Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
TAMARE ĆAPETA
od 11. rujna 2025.(1)
Predmet C-196/24 [Aucrinde](i)
xx
protiv
ww,
yy,
zz,
vv,
uz sudjelovanje:
Ministère Public
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio tribunal judiciaire de Chambéry (Prvostupanjski redovni sud u Chambéryju, Francuska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja između sudova država članica u građanskim ili trgovačkim stvarima – Izvođenje dokaza u građanskim ili trgovačkim stvarima – Ekshumacija tijela radi utvrđenja očinstva – Genetsko testiranje – Zahtjev za izvođenje dokaza koji se smatra protivnim temeljnim načelima nacionalnog prava države članice primateljice zahtjeva – Razlozi za odbijanje zahtjeva za izvođenje dokaza – Sukob između temeljnih prava – Ljudsko dostojanstvo preminule osobe – Poštovanje privatnog i obiteljskog života – Osobni identitet – Pravo na poznavanje svojeg genetskog podrijetla”
I. Uvod
1. Ovim zahtjevom za prethodnu odluku od Suda se traži tumačenje Uredbe (EU) 2020/1783, kojom se uspostavlja pravosudna suradnja u građanskim i trgovačkim stvarima kad je riječ o izvođenju dokaza(2).
2. Konkretnije, od Suda se prvi put traži da ocijeni može li se na nacionalna zakonodavna pravila, koja na temelju nacionalnog prava čine dio javnog poretka, pozvati kao razlog za odbijanje izvršenja zahtjeva za izvođenje dokaza koji je sud jedne države članice (sud podnositelj zahtjeva) podnio sudu druge države članice (sud primatelj zahtjeva).
3. Pitanja o kojima Sud odlučuje pojavila su se u kontekstu sudskog postupka pokrenutog pred Tribunaleom di Genova (Sud u Genovi, Italija; u daljnjem tekstu: talijanski sud), kako bi se utvrdilo očinstvo tužitelja u ovom predmetu. U tu je svrhu taj sud podnio tribunalu judiciaire de Chambéry (Prvostupanjski redovni sud u Chambéryju, Francuska), odnosno sudu koji je uputio zahtjev, zahtjev za izvođenje dokaza u skladu s Uredbom 2020/1783 radi provedbe genetskog vještačenja potrebnog za utvrđenje očinstva. Izvršenje tog zahtjeva uključuje ekshumaciju tijela navodnog oca, koji je pokopan u Francuskoj, te uzimanje uzorka s tijela potrebnog za genetski otisak.
II. Relevantno pravo Unije
Povelja Europske unije o temeljnim pravima
4. Članak 1., naslovljen „Ljudsko dostojanstvo”, glasi:
„Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo. Ono se mora poštovati i štititi.”
5. Članak 7., naslovljen „Poštovanje privatnog i obiteljskog života”, glasi:
„Svatko ima pravo na poštovanje svojeg privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja.”
Uredba 2020/1783
6. U članku 1. Uredbe 2020/1783 određeno je njezino područje primjene. U njemu se razlikuje posredno izvođenje dokaza, u stavku 1. točki (a), od neposrednog izvođenja dokaza, u stavku 1. točki (b). Ta odredba glasi:
„1. Ova se Uredba primjenjuje u građanskim ili trgovačkim stvarima u kojima sud države članice, u skladu s pravom te države članice, podnosi zahtjev kojim:
(a) od nadležnog suda druge države članice traži da izvede dokaze; ili
(b) traži neposredno izvođenje dokaza u drugoj državi članici.
[…]”
7. Članak 12. Uredbe 2020/1783 sadržava opće odredbe o izvršenju zahtjeva za posredno izvođenje dokaza iz njezina članka 1. stavka 1. točke (a). Relevantni dijelovi članka 12. glase:
„1. Sud primatelj zahtjeva izvršava zahtjev bez odgode, a najkasnije u roku od 90 dana od primitka zahtjeva.
2. Sud primatelj zahtjeva izvršava zahtjev u skladu sa svojim nacionalnim pravom.
3. Sud podnositelj zahtjeva može zatražiti da se zahtjev izvrši u skladu s posebnim postupkom predviđenim njegovim nacionalnim pravom, upotrebom obrasca A iz Priloga I. Sud primatelj zahtjeva izvršava zahtjev u skladu s tim posebnim postupkom, osim ako to ne bi bilo u skladu s njegovim nacionalnim pravom ili ako to ne može učiniti zbog velikih praktičnih poteškoća. Ako sud primatelj zahtjeva ne postupi u skladu s molbom da se zahtjev izvrši u skladu s posebnim postupkom zbog jednog od tih razloga, o tome obavješćuje sud podnositelja zahtjeva, upotrebom obrasca H iz Priloga I.
[…]”
8. U članku 16. Uredbe 2020/1783 navode se razlozi za odbijanje izvršenja zahtjeva za posredno izvođenje dokaza iz njezina članka 1. stavka 1. točke (a). Članak 16. stavak 1. odnosi se samo na saslušanje osobe, koje u ovom predmetu nije relevantno, a članak 16. stavak 2. glasi:
„2. Izvršenje zahtjeva može se odbiti zbog razloga različitih od onih navedenih u stavku 1. samo ako je riječ o jednom ili više sljedećih razloga:
(a) zahtjev nije obuhvaćen područjem primjene ove Uredbe;
(b) izvršenje zahtjeva nije u nadležnosti sudskih tijela u skladu s pravom države članice suda primatelja zahtjeva;
(c) sud podnositelj zahtjeva, na traženje suda primatelja zahtjeva, ne dopuni zahtjev za izvođenje dokaza u skladu s člankom 10. u roku od 30 dana nakon što je to zatražio sud primatelj zahtjeva; ili
(d) polog ili predujam, zatražen u skladu s člankom 22. stavkom 3., nije dan u roku od 60 dana nakon što je to zatražio sud primatelj zahtjeva.”
9. Članak 19. Uredbe 2020/1783 odnosi se na zahtjeve za neposredno izvođenje dokaza iz njezina članka 1. stavka 1. točke (b). U članku 19. stavku 7. navedeni su razlozi za odbijanje izvršenje takvog zahtjeva te on glasi:
„7. Središnje tijelo ili nadležno tijelo države članice primateljice zahtjeva može odbiti zahtjev za neposredno izvođenje dokaza samo ako:
(a) on nije obuhvaćen područjem primjene ove Uredbe;
(b) on ne sadržava sve potrebne informacije iz članka 5.; ili
(c) zatraženo neposredno izvođenje dokaza suprotno je temeljnim načelima prava njegove države članice.”
Uredba br. 1206/2001(3)
10. Uredba 2020/1783 preinaka je Uredbe br. 1206/2001.
11. Relevantne odredbe Uredbe br. 1206/2001, odnosno njezini članci 1., 10., 14. i 17., odgovaraju člancima 1., 12., 16. i 19. Uredbe 2020/1783.
12. S obzirom na to, sudska praksa koja se odnosi na Uredbu br. 1206/2001 relevantna je i za tumačenje odredbi Uredbe 2020/1783 koje su primjenjive u ovom predmetu.
III. Glavni postupak, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
13. Podnositelj zahtjeva u ovom predmetu, xx, pokrenuo je postupak pred Tribunaleom di Genova (Sud u Genovi) u kojem traži da se utvrdi da je aa, koji je preminuo i pokopan je u Francuskoj, njegov biološki otac.
14. Podnositelj zahtjeva od tog suda traži (i.) da utvrdi da je on aa-ov nezakoniti sin, (ii.) da mu odobri korištenje očeva prezimena i (iii.) da naloži nadležnom matičaru da upiše presudu koja će se donijeti, kada postane konačna.
15. Druge stranke u glavnom postupku, koje su aa-ova zakonita djeca, odbile su sudjelovati u testiranjima potrebnima za vještačenje krvi kako bi se utvrdilo ima li podnositelj zahtjeva ista genetska obilježja kao druge stranke u postupku. Umjesto toga, zatražile su da se genetsko ispitivanje provede nad tijelom njihova pokojnog oca. Stoga je talijanski sud naložio da se provede vještačenje krvi i imenovao vještaka radi genetske usporedbe podnositelja zahtjeva i tijela navodnog oca nakon njegove ekshumacije.
16. Talijanski sud proslijedio je sudu koji je uputio zahtjev 18. studenoga 2022. zahtjev za ekshumaciju tijela navodnog oca u skladu s Uredbom 2020/1783, pri čemu je upotrijebio obrazac A, kako se predviđa Prilogom I. toj uredbi.
17. Međutim, na temelju francuskoga codea civil (Građanski zakonik) sud ne može naložiti ekshumaciju tijela u svrhu uzimanja genetskog uzorka kako bi se utvrdilo srodstvo, osim ako je preminula osoba za vrijeme života dala izričitu suglasnost.
18. Relevantnom odredbom francuskog Građanskog zakonika, odnosno njegovim člankom 16-11.(4), određuje se:
„Identifikacija osobe s pomoću genetskog otiska može se tražiti samo:
1° u okviru istražnih mjera ili mjera izvođenja dokaza koje se provode tijekom sudskog postupka;
2° u svrhu medicinskog ili znanstvenog istraživanja;
3° kako bi se utvrdio identitet preminulih osoba kad on nije poznat;
4° pod uvjetima predviđenima u članku L. 2381-1 [codea de la défense (Zakonik o obrani)];
5° u svrhu sprečavanja dopinga pod uvjetima predviđenima u članku L. 232-12-2 [codea du sport (Sportski zakonik)].
