Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MACIEJA SZPUNARA
od 4. rujna 2025.(1)
Predmet C-127/24
Gesellschaft für musikalische Aufführungs- und mechanische Vervielfältigungsrechte eV (GEMA)
protiv
VHC 2 Seniorenresidenz und Pflegeheim gGmbH
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Intelektualno vlasništvo – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 2001/29/EZ – Članak 3. stavak 1. – Pravo priopćavanja javnosti – Pojam ,priopćavanje javnosti’ – Nova javnost – Reemitiranje signala preko kablovske mreže u vlasništvu doma za starije osobe”
Uvod
1. Prema sada već ustaljenoj sudskoj praksi, priopćavanje javnosti, u smislu autorskog prava Unije, obavlja korisnik koji namjerno omogućuje pristup zaštićenim djelima koja se radijski ili televizijski emitiraju pripadnicima javnosti koji bez intervencije tog korisnika ne bi imali pristup tom emitiranju(2). To se osobito odnosi na voditelje hotela, kafića i restorana, termalnih lječilišta i centara za rehabilitaciju te upravitelje apartmanima za kratkoročni najam(3).
2. Svim tim objektima zajedničko je da primaju povremene korisnike koji u njima borave više ili manje dobrovoljno tijekom relativno kratkih razdoblja, zbog čega se može smatrati da se za boravak o kojem je riječ ti korisnici ne mogu opremiti uređajem koji bi im omogućio pristup emitiranju, osobito televizijskom emitiranju. Stoga pristup tih korisnika tim sadržajima ovisi o usluzi voditelja objekta.
3. U ovom predmetu od Suda se traži odgovor na pitanje može li se ista logika primijeniti na objekt u kojem adresati o kojima je riječ borave trajno.
Pravni okvir
Pravo Unije
4. Člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu(4) određuje se:
„Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.”
Njemačko pravo
5. U njemačkom je pravu pravo priopćavanja javnosti radijskim ili televizijskim emitiranjem i naknadnim kabelskim reemitiranjem uređeno člankom 15. stavcima 2. i 3. Gesetza über Urheberrecht und verwandte Schutzrechte – Urheberrechtsgesetz (Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima) od 9. rujna 1965.(5), u vezi s člancima 20. i 20.b tog zakona.
Činjenice u glavnom postupku, postupak i prethodna pitanja
6. Gesellschaft für musikalische Aufführungs- und mechanische Vervielfältigungsrechte eV (GEMA) je tijelo za kolektivno ostvarivanje autorskih prava u području glazbe.
7. VHC 2 Seniorenresidenz und Pflegeheim gGmbH (u daljnjem tekstu: VHC 2 Seniorenresidenz) upravitelj je doma za starije osobe u kojem je trajno smješteno 89 starijih osoba kojima je potrebna njega i kojima se pružaju sveobuhvatna njega i skrb u 88 jednokrevetnih soba i trima dvokrevetnim sobama uz razne zajedničke prostore, kao što su blagovaonice i društvene prostorije. VHC 2 Seniorenresidenz preko vlastitog satelitskog prijemnika prima radiodifuzijsko emitiranje, odnosno televizijske i radijske programe koje preko svoje kabelske mreže istodobno, neizmijenjeno i potpuno reemitira prema priključcima postavljenima u sobama korisnikâ doma i sobama za njegu.
8. Budući da je smatrala da je za to reemitiranje radiodifuzijskih programa potrebna licencija, GEMA je protiv upravitelja VHC 2 Seniorenresidenz podnijela tužbu Landgerichtu (Zemaljski sud, Njemačka) za prestanak emitiranja glazbenih djela iz njezina repertoara, koju je taj sud prihvatio.
9. Oberlandesgericht Zweibrücken (Visoki zemaljski sud u Zweibrückenu, Njemačka), odlučivao je o žalbi koju je upravitelj VHC 2 Seniorenresidenz podnio protiv te presude te je odbio GEMA-inu tužbu uz obrazloženje da sporno reemitiranje ne predstavlja priopćavanje javnosti. Taj je sud u biti odlučio da, iako je točno da je riječ o radnji priopćavanja, ta radnja ipak nije bila namijenjena javnosti jer je bila ograničena na uzak krug korisnika doma koji, iako ispunjavaju kriterij znatnog broja osoba, čine strukturno vrlo homogenu skupinu koja će vjerojatno trajno ostati u domu i ima prilično nisku razinu fluktuacije. Stoga je, prema mišljenju navedenog suda, priopćavanje o kojem je riječ ograničeno na točno određene osobe koje pripadaju privatnoj skupini.
10. GEMA je podnijela reviziju Bundesgerichtshofu (Savezni vrhovni sud, Njemačka), odnosno sudu koji je uputio zahtjev, koji u tom kontekstu pita predstavljaju li korisnici doma za starije osobe o kojem je riječ javnost u smislu sudske prakse Suda koja se odnosi na pojam „priopćavanje javnosti” i predstavljaju li „novu javnost” u smislu te sudske praske u kontekstu radijskog i televizijskog reemitiranja tim korisnicima koje provodi upravitelj tog doma. Želi saznati i predstavlja li to reemitiranje novi tehnološki način u smislu navedene sudske prakse.
11. U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Je li u slučaju korisnika doma za starije osobe kojim se upravlja na komercijalnoj osnovi, kojima su u sobama dostupni televizijski i radijski priključci prema kojima upravitelj doma za starije osobe preko svoje kabelske mreže istodobno, neizmijenjeno i potpuno reemitira radiodifuzijske programe koje prima preko satelitskog prijemnika, riječ o ,neograničenom broju potencijalnih adresata’ u smislu definicije pojma ,priopćavanje javnosti’ iz članka 3. stavka 1. Direktive [2001/29]?
2. Je li i dalje općenito valjana definicija koju je Sud dosad primjenjivao i prema kojoj kvalificiranje ,priopćavanja javnosti’ u smislu članka 3. stavka 1. Direktive [2001/29] zaštićenog djela podrazumijeva ,njegovo priopćavanje na poseban tehnološki način, koji se razlikuje od dotad korištenog načina, ili, ako to nije posrijedi, priopćavanje novoj javnosti, odnosno javnosti koju nisu uzeli u obzir nositelji autorskog prava kad su dali ovlaštenje za prvotno priopćavanje’, ili je korišteni tehnološki način važan još samo u slučajevima kad se sadržaji koji su najprije primljeni zemaljskim, satelitskim ili kabelskim putem reemitiraju prema otvorenom internetu?
3. Je li riječ o ,novoj javnosti’ u smislu definicije pojma ,priopćavanje javnosti’ iz članka 3. stavka 1. Direktive [2001/29] ako upravitelj doma za starije osobe koji djeluje s namjerom ostvarivanja dobiti preko svoje kabelske mreže istodobno, neizmijenjeno i potpuno reemitira radiodifuzijske programe koje prima preko satelitskog prijemnika prema televizijskim i radijskim priključcima dostupnima u sobama korisnikâ doma? Je li važna činjenica da korisnici kabelskim emitiranjem mogu primati televizijske i radijske programe u svojim sobama neovisno o kabelskom emitiranju? Je li relevantna i činjenica da nositelji prava već primaju naknadu za ovlaštenje za izvorno emitiranje?”
12. Zahtjev za prethodnu odluku Sud je zaprimio 15. veljače 2024. Pisana očitovanja podnijele su stranke glavnog postupka, francuska vlada i Europska komisija. Iste stranke sudjelovale su na raspravi održanoj 2. travnja 2025.
Analiza
13. Zahtjevom za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev traži da se utvrdi treba li članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 tumačiti na način da upravitelj doma za starije osobe obavlja priopćavanje javnosti ako preko svoje kabelske mreže istodobno, neizmijenjeno i potpuno emitira radiodifuzijske programe, koje prima preko satelitskog prijemnika, prema televizijskim i radijskim priključcima dostupnima u sobama korisnikâ doma. U tu svrhu taj sud upućuje tri pitanja o trima elementima definicije pojma „priopćavanje javnosti”, razvijene u sudskoj praksi Suda, odnosno o pojmovima „javnost”, „poseban tehnološki način” i „nova javnost”(6).
14. U svojoj ću se analizi usredotočiti na drugo i treće pitanje jer će odgovor koji predlažem na ta pitanja omogućiti sudu koji je uputio zahtjev da riješi spor u glavnom postupku. Stoga ću prvo pitanje razmotriti samo podredno.
Drugo i treće prethodno pitanje
15. Sud koji je uputio zahtjev drugim i trećim pitanjem želi utvrditi predstavlja li postupanje upravitelja doma za starije osobe o kojem je riječ u glavnom postupku priopćavanje javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, kako ga tumači Sud, bilo kao radnju priopćavanja na „poseban tehnološki način” ili priopćavanje namijenjeno „novoj javnosti”.
Pojam „poseban tehnološki način”: drugo prethodno pitanje
16. Najprije napominjem da je drugo prethodno pitanje, kako ga je sastavio sud koji je uputio zahtjev, apstraktno i općenito, u tolikoj mjeri da mogu nastati dvojbe u pogledu njegove dopuštenosti, s obzirom na to da Sud nije nadležan odgovoriti na hipotetska pitanja koja nisu potrebna za rješavanje spora koji se vodi pred sudom koji mu je uputio zahtjev za prethodnu odluku(7). Međutim, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da taj sud tim pitanjem u biti želi utvrditi predstavlja li činjenica da upravitelj doma za starije osobe preko kabelskog sustava u sobe tog doma provodi televizijsko i radijsko emitiranje koje prima s pomoću svoje satelitske antene priopćavanje javnosti za koje je potrebno ovlaštenje nositeljâ autorskih prava, na temelju članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, samo zato što se to emitiranje provodi na poseban tehnološki način koji se razlikuje od izvornog emitiranja a da pritom nije potrebno provjeriti je li ispunjen kriterij „nove javnosti”.
17. U skladu s tom odlukom, dvojbe suda koji je uputio zahtjev proizlaze iz činjenice da se čini da je Sud, iako je utvrdio kriterij „posebnog tehnološkog načina”, u nekim situacijama od njega odstupio, a u drugima ga nije uzeo u obzir. Međutim, prema mišljenju tog suda, upravitelj koji preko kabelskog sustava emitira televizijski i radijski signal primljen s pomoću satelitske antene obavlja priopćavanje (emitiranje) na poseban tehnološki način (kabelski) koji se razlikuje od tehnološkog načina koji se koristi za izvorno emitiranje (satelitski).
18. Međutim, ne čini mi se da je pretpostavka suda koji je uputio zahtjev točna.
19. Naime, kriterij nove javnosti i kriterij posebnog tehnološkog načina proizlaze iz sudske prakse i stoga ih, za potrebe tumačenja članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, treba razumjeti i primjenjivati u skladu sa sudskom praskom u kojoj su utvrđeni. Kad je riječ o tom drugom kriteriju, Sud ga je uveo kako bi se razlikovale dvije vrste situacija, odnosno situacije u kojima se dva emitiranja provode „u posebnim tehnološkim uvjetima i u skladu s drukčijim načinom emitiranja zaštićenih djela te je svaki od njih namijenjen različitoj javnosti” i situacije u kojima je „operator namjernom intervencijom novoj javnosti učinio dostupnim emitiranje koje obuhvaća zaštićena djela”(8). Međutim, iako se prva vrsta situacija konkretno odnosi na reemitiranje na internetu, situacija u kojoj upravitelj hotela kabelski distribuira televizijski signal primljen s pomoću antene u sobe tog hotela, o kojoj je riječ u predmetu u kojem je donesena presuda SGAE, pripada drugoj vrsti situacija(9).
20. Toj drugoj situaciji slična je situacija upravitelja doma za starije osobe o kojem je riječ u glavnom postupku. Stoga takav upravitelj, koji preko kabelskog sustava u sobe tog doma za starije osobe provodi emitiranje koje prima s pomoću svoje satelitske antene, ne prenosi to emitiranje na poseban tehnološki način, koji se razlikuje od onog koji se koristi za to emitiranje, nego korisnicima doma samo omogućuje pristup navedenom emitiranju.
21. S općenitijeg gledišta, pojam „poseban tehnološki način”, koji proizlazi iz sudske prakse Suda(10), označava tehnološke načine koji zbog različitih načina provođenja izvornog emitiranja omogućuju pristup tom emitiranju u tehnološkim uvjetima koji su bitno drukčiji u pogledu područja pokrivenosti, dostupnosti ili kvalitete signala te, naposljetku, opreme potrebne za prijem. Stoga posebne tehnološke načine čine tradicionalni načini radijskog i televizijskog emitiranja, koje može biti zemaljsko, satelitsko i kabelsko, kao i internet.
22. Kad je konkretnije riječ o aspektima autorskog prava koji se odnose na kabelsku distribuciju, oni su osobito uređeni Direktivom 93/83/EEZ(11). Međutim, Sud je već imao priliku odlučiti da se tom direktivom uređuju samo odnosi nositeljâ autorskih i srodnih prava s „kabelskim operatorima” ili „kabelskim distributerima”, pri čemu ti pojmovi označavaju operatore tradicionalnih kabelskih mreža čija je glavna djelatnost kabelska distribucija radijskih i televizijskih programa. Stoga se hotel ne može smatrati „kabelskim operatorom” u smislu navedene direktive(12).
23. Prema mojem mišljenju, isto vrijedi za pojam „poseban tehnološki način”. Naime, obilježje je kabelskog operatora, u smislu Direktive 93/83, činjenica da on svojom djelatnosti bitno mijenja tehnološke i ekonomske uvjete prijma signala čije reemitiranje osigurava. Stoga operator ne oslobađa svoje klijente samo postavljanja vlastite antene, nego omogućuje prijem na mjestima na kojima je zemaljski ili satelitski signal slab ili nepostojeći te omogućuje pristup programima koji potječu od različitih organizacija za radiodifuziju stvaranjem „paketa” programa. Moguće je i da u okviru zakonskih i tehničkih ograničenja svoje djelatnosti na svoju mrežu priključi neodređeni broj korisnika. Stoga takav kabelski operator obavlja neovisno reemitiranje izvornog emitiranja.
24. Suprotno tomu, upravitelj objekta kao što je hotel ili, kao u ovom slučaju, dom za starije osobe, koji signal koji prima s pomoću svoje antene reemitira na različita mjesta u tom objektu, konkretno u stambene jedinice, samo omogućuje prijem izvornog emitiranja na televizijskim prijemnicima postavljenima na tim mjestima, čiji je broj uostalom određen i koji se obično nalaze samo u jednoj zgradi ili skupini zgrada koje čine jedan objekt.
25. Kad je riječ o kabelskom reemitiranju, pojam „poseban tehnološki način” odnosi se stoga na reemitiranje koje provode operatori kabelskih mreža, kao što je operator u predmetu u kojem je donesena presuda AKM(13). Suprotno tomu, taj se pojam ne odnosi na običan prijenos signala s antene na televizijske prijemnike unutar jednog objekta, iako se i taj prijenos obično provodi kabelom.
26. Osim toga, s obzirom na to da su kriteriji „poseban tehnološki način” i „nova javnost” neovisni, ako se ispuni jedan od tih kriterija nije potrebno analizirati situaciju s obzirom na drugi kriterij. Točno je da je u presudi AKM(14) Sud izuzeo iz primjene kriterij „posebnog tehnološkog načina” kako bi se utvrdilo nepostojanje priopćavanja javnosti uz obrazloženje da nije bio ispunjen kriterij nove javnosti. Međutim, kao što to pravilno napominje Komisija, bila je riječ o izvanrednoj situaciji u kojoj je, na temelju primjenjivog nacionalnog prava, ovlaštenje koje su nositelji autorskih prava dali nacionalnom tijelu za radioteleviziju bilo istovjetno ovlaštenju za kabelsko reemitiranje emitiranja tog tijela(15). Stoga presuda AKM(16) podrazumijeva samo jedno pravilo, koje je prilično očito, prema kojem, kad je jasno da su nositelji dali ovlaštenje za izvorno priopćavanje i za sekundarno priopćavanje, tehnološki način koji se upotrebljava pri tom sekundarnom priopćavanju nije relevantan.
27. Stoga na drugo pitanje valja odgovoriti da prijenos radijskog i televizijskog signala s antene do prijemnikâ unutar doma za starije osobe ne predstavlja priopćavanje koje se provodi na poseban tehnološki način koji se razlikuje od načina korištenog za izvorno emitiranje.
Pojam „nova javnost”: treće prethodno pitanje
28. Trećim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 tumačiti na način da činjenica da je to što upravitelj doma za starije osobe preko kabelskog sustava u sobe tog doma provodi emitiranje koje prima s pomoću svoje satelitske antene priopćavanje javnosti za koje je na temelju te odredbe potrebno ovlaštenje nositeljâ autorskih prava zato što je to emitiranje namijenjeno „novoj javnosti”, odnosno javnosti koju nositelji prava nisu uzeli u obzir kad su davali ovlaštenje za izvorno emitiranje.
29. Pojam „nova javnost” u kontekstu prava priopćavanja javnosti proizlazi iz presude SGAE. Predmet u kojem je donesena ta presuda odnosio se na distribuciju televizijskog signala u hotelskim sobama, odnosno na sekundarnu uporabu televizijskog emitiranja. Relevantnost kriterija „nove javnosti” za to da se takva uporaba kvalificira kao priopćavanje javnosti u toj se presudi objašnjava na sljedeći način:
„40. Valja istaknuti da se priopćavanje provedeno u okolnostima kao što su one u glavnom predmetu kvalificira kao priopćavanje koje je provelo tijelo za reemitiranje koje nije izvorno tijelo. Stoga se takvo emitiranje provodi za javnost koja se razlikuje od javnosti na koju se odnosi radnja izvornog priopćavanja djela, odnosno za novu javnost.
41. „Naime, kad autor odobrava radiodifuziju svojeg djela, uzima u obzir samo izravne korisnike, odnosno posjednike prijemnika koji, pojedinačno ili u privatnom ili obiteljskom okruženju, primaju signale. […] [S] obzirom na to da je to primanje signala namijenjeno široj publici, katkad i s ciljem ostvarivanja profita, novi dio javnosti koji prima signal može slušati ili gledati djela, a priopćavanje emitiranja […] više ne predstavlja samo prijem samog emitiranja, nego neovisnu radnju kojom se emitirano djelo priopćava novoj javnosti. […] [I]z tog javnog prijema proizlazi isključivo pravo autora na davanje odobrenja.
42. Dakle, gosti hotela čine takvu novu javnost. Naime, distribucija radiodifuzijski emitiranog djela tim gostima preko televizijskih uređaja ne predstavlja obično tehničko sredstvo za jamčenje ili poboljšanje prijema izvornog emitiranja u području pokrivenosti. Suprotno tomu, hotel je tijelo koje, potpuno svjesno posljedica svojeg postupanja, intervenira kako bi svojim gostima omogućilo pristup zaštićenom djelu. Naime, kad ne bi bilo takve intervencije, ti gosti načelno ne bi mogli uživati emitiranje djela(17).”
30. Prema sada utvrđenoj formulaciji, „nova javnost” znači javnost koju nositelj prava nije uzeo u obzir kad je dao ovlaštenje za prvotno priopćavanje svojeg djela javnosti(18). Međutim, kao što je to Sud naveo u presudi SGAE(19), kad autori odobravaju radiodifuziju svojih djela, uzimaju u obzir samo izravne korisnike, odnosno posjednike prijemnika koji, pojedinačno ili u privatnom ili obiteljskom okruženju, primaju signale.
31. Gosti objekata kao što su hoteli, kafe-restorani ili centri za rehabilitaciju ne nalaze se u takvoj situaciji jer oni ne primaju emitiranje kao posjednici prijemnika, nego kao njihovi obični korisnici, ali ne u privatnom ili obiteljskom okruženju, nego na javnim mjestima. Stoga samo zahvaljujući intervenciji upravitelja objekta o kojem je riječ njegovi korisnici mogu pristupiti tom emitiranju u takvim okolnostima. Stoga korisnici čine dodatnu javnost u odnosu na javnost koju su nositelji prava uzeli u obzir kada su dali ovlaštenje za prvotno priopćavanje svojih djela javnosti.
32. Situacija korisnika doma za starije osobe u tom je pogledu posebna.
33. Točno je da upravitelj tog doma intervenira, potpuno svjesno posljedica svojeg postupanja, kako bi omogućio pristup zaštićenim djelima svojim korisnicima koji, bez takve intervencije, ne bi mogli pristupiti tim djelima, barem ne u uvjetima koje osigurava taj upravitelj.
34. Međutim, kad bi se ta logika dovela do krajnosti, javnost koju su nositelji prava uzeli u obzir kad su davali prvotno ovlaštenje obuhvaćala bi samo vlasnike obiteljskih kuća opremljenih vlastitim antenama. U svim drugim situacijama prijem televizijskog signala u određenoj se mjeri uvjetuje intervencijom trećih osoba, bilo da su to vlasnici u slučaju stambenih prostora za iznajmljivanje, upravitelji stambenih zgrada opremljenih zajedničkim antenama ili operatori lokalnih kabelskih mreža(20).
35. Međutim, kad bi se u svim tim situacijama priznalo da postoji sekundarno priopćavanje javnosti, to bi bilo protivno tekstu i smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, kako ga tumači Sud. Naime, takvo tumačenje dovelo bi do prekomjerne naknade nositeljima autorskih prava kojima bi se za priopćavanje koje je zapravo namijenjeno istoj javnosti i obavlja se u istim tehnološkim uvjetima naknada plaćala dvaput, odnosno najprije bi je plaćale organizacije za radiodifuziju, a zatim osobe odgovorne za to sekundarno priopćavanje.
36. Prema mojem mišljenju, iz toga proizlazi da se analiza ne bi trebala odnositi samo na ulogu korisnika koji omogućuje pristup izvornom emitiranju, nego valja uzeti u obzir svojstvo u kojem ciljani adresati dobivaju taj pristup kako bi se utvrdilo je li doista riječ o novoj javnosti.
37. Dakle, prema mojem mišljenju, s tog gledišta korisnike doma za starije osobe treba smatrati izravnim korisnicima izvornog emitiranja u smislu točke 41. presude SGAE. Naime, u skladu s onim što je utvrđeno, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da su se u glavnom postupku ti korisnici u načelu nastanili u tom domu kako bi ondje proveli ostatak svojeg života. Stoga ih u tom svojstvu trajno nastanjenih osoba treba smatrati posjednicima prijemnika koji su ondje postavljeni(21), koji u svojem privatnom okruženju primaju emitiranje.
38. Posebnost doma za starije osobe odražava se u tome što ti korisnici doma nisu u potpunosti samostalni zbog svoje dobi, nego u brojnim aspektima svakodnevnog života ovise o uslugama koje im pruža upravitelj tog doma. To je uostalom glavni razlog zbog kojeg su se odlučili ondje nastaniti. Te usluge ne podrazumijevaju samo njegu i skrb u pravom smislu riječi, nego i brojne usluge iz svakodnevnog života. Jedna od njih je pružanje pristupa radijskom i televizijskom signalu s pomoću opreme koja pripada domu. S obzirom na svojstvo tih korisnika doma kao izravnih korisnika izvornog emitiranja, to pružanje ne treba smatrati sekundarnim priopćavanjem javnosti, nego običnim tehničkim sredstvom za jamčenje prijema tog izvornog emitiranja u području pokrivenosti u smislu točke 42. presude SGAE.
39. To je rasuđivanje u skladu s pridržajem Suda u točki 45. presude GEMA, u skladu s kojom se u slučaju opskrbe opremom koja omogućuje primanje televizijskog i radijskog emitiranja u apartmanima iznajmljenima najmoprimcima koji u njima imaju boravište, potonji se ne mogu smatrati „novom javnošću” i takva opskrba stoga nije obuhvaćena isključivim pravom priopćavanja javnosti. U tom se pogledu ne slažem s GEMA-inim argumentom prema kojem se ta situacija ne može usporediti sa situacijom o kojoj je riječ u ovom predmetu jer je, prema GEMA-inu mišljenju, vlasnik unajmljenog smještaja samo stavio taj smještaj na raspolaganje najmoprimcu, dok upravitelj doma za starije sam pruža sve potrebne usluge tim osobama. U oba slučaja, kad se primatelji usluge koja se sastoji u omogućavanju pristupa radijskom i televizijskom emitiranju smatraju posjednicima prijemnika, koji primaju signale u privatnom okruženju, ta usluga ne predstavlja priopćavanje javnosti. U ovom slučaju nisu relevantne okolnosti kao što su druge usluge koje eventualno pruža isti pružatelj usluga.
40. Stoga valja smatrati da korisnici doma za starije osobe ne predstavljaju novu javnost koju nositelji autorskih prava nisu uzeli u obzir kad su davali ovlaštenje za prvotno priopćavanje javnosti svojih djela u obliku radiodifuzije. Prema tome, reemitiranje tih djela tim korisnicima koje provodi upravitelj tog doma nije obuhvaćeno pojmom „priopćavanja javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 i stoga se na njega ne primjenjuje isključivo pravo navedenih nositelja prava.
41. Taj se zaključak ne dovodi u pitanje argumentom koji je istaknula GEMA, prema kojem se u njezinim tarifama predviđa da naknade plaćaju, među ostalim, upravitelji domova za starije osobe, tako da se ne može smatrati da su priopćavanja koja ti upravitelji obavljaju u korist korisnika tih domova obuhvaćena ovlaštenjem danom organizacijama za radiodifuziju. Naime, tumačenje članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, na koji se odnosi ovaj predmet, obuhvaća materijalni opseg prava priopćavanja javnosti i ne može ovisiti o praksi kolektivnog ostvarivanje navedenog prava, nego pak tu praksu treba prilagoditi tom tumačenju.
42. Ni lukrativna priroda djelatnosti upravitelja doma za starije osobe ne utječe na kvalifikaciju njegova postupanja s gledišta autorskog prava. Jasno je da troškovi smještaja koje korisnici doma za starije osobe plaćaju tom upravitelju obuhvaćaju, među ostalim, dostupnost radijskog i televizijskog signala. Međutim, u takvoj se situaciji ti troškovi trebaju smatrati naknadom za uslugu koja uključuje da se tim korisnicima omogući primanje izvornog emitiranja, a njihovim se plaćanjem ta usluga ne pretvara u samostalno provođenje tog emitiranja.
43. Osim toga, zaključak prema kojem korisnici doma za starije osobe ne predstavljaju novu javnost kojoj je namijenjeno priopćavanje koje obavlja upravitelj tog doma, prema mojem mišljenju, ne treba primijeniti samo na televizijske prijemnike postavljene u jednokrevetnim sobama korisnikâ, na koje se izričito odnose prethodna pitanja, nego i na prijemnike postavljene u zajedničkim prostorima, kao što su blagovaonice ili prostori za dnevni boravak. Naime, iako se zbog posebnosti doma za starije osobe(22) određene aktivnosti korisnika, kao što su konzumiranje obroka ili određene rekreativne aktivnosti, provode zajednički, one se uvijek provode u njihovu privatnom okruženju. Naime, kad bi se smatralo da to privatno okruženje obuhvaća samo jednokrevetne sobe, to mi se čini ne samo neprihvatljivim s vrijednosnog gledišta, nego jednostavno činjenično pogrešnim jer, s obzirom na posebnu situaciju doma za starije osobe, zajednički prostori zapravo predstavljaju prošireno privatno okruženje korisnikâ doma.
Odgovor na pitanja
44. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, kako bi se sekundarno priopćavanje kvalificiralo kao „priopćavanje javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, treba ga provesti na poseban tehnološki način ili, ako to nije slučaj, treba biti namijenjeno novoj javnosti(23). U situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom predmetu nije ispunjen nijedan od ta dva kriterija. Slijedom toga, na drugo i treće pitanje valja odgovoriti da upravitelj doma za starije osobe ne obavlja priopćavanje javnosti kada preko svoje kabelske mreže istodobno, neizmijenjeno i potpuno reemitira radiodifuzijske programe, koje prima preko vlastitog satelitskog prijemnika, prema televizijskim i radijskim priključcima dostupnima u sobama korisnikâ doma.
Podredno ispitivanje prvog prethodnog pitanja
45. Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita predstavljaju li korisnici doma za starije osobe javnost kojoj je namijenjeno priopćavanje koje obavlja upravitelj tog doma u okolnostima kao što su one o kojima je riječ u glavnom postupku. Ako Sud prihvati moj prijedlog odgovora na drugo i treće pitanje, prvo pitanje postat će bespredmetno jer postupanje upravitelja o kojem je riječ treba kvalificirati kao tehničko sredstvo koje omogućuje prijem izvornog emitiranja dijelu javnosti kojoj je to emitiranje namijenjeno. Stoga ću prvo pitanje analizirati samo podredno, za slučaj da Sud ne prihvati moj prijedlog.
46. Dvojbe suda koji je uputio zahtjev odnosile su se na činjenicu da je Oberlandesgericht Zweibrücken (Visoki zemaljski sud u Zweibrückenu) u svojoj presudi o žalbi u glavnom postupku smatrao da priopćavanje o kojem je riječ nije namijenjeno javnosti, nego privatnoj skupini(24). Međutim, čini mi se da je ta ocjena žalbenog suda pogrešna.
47. Na temelju ustaljene sudske prakse Suda, pojam „javnost” obuhvaća neodređeni broj potencijalnih adresata te usto podrazumijeva prilično velik broj osoba. Stoga taj pojam podrazumijeva određeni minimalni prag, što isključuje premali ili čak neznatan broj osoba(25).
48. U tom kontekstu, u glavnom postupku nije sporno da korisnici tuženikova doma kojim upravlja tuženik doista čine prilično veliku skupinu osoba koja prelazi prag de minimis. Suprotno tomu, nije jasno treba li ih smatrati neodređenim osobama ili, naprotiv, privatnom skupinom s obzirom na, s jedne strane, relativnu stabilnost te skupine osoba i, s druge strane, veze koje mogu međusobno uspostaviti tijekom boravka u domu o kojem je riječ.
49. U tom je pogledu, s obzirom na neodređenost pripadnika javnosti, Sud odlučio da je riječ o „osobama općenito, kao suprotnost točno određenim osobama za koje se smatra da pripadaju privatnoj skupini”(26). Stoga se javnost definira kao suprotnost privatnoj skupini na način da, u kontekstu priopćavanja djela zaštićenih autorskim pravom, osobe koje ne čine privatnu skupinu treba kvalificirati kao javnost.
50. Međutim, ono što Sud nije izričito naveo, ali što je svojstveno toj suprotnosti je da, kako se priopćavanje ne bi smatralo namijenjenim javnosti i stoga izuzetim od isključivog prava autorâ, osoba koja obavlja to priopćavanje treba pripadati privatnoj skupini o kojoj je riječ. Samo ako se ispuni taj uvjet, priopćavanje se može smatrati namijenjenim privatnoj skupini, odnosno skupini osobe koja obavlja priopćavanje (naziva se još „privatan krug” ili „obiteljski krug”)(27).
51. Suprotno tomu, ako osobe kojima je namijenjeno priopćavanje ne pripadaju privatnom krugu osobe koja obavlja priopćavanje, one, s gledišta potonje osobe, čine javnost iako međusobno mogu pripadati privatnoj skupini. Tada je priopćavanje namijenjeno javnosti.
52. Ta situacija u potpunosti odgovara situaciji doma za starije osobe kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku. Iako korisnici doma međusobno mogu činiti privatnu skupinu, to nije relevantno za predmet ovog postupka jer njihova veza s upraviteljem tog doma, odnosno s osobom koja obavlja sporno priopćavanje, nije privatna veza, nego poslovni odnos između pružatelja usluga i njegovih klijenata. S gledišta prava priopćavanja javnosti, ti korisnici stoga mogu predstavljati javnost kojoj je namijenjeno priopćavanje koje obavlja upravitelj doma za starije osobe o kojem je riječ.
53. Točno je da u presudi SCF(28) Sud pacijente u stomatološkoj ordinaciji nije kvalificirao kao „javnost”. Međutim, u tom predmetu nije bila riječ o tumačenju članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, nego članka 8. stavka 2. Direktive 92/100/EEZ(29), kojom se ne uvodi isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane, nego kompenzatorno pravo povezano s priopćavanjem javnosti fonogramâ, odnosno isključivo ekonomsko pravo. Sud je utvrdio da ta dva prava imaju djelomično različite ciljeve(30) te je smatrao da su odlučujući posebni kriteriji, osobito kriterij prijemčivosti adresatâ priopćavanja i kriterij poluprivatne prirode skupine koju čine pacijenti u stomatološkoj ordinaciji(31). Međutim, ta presuda nije relevantna kad je riječ o tumačenju članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29(32).
54. Iz toga slijedi da, ako priopćavanje u obliku reemitiranja radijskog i televizijskog signala koje obavlja upravitelj doma za starije osobe, kao što je ono o kojem je riječ u glavnom postupku, treba smatrati priopćavanjem javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, korisnici tog doma mogli bi predstavljati javnost kojoj je namijenjeno to priopćavanje.
Zaključak
55. S obzirom na sva prethodno navedena razmatranja, predlažem da se na prethodna pitanja koja je uputio Bundesarbeitsgericht (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odgovori na sljedeći način:
Članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu
treba tumačiti na način da:
upravitelj doma za starije osobe ne obavlja priopćavanje javnosti ako preko svoje kabelske mreže istodobno, neizmijenjeno i potpuno reemitira radiodifuzijske programe, koje prima preko vlastitog satelitskog prijemnika, prema televizijskim i radijskim priključcima dostupnima u sobama korisnikâ doma.
1 Izvorni jezik: francuski
2 Vidjeti u tom smislu nedavnu presudu od 20. lipnja 2024., GEMA (C-135/23, u daljnjem tekstu: presuda GEMA, EU:C:2024:526, osobito točke 30., 33., 38. i 44.).
3 Vidjeti presude od 7. prosinca 2006., SGAE (C-306/05, u daljnjem tekstu: presuda SGAE, EU:C:2006:764, t. 46.); od 4. listopada 2011., Football Association Premier League i dr. (C-403/08 i C-429/08, EU:C:2011:631, t. 196.); od 27. veljače 2014., OSA (C-351/12, EU:C:2014:110, t. 26.); od 31. svibnja 2016., Reha Training (C-117/15, EU:C:2016:379, t. 55. i 56.) i presudu GEMA (t. 44. do 46.).
4 SL 2001., L 167, str. 10. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.)
5 BGBl. 1965. I, str. 1273.
6 Kad je riječ o relevantnosti tih pojmova, vidjeti nedavnu presudu GEMA (t. 38. i 43.).
7 Vidjeti nedavnu presudu od 19. lipnja 2025., Laimz (C-509/23, EU:C:2025:466, t. 54. i 55.).
8 Vidjeti presudu od 7. ožujka 2013., ITV Broadcasting i dr. (C-607/11, EU:C:2013:147, t. 38. i 39.). Moje isticanje.
9 Vidjeti presudu od 7. ožujka 2013., ITV Broadcasting i dr. (C-607/11, EU:C:2013:147, t. 38.).
10 Postojanje posebnog tehnološkog načina utvrđeno je osobito u presudama od 7. ožujka 2013., ITV Broadcasting i dr. (C-607/11, EU:C:2013:147, t. 26.); od 16. ožujka 2017., AKM (C-138/16, EU:C:2017:218, t. 26.) i od 29. studenoga 2017., VCAST (C-265/16, EU:C:2017:913).
11 Direktiva Vijeća od 27. rujna 1993. o koordinaciji određenih pravila s obzirom na autorsko pravo i srodna prava koja se odnose na satelitsko emitiranje i kabelsko reemitiranje (SL 1993., L 248, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 77.)
12 Presuda od 11. travnja 2024., Citadines (C-723/22, EU:C:2024:289, t. 26. i 27. i navedena sudska praksa)
13 Presuda od 16. ožujka 2017. (C-138/16, EU:C:2017:218)
14 Presuda od 16. ožujka 2017. (C-138/16, EU:C:2017:218)
15 Vidjeti presudu od 16. ožujka 2017., AKM (C-138/16, EU:C:2017:218, t. 9. i 28. do 30.).
16 Presuda od 16. ožujka 2017. (C-138/16, EU:C:2017:218)
17 Presuda SGAE, točke 40. do 42. Moje isticanje.
18 Vidjeti nedavnu presudu GEMA (t. 43.).
19 Vidjeti točku 41. te presude, navedenu u točki 29. ovog mišljenja.
20 Kao što je to bio slučaj mreže o kojoj je riječ u predmetu u kojem je donesena presuda od 16. ožujka 2017., AKM (C-138/16, EU:C:2017:218).
21 I to, prema mojem mišljenju, neovisno o tomu pripadaju li im ti uređaji ili im ih je upravitelj doma dao na raspolaganje.
22 Vidjeti točku 38. ovog mišljenja.
23 Vidjeti nedavnu presudu GEMA (t. 43.). U slučaju prvotnih priopćavanja ti kriteriji nisu relevantni jer je, s jedne strane, javnost takvog priopćavanja prva ciljana javnost i, stoga, po definiciji „nova” javnost te, s druge strane, korišteni tehnološki način na to ne utječe.
24 Vidjeti točku 9. ovog mišljenja.
25 Vidjeti nedavnu presudu GEMA (t. 38 i 39.).
26 Presuda od 15. ožujka 2012., SCF (C-135/10, EU:C:2012:140, t. 85.)
27 U dokumentu Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo to se navodi na sljedeći način: „[…] pridjev ,javan’ očito je antonim pridjeva ,privatan’ i stoga ono što se ne može kvalificirati kao ,privatno’ treba smatrati ,javnim’. Isto tako, može se smatrati da je izrazu ,javnost’, upotrijebljenom kao imenici, suprotno ,privatno okruženje’, drugim riječima da označava osobe koje nisu dio korisnikova okruženja. […] [Č]ini se da u tom području prevladava mišljenje prema kojem pod ‚javnom’ uporabom i radnjama namijenjenima ,javnosti’ treba podrazumijevati sve uporabe i sve radnje koje izlaze iz obiteljskog okvira i neposrednog okruženja osobe” (Ficsor, M., Vodič o ugovorima o autorskom pravu i autorskom pravu srodnim pravima koji su usvojeni pod okriljem WIPO‑a, WIPO, Ženeva, 2003., str. 70. i 71.).
28 Presuda od 15. ožujka 2012. (C-135/10, EU:C:2012:140)
29 Direktiva Vijeća od 19. studenoga 1992. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe i određenim pravima srodnim autorskom pravu u području intelektualnog vlasništva (SL 1992., L 346, str. 61.)
30 Presuda od 15. ožujka 2012., SCF (C-135/10, EU:C:2012:140, t. 74.)
31 Presuda od 15. ožujka 2012., SCF (C-135/10, EU:C:2012:140, t. 91., 95., 96. i 98.)
32 Vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2014., OSA (C-351/12, EU:C:2014:110, t. 35.).