Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
TAMARE ĆAPETA
od 4. rujna 2025.(1)
Predmet C-147/24 [Safi](i)
V
protiv
Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio rechtbank Den Haag (Sud u Haagu, Nizozemska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Građanstvo Unije – Članak 20. UFEU-a – Statični maloljetni građanin Unije koji ovisi o roditelju koji je državljanin treće zemlje – Izvedeno pravo boravka roditelja – Roditelj s pravom boravka u državi članici koja je različita od države članice državljanstva i boravišta maloljetnika – Vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom – Direktiva 2008/115/EZ – Članak 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Pravo na privatni i obiteljski život – Članak 24. stavci 2. i 3. Povelje – Najbolji interes djeteta”
I. Uvod
1. Kad se građanin Unije može pozvati na izraz „Civis Europæus sum” protiv vlastite države članice(2)?
2. Ovaj predmet odnosi se na maloljetnika nizozemskog državljanstva koji nikad nije ostvario svoje pravo slobodnog kretanja koje se temelji na pravu Unije kako bi napustio svoju državu članicu i kojeg bi nizozemska tijela mogla prisiliti da napusti tu državu članicu i preseli se u Španjolsku.
3. Nadležna nizozemska tijela odbila su majci tog maloljetnika, državljanki treće zemlje (u daljnjem tekstu: DTZ), odobriti izvedeno pravo boravka na temelju članka 20. UFEU-a na osnovi prava boravka u Španjolskoj roditelja koji je DTZ. Tijela su tako smatrala da se članak 20. UFEU-a ne primjenjuje jer odbijanjem odobrenja prava boravka dotični građanin Unije (DTZ-ovo dijete) ne bi bio prisiljen napustiti područje Europske unije u cijelosti, nego samo državno područje Nizozemske.
4. Dodjeljuje li se člankom 20. UFEU-a izvedeno pravo boravka u takvim okolnostima?
5. Kako bi odgovorio na to pitanje, Sud će morati preispitati sudsku praksu koja proizlazi iz predmeta Ruiz Zambrano(3).
II. Kontekst, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
6. Osoba V je DTZ i živi u Nizozemskoj sa svojim maloljetnim djetetom, koje ima nizozemsko državljanstvo, i svojim bračnim drugom, koji ima dvojno državljanstvo (nizozemsko i treće zemlje).
7. Dijete je rođeno u Nizozemskoj i nikada nije napustilo državno područje te države članice. Ono je stoga statični građanin Unije. U skladu s odlukom kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, to dijete zaostaje u govornom i jezičnom razvoju, zbog čega pohađa školu za djecu s posebnim potrebama i koristi se organiziranim prijevozom do te ustanove i od nje.
8. Bračni drug osobe V ima zdravstvenih problema i prima socijalnu pomoć.
9. Osoba V od 2014. boravi u Nizozemskoj bez valjane dozvole boravka i nikad nije došla u sukob s pravosuđem.
10. Osoba V je 13. studenoga 2020. podnijela zahtjev za dokument Unije/EGP-a kojim se potvrđuje njezino izvedeno pravo boravka na temelju članka 20. UFEU-a.
11. Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (državni tajnik za pravosuđe i sigurnost, Nizozemska, u daljnjem tekstu: državni tajnik) odbio je zahtjev osobe V 11. studenoga 2021. Smatrao je da osoba V ne može ostvarivati izvedeno pravo boravka na temelju članka 20. UFEU-a jer njezino maloljetno zavisno dijete ne bi bilo prisiljeno napustiti područje Europske unije u cijelosti, nego bi joj se moglo pridružiti u Španjolskoj, u kojoj ona ima pravo boravka.
12. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da osoba V, koja je boravila u Španjolskoj od 1999. do 2014., i dalje ima valjanu dozvolu boravka u toj državi članici.
13. Nakon što je državni tajnik odbio njezin zahtjev koji se temeljio na članku 20. UFEU-a, po službenoj je dužnosti razmotrio njezino pravo na temelju članka 8. Europske konvencije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: EKLJP), kojim se štiti privatni i obiteljski život. Utvrdio je da nema pravo boravka ni na temelju te odredbe. Iako je utvrdio da postoji privatni i obiteljski život u Nizozemskoj, smatrao je da je interes Nizozemske u području imigracija jači od osobnog interesa tužiteljice i njezine obitelji.
14. Odbijanje da osobi V prizna pravo boravka u Nizozemskoj značilo je da ona nezakonito boravi na državnom području te države članice. Stoga je državni tajnik na temelju Direktive 2008/115/EZ(4) naložio osobi V da se bez odgode vrati u Španjolsku(5). Nepoštivanje tog naloga dovelo bi do donošenja odluke o vraćanju.
15. Osoba V podnijela je prigovor protiv te odluke, koji je državni tajnik odbio kao očito neosnovan 20. lipnja 2022.
16. Istog dana osoba V podnijela je žalbu protiv te odluke o odbijanju rechtbanku Den Haag (Sud u Haagu, Nizozemska), odnosno sudu koji je uputio zahtjev.
17. Taj sud pita je li okolnost prema kojoj osoba V ima pravo boravka u drugoj državi članici (Španjolska) dovoljan razlog da joj se odbije izvedeno pravo boravka, unatoč tomu što između nje i njezina maloljetnog djeteta postoji odnos zavisnosti(6). Iako bi preseljenje u Španjolsku podrazumijevalo da ona i njezino maloljetno dijete ne bi bili prisiljeni napustiti područje Europske unije u cijelosti, dijete bi ipak bilo obvezno napustiti Nizozemsku, čime bi ga se zapravo prisililo da ostvari svoje pravo slobodnog kretanja. Sud koji je uputio zahtjev također pita u kojem bi trenutku u postupku razmatranja zahtjeva za izvedeno pravo boravka trebalo uzeti u obzir najbolji interes djeteta i pravo na obiteljski život.
18. Osim toga, sud koji je uputio zahtjev želi znati primjenjuje li se obveza iz članka 5. točaka (a) i (b) Direktive 2008/115, da se uzme u obzir najbolji interes djeteta i pravo na obiteljski život, jednako kad se DTZ-u naloži da bez odgode ode u drugu državu članicu na temelju članka 6. stavka 2. te direktive, u usporedbi s odlukom o vraćanju na temelju članka 6. stavka 1. te direktive(7).
19. S obzirom na ta razmatranja, sud koji je uputio zahtjev u skraćenom je postupku suspendirao pravne učinke sporne odluke do trenutka dok ne odluči o meritumu žalbe.
20. U tim je okolnostima rechtbank Den Haag (Sud u Haagu) prekinuo glavni postupak i uputio Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 20. UFEU-a tumačiti na način da nije isključeno da roditelju iz treće zemlje treba odobriti izvedeno pravo boravka u državi članici čije državljanstvo ima njegovo maloljetno dijete i u kojoj to dijete boravi a da se nije koristilo svojim pravima građanstva, iako taj roditelj iz treće zemlje ima pravo boravka u drugoj državi članici?
Ako nije isključeno da roditelju iz treće zemlje treba odobriti izvedeno pravo boravka u državi članici čije državljanstvo ima njegovo maloljetno dijete i u kojoj to dijete boravi a da se nije koristilo svojim pravima građanstva, iako taj roditelj iz treće zemlje ima pravo boravka u drugoj državi članici:
2. Proizlazi li iz članka 20. UFEU-a s obzirom na članak 5. točke (a) i (b) Direktive 2008/115 i članak 6. stavak 2. Direktive 2008/115 u slučaju odnosa zavisnosti, koji opravdava odobrenje izvedenog prava boravka na temelju članka 20. UFEU-a, obveza tijela koje donosi odluku da provjeri je li ostvarivanje prava slobodnog kretanja i boravka u najboljem interesu djeteta i može li se nastaviti obiteljski život prije nego što se roditelju iz treće zemlje naloži da bez odgode ode u državu članicu u kojoj ima dozvolu boravka ili drugo odobrenje koje mu omogućuje pravo boravka te treba li te čimbenike uzeti u obzir prilikom ocjene zahtjeva za izvedeno pravo boravka?”
21. Na raspravi održanoj 25. ožujka 2025. osoba V, nizozemska i danska vlada te Europska komisija iznijele su očitovanja.
III. Analiza
22. Na temelju članka 20. UFEU-a DTZ ima izvedeno pravo boravka kad je to potrebno radi zaštite prava građanstva državljana država članica(8).
23. U ovom predmetu nadležna nizozemska tijela smatrala su da osobi V ne treba odobriti izvedeno pravo boravka kako bi se zaštitila prava koja proizlaze iz građanstva Unije njezina maloljetnog djeteta. Glavni razlog za tu odluku bila je okolnost da je osoba V imala pravo boravka u Španjolskoj. To je značilo da, iako bi i njezino maloljetno dijete moralo napustiti Nizozemsku zbog odnosa zavisnosti s osobom V(9), ono ne bi bilo prisiljeno napustiti područje Europske unije u cijelosti. Tijelo koje donosi odluku smatralo je da bi se obitelj mogla nastaniti u Španjolskoj te da se stoga članak 20. UFEU-a ne primjenjuje.
24. Nakon što je nadležno tijelo utvrdilo da osoba V nema pravo boravka u Nizozemskoj, na temelju prava Unije ili bilo kojeg drugog pravnog temelja , naložilo joj je da bez odgode ode u Španjolsku. Ta se odluka temeljila na članku 6. stavku 2. Direktive 2008/115.
25. U tim okolnostima sud koji je uputio zahtjev prvim pitanjem u biti pita može li se roditelj koji je DTZ pozvati na članak 20. UFEU-a kako bi mu se izvedeno pravo boravka odobrilo samo ako bi zavisni statični maloljetni građanin Unije u suprotnom bio prisiljen napustiti područje Europske unije u cijelosti ili postoje i druge situacije u kojima se primjenjuje članak 20. UFEU-a.
26. Drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita nalaže li se člankom 20. UFEU-a obveza nadležnim nacionalnim tijelima da prije donošenja odluke ocijene je li nalaganje roditelju koji je DTZ da ode u drugu državu članicu u skladu s najboljim interesom djeteta te može li se privatni i obiteljski život osoba o kojima je riječ nastaviti u toj drugoj državi članici. Sud koji je uputio zahtjev želi doznati i treba li ta temeljna prava uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tome hoće li se roditelju koji je DTZ odobriti izvedeno pravo boravka.
27. Iako su odgovori na ta dva pitanja usko povezani, ipak ću ih analizirati zasebno jer se drugo pitanje postavlja samo ako se na prvo pitanje odgovori potvrdno.
28. Predlažem Sudu da u odgovoru na prvo pitanje protumači članak 20. UFEU-a na način da se on primjenjuje, neovisno o tome mogu li maloljetni građanin Unije i njegov roditelj koji je DTZ otići u drugu državu članicu, u kojoj taj roditelj koji je DTZ ima pravo boravka.
29. U tom ću pogledu tvrditi da bitni sadržaj prava koja proizlaze iz građanstva Unije zaštićenih člankom 20. UFEU-a obuhvaća pravo ne kretati se (dio A.2.). Budući da se to tumačenje temelji na rasuđivanju Suda u presudi Ruiz Zambrano i sudskoj praksi koja je uslijedila, započet ću analizu preispitivanjem te presude i sudske prakse koja iz nje proizlazi (dio A.1.). Ako Sud ne prihvati moj predloženi odgovor iz dijela A.2., ponudit ću alternativnu analizu, prema kojoj bi nadležno tijelo koje donosi odluku trebalo provjeriti je li preseljenje cijele obitelji u drugu državu članicu doista moguće na temelju prava Unije (dio A.3.).
30. Kao odgovor na drugo pitanje suda koji je uputio zahtjev, razradit ću sudsku praksu koja proizlazi iz predmeta Ruiz Zambrano i pokazati da se tom sudskom praksom zahtijeva da nadležna tijela uzmu u obzir najbolji interes djeteta i pravo na obiteljski život prilikom ocjene toga je li stupanj zavisnosti između građanina Unije i DTZ-a takav da bi građanin Unije bio prisiljen pratiti svojeg roditelja koji je DTZ kad bi taj roditelj bio prisiljen napustiti državu članicu čiji je državljanin zavisni maloljetni građanin Unije. Ako tijelo koje donosi odluku utvrdi da je stupanj zavisnosti takav da se primjenjuje članak 20. UFEU-a, tada treba odobriti izvedeno pravo boravka kako bi zaštitilo pravo zavisnog građanina Unije da se ne kreće, čak i ako bi to bilo u drugu državu članicu (dio B).
31. Zatim ću primijeniti predloženo rasuđivanje na okolnosti predmeta o kojem je riječ (dio C).
A. Prvo pitanje
32. Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li izvedeno pravo boravka nastati na temelju članka 20. UFEU-a samo ako bi građanin Unije u suprotnom bio prisiljen napustiti područje Europske unije u cijelosti.
33. To se pitanje temelji na standardnoj formulaciji razrađenoj u sudskoj praksi koja je uslijedila nakon presude Ruiz Zambrano. Ta formulacija glasi kako slijedi: „[p]ostoje vrlo specifične situacije u kojima se – bez obzira na činjenice da se sekundarno pravo Unije vezano za pravo boravka [DTZ-â] ne primjenjuje i da se odnosni građanin Unije nije koristio svojom slobodom kretanja – pravo boravka ipak mora odobriti [DTZ-u], članu obitelji navedenog građanina Unije, jer bi se u protivnom doveo u pitanje koristan učinak građanstva Unije ako bi posljedica tog odbijanja bila ta da bi taj građanin stvarno morao napustiti područje Unije u cijelosti te bi na taj način bio lišen stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njegova statusa”(10).
34. Na prvi se pogled čini da taj tekst ide u prilog stajalištu nizozemskih tijela da se člankom 20. UFEU-a DTZ-u dodjeljuje izvedeno pravo boravka samo ako bi maloljetni građanin Unije u suprotnom bio prisiljen napustiti područje Europske unije u cijelosti.
35. Međutim, iz pažljivijeg čitanja te sudske prakse proizlazi da Sud nije namjeravao uputiti na zaključak da je prisiljavanje da se napusti područje Europske unije u cijelosti jedina situacija u kojoj se članak 20. UFEU-a može primijeniti kako bi se DTZ-u koji je roditelj građanina Unije dodijelilo izvedeno pravo boravka. Tvrdit ću da se člankom 20. UFEU-a, osim prava boravka građana Unije na području Europske unije, na što se odnosila prethodno navedena sudska praksa, štiti i pravo građana Unije na izbor da se ne kreću. Potonje je pravo obuhvaćeno pravom „slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica”, koje se građanima Unije dodjeljuje člankom 20. stavkom 2. točkom (a) i člankom 21. stavkom 1. UFEU-a, a na koje ću upućivati kao na „pravo slobodno se kretati i boraviti”.
1. Presuda Ruiz Zambrano i sudska praksa koja iz nje proizlazi
36. Činjenice iz presude Ruiz Zambrano dobro su poznate. Kolumbijac, otac dvoje djece belgijskog državljanstva koja nikad nisu napustila tu državu članicu, pozvao se na građanstvo Unije svoje djece, odnosno na članak 20. UFEU-a u prilog svojem zahtjevu za odobrenje izvedenog prava boravka i radne dozvole u Belgiji(11). U tom predmetu bila je riječ, u skladu s terminologijom prava unutarnjeg tržišta Unije, o unutarnjoj situaciji.
37. Prije presude Ruiz Zambrano, pravo slobodno se kretati i boraviti, najistaknutije pravo građanstva, primjenjivalo se samo u situacijama prekograničnog kretanja(12). To je vjerojatno bio slučaj jer to pravo potječe s unutarnjeg tržišta(13). Stoga se državljanin države članice nije mogao pozvati na članak 20. UFEU-a radi zaštite od mjera koje je poduzela njegova država članica ako nikada nije napustio tu državu radi posla, pružanja usluga, studija ili boravka u drugoj državi članici.
38. To se promijenilo presudom Ruiz Zambrano(14) na temelju koje je uklonjen zahtjev prekograničnog kretanja za ostvarivanje prava koja proizlaze iz građanstva Unije(15).
39. Unatoč tomu što se djeca iz predmeta Ruiz Zambrano nisu kretala preko granica, Sud je utvrdio da se primjenjuje članak 20. UFEU-a. Presudio je da se na tu odredbu može pozvati kako bi se onemogućile nacionalne mjere „čiji je učinak uskraćivanje građanima Unije mogućnosti stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njihova statusa građana Unije”(16).
40. Sud nije općenito definirao niti objasnio što može predstavljati uskraćivanje mogućnosti stvarnog uživanja prava građanstva niti što može biti bitni sadržaj prava koja proizlaze iz statusa građanina Unije. Sud je samo objasnio da bi se bratu i sestri Ruiz Zambrano uskratila mogućnost stvarnog uživanja njihovih prava građanstva da njihovu ocu nije bilo odobreno pravo boravka i rada u Belgiji jer bi, da ta prava nisu bila odobrena, djeca Ruiz Zambrano bila prisiljena napustiti područje Europske unije sa svojim ocem(17).
41. U presudi Ruiz Zambrano moguća posljedica prema kojoj bi ta djeca morala napustiti područje Europske unije u cijelosti proizišla je iz posebnih okolnosti tog slučaja. Prema mojem mišljenju, ta se presuda stoga ne može tumačiti na način da je Sud smatrao da bi se građaninu Unije samo u tim okolnostima mogla uskratiti mogućnost stvarnog uživanja njegovih prava građanstva.
42. Međutim, u kasnijim presudama, počevši od presuda McCarthy(18) i Dereci(19), „stvarno uživanje” počelo se povezivati s time da bi građanin Unije bio prisiljen napustiti područje Europske unije u cijelosti, pri čemu je taj kriterij služio kao osnova za primjenu članka 21. UFEU-a u prvonavedenom, odnosno članka 20. UFEU-a u drugonavedenom predmetu. Stoga se prisila da se napusti područje Europske unije u cijelosti počela smatrati uvjetom za primjenu članka 20. UFEU-a. Čini se da je to bilo i shvaćanje nadležnih nizozemskih tijela u ovom predmetu.
43. Neki od predmeta koji su uslijedili, a koji su se također odnosili na izvedeno pravo boravka, proizišli su iz okolnosti u kojima bi, slično kao u situaciji u predmetu Ruiz Zambrano, maloljetni građani Unije bili prisiljeni preseliti se u treću zemlju da je DTZ-u o kojem su zavisni odbijena dozvola boravka(20). Međutim, čak i u činjenično različitim predmetima, u kojima nije postojala opasnost da će se od građanina Unije zahtijevati da napusti područje Unije u cijelosti, Sud je i dalje upotrebljavao istu formulaciju iz prethodne sudske prakse koja povezuje „stvarno uživanje” s mogućnošću da bi građanin Unije bio prisiljen napustiti područje Europske unije u cijelosti(21).
44. Naposljetku, čini se da je Sud u trima predmetima na koje se nizozemska vlada poziva u ovom slučaju, Alokpa(22), M. D.(23) i Rendón Marín(24), zaključio da članak 20. UFEU-a ne dodjeljuje izvedeno pravo boravka DTZ-ima kada građani Unije ostaju na njezinu području, ali su ipak prisiljeni preseliti se u drugu državu članicu.
45. Ta se tri predmeta mogu razlikovati od ovog predmeta na dva načina: kao prvo, po njihovim konkretnim činjenicama(25) i, kao drugo, što je važnije, po razlikama u načinu na koji su nacionalni sudovi formulirali prethodna pitanja. Zbog uvjetovanosti pravosudnog dijaloga između nacionalnih sudova i Suda prethodnim tijekom odlučivanja, ta su pitanja formulirana tako da su zahtijevala od Suda da odluči u kontekstu prava na boravak na području Europske unije. Ti se konteksti razlikuju od ovog predmeta(26).
46. Za razliku od tih ranijih predmeta, u ovom predmetu sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li uskraćivanje prava boravka na području Europske unije u cijelosti doista jedini kontekst u kojem osoba ne može stvarno uživati svoja prava koja proizlaze iz građanstva Unije.
47. Stoga, za razliku od prethodnih predmeta, u ovom se predmetu od Suda izravno traži da odgovori na pitanje jesu li građani Unije zaštićeni člankom 20. UFEU-a samo u slučajevima kad bi u suprotnom bili prisiljeni napustiti područje Europske unije u cijelosti. Stoga ovaj predmet pruža Sudu priliku da dodatno pojasni „bitni sadržaj” prava građanstva, čije je stvarno uživanje zaštićeno člankom 20. UFEU-a.
48. Ukratko, u svim predmetima nakon presude Ruiz Zambrano, članak 20. UFEU-a tumačio se na način da se primjenjuje kada bi građanin Unije bio prisiljen napustiti područje Europske unije u cijelosti(27), što se smatralo uskraćivanjem mogućnosti tom građaninu stvarnog uživanja bitnog sadržaja njegovih prava građanstva.
49. Međutim, smatram da je važno istaknuti da Sud nikad nije pojasnio kako se životom u trećoj zemlji građanima Unije zapravo uskraćuje uživanje njihovih prava koja proizlaze iz građanstva Unije niti o kojim je to pravima riječ. U okviru prava propisanih člankom 21. UFEU-a, konkretno „prava slobodno se kretati i boraviti”, prema mojem mišljenju, pravo kretati se u i boraviti u drugoj državi članici ne ugrožava se ako građanin Unije živi u trećoj zemlji. To je zato što, čak i ako živi u trećoj zemlji, građanin Unije svejedno može odlučiti želi li ući u drugu državu članicu različitu od države članice njegova državljanstva i boraviti u njoj pod istim uvjetima kao da se na takav korak odlučio iz države članice svojeg državljanstva(28). Te uvjete uređuje Direktiva o građanstvu(29).
50. Ako je građanin Unije koji se seli u državu članicu različitu od države članice njegova državljanstva maloljetnik, možda će njegovu članu obitelji koji je DTZ i o kojem on zavisi trebati odobriti izvedeno pravo boravka. Na temelju Direktive o građanstvu takvo izvedeno pravo može se odobriti ako se dijete koje je građanin Unije preseli u drugu državu članicu i ima dostatna sredstva za uzdržavanje u toj državi članici, ali ne može ondje ostati bez DTZ-a o kojem je zavisno(30). Isto bi se primjenjivalo da se maloljetni građanin Unije preseli iz treće zemlje u državu članicu različitu od države članice svojeg državljanstva. Međutim, ako maloljetni građanin Unije živi u trećoj zemlji i odluči preseliti se u državu članicu svojeg državljanstva, Direktiva o građanstvu se ne primjenjuje. Umjesto toga, za odobrenje izvedenog prava boravka njegovu roditelju koji je DTZ i o kojem taj maloljetnik zavisi primjenjuje se članak 20. UFEU-a(31).
51. Stoga to što građanin Unije nije prisiljen preseliti se u treću zemlju ne znači da je njegovo pravo kretati se u i boraviti u drugoj državi članici Unije koje proizlazi iz građanstva zaštićeno jer se to pravo može ostvariti i iz te treće zemlje. Međutim, sprečavanje de facto protjerivanja građanina Unije s područja Europske unije jamči tom građaninu mogućnost boravka na području Europske unije, što je jedan od izraza „prava slobodno se kretati i boraviti”(32).
52. Činjenica da je u predmetu Ruiz Zambrano, kao i u drugim dosadašnjim predmetima, Sud štitio pravo boravka u Europskoj uniji ipak sama po sebi ne znači da je to jedino pravo građanstva statičnog građanina Unije koje štiti članak 20. UFEU-a.
53. Naprotiv, Sud je u točki 42. presude Ruiz Zambrano utvrdio da se „članku 20. UFEU-a protive nacionalne mjere čiji je učinak uskraćivanje građanima Unije mogućnosti stvarnog uživanja bitnog sadržaja pravâ koja proizlaze iz njihova statusa građana Unije”. Stoga je do primjene članka 20. UFEU-a došlo zbog uskraćivanja mogućnosti uživanja prava građanstva. U točki 44. te presude Sud je dodatno objasnio da bi odbijanje izdavanja dozvole boravka i radne dozvole roditelju koji je DTZ i čija su djeca maloljetni građani Unije nužno dovelo do toga da i ta djeca budu prisiljena napustiti područje Europske unije kako bi pratila svojeg roditelja. To se smatralo uskraćivanjem mogućnosti stvarnog uživanja njihovih prava građanstva, ali ne i jedinim slučajem u kojem bi do takvog uskraćivanja moglo doći.
54. U sljedećem ću dijelu predložiti Sudu da članak 20. UFEU-a tumači na način da obuhvaća pravo na izbor ne kretati se kao bitni sadržaj prava koja proizlaze iz građanstva Unije, čije je stvarno uživanje zaštićeno tim člankom.
2. Pravo ne kretati se kao element prava građana Unije slobodno se kretati i boraviti
55. Tekst članaka 20. i 21. UFEU-a, razvoj pojma građanstva Unije do danas, zajedno sa sudskom praksom Suda, pokazuje da se bitni sadržaj prava građanstva slobodno se kretati i boraviti ne odnosi isključivo na pravo boravka na području Europske unije u cijelosti.
56. Tvrdit ću da bitni sadržaj prava koja proizlaze iz građanstva Unije obuhvaća i pravo građana Unije na izbor da se ne kreću.
57. Kao prvo, tekstom članaka 20. i 21. UFEU-a građanima Unije ne jamči se samo pravo boravka, nego i pravo slobodno se kretati na državnim područjima država članica Unije.
58. Ta je povlastica kretanja pravo, a ne obveza. Ona stoga mora obuhvaćati pravo ne kretati se.
59. Osim toga, upotrebom priloga slobodno, tekst Ugovora upućuje na to da postoji sloboda kretanja, koja nužno podrazumijeva izbor hoće li se to pravo iskoristiti(33).
60. Kao drugo, izbor građana Unije da borave u državi članici različitoj od države članice njihova državljanstva zaštićen je pravom Unije, kojim se u načelu zabranjuje njihovo protjerivanje. Protjerivanje građanina Unije dopušteno je samo ako je to nužno radi zaštite javnog poretka i javne sigurnosti(34), pri čemu ta opravdavanja sama po sebi treba usko tumačiti(35).
61. Ne postoji razlog da se statične građane Unije koji se mogu pozvati na članak 20. UFEU-a tretira nepovoljnije od mobilnih građana Unije. Zbog toga u situaciji u kojoj bi statični građanin Unije bio de facto prisiljen napustiti područje svoje države članice, njegov status građanina štiti njegov izbor da ostane na sličan način na koji štiti takav izbor mobilnog građanina Unije.
62. Naravno, statični građani Unije zaštićeni su od protjerivanja iz vlastitih država članica međunarodnim pravom, uključujući članak 3. Protokola br. 4 uz EKLJP(36).
63. Člankom 20. UFEU-a statičnom građaninu Unije jamči se pravo da se ne kreće, čime ga se štiti od de facto protjerivanja te mu se tako jamči pravo ostanka u njegovoj državi članici državljanstva.
64. Kao treće, velika većina državljana država članica Unije ne ostvaruje svoje pravo na kretanje(37). Unatoč tomu što se člankom 20. UFEU-a svim državljanima država članica dodjeljuje status građana Unije, velika većina izabrala je ne kretati se(38). Međutim, to ne znači da oni nisu građani Unije(39).
65. Njihov status građana također zahtjeva pravnu zaštitu.
66. Kao četvrto, ako je status građanina Unije, kako je Sud utvrdio, temeljni status svih državljana država članica(40), tada se statičnoj većini građana Unije ne može onemogućiti uživanje prava koja proizlaze iz tog statusa. Uostalom, status građanina Unije teško bi se mogao smatrati temeljnim da je relevantan samo za manjinu državljana država članica koji izaberu kretati se(41).
67. Kao peto, ako je glavni razlog zaštite prava boravka na području Europske unije koju pruža Sud osigurati da građani Unije mogu uživati prava koja se pravom Unije dodjeljuju pojedincima koji borave na tom području(42), ista se korist osigurava priznavanjem prava građanina Unije da se ne kreće izvan svoje države članice boravišta i državljanstva.
68. Većina prava koja se sekundarnim pravom Unije odobrava pojedincima nije uvjetovana njihovim odlaskom u drugu državu članicu.
69. Konačno, kad bi Sud tumačio sadržaj prava građana Unije na način da ta prava obuhvaćaju pravo ne kretati se, bi li takvo tumačenje značilo jednostrano proširenje pojma građanstva? Smatram da ne bi.
70. Prije uvođenja statusa građanina Unije državljani država članica Unije već su uživali prava kretanja, koja proizlaze iz unutarnjeg tržišta. Ta su prava pripadala gospodarski aktivnim mobilnim građanima (radnici, samozaposlene osobe, tražitelji zaposlenja i studenti) i obuhvaćala izvedena prava za neke od članova njihovih obitelji. Pravo slobodno se kretati i boraviti kao element prava koja proizlaze iz građanstva Unije uvedeno je u Ugovore u novoj fazi procesa integracije Unije, stoga mora imati dodatnu važnost i značenje. Iz izbora izraza „građanstvo Unije” jasno je da je cilj tog pojma stvoriti dodatnu povezanost za državljane država članica koja se ne temelji samo na gospodarskoj logici tržišta, nego koja povezuje državljane država članica sa širim europskim društvom na temelju zajedničkih vrijednosti(43), a da im pritom ne oduzima njihov nacionalni identitet(44). Ta povezanost postoji neovisno o tome hoće li se građanin Unije preseliti iz svoje države članice ili ostati u njoj.
71. Stoga, iako je mogućnost kretanja u drugu državu članicu važan dio građanstva Unije, taj status treba tumačiti na način da se njime ne dodjeljuju samo prava osobama koje odluče iskoristiti tu mogućnost, nego štiti i one koji odluče da to neće učiniti.
72. Zbog svih tih razloga, prema mojem mišljenju, članak 20. UFEU-a treba tumačiti na način da štiti pravo ne kretati se. Da bi se to pravo zaštitilo, nije važno je li građanin prisiljen preseliti se u treću zemlju ili u drugu državu članicu. U oba scenarija, građani Unije izloženi su riziku da im se oduzme sloboda izbora da se ne kreću, čime se ugrožava njihov status građana. Stoga bi u obje situacije takav rizik mogao dovesti do izvedenog prava boravka za DTZ-a o kojem zavisi građanin Unije.
73. S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na prvo pitanje suda koji je uputio zahtjev odgovori tako da članak 20. UFEU-a treba tumačiti na način da nije isključeno da roditelju koji je DTZ treba odobriti izvedeno pravo boravka u državi članici čije državljanstvo ima njegovo zavisno statično maloljetno dijete, iako taj roditelj ima pravo boravka u drugoj državi članici. Pravo „slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica” koje proizlazi iz građanstva Unije obuhvaća pravo na izbor da se ne kreće, zbog čega pitanje je li građanin Unije prisiljen otići u treću zemlju ili u drugu državu članicu nije relevantno.
3. Podredno
74. Ako Sud utvrdi da se članak 20. UFEU-a primjenjuje samo ako je građanin Unije prisiljen napustiti područje Europske unije u cijelosti, svejedno je nužno da tijelo koje donosi odluku provjeri može li taj građanin Unije doista ispuniti uvjete za valjanu dozvolu boravka u drugoj državi članici.
75. Čak i ako osoba V ima pravo boravka u Španjolskoj(45), to ne rješava pitanje može li joj se i cijela obitelj, odnosno njezino maloljetno dijete i suprug, pridružiti u toj državi članici.
76. Čini se da su nizozemska tijela svoje razmatranje temeljila isključivo na pretpostavci da su bračni drug i sin osobe V obojica građani Unije a da pritom nisu provela nikakvu posebnu provjeru u pogledu toga mogu li oni doista zakonito boraviti u Španjolskoj.
77. Mogućnost da se cijela obitelj preseli ne može se jednostavno pretpostaviti. Slijedom toga, prije nego što su nizozemska tijela odbila izdati osobi V dozvolu boravka i naložila joj preseljenje u Španjolsku, bila su dužna uvjeriti se da je preseljenje obitelji doista pravno moguće.
78. Kad to ne bi bilo moguće, osoba V bi se na temelju naloga da napusti Nizozemsku morala sa svojim djetetom vratiti u svoju treću zemlju podrijetla. Dijete osobe V, građanin Unije, zbog svoje zavisnosti o majci, što ni jedna od stranaka u glavnom postupku nije osporavala, bilo bi tako prisiljeno napustiti područje Europske unije u cijelosti. To bi dovelo do primjene članka 20. UFEU-a u skladu s rasuđivanjem Suda u presudi Ruiz Zambrano i sudskoj praksi koja iz nje proizlazi, što bi rezultiralo obvezom nizozemskih tijela da osobi V priznaju izvedeno pravo boravka(46).
79. Mogu li se dijete i suprug osobe V preseliti u Španjolsku?
80. Kao građani Unije, bračni drug osobe V i njihovo dijete imaju pravo otići u Španjolsku i boraviti u toj zemlji do tri mjeseca (članci 5. i 6. Direktive o građanstvu).
81. Nakon ta tri mjeseca, člankom 7. Direktive o građanstvu propisuju se određeni uvjeti.
82. Bračni drug osobe V i njihovo dijete mogu boraviti u Španjolskoj pod uvjetom da su radnici ili samozaposlene osobe (članak 7. stavak 1. točka (a)); samodostatni (članak 7. stavak 1. točka (b)); ili se školuju te istodobno moraju imati dostatna sredstva i sveobuhvatno zdravstveno osiguranje (članak 7. stavak 1. točka (c)). Sin osobe V je dijete i nije vjerojatno da ispunjava bilo koji od tih uvjeta(47). Suprug osobe V prima socijalnu pomoć i djelomično je oslobođen rada zbog svojeg zdravstvenog stanja, stoga također nije vjerojatno da bi se jedna od tih situacija mogla primjenjivati na njega.
83. Na temelju članka 7. stavka 1. točke (d) Direktive o građanstvu, građanin Unije može biti neaktivan, a ipak boraviti u drugoj državi članici ako se pridružuje drugom građaninu Unije. Međutim, ovdje to nije slučaj jer je osoba V DTZ.
84. Stoga, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, ne čini se da je mogućnost boravka u Španjolskoj na temelju prava Unije pravno izvediva opcija za osobu V i njezinu obitelj.
85. U svakom slučaju, nizozemska tijela nisu smjela osobi V odbiti pravo boravka prije nego što su utvrdila mogu li je njezino dijete i suprug doista pratiti u Španjolsku na temelju prava Unije.
B. Drugo pitanje
86. Drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi doznati kada, u postupku donošenja odluke o odobrenju izvedenog prava boravka roditelju koji je DTZ, tijelo koje donosi odluku treba uzeti u obzir najbolji interes djeteta i pravo na obiteljski život. Konkretno, taj sud želi doznati može li se donijeti odluka kojom se na temelju članka 6. stavka 2. Direktive 2008/115 zahtijeva da roditelj koji je DTZ bez odgode napusti državu članicu i preseli se u drugu državu članicu u kojoj ima pravo boravka a da se pritom ne ocijene najbolji interes djeteta i njegovo pravo na obiteljski život.
1. Visok stupanj zavisnosti kao prag za pozivanje na članak 20. UFEU-a kao izvor izvedenog prava boravka
87. U sudskoj je praksi ocjena zadiranja u pravo na obiteljski život i najbolji interes djeteta usko povezana s utvrđivanjem stupnja zavisnosti na temelju kojeg se, ako je dostatan, može odobriti izvedeno pravo boravka roditelju koji je DTZ na temelju članka 20. UFEU-a.
88. Sud je utvrdio visok stupanj zavisnosti kao prag za dodjelu izvedenog prava boravka u situacijama u kojima bi takva zavisnost inače zahtijevala da građanin Unije napusti područje Europske unije u cijelosti. Isto tako i zbog istog razloga zbog kojeg pravo boravka na području Europske unije može imati prednost pred nacionalnim mjerama u području migracija samo u „vrlo specifičnim situacijama”(48), pravo ne kretati se, u ovom trenutačnom stadiju razvoja integracije Unije, također je zaštićeno samo u slučajevima u kojima postoji dostatan stupanj zavisnosti između građanina Unije i DTZ-a.
89. Iz sudske prakse Suda proizlazi da se na članak 20. UFEU-a ne može pozivati protiv nacionalnih mjera ako one tek zadiru u izbor da se ne kreće. Prag za odobravanje izvedenog prava boravka zapravo predstavlja uskraćivanje tog izbora, koji postoji samo u situaciji kad se građanina Unije nacionalnom mjerom de facto prisiljava na kretanje.
90. Prema mojem shvaćanju, razlog za takvo ograničenje proizlazi iz zadiranja prava koja se temelje na građanstvu Unije u ovlasti država članica u području imigracijske politike. Kad se članak 20. UFEU-a primjenjuje, on može imati prednost pred nacionalnim mjerama, uključujući odbijanje izdavanja dozvole boravka DTZ-u. Stoga je potrebno pažljivo uravnotežiti ta dva interesa.
91. S obzirom na to, može se smatrati da se zahtjevom za visok stupanj zavisnosti ograničuje opseg situacija u kojima se izvedeno pravo boravka može odobriti DTZ-u na temelju članka 20. UFEU-a.
2. Zavisnost i najbolji interes djeteta
92. Prema sudskoj praksi, prava građanstva uskraćuju se samo ako bi građanin Unije doista ili u praksi(49) morao otići s DTZ-om.
93. Sud ne smatra da je to slučaj ako je stupanj zavisnosti manji.
94. Primjerice, Sud je u presudi Dereci utvrdio da „sama činjenica da se državljaninu države članice čini poželjnim da zbog ekonomskih razloga ili kako bi zadržao svoju obitelj na okupu unutar područja Unije članovi njegove obitelji koji nemaju državljanstvo države članice imaju mogućnost s njim boraviti na području Unije nije dovoljna da bi se prihvatilo stajalište da će građanin Unije biti prisiljen napustiti područje Unije ako mu se takvo pravo ne odobri”(50).
95. Stoga puka želja za obiteljskim životom nije dovoljna(51). Primjerice, u većini predmeta pred Sudom u kojima bi odrasli građanin Unije morao napustiti svoju državu članicu da želi nastaviti obiteljski život s DTZ-om, Sud nije smatrao da se člankom 20. UFEU-a dodjeljuje izvedeno pravo boravka. Stoga se čini da je Sud spreman prihvatiti da „odrasla osoba u načelu može živjeti nezavisno o članovima svoje obitelji”(52).
96. Međutim, situacija je drukčija kad je riječ o maloljetnim građanima Unije(53).
97. Prilikom ocjene stupnja zavisnosti djeteta koje je građanin Unije o članu njegove obitelji koji je DTZ, najčešće roditelju, nadležna tijela trebaju uzeti u obzir ne samo pravo tog djeteta na poštovanje obiteljskog života, kako je propisano u članku 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), nego i njegov najbolji interes, kako je zaštićen njezinim člankom 24. stavkom 2.(54).
98. Prilikom utvrđivanja stupnja zavisnosti, nacionalna tijela koja donose odluku trebaju sveobuhvatno ocijeniti sve posebne okolnosti svakog pojedinog slučaja(55).
99. Ta tijela trebaju uzeti u obzir djetetovu dob, njegov fizički i emocionalni razvoj, stupanj emocionalne povezanosti djeteta s roditeljem koji je DTZ kao i rizike koji bi mogli nastati za stabilnost tog djeteta u slučaju razdvajanja od tog roditelja(56).
100. Ako na temelju detaljne ocjene odnosa između zavisnog djeteta koje je građanin Unije i njegova roditelja koji je DTZ nadležna tijela koja razmatraju zahtjev roditelja za izdavanje dozvole boravka zaključe da bi dijete u slučaju odbijanja zahtjeva bilo prisiljeno napustiti državu članicu s tim roditeljem, ta tijela trebaju priznati postojanje dostatnog stupnja zavisnosti te odobriti izvedeno pravo boravka na temelju članka 20. UFEU-a.
101. Taj pristup koji se više osvrće na posljedice, za koji je potrebno ispitati Povelju kako bi se utvrdilo primjenjuje li se članak 20. UFEU-a, naišao je na kritike(57). Međutim, pitanja koja proizlaze iz tog pristupa mogu se riješiti razlikovanjem primjenjivosti članka 20. UFEU-a od njegove primjene u pojedinačnom slučaju kao razloga za odobrenje izvedenog prava boravka.
102. Primjenjivost članka 20. UFEU-a u unutarnjim situacijama ovisi isključivo o tome da je osoba državljanin države članice.
103. To jasno proizlazi iz sudske prakse. Primjerice, Sud je u presudi X (Majka Tajlanđanka)(58) prilikom odlučivanja o primjenjivosti članka 20. UFEU-a naveo: „ostvarivanje izvedenog prava boravka koje proizlazi iz članka 20. UFEU‑a ne ovisi o tome ostvaruje li to dijete svoje pravo na slobodno kretanje i boravak unutar Unije, nego o njegovu građanstvu Unije, koje ima neovisno o korištenju navedenog prava, samo zbog činjenice da ima državljanstvo države članice”(59).
104. Stoga je situacija obuhvaćena područjem primjene članka 20. UFEU-a zbog puke činjenice da je osoba državljanin države članice, čak i ako ta osoba nikada nije napustila svoju matičnu državu. Zbog toga se može primijeniti Povelja u skladu s njezinim člankom 51. stavkom 1., na temelju kojeg se prava zajamčena tim instrumentom primjenjuju na države članice samo kada provode pravo Unije(60).
105. Kao što se to napomenulo, primjena članka 20. UFEU-a radi odobrenja izvedenog prava boravka u pojedinom slučaju ovisi o stupnju zavisnosti između građanina Unije i DTZ-a, a tijelo koje donosi odluku treba prilikom ocjene tog stupnja zavisnosti uzeti u obzir prava iz Povelje, prije svega najbolji interes djeteta i pravo na obiteljski život.
106. Time se djelomično odgovara na drugo pitanje suda koji je uputio zahtjev. Prava navedena u člancima 7. i 24. Povelje relevantna su kako bi se ocijenilo hoće li građanin Unije biti prisiljen pratiti svojeg roditelja koji je DTZ i koji je obvezan otići.
107. Stoga, ako je stupanj zavisnosti takav da bi maloljetni građanin Unije bio prisiljen otići, nadležna tijela trebaju njegovu roditelju koji je DTZ odobriti izvedeno pravo boravka kako bi se zaštitio bitni sadržaj prava građanstva maloljetnog građanina Unije, što obuhvaća pravo ne kretati se.
108. Ako Sud prihvati moj prijedlog prema kojem prava koja proizlaze iz građanstva Unije ne obuhvaćaju samo pravo boravka na području Europske unije, nego i pravo na izbor da se ne kreće, činjenica da bi obitelj mogla biti prisiljena preseliti se u drugu državu članicu, a ne izvan područja Europske unije u cijelosti, dovoljna je za priznavanje postojanja izvedenog prava boravka na temelju članka 20. UFEU-a.
109. Suprotno tomu, ako Sud ne prihvati predloženo tumačenje bitnog sadržaja prava građanstva, nego ograniči primjenu članka 20. UFEU-a na situacije u kojima je građanin Unije prisiljen napustiti područje Europske unije u cijelosti, tijelo koje donosi odluku i dalje bi bilo obvezno provjeriti može li se obitelj doista preseliti i nastaviti obiteljski život u Španjolskoj a da se pritom takvim preseljenjem ne povrijedi najbolji interes djeteta i njegovo pravo na obiteljski život.
110. Čak i ako bi maloljetni građanin Unije bio prisiljen, zbog svoje zavisnosti o DTZ-u, napustiti državu članicu s tim DTZ-om ako mu nije odobreno pravo boravka, država članica može opravdati odbijanje zahtjeva za odobrenje izvedenog prava boravka na temelju članka 20. UFEU-a na osnovi drugih razloga. Primjerice, može se pozvati na razloge javnog poretka ili javne sigurnosti kako bi odbila takav zahtjev(61). Prilikom ocjene proporcionalnosti pozivanja na takve razloge radi odbijanja zahtjeva na temelju članka 20. UFEU-a, tijelo koje donosi odluku svejedno bi trebalo uzeti u obzir najbolji interes djeteta i pravo na obiteljski život.
111. Međutim, u ovom predmetu, kako je iznesen Sudu, ne javlja se pitanje moguće opravdanosti odbijanja nacionalnih tijela da izdaju dozvolu boravka. Čini se da su nadležna tijela odbila odobriti osobi V pravo boravka na temelju toga da se članak 20. UFEU-a ne primjenjuje a da pritom nisu pokušala opravdati odbijanje na temelju bilo kojih drugih razloga.
112. Konačno, kako bi se dao potpun odgovor na drugo pitanje suda koji je uputio zahtjev, Sud treba pojasniti i da nadležna tijela ne smiju donijeti odluku na temelju članka 6. stavka 2. Direktive 2008/115 a da prethodno ne utvrde je li za najbolji interes djeteta i njegovo pravo na obiteljski život potrebno odobriti izvedeno pravo boravka, te mogu li se ta prava ograničiti zbog drugih legitimnih razloga.
113. Stoga Sudu predlažem da na drugo pitanje suda koji je uputio zahtjev odgovori na sljedeći način: članak 20. UFEU-a treba tumačiti na način da su nadležna tijela prilikom razmatranja zahtjeva za odobrenje izvedenog prava boravka DTZ-u koji je roditelj maloljetnog građanina Unije dužna provjeriti, pri čemu trebaju uzeti u obzir najbolji interes djeteta i pravo na obiteljski život, je li stupanj zavisnosti između tog maloljetnika i njegova roditelja takav da bi taj maloljetnik bio prisiljen pratiti tog roditelja kad se tom roditelju ne bi odobrilo pravo boravka. Prije donošenja odluke na temelju članka 6. stavka 2. Direktive 2008/115, kojom se zahtijeva da DTZ otiđe i preseli se u drugu državu članicu u kojoj ima pravo boravka, treba ocijeniti najbolji interes djeteta i njegovo pravo na obiteljski život.
C. Primjena na činjenice u ovom predmetu
114. Članak 20. UFEU-a u ovom se predmetu primjenjuje jer je dijete osobe V građanin Unije.
115. Kako bi nadležna tijela donijela odluku o izvedenom pravu boravka osobe V, trebaju ocijeniti postoji li između djeteta, koje je građanin Unije, i njegove majke koja je DTZ, koja je podnijela zahtjev za dozvolu boravka, takav odnos zavisnosti da bi dijete bilo prisiljeno napustiti državno područje Nizozemske kad bi se majci naložio odlazak.
116. Na temelju odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku očito je da se osoba V stvarno brine o djetetu jer njegov otac nije sposoban za redovan rad i zbog toga prima socijalnu pomoć(62). Čini se i da postoji visok stupanj zavisnosti između djeteta i majke. Slijedom toga, u najboljem je interesu djeteta da ostane s majkom.
117. To bi dijete stoga bilo prisiljeno napustiti Nizozemsku sa svojom majkom kad bi joj se odbilo pravo boravka u toj državi članici. Čini se da ta činjenica nije sporna i da je u skladu sa zaključkom nadležnih nizozemskih tijela.
118. Ako se od majke djeteta zahtijeva da napusti Nizozemsku, a dijete ju je stoga prisiljeno pratiti zbog njihova odnosa zavisnosti, s obzirom na to da se člankom 20. UFEU-a građanima Unije priznaje pravo ne kretati se, pitanje bi li se ona i njezin sin morali preseliti u Španjolsku ili u treću zemlju postaje bespredmetno.
119. Ako je u najboljem interesu djeteta da ostvari svoje pravo ne kretati se, nizozemska tijela trebaju njegovoj majci koja je DTZ odobriti izvedeno pravo boravka.
120. Osim toga, u specifičnim okolnostima ovog predmeta, čini se da je ostanak u Nizozemskoj u najboljem interesu tog djeteta. Njegovo pravo građanstva da se ne kreće bilo bi stoga zaštićeno samo kad bi se njegovoj majci odobrilo izvedeno pravo boravka.
IV. Zaključak
121. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio rechtbank Den Haag (Sud u Haagu, Nizozemska) odgovori na sljedeći način:
1. Članak 20. UFEU-a treba tumačiti na način da nije isključeno da roditelju iz treće zemlje treba odobriti izvedeno pravo boravka u državi članici čije državljanstvo ima njegovo zavisno statično maloljetno dijete, iako taj roditelj ima pravo boravka u drugoj državi članici. Pravo „slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica” koje proizlazi iz građanstva Unije obuhvaća pravo na izbor da se ne kreće, zbog čega pitanje je li građanin Unije prisiljen otići u treću zemlju ili u drugu državu članicu nije relevantno.
2. Članak 20. UFEU-a treba tumačiti na način da su nadležna tijela prilikom razmatranja zahtjeva za odobrenje izvedenog prava boravka državljaninu treće zemlje koji je roditelj maloljetnog građanina Unije dužna provjeriti, pri čemu trebaju uzeti u obzir najbolji interes djeteta i pravo na obiteljski život, je li stupanj zavisnosti između tog maloljetnika i njegova roditelja takav da bi taj maloljetnik bio prisiljen pratiti tog roditelja kad se tom roditelju ne bi odobrilo pravo boravka. Prije donošenja odluke na temelju članka 6. stavka 2. Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom, kojom se zahtijeva da državljanin treće zemlje otiđe i preseli se u drugu državu članicu u kojoj ima pravo boravka, treba ocijeniti najbolji interes djeteta i pravo na obiteljski život.
1 Izvorni jezik: engleski
i Naziv ovog predmeta je izmišljen. On ne odgovara stvarnom imenu nijedne stranke u postupku.
2 Poslužila sam se riječima nezavisnog odvjetnika F. G. Jacobsa, koji ih je u drukčijem kontekstu upotrijebio u mišljenju u predmetu Konstantinidis (C-168/91, EU:C:1992:504, t. 46.) prije uvođenja pojma građanstva Unije Ugovorom iz Maastrichta. Nezavisni odvjetnik F. G. Jacobs upotrijebio je te riječi kako bi tvrdio da se pojedinac koji se preseli u drugu državu članicu kao radnik ili samozaposlena osoba mora moći pozvati na ljudska prava zajamčena pravnim sustavom Unije.
3 Presuda od 8. ožujka 2011., Ruiz Zambrano (C-34/09, u daljnjem tekstu: presuda Ruiz Zambrano, EU:C:2011:124)
4 Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom (SL 2008., L 348, str. 98.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 188.)
5 Iako se u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku to ne objašnjava, ta je odluka najvjerojatnije donesena u skladu s člankom 6. stavkom 2. Direktive 2008/115.
6 Iako između osobe V i njezina bračnog druga očito postoji odnos zavisnosti, čini se da je zahtjev za dozvolu boravka podnesen isključivo na temelju odnosa između osobe V i njezina maloljetnog djeteta.
7 Na temelju članka 6. stavka 1. Direktive 2008/115 „[d]ržave članice izdaju odluku o vraćanju u pogledu svakog državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi na njihovom državnom području, ne dovodeći u pitanje iznimke iz stavaka od 2. do. 5.” Člankom 6. stavkom 2. te direktive predviđa se: „Državljani treće zemlje koji nezakonito borave na državnom području države članice a imaju valjanu dozvolu boravka ili drugo odobrenje koje im omogućuje pravo na boravak koju je izdala druga država članica, moraju bez odgode otići na državno područje te druge države članice. U slučaju da državljanin treće države na kojeg se ovaj zahtjev odnosi ne postupi u skladu s ovom odredbom, te u slučaju kad se njegov odlazak zahtijeva odmah iz razloga javnog poretka ili javne sigurnosti, primjenjuje se stavak 1.”
8 Vidjeti primjerice točku 23. presude od 22. lipnja 2023., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Majka Tajlanđanka nizozemskog maloljetnog djeteta) (C-459/20, u daljnjem tekstu: presuda X (Majka Tajlanđanka), EU:C:2023:499): „S druge strane, točno je da odredbe UFEU‑a o građanstvu Unije ne dodjeljuju nikakvo samostalno pravo državljanima trećih zemalja. Naime, eventualna prava dodijeljena takvim državljanima nisu vlastita prava tih državljana, nego su izvedena iz onih koja uživa građanin Unije.”
9 Iz rasuđivanja nacionalnog tijela proizlazi da je stupanj zavisnosti djeteta o osobi V takav da bi, kad bi osoba V morala napustiti Nizozemsku, i dijete bilo prisiljeno otići.
10 Sud je prvi put upotrijebio takvu formulaciju u presudi od 8. studenoga 2012., Iida (C-40/11, u daljnjem tekstu: presuda Iida, EU:C:2012:691, t. 71.). Sud je otad ponavljao isti tekst u mnogim predmetima koji su uslijedili i koji su se na neki način odnosili na izvedeno pravo boravka DTZ-a. Isti tekst stoga postoji u presudama od 8. svibnja 2013., Ymeraga i dr. (C-87/12, u daljnjem tekstu: presuda Ymeraga, EU:C:2013:291, t. 36.); od 10. listopada 2013., Alokpa i Moudoulou (C-86/12, u daljnjem tekstu: presuda Alokpa, EU:C:2013:645, t. 32.); od 13. rujna 2016., CS (C-304/14, u daljnjem tekstu: presuda CS, EU:C:2016:674, t. 29.); od 13. rujna 2016., Rendón Marín (C-165/14, u daljnjem tekstu: Rendón Marín, EU:C:2016:675, t. 74.); od 10. svibnja 2017., Chavez-Vilchez i dr. (C-133/15, u daljnjem tekstu: presuda Chevez-Vilchez, EU:C:2017:354, t. 63.); od 5. svibnja 2022., Subdelegación del Gobierno en Toledo (Boravak člana obitelji – Nedostatna sredstva), (C-451/19 i C-532/19, u daljnjem tekstu: presuda Subdelegación del Gobierno en Toledo, EU:C:2022:354, t. 45.); od 27. travnja 2023., M. D. (Zabrana ulaska u Mađarsku) (C-528/21, u daljnjem tekstu: presuda M. D., EU:C:2023:341, t. 58.); X (Majka Tajlanđanka), t. 24., i od 25. travnja 2024., NW i PQ (Klasificirane informacije) (C-420/22 i C-528/22, u daljnjem tekstu: presuda NW i PQ, EU:C:2024:344, t. 60.). Unatoč upućivanjima i na presudu Ruiz Zambrano i katkad na presudu od 15. studenoga 2011., Dereci i dr. (C-256/11, u daljnjem tekstu: presuda Dereci, EU:C:2011:734), u tim se presudama ne navodi potpuno isti tekst.
11 Razlog za zahtjev G. Ruiza Zambrana vjerojatno je bila ranija presuda od 19. listopada 2004., Zhu i Chen (C-200/02, u daljnjem tekstu: presuda Zhu i Chen, EU:C:2004:639), u kojoj je Sud utvrdio da se roditelju koji je DTZ može odobriti izvedeno pravo boravka na temelju statusa građanina Unije njegova maloljetnog djeteta.
12 Vidjeti presude od 5. lipnja 1997., Uecker i Jacquet (C-64/96 i C-65/96, EU:C:1997:285, t. 23.) i od 2. listopada 2003., Garcia Avello, (C-148/02, EU:C:2003:539, t. 26.). Na unutarnjem tržištu isključenje unutarnjih situacija iz područja primjene pravila prava Unije često se opravdavalo očekivanjem da će država članica brinuti o vlastitim državljanima, zbog čega pravo Unije ne smije zadirati u situacije obrnute diskriminacije.
13 Primjerice, Nic Shuibhne, N., „The Resilience of EU Market Citizenship?”, CMLR, 2010., str. 1597.
14 Moglo bi se tvrditi da je Sud već primijenio odredbe o državljanstvu u potpuno unutarnjoj situaciji u presudi od 2. ožujka 2010., Rottmann (C-135/08, u daljnjem tekstu: presuda Rottmann, EU:C:2010:104). Međutim, iako je J. Rottmann osporavao odluku njemačkih tijela o ukidanju odluke o naturalizaciji na temelju koje je u Njemačkoj stekao njemačko državljanstvo, osnovni kontekst tog predmeta podrazumijevao je ranije prekogranično kretanje jer je on rođen u Austriji u kojoj je živio prije nego što se preselio u Njemačku te je stjecanjem njemačkog državljanstva izgubio austrijsko državljanstvo. Prilikom odlučivanja u tom predmetu Sud ipak nije uzeo u obzir to prethodno kretanje. Naprotiv, smatrao je da je potencijalni gubitak građanstva Unije zbog gubitka državljanstva države članice obuhvaćen područjem primjene prava Unije „zbog svoje prirode i posljedica” (presuda Rottman, t. 42.).
15 Vidjeti u tom pogledu, Lenaerts, K. i Gutiérrez-Fons, J. A., „Epilogue on EU citizenship: Hopes and Fears” u Kochenov, D. (ur.), EU Citizenship and Federalism: The Role of Rights, CUP, Cambridge 2017., str. 751. do 781., na str. 761.
16 Presuda Ruiz Zambrano, t. 42. (moje isticanje)
17 Presuda Ruiz Zambrano, t. 43. i 44.
18 Presuda od 5. svibnja 2011., McCarthy (C-434/09, u daljnjem tekstu: presuda McCarthy, EU:C:2011:277, t. 50.)
19 Presuda Dereci, t. 66.
20 Vidjeti primjerice presudu od 6. prosinca 2012., O i dr. (C-356/11 i C-357/11, u daljnjem tekstu: O i dr., EU:C:2012:776) te presude CS i Chavez-Vilchez.
21 Primjerice presuda Iida, t. 71. Taj se predmet odnosio na oca koji je DTZ i koji je živio u Njemačkoj te se pozvao na članak 20. UFEU-a kako bi ostvario svoje izvedeno pravo boravka, u situaciji u kojoj se njegova kći, njemačka državljanka, u međuvremenu preselila u Austriju kako bi živjela s majkom, nakon što se par razveo. Činjenice tog predmeta nisu upućivale ni na kakvu mogućnost da bi to dijete, koje je bilo građanin Unije, bilo prisiljeno napustiti Europsku uniju u cijelosti da ocu nije izdana dozvola boravka u Njemačkoj. Vidjeti slično tomu presudu Ymeraga, t. 36.
22 Presuda Alokpa, t. 35.
23 Presuda M. D., t. 62.
24 Presuda Rendón Marín, t. 79.
25 U presudi Alokpa maloljetni građani Unije bili su prisiljeni preseliti se u svoju državu članicu državljanstva, a ne iz nje. U presudama M. D. i Rendón Marín izvedeno pravo boravka nije odobreno ili je opozvano radi zaštite javnog poretka.
26 Primjerice u presudi Rendón Marín (t. 78.) Sud je izričito objasnio da je odlučivao o postojanju izvedenog prava boravka na temelju konkretnog konteksta tog predmeta, uzimajući u obzir pravo boravka, kada je naveo da je odbijanje izdavanja dozvole boravka „moglo dovesti do ograničenja navedenog prava, odnosno prava boravka, s obzirom na to da bi ta djeca mogla biti obvezana pratiti A. Rendóna Marína i, dakle, napustiti cijelo područje Unije” (moje isticanje).
27 Iako to nije uvijek bilo izraženo u potpuno istom obliku i iako postoje varijacije u istoj formulaciji u različitim jezičnim verzijama, Sud je u biti izrazio tu zabrinutost u sljedećim presudama: Dereci, t. 66.; O i dr., t. 47.; Ymeraga, t. 36.; Alopka, t. 32.; Rendón Marín, t. 74.; Chavez-Vilchez, t. 63.; Subdelegación del Gobierno en Toledo, t. 45. i M. D., t. 58.
28 Vidjeti u tom pogledu i Davies, G., „The Right to Stay at Home: A Basis for Expanding European Family Rights” u Kochenov D., (ur.)., bilješka 15., op. cit., str. 468. do 488., na str. 471. Vidjeti i Nic Shuibhne, N., „Ruiz Zambrano and the Essential Core of Union Citizenship”, u Craig, P., i Schütze, R., (ur.), Landmark Cases in EU Law, svezak 2., Bloomsbury, 2025., str. 169. do 185., na str. 178.
29 Članci 5. do 7. i članak 14. Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljanju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ (SL 2004., L 158, str. 77.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 42. i ispravak SL 2016., L 87, str. 36., u daljnjem tekstu: Direktiva o građanstvu)
30 Vidjeti u tom pogledu presudu Zhu i Chen. Dostatna sredstva može pružiti isti DTZ.
31 Vidjeti u tom pogledu presudu X (Majka Tajlanđanka).
32 Osim same formulacije članaka 20. i 21. UFEU-a, koji se odnose na pravo boravka, to se pravo može povezati i s pogodnostima života na području Europske unije. To omogućuje uživanje niza prava koja se pravom Unije dodjeljuju pojedincima u Uniji, neovisno o tome je li riječ o potrošačima, zaposlenicima ili jednostavno stanovnicima s pravom na udisanje čistog zraka. Međutim, ta mnogostruka prava ima svatko tko boravi na području Europske unije, a ne samo građani Unije jer to nisu prava koja proizlaze iz građanstva Unije, na čije se uskraćivanje odnosi sudska praksa u predmetu Ruiz Zambrano. No, to može objasniti zašto je važno priznati da građani Unije imaju pravo boraviti na području Europske unije.
33 U nešto drukčijem kontekstu od ovog predmeta, nezavisna odvjetnica E. Sharpston je navela da je „ [b]itna […] mogućnost izbora o tome hoće li se on kretati ili neće. Mjera kojom se kretanje nameće ograničava mogućnost takvog izbora te je stoga u suprotnosti s člankom 21. stavkom 1. UFEU‑a”. Vidjeti mišljenje nezavisne odvjetnice E. Sharpston u predmetu O i dr. (C-456/12 i C-457/12, EU:C:2013:837, t. 134.). Vidjeti i Sager, T., „Freedom as Mobility Implications of the Distinction between Actual and Potential Travelling”, Mobilities, 2006., str. 465. do 488. Za raspravu o mogućem pravu ne kretati se u pravu Unije vidjeti Iglesias Sánchez, S., „A Citizenship Right to Stay? The Right Not to Move in a Union Based on Free Movement” u Kochenov D., (ur.). bilješka 15., op cit., str. 371. do 393.
34 Vidjeti članak 28. Direktive o građanstvu.
35 Vidjeti primjerice presudu od 23. studenoga 2010., Tsakouridis (C-145/09, EU:C:2010:708, t. 48.) i presudu CS, t. 37.
36 Stoga je Sud priznao da država članica, na temelju međunarodnog prava, ne može zabraniti ulazak vlastitom državljaninu niti mu uskratiti pravo boravka na svojem državnom području. Vidjeti primjerice presudu McCarthy, t. 29., i presudu od 6. listopada 2021., A (Prelazak državne granice izletničkim plovilom) (C-35/20, EU:C:2021:813, t. 69.). Međutim, valja napomenuti da je u ovom predmetu očito da nizozemska tijela nisu smatrala da ih međunarodno pravo sprečava da de facto prisile vlastitog državljanina da napusti svoju zemlju državljanstva.
37 Od 1. siječnja 2022. „mobilno” je 13,7 milijuna građana Unije (građani koji su se preselili kako bi živjeli, radili ili studirali u drugoj državi članici). U 2021. 1,4 milijuna osoba koje su prethodno živjele u jednoj državi članici Unije preselilo se u drugu državu članicu. Vidjeti Europska komisija, Izvješće Komisije Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija na temelju članka 25. UFEU-a o napretku prema uspostavljanju građanstva EU-a u praksi u razdoblju 2020. – 2023., (COM(2023) 931 final, str. 19.). To znači da je manje od 3 % građana Unije ostvarilo svoje pravo slobodno se kretati. U 2021. samo je otprilike 0,2 % građana Unije ostvarilo svoje pravo slobodnog kretanja.
38 U tom je pogledu van Roermund, (G.C.G.J., „Migrants, humans and human rights The right to move as the right to stay”, u Lindahl, H. (ur.), A Right to Inclusion and Exclusion? Normative Fault Lines of the EU's Area of Freedom, Security and Justice, Hart, Oxford, 2009., str. 171.) napisao: „vrlo je iluzorno tvrditi da svatko želi biti istraživač. Za većinu je ljudi sloboda kretanja pravo koje radije ne bi ostvarivali jer upućuje na posve drukčiju sliku: sliku ranjivog lutalice, a ne samouvjerenog građanina”.
39 U svojem članku Sara Iglesias Sánchez (bilješka 33., op. cit., na str. 388. i 389.) iznijela je podatke iz ankete provedene 2013., prema kojoj se više od 60 % građana Unije smatra građanima Europske unije, iako tek mali postotak njih ostvaruje svoje pravo slobodnog kretanja. Najnoviji podaci iz Eurobarometra (2025.) pokazuju slične brojke: 63 % građana Unije osjeća povezanost s Europskom unijom (Standardni Eurobarometar 103 – proljeće 2025.).
40 Presuda od 29. travnja 2025., Komisija/Malta (Dodjela državljanstva ulagateljima) (C-181/23, u daljnjem tekstu: Komisija/Malta, EU:C:2025:283, t. 92.). Iako je Sud u toj presudi naveo da „je status građanina Unije temeljni status državljana država članica”, oslonio se na svoju raniju sudsku praksu, prema kojoj je takav status „predodređen […] da bude temeljni status državljana država članica”. Stoga se može zaključiti da je u tom pogledu došlo do određenog napretka od presude od 20. rujna 2001., Grzelczyk (C-184/99, EU:C:2001:458., t. 31.), u kojoj je Sud to prvi put naveo. Sud je svoju formulaciju iz predmeta Grzelczyk ponovio u brojnim drugim predmetima, uključujući Ruiz Zambrano (vidjeti točku 41.). Jedini slučaj u kojem je Sud izostavio izraze „predodređen” ili „predviđen” prije presude Komisija/Malta bio je u njegovoj presudi od 5. rujna 2023., Udlændinge- og Integrationsministeriet (Gubitak danskog državljanstva) (C-689/21, EU:C:2023:626, t. 38.). Stoga se može tvrditi da je promjena izraza u predmetu Komisija/Malta bila namjerna i da pokazuje snažniju potvrdu važnosti statusa građanina Unije. Prema mojem mišljenju, takav napredak pokazuje da je građanstvo Unije postiglo zrelost, što omogućuje njegov daljnji razvoj.
41 Neka od ostalih prava koja se člankom 20. UFEU-a dodjeljuju građanima Unije, a koja su detaljnije razrađena u člancima 22. do 24. UFEU-a, odnose se i na mobilne građane. Stoga je pravo glasa na lokalnim ili europskim izborima u državi članici boravišta relevantno za građane koji žive u državi članici različitoj od države članice njihova državljanstva. Pravo na diplomatsku i konzularnu zaštitu u trećim zemljama koju pružaju predstavništva država članica različitih od države članice njihova državljanstva relevantno je za građane koji putuju u treće zemlje, ali ne i za statične ili mobilne građane u smislu pravâ slobodnog kretanja. Međutim, pravo na podnošenje peticije Europskom parlamentu, pravo na obraćanje Europskom ombudsmanu ili pravo na pisanje institucijama Unije na vlastitom jeziku jednako su relevantna za statične i za mobilne građane.
42 Vidjeti bilješku 32. ovog mišljenja.
43 Vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Malta, t. 95. Imajući u vidu tu presudu, K. Grimonprez je, zagovarajući uvođenje europske dimenzije u obrazovanju, smatrala da „priznanje Suda da se građanstvo temelji na solidarnosti i odanosti potvrđuje da njegova važnost nadilazi mobilne građane. Njegovi učinci primjenjuju se i na one koji ne prelaze granice.”, Grimonprez, K., „EU citizenship based on common values: implications of Commission v Malta (C-181/23) for the European dimension in citizenship education (Case Comment)”, E.L. Rev. 2025., str. 502.-514., na str. 512.
44 Vidjeti u tom smislu presude od 19. studenoga 2024., Komisija/Češka Republika (Pasivno biračko pravo i članstvo u političkoj stranci) (C-808/21, EU:C:2024:962, t. 163.), i od 19. studenoga 2024., Komisija/Poljska (Pasivno biračko pravo i članstvo u političkoj stranci) (C-814/21, EU:C:2024:963, t. 160.).
45 Sud koji je uputio zahtjev morat će provjeriti ima li osoba V doista pravo boravka u Španjolskoj. Osoba V objasnila je da se pokušala odreći tog prava, ali nije sigurno je li to bilo moguće. Nastavit ću s analizom na temelju pretpostavke, kako je navedeno u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, da osoba V doista može zakonito boraviti u Španjolskoj.
46 Dodala bih da se ne smije zanemariti da, iako se čini da oba roditelja imaju državljanstvo treće zemlje, to nije slučaj s njihovim sinom pa bi se na njegovo preseljenje u tu treću zemlju i boravak u njoj ipak mogli primjenjivati dodatni zahtjevi.
47 Međutim, na temelju presude Zhu i Chen, može se tvrditi da bi se sin osobe V mogao preseliti u Španjolsku ako njegova majka ima dostatna sredstva za njegovo uzdržavanje u toj državi članici.
48 Izraz koji je Sud upotrijebio u većini predmeta koji se odnose na izvedeno pravo boravka na temelju članka 20. UFEU-a. Vidjeti primjerice presudu NW i PQ, t. 60. i navedenu sudsku praksu.
49 Primjerice presuda Chevez-Vilchez, t. 63.
50 Presuda Dereci, t. 68.
51 Vidjeti i presudu McCarthy, t. 49. i 50., ili presudu Ymeraga, t. 38., 39. i 43.
52 Vidjeti primjerice presudu od 7. rujna 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Narav prava na boravak na temelju članka 20. UFEU-a) (C-624/20, EU:C:2022:639, t. 40.).
53 Vidjeti u tom smislu presudu Subdelegación del Gobierno en Toledo, t. 56. i navedenu sudsku praksu.
54 Presuda Chevez-Vilchez, t. 70.
55 Vidjeti u tom smislu presude Rendón Marín (t. 85.), Subdelegación del Gobierno en Toledo (t. 53. i navedena sudska praksa); i presudu od 25. travnja 2024., NW i PQ (Klasificirane informacije) (C‑420/22 i C‑528/22, EU:C:2024:344, t. 77.).
56 Vidjeti u tom smislu presudu Chavez-Vilchez, t. 71. Vidjeti u tom smislu među ostalim i presude od 8. svibnja 2018., K. A. i dr. (Spajanje obitelji u Belgiji) (C-82/16, EU:C:2018:308, t. 72.); od 7. rujna 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Narav prava na boravak na temelju članka 20. UFEU-a) (C-624/20, EU:C:2022:639, t. 38. i 39.) i X (Majka Tajlanđanka) (t. 48.).
57 Vidjeti primjerice, Šadl, U., „Case – Case-Law – Law: Ruiz Zambrano as an Illustration of How the Court of Justice of the European Union Constructs Its Legal Arguments”, EuConst, 2013., str. 205. do 229., na str. 225.
58 U tom je predmetu maloljetni građanin Unije o kojem je riječ, na temelju čijih je prava građanstva njegova majka koja je DTZ tražila da joj se odobri izvedeno pravo boravka u Nizozemskoj, cijeli svoj život živio u trećoj zemlji.
59 Presuda X (Majka Tajlanđanka), t. 29. (moje isticanje)
60 Vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2013., Åkerberg Fransson (C-617/10, EU:C:2013:105).
61 Vidjeti primjerice presudu CS.
62 Sud je objasnio da, kada je građanin Unije o kojem je riječ dijete, nadležna tijela trebaju utvrditi tko se stvarno brine o tom djetetu i postoji li stvarni odnos zavisnosti između djeteta i roditelja koji je DTZ (presuda Chavez-Vilchez, t. 70.). Nadalje, čak i ako postoji zavisnost o oba roditelja, od kojih je jedan DTZ, a drugi građanin Unije, puko postojanje i uključenost tog roditelja koji je građanin Unije u život djeteta nije sama po sebi dovoljna da se ne odobri izvedeno pravo boravka roditelju koji je DTZ ako dijete stvarno zavisi o potonjem roditelju.