1.

Autorità per le Garanzie nelle Comunicazioni (Regulatorno tijelo za komunikacije, Italija) ( 2 ) je tijekom 2022. poduzećima koja pružaju usluge dostave paketa u Italiji nametnuo niz obveza dostave informacija.

2.

Neka od tih poduzeća pobijala su AGCOM‑ovu odluku pred prvostupanjskim sudom, koji je prihvatio njihove tužbe. AGCOM je podnio žalbu protiv prvostupanjskih presuda Consigliju di Stato (Državno vijeće, Italija), koji Sud u bitnome pita:

3.

Članak 2. propisuje:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]”.

4.

Članak 3. stavak 7. određuje:

„Univerzalne poštanske usluge definirane u ovom članku obuhvaćaju i nacionalne i međunarodne usluge.”

5.

Članak 22. stavak 2. prvi podstavak glasi:

„[NRT‑ovi] imaju posebnu zadaću osigurati poštovanje obveza koje proizlaze iz ove Direktive, posebno uspostavljanjem nadzornih i regulatornih postupaka za pružanje univerzalne usluge. On[i] mogu biti zadužen[i] i za osiguranje poštovanja propisa [o] tržišnom natjecanju u poštanskom sektoru.”

6.

Članak 22.a određuje:

„1.   Države članice osiguravaju da pružatelji poštanskih usluga dostave sve informacije, posebno [NRT‑ovima], uključujući financijske informacije i informacije o davanju univerzalne usluge, i to za sljedeće potrebe:

2.   […] Informacije koje zahtjeva [NRT] moraju biti proporcionalne s obavljanjem njegovih zadataka. […]

[…]”.

7.

U skladu s njezinom trinaestom uvodnom izjavom:

„Poštanske usluge trenutačno su uređene Direktivom [97/67]. Ovom se Uredbom […] nadopunjuju, u pogledu usluga prekogranične dostave paketa, pravila iz Direktive [97/67] […].”

8.

Članak 2. („Definicije”) ( 5 ), točka 3. određuje da „‚pružatelj usluge dostave paketa’ znači poduzeće koje pruža jednu ili više usluga dostave paketa; uz izuzetak poduzeća s nastanom u samo jednoj državi članici koja samo pružaju usluge domaće dostave paketa u okviru kupoprodajnog ugovora te u okviru tog ugovora osobno dostavljaju ugovorenu robu korisniku”.

9.

Članak 4. (Pružanje informacija) glasi:

„[…]

3.   Svi pružatelji usluga dostave paketa dostavljaju do 30. lipnja svake kalendarske godine [NRT‑u] države članice u kojoj imaju poslovni nastan sljedeće informacije, osim ako ih je [NRT] već zatraži[…]o i dobi[…]o:

[…]

5.   [NRT‑ovi] mogu odrediti zahtjeve za informacije povrh onih navedenih u stavcima 1. i 3. pod uvjetom da su oni nužni i proporcionalni.

6.   Stavci od 1. do 5. ne primjenjuju se ni na jednog pružatelja usluge dostave paketa koji je u prethodnoj kalendarskoj godini u prosjeku imao manje od 50 osoba koje su za njega radile i koje su sudjelovale u pružanju usluga dostave paketa u državi članici u kojoj pružatelj ima poslovni nastan, osim ako taj pružatelj ima poslovni nastan u više država članica. [NRT] u prag od 50 osoba može uključiti osobe koje rade za podugovaratelja pružatelja usluge dostave paketa.

7.   Neovisno o stavku 6., [NRT] može zatražiti da mu na temelju stavaka od 1. do 5. informacije dostavi bilo koji pružatelj usluge dostave paketa koji je tijekom prethodne kalendarske godine u prosjeku zapošljavao između 25 i 49 osoba ako je to potrebno zbog posebnosti dotične države članice i uz uvjet da je to nužno i proporcionalno kako bi se osigurala sukladnost s ovom Uredbom.”

10.

Članak 5. („Transparentnost prekograničnih tarifa”), stavak 1. određuje:

„Svi pružatelji usluga prekogranične dostave paketa, osim onih koji su izuzeti člankom 4. stavcima 6. i 7., dostavljaju [NRT‑ovima] države članice u kojoj imaju poslovni nastan javni popis tarifa koji se primjenjuje od 1. siječnja svake kalendarske godine na dostavu pojedinačnih poštanskih pošiljki, osim pismovnih pošiljaka, obuhvaćenih kategorijama navedenima u Prilogu. Te se informacije dostavljaju do 31. siječnja svake kalendarske godine.”

