1.

U sporu u okviru kojeg je upućen zahtjev za prethodnu odluku odlučuje se o tužbama koje su dvije zaklade ( 2 ) sa sjedištem u Nizozemskoj podnijele protiv društva Apple Inc. i njegova europskog društva kćeri Apple Distribution International Ltd ( 3 ).

2.

Zaklade tužiteljice podnijele su predstavničke tužbe ( 4 ) u skladu s Wetom afwikkeling massaschade in collectieve actie ( 5 ). U njima od suda koji je uputio zahtjev traže da utvrdi da su društva Apple Inc. i Apple Irska postupala protivno pravu tržišnog natjecanja te da im naloži plaćanje naknade štete.

3.

Zahtjev za prethodnu odluku ne odnosi se na meritum spora, nego isključivo na nadležnost nizozemskog suda (odnosno, po potrebi, nizozemskih sudova) koji o njemu mora odlučiti.

4.

Člankom 7. točkom 2. određuje se:

„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:

5.

Relevantni su: WAMCA, članak 3:305.a Burgerlijk Wetboeka (Građanski zakonik; u daljnjem tekstu: BW) te članci 1. do 14., članak 209., članak 220., članak 1018.c stavak 3., članak 1018.d stavak 1. i članak 1018.e stavci 1. do 3. Wetboeka van Burgerlijke Rechtsvordering (Zakonik o građanskom postupku, u daljnjem tekstu: Rv).

6.

Prikaz u nastavku u bitnome je preuzet iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku.

7.

Apple proizvodi različite prijenosne uređaje (kao što su iPhone ili iPad) koji rade s predinstaliranim operativnim sustavom (iOS). Operativni sustav iOS razvija Apple, koji njime i upravlja.

8.

Aplikacijski softver (u daljnjem tekstu: aplikacije) za Appleove uređaje koji upotrebljavaju iOS može se kupiti ( 7 ) na Appleovu „App Storeu”.

9.

App Store platforma je za prodaju aplikacija koju je razvio i kojom upravlja Apple. Od 2009. sustavno se instalira na Appleove uređaje koji imaju nove verzije iOS‑a.

10.

App Store nudi besplatne aplikacije i aplikacije koje se plaćaju. Neke od njih su originalne, odnosno razvio ih je Apple, dok su druge razvile treće strane (u daljnjem tekstu: programeri). Spor u okviru kojeg je upućen ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se samo na drugonavedenu vrstu aplikacija.

11.

Neke aplikacije sadržavaju integrirane digitalne proizvode, odnosno funkcije, usluge ili proizvode koji se mogu otključati ili kupiti unutar aplikacije, kao što su pretplate, dodaci za igre i dr.

12.

Plaćanja u App Storeu za aplikacije (ili proizvode integrirane u aplikacije) ( 8 ) koje nisu besplatne načelno se izvršavaju s pomoću sustava plaćanja uvedenog 2009. (in‑app purchase; u daljnjem tekstu: IAP).

13.

Na Appleovim uređajima prije svega se mogu upotrebljavati aplikacije koje su dostupne na App Storeu: aplikacije preuzete iz drugih izvora „ne rade, ili bar ne toliko dobro” ( 9 ).

14.

Kako bi pristupili App Storeu, korisnici Appleovih uređaja moraju otvoriti Appleov račun (koji čini jedinstvena kombinacija korisničkog imena i lozinke), poznat i kao „Apple ID”.

15.

Odredbe i uvjeti Appleovih multimedijalnih usluga primjenjuju se na upotrebu i kupnju unutar App Storea. Za europske korisnike koji obavljaju kupnju u App Storeu društvo Apple Irska djeluje u svojstvu zastupnika dobavljača aplikacije.

16.

Dostupnost aplikacija u App Storeu može se razlikovati od zemlje do zemlje. App Store za svaku zemlju ima internetsku trgovinu koja se upotrebljava u skladu s konfiguracijom korisnika i posebna je za konkretnu zemlju.

17.

Prema tome, kad korisnik u čijem je Apple ID‑u kao zemlja ili regija navedena Nizozemska pokuša kupiti proizvod u App Storeu, u pravilu će biti preusmjeren na nizozemsku internetsku trgovinu (u daljnjem tekstu: App Store NL) ( 10 ). Kako bi promijenio zemlju povezanu sa svojim Appleovim računom, korisnik treba prihvatiti nove odredbe i uvjete te raspolagati načinom plaćanja koji je valjan u toj novoj zemlji.

18.

