MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

MANUELA CAMPOSA SÁNCHEZ‑BORDONE

od 5. lipnja 2025. ( 1 )

Predmet C‑345/24

Autorità per le Garanzie nelle Comunicazioni (AGCOM),

protiv

BRT SpA,

Federazione Italiana Trasportatori (FEDIT),

Associazione Italiana dei Corrieri Aerei Internazionali (AICAI),

DHL Express (Italy) Srl,

TNT Global Express Srl,

Fedex Express Italy Srl,

United Parcel Service Italia Srl,

Amazon Italia Transport Srl,

Amazon Italia Logistica Srl,

Amazon EU Sàrl,

uz sudjelovanje:

Amazon Italia Transport Srl,

Amazon Italia Logistica Srl

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Usluge dostave paketa – Direktiva 97/67/EZ – Članci 22. i 22.a – Uredba (EU) 2018/644 – Članak 4. – Nametanje obveza dostave informacija – Pravna osnova – Granice – Načelo proporcionalnosti”

1.

Autorità per le Garanzie nelle Comunicazioni (Regulatorno tijelo za komunikacije, Italija) ( 2 ) je tijekom 2022. poduzećima koja pružaju usluge dostave paketa u Italiji nametnuo niz obveza dostave informacija.

2.

Neka od tih poduzeća pobijala su AGCOM‑ovu odluku pred prvostupanjskim sudom, koji je prihvatio njihove tužbe. AGCOM je podnio žalbu protiv prvostupanjskih presuda Consigliju di Stato (Državno vijeće, Italija), koji Sud u bitnome pita:

Nalazi li se pravna osnova koja dopušta nametanje obveza dostave informacija u Uredbi (EU) 2018/644 ( 3 ) ili u Direktivi 97/67/EZ ( 4 ). Ako se nalazi u Uredbi 2018/644, taj sud dvoji o valjanosti njezina područja primjene.

U kojim granicama NRT može zahtijevati ispunjenje takvih obveza.

I. Pravni okvir

A.   Pravo Unije

1. Direktiva 97/67

3.

Članak 2. propisuje:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

1.

poštanske usluge: usluge koje uključuju prikupljanje, razvrstavanje, prijevoz i dostavu poštanskih pošiljaka;

1.a

pružatelj poštanskih usluga: poduzeće koje pruža jednu ili više poštanskih usluga;

[…]”.

4.

Članak 3. stavak 7. određuje:

„Univerzalne poštanske usluge definirane u ovom članku obuhvaćaju i nacionalne i međunarodne usluge.”

5.

Članak 22. stavak 2. prvi podstavak glasi:

„[NRT‑ovi] imaju posebnu zadaću osigurati poštovanje obveza koje proizlaze iz ove Direktive, posebno uspostavljanjem nadzornih i regulatornih postupaka za pružanje univerzalne usluge. On[i] mogu biti zadužen[i] i za osiguranje poštovanja propisa [o] tržišnom natjecanju u poštanskom sektoru.”

6.

Članak 22.a određuje:

„1.   Države članice osiguravaju da pružatelji poštanskih usluga dostave sve informacije, posebno [NRT‑ovima], uključujući financijske informacije i informacije o davanju univerzalne usluge, i to za sljedeće potrebe:

(a)

kako bi [NRT] osigura[…]o sukladnost s odredbama ove Direktive ili odlukama donesenima u skladu s ovom Direktivom;

(b)

za jasno određene statističke potrebe.

2.   […] Informacije koje zahtjeva [NRT] moraju biti proporcionalne s obavljanjem njegovih zadataka. […]

[…]”.

2. Uredba 2018/644

7.

U skladu s njezinom trinaestom uvodnom izjavom:

„Poštanske usluge trenutačno su uređene Direktivom [97/67]. Ovom se Uredbom […] nadopunjuju, u pogledu usluga prekogranične dostave paketa, pravila iz Direktive [97/67] […].”

8.

Članak 2. („Definicije”) ( 5 ), točka 3. određuje da „‚pružatelj usluge dostave paketa’ znači poduzeće koje pruža jednu ili više usluga dostave paketa; uz izuzetak poduzeća s nastanom u samo jednoj državi članici koja samo pružaju usluge domaće dostave paketa u okviru kupoprodajnog ugovora te u okviru tog ugovora osobno dostavljaju ugovorenu robu korisniku”.

9.

Članak 4. (Pružanje informacija) glasi:

„[…]

3.   Svi pružatelji usluga dostave paketa dostavljaju do 30. lipnja svake kalendarske godine [NRT‑u] države članice u kojoj imaju poslovni nastan sljedeće informacije, osim ako ih je [NRT] već zatraži[…]o i dobi[…]o:

(a)

godišnji promet u pogledu usluga dostave paketa za prethodnu kalendarsku godinu u državi članici u kojoj ima poslovni nastan podijeljen prema uslugama koje se odnose na domaću, dolaznu i odlaznu prekograničnu dostavu paketa;

(b)

broj osoba koje rade za njega a koje su u prethodnoj kalendarskoj godini sudjelovale u pružanju usluga dostave paketa u državi članici u kojoj ima poslovni nastan, uključujući raščlambu u kojoj se može vidjeti broj osoba prema vrsti radnog statusa zaposlenika, posebno broj osoba zaposlenih na puno radno vrijeme, na nepuno radno vrijeme, privremeno zaposlenih radnika i samozaposlenih radnika;

(c)

broj paketa obrađenih u prethodnoj kalendarskoj godini u državi članici u kojoj ima poslovni nastan podijeljen na domaće, dolazne i odlazne prekogranične pakete;

(d)

imena podugovaratelja zajedno sa svim informacijama koje imaju o tipu i funkcioniranju podugovorenih usluga dostave paketa;

(e)

ako je moguće, svaki javno dostupan cjenik za usluge dostave paketa koji je na snazi 1. siječnja svake kalendarske godine.

[…]

5.   [NRT‑ovi] mogu odrediti zahtjeve za informacije povrh onih navedenih u stavcima 1. i 3. pod uvjetom da su oni nužni i proporcionalni.

6.   Stavci od 1. do 5. ne primjenjuju se ni na jednog pružatelja usluge dostave paketa koji je u prethodnoj kalendarskoj godini u prosjeku imao manje od 50 osoba koje su za njega radile i koje su sudjelovale u pružanju usluga dostave paketa u državi članici u kojoj pružatelj ima poslovni nastan, osim ako taj pružatelj ima poslovni nastan u više država članica. [NRT] u prag od 50 osoba može uključiti osobe koje rade za podugovaratelja pružatelja usluge dostave paketa.

7.   Neovisno o stavku 6., [NRT] može zatražiti da mu na temelju stavaka od 1. do 5. informacije dostavi bilo koji pružatelj usluge dostave paketa koji je tijekom prethodne kalendarske godine u prosjeku zapošljavao između 25 i 49 osoba ako je to potrebno zbog posebnosti dotične države članice i uz uvjet da je to nužno i proporcionalno kako bi se osigurala sukladnost s ovom Uredbom.”

10.

