1.

Ovaj se zahtjev za prethodnu odluku odnosi na tumačenje članka 6., članka 7. stavka 2. točke (g) i članka 7. stavka 3. Okvirne odluke Vijeća 2005/214/PUP od 24. veljače 2005. o primjeni načela uzajamnog priznavanja na novčane kazne ( 2 ), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. ( 3 ).

2.

Zahtjev je upućen u okviru postupka koji je pokrenuo Bezirkshauptmannschaft Neusiedl am See (upravno tijelo okruga Neusiedl am See, Austrija) (u daljnjem tekstu: BHM) kako bi ishodio priznavanje i izvršenje, u Bugarskoj, novčane kazne izrečene osobi BC u Austriji zbog neplaćanja cestarine.

3.

U skladu s člankom 6. Okvirne oduke 2005/214, nadležna tijela u državi izvršiteljici priznaju odluku koja im je dostavljena sukladno članku 4. te okvirne odluke bez daljnjih formalnosti i bez odgode poduzimaju sve potrebne mjere za njezino izvršenje, osim ako nadležno tijelo ne odluči uvažiti neki od razloga za nepriznavanje i neizvršenje iz članka 7. navedene okvirne odluke.

4.

Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji, Bugarska), sud koji je uputio zahtjev, namjerava primijeniti fakultativni razlog za nepriznavanje i neizvršenje naveden u članku 7. stavku 2. točki (g) Okvirne odluke 2005/214.

5.

U skladu s tom odredbom, nadležno tijelo države izvršiteljice može odbiti priznati ili izvršiti odluku kojom se određuje novčana kazna ako utvrdi, prema potvrdi iz članka 4., da dotična osoba nije u pismenom postupku, sukladno pravu države izdavateljice, obaviještena osobno ili preko svojeg zastupnika, ovlaštenog sukladno nacionalnom pravu, o svojem pravu da osporava odluku i rokovima za takav pravni lijek.

6.

Međutim, članak 7. stavak 3. Okvirne odluke 2005/214 određuje da se, prije donošenja odluke o nepriznavanju i neizvršenju odluke u cijelosti ili djelomično, na, među ostalim, toj osnovi, nadležno tijelo države izvršiteljice savjetuje na odgovarajući način s nadležnim tijelom države izdavateljice i, prema potrebi, traži da mu bez odgode dostavi sve potrebne informacije.

7.

Svojim pitanjima sud koji je uputio zahtjev od Suda traži da pojasni predmet i doseg te obveze savjetovanja kao i raspodjele nadležnosti između tijelâ države članice izdavateljice i države članice izvršiteljice.

8.

Dana 24. studenoga 2023. BHM je donio odluku kojom je osobi BC, bugarskom državljaninu, izrekao novčanu kaznu u iznosu od 350 eura (u daljnjem tekstu: odluka od 24. studenoga 2023.) zbog povrede više odredaba Bundesstrassen Mautgesetza 2002 (Zakon o cestarinama na saveznim cestama) ( 4 ), od 16. srpnja 2002. Ta je odluka postala pravomoćna 12. siječnja 2024.

9.

BHM se obratio Sofijskom gradskom sadu (Gradski sud u Sofiji) radi priznavanja i izvršenja odluke od 24. studenoga 2023., kao tijelu nadležnom za izvršenje na temelju Okvirne odluke 2005/214.

10.

Iz potvrde ( 5 ) priložene toj odluci, dostavljene tom sudu, proizlazi da se u pogledu predmeta vodio pisani postupak, da je, u skladu s austrijskim zakonodavstvom, osoba BC bila osobno ili preko njezina ovlaštenog zastupnika obaviještena o njezinu pravu da osporava odluku i rokovima za takav pravni lijek te da ona to nije učinila u za to predviđenom roku. Potvrdi je priložena odluka o od 24. studenoga 2023. na bugarskom i njemačkom jeziku u kojoj su bili navedeni povreda, izrečena novčana kazna, vrsta pravnog lijeka i rok za njegovo podnošenje, to jest dva tjedna. Iz teksta te odluke proizlazi da je ona poslana kako bi bila dostavljena osobi kojoj je izrečena kazna.

11.

Međutim, na navedenoj potvrdi također je stajao navod „bez dokaza o dostavi”.

12.

Sud koji je uputio zahtjev iz tog navoda zaključuje da nema dokaza da je odluka od 24. studenoga 2023. zaista dostavljena osobi BC. Usto, taj je sud prilikom postupka priznavanja i izvršenja te odluke utvrdio da je osoba bugarskim općinskim tijelima prijavila dvije adrese: „trajnu adresu”, to jest onu navedenu u potvrdi i navedenoj odluci te „trenutnu adresu”. Međutim, osoba BC nije bila dostupna ni na jednoj od tih dviju adresa, a nije bila ni u kontaktu s odvjetnikom koji joj je bio dodijeljen po službenoj dužnosti.

13.