App Store (jedina) je mogućnost koju programeri imaju da korisnicima Appleovih uređaja ponude svoje aplikacije. U tu svrhu moraju sklopiti ugovor s društvom Apple Inc. (Developer Program License Agreement). U zamjenu za godišnju naknadu programer sudjeluje u Programu Appleovih programera i dobiva licence za softver iOS i njegove aplikacije.

19.

Programeri Appleu predlažu svoje aplikacije, a Apple odlučuje hoće li ih uvrstiti u App Store. U slučaju da ih uvrsti, one postaju aplikacije s licencom koje digitalno potpisuje Apple.

20.

Ako programer aplikaciju naplaćuje, mora ispuniti uvjete distribucije: konkretno, obvezuje se na to da će korisnici kupnju aplikacije obavljati s pomoću sustava plaćanja IAP. U tu svrhu s Appleom sklapa zaseban ugovor.

21.

Apple nudi aplikacije isključivo na App Storeu i djeluje kao komisionar programera. To znači da djeluje za vlastiti račun i sklapa ugovore u svoje ime, ali u konačnici posluje u korist drugih osoba. Svaki programer i dalje je odgovoran u slučaju spora povezanog s funkcioniranjem njegovih aplikacija.

22.

Iznos koji treba platiti za aplikaciju namiruje Appleov korisnik, a Apple taj iznos naplaćuje s pomoću sustava plaćanja IAP. Apple u pravilu zadržava 30 % plaćenog iznosa na ime provizije; ako se razdoblje upotrebe aplikacije produlji, taj udio može biti 15 %. Nakon oduzimanja provizije Apple prebacuje ostatak iznosa programeru.

23.

Zaklade tužiteljice postupaju u korist svih korisnika (potrošači i profesionalni korisnici) Appleovih proizvoda i usluga kojima su ponuđeni proizvodi i usluge na App Storeu NL ili koji su ih kupili. Predstavničke tužbe podnijele su 2021. i 2022.

24.

Od rechtbanka Amsterdam (Prvostupanjski sud u Amsterdamu, Nizozemska) zahtijevaju, u biti:

25.

U prilog svojim zahtjevima tvrde:

26.

Apple tvrdi da rechtbank Amsterdam (Prvostupanjski sud u Amsterdamu) nije nadležan. Prema njegovu mišljenju, ta se nadležnost ne može temeljiti na članku 7. točki 2. Uredbe br. 1215/2012 jer se navodni štetni događaj zbog kojeg je upućen zahtjev za prethodnu odluku nije dogodio u Nizozemskoj. Taj se događaj ne može smjestiti u Amsterdam jer se nijedan konkretan događaj nije dogodio isključivo ili konkretno u Amsterdamu odnosno u Nizozemskoj.

27.

Podredno, Apple tvrdi da bi sud koji je uputio zahtjev bio nadležan samo za korisnike koji žive u Amsterdamu ili koji kupuju u Amsterdamu u App Storeu NL. Kad je riječ o zahtjevima koji se odnose na ostale korisnike, taj sud nema ni međunarodnu ni mjesnu sudsku nadležnost na temelju članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012.

28.

U anticipativnoj odluci od 16. kolovoza 2023. sud koji je uputio zahtjev smatrao je da je, kad je riječ o društvu Apple Irska, spor obuhvaćen područjem primjene Uredbe br. 1215/2012.

29.

U tu je svrhu utvrdio da nizozemski sudovi na temelju članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 imaju međunarodnu sudsku nadležnost i na temelju mjesta uzročnog događaja i na temelju mjesta nastanka štete. Međutim, nije jasno koji od njih ima mjesnu nadležnost.

30.

Sud koji je uputio zahtjev u toj je anticipativnoj odluci iznio dvojbe u pogledu relevantnosti toga što je predstavničke tužbe na temelju članka 3:305.a Bw‑a samostalno podnijela pravna osoba (odnosno, ne u svojstvu opunomoćenika, zastupnika ni cesionara). Nije siguran može li ta okolnost utjecati na utvrđivanje mjesne nadležnosti na temelju članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012.

31.

Sud koji je uputio zahtjev dodao je da bi se predmeti, ako treba priznati da u Nizozemskoj mjesnu nadležnost za odlučivanje o predstavničkoj tužbi dijele sudovi različitih okruga, ipak mogli koncentrirati pred jednim sudom na temelju odredbi nacionalnog prava. Međutim, nije siguran ni je li to u skladu s člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012.

32.

U tim okolnostima rechtbank Amsterdam (Prvostupanjski sud u Amsterdamu) uputio je Sudu sljedeća pitanja:

„Prvo pitanje (mjesto štetnog događaja – Handlungsort)

Drugo pitanje (mjesto nastanka štete – Erfolgsort)

33.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 18. siječnja 2024.