Članak 5. („Transparentnost prekograničnih tarifa”), stavak 1. određuje:

„Svi pružatelji usluga prekogranične dostave paketa, osim onih koji su izuzeti člankom 4. stavcima 6. i 7., dostavljaju [NRT‑ovima] države članice u kojoj imaju poslovni nastan javni popis tarifa koji se primjenjuje od 1. siječnja svake kalendarske godine na dostavu pojedinačnih poštanskih pošiljki, osim pismovnih pošiljaka, obuhvaćenih kategorijama navedenima u Prilogu. Te se informacije dostavljaju do 31. siječnja svake kalendarske godine.”

11.

Članak 6. („Ocjenjivanje prekograničnih tarifa koje se naplaćuju po pojedinačnoj pošiljci”) glasi:

„1.   [NRT] na temelju javnih popisa tarifa dobivenih u skladu s člankom 5., za svaku pojedinačnu poštansku pošiljku navedenu u Prilogu, utvrđuje prekogranične tarife pružatelja usluga dostave paketa koji potječe iz njegove države članice i na koje se primjenjuje obveza pružanja univerzalne usluge, a za koje [NRT] objektivno smatra da ih je potrebno ocijeniti.

2.   [NRT] objektivno ocjenjuje, u skladu s načelima iz članka 12. Direktive [97/67], prekogranične tarife utvrđene stavkom 1. kako bi se utvrdile one prekogranične tarife koje smatra neopravdano visokima. U toj ocjeni [NRT] posebno uzima u obzir sljedeće elemente:

(a)

domaće i sve druge relevantne tarife za usporedive usluge dostave paketa u polaznoj državi članici i odredišnoj državi članici;

[…].”

B.   Nacionalno pravo. Zakonodavna uredba br. 261 od 22. srpnja 1999. ( 6 )

12.

U skladu s člankom 2. stavkom 4. NRT za poštanski sektor:

„[…] potpuno neovisan kad je riječ o donošenju ocjena i odluka, obavlja sljedeće zadaće:

a)

regulaciju poštanskih tržišta;

[…]

d)

donošenje regulatornih akata u području pristupa poštanskoj mreži i povezanim uslugama, određivanje tarifa reguliranih sektora i poticanje natjecanja na poštanskim tržištima;

e)

provođenje aktivnosti praćenja, kontrole i provjere ispunjavanja kriterija kvalitete poštanske usluge, uključujući preko trećih osoba;

f)

nadzor […] nad ispunjavanjem obveza nametnutih pružatelju univerzalne usluge i obveza koje proizlaze iz dozvola i ovlaštenja, osobito kad je riječ o općim uvjetima pružanja poštanskih usluga;

g)

analizu i praćenje poštanskih tržišta, osobito kad je riječ o cijeni usluga, uključujući osnivanje promatračke skupine u tu svrhu.”

13.

Članak 14 bis gotovo je istovjetan članku 22.a Direktive 97/67.

II. Činjenice, sporovi i prethodna pitanja

14.

U skladu s odlukom kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ( 7 )„Odlukom br. 94/22/CONS od 31. ožujka 2022., naslovljenom ‚Regulatorne obveze na tržištu usluga dostava paketa’, AGCOM je nametnuo određene (simetrične) obveze dostave informacija poduzećima koja posluju na tržištu usluga dostave malih ili velikih paketa kako bi se povećala razina nadzora nad uvjetima pružanja usluga, ugovornim uvjetima koji uređuju odnose između poduzeća sudjeluju u različitim fazama pružanja usluge i nad radnim uvjetima, povrh kojih je nametnuo i određene (asimetrične) posebne obveze dostave informacija koje AGCOM odlučio nametnuti samo Amazonu zbog žarišnih točaka uočenih prilikom ispitivanja tržišta usluga dostave paketa”.

15.

Dakle, Odluka br. 94/22/CONS uključuje:

Opće obveze dostave informacija koje se odnose na operatore ovlaštene za pružanje javnosti usluga dostave poštanskih paketa koje imaju određena obilježja ( 8 ) (članak 1.).

Posebne obveze dostave informacija koje se odnose na Amazon, a postoje povrh općih obveza (članak 2.).

16.

Kad je riječ o prvoj kategoriji operatora, AGCOM je od njih zahtijevao da jednom godišnje dostave:

a)

informacije o ekonomskim uvjetima usluga koje se pružaju javnosti;

b)

referentne ekonomske uvjete (prosječne cijene) za pojedine skupine profesionalnih klijenata koji su određeni s obzirom na godišnji promet;

c)

važeće ugovore koji uređuju njihove ekonomske odnose s poduzećima iz sektora koja doprinose pružanju poštanske usluge;

d)

izjavu o poštovanju radnih uvjeta kad je riječ o svim osobama koje sudjeluju u pružanju usluge na bilo kojoj organizacijskoj razini mreže;

e)

standardizirane obrasce ugovora koje koriste u pogledu zaposlenika različitih kategorija pojedine organizacijske razine.

17.

Što se tiče posebnih obveza pružanja usluga nametnutih Amazonu, AGCOM je od tog poduzeća tražio da mu dostavi:

a)

prosječnu cijenu koju naplaćuje trgovcima na malo (retailer) koji sudjeluju u Amazonovu programu Logistika (pod nazivom „FBA”) za uslugu distribucije;

b)

prosječnu jediničnu cijenu koju plaća „Delivery Service Partner” (DSP) za uslugu distribucije, i

c)

prosječnu jediničnu cijenu koju plaća operatorima dostave paketa za uslugu distribucije.

18.

Četirima zasebnim tužbama su društva Associazione Italiana dei Corrieri Aerei Internazionali (AICAI), DHL Express Italy Srl, TNT Global Express Srl, Fedex Express Italy Srl i United Parcel Service Italia Srl; BRT SpA; Federazione Italiana Trasportatori (FEDIT) (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: različiti operatori Amazona) i Amazon Italia Transport Srl, Amazon Italia Logistica Srl i Amazon EU Sàrl (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: Amazon) podnijeli tužbu protiv Odluke br. 94/22/CONS Tribunaleu Amministrativo Regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij, Italija; u daljnjem tekstu: TAR Lazio).

19.

TAR Lazio je četirima različitim presudama prihvatio te četiri tužbe i poništio pobijanu odluku.

Kad je riječ o različitim operatorima Amazona, TAR Lazio je, kako proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, „istaknuo, kao prvo, nedostatno obrazloženje Odluke [br. 94/22/CONS]. Konkretno, AGCOM je uveo obveze dostave informacija u sektore B2B (‚business‑to‑business’), u kojima provedena istraga nije otkrila probleme koji bi opravdali regulatornu intervenciju. Za razliku od toga, uočeni su problema prije svega (ili isključivo) u sektoru B2C (‚business‑to‑consumer’)”.

Što se tiče posebnih obveza dostave informacija nametnutih Amazonu, TAR Lazio je prihvatio tužbu jer nije postojala „sigurna” pravna osnova.

20.

AGCOM je podnio tužbu protiv prvostupanjske presude Consigliu di Stato (Državno vijeće), koji Sudu upućuje četiri prethodna pitanja, od kojih navodim prvo, drugo i četvrto ( 9 ), u sljedećem sadržaju:

„1.

