pravu Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo i Ugovor o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (u daljnjem tekstu: WPPT). Ti su ugovori odobreni u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2000/278/EZ od 16. ožujka 2000. o odobrenju, u ime Zajednice, Ugovora o autorskom pravu Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo i Ugovora o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (SL 2000., L 89, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 122., str. 77.) te su u odnosu na Uniju stupili na snagu 14. ožujka 2010.
26 Sporazum koji se nalazi u Dodatku 1. C Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO), potpisanom u Marakešu 15. travnja 1994. i odobrenom Odlukom Vijeća 94/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986. 1994.) (SL 1994., L 336, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 3.).
27 Vidjeti presude od 13. studenoga 2018., Levola Hengelo (C-310/17, EU:C:2018:899, t. 38. i navedenu sudsku praksu) i od 12. rujna 2019., Cofemel (C-683/17, EU:C:2019:721, t. 41. i navedenu sudsku praksu).
28 Moje isticanje.
29 Osim toga, radnja o kojoj je riječ također mora ispunjavati uvjete iz članka 5. stavka 5. te direktive (vidjeti presudu od 5. lipnja 2014., Public Relations Consultants Association, C-360/13, EU:C:2014:1195, t. 53. i navedenu sudsku praksu).
30 Vidjeti u tom smislu presudu od 4. listopada 2011., Football Association Premier League i dr. (C-403/08 i C-429/08, EU:C:2011:631, t. 162. do 163. i navedenu sudsku praksu).
31 Vidjeti presudu od 4. listopada 2011., Football Association Premier League i dr. (C-403/08 i C-429/08, EU:C:2011:631, t. 180.).
32 Vidjeti presudu od 5. lipnja 2014.,Public Relations Consultants Association (C-360/13, EU:C:2014:1195, t. 63.).
33 Presuda od 7. kolovoza 2018. (C-161/17, EU:C:2018:634).
34 Vidjeti presudu u predmetu Austro-Mechana, t. 32.
35 Vidjeti u tom smislu presudu u predmetu Renckhoff, t. 29. i navedenu sudsku praksu.
36 Vidjeti točku 27. ovog mišljenja.
37 Vidjeti str. 6. Komisijinih smjernica o članku 17. Direktive 2019/790. Moje isticanje
38 Ibid.
39 Vidjeti str. 1. tog dokumenta, u kojem se navodi da on „nije pravno obvezujući... i njima se ispunjava obveza koju je zakonodavac Unije dodijelio Komisiji u skladu s člankom 17. stavkom 1. [Direktive 2019/790]”.
40 2016/0280 (COD).
41 Moje isticanje. Slobodan prijevod.
42 Zainteresirane stranke nisu bile u mogućnosti dati nikakvo objašnjenje kada su o tome bile upitane na raspravi.
43 Moje isticanje.
44 Dodao bih da se članak 17. stavak 3. Direktive 2019/790 odnosi na ograničenje odgovornosti utvrđeno u članku 14. stavku 1. Direktive 2000/31. Kao što sam to već objasnio u točki 47. ovog mišljenja, potonja odredba primjenjuje se na „smještaj informacija na poslužitelju”, odnosno na „uslugu informacijskog društva [koja se] sastoji od pohrane informacija dobivenih od primatelja usluge” (moje isticanje). Također, prema mojem mišljenju, zakonodavac Unije u članku 17. Direktive 2019/790 ne bi uputio na odredbu (članka 14. stavka 1. Direktive 2000/31), koja se odnosi na aktivnost „pohranjivanja”, kada to ne bi značilo da su izrada i pohrana digitalnih kopija zaštićenog sadržaja na poslužiteljima pružateljâ usluge dijeljenja sadržaja putem interneta relevantni za poseban sustav odgovornosti uspostavljen tom odredbom.
45 Moje isticanje.
46 Vidjeti uvodnu izjavu 61. Direktive 2019/790. Ta uvodna izjava navodi da, „budući da … ne bi trebale utjecati na ugovornu slobodu, nositelji prava ne bi trebali biti obvezni izdati odobrenje ili sklopiti ugovore o licenciranju”.
47 Vidjeti uvodnu izjavu 3. Direktive 2019/790.
48 Vidjeti i uvodnu izjavu 6. Direktive 2019/790.
49 Moje isticanje. Ta uvodna izjava također navodi da bi se „[k]orisnicima [...] trebalo omogućiti učitavanje i stavljanje na raspolaganje sadržaja koji stvore korisnici u posebne svrhe citiranja, kritike, osvrta, karikature, parodije ili pastiša”.
50 Vidjeti točku 39. ovog mišljenja.
51 Točke 71., 80. i 85.
52 Točke 107. do 109.
53 Članak 15. Direktive 2000/31 glasi: „Države članice ne mogu uvesti opću obvezu za davatelje usluga da pri pružanju usluga iz [članka] ... 14. prate informacije koje prenose ili pohranjuju niti opću obvezu da aktivno traže činjenice ili okolnosti koje bi ukazivale na protuzakonite aktivnosti”.
54 Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika H. Saugmandsgaarda Øea u predmetu Poljska / Parlament i Vijeće (C-401/19, EU:C:2021:613, t. 48).
55 Ibid., t. 53., u kojoj nezavisni odvjetnik objašnjava da je zakonodavac Unije prilikom donošenja članka 17. Direktive 2019/790 smatrao da sustav praćenja uspostavljen člancima 14. i 15. Direktive 2000/31 predstavlja preveliko opterećenje za nositelje prava jer im ne omogućuje učinkovit nadzor nad korištenjem njihovih djela i drugih predmeta zaštite. To je posebno bio slučaj zato što se uklonjeni sadržaj često ponovno učitavao nakon što bi bio uklonjen, što je nositelje obvezivalo na povećanje broja prijava.
56 Vidi presudu u predmetu Poljska / Parlament i Vijeće, t. 53. i 54.
57 Moje isticanje.
58 Vidjeti uvodne izjave 9., 12. i 22. Direktive 2001/29, kao i uvodne izjave 4. i 10. te direktive. Taj je cilj također naveden u uvodnim izjavama 2. i 3. Direktive 2019/790.
59 Vidjeti, među ostalim, presude od 3. rujna 2014., Deckmyn i Vrijheidsfonds (C-201/13, EU:C:2014:2132, t. 26.) i od 29. srpnja 2019., Spiegel Online (C-516/17, EU:C:2019:625, t. 38., 42., 43. i 54.).
60 Vidjeti presudu u predmetu Poljska / Parlament i Vijeće, t. 45. Kada sadržaj koji je korisnik učitao predstavlja umjetničko izražavanje korisnika, njihovo objavljivanje obuhvaćeno je slobodom umjetnosti koja je zajamčena člankom 13. Povelje.
61 Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika H. Saugmandsgaarda Øea u predmetu Poljska / Parlament i Vijeće (C-401/19, EU:C:2021:613, t. 74. i navedenu sudsku praksu).
62 Vidjeti presudu od 29. srpnja 2019., Funke Medien NRW (C-469/17, EU:C:2019:623, t. 73. i navedenu sudsku praksu). Na temelju članka 52. stavka 3. Povelje, te dvije odredbe stoga treba shvatiti na način da imaju jednako značenje i barem jednaki opseg primjene, osim ako se pravom Unije ne pruža šira zaštita. Iz toga slijedi da članak 11. Povelje treba tumačiti s obzirom na članak 10. EKLJP-a i sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP).
63 Vidjeti u tom smislu presudu ESLJP-a od 1. prosinca 2015., Cengiz i dr. protiv Turske, CE:ECHR:2015:1201JUD004822610, t. 52. i navedenu sudsku praksu; te presudu ESLJP-a, od 23. lipnja 2020., Vladimir Kharitonov protiv Rusije, CE:ECHR:2020:0623JUD001079514, t. 33. i navedenu sudsku praksu. Te dvije presude navedene su u presudi u predmetu Poljska / Parlament i Vijeće, t. 46.
64 Vidjeti, među ostalim, presudu ESLJP-a od 1. prosinca 2015., Cengiz i dr. protiv Turske, CE:ECHR:2015:1201JUD004822610, t. 51. i 52.
65 Vidjeti, među ostalim, presudu od 27. ožujka 2014., UPC Telekabel Wien (C-314/12, EU:C:2014:192, t. 61. i navedenu sudsku praksu).
66 Naravno, to ne znači da je pravo reproduciranja manje važno od prava priopćavanja javnosti ili prava stavljanja na raspolaganje javnosti. Kao što sam to objasnio u odjeljku A ovog mišljenja, stavljanje zaštićenog sadržaja na raspolaganje javnosti putem interneta bez odobrenja relevantnog nositelja prava ili više njih dovodi do zasebnih povreda tih pojedinačnih prava.
67 Također vidjeti točku 42. ovog mišljenja.
68 Moje isticanje.
69 Vidjeti točku 91. ovog mišljenja.