34.

Pisana očitovanja podnijeli su zaklade tužiteljice, društva Apple Inc. i Apple Irska, nizozemska i portugalska vlada te Europska komisija. Svi su oni, osim portugalske vlade, sudjelovali na raspravi održanoj 10. prosinca 2024.

35.

Sud koji je uputio zahtjev treba odlučiti o sporu u kojem dvije zaklade koje zastupaju interese više korisnika ističu dva zahtjeva u odnosu na Apple: da se utvrdi postojanje povrede zbog zlouporabe vladajućeg položaja i da se poduzetnicima koji su počinili povredu naloži plaćanje naknade štete.

36.

Čini se da je sud koji je uputio zahtjev već odlučio da ima međunarodnu sudsku nadležnost za odlučivanje o sporu ( 12 ). Sada želi doznati je li usto i mjesno nadležan u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012.

37.

Čini mi se prikladnim prije svega podsjetiti na neke relevantne aspekte tog članka kako ih tumači Sud. Zatim ću razmotriti odgovor na pitanja s obzirom na ta razmatranja.

38.

Člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012 utvrđuje se pravilo o posebnoj nadležnosti. Na temelju tog članka tužitelj u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima tužbu može podnijeti sudu mjesta u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi.

39.

Izraz „mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi” obuhvaća „mjesto nastanka štete ili mjesto uzročnog događaja”, kad se ta mjesta ne podudaraju ( 13 ). Ta se mjesta u pravnoj literaturi (i u samoj odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku) u pravilu nazivaju Erfolgsort i Handlungsort. Na tužitelju je da odabere jedno ili drugo. Međutim, nadležnost nije zamišljena tako da pogoduje žrtvi ( 14 ).

40.

Budući da je riječ o posebnom pravilu, treba ga tumačiti usko ( 15 ).

41.

Tumačenje posebnog pravila treba usto biti autonomno, što isključuje primjenu pravnih pojmova iz nacionalnog prava ili određivanje poveznice na temelju kriterija ocjene koji se primjenjuju u nacionalnom materijalnom pravu ( 16 ). Prema tome, nisu relevantne „okolnosti svojstvene vrsti tužbe predviđenoj primjenjivim nacionalnim pravom” ( 17 ).

42.

Razlozi zbog kojih je europski zakonodavac utvrdio kriterij iz članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 navode se u njezinoj uvodnoj izjavi 16. i ključni su za tumačenje te odredbe koje je iznio Sud ( 18 ):

43.

Tumačenje članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 koje je iznio Sud podrazumijeva da se tom odredbom međunarodna i mjesna nadležnost izravno i neposredno dodjeljuju sudu mjesta u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi ( 23 ).

44.

Prema mišljenju Suda, države članice „ne mogu primjenjivati različite kriterije za dodjelu nadležnosti” od onih koji proizlaze iz navedenog članka 7. točke 2. ( 24 ).

45.

Ta je sudska praksa ustaljena, izneseni su argumenti koji joj idu ( 25 ) u prilog, a čini se da je i u skladu s voljom zakonodavca. Prihvaćanje toga da se člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012 izravno određuje sud koji ima međunarodnu i mjesnu sudsku nadležnost u skladu je, naime, sa zakonodavčevom voljom u vrijeme donošenja pravnog pravila. Izmjene teksta koje su otada unesene ne mijenjaju tu namjeru.

46.

Sud koji je uputio zahtjev pita koji je sud mjesno nadležan na temelju mjesta uzročnog događaja (pitanje 1.a) i mjesta nastanka štete (pitanje 2.a) u okolnostima kao što su one u ovom slučaju. U oba se pitanja zasad zanemaruju problemi u pogledu relevantnosti predstavničkih tužbi (na koje se odnose pitanja 1.b i 2.b).

47.

Sud koji je uputio zahtjev polazi od pretpostavke da je štetu korisnicima (o čijem postojanju, logično, još nije odlučio) uzrokovalo Appleovo postupanje koje su zaklade tužiteljice kvalificirale kao zlouporabu vladajućeg položaja u smislu članka 102. UFEU‑a.

48.

To bi postupanje podrazumijevalo, ukratko, da Apple iskorištava svoj vladajući položaj tako što programerima aplikacija za App Store naplaćuje prekomjerne provizije. Iznos tih provizija naposljetku se prebacuje na korisnike, što podiže cijenu koju korisnici plaćaju prilikom preuzimanja aplikacija iz App Storea NL.