Primjenjuje li se Uredba [2018/644], kad je riječ o prikupljanju informacija, kao takva samo na pružatelje usluga prekogranične dostave ili pak općenito na sve pružatelje usluga dostave paketa, osim ako iz pojedinačnih odredbi ne proizlaze posebna isključenja?

2.

U slučaju odgovora u prvonavedenom smislu, postoji li u Direktivi [97/67] ili pak u takozvanim ‚implicitnim ovlastima’ pravna osnova koja [NRT‑ovima] u svakom slučaju omogućuje da i pružateljima usluga dostave paketa koje nisu prekogranične nalože opće obveze dostave informacija?

[…]

4.

U kojim granicama (također s gledišta nužnosti i proporcionalnosti) [NRT] može pružateljima usluga dostave paketa naložiti obveze dostave informacija i, konkretno, mogu li se naložiti simetrične obveze dostave informacija koje se odnose na:

i.

uvjete koji se primjenjuju na različite vrste klijenata;

ii.

ugovore kojima se uređuju odnosi između pojedinačnog poduzeća koje pruža uslugu dostave paketa i poduzeća koja na različite načine, ovisno o posebnostima sektora, doprinose pružanju navedene usluge;

iii.

ekonomske uvjete i sudsku zaštitu koji se priznaju radnicima koji su na različitim osnovama zaposleni radi pružanja usluge?”

III. Postupak pred Sudom

21.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 10. svibnja 2024.

22.

AICAI i drugi, Amazon, BRT, FEDIT, talijanska vlada, Europski parlament, Vijeće Europske unije i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja. Svi oni su sudjelovali na raspravi održanoj 26. ožujka 2025.

23.

U skladu s uputom Suda, u ovom mišljenju neću se osvrnuti na treće prethodno pitanje.

IV. Analiza

A.   Prvo prethodno pitanje

24.

Sud koji je uputio zahtjev želi doznati primjenjuje li se Uredba 2018/644, „kad je riječ o prikupljanju informacija, kao takva samo na pružatelje usluga prekogranične dostave ili pak općenito na sve pružatelje usluga dostave paketa, osim ako iz pojedinačnih odredbi ne proizlaze posebna isključenja”.

1. Relevantnost pitanja

25.

Amazon smatra da je pitanje bespredmetno jer u glavnom postupku nije riječ o primjenjivosti Uredbe 2018/644 na usluge prekogranične dostave paketa. Prema njegovu mišljenju, ono bi se trebalo preoblikovati tako da znači može li Uredba 2018/644 „predstavljati odgovarajuću pravnu osnovu na temelju koje NRT‑ovi mogu nametnuti dodatne obveze dostave informacija o pitanjima koja nisu prekogranična” ( 10 ).

26.

Zadaća je suda koji je uputio zahtjev, a ne stranaka u postupku, ocijeniti nužnost pitanja koja on upućuje Sudu kao i odrediti njihov sadržaj ( 11 ).

27.

Consiglio di Stato (Državno vijeće) smatra da su predmet glavnog postupka obveze dostave informacija nametnute pobijanom odlukom te da su u njemu, „među ostalim” ( 12 ), nastale dvojbe o „postojanju i, po potrebi, dosegu [NRT‑ove] ovlasti nametanja takvih obveza […], počevši sa situacijom pružatelja usluga dostave paketa koje nisu prekogranične kao što je Amazon” ( 13 ).

28.

Kada se pitanje razumije na taj način, ono jest relevantno. Zbog svojih sumnji u zakonitost obveza nametnutih pružateljima usluga dostave paketa, sud koji je uputio zahtjev legitimno dvoji, kao prvo, o području primjene Uredbe 2018/644. Odgovor na to pitanje omogućit će mu da dozna primjenjuju li se odredbe te uredbe koje se odnose na obveze dostave informacija na sve pružatelje tih usluga, bilo domaće bilo prekogranične.

29.

Ponavljam da pitanje nije irelevantno ako sud koji je uputio zahtjev ne može jasno odrediti pravnu osnovu zadaće koju obavlja AGCOM. Tim više kada, kako dodaje taj sud, „se čini da AGCOM ranije nije prihvaćao da ovlast nametanja obveza dostave informacija proizlazi iz Uredbe 2018/644, dok u ovom sporu tvrdi suprotno” ( 14 ).

2. Meritum

30.

U Uredbi 2018/644 riječ je, kao što proizlazi iz njezina naslova, o uslugama prekogranične dostave paketa. Većina njezinih odredbi odnosi se na ovu kategoriju usluga.

31.

Konkretnije, u skladu s člankom 1. Uredbe 2018/644, njome se „utvrđuju posebne odredbe kojima se potiče unaprjeđenje usluga prekogranične dostave paketa, povrh onih utvrđenih u Direktivi [97/67], u vezi s […]”.

32.

U točkama (b) i (c) tog članka 1. Uredbe 2018/644 upućuje se na „transparentno[st] tarifa i ocjenjivanje[…] tarifa za određene usluge prekogranične dostave paketa […]” odnosno „informaciju[…] za potrošače koje trgovci stavljaju na raspolaganje, a tiču se usluga prekogranične dostave paketa”.

33.

Druge odredbe Uredbe 2018/644 također se isključivo odnose na pružatelje usluga prekogranične dostave paketa. Tomu je tako kad je riječ o člancima 5. (transparentnost prekograničnih tarifa), 6. (ocjenjivanje prekograničnih tarifa koje se naplaćuju po pojedinačnoj pošiljci) i 7. (informacije za potrošače o opcijama i cijenama prekogranične dostave).

34.

Na temelju navedenih odredbi na prvi bi se pogled moglo zaključiti da Uredba 2018/644 nije primjenjiva na usluge dostave paketa koje nisu prekogranične. Ipak, druge odredbe iste uredbe dopuštaju suprotan zaključak kad je riječ o obvezama dostave informacija.

35.

Kao prvo, u članku 1. Uredbe 2018/644 kao jedan od njezinih ciljeva naveden je i „regulatorni[…] nadzor[…] povezan[…] s uslugama dostave paketa”, pri čemu nije navedeno da se on odnosi isključivo na prekogranične usluge, pa se dakle odnosi i na domaće usluge.

36.

Kao drugo, u okviru uređivanja informacija koje pružatelji usluga dostave paketa moraju priopćiti NRT‑u države članice u kojoj imaju poslovni nastan, članak 4. stavci 1. i 3. Uredbe 2018/644 odnosi se, općenito i izričito, na „sve pružatelje usluga dostave paketa” (moje isticanje). On dakle ne pravi razliku između domaćih i prekograničnih pružatelja usluga.

37.

Definicija „pružatelja usluge dostave paketa” sadržana u članku 2. točki 3. Uredbe 2018/644 potvrđuje to tumačenje. Isto tako, ni pojam „pružatelj poštanskih usluga” sadržan u članku 2. stavku 1a. Direktive 97/67 (poduzeće koje pruža jednu ili više poštanskih usluga) ne ograničava taj pojam na domaće usluge. Ta definicija iz Direktive 97/67, kako je to predviđeno člankom 2. prvim stavkom Uredbe 2018/644, primjenjuje se za potrebe te uredbe.

38.

Kao treće, članci, 6. i 7. Uredbe 2018/644 odnose se na određenu vrstu informacija (u pogledu tarifa ili ugovora) koje, od svih operatora usluga dostave paketa, moraju podnijeti samo oni koji ih pružaju prekogranično. Međutim, ove informacije se pružaju povrh onih koje, za sve operatore bez razlike, predviđa članak 4. stavci 1. i 3. te uredbe. Stoga su članci 5., 6. i 7. odredbe upućene konkretnoj grupi unutar skupa svih pružatelja usluga dostave paketa, domaćih i prekograničnih.

39.

Je li usluga dostave paketa domaća ili prekogranična može biti relevantno za Uredbu 2018/644. Međutim, naglašavam, ne kao kriterij određivanja područja primjene kad je riječ o obvezama dostave informacija – ograničavajući ih na pružatelje prekograničnih usluga dostave paketa – nego za potrebe konkretizacije informacija koje jedni ili drugi operatori moraju pružiti.

40.

Točno je da se, kao što sam upravo ustvrdio, određene odredbe Uredbe 2018/644 odnose na posebnu situaciju operatora koji pružaju prekogranične usluge. No, to je ne sprečava da odredi da se na sve operatore sektora, neovisno o tome pružaju li oni domaće ili prekogranične usluge, primjenjuju obveze dostave informacija iz njezina članka 4.

41.

Kriterij koji ustanovljuje članak 4. stavci 1. i 3. Uredbe 2018/644 stoga se, iz perspektive teksta, odnosi na materijalnu narav pružene usluge, a ne na to je li usluga pružena na nacionalnoj ili prekograničnoj razini.

42.

Smatram da ovo tumačenje potkrepljuje članak 4. stavak 3. točka (c) Uredbe 2018/644: kada operatori dostave paketa pružaju informacije o broju paketa obrađenih u državi članici u kojoj imaju poslovni nastan, oni ih moraju podijeliti na „domaće [i] prekogranične pakete”. Stoga se, u skladu sa samom uredbom, obveza dostave informacija odnosi i na domaće pakete.

43.

Iz perspektive njezine svrhe, logika koja stoji iza obveze dostave informacija nametnute operatorima dostave paketa poštuje se to više ako NRT‑ovi, adresati ovih informacija, raspolažu s podacima i o domaćim i o prekograničnim uslugama kako bi obavljali povjerene im zadaće ( 15 ). Oni će na temelju tih podataka moći steći sveobuhvatan, a ne fragmentaran dojam o sektoru koji nadziru i o tržištu koje moraju ispitati.

44.

Slijedom toga, smatram da se, kad je riječ o priopćavanju informacija, Uredba 2018/644 primjenjuje na sve pružatelje usluga dostave paketa, bilo da je riječ o domaćim ili prekograničnim uslugama.

B.   Drugo prethodno pitanje

45.

Sud koji je uputio zahtjev postavlja svoje drugo prethodno pitanje pod pretpostavkom da odgovor na prvo pitanje potvrdi da se Uredba 2018/644 primjenjuje samo na pružatelje prekograničnih usluga dostave paketa.

46.

Ipak, smatram da je drugo pitanje relevantno neovisno o sadržaju odgovora na prvo pitanje.

47.

Consiglio di Stato (Državno vijeće) želi doznati „postoji li u Direktivi [97/67] ili pak u takozvanim ‚implicitnim ovlastima’ pravna osnova koja [NRT‑ovima] u svakom slučaju omogućuje da i pružateljima usluga dostave paketa koje nisu prekogranične nalože opće obveze dostave informacija”.

48.

Eventualna primjena Direktive 97/67, kako je izmijenjena Direktivom 2008/6, utječe na obveze dostave informacija koje se mogu nametnuti pružateljima usluga dostave paketa.

49.

Smatram da bi se, sve i kada ne bi postojala pravna osnova sadržana u Uredbi 2018/644, nametanje obveza dostave informacija pružateljima usluga dostava paketa koje nisu prekogranične moglo utemeljiti na Direktivi 97/67. Više nitko ne tvrdi da bi se te usluge dostave paketa mogle kvalificirati kao poštanske usluge ( 16 ).

50.

Kako naglašava trinaesta uvodna izjava Uredbe 2018/644, Direktiva 97/67 „utvrđuje zajednička pravila kojima se uređuje pružanje poštanskih usluga i univerzalnih poštanskih usluga”. Isto tako, u drugoj uvodnoj izjavi Direktive 2008/6 podsjeća se na to da Direktiva 97/67 „uspostavlja regulatorni okvir za poštanski sektor na razini Zajednice, uključujući mjere kako bi se jamčile univerzalne usluge”.

51.

Područje primjene Direktive 97/67 stoga obuhvaća sve pružatelje poštanskih usluga ( 17 ), a ne samo pružatelje univerzalne usluge. Inače, kako primjećuje Komisija ( 18 ), članak 3. stavak 7. Direktive 97/67 navodi da univerzalne poštanske usluge obuhvaćaju i nacionalne i međunarodne usluge.

52.

Pod tom pretpostavkom, članak 22.a Direktive 97/67 određuje da države članice osiguravaju da pružatelji poštanskih usluga dostave sve informacije, posebno NRT‑ovima, uključujući financijske informacije i informacije o davanju univerzalne usluge ( 19 ).

53.

Dakle, upućivanje na pružatelje poštanskih usluga vrši se bez pravljenja razlike između domaćih i prekograničnih usluga. Ta je generalizacija tim više nužna s obzirom na to da je, kako to određuje sam taj stavak, riječ o tome da NRT mora „[…] osigura[ti] sukladnost s odredbama [Direktive 97/67] ili odlukama donesenima u skladu s [njome]”.

54.

U mjeri u kojoj se „odredbe Direktive 97/67” odnose na pružatelje poštanskih usluga koje nisu prekogranične, logično je i to da se od njih mogu zahtijevati opće informacije. To je istaknuto u pedeset prvoj uvodnoj izjavi Direktive 2008/6: „[n]acionalna regulatorna tijela trebala bi za učinkovito izvršavanje svojih dužnosti prikupiti informacije od igrača na tržištu.”

55.

Inače, kao što je Komisija tvrdila na raspravi, Direktivi 97/67 se ne protivi to da nacionalna pravila kojima se ona prenosi NRT‑ovima dodijele ovlast zahtijevanja informacija šireg sadržaja od onog koji je propisan samom direktivom (pod uvjetom da su one proporcionalne s obavljanjem njihovih zadataka).

56.

Ukratko, Direktiva 97/67 omogućuje nametanje općih obveza dostave informacija svim pružateljima poštanskih usluga, domaćih i prekograničnih, uključujući usluga dostave paketa.

C.   Četvrto prethodno pitanje

57.

Četvrtim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi doznati „u kojim granicama” NRT može nametnuti obveze dostave informacija pružateljima usluga dostave paketa. Konkretnije, mogu li im se nametnuti „simetrične obveze dostave informacija” koje se odnose na određene uvjete i ugovore (o kojima ću nešto više reći u nastavku).

58.

U skladu s odgovorom koji predlažem na prva dva prethodna pitanja, smatram, kao i Komisija, da su odredbe koje su relevantne za davanje odgovora na četvrto prethodno pitanje članak 4. stavci 3. i 5. Uredbe 2018/644 i članak 22.a Direktive 97/67.

59.

Iz tih odredaba proizlaze, s jedne strane, informacije koje se moraju dostaviti NRT‑ovima na temelju izričitih odredaba Uredbe 2018/644 i Direktive 97/67 te, s druge strane, dodatne informacije koje NRT‑ovi mogu zahtijevati od pružatelja usluga dostave paketa. Objema kategorijama informacija će se po potrebi pridružiti informacije koje BRT‑ovi zahtijevaju na temelju nacionalnih propisa ( 20 ).

60.

Najprije ću se osvrnuti na obvezne i dodatne informacije koje NRT‑ovi mogu zahtijevati, a zatim na učinke te analize na odgovor sudu koji je uputio zahtjev.

1. Informacije propisane Uredbom 2018/644 i Direktivom 97/67

61.

Informacije koje su svi operatori dužni svake godine dostavljati NRT‑ovima navedene su u članku 4. stavku 3. Uredbe 2018/644 ( 21 ), a tiču se pet kategorija podataka koje sam već naveo ( 22 ).

62.

Formulacija članka 22.a Direktive 97/67 šira je i u njoj nisu podrobno navedene vrste podataka koje moraju biti dostavljene.

63.

Osim toga, u skladu s Direktivom 97/67 (članak 22. stavak 2.), NRT‑ovi mogu, ako im je dodijeljena, obavljati zadaću osiguranja poštovanja propisa o tržišnom natjecanju u poštanskom sektoru ( 23 ). U toj pretpostavci će za poduzeća iz sektora biti obvezna dostava informacija koje se uobičajeno moraju dostavljati tijelima zaduženima za zaštitu tržišnog natjecanja.

2. Dodatne informacije koje mogu zahtijevati NRT‑ovi

64.

Direktiva 97/67 ne sadržava nijedno izričito pravilo o dodatnim obvezama dostave informacija. Uzimajući u obzir široku formulaciju njezina članka 22.a – u kojem je istaknuta proporcionalnost zatraženih informacija – NRT‑ovi su ti koji moraju na temelju toga ocijeniti relevantnost svojih zahtjeva za dostavu informacija.

65.

Suprotno tomu, u skladu s člankom 4. stavkom 5. Uredbe 2018/644, NRT‑ovi „mogu [uputiti] zahtjeve za informacije povrh onih navedenih u stavcima 1. i 3. pod uvjetom da su oni nužni i proporcionalni”.

66.

Prethodno navedenom moraju se dodati informacije koje su NRT‑ovi ovlašteni zahtijevati na temelju nacionalnih pravila.

3. Ograničenja zahtjeva dostave informacija u ovom predmetu

67.

U svojem četvrtom prethodnom pitanju sud koji je uputio zahtjev navodi dva upita:

Kao prvo, on želi doznati „u kojim granicama (također s gledišta nužnosti i proporcionalnosti) [NRT] može pružateljima usluga dostave paketa naložiti obveze pružanja informacija”.

Kao drugo, želi doznati „konkretno, mogu li se naložiti simetrične obveze dostave informacija”, koje se odnose na tri kategorije uvjeta koje su primijenili (ili ugovora koje su potpisali) operatori usluga dostave paketa.

68.

Prvi od dva upita koje sam upravo naveo jest preširok. Smatram da pitanje koje je tako oblikovano od Suda traži da pruži odgovor koji bi se odnosio na sve vrste „granica”, bilo da one utječu na ishod spora ili ne. Takvo postavljanje pitanja prekoračuje ono za što je Sud nadležan na temelju članka 267. UFEU‑a ( 24 ).

69.

Kako bi se sudu koji je uputio zahtjev pružio koristan odgovor i kako bi se izbjegla pretjerano apstraktna razmatranja, pažnju bi trebalo usmjeriti na informacije koje je zatražio AGCOM ( 25 ). „Simetrične obveze dostave informacija” na koje se upućuje u drugom dijelu tog prethodnog pitanja u bitnome su iste one koje AGCOM zahtijeva na temelju članka 1. Odluke br. 94/22/CONS.

70.

Međutim, kao što su to na raspravi priznale sve stranke u postupku, nije zadaća Suda, nego talijanskih pravosudnih tijela da ocijene odnose li se (ili ne) informacije koje se zahtijevaju na temelju te odluke na propise koji uređuju njihov pravni sustav. Stoga ću iznijeti svoje mišljenje samo u pogledu opće usklađenosti tih obveza s pravilima prava Unije na koja se pozvalo.

a) Poslovne informacije

71.

AGCOM je određenim operatorima dostave paketa, utvrđenima s obzirom na određene parametre, nametnuo obveze dostave informacija o: (a) „ekonomskim uvjetima” usluga koje se pružaju javnosti (b) „referentnim ekonomskim uvjetima (prosječne cijene)” za određene skupine profesionalnih klijenata i (c) „važećim ugovorima koji uređuju ekonomske odnose s poduzećima iz sektora […] koji doprinose pružanju poštanske usluge” ( 26 ).

72.

U načelu bi se taj zahtjev dostave informacija mogao uvrstiti ili u obvezu dostave podataka o kojoj je riječ u članku 4. stavku 3. Uredbe 2018/644, ili u članak 22.a Direktive 97/67.

73.

Kad je riječ, konkretnije, o referentnim ekonomskim uvjetima za određene klijente i važeće ugovore s drugim poduzećima iz sektora ( 27 ), sud koji je uputio zahtjev moći će ocijeniti temelji li se zahtjev za dostavu informacija na AGCOM‑ovim ovlastima u području tržišnog natjecanja u poštanskom sektoru ( 28 ).

74.

Članak 22. stavak 2. Direktive 97/67 određuje da, osim osiguranja poštovanja obveza koje proizlaze iz te direktive, NRT‑ovi „mogu biti zadužen[i] i za osiguranje poštovanja propisa [o] tržišnom natjecanju u poštanskom sektoru”.

75.

Sud koji je uputio zahtjev će stoga morati utvrditi dodjeljuju li nacionalni propisi AGCOM‑u zaista zadaće u okviru zaštite tržišnog natjecanja, što Amazon smatra da nije slučaj. Valjat će razjasniti ovlašćuje li, time što je AGCOM‑u povjerio „poticanje natjecanja na poštanskim tržištima”, članak 2. stavak 4. točka (d) Zakonodavne uredbe br. 261/1999 taj NRT da prikuplja informacije koje, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, mogu biti relevantne za razumijevanje uvjeta poštanskog tržišta kao nužnog preduvjeta za poticanje tržišnog natjecanja. „Poticanje” tržišnog natjecanja u poštanskom sektoru teško bi se moglo provesti bez detaljnog poznavanja situacije na tom tržištu, što mogu omogućiti samo sudionici na njemu.

b) Informacije radnopravne naravi

76.