U građanskim stvarima ta se identifikacija može tražiti samo prilikom izvršenja mjere izvođenja dokaza koju je naložio sud kojem je podnesena tužba kojom se nastoji utvrditi ili osporiti srodstvo ili se pak traži stjecanje ili ukidanje uzdržavanja. Osoba o kojoj je riječ mora dati prethodnu i izričitu suglasnost. Ako osoba za vrijeme života nije dala izričitu suglasnost, identifikacija s pomoću genetskog otiska ne može se provesti nakon njezine smrti.
[…]”
19. Osim toga, kao što je to istaknula francuska vlada, cijelo poglavlje francuskog Građanskog zakonika koje sadržava tu odredbu čini dio javnog poretka, na temelju članka 16-9. tog zakonika.
20. U tim okolnostima sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 12. stavak 2. Uredbe 2020/1783 tumačiti na način da se njime sudu omogućuje da odbije izvršenje zahtjeva za izvođenje dokaza ako se smatra da je takav zahtjev protivan temeljnim načelima prava države članice suda primatelja zahtjeva.
21. Sud koji je uputio zahtjev smatra da su razlozi za odbijanje primjene Uredbe 2020/1783 taksativno navedeni u njezinu članku 16. i da stoga članak 12. ne sadržava dodatan razlog da se odbije primjena te uredbe. Međutim, taj je sud izrazio i zabrinutost da takvo tumačenje članka 12. znači da ne postoji nikakva zaštita od izvršenja zahtjeva u okviru postupaka koji ne poštuju standarde Europske unije(5), osobito članke 1. i 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
22. U tim je okolnostima sud koji je uputio zahtjev odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Omogućuje li se člankom 12. [Uredbe 2020/1783] nacionalnom sudu da odbije primijeniti tu uredbu i postupi u skladu sa zahtjevom države podnositeljice zahtjeva jer je postupak naveden u zahtjevu protivan temeljnim načelima nacionalnog prava države primateljice zahtjeva i osobito članku 16-11. njezina Građanskog zakonika?
2. Ako se primjena članka 12. [Uredbe 2020/1783] provede ne uzimajući u obzir nacionalno pravo, kako treba tumačiti članak 1. (pravo na dostojanstvo) i članak 7. (pravo na poštovanje privatnog života) [Povelje] i na koji način treba odrediti njihov odnos u svrhu utvrđivanja dovodi li takva primjena Uredbe do povrede [Povelje]?”
23. Podnositelj zahtjeva iz glavnog postupka, francuska vlada i Europska komisija podnijeli su Sudu pisana očitovanja.
24. Rasprava je održana 29. travnja 2025., a na njoj su francuska vlada i Komisija iznijele svoja usmena očitovanja.
IV. Analiza
A. Uvodne napomene – raščlanjivanje prethodnih pitanja
25. Kako bih Sudu pružila koristan savjet, smatram da je potrebno raščlaniti prethodna pitanja kako bi se moglo bolje razumjeti dvojbe suda koji je uputio zahtjev.
26. Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li odbiti izvršiti zahtjev, koji je podnesen u skladu s Uredbom 2020/1783, za post mortem uzimanje genetskog uzorka od osobe pokopane u Francuskoj radi utvrđenja očinstva, uzimajući u obzir da se francuskim Građanskim zakonikom zabranjuje izvođenje takvih dokaza ako osoba o kojoj je riječ nije dala suglasnost za vrijeme života.
27. Prema mišljenju tog suda, ne može se odbiti izvršiti zahtjev na temelju članka 12. jer je taksativan popis razloga za odbijanje takvog zahtjeva naveden u članku 16. Uredbe 2020/1783, a nacionalni javni poredak nije jedan od tih razloga. Međutim, sud koji je uputio zahtjev želi provjeriti može li takav razlog proizlaziti iz članka 12. stavka 2. Uredbe 2020/1783.
28. Francuska vlada u očitovanjima koja je podnijela Sudu tvrdi da zahtjev koji je podnio talijanski sud nije zahtjev za posredno izvođenje dokaza, u skladu s člankom 1. stavkom 1. točkom (a) Uredbe 2020/1783, što znači da njezin članak 12. nije relevantan za ovaj predmet. Prema mišljenju te vlade, tim se zahtjevom traži neposredno izvođenje dokaza, u skladu člankom 1. stavkom 1. točkom (b) Uredbe 2020/1783, što znači da se primjenjuje njezin članak 19. Ta vlada smatra da prvo pitanje treba preoblikovati tako da se zatraži tumačenje članka 19. Uredbe 2020/1783.
29. Posljedica ovakvog tumačenja za ovaj predmet bila bi postojanje mogućnosti da sud primatelj zahtjeva odbije izvršiti zahtjev za neposredno izvođenje dokaza ako je takvo neposredno izvođenje dokaza protivno temeljnim načelima prava države članice primateljice zahtjeva, kao što se to navodi u članku 19. stavku 7. točki (c) Uredbe 2020/1783. Suprotno tomu, ne postoji nikakav ekvivalentan razlog za odbijanje zahtjeva za posredno izvođenje dokaza.
30. Kako bi se odgovorilo na prvo pitanje, stoga će biti potrebno najprije ocijeniti primjenjuje li se doista članak 12. Uredbe 2020/1783 na ovaj predmet, što bi bio slučaj samo ako je zahtjev o kojem je riječ zahtjev za posredno izvođenje dokaza.
31. Drugo pitanje suda koji je uputio zahtjev nešto je složenije. Sud koji je uputio zahtjev pretpostavlja da se članak 16-11. francuskog Građanskog zakonika ne može primijeniti kako bi se odbilo uzimanje genetskog uzorka post mortem od aa-a pa dodatno pita je li izvršenje zahtjeva talijanskog suda protivno Povelji. Konkretnije, taj sud upućuje na odnos između članaka 1. i 7. Povelje. Stoga zapravo pita kako je u skladu s Poveljom provedeno odvagivanje prava na dostojanstvo tijela preminule osobe i prava na poznavanje svojeg podrijetla.
32. Kao što je to navedeno na raspravi, čini se da se drugim pitanjem u biti pita je li s Poveljom usklađeno relevantno talijansko pravo kojim se sudovima omogućuje da nalože uzimanje genetskog uzorka post mortem radi utvrđenja očinstva, neovisno o tome je li navodni roditelj za vrijeme života prethodno dao suglasnost.
33. Međutim, u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev ne izražava nikakvu dvojbu u pogledu toga je li relevantno talijansko pravo usklađeno s Poveljom. Umjesto toga, taj sud objašnjava da bi mu odgovor na drugo pitanje pomogao da odredi je li sam članak 16-11. francuskog Građanskog zakonika usklađen s Poveljom.
34. Pitanje je li članak 16-11. francuskog Građanskog zakonika usklađen s Poveljom javlja se samo ako je to pravilo primjenjivo u ovom predmetu u svrhu odbijanja zahtjeva za izvođenje dokaza. Tek nakon što se utvrdi da se može primijeniti članak 16-11., može se ocijeniti je li ta primjena u skladu s Poveljom. Međutim, kad bi se odgovorilo na drugo pitanje u obliku u kojem je upućeno, odnosno pod pretpostavkom da se člankom 12. stavkom 2. i člankom 16. Uredbe 2020/1783 isključuje primjena članka 16-11. francuskog Građanskog zakonika kao razloga za odbijanje izvršenja zahtjeva za izvođenje dokaza, pitanje je li to pravilo usklađeno s Poveljom bilo bi hipotetsko jer se to pravilo ne primjenjuje na činjenice u predmetu.
35. Stoga smatram da Sud može odgovoriti na drugo pitanje samo ako se to pitanje može shvatiti na način da se njime pita treba li Povelju tumačiti na način koji je u skladu s tumačenjem Uredbe 2020/1783 prema kojem ta uredba u okolnostima ovog predmeta talijanskom sudu ne onemogućuje da podnese zahtjev za izvođenje dokaza koji uključuje uzimanje genetskog uzorka post mortem.
36. Podredno, ako Sud odgovori potvrdno na prvo pitanje, čime se sudu koji je uputio zahtjev omogućuje da se pozove na nacionalna pravila javnog poretka kako bi odbio izvršenje zahtjeva za izvođenje dokaza, drugo pitanje treba preoblikovati. U tom bi slučaju drugo pitanje trebalo shvatiti tako da se njime pita treba li Povelju tumačiti na način da se njome omogućuje da se u nacionalnim pravilima uzimanje genetskog uzorka post mortem uvjetuje davanjem izričite suglasnosti osobe za vrijeme njezina života.
B. Prvo pitanje
37. Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita omogućuje li mu članak 12. stavak 2. Uredbe 2020/1783 da odbije izvršenje zahtjeva za posredno izvođenje dokaza jer je postupak naveden u tom zahtjevu protivan temeljnim načelima nacionalnog prava države članice primateljice zahtjeva.