11.

Članak 6. („Ocjenjivanje prekograničnih tarifa koje se naplaćuju po pojedinačnoj pošiljci”) glasi:

„1.   [NRT] na temelju javnih popisa tarifa dobivenih u skladu s člankom 5., za svaku pojedinačnu poštansku pošiljku navedenu u Prilogu, utvrđuje prekogranične tarife pružatelja usluga dostave paketa koji potječe iz njegove države članice i na koje se primjenjuje obveza pružanja univerzalne usluge, a za koje [NRT] objektivno smatra da ih je potrebno ocijeniti.

2.   [NRT] objektivno ocjenjuje, u skladu s načelima iz članka 12. Direktive [97/67], prekogranične tarife utvrđene stavkom 1. kako bi se utvrdile one prekogranične tarife koje smatra neopravdano visokima. U toj ocjeni [NRT] posebno uzima u obzir sljedeće elemente:

[…].”

12.

U skladu s člankom 2. stavkom 4. NRT za poštanski sektor:

„[…] potpuno neovisan kad je riječ o donošenju ocjena i odluka, obavlja sljedeće zadaće:

[…]

13.

Članak 14 bis gotovo je istovjetan članku 22.a Direktive 97/67.

14.

U skladu s odlukom kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ( 7 )„Odlukom br. 94/22/CONS od 31. ožujka 2022., naslovljenom ‚Regulatorne obveze na tržištu usluga dostava paketa’, AGCOM je nametnuo određene (simetrične) obveze dostave informacija poduzećima koja posluju na tržištu usluga dostave malih ili velikih paketa kako bi se povećala razina nadzora nad uvjetima pružanja usluga, ugovornim uvjetima koji uređuju odnose između poduzeća sudjeluju u različitim fazama pružanja usluge i nad radnim uvjetima, povrh kojih je nametnuo i određene (asimetrične) posebne obveze dostave informacija koje AGCOM odlučio nametnuti samo Amazonu zbog žarišnih točaka uočenih prilikom ispitivanja tržišta usluga dostave paketa”.

15.

Dakle, Odluka br. 94/22/CONS uključuje:

16.

Kad je riječ o prvoj kategoriji operatora, AGCOM je od njih zahtijevao da jednom godišnje dostave:

17.

Što se tiče posebnih obveza pružanja usluga nametnutih Amazonu, AGCOM je od tog poduzeća tražio da mu dostavi:

18.

Četirima zasebnim tužbama su društva Associazione Italiana dei Corrieri Aerei Internazionali (AICAI), DHL Express Italy Srl, TNT Global Express Srl, Fedex Express Italy Srl i United Parcel Service Italia Srl; BRT SpA; Federazione Italiana Trasportatori (FEDIT) (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: različiti operatori Amazona) i Amazon Italia Transport Srl, Amazon Italia Logistica Srl i Amazon EU Sàrl (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: Amazon) podnijeli tužbu protiv Odluke br. 94/22/CONS Tribunaleu Amministrativo Regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij, Italija; u daljnjem tekstu: TAR Lazio).

19.

TAR Lazio je četirima različitim presudama prihvatio te četiri tužbe i poništio pobijanu odluku.

20.

AGCOM je podnio tužbu protiv prvostupanjske presude Consigliu di Stato (Državno vijeće), koji Sudu upućuje četiri prethodna pitanja, od kojih navodim prvo, drugo i četvrto ( 9 ), u sljedećem sadržaju:

[…]

21.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 10. svibnja 2024.

22.

AICAI i drugi, Amazon, BRT, FEDIT, talijanska vlada, Europski parlament, Vijeće Europske unije i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja. Svi oni su sudjelovali na raspravi održanoj 26. ožujka 2025.

23.

U skladu s uputom Suda, u ovom mišljenju neću se osvrnuti na treće prethodno pitanje.

24.