AGCOM je od istih pružatelja usluga dostave paketa kojima je nametnuo obveze dostave poslovnih informacija tražio da mu dostave: (a) „izjavu o poštovanju radnih uvjeta kad je riječ o svim osobama koje sudjeluju u pružanju usluge na bilo kojoj organizacijskoj razini mreže” i (b) „standardizirane obrasce ugovora koje koristi u pogledu zaposlenika različitih kategorija pojedine organizacijske razine” ( 29 ).

77.

Sud koji je uputio zahtjev će, s obzirom na profile zatraženih informacija, morati razlučiti, kao prvo, jesu li te informacije radnopravne naravi obuhvaćene područjem primjene članka 4. stavka 3. točke (b) Uredbe 2018/644 ( 30 ).

78.

U pravilu ova vrsta informacija omogućuje NRT‑u da procijeni situaciju radnika poduzeća koja pružaju usluge dostave paketa i stoga da ispuni obvezu raščlambe broja osoba koje su za njih radile, u skladu s člankom 4. stavkom 3. točkom (b) Uredbe 2018/644.

79.

Isto tako, sud koji je uputio zahtjev moći će, po potrebi ocijeniti, jesu li informacije radnopravne naravi obuhvaćene člankom 22.a Direktive 97/67. Zbog toga pružatelji poštanskih usluga moraju dostaviti „sve informacije” radi provjere „sukladnost[i] s odredbama ove Direktive”. Osobito, „odredbe” Direktive 97/67 odnose se na:

Uspostavu „nadzornih i regulatornih postupaka za pružanje univerzalne usluge” (članak 22. stavak 2.).

Kada je riječ o pružateljima usluga koje nisu uključene u univerzalnu uslugu, osiguranje poštovanja „bitnih zahtjeva” definiranih u članku 2. točki 19. Direktive 97/67. Među njima je i „poštovanje uvjeta zapošljavanja i programa socijalne sigurnosti”.

Izdavanje ovlaštenja pružateljima poštanskih usluga podvrgnuto obvezi poštovanja uvjeta na radu koji su utvrđeni u nacionalnim zakonima ili koje nameće takvu obvezu (članak 9. stavak 2. drugi podstavak, peta alineja) ( 31 ).

4. Međuzaključak

80.

U skladu s onime što sam upravo iznio, pravna osnova za informacije koje AGCOM zahtijeva u rubrici „Opće obveze dostave informacija” u članku 1. Odluke br. 94/22/CONS mogla bi biti kako članak 4. stavci 3. i 5. Uredbe 2018/644 tako i članak 22.a Direktive 97/67.

81.

Budući da su „posebne obveze dostave informacija” koje su Amazonu nametnute člankom 2. Odluke br. 94/22/CONS zapravo puka podrobna konkretizacija jedne od općih obveza navedenih u članku 1. stavcima 2. i 3. te odluke, na njih se može primijeniti ista pravna osnova.

82.

Ako sud koji je uputio zahtjev utvrdi da se na jedne i druge obveze primjenjuju odgovarajuće odredbe Uredbe 2018/644 i Direktive 97/67, on će osim toga morati ispitati njihovu nužnost i proporcionalnost.

83.

Informacija o kojoj je riječ u članku 4. stavku 3. Uredbe o 2018/644 u biti obuhvaća godišnji promet, broj zaposlenika, broj obrađenih paketa ili imena podugovaratelja. Uredba 2018/644 opravdava zahtijevanje ovih podataka kada NRT‑ovi izvršavaju dodijeljene im ovlasti nadzora. Stoga je sâm zakonodavac Unije taj koji odlučuje, u pogledu tih podataka, o nužnosti i proporcionalnosti, a da pritom nije raspravljano o valjanosti te odredbe.

84.

Nije isto kad je riječ o informacijama koje se razlikuju od onih navedenih u čanku 4. stavku 3. Uredbe 2018/644. „[Dodatni] zahtjevi za dostavu informacije” koje NRT‑ovi mogu tražiti na temelju članka 4. stavka 5. te uredbe moraju se ocijeniti od slučaja do slučaja (kada ih se pobija) kako bi se provjerilo jesu li „nužni i proporcionalni”. Na oba kriterija upućuje i članak 22.a Direktive 97/67: informacije moraju biti nužne (stavak 1.) i proporcionalne s obavljanjem NRT‑ovih zadataka (stavak 2.).

85.

Posljedično, zahtjev za dostavu informacija morat će se podvrgnuti testu nužnosti i proporcionalnosti u skladu s pedeset prvom uvodnom izjavom Direktive 2008/6 („zahtjevi za dostavu informacija trebali bi biti proporcionalni i ne bi smjeli nametnuti nepotreban teret za poduzeća”).

86.

Odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku izrazito malo govori o kriterijima nužnosti i proporcionalnosti, što ne olakšava njihovo ispitivanje. Ipak, sudu koji je uputio zahtjev mogu se dati određene smjernice u tom smislu.

5. Nužnost zatraženih informacija

87.

Nužnost ( 32 ) informacija o kojima je riječ u glavnom postupku temelji se na tome da, bez njihova poznavanja, NRT‑ovi ne mogu učinkovito obavljati dodijeljene im zadaće.

88.

Iako je sud koji je uputio zahtjev taj koji mora ocijeniti nužnost toga treba li AGCOM raspolagati tim u toj mjeri preciznim informacijama, na temelju prethodno izloženih razmatranja sklon sam prihvatiti da bi, u načelu, o njegovu saznanju moglo ovisiti učinkovito obavljanje zadaća povjerenih NRT‑ovima u poštanskom sektoru, jer:

Kako bi se osiguralo poštovanje odredaba sustava zapošljavanja i socijalne sigurnosti potrebno je ishoditi izjavu operatora o radnim uvjetima onih osoba koje sudjeluju u pružanju usluge (četvrta od općih obveza), kao i obrasce ugovora sa zaposlenicima (peta od općih obveza).

Nužnost poznavanja prosječnih cijena usluga koje se pružaju određenim poslovnim korisnicima (druga opća obveza i tri posebne obveze nametnute Amazonu) u načelu se može povezati sa zadaćama jednog NRT‑a koje su vezane za tržišno natjecanje, bilo da su to poticanje tog natjecanja ili osiguranje njegova odvijanja. Kao što sam istaknuo, obje vrste zadaća zahtijevaju dubinsko poznavanje situacije na tržištu.

Informacije koje se odnose na važeće ugovore koji uređuju poslovne odnose sa sektorskim poduzećima (treća od općih obveza) također bi se mogle kvalificirati kao nužne kako bi AGCOM mogao donijeti odluku o određenim žarišnim točkama koje proizlaze iz njegove analize tržišta usluga dostave paketa.

6. Proporcionalnost zahtjeva

89.

Ako se dokaže nužnost zahtijevanih informacija, preostaje utvrditi je li ona, s obzirom na njihov opseg i složenost, u skladu s načelom proporcionalnosti. Kao što sam već istaknuo, NRT‑ovi ne bi trebali upućivati zahtjeve za dostavu informacija koji nameću nepotreban teret za poduzeća.

90.

Tekst presuda protiv kojih su podnesene žalbe otkriva da je u glavnom postupku TAR Lazio detaljno ispitao nametnute obveze dostave informacija, čiju je proporcionalnosti analizirao. Za odlučivanje o tome jesu li ocjene prvostupanjskog suda u tom pogledu točne ili ne, isključivo je nadležan Consiglio di Stato (Državno vijeće).

91.

U ovom je pitanju osobito bila riječ o pisanim očitovanjima Amazona i BRT‑a, kao pojedinačnih operatora, i očitovanjima subjekata (FEDIT i AICAI) koji predstavljaju njihove članove.

92.

Svi su oni tvrdili, manje ili više opširno i naglašavajući, da poduzeća nisu u stanju ispuniti obveze dostave informacija navedene u četvrtom prethodnom pitanju zbog organizacijskih i ekonomskih razloga te razloga koji se tiču zaposlenika. Talijanska vlada tvrdila je suprotno.

93.

Moje mišljenje, koje se u velikoj mjeri poklapa s Komisijinim ( 33 ), jest to da Sud nije u stanju odlučiti o ovim krajnostima, čija ocjena pripada samo sudu koji je uputio zahtjev. To su priznale sve stranke na raspravi, uključujući talijansku vladu.

94.

Zadaća je suda koji je uputio zahtjev razlučiti podrazumijeva li ispunjavanje obveza o kojima je riječ, s obzirom na opseg i stupanj podrobnosti zatraženih informacija, nepotreban teret koji mogu preuzeti poduzeća na koja se te obveze odnose ili se cilj koji se želi ostvariti može postići manje otegotnim mjerama ( 34 ).

V. Zaključak

95.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na prvo, drugo i četvrto pitanje koja je uputio Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija) odgovori na sljedeći način:

„1.

Uredbu (EU) 2018/644 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. travnja 2018. o uslugama prekogranične dostave paketa

treba tumačiti na način da se:

što se tiče informacija koje su zatražila nacionalna regulatorna tijela i izuzev posebnih iznimaka koje se odnose na određene odredbe, ona primjenjuje na sve pružatelje usluga dostave paketa, bilo da je riječ o domaćim ili prekograničnim uslugama.

2.

Članak 4. stavke 3. i 5. Uredbe 2018/644 i članak 22.a Direktive 97/67/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 15. prosinca 1997. o zajedničkim pravilima za razvoj unutarnjeg tržišta poštanskih usluga u Zajednici i poboljšanje kvalitete usluga, u verziji koja je izmijenjena Direktivom 2008/6/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. veljače 2008.,

treba tumačiti na način da im se:

ne protivi to da nacionalna regulatorna tijela nametnu pružateljima usluga dostave paketa obveze dostave informacija koje se odnose na:

i.

uvjete koji se primjenjuju na različite vrste klijenata;

ii.

ugovore koji uređuju odnose između pojedinačnog poduzeća koje pruža usluge dostave paketa i poduzeća koja na različite načine, ovisno o posebnostima sektora, doprinose pružanju te usluge;

iii.

ekonomske uvjete i sudsku zaštitu koji se nude radnicima zaposlenima u različitim fazama pružanja usluge,

pod uvjetom da su nametnute obveze nužne za obavljanje zadaća dodijeljenih nacionalnom regulatornom tijelu, da su proporcionalne i da nisu nepotreban teret za poduzeća, a to mora razlučiti sud koji je uputio zahtjev.”


( 1 ) Izvorni jezik: španjolski

( 2 ) U daljnjem tekstu: AGCOM. AGCOM obavlja zadaće nacionalnog regulatornog tijela (u daljnjem tekstu: NRT) za ovaj sektor.

( 3 ) Uredba (EU) 2018/644 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. travnja 2018. o uslugama prekogranične dostave paketa (SL 2018., L 112, str. 19.)

( 4 ) Direktiva 97/67/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 15. prosinca 1997. o zajedničkim pravilima za razvoj unutarnjeg tržišta poštanskih usluga u Zajednici i poboljšanje kvalitete usluga (SL 1998., L 15, str. 14.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 9., str. 53. i ispravak SL 2015., L 225, str. 49.). U ovom mišljenju koristit ću verziju koja je izmijenjena Direktivom 2008/6/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. veljače 2008. (SL 2008., L 52, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 9., str. 214.).

( 5 ) U skladu s prvim stavkom te odredbe, „[z]a potrebe ove Uredbe primjenjuju se definicije iz članka 2. Direktive [97/67] i iz članka 2. točaka 1., 2. i 5. Direktive 2011/83/EU [Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2011., L 304, str. 64.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 260. i ispravak SL 2024./90093, L, str. 1.)]”.

( 6 ) Decreto legislativo n.o 261 — Attuazione della direttiva 97/67/CE concernente regole comuni per lo sviluppo del mercato interno dei servizi postali comunitari e per il miglioramento della qualità del servizio (Zakonodavna uredba br. 261 o provedbi Direktive 97/67/EZ o zajedničkim pravilima za razvoj unutarnjeg tržišta poštanskih usluga u Zajednici i poboljšanje kvalitete usluga), od 22. srpnja 1999. (GURI br. 182 od 5. kolovoza 1999., str. 4.) (u daljnjem tekstu: Zakonodavna uredba br. 261/1999)

( 7 ) Točka 1., Činjenice.

( 8 ) Operatori koji zapošljavanju najmanje pedeset radnika u poštanskom sektoru i koji su tijekom najmanje tri uzastopne godine ostvarili godišnji promet veći od 10 milijuna eura kad je riječ o aktivnostima uključenima u poštanske usluge.

( 9 ) Vidjeti točku 23. ovoga mišljenja.

( 10 ) Točka IV. podtočka i. Amazonovih pisanih očitovanja. U njima to društvo pobliže određuje da bi se trebalo ocijeniti mogu li se te dodatne obveze i. nametnuti operatorima koji ne pružaju prekogranične usluge te posluju samo na nacionalnoj razini; i ii. opravdati eventualnim problemima tržišnog natjecanja isključivo na nacionalnoj razini, bez ikakve povezanosti s prekograničnim uslugama.

( 11 ) Nedavno, kad je riječ o svemu, presuda od 12. prosinca 2024., Rada Nadzorcza Getin Noble Bank i dr. (C‑118/23, EU:C:2024:1013), t. 87.

( 12 ) Točka 17.2 odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku

( 13 ) Loc. ult. cit.

( 14 ) Točka 17.4 odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku

( 15 ) Vidjeti pedeset prvu uvodnu izjavu Direktive 2008/6: „nacionalna regulatorna tijela trebala bi za učinkovito izvršavanje svojih dužnosti prikupiti informacije od igrača na tržištu”.

( 16 ) Predmeti u kojima je donesena presuda od 31. svibnja 2018., Confetra i dr. (C‑259/16 i C‑260/16, EU:C:2018:370), odnosili su se na kvalifikaciju dviju kategorija poduzeća kao pružatelja poštanskih usluga u smislu članka 2. stavka 1a. Direktive 97/67: s jedne strane, poduzeća koja nude usluge cestovnog prijevoza i prijevoza tereta i, s druge strane, poduzeća koja nude ekspresne usluge. Sud je u toj presudi (točka 30.) podsjetio na to da „poštanske usluge” obuhvaćaju usluge koje uključuju prikupljanje, razvrstavanje, prijevoz i dostavu poštanskih pošiljaka.

( 17 ) Presuda od 31. svibnja 2018., Confetra i dr. (C‑259/16 i C‑260/16, EU:C:2018:370), t. 34.

( 18 ) Točka 41. Komisijini pisanih očitovanja. U potporu svojoj tvrdnji ona upućuje na presudu od 16. studenoga 2016., DHL Express (Austrija) (C‑2/15, EU:C:2016:880), t. 26.: „[…] iz pripremnih akata Direktive 2008/6 proizlazi da je namjera zakonodavca Unije bila ukinuti ne samo posljednje prepreke potpunom otvaranju tržišta određenim pružateljima univerzalne usluge već i sve druge prepreke pružanju poštanskih usluga”.

( 19 ) Ništa se ne protivi tomu da zahtjev za dostavu informacija bude zajednički upućen svim operatorima na tržištu ili jednoj kategoriji tih operatora. Stavak 2. članka 22.a Direktive 97/67 ostavlja mogućnost kako za pojedinačne tako i za zajedničke zahtjeve.

( 20 ) Kako se ispostavilo na raspravi, uzimajući u obzir da je svrha Direktive 97/67 usklađivanje, nije isključeno da države članice svojim NRT‑ovima dodijele više zadaća od onih predviđenih tom direktivom.

( 21 ) Za ovaj spor nisu važne informacije koje se zahtijevaju na temelju članka 4. stavka 1. Uredbe 2018/644 (identifikacijski podaci pružatelja usluga, značajke i opis ponuđenih usluga, uvjeti pružanja takvih usluga, uključujući pojedinosti o postupcima za podnošenje pritužbi za korisnike i sva potencijalna ograničenja odgovornosti).

( 22 ) Točka 9. ovoga mišljenja

( 23 ) U ovom predmetu ne postoje okolnosti koje su dovele do izreke presude u predmetu od 30. svibnja 2024., Expedia (C‑663/22, EU:C:2024:433), na koju se pozivaju Amazon i BRT u potporu svojoj argumentaciji. Kako proizlazi iz točke 56. te presude, informacije koje su se zahtijevale u tom predmetu, a odnosile su se na ekonomsku situaciju pružateljâ usluga internetskog posredovanja nisu bile „dovoljno izravno povezane s ciljem” Uredbe (EU) 2019/1150 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o promicanju pravednosti i transparentnosti za poslovne korisnike usluga internetskog posredovanja (SL 2019., L 186, str. 57.). Kad je riječ o otkrivanju mogućih narušavanja tržišnog natjecanja, Sud je u toj istoj točki 56. presude smatrao da ono nije obuhvaćeno ciljem Uredbe 2019/1150. Za razliku od toga, u ovom zahtjevu za prethodnu odluku postoje kako izravna povezanost s ciljem primijenjenih pravila tako i (dopuštena) dodjela NRT‑ovima iz poštanskog sektora zadaća u području tržišnog natjecanja.

( 24 ) Iz tog se razloga neću zadržati na „ograničenjima” koja mogu proizlaziti iz poštovanja pravila o zaštiti potrošača, zaštiti osobnih podataka ili povjerljivosti dostavljenih informacija. Neću ispitati ni određuje li, iz perspektive talijanskog prava, članak 18.a Zakonodavne uredbe br. 261/1999 da je za nadzor toga poštuju li operatori iz poštanskog sektora obveze iz radnog prava nadležno nacionalno tijelo koje nije AGCOM.

( 25 ) Mislim da je to ono što čeka Consiglio di Stato (Državno vijeće), koji, kako bi konkretizirao doseg svojeg pitanja, upućuje „osobito” na određene obveze dostave informacija o kojima je riječ u glavnom postupku.

( 26 ) Točka 1. podtočke 1., 2. i 3. Odluke br. 94/22/CONS

( 27 ) Kad je riječ o obvezi dostave informacija koja se odražava u točki (a), to jest obvezi koja se odnosi na ekonomske uvjete usluga koje se pružaju javnosti, AGCOM navodi da se ti uvjeti moraju objaviti na temelju obveze koja proizlazi iz druge odluke samog AGCOM‑a, br. 413/14/CONS.

( 28 ) Čini se da je to, prema odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, odlučujući razlog za donošenje Odluke br. 94/22/CONS, u kojoj je AGCOM, „prije svega iz buduće perspektive, smatrao da postoji mogući rizik narušavanja konkurentske dinamike sektora”. Kako bi smanjio taj rizik, uveo je obveze dostave informacija […]” (točka 17.1 odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku). U tom smislu, točka 17.7 te odluke, u kojoj su preuzeta razmatranja AGCOM‑a.

( 29 ) Točka 1. podtočke 4.i 5. Odluke br. 94/22/CONS

( 30 ) U skladu s člankom 4. stavkom 3. točkom (b) Uredbe 2018/644, jedna od informacija koju „svi pružatelji usluga dostave paketa” moraju dostaviti NRT‑u je i „broj osoba koje rade za njih a koje su u prethodnoj kalendarskoj godini sudjelovale u pružanju usluga dostave paketa u državi članici u kojoj ima poslovni nastan, uključujući raščlambu u kojoj se vidjeti broj osoba prema vrsti radnog statusa zaposlenika, posebno broj osoba zaposlenih na puno radno vrijeme, na nepuno radno vrijeme, privremeno zaposlenih radnika i samozaposlenih radnika”.

( 31 ) Obveza koja se, u skladu s presudom od 16. studenoga 2016., DHL Express (Austrija) (C‑2/15, EU:C:2016:880), točka 27., odnosi i na usluge koje nisu uključene u univerzalnu uslugu.

( 32 ) Osobno smatram da rasprava o „stupnju nužnosti” koji bi trebalo uzeti kao referencu nije potrebna. Točno je da se i u presudama Suda ponekad pravi razlika između onoga što je „nužno” i onoga što je „strogo nužno”. Smatram da se u stvarnosti, kada se upotrebljava sintagma „strogo nužno”, upotrebljava jedna književna figura (konkretno, pleonazam) koja pojačava ono što je rečeno, ali tomu ne mijenja bit. Ispravno rečeno, binom nužno/nepotrebno nema tertium genus. Ne vidim značenjsku razliku između onoga što je „nužno” i onoga što je „neophodno”.

( 33 ) Točka 52. njihovih pisanih očitovanja.

( 34 ) Na primjer, korištenjem informacija koje već posjeduju talijanska javna tijela iz drugih razloga, kako je Amazon inzistirao na raspravi. U presudi TAR Lazio br. 14370/2023 od 28. rujna 2023. (točka 9.) opisuje se da je AGCOM, u zahtjevu za dostavu informacija od 16. prosinca 2022., priznao da se zahtjev boljeg poznavanja strukture mreže može osigurati dostavom jednostavnih standardiziranih ugovora koji se koriste za reguliranje poslovnih odnosa s različitim kategorijama poddobavljača. Ta je obveza, dodaje TAR Lazio, „znatno manje opterećujuća” od one utvrđene u članku 1. stavku 3. pobijane odluke.