1. Posredno ili neposredno izvođenje dokaza
38. Kao što je to objašnjeno, francuska vlada tvrdila je da je zahtjev talijanskog suda zahtjev za neposredno, a ne za posredno izvođenje dokaza, u kojem slučaju članak 12. Uredbe 2020/1783 ne bi bio primjenjiv, nego bi umjesto toga relevantna odredba bio njezin članak 19.
39. Činjenična razlika između posrednog izvođenja dokaza (iz članka 1. stavka 1. točke (a) Uredbe 2020/1783) i neposrednog izvođenja dokaza (iz članka 1. stavka 1. točke (b) Uredbe 2020/1783) odražava se u tome provode li izvođenje dokaza osobe koje su u nadležnosti suda primatelja zahtjeva ili osobe koje su u nadležnosti suda podnositelja zahtjeva. U potonjem slučaju te osobe same izvode dokaze u drugoj državi članici, primjerice, putovanjem i ispitivanjem svjedoka na državnom području države članice primateljice zahtjeva(6).
40. Postupovna razlika između dviju vrsta izvođenja dokaza odražava se u tome koja su tijela odgovorna za obavješćivanje o izvođenju dokaza i njegovo odobrenje. Kad se podnese zahtjev za posredno izvođenje dokaza, sud podnositelj zahtjeva izravno kontaktira sa sudom primateljem zahtjeva. Taj sud tada odlučuje o načinima zatraženog izvođenja dokaza u skladu s vlastitim pravom. Usto, takve zahtjeve treba podnijeti upotrebom obrasca A, priloženog Uredbi 2020/1783. Suprotno tomu, za neposredno izvođenje dokaza sud podnositelj zahtjeva treba tražiti odobrenje središnjeg ili nadležnog tijela, koje je svaka država članica obvezna odrediti u skladu s Uredbom 2020/1783(7). Takav zahtjev podnosi se upotrebom obrasca L, priloženog toj uredbi.
41. Nadalje, kad je riječ o zahtjevima za posredno izvođenje dokaza, postupak u okviru kojeg se izvode dokazi provodi se u skladu s nacionalnima pravilima tog suda(8). S druge strane, kad je riječ o zahtjevima za neposredno izvođenje dokaza, dokazi se izvode u skladu s postupkom predviđenim pravom države suda podnositelja zahtjeva.
42. Naposljetku, i što je značajno za ovaj predmet, razlozi za odbijanje zahtjeva za izvođenje dokaza razlikuju se ovisno o tome je li riječ o posrednom ili neposrednom izvođenju dokaza. Za razliku od posrednog izvođenja dokaza, neposredno izvođenje dokaza može se odbiti zbog razloga zaštite javnog poretka države članice primateljice zahtjeva. U skladu s člankom 19. stavkom 7. točkom (c) Uredbe 2020/1783, odbijanje je moguće ako je zatraženo neposredno izvođenje dokaza suprotno temeljnim načelima prava te države članice.
43. U Uredbi 2020/1783 ne postoji objašnjenje zbog čega za dvije vrste izvođenja dokaza postoje različiti razlozi za odbijanje zahtjeva(9). Međutim, kao što to smatra Komisija, širi opseg odbijanja zahtjeva za neposredno izvođenje dokaza vjerojatno je opravdan prirodom takvog zahtjeva, koji može zadirati u suverenost države primateljice zahtjeva(10). Kad je riječ o neposrednom izvođenju dokaza, država primateljica zahtjeva treba omogućiti osobama iz države podnositeljice zahtjeva ulazak na svoje državno područje kako bi provele vještačenje, što može utjecati na ovlasti države članice u kojoj se ono provodi(11).
44. Međutim, čak i kad je riječ o neposrednom izvođenju dokaza, čini se da je razlog utvrđen u članku 19. stavku 7. točki (c) Uredbe 2020/1783 za odbijanje zahtjeva na osnovi temeljnih načela prava države primateljice zahtjeva ograničen. Kao što to predlaže dio pravnih teoretičara, takav se razlog primjenjuje samo na mogućnost suda podnositelja zahtjeva da neposredno izvrši mjeru izvođenja dokaza, a ne na sadržaj te mjere. Prema tome, čak i kad bi se moglo smatrati da je neposredno izvođenje dokaza protivno temeljnim načelima države članice primateljice zahtjeva, time se ne bi automatski isključila mogućnost posrednog izvođenja tih dokaza. U toj situaciji središnje tijelo i dalje može zatražiti od suda podnositelja zahtjeva da uputi predmet nadležnom sudu države primateljice zahtjeva(12).
45. Je li talijanski sud u ovom slučaju zatražio posredno ili neposredno izvođenje dokaza?
46. Kao prvo, zahtjev je podnesen izravno sudu koji je uputio zahtjev, a ne francuskom središnjem tijelu(13).
47. Kao drugo, zahtjev je podnesen upotrebom obrasca A, koji se koristi za posredno izvođenje dokaza. Međutim, to samo po sebi ne isključuje nužno mogućnost da je sud podnositelj zahtjeva upotrijebio pogrešan obrazac te da je zapravo namjeravao podnijeti zahtjev za neposredno izvođenje dokaza.
48. Stoga je potrebno, kao treće, ocijeniti što je točno zatražio sud podnositelj zahtjeva.
49. Prema mojem mišljenju, kako bi se prikupili dokazi potrebni za utvrđenje očinstva u ovom predmetu, treba poduzeti nekoliko koraka. Na prvom mjestu, tijelo je potrebno ekshumirati. Na drugom mjestu, treba uzeti uzorak s tog tijela za potrebe utvrđivanja genetskog otiska. Na trećem mjestu, taj je uzorak potrebno analizirati. Na četvrtom mjestu, analizirani uzorak treba usporediti s uzorkom uzetim od podnositelja zahtjeva.
50. Obrazac A, na kojem je podnesen zahtjev, podnesen je Sudu kao dio nacionalnog spisa. Iz tog je obrasca jasno da je sud podnositelj zahtjeva zatražio od suda primatelja zahtjeva da naloži ekshumaciju tijela. Međutim, neizbježno je da sama ekshumacija ne može biti dokaz u smislu Uredbe 2020/1783 i stoga ona nije svrha zahtjeva.
51. Dokaz je genetski uzorak uzet s ekshumiranog tijela. Iz obrasca A, u obliku u kojem je podnesen, nije u potpunosti jasno tko treba uzeti uzorke s tijela. Sud podnositelj zahtjeva zatražio je dopuštenje da stručnjak, koji je ista osoba koja bi naknadno usporedila uzorke, bude prisutan prilikom uzimanja uzorka s tijela. Međutim, stranke i predstavnik suda podnositelja zahtjeva mogu prisustvovati posrednom izvođenju dokaza(14). Stoga sama prisutnost stručnjaka koji je u nadležnosti suda podnositelja zahtjeva ne znači da je riječ o neposrednom izvođenju dokaza. Izrazi koje je sud podnositelj zahtjeva upotrijebio u obrascu A mogu se tumačiti na dva načina: da je zatražio da talijanski stručnjak neposredno uzme uzorak ili samo da taj stručnjak prisustvuje izvođenju dokaza(15). Prema mojem mišljenju, čak i kad bi talijanski stručnjak fizički uzeo uzorak, ta bi se radnja i dalje provela pod nadzorom i odgovornošću predstavnikâ suda primatelja zahtjeva te bi se stoga i dalje mogla shvatiti kao posredno izvođenje dokaza. U svakom slučaju, sud koji je uputio zahtjev nije zatražio nikakva pojašnjenja od suda podnositelja zahtjeva te se čini da je zahtjev shvatio kao zahtjev za posredno izvođenje dokaza.
52. Prethodno navedene okolnosti dovode do zaključka prema kojem je sud podnositelj zahtjeva zatražio posredno izvođenje dokaza(16). Stoga je članak 12. relevantan za ocjenu toga ima li sud koji je uputio zahtjev u glavnom postupku pravo odbiti zahtjev za izvođenje dokaza podnesen na temelju Uredbe 2020/1783.
2. Tumačenje članka 12. Uredbe 2020/1783
53. U skladu s člankom 12. stavkom 1. Uredbe 2020/1783, sud primatelj zahtjeva treba izvršiti zahtjev bez odgode, a najkasnije u roku od 90 dana od primitka zahtjeva. Izvršenje zahtjeva se provodi, kako se to predviđa člankom 12. stavkom 2. te uredbe, u skladu s nacionalnim pravom države članice primateljice zahtjeva.
54. Može li se članak 16-11. francuskog Građanskog zakonika smatrati „nacionalnim pravom” u smislu članka 12. stavka 2. Uredbe 2020/1783? Ako je odgovor potvrdan, može li se tom odredbom opravdati odbijanje zahtjeva za izvođenje dokaza?
55. Prema Komisijinu mišljenju, svrha je članka 12. stavka 2. Uredbe 2020/1783 samo navesti da se postupovni načini u skladu s kojima je potrebno provesti izvođenje dokaza određuju pravom suda primatelja zahtjeva.
56. Slažem se s Komisijom.
57. Takvo tumačenje potkrepljuju tekst članka 12. stavka 2. Uredbe 2020/1783, kad ga se razmatra u širem kontekstu te odredbe, njegova zakonodavna povijest te, najvažnije, logika i uobičajeni okvir instrumenata uzajamnog priznavanja, donesenih na temelju glave V. UFEU-a.
58. Kad je riječ o tekstu u njegovu neposrednom kontekstu, najprije napominjem da članak 12. stavak 3. Uredbe 2020/1783 omogućuje sudu podnositelju zahtjeva da zatraži od suda primatelja zahtjeva da provede izvođenje dokaza u skladu s posebnim postupkom, predviđenim nacionalnim pravom države suda podnositelja zahtjeva. To upućuje na to da se izrazom „nacionalno pravo” upotrijebljenim u članku 12. stavku 2. Uredbe 2020/1783 propisuje postupak za izvođenje dokaza jer je svrha članka 12. stavka 3. da omogući promjenu postupka koji se primjenjuje, odnosno promjenu s prava suda primatelja zahtjeva na pravo suda podnositelja zahtjeva, iako izvođenje dokaza i dalje provodi sud primatelj zahtjeva.
59. Kad je pak riječ o zakonodavnoj povijesti, Uredba br. 1206/2001 i kasnije Uredba 2020/1783 temeljene su na Haškoj konvenciji o izvođenju dokaza(17). Ta se konvencija stoga može koristiti za tumačenje odredbi tih uredbi(18).
60. U članku 9. stavku 1. te konvencije navodi se: „U pogledu načina i postupaka koje je potrebno primijeniti, pravosudno tijelo koje izvršava zamolnicu primjenjuje svoje vlastito pravo”(19).
61. Tekst članka 9. stavka 1. Haške konvencije o izvođenju dokaza tako je manje dvosmislen kad je riječ o njegovu opsegu od članka 12. stavka 2. Uredbe 2020/1783 jer se u njemu izričito upućuje na načine i postupke(20).
62. Stoga se može zaključiti, kao što je to predložila Komisija, a francuska vlada nije osporavala, da se članak 12. stavak 2. Uredbe 2020/1783 primjenjuje samo na metodološka i postupovna pitanja koja se odnose na izvođenje dokaza. Stoga su samo ta pitanja uređena nacionalnim pravom države članice primateljice zahtjeva, dok se materijalna pitanja, kao što su prihvatljivi dokazi za dokazivanje određenih činjenica, uređuju pravom države podnositeljice zahtjeva.
63. Prema tome, pitanje je li potrebno pribaviti određenu vrstu dokaza u kontekstu konkretnog sudskog postupka i je li takav zahtjev u skladu sa zaštitom temeljnih prava treba ocijeniti sud podnositelj zahtjeva u skladu s vlastitim pravom, u ovom slučaju talijanskim pravom, a ne u skladu s pravom države primateljice zahtjeva. Budući da je članak 16-11. francuskog Građanskog zakonika takvo materijalno pravilo, kojim se in abstracto izražava ravnoteža koju je odredio francuski zakonodavac između prava na poznavanje svojeg podrijetla i prava na poštovanje ljudskog tijela, on se ne primjenjuje na zahtjev talijanskog suda, za koji se prikladna ravnoteža određuje talijanskim pravom.
64. Iako je točno da to nije vrlo jasno navedeno u Uredbi 2020/1783, iz strukture tog akta proizlazi da izvođenje dokaza nalaže sud podnositelj zahtjeva te je ono stoga u njegovoj odgovornosti. To je i logično jer samo taj sud, koji je upoznat sa svim činjenicama u predmetu, može na temelju vlastitog nacionalnog prava ocijeniti koji su dokazi potrebni i može li se razlozima za pribavljanje tih dokaza opravdati ograničenje određenih prava(21).
65. Uredba 2020/1783 temelji se na načelu uzajamnog priznavanja, koje čini osnovu svih instrumenata o pravosudnoj suradnji donesenih na temelju UFEU-a, uključujući pravosudnu suradnju u građanskim ili trgovačkim stvarima(22).
66. Načelo uzajamnog priznavanja temelji se na uzajamnom povjerenju među državama članicama u to da njihove institucije poštuju vrijednosti i temeljna prava koja su zaštićena pravnim poretkom Unije(23). Na temelju tog načela sud primatelj zahtjeva treba imati povjerenje u to da odluka suda podnositelja zahtjeva i nacionalno pravo na kojem se ona temelji ne povređuju temeljna prava zaštićena Poveljom. Taj sud u načelu ne može dovoditi u pitanje zakonitost odluke suda podnositelja zahtjeva, nego treba djelovati kao da je ona valjana i stoga treba izvršiti taj zahtjev. To vrijedi čak i ako se rješenje na temelju prava države podnositeljice zahtjeva razlikuje od rješenja na temelju prava države primateljice zahtjeva. Ako se osporava pravna valjanost takve odluke, to treba učiniti pred sudom podnositeljem zahtjeva, koji je odgovoran za usklađenost te odluke s temeljnim pravima.
67. Drugi instrumenti koji se temelje na načelu uzajamnog priznavanja imaju sličan okvir: o materijalnim pitanjima povezanima sa zahtjevom za prekograničnu suradnju odlučuje sud izdavatelj/sud podnositelj zahtjeva u skladu sa svojim pravnim poretkom, dok o postupku za izvršenje takvog zahtjeva odlučuje sud izvršitelj/sud primatelj zahtjeva u skladu sa svojim pravnim poretkom. Istodobno, razlozi za odbijanje zahtjeva za prekograničnu suradnju ograničeni su i taksativno navedeni u aktu o kojem je riječ.
68. Tako se, primjerice, europskim istražnim nalogom (EIN), koji ima sličnu svrhu kao Uredba 2020/1783, ali se odnosi na prekograničnu suradnju u području kaznenog prava, također određuje da je u načelu za materijalne odluke koje se odnose na pribavljanje dokaza odgovoran sud izdavatelj, dok se postupak stvarnog pribavljanja tih dokaza uređuje pravom suda izvršitelja(24). Slična podjela odgovornosti može se pronaći i u Uredbi o EPPO-u(25).
69. Za zaštitu temeljnih prava u okviru materijalne odluke o izvođenju dokaza stoga je u načelu odgovoran sud izdavatelj ili, u skladu s terminologijom u ovom predmetu, sud podnositelj zahtjeva. Međutim, kako bi se zajamčila zaštita temeljnih prava, koja su zaštićena pravnim poretkom Unije, Sud je utvrdio da sud izvršitelj/sud primatelj zahtjeva u iznimnim situacijama ipak može dovesti u pitanje zakonitost zahtjeva za pravosudnu suradnju(26). Takve iznimne okolnosti postoje u slučaju sustavnih problema s poštovanjem temeljnih prava u pravnom sustavu suda izdavatelja/suda podnositelja zahtjeva s kojima je upoznat sud izvršitelj/sud primatelj zahtjeva. U takvoj se situaciji provodi test u dva koraka, u kojem sud izvršitelj/sud primatelj zahtjeva najprije ocjenjuje postoji li sustavni problem s poštovanjem temeljnih prava u pravnom poretku suda izdavatelja/suda podnositelja zahtjeva, a ako se to utvrdi, taj sud zatim treba provjeriti postoji li rizik od povrede prava određenog pojedinca(27). Pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti zahtjev za prekograničnu suradnju samo ako su oba uvjeta ispunjena.
70. Osim u tim iznimnim okolnostima, iz članka 12. Uredbe 2020/1783 ne može se izvesti zaključak o bilo kakvim dodatnim razlozima za odbijanje zahtjeva za izvođenje dokaza.
71. U ovom predmetu nijedan od sudionika ne tvrdi da postoje sustavni problemi u talijanskom pravnom poretku. Osim toga, nijedan od sudionika postupka nije dovodio u pitanje zakonitost odluke talijanskog suda kojom taj sud traži izvođenje dokaza. U tim okolnostima ne postoji razlog da francuski sud primatelj zahtjeva odbije izvršiti zahtjev, osim ako se utvrdi da postoji neki od razloga koji su izričito navedeni u članku 16. Uredbe 2020/1783.
72. U tekstu članka 16. stavka 2. te uredbe vrlo se jasno navodi da je popis situacija kojima se opravdava odbijanje izvršenja zahtjeva za izvođenje dokaza taksativan(28). Upotrebljava se izraz „može se odbiti […] samo”, a zatim se navode četiri situacije(29).
73. Sud je već potvrdio da je te iznimke potrebno strogo tumačiti, što dovodi do zaključka prema kojem se takav zahtjev može odbiti samo u situacijama navedenima u toj odredbi(30).
74. Prva iznimka omogućuje sudu primatelju zahtjeva da odbije zahtjev ako taj zahtjev nije obuhvaćen područjem primjene Uredbe 2020/1783. U tom pogledu valja navesti da je Sud objasnio da sud podnositelj zahtjeva može zatražiti međunarodnu pravosudnu suradnju u okviru drukčijeg pravnog okvira od onog uspostavljenog Uredbom 2020/1783(31). Sud podnositelj zahtjeva odlučuje o odabiru pravnog okvira.
75. U ovom se slučaju čini jasnim da je sud podnositelj zahtjeva odabrao Uredbu 2020/1783 kao primjenjivi pravni okvir, s obzirom na to da je podnio zahtjev upotrebom obrasca A iz Priloga I. toj uredbi.
76. Za ostale tri situacije jasno je da se ne primjenjuju na okolnosti ovog predmeta, što nije osporavao nijedan od sudionika ovog postupka.
77. S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da se članak 16-11. francuskog Građanskog zakonika ne primjenjuje na odluku o tome može li se zahtjev za posredno izvođenje dokaza odbiti. To vrijedi čak i ako to pravilo, na temelju francuskog prava, čini dio javnog poretka.
C. Drugo pitanje
78. S obzirom na odgovor koji sam predložila na prvo prethodno pitanje – prema kojem sud primatelj zahtjeva treba izvršiti zahtjev za posredno izvođenje dokaza, neovisno o nacionalnom pravilu javnog poretka kojim se zabranjuje takvo izvođenje dokaza – drugo pitanje suda koji je uputio zahtjev, kao što je to objašnjeno na početku ove analize (u dijelu A), može se shvatiti samo na način da se njime pita zabranjuje li se Poveljom tumačenje Uredbe 2020/1783 prema kojem je uzimanje genetskih dokaza post mortem radi utvrđenja očinstva moguće bez obzira na to je li osoba za vrijeme života prethodno dala suglasnost.
79. Sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje u kontekstu odvagivanja prava propisanih člancima 1. i 7. Povelje. Drugo pitanje suda koji je uputio zahtjev odnosi se na članak 1., kao odredbu kojom se štiti pravo na dostojanstvo ljudskog tijela, čak i nakon smrti, te na članak 7., kao odredbu kojom se štiti pravo na poznavanje svojeg podrijetla, zajamčeno kao dio prava na privatnost.
80. Prema mojem shvaćanju ovog predmeta, povreda članka 1. Povelje nije u pitanju, barem ne u smislu apsolutne prirode prava na ljudsko dostojanstvo. Ovim se predmetom postavlja pitanje u kojem se opsegu Poveljom štiti, s jedne strane, pravo na poznavanje svojeg podrijetla, za koje se čini da mu talijanski sud daje prednost, s obzirom na to da je podnio zahtjev za posredno izvođenje dokaza, i, s druge strane, pravo na poštovanje ljudskog tijela nakon smrti, za koje se čini da mu francusko pravo daje veću važnost od talijanskog prava.
81. Pitanjem koje se pojavljuje u ovom predmetu zapravo se nastoji pojasniti je li na temelju Povelje prihvatljivo odvagivanje tih dvaju prava ili interesa, koji su na temelju talijanskog prava doveli do zahtjeva za ekshumaciju tijela u svrhu uzimanja genetskog uzorka kako bi se utvrdilo očinstvo.
82. U svojoj ću analizi najprije postaviti pitanje štiti li se Poveljom pravo na poznavanje svojeg podrijetla, zatim štiti li se njome pravo na poštovanje ljudskog tijela nakon smrti i, naposljetku, sprečava li se Poveljom odvagivanje između tih dvaju prava kako je provedeno na temelju talijanskog prava.
83. Prije provedbe ove analize, moram objasniti da, prema mojem mišljenju, u sustavu koji se temelji na uzajamnom priznavanju sud primatelj zahtjeva u načelu ne može dovoditi u pitanje usklađenost odluke talijanskog suda s Poveljom. Kako bi se zaštitilo poštovanje temeljnih prava, trebala bi postojati mogućnost da osoba čija su prava navodno povrijeđena osporava odluku talijanskog suda i to bi osporavanje trebalo provesti u okviru talijanskog sustava pravnih lijekova. Međutim, u ovom predmetu osoba o čijim je interesima riječ više nije živa, a njezina obitelj, u ovom slučaju njezina zakonita djeca, koja bi se mogla usprotiviti ekshumaciji svojeg oca i uzimanju genetskog uzorka, nisu to učinila, nego su zatražila da se dokazi uzmu s tijela njihova oca. Zbog toga smatram da Sud, s obzirom na okolnosti ovog predmeta, treba odgovoriti na drugo pitanje suda koji je uputio zahtjev.
1. Pravo na poznavanje svojeg podrijetla na temelju Povelje
84. Pravo na poznavanje svojeg podrijetla prvi je put izričito priznato Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima djeteta(32), a zatim Konvencijom o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem(33). To se pravo izričito ne navodi u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima (EKLJP), ali ga je Europski sud za ljudska prava (ESLJP) priznao kao implicitno pravo na temelju njezina članka 8.
85. Sud još nije imao priliku tumačiti to pravo u kontekstu prava Unije. Međutim, na temelju članka 52. stavka 3. Povelje, u onoj mjeri u kojoj Povelja sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima EKJLP‑om, značenje i opseg prava dodijeljenih Poveljom jednaki su ili širi.
86. Članak 7. Povelje odgovara članku 8. EKLJP-a. Stoga bi Sud trebao tumačiti pravo na poznavanje svojeg podrijetla na temelju Povelje uzimajući u obzir način na koji ESLJP tumači članak 8. EKLJP‑a.
87. Taj je sud priznao pravo na poznavanje svojeg podrijetla kao dio prava pojedinca na utvrđivanje pojedinosti svojeg ljudskog identiteta u presudi Gaskin protiv Ujedinjenje Kraljevine(34). Nadalje, u presudi Mikulić protiv Hrvatske objasnio je da je utvrđenje očinstva važan aspekt u razvoju osobnog identiteta. Sud je zapravo naveo da djeca imaju vitalan interes, koji je zaštićen EKLJP-om, primati informacije potrebne kako bi se otkrila istina o važnim aspektima njihova osobnog identiteta, koje mogu imati velik utjecaj na razvoj osjećaja identiteta kod pojedinaca(35). Godinu dana nakon te presude, ESLJP je u presudi Odièvre protiv Francuske izričito naveo da ljudi imaju pravo na poznavanje svojeg podrijetla, koje je obuhvaćeno opsegom pojma privatnog života(36).
88. Međutim, taj je sud naveo i da to pravo nije apsolutno, da ga u konkretnim slučajevima treba odvagnuti s drugim temeljnim pravima trećih strana i javnim interesom te, posljedično, da države članice imaju određenu marginu prosudbe(37).
89. U presudi Jäggi protiv Švicarske ESLJP je ponovno naveo da je pravo podnositelja zahtjeva na poznavanje svojeg genetskog podrijetla povezano s pravom na identitet, zaštićenim člankom 8. EKLJP-a(38). Konkretnije, taj je sud u toj presudi odvagnuo pravo na poznavanje svojeg genetskog podrijetla s pravom na poštovanje preminulih. ESLJP je objasnio da se interes pojedinca za poznavanje svojeg genetskog podrijetla ne smanjuje s godinama(39).
90. ESLJP je kasnije u presudi Pascaud protiv Francuske ponovno istaknuo pravo na poznavanje svojeg podrijetla i utvrdio da francuska tijela nisu dovoljno uzela u obzir pravo C. Pascauda na poznavanje svojeg podrijetla, s obzirom na to da se u nacionalnom pravu nije utvrdio nikakav zakonit način za post mortem testiranje uslijed nepostojanja živih srodnika koji bi dali suglasnost, zbog čega podnositelju zahtjeva nije bio dostupan nijedan pravni put za utvrđenje svojeg identiteta(40).
91. Prema tome, na temelju sudske prakse ESLJP-a koja se odnosi na članak 8. EKLJP-a, koju bi Sud trebao primijeniti na tumačenje članka 7. Povelje, na temelju njezina članka 52. stavka 3., zaključujem da je pravo na poznavanje svojeg podrijetla pravo koje bi Sud trebao priznati. Međutim, istodobno, to pravo nije apsolutno, nego se može ograničiti, iako je za njegovo ograničenje potrebno odvagnuti to pravo s drugim pravima i interesima svih uključenih trećih strana, uključujući pravo na poštovanje tijela nakon smrti.
2. Pravo na poštovanje tijela preminule osobe
92. U drugom pitanju sud koji je uputio zahtjev odvagnuo je, s jedne strane, pravo na poznavanje svojeg podrijetla na temelju članka 7. Povelje i, s druge strane, pravo na ljudsko dostojanstvo, koje je zaštićeno člankom 1. Povelje.
93. Opravdanje na temelju kojeg se pravo na poštovanje ljudskog tijela nakon smrti izvodi iz prava na ljudsko dostojanstvo može se pronaći u sudskoj praksi francuskog Conseila constitutionnel (Ustavno vijeće). Taj je sud u dvjema presudama iz 2011. i 2024. utvrdio da članak 16-11. francuskog Građanskog zakonika odražava želju francuskog zakonodavca da se ljudsko tijelo poštuje nakon smrti kao dio ljudskog dostojanstva. Taj je sud potvrdio ustavnost tog zakonodavnog odabira unatoč tomu što se njime zadire u pravo na poznavanje svojeg podrijetla(41).
94. Međutim, pravo na ljudsko dostojanstvo zaštićeno je člankom 1. Povelje kao apsolutno pravo(42) te ga se stoga ne može odvagnuti s drugim pravima(43).
95. Suprotno tomu, pravo na poštovanje ljudskog tijela nakon smrti, čak i ako se tumači kao izraz vrijednosti ljudskog dostojanstva(44), ne bi trebalo kvalificirati kao apsolutno pravo zaštićeno člankom 1. Povelje. U pravnim sustavima kojima se štiti takvo pravo moguće je njegovo ograničenje(45) ako je to ograničenje potrebno za zaštitu drugih prava ili javnih interesa. U Francuskoj, kao što je to objasnila francuska vlada, dostojanstvo ljudskog tijela nakon smrti nije apsolutno pravo(46).
96. Kako razumjeti povezanost prava na dostojanstvo ljudskog tijela, koje se može ograničiti, s ljudskim dostojanstvom, koje je apsolutno kad se tumači kao temeljno pravo na temelju Povelje?
97. U Objašnjenjima koja se odnose na Povelju u pogledu njezina članka 1. navodi se da ljudsko dostojanstvo nije samo temeljno pravo, nego čini i stvarnu osnovu ostalih temeljnih prava(47).
98. U tom smislu, neka druga prava sadržana u Povelji, kao što je pravo na poštovanje privatnog života (iz članka 7. Povelje), pravo na život (iz članka 2. Povelje) ili pravo na slobodu izražavanja i informiranja (iz članka 11. Povelje), mogu se smatrati konkretnijim izrazima ljudskog dostojanstva kao načela navedenog u Povelji i vrijednosti navedene u članku 2. UEU-a. Ti izrazi ljudskog dostojanstva nisu apsolutni(48) te ih se može ograničiti ako je to potrebno za ostvarenje drugih legitimnih ciljeva ili za zaštitu ostalih relativnih temeljnih prava.
99. Međutim, ako se ograničenje prava koje je izraz ljudskog dostojanstva ne može opravdati u konkretnom slučaju, treba smatrati da je povrijeđeno ljudsko dostojanstvo, koje je zaštićeno člankom 1. Povelje(49). To se može zaključiti na temelju Objašnjenja, u skladu s kojima je dostojanstvo ljudske osobe jedno od osnovnih prava utvrđenih u Povelji i stoga se mora poštovati, čak i kada su ta druga prava ograničena. Apsolutna priroda prava na ljudsko dostojanstvo u članku 1. Povelje može se tako shvatiti(50).
100. Ukratko, bez ikakve ambicije da razvijem sveobuhvatnu teoriju o ljudskom dostojanstvu u pravu Unije, prema mojem mišljenju, ljudsko dostojanstvo može se shvatiti kao dvostruki koncept. S jedne strane, na srž ljudskog dostojanstva primjenjuje se apsolutna zaštita. S druge strane, postoji „periferno područje širenja ljudskog dostojanstva”, u kojem je moguće odvagivanje s ostalim suprotstavljenim pravima(51).
101. Osim izraza ljudskog dostojanstva koji su izričito zaštićeni Poveljom, mogući su i drugi izrazi ljudskog dostojanstva. U tom smislu, pravo na poštovanje ljudskog tijela nakon smrti može se izvesti iz prava na poštovanje ljudskog dostojanstva. To se pravo također može shvatiti kao izraz prava na privatnost, propisanog člankom 7. Povelje.
102. Sud još nije imao priliku odlučiti postoji li takvo pravo kao temeljno pravo na razini primarnog prava Unije. Međutim, Sud je u presudi Memoria i Dall’Antonia smatrao da cilj zaštite poštovanja sjećanja na preminule također može predstavljati važan razlog u općem interesu(52). Nezavisni odvjetnik M. Campos Sánchez-Bordona u svojem je mišljenju u tom predmetu smatrao da se dostojanstvo koje je preminula osoba imala za vrijeme života može izraziti na odgovarajući način, koji se pravno može zaštititi, nakon njezine smrti(53).
103. Važnu pomoć u određivanju sadržaja temeljnih prava Unije čini usporedna analiza ustavnih sustava država članica(54).
104. U tom je pogledu Istraživačka bilješka koju je izradila Uprava za istraživanje i dokumentaciju Suda(55) pokazala da sve države članice obuhvaćene istraživanjem priznaju da ljudsko tijelo treba poštovati nakon smrti, iako se to pitanje nužno ne smatra temeljnim pravom. Prilikom odvagivanja uzeta su u obzir prava preminulih osoba, ali čini se da se pravo na poznavanje svojeg podrijetla općenito smatra pravom koje ima prednost(56).
105. Na temelju te usporedne analize zaključujem da pravo na poštovanje ljudskog tijela nakon smrti postoji kao opće načelo prava Unije, koje se može smatrati izrazom ljudskog dostojanstva. Takvo pitanje stoga treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja treba li dopustiti ekshumaciju tijela radi ostvarenja prava na poznavanje svojeg podrijetla, koje je zaštićeno kao dio prava na privatan život na temelju članka 7. Povelje.
3. Odvagivanje prava na poznavanje svojeg podrijetla s pravom na poštovanje ljudskog tijela
106. Problematika o kojoj je riječ u drugom pitanju nacionalnog suda odnosi se na to omogućuje li odvagivanje tih dvaju prava na temelju Povelje tumačenje Uredbe 2020/1783 prema kojem se uzimanje genetskog uzorka s ljudskog tijela nakon ekshumacije može zahtijevati kao dokaz koji je potrebno izvesti u okviru prekogranične pravosudne suradnje za potrebe postupka utvrđenja očinstva.
107. Iako je ESLJP u objema presudama, Jäggi protiv Švicarske(57) i Pascaud protiv Francuske(58), odlučio u korist prava na poznavanje svojeg podrijetla, to ne znači da to pravo uvijek ima prednost pred pravom na poštovanje ljudskog tijela nakon smrti. Prilikom odvagivanja potrebno je uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja i pažljivo odvagnuti sve uključene interese(59).
108. Ništa ne upućuje na to da se odvagivanje koje je talijanski sud proveo u ovom predmetu na temelju talijanskog prava protivi Povelji. Čini se da je taj sud uzeo u obzir druge mogućnosti za utvrđenje očinstva te da je zatražio ekshumaciju i uzimanje genetskog uzorka od navodnog oca samo kao krajnju mjeru.
109. Činjenica da je francuski sud, ili sud bilo koje druge države, na temelju vlastitog nacionalnog prava došao do drukčijeg rješenja ne utječe na zaključak prema kojem se čini da je odvagivanje koje je proveo talijanski sud prihvatljivo s obzirom na Povelju.
110. Sud je već objasnio da države članice mogu drukčije tumačiti ljudsko dostojanstvo odnosno ostala prava sadržana u Povelji, pod uvjetom da poštuju bit tih prava(60). Sve dok određena pitanja nisu usklađena na razini Unije, za koja zakonodavac Unije određuje odgovarajuću ravnotežu, rješenja koja utvrde različite države članice mogu se razlikovati(61).
111. Zakonodavac Unije (još) nije donio zajednička pravila kojima se uređuju dopušteni dokazi u građanskim postupcima ili, konkretnije, zajednička pravila kojima se uređuju postupci za utvrđenje očinstva u situacijama u kojima je roditelj preminuo. Talijansko i francusko rješenje mogu se razlikovati u tom pogledu te se mogu primjenjivati pod uvjetom da se odabranim odvagivanjem ne povređuje bit jednog od prava koja se odvaguju.
112. S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na drugo pitanje odgovori da se Poveljom ne zabranjuje sudu države članice da na temelju Uredbe 2020/1783 podnese zahtjev za izvođenje dokaza uzimanjem genetskog uzorka post mortem čak i ako preminula osoba za vrijeme života nije dala suglasnost za takvo uzimanje uzorka.
V. Zaključak
113. Predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio tribunal judiciaire de Chambéry (Prvostupanjski redovni sud u Chambéryju, Francuska) odgovori na sljedeći način:
1. Člankom 12. Uredbe (EU) 2020/1783 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2020. o suradnji između sudova država članica u izvođenju dokaza u građanskim ili trgovačkim stvarima (izvođenje dokaza)
ne omogućuje se nacionalnom sudu primatelju zahtjeva da odbije izvršiti zahtjev za izvođenje dokaza jer je postupak naveden u zahtjevu protivan temeljnim načelima nacionalnog prava države primateljice zahtjeva.
2. Poveljom Europske unije o temeljnim pravima
ne zabranjuje se sudu države članice da na temelju Uredbe 2020/1783 podnese zahtjev za izvođenje dokaza uzimanjem genetskog uzorka post mortem čak i ako preminula osoba za vrijeme života nije dala suglasnost za takvo uzimanje uzorka.
1 Izvorni jezik: engleski
i Naziv ovog predmeta je izmišljen. On ne odgovara stvarnom imenu nijedne stranke u postupku.
2 Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2020. o suradnji između sudova država članica u izvođenju dokaza u građanskim ili trgovačkim stvarima (izvođenje dokaza) (SL 2020., L 405, str. 1. te ispravci SL 2023./90050, L i SL 2024./90158, L) (u daljnjem tekstu: Uredba 2020/1783)
3 Uredba Vijeća (EZ) br. 1206/2001 od 28. svibnja 2001 o suradnji između sudova država članica u izvođenju dokaza u građanskim ili trgovačkim stvarima (SL 2001., L 174, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 6.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 1206/2001)
4 Ta je odredba u francuski Građanski zakonik unesena na temelju članka 5. stavka I. točke 1. loia n° 2004-800 du 6 août 2004 relative à la bioéthique (Zakon br. 2004‑800 od 6. kolovoza 2004. o bioetici). Kao što je to napomenula Europska komisija, prema čijem mišljenju ne postoji pretpostavka prema kojoj je preminula osoba dala suglasnost za uzimanje genetskog uzorka, taj zakon bio je zakonodavna reakcija na ekshumaciju tijela poznatog pjevača Yvesa Montanda u studenome 1997. kako bi se utvrdilo je li on otac osobe koja je tvrdila da je njegova kći. Zato se ta izmjena, u skladu s komentarima koji se odnose na Décision n° 2011-173 QPC du 30 septembre 2011 (Odluka br. 2011-173 QPC od 30. rujna 2011.) Conseila constitutionnel (Ustavno vijeće, Francuska), ponekad naziva „izmjena Montand”.
5 Vidjeti točku 90. odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku.
6 Na temelju Uredbe 2020/1783, moguće je i neposredno saslušati osobu upotrebom videoveze a da se pritom ne putuje u drugu državu članicu. Vidjeti članak 20. Uredbe 2020/1783.
7 Članak 4. Uredbe 2020/1783
8 Vidjeti članak 12. stavak 2. i uvodnu izjavu 17. Uredbe 2020/1783.
9 Takvo objašnjenje ne navodi se ni u dokumentima koji odražavaju zakonodavnu povijest tog akta.
10 Komisija je na raspravi razliku između dvaju načina prekograničnog izvođenja dokaza objasnila time da u slučaju neposrednog izvođenja dokaza sudovi države primateljice zahtjeva provode manji nadzor. Tvrdila je da su zbog tog razloga u pregovorima o tom načinu izvršenja države članice ustrajale na onome što Komisija naziva „klauzula suverenosti”, koja bi im omogućila da stručnjacima iz drugih država članica odbiju dopustiti provođenje istraga u državi članici primateljici zahtjeva koje su protivne temeljnim načelima pravnog poretka te države primateljice zahtjeva.
11 Tako je Sud u presudi od 21. veljače 2013., ProRail (C-332/11, EU:C:2013:87, t. 47. i 48.), smatrao da bi, u dijelu u kojem stručnjak kojeg je imenovao sud države članice mora otići na područje druge države članice kako bi ondje proveo vještačenje, to vještačenje moglo u određenim okolnostima utjecati na ovlasti države članice u kojoj se treba provesti, osobito kad je riječ o vještačenju koje treba provesti na mjestima povezanima s izvršavanjem takve ovlasti ili mjestima na kojima su pristup ili druga vrsta postupanja, na temelju prava države članice u kojoj se provodi vještačenje, zabranjeni ili dopušteni samo ovlaštenim osobama.
12 Vidjeti Mougenot, D., „Le règlement européen sur l’obtention des preuves”, Journal des Tribunaux, 2002., str. 21. i Nuyts, A. i Sepulchre, J., „Taking of evidence in the European Union under EC Regulation 1206/2001”, Business Law International, 2004., str. 334.
13 U Francuskoj je to Département de l’entraide, du droit international privé et européen (Odjel za međusobnu pomoć, privatno međunarodno pravo i pravo Unije, DEDIPE) Ministarstva pravosuđa.
14 Vidjeti, primjerice, Europska pravosudna mreža, „(Provisional) updated practice guide for the application of the regulation on the taking of evidence”, 2025., str. 46., dostupno na: https://e-justice.europa.eu/topics/trainings-judicial-networks-and-agencies/european-judicial-network-civil-and-commercial-matters/ejns-publications_en.
15 U točki 11.1. obrasca A (opis mjere koju treba poduzeti) navodi se: EKSHUMACIJA TIJELA [aa-a], preminulog u [XY] i pokopanog u [XY], te NEPOSREDNO IZVOĐENJE DOKAZA koje provodi [XY] s Instituta za pravnu medicinu u Genovi, koja uključuje UZIMANJE BIOLOŠKIH UZORAKA POTREBNIH ZA TEHNIČKO SAVJETOVANJE S UREDOM ZA USPOREDBU GENETIČKIH OBILJEŽJA između podnositelja zahtjeva xx-a i tijela navodnog oca aa-a.
16 Ako se pokaže da to nije pravilno tumačenje, što je na nacionalnom sudu da odluči, taj sud treba proslijediti zahtjev francuskom središnjem tijelu, a to je tijelo dužno odlučiti dopušta li se talijanskom stručnjaku da neposredno uzme genetske uzorke nakon ekshumacije. Ako je to slučaj, može se pojaviti pitanje tumačenja članka 19. stavka 7. točke (c) Uredbe 2020/1783.
17 Konvencija od 18. ožujka 1970. o izvođenju dokaza u inozemstvu u građanskim ili trgovačkim stvarima (u daljnjem tekstu: Haška konvencija o izvođenju dokaza)
18 Kao što je to Sud već potvrdio u presudi od 17. veljače 2011., Weryński (C-283/09, EU:C:2011:85, t. 65.). Vidjeti i mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Weryński (C-283/09, EU:C:2010:490, t. 60.).
19 Moje isticanje
20 Vidjeti, primjerice, Preliminary Document No 6 of December 2008 for the attention of the Special Commission of February 2009 on the practical operation of the Hague Apostille, Service, Evidence and Access to Justice Conventions, „The Taking of Evidence by Video-Link under the Hague Evidence Convention”. Prilikom rasprave o članku 9. stavku 1., u tom se dokumentu upućuje na izvođenje dokaza upotrebom videoveze kao primjer praktične primjene te odredbe.
21 Vidjeti po analogiji – ali u pogledu Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str 40., SL 2016., L 202, str. 57., SL 2025./90143, L i SL 2025./90335, L) – presudu od 21. ožujka 2024., Gjensidige (C-90/22, EU:C:2024:252, t. 46.).
22 Vidjeti članak 67. stavak 4. i članak 81. stavak 2. UFEU-a. Vidjeti i mišljenje 2/13 (Pristupanje Europske unije EKLJP-u) od 18. prosinca 2014. (EU:C:2014:2454, t. 191.) (u daljnjem tekstu: mišljenje 2/13). To vrijedi iako se u Uredbi 2020/1783 ne upućuje na to načelo. Vidjeti u pogledu prethodne Uredbe br. 1206/2001 mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Jääskinena u predmetu ProRail (C-332/11, EU:C:2012:551, t. 48.), u kojem on tvrdi da se taj instrument temelji na uzajamnom povjerenju. Sud je potvrdio da se suradnja među sudovima u građanskim i trgovačkim stvarima temelji na načelu uzajamnog priznavanja. Vidjeti, primjerice, presudu od 25. svibnja 2016., Meroni (C-559/14, EU:C:2016:349, t. 47.).
23 Mišljenje 2/13, t. 168. i 192.
24 Vidjeti članke 6. i 9. Direktive 2014/41/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o Europskom istražnom nalogu u kaznenim stvarima (SL 2014., L 130, str. 1. i ispravci SL 2015., L 143, str. 16. i SL 2025./90423, L) (u daljnjem tekstu: Direktiva o EIN-u).
25 Uredba Vijeća (EU) 2017/1939 od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja (EPPO) (SL 2017., L 283., str. 1.) (u daljnjem tekstu: Uredba o EPPO-u). Vidjeti presudu od 21. prosinca 2023., G.K. i dr. (Ured europskog javnog tužitelja) (C-281/22, EU:C:2023:1018, t. 71.).
26 Vidjeti – u kontekstu Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 222, str. 14.) (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka o EUN-u) – presudu od 29. lipnja 2017., Popławski (C-579/15, EU:C:2017:503, t. 19. i navedena sudska praksa).
27 Sud je takvu mogućnost prvi put najavio u presudi od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru, C-404/15 i C-659/15 PPU, EU:C:2016:198, t. 88. i t. 91. do 93.), te ju je otad potvrdio u više navrata.
28 Članak 16. stavak 1. Uredbe 2020/1783, u kojem se također navode razlozi za odbijanje, odnosi se samo na izvođenje dokaza ispitivanjem svjedoka te se ne primjenjuje na ovaj predmet.
29 Usto, u uvodnoj izjavi 16. Uredbe 2020/1783 navodi se da bi okolnosti u kojima je moguće odbiti izvršiti zahtjev za izvođenje dokaza trebale bi biti strogo ograničene na iznimne situacije.
30 Presuda od 17. veljače 2011., Weryński (C-283/09, EU:C:2011:85, t. 53.)
31 Vidjeti presudu od 21. veljače 2013., ProRail (C-332/11, EU:C:2013:87, t. 44. do 46.).
32 Konvencija o pravima djeteta od 20. studenoga 1989. (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 1577., br. 31922, str. 167. (1995))
33 Konvencija o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem od 29. svibnja 1993. (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 1870., br. 31922, str. 167. (1995))
34 ESLJP, Izvješće Europske komisije za ljudska prava od 13. studenoga 1987., Gaskin protiv Ujedinjenje Kraljevine (CE:ECHR:1987:1113REP001045483, t. 89.)
35 Presuda ESLJP-a od 7. veljače 2002., Mikulić protiv Hrvatske (CE:ECHR:2002:0207JUD005317699, t. 64.). Vidjeti u tom pogledu analizu koju je proveo Blauwhoff, R., J., „Tracing down the historical development of the legal concept of the right to know one’s origins. Has ‚to know or not to know’ ever been the legal question?”, Utrecht Law Review, sv. 4., br. 2, 2008., str. 107.
36 Presuda ESLJP-a od 13. veljače 2003., Odièvre protiv Francuske (CE:ECHR:2003:0213JUD004232698, t. 44.). Za analizu talijanskog pravnog sustava i prava na poznavanje svojeg podrijetla vidjeti Praduroux, S., „The right to know one’s genetic origins: A right in need of regulation”, The Italian Law Journal, sv. 7., br. 2, 2021., str. 803.-820.
37 Presuda ESLJP-a od 15. studenoga 2016., Dubská i Krejzová protiv Češke Republike (CE:ECHR:2016:1115JUD002885911, t. 178. i 179.). Taj je sud objasnio da margina prosudbe koju ima država u načelu ovisi o važnosti prava pojedinca o kojima je riječ. Ako je pravo ključno za intimna ili ključna prava pojedinca, margina je uska. Međutim, ako u tom pogledu ne postoji konsenzus među europskim zemljama i ako se javljaju moralna ili etička pitanja, margina je šira.
38 Presuda ESLJP-a od 13. srpnja 2006., Jäggi protiv Švicarske (CE:ECHR:2006:0713JUD005875700, t. 25.)
39 Presuda ESLJP-a od 13. srpnja 2006., Jäggi protiv Švicarske (CE:ECHR:2006:0713JUD005875700, t. 40.)
40 Presuda ESLJP-a od 16. lipnja 2011., Pascaud protiv Francuske (CE:ECHR:2011:0616JUD001953508, t. 67.)
41 Vidjeti Odluku br. 2011-173 QPC od 30. rujna 2011. Conseila constitutionnel (Ustavno vijeće) i Décision n° 2024-1110 QPC du 31 octobre 2024 (Odluka br. 2024-1110 QPC od 31. listopada 2024.) Conseila constitutionnel (Ustavno vijeće).
42 Pojam „apsolutnog” prava znači da će to pravo uvijek imati prednost pred bilo kojim drugim pravom, drugim riječima, ne može ga se odvagnuti s drugim pravima u konkretnim situacijama. Zbog toga neki autori pravu na ljudsko dostojanstvo više vole pridati relativno obilježje, a ne apsolutno. Vidjeti, primjerice, Alexy, R., „Human dignity and proportionality analysis”, Espaço Jurídico Journal of Law, sv. 16., br. 3, 2015., str. 83.
43 Iako većina ustavnih sustava kojima se izričito štiti pravo na ljudsko dostojanstvo smatra da je to pravo relativno, u Povelji je, slično kao u njemačkom Ustavu, odlučeno da se pravo na ljudsko dostojanstvo smatra apsolutnim pravom. Posljedica odabira apsolutne zaštite ljudskog dostojanstva u njemačkom ustavnom poretku bila je pripisivanje uskog značenja i opsega tom pravu. Vidjeti u tom pogledu Grimm, D., „Dignity in a legal context: Dignity as an absolute right”, u McCrudden, C. (ur.), Understanding Human Dignity (Proceedings of the British Academy: Themed volumes of essays in the humanities and social sciences, sv. 192.), na str. 381.
44 U pogledu razlike između ljudskog dostojanstva kao vrijednosti i kao prava, vidjeti Barak, A., „Human dignity: The constitutional value and the constitutional right”, u McCrudden, C. (ur.), Understanding Human Dignity (Proceedings of the British Academy: Themed volumes of essays in the humanities and social sciences, sv. 192.), na str. 363.
45 To je očito iz Istraživačke bilješke 25/002, koju je izradila Uprava za istraživanje i dokumentaciju Suda Europske unije u siječnju 2025. To je istraživanje obuhvaćalo pravne sustave 13 država članica.
46 Francuska je vlada na raspravi objasnila da se u francuskom Građanskom zakoniku ili sudskoj praksi Conseila constitutionnel (Ustavno vijeće) poštovanju ljudskog tijela nakon smrti ne dodjeljuje apsolutna vrijednost. Postoje različite situacije, kao što je primjerice kaznena istraga, koja je dopuštena francuskim pravom, u kojima se ekshumacija zbog uzimanja genetskog uzorka post mortem zakonito može provesti a da osoba o kojoj je riječ za vrijeme života nije dala suglasnost. To znači da se na temelju francuskog prava i pravo na poštovanje ljudskog tijela i pravo na davanje suglasnosti za uzimanje uzoraka za genetski otisak mogu ograničiti u legitimne svrhe.
47 Objašnjenja koja se odnose na Povelju Europske unije o temeljnim pravima (SL 2007., C 303, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.) (u daljnjem tekstu: Objašnjenja)
48 Jedini je apsolutni izraz ljudskog dostojanstva, koji je izričito zaštićen Poveljom, zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne, zajamčena člankom 4. Povelje. Vidjeti u tom smislu presude od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C-404/15 i C-659/15 PPU, EU:C:2016:198, t. 85.), od 19. ožujka 2019., Jawo (C-163/17, EU:C:2019:218, t. 78.) i od 17. listopada 2024., Ararat (C-156/23, EU:C:2024:892, t. 36.).
49 Vidjeti u tom pogledu moje mišljenje u predmetu Komisija/Mađarska (Vrijednosti Unije) (C-769/22, EU:C:2025:408, t. 134. do 137.).
50 Vidjeti u tom pogledu Dupré, C., „Article 1 – Human dignity”. U: Peers, S., i dr., The EU Charter of Fundamental Rights – A Commentary, drugo izdanje, Bloomsbury, 2021., str. 18. Autor navodi da je „korisnije shvatiti nepovredivost dostojanstva kao obvezu Unije da učini sve što je moguće kako bi se izbjegla povreda ljudskog dostojanstva. U tom smislu, nepovredivost dostojanstva postaje aksiomatska osnova cijele Unije te odražava ‚neotuđiva i sveta prava čovjeka’ iz francuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789.”.
51 Vidjeti u tom pogledu Heselhaus, S. i Hemsley, R., „Human dignity and the European Convention on Human Rights”, u Becchi, P. i Mathis, K. (ur.), Handbook of Human Dignity in Europe, Springer, 2019., str. 987.
52 Presuda od 14. studenoga 2018., Memoria i Dall’Antonia (C-342/17, EU:C:2018:906, t. 57.)
53 Mišljenje u predmetu Memoria i Dall’Antonia (C-342/17, EU:C:2018:479, bilješka 44.)
54 Lenaerts, K. i Gutman, K., „The comparative law method and the European Court of Justice: Echoes across the Atlantic”, The American Journal of Comparative Law, svezak 64., br. 4, 2016., str. 841.-864.
55 Istraživačka bilješka 25/002, koju je izradila Uprava za istraživanje i dokumentaciju Suda Europske unije u siječnju 2025.
56 Osim Francuske Republike, još jedna iznimka može biti Republika Cipar.
57 Presuda ESLJP-a od 13. srpnja 2006., Jäggi protiv Švicarske (CE:ECHR:2006:0713JUD005875700, t. 43. i 44.)
58 Presuda ESLJP-a od 16. lipnja 2011., Pascaud protiv Francuske (CE:ECHR:2011:0616JUD001953508, t. 68.)
59 Vidjeti presudu ESLJP-a od 13. srpnja 2006., Jäggi protiv Švicarske (CE:ECHR:2006:0713JUD005875700, t. 38. i 39.) i presudu ESLJP-a od 16. lipnja 2011., Pascaud protiv Francuske (CE:ECHR:2011:0616JUD001953508, t. 59. i 60.).
60 Najpoznatiji je predmet u tom pogledu Omega, u kojem je Sud kao opravdanje za ograničenje slobode pružanja usluga prihvatio cilj javnog poretka u Njemačkoj koji se temelji na zaštiti ljudskog dostojanstva koje se u toj državi drukčije shvatilo nego što je taj pojam shvaćen u istoj situaciji u drugim državama članicama. U Njemačkoj se ustavni pojam ljudskog dostojanstva tumačio na način da se njime zabranjuje komercijalno iskorištavanje igrica koje uključuju simulaciju ubijanja ljudi, što nije bio slučaj u drugim državama članicama (presuda od 14. listopada 2004., Omega (C-36/02, EU:C:2004:614)).
61 Međutim, ako zakonodavac Unije uskladi pitanje na razini Unije, države članice ne mogu primjenjivati standard zaštite temeljnih prava koji je zajamčen njihovim ustavima čak ni kad je taj standard viši od onoga koji je odabrao zakonodavac Unije jer bi se time ugrozilo načelo nadređenosti prava Unije. Vidjeti presudu od 26. veljače 2013., Melloni (C-399/11, EU:C:2013:107, t. 56. do 58.).