49.

Nije sporno da, u teoriji, postupanje koje se protivi tržišnom natjecanju, kojim poduzeće zloupotrebljava svoj vladajući položaj, može uzrokovati štetu. Sud se u presudi flyLAL‑Lithuanian Airlines ( 26 ), u okviru tužbe za naknadu štete zbog zlouporabe vladajućeg položaja, osvrnuo na određivanje mjesta događaja koji je uzrokovao tu štetu.

50.

Načelo da se odlučujući uzročni događaj, za potrebe članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, podudara s aktivnostima kojima se u praksi zloupotrebljava vladajući položaj čini mi se općenito valjanim: mijenjaju se njegovi izrazi in casu.

51.

Na temelju tog kriterija sud koji je uputio zahtjev uzročni događaj izjednačava s prodajom aplikacija na App Storeu NL, na kojem Apple djeluje kao isključivi dobavljač i komisionar programera te od cijene koju korisnici plate zadržava proviziju ( 27 ).

52.

Sud koji je uputio zahtjev stoga smatra da nizozemski sudovi mogu imati međunarodnu nadležnost, s obzirom na to da je Nizozemska tržište na koje utječe nezakonito ponašanje jer se prodaja odvija (i) u toj zemlji.

53.

Nisam u potpunosti uvjeren da je u okolnostima ovog predmeta takav odabir uzročnog događaja najprimjereniji ( 28 ). Međutim, polazim od radne pretpostavke da se primjenjuje uzročni događaj koji je odabrao sud koji je uputio zahtjev.

54.

Određivanje mjesta prodaje aplikacija u App Storeu NL za potrebe članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 dovodi do poteškoća. Iako sam sud koji je uputio zahtjev smatra da se prodaja odvija u Nizozemskoj, u jednom od svojih pitanja (2.a) priznaje da „nije moguće utvrditi mjesto u kojem su obavljene kupnje”.

55.

Najprije ističem da bi se u tim okolnostima moglo primijeniti isto rješenje koje je Sud već prihvatio u drugim presudama. Kad je jako teško ili nemoguće odrediti mjesto štetnog događaja, tužitelju se u skladu s člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012 nudi mogućnost da postupak pokrene pred sudom koji je nadležan na temelju mjesta nastanka štete ( 29 ).

56.

Upoznat sam s činjenicom da je Sud u drugim slučajevima odabrao drukčiji smjer te je, u svrhu osiguravanja mogućnosti koja se nudi u članku 7. točki 2. Uredbe br. 1215/2012, odbacio tumačenja zbog kojih određivanje mjesta uzročnog događaja za tužitelja postaje „pretjerano teško” ili „nemoguće” i predložio druga tumačenja ( 30 ). Osvrnut ću se stoga na taj smjer.

57.

Kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev:

58.

Stoga smatram da argument kojim se opravdava nadležnost nizozemskih sudova (ili općenito sudova bilo koje druge države članice) na temelju mjesta uzročnog događaja ne može biti samo pristup određenom App Storeu ( 32 ) s državnog područja te države.

59.

Prema mojem mišljenju, to bi dodjeljivanje nadležnosti zapravo dovelo do fikcionalnog određivanja lokacije: pretpostavlja se da korisnici iOS‑a koji, u skladu sa svojim Apple ID‑om, borave u Nizozemskoj u njoj i kupuju aplikacije kad upotrebljavaju App Store NL ( 33 ). Provizija koja dovodi do prevelike cijene na štetu korisnika naplaćuje se prilikom te prodaje ( 34 )„smještene” na državnom području Nizozemske.

60.

Međutim, ako se prihvati da virtualni prostor time preslikava zemljopisni prostor države članice ( 35 ), u tom mehanizmu prodaje ne postoji (i zapravo bi teško mogao postojati) jedinstveni čimbenik povezanosti na temelju kojeg bi se moglo odrediti koji će sud unutar Nizozemske odlučivati o tužbama.

61.

Naime, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev:

62.

Ako se prihvati fikcionalno određivanje lokacije na koje sam prethodno uputio, moglo bi se načelno tvrditi da je mjesno nadležan nizozemski sud u čijem se okrugu izvršila prodaja u App Storeu NL. Dodjela nadležnosti ovisila bi o tome gdje se unutar Nizozemske u trenutku prodaje nalazio uređaj upotrijebljen za pristupanje App Storeu NL ( 36 ).

63.

Međutim, takvo je rješenje nepraktično.

64.

Jedna od zaklada tužiteljica u svojim očitovanjima tvrdi da je zbog nezakonite radnje i (virtualnog) medija u kojem je ona počinjena bilo koji nizozemski sud mjesno nadležan na temelju članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 ( 38 ).

65.

Tumačenje odredbe na način da se njome mjesna nadležnost dodjeljuje svim sudovima određene države članice (na čiju je javnost bila usmjerena aktivnost) izneseno je u mišljenju nezavisnog odvjetnika N. Jääskinena u predmetu C‑170/12 ( 39 ). U njemu se predlagalo da se za određivanje međunarodno nadležnog suda na temelju mjesta nastanka štete u obzir uzme usmjeravanje aktivnosti internetske stranice na određenu državu članicu. Sud nije prihvatio taj kriterij određivanja mjesta.

66.

Prema mojem mišljenju, paradoksalno je tumačenje članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 koje, sa stajališta međunarodne i mjesne nadležnosti, dovodi do toga da se svi sudovi određene države članice smatraju međusobno zamjenjivima. Cilj te odredbe upravo je odrediti jedan konkretan sud zbog njegove posebne zemljopisne povezanosti s činjenicama relevantnima za spor ( 40 ).

67.

Više nadležnih sudova (odnosno prije više istodobnih postupaka koji se vode pred različitim sudovima, koji eventualno mogu biti okončani međusobno neusklađenim odlukama) rješenje je koje općenito treba izbjegavati prilikom tumačenja Uredbe br. 1215/2012, kao i kad je riječ o članku 7. točki 2. ( 41 ).

68.

Stoga je Sud, kad je odlučivao o složenim činjeničnim stanjima, uglavnom odabirao jedno konkretno tijelo kao relevantno za određivanje sudske nadležnosti. Time se „sprečava mogućnost istodobne nadležnosti više sudova. To je u skladu s posebnom prirodom nadležnosti […], nužnosti uskog tumačenja i bolje predvidivosti” ( 42 ).

69.

Prilikom razmatranja mjesta nastanka štete Sud je prihvatio nadležnost više sudova, ali je istodobno za svaki sud uveo ograničenje da odlučuje o šteti pretrpljenoj na državnom području države članice kojoj pripada ( 43 ).

70.

Jedinstvenost sudske nadležnosti na temelju istog razloga (mjesto nastanka štete) također je rješenje primijenjeno u tužbi zbog dodatnih troškova prilikom kupnje različitih predmeta na koje su se odnosili tajni sporazumi: kad takvi predmeti nisu kupljeni u nadležnosti jednog suda u državi članici u kojoj se nalazi pogođeno tržište (ili jedno od njih), nadležni su sudovi kupčeva domicila ( 44 ).

71.

Međutim, tu argumentaciju nije lako zadržati u okolnostima kao što su one u ovom slučaju, kad se prodaja zapravo ne odvija u materijalnom nego u digitalnom prostoru. Ponovno bi trebalo posegnuti za fikcionalnim određivanjem lokacije kako bi se odredilo jedinstveno mjesto te prodaje i među mogućim lokacijama izabrala ona koja funkcionira kao situs fictus tuženikove djelatnosti u državi članici gdje zloupotrebljava svoj vladajući položaj.

72.

S tog stajališta, moglo bi se utvrditi da se za korisnika koji je na temelju Apple ID‑a preusmjeren na App Store NL svaka prodaja u tom App Storeu obavlja u domicilu ili sjedištu tog korisnika u Nizozemskoj, pri čemu se ne uzima u obzir njegova stvarna fizička lokacija u toj zemlji u vrijeme svake prodaje.

73.

Tako bi korisnik (ili skupina korisnika s domicilom u istom mjesnom okrugu) mogao na temelju mjesta uzročnog događaja podnijeti zahtjev za naknadu štete sudovima mjesta u kojem se nalazi njegov domicil unutar tržišta na koje je utjecala Appleova protutržišna praksa, u odnosu na kupnje obavljene u App Storeu namijenjenom tom tržištu.

74.

To bi rješenje podrazumijevalo prihvaćanje foruma actoris, što je, prema mojem mišljenju, opravdano s obzirom na Appleovu poslovnu strategiju ( 45 ). Prema tome, nije usmjereno na zaštitu žrtve ( 46 ).

75.

Poteškoće koje sam upravo iznio u pogledu određivanja mjesta u kojemu se dogodio uzročni događaj (pri čemu se takvim smatra prodaja aplikacija korisnicima u App Storeu NL) manje su kad je riječ o mjestu nastanka štete.

76.

(Navodna) šteta koju je pretrpio korisnik odnosi se na dodatne troškove koje korisnik plaća za preuzimanje aplikacija s App Storea. Cijena aplikacije povećava se zbog toga što programeri te aplikacije na korisnika prenose proviziju koju programerima naplaćuje Apple.

77.

Sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje može li, u svrhu određivanja nadležnog suda na temelju mjesta nastanka štete, kad „nije moguće utvrditi mjesto u kojem su obavljene kupnje”, kao poveznica služiti korisnikov domicil.

78.

Prilikom tumačenja članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, Sud je iznio sljedeća utvrđenja:

79.

Stoga se sudska nadležnost temelji na podudaranju dvaju elemenata unutar iste države članice: pogođenog tržišta i mjesta u kojemu je konkretna žrtva pretrpjela štetu. U ovom je slučaju Nizozemska (jedno) pogođeno tržište.

80.

Ako je nezakonito postupanje (navodna zlouporaba vladajućeg položaja) dovelo do prijenosa imovine žrtava na počinitelja povrede plaćanjem dodatnog troška, Sud je u materijalnim kontekstima (za razliku od virtualnih) kao mjesto nastanka štete prihvaćao mjesto kupnje predmeta na koji je obračunan dodatni trošak ( 49 ) ili mjesto žrtvina domicila ( 50 ). Osim toga, kao mjesto kupnje fizičke robe odredio je mjesto njezine isporuke ( 51 ).

81.

U skladu s tim smjernicama, smatram da se prilikom određivanja mjesta nastanka štete u ovom sporu kao poveznica može primijeniti sjedište ili domicil žrtve u Nizozemskoj, u kojoj se nalazi i tržište na koje je utjecala zlouporaba vladajućeg položaja.

82.

Naime, kad se šteta sastoji od dodatnog troška i kad korisnik proizvod (manje vrijednosti od plaćene cijene) kupi u virtualnom okruženju, odnosno u digitalnoj aplikaciji koja nije materijalne prirode, ne čini mi se korisnim pokušavati odrediti nadležni sud na temelju isporuke tog proizvoda ( 52 ).

83.

Suprotno tomu, poveznica koja se temelji na domicilu korisnika a fortiori je tim prikladnija jer, kao što je to ovdje slučaj, tuženik (Apple) na temeljem svojeg poslovnog modela dijeli tržište o kojem je riječ po zemljama te krajnje korisnike veže za to tržište.

84.

Naposljetku, treba uzeti u obzir da, kao što je to sud koji je uputio zahtjev naveo u anticipativnoj odluci od 16. kolovoza 2023. ( 53 ), Apple Irska u ugovore koje sklapa s korisnicima radi upotrebe App Storea uključuje odredbu o dodjeli nadležnosti. Ako korisnik boravi u nekoj od država članica Europske unije, primjenjuje se zakon i dodjeljuje nadležnost sudu države u kojoj se nalazi mjesto uobičajenog boravka tog korisnika. Apple je, prema tome, upoznat s tom činjenicom i ne može se pozvati na nepredvidljivost tužbi za naknadu štete u Nizozemskoj koje, iako nisu obuhvaćene odredbom o izboru sudske nadležnosti (primjenjivom na njegovu ugovornu odgovornost), izravno proizlaze iz kupnji u App Storeu NL.

85.

Stoga ne vidim prepreke tomu da se mjesto štete nastale prekomjernim prijenosom imovine, svojstvenim plaćanju dodatnih troškova, u okviru pogođenog tržišta, utvrdi u mjestu u kojem žrtva ima domicil i u kojem u pravilu ondje ima svoju imovinu.

86.

Ako bi se to rješenje prihvatilo, nije potrebno zahtijevati drugu poveznicu, kao to da se korisnikov bankovni račun s kojeg je izvršena uplata nalazi u istom okrugu. U opisanim okolnostima smatram da predloženo rješenje odgovara ciljevima blizine i predvidljivosti pravila o nadležnosti.

87.

Ništa se ne protivi tomu da se predstavničke tužbe podnesu u situacijama s prekograničnom elementima, kao što su situacije u ovom sporu.

88.

Sud dosad nije razmatrao relevantnost koju te vrste tužbi mogu imati u tim situacijama ( 54 ).

89.

Kao što sam to već naveo, člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012 utvrđuje se posebno pravilo za određivanju sudske nadležnosti u tužbama koje se odnose na izvanugovorne obveze temeljene na odgovornosti dužnika prema vjerovniku.

90.

To pravilo nije osobna povlastica koja ide u prilog isključivo vjerovniku: mogu ga primijeniti i druge osobe, konkretno, vjerovnikovi zastupnici ili njegovi pravni sljednici ( 55 ). Kao i zastupnici pojedinačnih ali kolektivnih interesa ( 56 ) ili općeg interesa ( 57 ).

91.

Cilj je članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 kao (međunarodno i mjesno) nadležan odrediti sud koji ima posebnu zemljopisnu povezanost s mjestom uzročnog događaja ili mjestom nastanka štete.

92.

Prema tome, ako se prijenosom tražbine ili kolektivnom prirodom tužbe ne isključuje primjena tog članka, međunarodna i mjesna nadležnost na temelju njega i dalje se u svakom slučaju određuje s obzirom na aktivnost koja je uzrokovala štetu ili mjesto nastanka štete.

93.

Prema mojem mišljenju, to vrijedi i za tužbe koje je radi naknade pojedinačne štete podnio subjekt koji je u pravnom poretku samostalan, odnosno ne ovisi o zastupanju ili cesiji. Tomu u prilog idu dva argumenta:

94.

Nadležnost koju imaju sudovi mjesta u kojemu se dogodio događaj koji je prouzročio štetu proizlazi iz nezakonite radnje, koja je ista neovisno o tome tko je trenutačni vjerovnik ili tko u postupku sudjeluje kao tužitelj. Zahtjev za naknadu štete ne gubi vezu s mjestom štetnog događaja zbog prijenosa tražbine ili zbog toga što je treća osoba postala zastupnik na temelju određene zakonske odredbe. Događaj koji uzrokuje štetu također je isti, a dokazi se nalaze gdje su oduvijek bili.

95.

Čimbenik „predvidljivosti” ne poštuje se ako se za isti događaj koji je prouzročio štetu nadležni sud mijenja ovisno o tome je li osoba koja je u ulozi tužitelja nositelj interesa, sljednik ili zastupnik (tog nositelja ili tih interesa).

96.

Stoga subjekt koji podnosi predstavničke tužbe svoj zahtjev može istaknuti pred jednim sudom (na temelju članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012) samo ako je štetni događaj: (a) jedinstven te se dogodio ili se može dogoditi u mjesnom okrugu tog suda; (b) ili se u tom okrugu podudaraju svi relevantni događaji (odnosno svi koji utječu na posljednje nositelje zastupanog interesa).

97.

Priznajem da se u državi članici tim zahtjevom smanjuje korisnost mehanizma predstavničkih tužbi ako je nacionalni zakonodavac odlučio da neće utvrditi da jedan sud s jedinstvenom nadležnošću za čitavo državno područje odlučuje o toj vrsti tužbi ( 59 ).

98.

Naime, obvezan ograničenjima mjesne nadležnosti svakog nacionalnog suda, ovlašteni subjekt mora odrediti objektivni i subjektivni doseg predstavničke tužbe i smjestiti „štetni događaj” u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 u okrug svakog od tih sudova ( 60 ). Šire zastupanje interesa o kojima je riječ, koje bi obuhvaćalo događaje i štetu do kojih je došlo u drugim mjesnim okruzima iste države, zahtijevalo bi da se broj postupaka poveća u skladu s tim zemljopisnim nadležnostima.

99.

Može se iznijeti prigovor da to rješenje nije u skladu s logikom predstavničkih tužbi, u kojima se u obzir ne uzima blizina spora i suda koji o njemu odlučuje, nego sličnost interesa koji se zastupaju. Međutim, to rješenje, koliko se god nezadovoljavajućim činilo, proizlazi iz primjene članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 u situaciji u kojoj se pravila nisu izmijenila kako bi se prilagodila novoj stvarnosti (predstavničke tužbe).

100.

U skladu s trenutačnim pravilima ( 61 ), ako ovlašteni subjekt želi podnijeti jednu predstavničku tužbu radi naknade štete, zbog povreda koje su se dogodile na različitim mjestima u Nizozemskoj i čije su posljedice nastale u različitim okruzima te zemlje, te tužbu podnese protiv tuženika čiji je domicil u drugoj državi članici, svoju bi tužbu trebao podnijeti u potonjoj državi ( 62 ).

101.

Problemi povezani s predstavničkim tužbama u prekograničnim kontekstima nisu bili nepoznati u vrijeme donošenja preinake (2012.) Uredbe br. 1215/2012. S obzirom na razlike u tadašnjim nacionalnim modelima, naposljetku je odlučeno da se u Uredbu neće uvoditi posebna pravila, nego da će se pričekati razvoj prava u tom području ( 63 ).

102.