Sud koji je uputio zahtjev želi doznati primjenjuje li se Uredba 2018/644, „kad je riječ o prikupljanju informacija, kao takva samo na pružatelje usluga prekogranične dostave ili pak općenito na sve pružatelje usluga dostave paketa, osim ako iz pojedinačnih odredbi ne proizlaze posebna isključenja”.

25.

Amazon smatra da je pitanje bespredmetno jer u glavnom postupku nije riječ o primjenjivosti Uredbe 2018/644 na usluge prekogranične dostave paketa. Prema njegovu mišljenju, ono bi se trebalo preoblikovati tako da znači može li Uredba 2018/644 „predstavljati odgovarajuću pravnu osnovu na temelju koje NRT‑ovi mogu nametnuti dodatne obveze dostave informacija o pitanjima koja nisu prekogranična” ( 10 ).

26.

Zadaća je suda koji je uputio zahtjev, a ne stranaka u postupku, ocijeniti nužnost pitanja koja on upućuje Sudu kao i odrediti njihov sadržaj ( 11 ).

27.

Consiglio di Stato (Državno vijeće) smatra da su predmet glavnog postupka obveze dostave informacija nametnute pobijanom odlukom te da su u njemu, „među ostalim” ( 12 ), nastale dvojbe o „postojanju i, po potrebi, dosegu [NRT‑ove] ovlasti nametanja takvih obveza […], počevši sa situacijom pružatelja usluga dostave paketa koje nisu prekogranične kao što je Amazon” ( 13 ).

28.

Kada se pitanje razumije na taj način, ono jest relevantno. Zbog svojih sumnji u zakonitost obveza nametnutih pružateljima usluga dostave paketa, sud koji je uputio zahtjev legitimno dvoji, kao prvo, o području primjene Uredbe 2018/644. Odgovor na to pitanje omogućit će mu da dozna primjenjuju li se odredbe te uredbe koje se odnose na obveze dostave informacija na sve pružatelje tih usluga, bilo domaće bilo prekogranične.

29.

Ponavljam da pitanje nije irelevantno ako sud koji je uputio zahtjev ne može jasno odrediti pravnu osnovu zadaće koju obavlja AGCOM. Tim više kada, kako dodaje taj sud, „se čini da AGCOM ranije nije prihvaćao da ovlast nametanja obveza dostave informacija proizlazi iz Uredbe 2018/644, dok u ovom sporu tvrdi suprotno” ( 14 ).

30.

U Uredbi 2018/644 riječ je, kao što proizlazi iz njezina naslova, o uslugama prekogranične dostave paketa. Većina njezinih odredbi odnosi se na ovu kategoriju usluga.

31.

Konkretnije, u skladu s člankom 1. Uredbe 2018/644, njome se „utvrđuju posebne odredbe kojima se potiče unaprjeđenje usluga prekogranične dostave paketa, povrh onih utvrđenih u Direktivi [97/67], u vezi s […]”.

32.

U točkama (b) i (c) tog članka 1. Uredbe 2018/644 upućuje se na „transparentno[st] tarifa i ocjenjivanje[…] tarifa za određene usluge prekogranične dostave paketa […]” odnosno „informaciju[…] za potrošače koje trgovci stavljaju na raspolaganje, a tiču se usluga prekogranične dostave paketa”.

33.

Druge odredbe Uredbe 2018/644 također se isključivo odnose na pružatelje usluga prekogranične dostave paketa. Tomu je tako kad je riječ o člancima 5. (transparentnost prekograničnih tarifa), 6. (ocjenjivanje prekograničnih tarifa koje se naplaćuju po pojedinačnoj pošiljci) i 7. (informacije za potrošače o opcijama i cijenama prekogranične dostave).

34.

Na temelju navedenih odredbi na prvi bi se pogled moglo zaključiti da Uredba 2018/644 nije primjenjiva na usluge dostave paketa koje nisu prekogranične. Ipak, druge odredbe iste uredbe dopuštaju suprotan zaključak kad je riječ o obvezama dostave informacija.

35.

Kao prvo, u članku 1. Uredbe 2018/644 kao jedan od njezinih ciljeva naveden je i „regulatorni[…] nadzor[…] povezan[…] s uslugama dostave paketa”, pri čemu nije navedeno da se on odnosi isključivo na prekogranične usluge, pa se dakle odnosi i na domaće usluge.

36.

Kao drugo, u okviru uređivanja informacija koje pružatelji usluga dostave paketa moraju priopćiti NRT‑u države članice u kojoj imaju poslovni nastan, članak 4. stavci 1. i 3. Uredbe 2018/644 odnosi se, općenito i izričito, na „sve pružatelje usluga dostave paketa” (moje isticanje). On dakle ne pravi razliku između domaćih i prekograničnih pružatelja usluga.

37.

Definicija „pružatelja usluge dostave paketa” sadržana u članku 2. točki 3. Uredbe 2018/644 potvrđuje to tumačenje. Isto tako, ni pojam „pružatelj poštanskih usluga” sadržan u članku 2. stavku 1a. Direktive 97/67 (poduzeće koje pruža jednu ili više poštanskih usluga) ne ograničava taj pojam na domaće usluge. Ta definicija iz Direktive 97/67, kako je to predviđeno člankom 2. prvim stavkom Uredbe 2018/644, primjenjuje se za potrebe te uredbe.

38.

Kao treće, članci, 6. i 7. Uredbe 2018/644 odnose se na određenu vrstu informacija (u pogledu tarifa ili ugovora) koje, od svih operatora usluga dostave paketa, moraju podnijeti samo oni koji ih pružaju prekogranično. Međutim, ove informacije se pružaju povrh onih koje, za sve operatore bez razlike, predviđa članak 4. stavci 1. i 3. te uredbe. Stoga su članci 5., 6. i 7. odredbe upućene konkretnoj grupi unutar skupa svih pružatelja usluga dostave paketa, domaćih i prekograničnih.

39.

Je li usluga dostave paketa domaća ili prekogranična može biti relevantno za Uredbu 2018/644. Međutim, naglašavam, ne kao kriterij određivanja područja primjene kad je riječ o obvezama dostave informacija – ograničavajući ih na pružatelje prekograničnih usluga dostave paketa – nego za potrebe konkretizacije informacija koje jedni ili drugi operatori moraju pružiti.

40.

Točno je da se, kao što sam upravo ustvrdio, određene odredbe Uredbe 2018/644 odnose na posebnu situaciju operatora koji pružaju prekogranične usluge. No, to je ne sprečava da odredi da se na sve operatore sektora, neovisno o tome pružaju li oni domaće ili prekogranične usluge, primjenjuju obveze dostave informacija iz njezina članka 4.

41.

Kriterij koji ustanovljuje članak 4. stavci 1. i 3. Uredbe 2018/644 stoga se, iz perspektive teksta, odnosi na materijalnu narav pružene usluge, a ne na to je li usluga pružena na nacionalnoj ili prekograničnoj razini.

42.

Smatram da ovo tumačenje potkrepljuje članak 4. stavak 3. točka (c) Uredbe 2018/644: kada operatori dostave paketa pružaju informacije o broju paketa obrađenih u državi članici u kojoj imaju poslovni nastan, oni ih moraju podijeliti na „domaće [i] prekogranične pakete”. Stoga se, u skladu sa samom uredbom, obveza dostave informacija odnosi i na domaće pakete.

43.

Iz perspektive njezine svrhe, logika koja stoji iza obveze dostave informacija nametnute operatorima dostave paketa poštuje se to više ako NRT‑ovi, adresati ovih informacija, raspolažu s podacima i o domaćim i o prekograničnim uslugama kako bi obavljali povjerene im zadaće ( 15 ). Oni će na temelju tih podataka moći steći sveobuhvatan, a ne fragmentaran dojam o sektoru koji nadziru i o tržištu koje moraju ispitati.

44.

Slijedom toga, smatram da se, kad je riječ o priopćavanju informacija, Uredba 2018/644 primjenjuje na sve pružatelje usluga dostave paketa, bilo da je riječ o domaćim ili prekograničnim uslugama.

45.

Sud koji je uputio zahtjev postavlja svoje drugo prethodno pitanje pod pretpostavkom da odgovor na prvo pitanje potvrdi da se Uredba 2018/644 primjenjuje samo na pružatelje prekograničnih usluga dostave paketa.

46.

Ipak, smatram da je drugo pitanje relevantno neovisno o sadržaju odgovora na prvo pitanje.

47.

Consiglio di Stato (Državno vijeće) želi doznati „postoji li u Direktivi [97/67] ili pak u takozvanim ‚implicitnim ovlastima’ pravna osnova koja [NRT‑ovima] u svakom slučaju omogućuje da i pružateljima usluga dostave paketa koje nisu prekogranične nalože opće obveze dostave informacija”.

48.

Eventualna primjena Direktive 97/67, kako je izmijenjena Direktivom 2008/6, utječe na obveze dostave informacija koje se mogu nametnuti pružateljima usluga dostave paketa.

49.

Smatram da bi se, sve i kada ne bi postojala pravna osnova sadržana u Uredbi 2018/644, nametanje obveza dostave informacija pružateljima usluga dostava paketa koje nisu prekogranične moglo utemeljiti na Direktivi 97/67. Više nitko ne tvrdi da bi se te usluge dostave paketa mogle kvalificirati kao poštanske usluge ( 16 ).

50.

Kako naglašava trinaesta uvodna izjava Uredbe 2018/644, Direktiva 97/67 „utvrđuje zajednička pravila kojima se uređuje pružanje poštanskih usluga i univerzalnih poštanskih usluga”. Isto tako, u drugoj uvodnoj izjavi Direktive 2008/6 podsjeća se na to da Direktiva 97/67 „uspostavlja regulatorni okvir za poštanski sektor na razini Zajednice, uključujući mjere kako bi se jamčile univerzalne usluge”.

51.

Područje primjene Direktive 97/67 stoga obuhvaća sve pružatelje poštanskih usluga ( 17 ), a ne samo pružatelje univerzalne usluge. Inače, kako primjećuje Komisija ( 18 ), članak 3. stavak 7. Direktive 97/67 navodi da univerzalne poštanske usluge obuhvaćaju i nacionalne i međunarodne usluge.

52.

Pod tom pretpostavkom, članak 22.a Direktive 97/67 određuje da države članice osiguravaju da pružatelji poštanskih usluga dostave sve informacije, posebno NRT‑ovima, uključujući financijske informacije i informacije o davanju univerzalne usluge ( 19 ).

53.

Dakle, upućivanje na pružatelje poštanskih usluga vrši se bez pravljenja razlike između domaćih i prekograničnih usluga. Ta je generalizacija tim više nužna s obzirom na to da je, kako to određuje sam taj stavak, riječ o tome da NRT mora „[…] osigura[ti] sukladnost s odredbama [Direktive 97/67] ili odlukama donesenima u skladu s [njome]”.

54.

U mjeri u kojoj se „odredbe Direktive 97/67” odnose na pružatelje poštanskih usluga koje nisu prekogranične, logično je i to da se od njih mogu zahtijevati opće informacije. To je istaknuto u pedeset prvoj uvodnoj izjavi Direktive 2008/6: „[n]acionalna regulatorna tijela trebala bi za učinkovito izvršavanje svojih dužnosti prikupiti informacije od igrača na tržištu.”

55.

Inače, kao što je Komisija tvrdila na raspravi, Direktivi 97/67 se ne protivi to da nacionalna pravila kojima se ona prenosi NRT‑ovima dodijele ovlast zahtijevanja informacija šireg sadržaja od onog koji je propisan samom direktivom (pod uvjetom da su one proporcionalne s obavljanjem njihovih zadataka).

56.

Ukratko, Direktiva 97/67 omogućuje nametanje općih obveza dostave informacija svim pružateljima poštanskih usluga, domaćih i prekograničnih, uključujući usluga dostave paketa.

57.

Četvrtim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi doznati „u kojim granicama” NRT može nametnuti obveze dostave informacija pružateljima usluga dostave paketa. Konkretnije, mogu li im se nametnuti „simetrične obveze dostave informacija” koje se odnose na određene uvjete i ugovore (o kojima ću nešto više reći u nastavku).

58.

U skladu s odgovorom koji predlažem na prva dva prethodna pitanja, smatram, kao i Komisija, da su odredbe koje su relevantne za davanje odgovora na četvrto prethodno pitanje članak 4. stavci 3. i 5. Uredbe 2018/644 i članak 22.a Direktive 97/67.

59.

Iz tih odredaba proizlaze, s jedne strane, informacije koje se moraju dostaviti NRT‑ovima na temelju izričitih odredaba Uredbe 2018/644 i Direktive 97/67 te, s druge strane, dodatne informacije koje NRT‑ovi mogu zahtijevati od pružatelja usluga dostave paketa. Objema kategorijama informacija će se po potrebi pridružiti informacije koje BRT‑ovi zahtijevaju na temelju nacionalnih propisa ( 20 ).

60.

Najprije ću se osvrnuti na obvezne i dodatne informacije koje NRT‑ovi mogu zahtijevati, a zatim na učinke te analize na odgovor sudu koji je uputio zahtjev.

61.

Informacije koje su svi operatori dužni svake godine dostavljati NRT‑ovima navedene su u članku 4. stavku 3. Uredbe 2018/644 ( 21 ), a tiču se pet kategorija podataka koje sam već naveo ( 22 ).

62.

Formulacija članka 22.a Direktive 97/67 šira je i u njoj nisu podrobno navedene vrste podataka koje moraju biti dostavljene.

63.

Osim toga, u skladu s Direktivom 97/67 (članak 22. stavak 2.), NRT‑ovi mogu, ako im je dodijeljena, obavljati zadaću osiguranja poštovanja propisa o tržišnom natjecanju u poštanskom sektoru ( 23 ). U toj pretpostavci će za poduzeća iz sektora biti obvezna dostava informacija koje se uobičajeno moraju dostavljati tijelima zaduženima za zaštitu tržišnog natjecanja.

64.

Direktiva 97/67 ne sadržava nijedno izričito pravilo o dodatnim obvezama dostave informacija. Uzimajući u obzir široku formulaciju njezina članka 22.a – u kojem je istaknuta proporcionalnost zatraženih informacija – NRT‑ovi su ti koji moraju na temelju toga ocijeniti relevantnost svojih zahtjeva za dostavu informacija.

65.

Suprotno tomu, u skladu s člankom 4. stavkom 5. Uredbe 2018/644, NRT‑ovi „mogu [uputiti] zahtjeve za informacije povrh onih navedenih u stavcima 1. i 3. pod uvjetom da su oni nužni i proporcionalni”.

66.

Prethodno navedenom moraju se dodati informacije koje su NRT‑ovi ovlašteni zahtijevati na temelju nacionalnih pravila.

67.

U svojem četvrtom prethodnom pitanju sud koji je uputio zahtjev navodi dva upita:

68.

Prvi od dva upita koje sam upravo naveo jest preširok. Smatram da pitanje koje je tako oblikovano od Suda traži da pruži odgovor koji bi se odnosio na sve vrste „granica”, bilo da one utječu na ishod spora ili ne. Takvo postavljanje pitanja prekoračuje ono za što je Sud nadležan na temelju članka 267. UFEU‑a ( 24 ).

69.

Kako bi se sudu koji je uputio zahtjev pružio koristan odgovor i kako bi se izbjegla pretjerano apstraktna razmatranja, pažnju bi trebalo usmjeriti na informacije koje je zatražio AGCOM ( 25 ). „Simetrične obveze dostave informacija” na koje se upućuje u drugom dijelu tog prethodnog pitanja u bitnome su iste one koje AGCOM zahtijeva na temelju članka 1. Odluke br. 94/22/CONS.

70.

Međutim, kao što su to na raspravi priznale sve stranke u postupku, nije zadaća Suda, nego talijanskih pravosudnih tijela da ocijene odnose li se (ili ne) informacije koje se zahtijevaju na temelju te odluke na propise koji uređuju njihov pravni sustav. Stoga ću iznijeti svoje mišljenje samo u pogledu opće usklađenosti tih obveza s pravilima prava Unije na koja se pozvalo.

71.

AGCOM je određenim operatorima dostave paketa, utvrđenima s obzirom na određene parametre, nametnuo obveze dostave informacija o: (a) „ekonomskim uvjetima” usluga koje se pružaju javnosti (b) „referentnim ekonomskim uvjetima (prosječne cijene)” za određene skupine profesionalnih klijenata i (c) „važećim ugovorima koji uređuju ekonomske odnose s poduzećima iz sektora […] koji doprinose pružanju poštanske usluge” ( 26 ).

72.

U načelu bi se taj zahtjev dostave informacija mogao uvrstiti ili u obvezu dostave podataka o kojoj je riječ u članku 4. stavku 3. Uredbe 2018/644, ili u članak 22.a Direktive 97/67.

73.

Kad je riječ, konkretnije, o referentnim ekonomskim uvjetima za određene klijente i važeće ugovore s drugim poduzećima iz sektora ( 27 ), sud koji je uputio zahtjev moći će ocijeniti temelji li se zahtjev za dostavu informacija na AGCOM‑ovim ovlastima u području tržišnog natjecanja u poštanskom sektoru ( 28 ).

74.

Članak 22. stavak 2. Direktive 97/67 određuje da, osim osiguranja poštovanja obveza koje proizlaze iz te direktive, NRT‑ovi „mogu biti zadužen[i] i za osiguranje poštovanja propisa [o] tržišnom natjecanju u poštanskom sektoru”.

75.

Sud koji je uputio zahtjev će stoga morati utvrditi dodjeljuju li nacionalni propisi AGCOM‑u zaista zadaće u okviru zaštite tržišnog natjecanja, što Amazon smatra da nije slučaj. Valjat će razjasniti ovlašćuje li, time što je AGCOM‑u povjerio „poticanje natjecanja na poštanskim tržištima”, članak 2. stavak 4. točka (d) Zakonodavne uredbe br. 261/1999 taj NRT da prikuplja informacije koje, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, mogu biti relevantne za razumijevanje uvjeta poštanskog tržišta kao nužnog preduvjeta za poticanje tržišnog natjecanja. „Poticanje” tržišnog natjecanja u poštanskom sektoru teško bi se moglo provesti bez detaljnog poznavanja situacije na tom tržištu, što mogu omogućiti samo sudionici na njemu.

76.

AGCOM je od istih pružatelja usluga dostave paketa kojima je nametnuo obveze dostave poslovnih informacija tražio da mu dostave: (a) „izjavu o poštovanju radnih uvjeta kad je riječ o svim osobama koje sudjeluju u pružanju usluge na bilo kojoj organizacijskoj razini mreže” i (b) „standardizirane obrasce ugovora koje koristi u pogledu zaposlenika različitih kategorija pojedine organizacijske razine” ( 29 ).

77.

Sud koji je uputio zahtjev će, s obzirom na profile zatraženih informacija, morati razlučiti, kao prvo, jesu li te informacije radnopravne naravi obuhvaćene područjem primjene članka 4. stavka 3. točke (b) Uredbe 2018/644 ( 30 ).

78.

U pravilu ova vrsta informacija omogućuje NRT‑u da procijeni situaciju radnika poduzeća koja pružaju usluge dostave paketa i stoga da ispuni obvezu raščlambe broja osoba koje su za njih radile, u skladu s člankom 4. stavkom 3. točkom (b) Uredbe 2018/644.

79.

Isto tako, sud koji je uputio zahtjev moći će, po potrebi ocijeniti, jesu li informacije radnopravne naravi obuhvaćene člankom 22.a Direktive 97/67. Zbog toga pružatelji poštanskih usluga moraju dostaviti „sve informacije” radi provjere „sukladnost[i] s odredbama ove Direktive”. Osobito, „odredbe” Direktive 97/67 odnose se na:

80.

U skladu s onime što sam upravo iznio, pravna osnova za informacije koje AGCOM zahtijeva u rubrici „Opće obveze dostave informacija” u članku 1. Odluke br. 94/22/CONS mogla bi biti kako članak 4. stavci 3. i 5. Uredbe 2018/644 tako i članak 22.a Direktive 97/67.

81.

Budući da su „posebne obveze dostave informacija” koje su Amazonu nametnute člankom 2. Odluke br. 94/22/CONS zapravo puka podrobna konkretizacija jedne od općih obveza navedenih u članku 1. stavcima 2. i 3. te odluke, na njih se može primijeniti ista pravna osnova.

82.

Ako sud koji je uputio zahtjev utvrdi da se na jedne i druge obveze primjenjuju odgovarajuće odredbe Uredbe 2018/644 i Direktive 97/67, on će osim toga morati ispitati njihovu nužnost i proporcionalnost.

83.

Informacija o kojoj je riječ u članku 4. stavku 3. Uredbe o 2018/644 u biti obuhvaća godišnji promet, broj zaposlenika, broj obrađenih paketa ili imena podugovaratelja. Uredba 2018/644 opravdava zahtijevanje ovih podataka kada NRT‑ovi izvršavaju dodijeljene im ovlasti nadzora. Stoga je sâm zakonodavac Unije taj koji odlučuje, u pogledu tih podataka, o nužnosti i proporcionalnosti, a da pritom nije raspravljano o valjanosti te odredbe.

84.

Nije isto kad je riječ o informacijama koje se razlikuju od onih navedenih u čanku 4. stavku 3. Uredbe 2018/644. „[Dodatni] zahtjevi za dostavu informacije” koje NRT‑ovi mogu tražiti na temelju članka 4. stavka 5. te uredbe moraju se ocijeniti od slučaja do slučaja (kada ih se pobija) kako bi se provjerilo jesu li „nužni i proporcionalni”. Na oba kriterija upućuje i članak 22.a Direktive 97/67: informacije moraju biti nužne (stavak 1.) i proporcionalne s obavljanjem NRT‑ovih zadataka (stavak 2.).

85.

Posljedično, zahtjev za dostavu informacija morat će se podvrgnuti testu nužnosti i proporcionalnosti u skladu s pedeset prvom uvodnom izjavom Direktive 2008/6 („zahtjevi za dostavu informacija trebali bi biti proporcionalni i ne bi smjeli nametnuti nepotreban teret za poduzeća”).

86.

Odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku izrazito malo govori o kriterijima nužnosti i proporcionalnosti, što ne olakšava njihovo ispitivanje. Ipak, sudu koji je uputio zahtjev mogu se dati određene smjernice u tom smislu.

87.

Nužnost ( 32 ) informacija o kojima je riječ u glavnom postupku temelji se na tome da, bez njihova poznavanja, NRT‑ovi ne mogu učinkovito obavljati dodijeljene im zadaće.

88.

Iako je sud koji je uputio zahtjev taj koji mora ocijeniti nužnost toga treba li AGCOM raspolagati tim u toj mjeri preciznim informacijama, na temelju prethodno izloženih razmatranja sklon sam prihvatiti da bi, u načelu, o njegovu saznanju moglo ovisiti učinkovito obavljanje zadaća povjerenih NRT‑ovima u poštanskom sektoru, jer:

89.

Ako se dokaže nužnost zahtijevanih informacija, preostaje utvrditi je li ona, s obzirom na njihov opseg i složenost, u skladu s načelom proporcionalnosti. Kao što sam već istaknuo, NRT‑ovi ne bi trebali upućivati zahtjeve za dostavu informacija koji nameću nepotreban teret za poduzeća.

90.

Tekst presuda protiv kojih su podnesene žalbe otkriva da je u glavnom postupku TAR Lazio detaljno ispitao nametnute obveze dostave informacija, čiju je proporcionalnosti analizirao. Za odlučivanje o tome jesu li ocjene prvostupanjskog suda u tom pogledu točne ili ne, isključivo je nadležan Consiglio di Stato (Državno vijeće).

91.

U ovom je pitanju osobito bila riječ o pisanim očitovanjima Amazona i BRT‑a, kao pojedinačnih operatora, i očitovanjima subjekata (FEDIT i AICAI) koji predstavljaju njihove članove.

92.

Svi su oni tvrdili, manje ili više opširno i naglašavajući, da poduzeća nisu u stanju ispuniti obveze dostave informacija navedene u četvrtom prethodnom pitanju zbog organizacijskih i ekonomskih razloga te razloga koji se tiču zaposlenika. Talijanska vlada tvrdila je suprotno.

93.

Moje mišljenje, koje se u velikoj mjeri poklapa s Komisijinim ( 33 ), jest to da Sud nije u stanju odlučiti o ovim krajnostima, čija ocjena pripada samo sudu koji je uputio zahtjev. To su priznale sve stranke na raspravi, uključujući talijansku vladu.

94.

Zadaća je suda koji je uputio zahtjev razlučiti podrazumijeva li ispunjavanje obveza o kojima je riječ, s obzirom na opseg i stupanj podrobnosti zatraženih informacija, nepotreban teret koji mogu preuzeti poduzeća na koja se te obveze odnose ili se cilj koji se želi ostvariti može postići manje otegotnim mjerama ( 34 ).

95.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na prvo, drugo i četvrto pitanje koja je uputio Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija) odgovori na sljedeći način: