1.

U ovom predmetu Sud je pozvan dodatno istražiti granice ovlasti nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost ugovornih odredbi. Dvije važne presude o toj problematici, Lintner ( 2 ) i TukTuk Travel ( 3 ), pokazuju da su ovlasti sudova da u pravu zaštite potrošača djeluju po službenoj dužnosti čvrsto „usidrene” unutar opsega spora kako su ga stranke odredile ( 4 ). Kako je elokventno navedeno u pravnoj literaturi, opseg spora postavlja „neprijelazne granice” ( 5 ) sudu, unatoč tomu što Unijino pravo zaštite potrošača „široko iscrtava”„demarkacijske linije” ( 6 ) tih granica.

2.

Konkretnije, pitanje koje se postavlja u predmetnom slučaju odnosi se na opseg ovlasti nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispitaju nepoštenost odredbi ugovora o ustupanju tražbine sklopljenog između potrošača i društva kojemu je tražbina ustupljena, pri čemu je taj ugovor osnova aktivne procesne legitimacije tog društva. Problem leži u činjenici da se spor pred nacionalnim sudom ne odnosi na ugovor o ustupanju tražbine nego se odnosi na ugovor o potrošačkom kreditu te u činjenici da potrošač nije stranka relevantnog postupka.

3.

U skladu sa zahtjevom Suda, moje će se mišljenje usredotočiti na drugo prethodno pitanje.

4.

Članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24. i ispravak SL 2024., L, 2024/90009) predviđa:

„Države članice utvrđuju da nepoštene odredbe upotrijebljene u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, kako je predviđeno nacionalnim pravom, te da ugovor i dalje obvezuje stranke na temelju tih odredaba ako može i dalje važiti bez tih nepoštenih odredaba.”

5.

Članak 7. stavak 1. te direktive glasi:

„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”

6.

Članak 22. Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58. i ispravak SL 2014., L 283, str. 66.), naslovljen „Usklađivanje i imperativna narav ove Direktive”, u stavku 2. predviđa:

„Države članice osiguravaju da se potrošači ne smiju odreći prava koja su im prenijeta odredbama nacionalnog prava o provedbi ove Direktive ili su u skladu s ovom Direktivom.”

7.

Članak 45. stavak 1. ustawe z dnia 12 maja 2011 r. o kredycie konsumenckim (Zakon od 12. svibnja 2011. o potrošačkom kreditu) (pročišćeni tekst: Dziennik Ustaw (službeni list) iz 2023., pozicija 1028, kako je izmijenjen) (u daljnjem tekstu: Zakon o potrošačkom kreditu) predviđa:

„Ako vjerovnik ne ispuni zahtjeve iz članka 29. stavka 1., članka 30. stavka 1. točaka 1. do 8., 10., 11. i 14. do 17., članaka 31. do 33., članka 33.a i članaka 36.a do 36.c, potrošač, nakon što vjerovniku dostavi pisanu izjavu, otplaćuje kredit bez kamata i bilo kojih drugih troškova kredita koje duguje vjerovniku, u roku i na način predviđen ugovorom.”

8.

Prema članku 509. stavku 1. Kodeksa cywilny (Građanski zakonik):

„Vjerovnik može, bez suglasnosti dužnika, tražbinu ustupiti (prenijeti) trećoj strani, osim ako se to protivi zakonu, ugovoru ili prirodi obveze.”

9.

Dana 3. listopada 2023., tužitelj u glavnom postupku, Zwrotybankowe.pl spółka z ograniczoną odpowiedzialnością (društvo s ograničenom odgovornošću Zwrotybankowe.pl) (u daljnjem tekstu: društvo Zwrotybankowe.pl) podnio je tužbu protiv tuženika Powszechna Kasa Oszczędności Bank Polski spółka akcyjna (dioničko društvo Powszechna Kasa Oszczędności Bank Polski) (u daljnjem tekstu: društvo PKO Bank) potražujući iznos od 4537,45 poljskih zlota (približno 1050 eura) zajedno sa zateznim kamatama i naknadom sudskih troškova.

10.

Društvo Zwrotybankowe.pl u prilog svojem zahtjevu navodi da mu je potrošač ustupio pravo da od društva PKO Bank potražuje sve iznose koji se tom potrošaču duguju zbog primjene sankcije „besplatnog kredita”. Ta je sankcija, kako sud koji je uputio zahtjev objašnjava, utvrđena u članku 45. stavku 1. Zakona o potrošačkom kreditu ( 7 ), koji u biti predviđa da potrošač, ako vjerovnik u ugovoru o potrošačkom kreditu povrijedi svoje obveze informiranja, može vjerovniku dostaviti izjavu i potom otplatiti samo glavnicu kredita, bez kamata i drugih troškova kredita.

11.

Društvo Zwrotybankowe.pl dalje navodi da pravo na povrat proizlazi iz ugovora o kreditu koji je potrošač s društvom PKO Bank sklopio 13. rujna 2018. (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu). Konkretnije, društvo Zwrotybankowe.pl navodi da društvo PKO Bank nije ispunilo obveze informiranja koje nameće članak 30. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditu ( 8 ).

12.

Društvo PKO Bank zahtijeva da se tužbu u cijelosti odbije, tvrdeći da nije povrijedilo svoje obveze informiranja prema potrošaču te da tražbina društvu Zwrotybankowe.pl zapravo nije ustupljena s obzirom na to da priroda obveze onemogućava njezino ustupanje trećoj strani.

13.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da nacionalni spis sadržava ugovor o ustupanju tražbine koji je 16. siječnja 2023. sklopljen između društva Zwrotybankowe.pl i potrošača (u daljnjem tekstu: ugovor o ustupanju tražbine). Potrošač je tim ugovorom društvu Zwrotybankowe.pl ustupio sve postojeće i buduće novčane tražbine koje ima prema društvu PKO Bank na temelju primjene sankcije „besplatnog kredita” i učinaka nepoštenih ili nevaljanih ugovornih odredbi. Ugovorom o ustupanju tražbine dalje je propisano da društvo Zwrotybankowe.pl ima pravo na 50 % iznosa glavne tražbine koja bi se naplatila od društva PKO Bank. Osim toga, društvo Zwrotybankowe.pl ima pravo na naknadu svih sudskih troškova, uključujući troškove pravnog zastupanja.

14.

Sud koji je uputio zahtjev traži, kao prvo, smjernice u pogledu tumačenja članka 22. stavka 2. Direktive 2008/48, koji potrošačima onemogućuje da se odreknu prava koja su im prenijeta odredbama nacionalnog prava kojima se provodi ta direktiva. Konkretnije, sud koji je uputio zahtjev želi doznati treba li tu odredbu tumačiti na način da joj se protivi ustupanje potrošačevih prava trećoj strani koja će, kao u predmetnom slučaju, ta prava utuživati u svoje ime i potom steći 50 % naplaćenog iznosa prije nego što ostalih 50 % vrati potrošaču.

15.

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu smatra da teleološko tumačenje Direktive 2008/48, kojim se potrošače štiti od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ide u prilog zaključku da ustupanje tražbina nije moguće.

16.

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev traži smjernice u pogledu tumačenja članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13 u kontekstu obveze nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispitaju nepoštenost ugovornih odredbi.

17.

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu ističe da se obveza nacionalnog suda da po službenoj dužnosti ispita nepoštenost ugovornih odredbi temelji na pretpostavci da je potrošač stranka postupka te da intervencija suda ispravlja neravnotežu koja postoji između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga. Međutim, predmetni je slučaj različit po tome što potrošač nije stranka spora – to je stjecatelj tražbine – te po tome što se ne odnosi na ugovor o ustupanju tražbine nego na ugovor o kreditu. Sud koji je uputio zahtjev ne dvoji u pogledu svoje nadležnosti da ispita moguću nepoštenost odredbi ugovora o kreditu, ali dvoji u pogledu svoje obveze i nadležnosti da ispita nepoštenost odredbi ugovora o ustupanju tražbine na kojem se temelji tužiteljeva aktivna procesna legitimacija u predmetnom slučaju.

18.

Dvojbe suda koji je uputio zahtjev osobito se odnose na činjenicu da, načelno, utvrđenje suda da ugovor o ustupanju tražbine nije obvezujući (ili nije u cijelosti obvezujući) neće obvezivati sud u eventualnom sporu između potrošača i subjekta kojemu je tražbina ustupljena. Osim toga, zaključak da je ugovor o ustupanju tražbine nepošten, s obzirom na to da može dovesti do njegova poništenja, može imati negativne posljedice za potrošača. Naime, takav zaključak može dovesti do odbijanja tužbe u glavnom postupku jer bi značio da tužitelj, kojemu je tražbina ustupljena, nema aktivnu procesnu legitimaciju. Potrošač zbog toga može ostati čak i bez dijela tražbine na koji ima pravo temeljem ugovora o ustupanju tražbine.

19.

Sud koji je uputio zahtjev ističe i problem ispitivanja nepoštenosti odredbi ugovora o ustupanju tražbine koje bi se moralo provesti u odsutnosti potrošača te bez pružanja potrošaču mogućnosti da se informira o mogućim pravnim posljedicama poništenja ugovora o ustupanju tražbine.

20.

U tim je okolnostima Sąd Rejonowy dla Warszawy – Śródmieścia w Warszawie (Općinski sud u Varšavi – centar, Poljska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

21.

Pisana očitovanja podnijele su stranke glavnog postupka, poljska vlada i Europska komisija.

22.

Sud koji je uputio zahtjev svojim drugim pitanjem, koje je predmet ovog mišljenja, u biti pita treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da nacionalni sud mora po službenoj dužnosti ispitati nepoštenost odredbi ugovora o ustupanju tražbine sklopljenog između potrošača i trgovačkog društva koje je stjecatelj potrošačeve tražbine prema prodavatelju robe ili pružatelju usluga s kojim je potrošač sklopio ugovor o kreditu u okolnostima u kojima se, s jedne strane, spor pred nacionalnim sudom ne odnosi na taj ugovor o ustupanju tražbine te u kojima, s druge strane, trgovačko društvo stjecatelj potrošačeve tražbine ističe taj ugovor o ustupanju tražbine kao osnovu svoje aktivne procesne legitimacije u postupku protiv prodavatelja robe ili pružatelja usluga koji je prvotni potrošačev suugovaratelj.

23.

Iz odluke kojom je upućen zahtjev proizlazi da se spor u glavnom postupku vodi između društava Zwrotybankowe.pl i PKO Bank. Taj se spor odnosi na ugovor o kreditu sklopljen između društva PKO Bank i potrošača. Društvo Zwrotybankowe.pl navodi da obveza vraćanja iznosa dugovanih tom potrošaču proizlazi iz primjene sankcije „besplatnog kredita” zbog navodne povrede obveze banke da prilikom sklapanja ugovora o kreditu pruži potrebne informacije ( 9 ). Aktivna procesna legitimacija društva Zwrotybankowe.pl proizlazi iz ugovora koje je ono sklopilo s potrošačem i kojim mu je potrošač ustupio sve novčane tražbine iz ugovora o potrošačkom kreditu te dao pravo na 50 % iznosa glavnice koja bi se naplatila od društva PKO Bank ( 10 ).

24.

Iz odluke kojom je upućen zahtjev usto proizlazi da je predmet spora u glavnom postupku ugovor o kreditu; a ne ispitivanje pojedinačnih odredbi ugovora o ustupanju tražbine s obzirom na Direktivu 93/13. U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev pita mora li po službenoj dužnosti ispitati nepoštenost odredbi ugovora o ustupanju tražbine, koji nije predmet spora pred tim sudom, nego je osnova pravne legitimacije društva Zwrotybankowe.pl.

25.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga kad je riječ o pregovaračkoj snazi i razini informacija ( 11 ).

26.

S obzirom na takav slabiji položaj, članak 6. stavak 1. te direktive predviđa da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača. Riječ je o odredbi s obvezujućim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza suugovaratelja stvarnom ravnotežom koja će između njih ponovno uspostaviti jednakost ( 12 ).

27.

S tim u vezi iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je nacionalni sud dužan po službenoj dužnosti procijeniti nepoštenost ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene Direktive 93/13 i time ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge kada raspolaže za to potrebnim pravnim i činjeničnim elementima ( 13 ).

28.

Obvezno ispitivanje koje nacionalni sud pred kojim se vodi postupak provodi po službenoj dužnosti na temelju Direktive 93/13 ograničeno je, kao prvo, ugovornim odredbama čija se nepoštenost može utvrditi na temelju pravnih i činjeničnih elemenata koji se nalaze u spisu kojim raspolaže navedeni nacionalni sud ( 14 ).

29.

Kao drugo, takvo ispitivanje mora poštovati granice predmeta spora, koji treba shvatiti kao ishod koji stranka želi ostvariti svojim zahtjevima koji se tumače s obzirom na tužbeni zahtjev i razloge iznesene u tu svrhu ( 15 ).

30.

Najprije, iako zaštita potrošača propisana Direktivom 93/13 zahtijeva pozitivnu intervenciju nacionalnog suda pred kojim se postupak vodi, da bi se ta zaštita mogla dodijeliti, ipak je nužno da je jedna od ugovornih strana pokrenula sudski postupak ( 16 ). Predmet tog postupka mora biti dotični ugovor ( 17 ).

31.

Dalje, Sud je utvrdio da djelotvornost zaštite koju bi predmetni nacionalni sud trebao dodijeliti potrošaču intervencijom po službenoj dužnosti na temelju Direktive 93/13 ne može dovesti do toga da se zanemare ili da se prekorače granice predmeta spora kako su ga stranke odredile svojim zahtjevima, koji se tumače s obzirom na razloge na koje se one pozivaju. Shodno tomu, nacionalni sud nije obvezan proširiti taj spor izvan zahtjeva i razloga koji su mu izneseni ( 18 ).

32.

Sud je usto ocijenio da spor između dvaju prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne obilježava neravnoteža koja postoji u okviru spora između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga s kojim je taj potrošač sklopio ugovor ( 19 ).

33.

Kako je već istaknuto, potrošač nije stranka glavnog postupka. Predmet spora, kako su ga stranke odredile svojim zahtjevima i razlozima, odnosi se na ugovor o kreditu. Ugovor o ustupanju tražbine sklopljen između potrošača i trgovačkog društva kojemu je tražbina ustupljena nije predmet spora pokrenutog pred nacionalnim sudom.

34.

U takvim okolnostima, za razliku od situacije o kojoj se govori u točki 27. ovog mišljenja, za osiguravanje djelotvornosti sustava zaštite potrošača koji se Direktivom 93/13 nastoji uspostaviti nije ni potrebno ni obvezno da nacionalni sud koji razmatra spor između dva prodavatelja robe ili pružatelja usluga, kao što su društvo kojemu je potrošač ustupio prava i prodavatelj robe ili pružatelj usluga koji je suugovaratelj tog potrošača, po službenoj dužnosti ispita moguću nepoštenost odredbe ugovora o ustupanju tražbine koji je taj potrošač sklopio s društvom kojemu je ustupio svoja prava.

35.

Drukčije rješenje bi zanemarilo „konstitutivne elemente” ( 20 ) građanskog postupka, to jest stranke i predmet spora. Kako sudska praksa na koju se upućuje u točki 31. ovog mišljenja jasno pokazuje, iznimne ovlasti nacionalnih sudova u području potrošačkih sporova moraju strogo ostati u granicama građanskog spora.

36.

Međutim, kako je Komisija istaknula u svojim pisanim očitovanjima, ograničenja mogućnosti suda da intervenira po službenoj dužnosti ne dovode u pitanje pravo potrošača da pokrene postupak pobijanja ugovora o ustupanju tražbine. Nacionalni sud u okviru takvog eventualnog budućeg spora može izvršiti svoju ovlast da po službenoj dužnosti ispita sadržava li odnosni ugovor nepoštene odredbe.

37.

Sud koji je uputio zahtjev otvara zasebno pitanje mora li na temelju članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13 u okviru svojeg ocjenjivanja uvjeta dopuštenosti tužbe koja mu je podnesena ispitati nepoštenost jedne ili više odredbi ugovora o ustupanju tražbine, u mjeri u kojoj taj ugovor utječe na aktivnu procesnu legitimaciju tužitelja u glavnom postupku.

38.

Treba podsjetiti na to da, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, države članice utvrđuju da nepoštene odredbe u ugovoru koji je s potrošačem sklopio prodavatelj robe ili pružatelj usluga nisu obvezujuće za potrošača ( 21 ).

39.

Osim toga, Direktiva 93/13 državama članicama nalaže, kao što to proizlazi iz njezina članka 7. stavka 1. u vezi s njezinom dvadeset i četvrtom uvodnom izjavom, da osiguraju primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnoga korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koje prodavatelji robe ili pružatelji usluga sklapaju s potrošačima ( 22 ).

40.

Iako je Sud već u više navrata utvrdio, s obzirom na zahtjeve iz članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13, način na koji nacionalni sud mora osigurati zaštitu prava koja potrošači imaju na temelju te direktive, valja ipak navesti da se, u načelu, pravom Unije ne usklađuju postupci primjenjivi na razmatranje navodne nepoštenosti ugovorne odredbe. Ti su postupci stoga obuhvaćeni nacionalnim pravnim poretkom država članica na temelju načela njihove postupovne autonomije, pod uvjetom, ipak, da ne budu nepovoljniji od onih kojima se uređuju slične situacije na koje se primjenjuje nacionalno pravo (načelo ekvivalentnosti) i da u praksi ne onemogućuju ili pretjerano ne otežavaju ostvarivanje prava koja dodjeljuje pravo Unije (načelo djelotvornosti) ( 23 ).

41.

U tim okolnostima, valja utvrditi zahtijeva li se tim odredbama, u vezi s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti, da nacionalni sud, kao preduvjet za utvrđivanje ima li tužitelj u glavnom postupku aktivnu procesnu legitimaciju, po službenoj dužnosti ispita je li odredba u ugovoru o ustupanju tražbine nepoštena.

42.

Kao prvo, što se tiče načela ekvivalentnosti, na nacionalnom je sudu da provjeri, s obzirom na postupovna pravila koja se u nacionalnom pravu primjenjuju na pravna sredstva, poštuje li se to načelo uzimajući u obzir predmet, kauzu i bitne elemente predmetnih pravnih sredstava ( 24 ).

43.

Sud je u tom pogledu utvrdio da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 valja smatrati pravnim pravilom koje je ekvivalentno nacionalnim pravilima koja unutar nacionalnog pravnog poretka imaju status pravnih pravila javnog poretka ( 25 ).

44.

Dakle, načelo ekvivalentnosti nalaže da nacionalni sud, kada na temelju domaćeg prava ima ovlast ili obvezu po službenoj dužnosti ispitati protive li se odredbe ugovora o ustupanju tražbine koji tužitelj ističe kao osnovu svoje aktivne procesne legitimacije nacionalnim pravilima javnog poretka, ujedno mora imati ovlast ili obvezu po službenoj dužnosti ispitati, kada raspolaže za to potrebnim pravnim i činjeničnim elementima, protive li se te ugovorne odredbe članku 6. Direktive 93/13.

45.

Zahtjev za prethodnu odluku upućen u predmetnom slučaju ne sadržava informacije o tome može li, ili čak mora, sud koji razmatra tužbu koju je podnijelo društvo kojemu je potrošač ustupio tražbinu na temelju poljskog prava po službenoj dužnosti ispitati protivi li se nacionalnim pravilima javnog poretka ugovorna odredba, kao što je ona o kojoj je riječ, koja se odnosi na naknadu stjecatelja tražbine. U skladu sa sudskom praksom na koju se upućuje u prethodnoj točki ovog mišljenja, na sudu je koji je uputio zahtjev da provjeri taj aspekt kako bi utvrdio može li, ili čak mora, na temelju načela ekvivalentnosti po službenoj dužnosti ispitati je li ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena ( 26 ).

46.

Kao drugo, što se tiče načela djelotvornosti, Sud je presudio da svaki slučaj u kojem se postavi pitanje onemogućuje li neka nacionalna postupovna odredba ili pretjerano otežava primjenu prava Unije treba ispitati uzimajući u obzir položaj te odredbe u cjelokupnom postupku, tijek postupka i njegove posebnosti i, prema potrebi, načela na kojima se temelji nacionalni pravni sustav, kao što su zaštita prava obrane, načelo pravne sigurnosti i dobro odvijanje postupka ( 27 ).

47.

Kada je riječ o sporu u glavnom postupku, iz odluke kojom je upućen zahtjev proizlazi da nacionalni sud razmatranjem ugovora o ustupanju tražbine po službenoj dužnosti može potrošaču izazvati negativne posljedice i povrijediti potrošačevu slobodu da se poziva ili ne poziva na zaštitu koju pruža Direktiva 93/13. Konkretnije, sud koji je uputio zahtjev ističe da utvrđenje da su odredbe ugovora o ustupanju tražbine nepoštene može dovesti do proglašenja tog ugovora ništavim. Posljedica te ništavosti bilo bi odbijanje zahtjeva u glavnom postupku zato što društvo Zwrotybankowe.pl ne bi imalo aktivnu procesnu legitimaciju, čime bi se potrošaču uskratio čak i dio potraživanja.

48.

Uvodno treba istaknuti da se, kako proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, eventualne negativne posljedice proglašenja odredbi ugovora o ustupanju tražbine nepoštenima temelje na pretpostavci nacionalnog suda da bi to dovelo do ništavosti tog ugovora.

49.

U tom pogledu treba imati na umu da, u skladu s drugim dijelom članka 6. stavka 1. Direktive 93/13, „ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba” ( 28 ).

50.

Valja podsjetiti na to da cilj članka 6. stavka 1. Direktive 93/13, a osobito njegova drugog dijela, nije dovesti do utvrđivanja ništavosti svih ugovora s nepoštenim odredbama, nego zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih strana stvarnom ravnotežom kojom se ponovno uspostavlja jednakost između potonjih, pri čemu se precizira da se predmetni ugovor mora, u načelu, održati bez ikakve izmjene osim one koja proizlazi iz uklanjanja nepoštenih odredaba. Pod uvjetom da je posljednji uvjet ispunjen, predmetni ugovor može, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, biti održan na snazi ako je, u skladu s odredbama nacionalnog prava, takav kontinuitet ugovora bez nepoštenih odredaba pravno moguć, što valja provjeriti na temelju objektivnog pristupa ( 29 ).

51.

Sud koji je uputio zahtjev upravo na temelju tog objektivnog pristupa te u skladu s nacionalnim pravom mora utvrditi bi li kontinuitet ugovora o ustupanju tražbine bio pravno moguć nakon proglašenja jedne ili više odredaba tog ugovora ništavima.

52.

Kako sud koji je uputio zahtjev objašnjava, ako nakon ispitivanja provedenog po službenoj dužnosti zaključi da su jedna ili više ugovornih odredbi nepoštene te da je ugovor o ustupanju tražbine ništav, takav zaključak može potrošača izložiti izrazito nepovoljnim posljedicama. U tom je pogledu važno imati na umu da ovlast nacionalnog suda da po službenoj dužnosti ispita moguću nepoštenost ugovornih odredaba opravdava potreba za ispravljanjem neravnoteže koja postoji između potrošača i prodavatelja ( 30 ). Mogućnost da ta ovlast negativno utječe na potrošača protivila bi se tom cilju.

53.

Osim toga, Sud je – u vezi s obvezom nacionalnog suda da izuzme iz primjene, ako je potrebno i po službenoj dužnosti, nepoštene odredbe u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13 – precizirao da taj sud nije obvezan izuzeti iz primjene predmetnu odredbu ako potrošač, nakon što ga je navedeni sud o tome obavijestio, ne namjerava isticati njezinu nepoštenost i neobvezujuću narav, čime daje slobodan i informiran pristanak na dotičnu odredbu ( 31 ).

54.

Stoga, Direktiva 93/13 ne ide tako daleko da čini obvezatnim sustav zaštite od korištenja nepoštenih odredaba pružatelja usluga ili prodavatelja robe koji je uspostavila u korist potrošača. Posljedično, taj se sustav zaštite ne primjenjuje kada potrošač preferira da se ne pozove na njega ( 32 ).

55.

U predmetnom slučaju, kako je već istaknuto, potrošač nije stranka postupka te ugovor o ustupanju tražbine nije predmet spora. Prema ugovoru o ustupanju tražbine, društvo Zwrotybankowe.pl, koje je stjecatelj tražbine, ujedno je pružatelj usluga odnosno prodavatelj robe koji utvrđuje odredbe ugovora o ustupanju tražbine. Budući da su interesi dviju stranaka ugovora o ustupanju tražbine međusobno suprotstavljeni, stajališta potrošača u pogledu moguće nepoštenosti odredbi tog ugovora nije moguće zamijeniti stajalištima društva kojemu je tražbina ustupljena ( 33 ).

56.

Komisija u svojim pisanim očitovanjima navodi da nacionalni sud može razmotriti omogućuje li nacionalno pravo da se odredbe ugovora o ustupanju tražbine ispitaju u okviru glavnog postupka ili pak u okviru zasebnog postupka, pri čemu potonje može zahtijevati prekid glavnog postupka. Društvo Zwrotybankowe.pl ističe da se, u postupku kao što je onaj koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev, potrošače poziva kao svjedoke. Ono navodi da, u takvom kontekstu, sudovi mogu utvrditi jesu li potrošači potpuno svjesni predmeta i implikacija ustupanja.

57.

Na sudu je koji je uputio zahtjev da razmotri mogućnosti koje nacionalno zakonodavstvo pruža trećim stranama da budu obaviještene o postupku koji je u tijeku te može li, u tom kontekstu, nacionalni sud obavijestiti potrošača o mogućoj nepoštenosti odredbi ugovora o ustupanju tražbine.

58.

Međutim, primjena u nacionalnom postupovnom pravu eventualno dostupne mogućnosti potrošača da bude obaviješten o postupku koji je u tijeku i mogućnosti nacionalnog suda da potrošača obavijesti o mogućoj nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o ustupanju tražbine ne smije izazvati nepovoljne posljedice za potrošača. Naime, kako sam u biti gore istaknula ( 34 ), smisao priznavanja ovlasti sudova da po službenoj dužnosti ispitaju nepoštenost ugovornih odredbi jest zaštita potrošača. Konkretnije, potrošač ne bi trebao biti obvezan sudjelovati u sudskom postupku te bi se njegova sloboda u pogledu ugovora o ustupanju tražbine trebala poštovati. Također, potrošaču ne bi trebalo biti onemogućeno da u budućnosti, radi proglašavanja odredbi ugovora o ustupanju tražbine nepoštenima, pokrene postupak protiv društva kojemu je ustupio tražbinu.

59.

S obzirom na sve navedeno, smatram da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da nacionalni sud ne mora po službenoj dužnosti ispitati nepoštenost odredbi ugovora o ustupanju tražbine sklopljenog između potrošača i trgovačkog društva koje je stjecatelj potrošačeve tražbine prema prodavatelju robe ili pružatelju usluga s kojim je potrošač sklopio ugovor o kreditu u okolnostima u kojima se, s jedne strane, spor pred nacionalnim sudom ne odnosi na taj ugovor o ustupanju tražbine te, s druge strane, trgovačko društvo koje je stjecatelj potrošačeve tražbine ističe taj ugovor o ustupanju tražbine kao osnovu svoje aktivne procesne legitimacije u postupku protiv prodavatelja robe ili pružatelja usluga koji je prvotni potrošačev suugovaratelj. Primjena u nacionalnom postupovnom pravu eventualno dostupne mogućnosti potrošača da bude obaviješten o postupku koji je u tijeku i mogućnosti nacionalnog suda da potrošača obavijesti o mogućoj nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o ustupanju tražbine ne smije izazvati nepovoljne posljedice za potrošača.

60.

S obzirom na navedeno, predlažem da Sud na drugo pitanje koje je uputio Sąd Rejonowy dla Warszawy – Śródmieścia w Warszawie (Općinski sud u Varšavi – centar, Poljska) odgovori na sljedeći način:

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima

treba tumačiti na način da nacionalni sud ne mora po službenoj dužnosti ispitati nepoštenost odredbi ugovora o ustupanju tražbine sklopljenog između potrošača i trgovačkog društva koje je stjecatelj potrošačeve tražbine prema prodavatelju robe ili pružatelju usluga s kojim je potrošač sklopio ugovor o kreditu u okolnostima u kojima se, s jedne strane, spor pred nacionalnim sudom ne odnosi na taj ugovor o ustupanju tražbine te, s druge strane, trgovačko društvo koje je stjecatelj potrošačeve tražbine ističe taj ugovor o ustupanju tražbine kao osnovu svoje aktivne procesne legitimacije u postupku protiv prodavatelja robe ili pružatelja usluga koji je prvotni potrošačev suugovaratelj. Primjena u nacionalnom postupovnom pravu eventualno dostupne mogućnosti potrošača da bude obaviješten o postupku koji je u tijeku i mogućnosti nacionalnog suda da potrošača obavijesti o mogućoj nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o ustupanju tražbine ne smije izazvati nepovoljne posljedice za potrošača.