Taj se odvjetnik protivi priznavanju i izvršenju odluke od 24. studenoga 2023., ističući osobito da ta odluka nije dostavljena osobi BC te da ta osoba nije mogla ostvarivati svoje pravo podnošenja pravnog lijeka protiv navedene odluke.

14.

Na temelju činjenice da nema dokaza da je osoba BC uredno obaviještena o odluci od 24. studenoga 2023. te utvrđenja suda koji je uputio da osoba BC ne živi na adresi na koju je ta odluka poslana taj sud smatra da je primjenjiv članak 7. stavak 2. točka (g) Okvirne odluke 2005/214. Naime, osoba BC nije bila osobno ili preko ovlaštenog zastupnika obaviještena o odluci od 24. studenoga 2023. i svojem pravu podnošenja pravnog lijeka protiv te odluke.

15.

Osim toga, nepostojanje informacija u potvrdi o stvarnoj dostavi te odluke isto tako implicira, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, da nije poštovan članak 20. stavak 3. te okvirne odluke ( 6 ) kad je riječ o pravu na informiranje o optužbama koje osoba kojoj je izrečena kazna ima na temelju članka 6. stavka 3. Direktive 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informiranje u kaznenom postupku ( 7 ), te kad je riječ o pravu na sudjelovanju u eventualnom sudskom postupku nakon pisanog dijela postupka koje osoba kojoj je izrečena kazna ima na temelju članka 8. stavka 6. Direktive (EU) 2016/343 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku ( 8 ).

16.

Međutim, s obzirom na to da je razlog za odbijanje naveden u članku 7. stavku 2. točki (g) Okvirne odluke 2005/214 fakultativan, sud koji je uputio zahtjev smatra da ima izbor između dvaju načina postupanja. Prvo, može odbiti priznati i izvršiti odluku od 24. studenoga 2023., čime bi se narušio mehanizam pravosudne suradnje u kaznenim stvarima i čime bi se davala prednost nekažnjavanju. Drugo, mogao bi priznati i izvršiti tu odluku, što bi povrijedilo prava koja osoba BC izvodi iz prava Unije.

17.

Sud koji je uputio zahtjev stoga se pita bi li bilo moguće postupiti na treći način kako bi se poštovali svi zaštićeni interesi tako da se najprije zajamči pravo osobe kojoj je izrečena kazna na podnošenje pravnog lijeka i osobno sudjelovanje u kasnijem postupku kao i da se zatim prizna odluka kojom se nameće novčana kazna ako ona nije poništena povodom pravnog lijeka koji je eventualno podnijela ta osoba.

18.

Konkretnije, taj sud predlaže suradnju s tijelom koje je donijelo tu odluku kako bi se osobi kojoj je izrečena kazna dodijelilo pravo na podnošenje pravnog lijeka, s obzirom da je ta osoba lišena tog prava zbog toga što joj navedena odluka nije stvarno dostavljena.

19.

U praksi, nadležno tijelo države članice izvršiteljice kontaktirat će nadležno tijelo države članice izdavateljice kako bi ga upitalo ima li, s obzirom na činjenicu da odluka kojom se određuje novčana kazna nije propisno dostavljena, osoba kojoj je izrečena kazna pravo podnijeti pravni lijek protiv te odluke bilo kao prvotna tužba ako to tijelo smatra da nije započeo teći rok za pravni lijek, bilo zbog povrata u prijašnje stanje.

20.

Kao prvo, u slučaju potvrdnog odgovora nadležnog tijela države članice izdavateljice u kojem je po potrebi, pobliže određen rok u kojem ta osoba može podnijeti pravni lijek, nadležno tijelo države članice izvršiteljice moći će, korištenjem svih sredstava koje mu njegovo nacionalno pravo stavlja na raspolaganje, uredno dostaviti navedenoj osobi odluku kojom se određuje novčana kazna, obavještavajući je o tom roku za podnošenje pravnog lijeka. Dakle, više neće biti primjenjiv razlog za nepriznavanje i neizvršenje predviđen člankom 7. stavkom 2. točkom (g) Okvirne odluke 2005/214.

21.

Nadležno tijelo države članice izvršiteljice moći će prekinuti postupak koji se pred njime vodi i čekati ishod pravnog lijeka koji je podnijela osoba kojoj je izrečena kazna. Ako ta osoba nije podnijela pravni lijek ili je on odbijen, to će dovesti do nestanka prepreke za priznavanje i izvršenje odluke kojom se određuje novčana kazna.

22.

Kao drugo, u slučaju da nadležno tijelo države članice izdavateljice nadležnom tijelu države članice izvršiteljice odgovori da više nema mogućnosti podnošenja pravnog lijeka, to tijelo može biti primorano primijeniti razlog za nepriznavanje i neizvršenje predviđen člankom 7. stavkom 2. točkom (g) Okvirne odluke 2005/214.

23.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, taj pristup doprinosi jačanju učinkovitosti suradnje između nadležnih tijela država članica te zaštiti prava koje osobe kojima su izrečene kazne izvode iz prava Unije. Takav je pristup isto tako usklađen s načelom međusobnog priznavanja ( 9 ).

24.

Taj sud pojašnjava da bugarsko pravo nalaže nadležnom tijelu države članice izvršiteljice da obavijesti osobu o kojoj je riječ o odluci kojom se određuje novčana kazna a zatim da je sasluša ( 10 ). Usto, bugarsko pravo omogućuje tom tijelu da zahtijeva dodatne informacije od tijela koje je donijelo tu odluku a pritom ne nameće ograničenja u pogledu dosega takvog zahtjeva ( 11 ). Usto, bugarsko pravo nameće nadležnom bugarskom sudu obvezu kontaktiranja tog tijela prije odbijanja priznanja odluke kojom se određuje novčana kazna ( 12 ).

25.

Osim toga, bugarsko pravo nadležnom bugarskom sudu nalaže da obavijesti osobu kojoj je izrečena kazna o njezinim pravima u okviru nacionalnog postupka priznavanja odluke kojom se nameće novčana kazna ( 13 ). Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da nije zamišljeno da se ta obveza primjenjuje na postupak izricanja kazne koji je već proveden u državi članici izdavateljici, ali smatra da je moguće tu obvezu široko tumačiti. Tako će na temelju izričitog zahtjeva tijela koje je donijelo odluku kojom se određuje novčana kazna, nadležno tijelo države članice izvršiteljice moći obavijestiti osobu kojoj je izrečena kazna o pravima kojima ona raspolaže u okviru postupka izdavanja te odluke, osobito o mogućnostima podnošenja pravnog lijeka protiv navedene odluke.

26.

Kako bi potkrijepio rješenje koje zastupa, sud koji je uputio zahtjev navodi sudsku praksu Suda iz koje proizlazi da se članku 6. Direktive 2012/13 ne protivi propis države članice na temelju kojeg dvotjedni rok za podnošenje prigovora protiv kaznenog rješenja počinje teći od njegove dostave zastupniku osobe na koju se rješenje odnosi pod uvjetom da ta osoba, od trenutka kada je saznala za to rješenje, ima na raspolaganju dvotjedni rok da podnese prigovor protiv tog rješenja, ako je to slučaj, nakon ili u okviru postupka povrata u prijašnje stanje ( 14 ). Naime, taj sud ističe da u toj situaciji osuđenik ima pravo zahtijevati i ishoditi povrat u prijašnje stanje. Prema mišljenju navedenog suda, mehanizam koji on predlaže mogao bi biti dovoljno učinkovit ako bi austrijska tijela smatrala da je moguće austrijsko pravo protumačiti na isti ili sličan način.

27.

Sud koji je uputio zahtjev usto pojašnjava da, u dijelu u kojem je Sud već naveo, kad je riječ o Direktivi 2012/13, da njome nisu uređeni oblici pod kojima informacije o optužbama moraju biti priopćene okrivljeniku ( 15 ), ništa se ne protivi tomu da nadležno tijelo države članice izvršenja pomogne nadležnom dijelu države članice izdavanja kad je riječ o obveznom priopćavanju informacija osoba kojoj je izrečena kazna.

28.

Sud je usto priznao da je okrivljenika moguće obavijestiti o optužbama samo u fazi izvršenja pravomoćne sudske odluke stavljanjem naglaska na pravo na obranu nakon te informacije ( 16 ).

29.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita se o tome je li uloga koju bi tako moglo imati nadležno tijelo države članice izvršiteljice u pružanju informacija osobi kojoj je izrečena kazna usklađena s Okvirnom odlukom 2005/214.

30.

Naime, taj sud ističe da ta okvirna odluka ne sadržava navode u tom smislu. Osobito, on utvrđuje da se postupak savjetovanja predviđen člankom 7. stavkom 3. navedene okvirne odluke odnosi na prikupljanje određenih informacija, a ne odnosi se na mjere namijenjene priopćavanju informacija koje se do tada nije dogodilo.

31.

U tim je okolnostima Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„Mogu li se obveza priznavanja iz članka 6. Okvirne odluke 2005/214, mogućnost savjetovanja iz članka 7. stavka 3. Okvirne odluke i načelo izbjegavanja nekažnjavanja tumačiti na način da tijelu nadležnom za izvršenje, ako ono utvrdi da postoji fakultativni razlog nepriznavanja i neizvršenja iz članka 7. stavka 2. točke (g) […] Okvirne odluke, daje ovlast da:

32.

Europska komisija podnijela je pisana očitovanja.

33.

Sud koji je uputio zahtjev mora donijeti odluku o priznavanju i izvršenju odluke kojom se određuje novčana kazna na temelju Okvirne odluke 2005/214. Taj sud polazi od utvrđenja u skladu s kojim se fakultativni razlog za nepriznavanje i neizvršenje predviđen člankom 7. stavkom 2. točkom (g) te okvirne odluke može primijeniti zbog proturječnih navoda u potvrdi iz članka 4. navedene okvirne odluke. Tako taj sud može bilo odbiti priznati i izvršiti tu odluku bilo priznati je i izvršiti unatoč tom utvrđenju.

34.

Prije donošenja odluke sud koji je uputio zahtjev ipak bi želio doznati može li se Okvirna odluka 2005/214 tumačiti na način da mu, kao nadležnom tijelu države članice izvršiteljice, omogućuju da ispravi pogrešku u dostavi odluke o kojoj je riječ, koja može dovesti do primjene fakultativnog razloga za nepriznavanje i neizvršenje predviđenog člankom 7. stavkom 2. točkom (g) te okvirne odluke. Taj se sud osobito pita o oblicima i dosegu pomoći koju on može pružiti nadležnom tijelu države članice izdavateljice kako bi taj razlog iščezao.

35.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita Sud da presudi treba li članak 6., članak 7. stavak 2. točku (g) i članak 7. stavak 3. Okvirne odluke 2005/214 tumačiti na način da se obveza savjetovanja s nadležnim tijelom države članice izdavateljice koju ima nadležno tijelo države članice izvršiteljice prije donošenja odluke o nepriznavanju i neizvršenju odluke kojom se utvrđuje novčana sankcija, u slučaju pisanog postupka, može odnositi na postojanje mogućnosti da osoba kojoj je izrečena kazna podnese pravni lijek protiv te odluke na temelju zakonodavstva države članice izdavateljice.

36.

Komisija smatra da je to pitanje hipotetsko i stoga nedopušteno. Ona smatra da je, na temelju članka 7. stavka 3. Okvirne odluke 2005/214, nadležno tijelo države članice izvršiteljice dužno savjetovati se s nadležnim tijelom države članice izdavateljice prije odlučivanja o nepriznavanju i neizvršenju odluke kojom se određuje novčana kazna. Sud koji je uputio zahtjev već je utvrdio postojanje razloga za nepriznavanje i neizvršenje iz članka 7. stavka 2. točke (g) te okvirne odluke, što nije smio napraviti jer se nije savjetovao s nadležnim tijelom države članice izdavateljice. To Komisiji budi sumnje u relevantnost prvog pitanja sve dok se nije savjetovalo s tim tijelom.

37.

U tom smislu iz sudske prakse Suda proizlazi da je u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova, uspostavljene u članku 267. UFEU‑a, isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja. Prema tome, kada se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je u pravilu dužan donijeti odluku ( 17 ).

38.

Iz toga slijedi da pitanja o tumačenju prava Unije koja nacionalni sud uputi u pravnom i činjeničnom okviru koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati uživaju pretpostavku relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da traženo tumačenje prava Unije nije ni u kakvoj vezi sa stvarnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, ako je pitanje hipotetske prirode ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima kako bi na koristan način odgovorio na pitanja koja su mu postavljena ( 18 ).

39.

U predmetnom slučaju čini mi se da iz objašnjenja koja sud koji je uputio zahtjev naveo u zahtjevu za prethodnu odluku jasno proizlazi da on svojim prvim pitanjem želi ishoditi pojašnjenja o predmetu i dosegu obveze savjetovanja s nadležnim tijelom države članice izdavateljice koja je predviđena člankom 7. stavkom 3. Okvirne odluke 2005/214 kako bi, nakon takvog savjetovanja, mogao zauzeti stav o eventualnoj primjeni razloga za nepriznavanje i neizvršenje iz članka 7. stavka 2. točke (g) te okvirne odluke. Stoga smatram da se to pitanje ne može smatrati nerelevantnim.

40.

Najprije valja podsjetiti na to da je, kao što to osobito proizlazi iz njezinih članaka 1. i 6. te iz uvodnih izjava 1. i 2., cilj Okvirne odluke 2005/214 uspostaviti učinkovit mehanizam prekograničnog priznavanja i izvršenja pravomoćnih odluka kojima se izriču novčane kazne fizičkoj ili pravnoj osobi zbog počinjenja jednog od kažnjivih djela navedenih u njezinu članku 5. ( 19 ).

41.

Naime, cilj je te okvirne odluke da se bez usklađivanja zakonodavstava država članica u području kaznenog prava jamči izvršenje novčanih kazni u tim državama zahvaljujući načelu uzajamnog priznavanja ( 20 ).

42.

Načelo uzajamnog priznavanja, na kojem se temelji struktura Okvirne odluke 2005/214, na temelju njezina članka 6. podrazumijeva da su države članice načelno dužne bez daljnjih formalnosti priznati odluku kojom se izriče novčana kazna koja je dostavljena u skladu s člankom 4. te okvirne odluke i bez odgode poduzeti sve potrebne mjere za njezino izvršenje, pri čemu se razlozi za odbijanje priznavanja ili izvršenja takve odluke moraju usko tumačiti ( 21 ).

43.

Kad je riječ o tim razlozima, članak 7. Okvirne odluke 2005/214 izričito navodi, u stavcima 1. i 2., razloge za nepriznavanje i neizvršenje odluka koje su obuhvaćene njezinim područjem primjene.

44.

Usto, u skladu s člankom 3. Okvirne odluke 2005/214, ona ne utječe na obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela utvrđenih člankom 6. UEU‑a. To je razlog zbog kojeg članak 20. stavak 3. te okvirne odluke također predviđa da nadležno tijelo države članice izvršiteljice može, u slučaju povrede temeljnih prava ili temeljnih pravnih načela iz članka 6. UEU‑a, odbiti priznavanje i izvršenje odluke kojom se izriče novčana kazna ( 22 ).

45.

Slijedom toga, kad potvrda iz članka 4. Okvirne odluke 2005/214, koja je priložena odluci o izricanju novčane kazne, ostavlja dvojbu jesu li temeljna prava ili temeljna pravna načela definirana u članku 6. UEU‑a mogla biti povrijeđena, nadležna tijela države članice izvršiteljice mogu odbiti priznavanje i izvršenje takve odluke zbog postojanja jednog od razloga za nepriznavanje i neizvršenje iz članka 7. stavaka 1. i 2. te okvirne odluke kao i na temelju njezina članka 20. stavka 3. ( 23 ).

46.

Tako se adresati odluke koja je obuhvaćena područjem primjene Okvirne odluke 2005/214 imaju pravo pozvati na temeljna prava iz, osobito, članka 47. drugog stavka i članka 48. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i tijela država članica moraju posljedično osigurati poštovanje tih prava ( 24 ).

47.

U svojem zahtjevu za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev stavlja naglasak na članak 7. stavak 2. točku (g) Okvirne odluke 2005/214, na temelju kojeg nadležno tijelo države izvršiteljice također može odbiti priznati ili izvršiti odluku, ako utvrdi da, prema potvrdi iz članka 4. dotična osoba nije u pismenom postupku, sukladno pravu države članice izdavateljice, obaviještena osobno ili preko svojeg zastupnika, ovlaštenog sukladno nacionalnom pravu, o svojem pravu da osporava odluku i rokovima za takav pravni lijek.

48.

Sud ističe da Okvirna odluka 2005/214 ne predviđa konkretan način na koji adresat odluke – u smislu članka 1. točke (a) te okvirne odluke – kojom mu se izriče novčana kazna treba o njoj biti obaviješten ( 25 ). Prema mišljenju Suda, upućujući tako na zakonodavstvo država članica, zakonodavac Unije prepustio im je da odluče na koji će način dotičnu osobu obavijestiti o njezinu pravu da ospori odluku, o roku za takav pravni lijek i o trenutku od kojeg taj rok počinje teći, pod uvjetom da je obavijest učinkovita i da je zajamčeno poštovanje prava na djelotvornu sudsku zaštitu i ostvarivanje prava obrane ( 26 ).

49.

U tom kontekstu Sud podsjeća na to da poštovanje prava na djelotvornu sudsku zaštitu zahtijeva ne samo osiguravanje stvarnog i učinkovitog primitka odluka, odnosno njihove dostave njihovim adresatima, nego i da im takva dostava omogući da se potanko upoznaju s razlozima na kojima se temelji odluka koja se na njih odnosi kao i s pravnim sredstvima protiv takve odluke i rokom određenim u tu svrhu, kako bi mogli djelotvorno braniti svoja prava i odlučiti, uz potpuno poznavanje činjenica, ima li svrhe sudski osporavati navedenu odluku ( 27 ).

50.

U slučaju dvojbi koje, kao u ovom predmetu, mogu proizaći iz navoda u potvrdi predviđenoj člankom 4. Okvirne odluke 2005/214 koji mogu biti proturječni, zadaća je nadležnog tijela države članice izvršiteljice da, s obzirom na okolnosti slučaja, provjeri je li zainteresirana osoba stvarno bila obaviještena, u skladu sa zakonodavstvom države članice izdavateljice, o svojem pravu na podnošenje pravnog lijeka i roku za podnošenje takvog lijeka ( 28 ). Ono to treba provjeriti kod nadležnog tijela države članice izdavateljice u skladu s postupkom predviđenim člankom 7. stavkom 3. te okvirne odluke.

51.

S tim u vezi, podsjećam na to da ta odredba predviđa da, u slučajevima predviđenima, među ostalim, člankom 7. stavkom 2. točkom (g) Okvirne odluke 2005/214, prije donošenja odluke o nepriznavanju i neizvršenju odluke kojom se utvrđuje novčana kazna, nadležno tijelo države članice izvršenja savjetuje se na odgovarajući način s nadležnim tijelom države članice izdavateljice i, prema potrebi, traži da mu bez odgode dostavi sve potrebne informacije. Kako bi se osigurao korisni učinak te okvirne odluke, a posebno poštovanje temeljnih prava, tijelo države članice izdavateljice dužno je dostaviti te informacije ( 29 ).

52.

U okviru ovog predmeta obveza savjetovanja s nadležnim tijelom države članice izdavateljice, koju mora ispuniti nadležno tijelo države članice izvršiteljice kada namjerava odbiti priznavanje i izvršenje odluke kojom se određuje novčana kazna, mora se odnositi na dobivanje elemenata na temelju kojih se mogu odagnati dvojbe o tome je li ta odluka stvarno dostavljena u skladu s nacionalnim zakonodavstvom države članice izdavateljice uz navod postojanja prava podnošenja pravnog lijeka i roka za njegovo podnošenje.

53.

Naime, kako bi se smatralo da je osoba kojoj je izrečena kazna mogla podnijeti pravni lijek protiv odluke kojom joj se izriče novčana kazna, ta osoba mora biti upoznata sa sadržajem te odluke, što pretpostavlja da joj je ona bila uredno dostavljena.

54.

Usto ističem da, za potrebe definiranja „odluka”, članak 1. točka (a) Okvirne odluke 2005/214 upućuje osobito na „konačn[u] odluk[u] kojom se nalaže plaćanje novčane kazne fizičkoj ili pravnoj osobi” ( 30 ). Okolnost da ta odredba zahtijeva „pravomoćnost” odluke kojom se određuje novčana kazna naglašava osobitu važnost pripisanu nepobojnosti te odluke. To očito isključuje odluke protiv kojih je podnesen ili bi mogao biti podnesen pravni lijek ( 31 ).

55.

Uvjet pravomoćnosti odluke kojom se određuje novčana kazna stoga mora biti ispunjen kako bi ta odluka mogla biti priznata i izvršena u državi članici izvršiteljici ( 32 ). Dakle, u trenutku kada nadležno tijelo države članice izdavateljice podnese zahtjev za priznavanje i izvršenje takve odluke, osoba kojoj je izrečena kazna više ne smije imati mogućnost podnošenja pravnog lijeka protiv te odluke.

56.

Ističem da, ovisno o tome što predviđa zakonodavstvo države članice izdavateljice, neobavještavanje osobe kojoj je izrečena kazna o njezinu pravu na podnošenje pravnog lijeka protiv odluke kojom joj se izriče novčana kazna i roku za podnošenje tog pravnog lijeka može dovesti u pitanje pravomoćnost te odluke u dijelu u kojem je toj osobi mogla biti priznata mogućnost podnošenja pravnog lijeka protiv navedene odluke od trenutka kada se upoznala s tom informacijom, po potrebi, nakon zahtjeva za povrat u prijašnje stanje. Naime, valja pojasniti da je predmet takvog zahtjeva, za koji su isključivo nadležna tijela države članice izdavateljice, taj da se navedenoj osobi ponovno omogući da podnese pravni lijek nakon isteka roka predviđenog zakonom za ostvarenje tog prava ( 33 ).

57.

S obzirom na povezanost s uvjetom pravomoćnosti odluke kojom se određuje novčana kazna, smatram da se nadležno tijelo države članice izvršiteljice mora moći savjetovati s nadležnim tijelom države članice izdavateljice o tome.

58.

Stoga predlažem Sudu da na prvo prethodno pitanje odgovori na način da članak 6., članak 7. stavak 2. točku (g) i članak 7. stavak 3. Okvirne odluke 2005/214 treba tumačiti na način da se obveza savjetovanja s nadležnim tijelom države članice izdavateljice koju ima nadležno tijelo države članice izvršiteljice prije donošenja odluke o nepriznavanju i neizvršenju odluke kojom se utvrđuje novčana sankcija, u slučaju pisanog postupka, može odnositi na postojanje mogućnosti da osoba kojoj je izrečena kazna podnese pravni lijek protiv te odluke na temelju zakonodavstva države članice izdavateljice.

59.

Tim pitanjima, za koja smatram da ih valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita Sud da presudi treba li članak 6., članak 7. stavak 2. točku (g) i članak 7. stavak 3. Okvirne odluke 2005/214 tumačiti na način da je – ako iz savjetovanja s nadležnim tijelom države članice izdavateljice proizlazi, s jedne strane, da odluka kojom se utvrđuje novčana kazna u slučaju pisanog postupka nije dostavljena u skladu sa zakonodavstvom te države članice s navodom o pravu na podnošenje pravnog lijeka te roku podnošenja tog pravnog lijeka i, s druge strane, da osoba kojoj je izrečena kazna još uvijek na temelju zakonodavstva navedene države članice, može podnijeti pravni lijek protiv te odluke od trenutka u kojem je za nju saznala – nadležno tijelo države članice izvršiteljice ovlašteno dostaviti navedenu odluku toj osobi obavještavajući je o njezinu pravu na podnošenje pravnog lijeka i roku za podnošenje tog pravnog lijeka kao i prekinuti postupak priznavanja i izvršenja te odluke do ishoda eventualnog pravnog lijeka podnesenog protiv nje.

60.

Sud koji je uputio zahtjev bi dakle želio doznati može li se Okvirna odluka 2005/214 tumačiti na način da nadležnom tijelu države članice izvršiteljice omogućuje da ispravi pogrešku u dostavi odluke kojom se određuje novčana kazna, koja može dovesti do toga da se to tijelo pozove na razlog za nepriznavanje i neizvršenje predviđen člankom 7. stavkom 2. točkom (g) te okvirne odluke. U cilju reguliranja situacije na koje se odnosi ova odredba, u kojoj osoba kojoj je izrečena kazna nije obaviještena o svojem pravu na podnošenje pravnog lijeka i roku za njegovo podnošenje, taj sud želi doznati, osobito, može li i u kojoj mjeri u tom smislu pružiti pomoć nadležnom tijelu države članice izdavateljice.

61.

Ukratko, navedeni sud želi doznati koju ulogu on može imati, kao nadležno tijelo države članice izvršiteljice, kako bi osobu kojoj je izrečena kazna obavijestio o njezinu pravu na podnošenje pravnog lijeka i roku za podnošenje tog pravnog lijeka kada su početne informacije, kako su bile navedene u potvrdi predviđenoj člankom 4. Okvirne odluke 2005/214, bile manjkave.

62.

Najprije podsjećam na to da, s obzirom na moguću provedbu razloga za nepriznavanje i neizvršenje predviđenog člankom 7. stavkom 2. točkom (g) Okvirne odluke 2005/214, svrha savjetovanja nametnutog člankom 7. stavkom 3. te okvirne odluke jest omogućiti nadležnom tijelu države članice izvršiteljice da provjeri, s obzirom na okolnosti slučaja i dvojbe nastale zbog navoda u potvrdi, je li zainteresirana osoba stvarno obaviještena u skladu sa zakonodavstvom države članice izdavateljice, o svojem pravu podnošenja pravnog lijeka i roku za njegovo podnošenje. Stoga je nadležno tijelo države članice izdavateljice dužno nadležnom tijelu države članice izvršiteljice pružiti potrebne informacije s tim u vezi.

63.

Ako se na temelju prikupljenih informacija mogu otkloniti dvojbe koje su nastale zbog navoda sadržanih u potvrdi, nadležno tijelo države članice izvršiteljice neće se moći pozvati na razlog za nepriznavanje i neizvršenje predviđen člankom 7. stavkom 2. točkom (g) Okvirne odluke 2005/214. U skladu s načelom uzajamnog priznavanja koje je temelj strukture Okvirne odluke, to je tijelo dužno bez ikakvih drugih formalnosti priznati odluku kojom se izriče novčana kazna, a koja je dostavljena u skladu s člankom 4. navedene okvirne odluke te mora bez odgode poduzeti sve mjere potrebne za njezino izvršenje ( 34 ).

64.

U predmetnom slučaju podsjećam na to da, prema tvrdnjama suda koji je uputio zahtjev, iz potvrde previđene člankom 4. Okvirne odluke 2005/214, dostavljene nadležnom tijelu države članice izvršiteljice proizlazi da je, u skladu s austrijskim zakonodavstvom, osoba BC bila obaviještena osobno ili preko ovlaštenog zastupnika po njezinu pravu na podnošenje pravnog lijeka i roku za njegovo podnošenje i da ona nije podnijela pravni lijek u za to previđenom roku. Toj je potvrdi priložena odluka od 24. studenoga 2023. na njemačkom i bugarskom jeziku, u kojoj su navedeni povreda, izrečena novčana kazna, vrsta pravnog lijeka i rok za njegovo podnošenje, to jest dva tjedna. Usto, iz teksta odluke proizlazi da je ona poslana kako bi bila dostavljena osobi kojoj je izrečena kazna. S obzirom na te elemente i u skladu s načelom uzajamnog priznavanja, smatram da bi nadležno tijelo države članice izvršiteljice trebalo pretpostaviti da je osoba kojoj je izrečena kazna obaviještena o njezinu pravu na podnošenje pravnog lijeka i roku za njegovo podnošenje tako da ne bi bio primjenjiv razlog za nepriznavanje i neizvršenje predviđen člankom 7. stavkom 2. točkom (g) te okvirne odluke, osim ako se ne dokaže suprotno.

65.

Suprotno tomu, ako savjetovanje s nadležnim tijelom države članice izdavateljice potvrdi dvojbe nadležnog tijela države članice izvršiteljice i tako pokaže da odluka kojom se utvrđuje novčana kazna nije dostavljena u skladu sa zakonodavstvom države članice izdavateljice s naznakom prava na podnošenje pravnog lijeka i roka za njegovo podnošenje, to tijelo tada ima, na temelju članka 7. stavka 2. točke (g) Okvirne odluke 2005/214, ovlast odbiti priznati i izvršiti tu odluku.

66.

U slučaju da se savjetovanjem s nadležnim tijelom države članice izdavateljice otkrije i da bi osobi kojoj je izrečena novčana kazna mogla biti priznata mogućnost podnošenja pravnog lijeka protiv odluke kojom joj se izriče novčana kazna od trenutka kada sazna za tu odluku, ako je potrebno nakon podnošenja zahtjeva za povrat u prijašnje stanje, to je tijelo nadležno za reguliranje situacije, ako je to potrebno ( 35 ).

67.

Kao što je Komisija pravilno istaknula u svojim pisanim očitovanjima, ništa u Okvirnoj odluci 2005/214 ne upućuje na to da ona nadležnom tijelu države članice izvršiteljice daje ovlast uplitanja u dostavu informacija osobi kojoj je izrečena kazna a koje se tiču njezina prava na podnošenje pravnog lijeka kako bi ispravila to što te informacije nije dostavilo nadležno tijelo države članice izdavateljice.

68.

Nadležno tijelo države članice izvršiteljice stoga ne smije zadirati u nadležnosti nadležnog tijela države članice izdavateljice. Nakon što je prvonavedeno tijelo zatražilo informacije na temelju članka 7. stavka 3. Okvirne odluke 2005/214, to je drugo tijelo dužno ispraviti, po potrebi neobavještavanje osobe kojoj je odlukom izrečena novčana kazna o njezinu pravu na podnošenje pravnog lijeka i roku za njegovo podnošenje.

69.

S tim u vezi, iz samog teksta članka 7. stavka 2. točke (g) Okvirne odluke 2005/214 proizlazi da obavještavanje osobe kojoj je izrečena kazna o njezinu pravu na podnošenje pravnog lijeka i roku za njegovo podnošenje mora biti izvršeno sukladno pravu države izdavateljice. To upućivanje na zakonodavstvo države članice izdavateljice odražava činjenicu da to obavještavanje treba obaviti nadležno tijelo države članice izdavateljice, u skladu s njegovim vlastitim zakonodavstvom. Stoga tu fazu postupka izricanja kazne, koji je uređen zakonodavstvom države članice izdavateljice, valja razlikovati od faze postupka izvršenja oduke kojom se određuje novčana kazna koji je, kako je navedeno u članku 9. te okvirne odluke, uređen zakonodavstvom države članice izvršiteljice. U skladu s raspodjelom nadležnosti između nadležnih tijela tih dviju država članica, nadležno tijelo države članice izvršiteljice nema nikakvu nadležnost zamjene nadležnog tijela države članice izdavateljice tako da ono samo obavijesti osobu kojoj je izrečena kazna o njezinu pravu na podnošenje pravnog lijeka i roku za njegovo podnošenje.

70.

Dodajem da, u slučaju o kojem govori sud koji je uputio zahtjev – to jest onomu u kojem bi osoba kojoj je izrečena kazna, na temelju prava države članice izdavateljice, imala novo pravo na podnošenje pravnog lijeka od trenutka kada je stvarno saznala za odluku kojom joj se izriče novčana kazna te bi iskoristila to pravo – priznavanje i izvršenje te odluke doveli bi do novog postupka koji bi zahtijevao slanje nove potvrde koja sadržava ažurirane informacije. To isključuje rješenje koje je predložio taj sud, a koje se sastoji u prekidu postupka priznavanja i izvršenja te odluke do ishoda eventualnog pravnog lijeka podnesenog protiv nje.

71.

Smatram da iz toga slijedi, suprotno onomu što predlaže sud koji je uputio zahtjev, da nadležno tijelo države članice izvršiteljice nije ovlašteno, na temelju Okvirne odluke 2005/214, osobi kojoj je izrečena kazna dostaviti odluku kojom joj se izriče novčana kazna obavještavajući je o njezinu pravu na podnošenje pravnog lijeka i roku za njegovo podnošenje te prekinuti postupak priznavanja i izvršenja te odluke do ishoda eventualnog pravnog lijeka podnesenog protiv nje.

72.

Naposljetku, pojašnjavam da, unatoč nedostatku ovlaštenja nadležnog tijela države članice izvršiteljice za postupanje kao što je ono opisano u prethodnoj točki ovog mišljenja, u skladu je s ciljem jačanja uzajamnog priznavanja odluka kojima se određuju novčane kazne da se suradnja između tijela te države članice i tijela države članice izdavateljice nastavi ako je to potrebno kako bi osoba kojoj je izrečena kazna mogla stvarno raspolagati potrebnim informacijama. S obzirom na to, nadležna tijela države članice izdavateljice mogla bi zatražiti pomoć od nadležnih tijela države članice izvršiteljice, osobito ako se ta osoba nalazi na državnom području potonje ( 36 ).

73.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji, Bugarska) odgovori na sljedeći način:

Članak 6., članak 7. stavak 2. točku (g) i članak 7. stavak 3. Okvirne odluke Vijeća 2005/214/PUP od 24. veljače 2005. o primjeni načela uzajamnog priznavanja na novčane kazne, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009.,

treba tumačiti na način da: