1.

Filmski redatelj Claude Chabrol i scenarist Paul Gégauff prenijeli su 1990. na distribucijsku kuću prava iskorištavanja nekih svojih filmova na razdoblje od 30 godina.

2.

Nakon što su Claude Chabrol i Paul Gégauff preminuli, njihovi su pravni sljednici 2019. podnijeli tužbu protiv distribucijske kuće i drugih s njom povezanih društava u kojoj traže, među ostalim, plaćanje naknade za pretrpljenu štetu zbog nepoštovanja ugovornih obveza i povrede autorskih prava.

3.

Tuženici su kao razlog nedopuštenosti tužbe istaknuli to što na sudjelovanje u postupku nisu pozvani svi koautori koji su sudjelovali u produkciji filmova ili njihovi pravni sljednici. Tvrdili su da se, u skladu s francuskim pravom, ako je riječ o tužbi radi poštovanja autorskih prava nad skupnim djelom („zajedničkim djelom”), na sudjelovanje u postupku moraju pozvati svi koautori.

4.

Sud koji treba odlučiti o sporu Sudu upućuje dva prethodna pitanja kojima nastoji saznati, ukratko, je li obveza da se na sudjelovanje u postupku pozovu svi koautori, kao uvjet dopuštenosti tužbe, u skladu s pravom Unije. Konkretno, s Direktivom 2001/29/EZ ( 2 ), Direktivom 2004/48/EZ ( 3 ), Direktivom 2006/115/EZ ( 4 ) i Direktivom 2006/116/EZ ( 5 ), u vezi s člancima 17. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (Povelja).

5.

U skladu s člankom 8. („Sankcije i pravna sredstva”):

„1.   Države članice moraju predvidjeti primjerene sankcije i pravna sredstva u odnosu na povrede prava i obveza određenih ovom Direktivom i poduzeti sve potrebne mjere za primjenu tih sankcija i pravnih sredstava. Tako propisane sankcije moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.

2.   Svaka država članica mora poduzeti potrebne mjere kako bi osigurala da nositelji prava čiji su interesi ugroženi radnjom kojom se vrši povreda na njezinom državnom području mogu podnijeti tužbu za naknadu štete i/ili zahtjev za izdavanje sudskog naloga, i kada je to prikladno, zahtjev za oduzimanje materijala kojim se povređuje pravo kao i uređaja, proizvoda ili sastavnih dijelova iz članka 6. stavka 2.

[…].”

6.

U članku 3. („Opća obveza”) navodi se:

„1.   Države članice propisuju mjere, postupke i pravna sredstva potrebne za osiguravanje provedbe prava intelektualnog vlasništva obuhvaćenih ovom Direktivom. Te mjere, postupci i pravna sredstva moraju biti pošteni i pravični, ne smiju biti nepotrebno složeni ili skupi, ili nametati nerazumne vremenske rokove ili neopravdana odlaganja.

2.   Te mjere, postupci i pravna sredstva također moraju biti učinkoviti i razmjerni i moraju odvraćati od povrede te se moraju se primjenjivati na takav način da se izbjegne stvaranje zapreka zakonitoj trgovini i da se osigura zaštita protiv njihove zlouporabe.”

7.

Članak 1. („Trajanje autorskog prava”) glasi:

„1.   Prava autora književnog ili umjetničkog djela u smislu članka 2. Bernske konvencije traju za života autora i 70 godina nakon njegove smrti, bez obzira na datum na koji je djelo zakonito stavljeno na raspolaganje javnosti.

2.   U slučaju djela na kojem postoji zajedničko autorsko pravo, rok iz stavka 1. računa se od smrti koautora koji je najdulje živio.

[…].”

8.

U članku 2. („Kinematografska ili audiovizualna djela”) navodi se:

„1.   Glavni redatelj kinematografskog ili audiovizualnog djela smatra se njegovim autorom ili jednim od njegovih autora. Države članice imaju mogućnost imenovati druge koautore.

2.   Rok trajanja zaštite kinematografskih ili audiovizualnih djela istječe 70 godina nakon smrti posljednje preživjele osobe od navedenih, neovisno o tome jesu li te osobe imenovane koautorima: glavni redatelj, autor scenarija, autor dijaloga, skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom kinematografskom ili tom audiovizualnom djelu.”

9.

Članak 9. („Moralna prava”) glasi:

„Ova Direktiva ne dovodi u pitanje odredbe država članica kojima se uređuju moralna prava.”

10.

U članku L. 113‑2 navodi se:

„Zajedničkim djelom naziva se djelo u čijem je stvaranju sudjelovalo nekoliko fizičkih osoba […]”.

11.

Člankom L. 113‑3 propisuje se:

„Zajedničko djelo zajedničko je vlasništvo koautora.

Koautori moraju ostvarivati svoja prava zajedničkim dogovorom.

U slučaju neslaganja odluku donosi građanski sud.

Kad se sudjelovanje svakog koautora odnosi na zaseban žanr, svaki koautor, osim ako ne postoji dogovor kojim se to sprečava, može pojedinačno iskorištavati vlastiti doprinos, ne nanoseći ni u kojem slučaju štetu iskorištavanju zajedničkog djela.”

12.

Člankom L. 113‑7 određuje se:

„Svojstvo autora audiovizualnog djela imaju fizičke osobe koje su odgovorne za intelektualno stvaranje tog djela. Ako se ne dokaže drukčije, koautorima audiovizualnog djela koje je stvoreno suradnjom smatraju se: 1. autor scenarija, 2. autor adaptacije, 3. autor izgovorenog teksta, 4. ° autor glazbenih kompozicija s riječima ili bez njih koje su posebno skladane za djelo, 5. redatelj […].”

13.

Člankom 126. predviđa se da se, kad se situacija iz koje proizlazi zapreka vođenju postupka može ispraviti, ta zapreka odbije ako je njezin uzrok otklonjen u trenutku u kojem sud treba donijeti odluku.

14.

U skladu s člankom 659., ako domicil, boravište ni radno mjesto osobe kojoj treba poslati obavijest o aktu nisu poznati, sudski izvršitelj (huissier de justice) sastavlja zapisnik u kojem detaljno opisuje radnje poduzete radi pronalaska adresata akta. Istog dana ili najkasnije prvog sljedećeg radnog dana, jer bi se u suprotnom mogla utvrditi ništavost, sudski izvršitelj adresatu preporučenom poštom s potvrdom o primitku na posljednju poznatu adresu šalje preslik zapisnika, kojem se prilaže preslik akta na koji se odnosi obavijest.

15.

U skladu s člankom 780., koji se odnosi na pisani postupak pred prvostupanjskim sudovima, nadzor nad postupovnim radnjama dužan je provoditi sudac vijeća koje odlučuje o predmetu, koji osigurava poštenu provedbu postupka, osobito u pogledu pravodobne razmjene i dostave dokumentacije.

16.

U skladu s člankom 788., sud koji vodi građanski postupak izvršava sve potrebne ovlasti u svrhu slanja, prikupljanja i podnošenja dokumentacije.

17.

Relevantne činjenice, u skladu s prikazom iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ( 8 ), jesu sljedeće:

18.

Pravni sljednici Claudea Chabrola i Paula Gégauffa 11. srpnja 2019. podnijeli su tužbu protiv društava Brinter, Artedis, Panoceanic Films i Radio Days SARL te osoba MW i BS ( 11 ) zbog povrede ugovora i autorskih prava ( 12 ) za 14 filmova, a u pet od njih Paul Gégauff bio je koautor.

19.

Tuženici su 27. siječnja 2020. istaknuli prigovor nedopuštenosti jer na sudjelovanje u postupku nije pozvano 19 koautora spornih filmova.

20.

Podnescima od 5. svibnja i 12. lipnja 2020., sastavljenima radi dopune tužbe, tužitelji su na sudjelovanje u postupku pozvali:

21.

Odlukom od 9. veljače 2023. ( 17 ) sud nadležan za prethodni postupak naložio je tužiteljima da dostave identifikacijske podatke koautorâ ili nositeljâ prava nad filmovima.

22.

Tužitelji, iako su te podatke imali, nisu uspjeli pronaći i na sudjelovanje u postupku pozvati sve koautore i nositelje prava nad filmovima zbog njihova broja (14), starosti filmova (proizvedenih od 1967. do 1974.), raznorodnosti uključenih osoba (redatelj, scenarist, skladatelj glazbe, autor prethodno napisanog književnog djela) i smrti određenih koautora, čiji pravni sljednici nisu poznati ili ne borave u Francuskoj.

23.

Tribunal judiciaire de Paris (Prvostupanjski redovni sud u Parizu, Francuska), koji treba odlučiti o sporu, tvrdi da „je spor od 27. siječnja 2020. […] obustavljen zbog nemogućnosti utvrđivanja brojnih uzastopnih pravnih sljednika [koautorâ filmova]” ( 18 ).

24.

Također naglašava da su „[…] stranke poduzele značajne korake kako bi utvrdile koautore ili njihove pravne sljednike, ali ih ne mogu zakonito pozvati na sudjelovanje u postupku kao što se to zahtijeva nacionalnom sudskom praksom koja se temelji na članku L. 113‑3 [CPI‑ja]” ( 19 ).

25.

Sud koji je uputio zahtjev, kad je riječ o pravu na djelotvoran pravni lijek zajamčenom Poveljom, smatra da je tužiteljima iz glavnog postupka onemogućen pristup građanskom sudu koji treba odlučiti o meritumu njihovih zahtjeva ako svoju tužbu ne mogu podnijeti protiv svih nositelja prava koautorâ djela o kojima je riječ ( 20 ). Ostvarivanje autorskih prava tužiteljâ stoga ovisi o mogućnosti da se utvrde drugi zajednički nositelji tih prava ( 21 ).

26.

U tim okolnostima, nacionalni je sud uputio Sudu sljedeća dva prethodna pitanja:

27.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 5. ožujka 2024.

28.

Pisana očitovanja podnijeli su:

29.

Sud je odlučio da nije potrebno održati raspravu.

30.

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se isključivo na postupovni problem koji proizlazi iz tumačenja članka L. 113‑3 CPI‑ja. Ne raspravlja se o materijalnom opsegu autorskih prava koji bi, nakon što se riješi postupovni prigovor, mogao biti sporan.

31.

Člankom L. 113‑3 CPI‑ja određuje se da koautori zajedničkog djela moraju ostvarivati svoja prava zajedničkim dogovorom. U nacionalnoj sudskoj praksi taj se članak tumačio na način da je „koautor zajedničkog djela koji pokreće sudski postupak radi zaštite svojih imovinskih prava dužan pozvati i druge autore djela da sudjeluju u postupku jer se njegov doprinos ne može odvojiti od doprinosa drugih koautora, a u suprotnom je postupak nedopušten” ( 22 ).

32.

Ukratko, sud koji je uputio zahtjev želi saznati je li tako tumačeno nacionalno pravilo u skladu s pravom Unije, na čije odredbe upućuje u svojim dvama pitanjima.

33.

Među tim je odredbama Direktiva 2006/115, ali sud koji je uputio zahtjev ne navodi ništa u pogledu mogućeg utjecaja njezina sadržaja na spor niti ističe u pogledu kojih konkretno članaka ima dvojbe. Stoga smatram da Sud u svojem odgovoru ne treba analizirati tu odredbu.

34.

To nije slučaj s Direktivom 2001/29 ni Direktivom 2004/48 ili Direktivom 2006/116. One sadržavaju odredbe koje same po sebi mogu utjecati na odgovor na prethodna pitanja:

35.

Kad je riječ o člancima 17. i 47. Povelje, potonji je članak relevantniji za spor jer su autorska prava priznata pravnim pravilima Unije sa stajališta sudske zaštite, što omogućuje primjenu same Povelje (članak 51. stavak 1). Članak 17. stavak 2. Povelje („[i]ntelektualno vlasništvo zaštićeno je”) treba tumačiti prilikom primjene odredbi izvedenog prava u kojima se ta zaštita odražava.

36.

U različitim točkama odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku navodi se da zahtjevi sutužitelja i pravnih sljednika („consorts”) ( 23 ) Claudea Chabrola i Paula Gégauffa obuhvaćaju autorska prava imovinske i moralne prirode ( 24 ).

37.

Iako ne postoje dvojbe u pogledu imovinske prirode autorskih prava koja su navodno povrijeđena u ovom predmetu, dvojbeno je je li zaista riječ i o moralnim pravima. Ako se potvrdi da jest, trebalo bi uzeti u obzir da se člankom 9. Direktive 2006/116 isključuje mogućnost da se njezinim odredbama dovedu u pitanje odredbe država članica kojima se uređuju moralna prava.

38.

Na sudu koji je uputio zahtjev jest da razjasni koja su autorska prava (imovinska ili moralna) možda povrijeđena. U svrhu odgovora na njegova prethodna pitanja, koja se odnose samo na prigovor nedopuštenosti koji su istaknuli tuženici, pitanje jesu li obuhvaćena moralna prava autora nije toliko važno.

39.

Prema mojem mišljenju, ta se dva pitanja mogu razmotriti zajedno. U svojoj ću se analizi osvrnuti na probleme do kojih dovodi zajedničko vlasništvo nad autorskim pravima te uvjete i ograničenja u pogledu obrane tih prava u sudskom postupku.

40.

U zakonodavstvu Unije mogućnost zajedničkog vlasništva (suvlasništva) nad autorskim pravima ili se podrazumijeva ili se na nju izričito upućuje.

41.

U Direktivi 2001/29 ( 25 ) i Direktivi 2004/48 ( 26 ) upućuje se na „autora” ili „nositelja prava intelektualnog vlasništva”, pri čemu se ti pojmovi bez razlike upotrebljavaju u jednini ili množini.

42.

Direktivom 2006/116 priznaje se zajedničko vlasništvo nad autorskim pravima: u njezinoj uvodnoj izjavi 14. upućuje se na „slučajev[e] u kojima je jedna fizička osoba ili više njih označena kao autor”. U njezinu članku 1. stavku 2. posebno se predviđa slučaj „djela na kojem postoji zajedničko autorsko pravo”.

43.

Konkretno, kad je riječ o kinematografskim ili audiovizualnim djelima, člankom 2. Direktive 2006/116 državama članicama omogućuje se da imenuju „druge koautore” uz glavnog redatelja. O tome je riječ u ovom slučaju.

44.

Stoga se može tvrditi da su, kad su različite osobe autori ili nositelji prava intelektualnog vlasništva nad kinematografskim djelom, sve one zaštićene. Sve su te osobe, kao i nakon smrti tih osoba njihovi pravni sljednici, vjerovnici u pogledu autorskih prava nad zajednički proizvedenim kinematografskim djelom.

45.

Kao što je to slučaj u usporedivom području industrijskog vlasništva ( 27 ), problem koji nastaje u pogledu autorskih prava odnosi se na način na koji njihovi zajednički nositelji mogu braniti svoje zahtjeve s obzirom na to da se u pravnim pravilima Unije ne navodi ništa u pogledu postupovnih pravila kojima se može zajamčiti zaštita takvih prava.

46.

Člankom 4. točkom (a) Direktive 2004/48 priznaje se da su ovlašteni „zatražiti primjenu mjera, postupaka i pravnih sredstava […] nositelj[i] prava intelektualnog vlasništva, u skladu s odredbama mjerodavnog prava” ( 28 ).

47.

Sud smatra da se mjerodavno pravo „odnosi i na mjerodavno nacionalno zakonodavstvo i na, ako je primjenjivo, zakonodavstvo Unije” ( 29 ).

48.

Međutim, zakonodavstvo Unije ne sadržava posebne odredbe koje se odnose na sudske tužbe koje podnose zajednički nositelji autorskih prava. U tom pogledu ne postoji usklađivanje, nego su države članice dužne donijeti prikladna pravna pravila kako bi uredile podnošenje tih tužbi sudovima. U pravu Unije ne utvrđuju se uvjeti koji se primjenjuju na slučaj u kojem zajednički nositelji ostvaruju prava koja im u tom svojstvu pripadaju ( 30 ).

49.

Slijedom toga, „pravo [primjenjivo]” na sudsku zaštitu autorskih prava nad zajedničkim djelom načelno je pravo država članica.

50.

Čini mi se da doslovan tekst pravila iz članka L. 113‑3 CPI‑ja nije sporan. Ne vidim na temelju kojih bi se razloga mogla odbaciti odredba u kojoj se samo utvrđuje da koautori zajedničkog djela moraju ostvarivati svoja prava zajedničkim dogovorom i da u slučaju neslaganja odluku donosi sud.

51.

To je pravilo u skladu s uobičajenim shvaćanjem suvlasništva nad imovinom i pravima u različitim pravnim porecima ( 31 ). Tim više jer se zajedničko ostvarivanje prava koautorâ, u skladu s nacionalnom sudskom praksom, zahtijeva samo ako se pojedinačni doprinos ne može odvojiti od ostalih ( 32 ).

52.

Prijevod tog pravila u postupovnom smislu u francuskoj sudskoj praksi doveo je do toga da se iz njega izvodi razlog nedopuštenosti tužbi: tužbe se odbijaju a limine ako koautor djela koji pred sudom brani svoja prava na sudjelovanje u postupku nije pozvao ostale zajedničke nositelje prava.

53.

Opreka pravilo iz CPI‑ja/sudsko tumačenje podrazumijeva, kao što priznaje i sama francuska vlada ( 33 ), ograničenje pristupa sudu. Međutim, čini mi se da joj se kao takvoj ne može prigovoriti, podložno onome što neposredno u nastavku ističem u pogledu njezinih ograničenja.

54.

U pravnim porecima svake države članice dopuštenost tužbe koju podnese zajednički nositelj zajedničkog djela može se uvjetovati time da se na sudjelovanje u postupku pozovu ostali koautori. Sličan postupovni zahtjev logičan je u slučajevima u kojima se zakonom utvrđuje „nužno aktivno suparničarstvo” ( 34 ). I nema prepreke da se, kao što je to ovdje slučaj, zakonom zahtijeva, ako ne obvezno sudjelovanje drugih tužitelja, onda barem da im se uputi poziv ( 35 ).

55.

Pravilo takvih obilježja, neovisno o tome proizlazi li iz sudske prakse, obuhvaćeno je postupovnom autonomijom država članica i stoga se može prihvatiti ako je u skladu s legitimnim ciljevima i ne prekoračuje ograničenja koja navodim u nastavku.

56.

To pravilo počiva na legitimnim ciljevima koje ističu francuska vlada i Komisija. Njime se u jednakoj mjeri štite prava odsutnih zajedničkih nositelja prava i omogućuje im se da raspolažu dovoljnim informacijama kako bi odlučili hoće li se uključiti u postupak ( 36 ). Isto tako, pridonosi pravnoj sigurnosti i dobrom sudovanju jer predviđa probleme koji bi mogli nastati u pogledu suparničarstva, naknadne kumulacije tužbi, mogućnosti proturječnih odluka ako svaki koautor djeluje samostalno ili potrebe za izbjegavanjem kasnijih tužbi koje bi podnijeli koautori kojima nije upućen poziv ( 37 ).

57.

Međutim, u pogledu ograničenja koje se tim pravilom primjenjuje na zajedničkog nositelja autorskog prava treba provesti dvostruku ocjenu, s jedne strane, u odnosu na načelo ekvivalentnosti i djelotvornosti ( 38 ) te, s druge strane, u odnosu na zahtjeve koji proizlaze iz članka 47. Povelje. Tim se člankom utvrđuje načelo djelotvorne sudske zaštite u pogledu prava pojedinaca koja proizlaze iz pravnog poretka Unije.

58.

Ta dva pristupa dovode do istog ishoda ako naposljetku sud koji je uputio zahtjev bude smatrao da se u slučaju kao što je ovaj na ostvarivanje prava na sudsku zaštitu radi obrane autorskih prava primjenjuje postupovna obveza koju je pretjerano teško ili nemoguće ispuniti.

59.

Budući da se ovdje ne raspravlja o primjeni načela ekvivalentnosti, čitava se rasprava odnosi na načelo djelotvornosti. Francuska vlada u tom pogledu tvrdi da spornu obvezu nije pretjerano teško ispuniti niti ona prekoračuje ono što je nužno za ostvarivanje postavljenih ciljeva ( 39 ) jer:

60.

Te prilagodbe sporne postupovne obveze zaista je čine manje strogom, ali ne isključuju mogućnost da u situacijama kao što je ona u ovom slučaju primjena pravila, iako ublažena, dovede do obustave samog postupka, uz posljedični izostanak zaštite prava tužiteljâ.

61.

Naime, francuska vlada priznaje da pozivanje svih koautora na sudjelovanje u postupku može u određenim slučajevima pretpostavljati „[…] nerazuman zahtjev, zbog kojeg tužitelju ostvarivanje prava zajamčenih pravom Unije može biti nemoguće ili pretjerano teško”. Dodaje da u tim slučajevima „sud može […] prihvatiti manje strogo tumačenje kriterija dopuštenosti” ( 40 ).

62.

Točno je da je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni, s obzirom na posebne okolnosti spora, povređuju li se primjenom postupovnih zahtjeva koje tužitelji moraju ispuniti načelo djelotvornosti i članak 47. Povelje.

63.

Do povrede dolazi ako tužitelji, unatoč svojim naporima i činjenici da su postupali s dužnom pažnjom, ne uspiju poziv uputiti svim zajedničkim nositeljima prava iz razloga koji nisu povezani s njihovom voljom. U tom bi slučaju zbog obveznog zahtjeva da ih se pozove na sudjelovanje u postupku, jer bi u suprotnom tužba mogla biti nedopuštena, ostvarivanje prava koja su zajamčena pravnim pravilima Unije moglo biti nemoguće ili pretjerano teško ( 41 ).

64.

Sud koji je uputio zahtjev stoga ima dvije mogućnosti:

65.

Obje opcije trebale bi dovesti do istog ishoda: pravo zajedničkih nositelja prava na obranu vlastitih zahtjeva od osoba koje su (navodno) povrijedile njihova autorska prava ne može se uvjetovati postupovnim zahtjevima koje je nemoguće ili pretjerano teško ispuniti jer bi to dovelo do poništavanja navedenog prava u praksi.

66.

Bez namjere da se zamijeni ocjena suda koji je uputio zahtjev, možda mu se mogu dati određene smjernice radi lakše prilagodbe spornog postupovnog pravila pravu Unije, kojima se ujedno prekida obustava postupka i izbjegavaju daljnje odgode.

67.

Ponavljam u svakom slučaju da samo sud koji je uputio zahtjev (koji, logično, najbolje poznaje nacionalno pravo) može provesti usklađeno tumačenje na koje sam ranije uputio.

68.

U ovom predmetu tužitelji, iako zahtijevaju da se na njih primijene imovinske i moralne posljedice koje proizlaze iz njihovih autorskih prava, ističu da svojom tužbom „djeluju u zajedničkom interesu zajedničkih nositelja prava” ( 44 ) i da nastoje „zaštititi prava svih koautora filma” ( 45 ).

69.

Ako tužitelji, kao što to sami priznaju, brane zajedničko intelektualno vlasništvo, prihvaćanje njihovih zahtjeva išlo bi u prilog svim zajedničkim nositeljima prava nad filmovima. Presudom kojom bi se spor okončao tako da se potvrdi postojanje povrede autorskih prava poboljšao bi se (barem neizravno) pravni položaj svih zajedničkih nositelja prava.

70.

Prema tome, tužitelji ne nastoje ograničiti autorska prava nad zajedničkim djelom koja pripadaju drugim zajedničkim nositeljima prava. Suprotno tomu, svojim postupovnim djelovanjem u odnosu na (navodnu) povredu tih prava oni pokušavaju izboriti bolji pravni položaj za sve koautore. Zapravo nije riječ o tome da interesi jednih koautora dobiju prednost u odnosu na interese drugih koautora jer bi u tom slučaju trebalo pronaći prikladnu ravnotežu.

71.

U tom kontekstu obrane prava zajedničkog vlasništva, pitam se bi li se pravnim pravilima kojima se uređuje zajedničko vlasništvo u francuskom pravu moglo opravdati da neki od zajedničkih nositelja prava iznimno podnese tužbe u korist zajedničkog vlasništva, čak i ako nije pozvan da sudjeluje u postupku i nema izričitu suglasnost svih zajedničkih nositelja.

72.

Osoba RB u svojim pisanim očitovanjima ističe tu mogućnost. Podsjeća na uređenje zajedničkog vlasništva iz francuskog Građanskog zakonika te da se člankom 815‑2 tog zakonika dopušta da bilo koji od nositelja prava nad neodvojivim doprinosom poduzme mjere potrebne za njegovo očuvanje, čak i ako njihovo poduzimanje nije hitno ( 46 ).

73.

S drugog stajališta, možda bi se po analogiji moglo upotrijebiti pravno pravilo primjenjivo u slučaju da neki od zajedničkih nositelja prava nije u mogućnosti izraziti svoju volju. U tom slučaju drugi zajednički nositelj prava nad zajedničkim djelom uz sudsko odobrenje može nadomjestiti izostanak njegova pristanka.

74.

Naime, na temelju članka L. 113‑3 trećeg stavka CPI‑ja, u slučaju neslaganja koautora zajedničkog djela, građanski sud donosi odluku u tom pogledu. Na sudu koji je uputio zahtjev jest da odluči obuhvaća li „neslaganje” na koje se upućuje u toj odredbi slučaj u kojem do dogovora nije došlo zbog nemogućnosti utvrđivanja svih koautora zajedničkog djela.

75.

Ne isključujem ni mogućnost da se primijeni neko od načela koja se u građanskom pravu različitih država primjenjuju na upravljanje poslovima trećih osoba bez punomoći. U skladu s njim, radnje koje poduzme osoba koja, iako to nije obvezna, upravlja poslovima trećih osoba u korist tih osoba koje se tomu ne protive mogu proizvesti povoljne učinke za te treće osobe, pri čemu „samoinicijativni upravitelj” prihvaća obveze opunomoćenika.

76.

Ako se zajedničkom nositelju prava prizna mogućnost obrane zajedničkog prava u korist svih zajedničkih nositelja prava, ta bi se materijalna ovlast trebala odraziti u postupku. Time bi se premostila prepreka koja nastaje zbog obveze pozivanja na sudjelovanje u postupku onih nositelja koje je de facto praktički nemoguće utvrditi.

77.

Autorsko pravo nad zajedničkim djelom mogli bi stoga braniti jedan ili više zajedničkih nositelja prava ako je zbog konkretnih okolnosti nemoguće uputiti poziv ostalima, i to nakon što se postupilo s dužnom pažnjom kako bi se oni utvrdili i kako bi ih se pozvalo na sudjelovanje u postupku.

78.

Ponavljam da se tim smjernicama ne nastoji umjesto suda koji je uputio zahtjev obaviti zadaća pronalaska prihvatljivih rješenja u skladu s nacionalnim pravom. Ako on na temelju nijednog prethodno navedenog pravila, odredbe ili načela nacionalno pravo ne može tumačiti na način koji je u skladu s člankom 47. Povelje, u vezi s odgovarajućim odredbama direktiva o zaštiti autorskih prava, odredbu koja nije u skladu s pravom Unije treba izuzeti iz primjene. U tom pogledu nije relevantno to što ta neusklađenost ne proizlazi, strogo gledajući, iz CPI‑ja nego iz njegova tumačenja koje su iznijeli nacionalni sudovi.

79.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se tribunalu judiciaire de Paris (Prvostupanjski redovni sud u Parizu, Francuska) odgovori na sljedeći način:

„Članak 8. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu i članak 3. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva, u vezi s člancima 1. i 2. Direktive 2006/116/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o trajanju zaštite autorskog prava i određenih srodnih prava te člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima

treba tumačiti na način da im se:

načelno ne protivi to da je dopuštenost tužbe podnesene zbog povrede prava intelektualnog vlasništva nad djelom na kojem postoji zajedničko autorsko pravo uvjetovana time da se svi koautori pozovu na sudjelovanje u postupku.

Međutim, primjena tog uvjeta ne smije dovesti do toga da je jednom ili nekoliko koautora samostalno podnošenje tužbe nemoguće ili pretjerano teško, a nacionalni sud u tom slučaju prednost treba dati pravu na djelotvoran pravni lijek zajamčenom člankom 47. Povelje.”