Taj se razvoj već dogodio, ali se nije odrazio promjenama pravila o dodjeli međunarodne sudske nadležnosti ( 64 ). Kao što to ističem u nastavku, Direktivom 2020/1828 (čije je donošenje moglo biti prikladna prilika za to) nije izmijenjena Uredba br. 1215/2012.

103.

Konačno, smatram da na prethodna pitanja 1.b i 2.b treba odgovoriti da se u trenutačnom stanju prava Unije tumačenje članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 ne mijenja ovisno o tome je li tužbu podnio subjekt koji je na temelju nacionalnog zakonodavstva ovlašten u vlastito ime podnijeti predstavničke tužbe u kojima zastupa interese više korisnika.

104.

Direktiva 2020/1828 nije u ovom slučaju primjenjiva ( 65 ) ni iz vremenskog (odnosi se samo na tužbe podnesene nakon 25. lipnja 2023.) ni iz materijalnog razloga (njezino područje primjene načelno ne obuhvaća predstavničke tužbe povodom povrede pravila o nadležnosti).

105.

Iako ne umanjujem važnost cilja da se potiče koristan učinka te direktive ( 66 ), nisam uvjeren da se tim ciljem može opravdati tumačenje kojim se posebno pravilo o nadležnosti iskrivljuje do opisane mjere.

106.

Treba u tom smislu podsjetiti na to da „osigura[vanje] usklađenost[i] između različitih akata prava Unije ni u kojem slučaju ne može dovesti do toga da se odredbe uredbe koja se odnosi na pravila o nadležnosti tumače suprotno njezinu sustavu i ciljevima” ( 67 ).

107.

Direktivom 2020/1828 nije izmijenjena Uredba br. 1215/2012. Štoviše, u skladu s njezinim člankom 2. stavkom 3., njome se „ne dovode u pitanje pravila Unije o međunarodnom privatnom pravu, a osobito pravila koja se odnose na nadležnost te priznavanje i izvršenje presuda u građanskim i trgovačkim stvarima […]” ( 68 ).

108.

U istom se smislu u uvodnoj izjavi 21. Direktive 2020/1828 objašnjava da bi se „[n]a postupovni mehanizam za predstavničke tužbe koji se zahtijeva ovom Direktivom trebali […] primjenjivati postojeći instrumenti prava Unije”.

109.

Europski zakonodavac stoga je želio da se na predstavničke tužbe primjenjuju postojeća pravila o međunarodnoj sudskoj nadležnosti. Zapravo ne postoji regulatorna praznina koju je tumač ovlašten popuniti, nego namjerno isključivanje koje je zakonodavac želio zadržati.

110.

Države članice dužne su pravilno prenijeti Direktivu 2020/1828. U okviru tog prenošenja trebale su ili trebaju uzeti u obzir da se u njoj upućuje, bez izmjena, na pravila o međunarodnoj sudskoj nadležnosti iz Uredbe br. 1215/2012.

111.

Budući da su svjesne posljedica članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 u predmetima kao što je ovaj, već sam istaknuo da su neke države članice za tu vrstu tužbi odlučile odrediti jedinstvenu mjesnu nadležnost (i jedan nadležni sud) ( 69 ).

112.

Čini se da su druge države članice, poput Nizozemske, odlučile unijeti ex post ispravke, pa makar samo u pogledu podnošenja različitih povezanih tužbi. Kasnije ću se osvrnuti na tu mogućnost, navedenu u prethodnim pitanjima 1.c i 2.c.

113.

Neke stranke i intervenijenti iznose alternativne prijedloge tumačenja članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 kako bi olakšali praktičnu primjenu predstavničkih tužbi ( 70 ). Ukratko, u tim se prijedlozima:

114.

Smatram da se ti prijedlozi u manjoj ili većoj mjeri protive načelima na kojima se temelji članak 7. točka 2. Uredbe br. 1215/2012 i njegovo ustaljeno tumačenje ( 75 ).

115.

Razmotrit ću ih zasebno, na način da prvi odjeljak objedinjuje prijedloge koje su iznijeli nizozemska vlada, zaklada Stichting App Stores Claims i Komisija. U drugom ću odjeljku razmotriti prijedlog zaklade Stichting Right to Consumer Justice.

116.

Rješenjem da se u obzir uzme sjedište subjekta koji je ovlašten (za podnošenje predstavničke tužbe) razdvajaju se kriteriji za dodjelu međunarodne i mjesne sudske nadležnosti: to sjedište ne opravdava međunarodnu nadležnost na temelju članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012. Ako bi se takvo tumačenje prihvatilo, ta bi odredba imala funkciju raspoređivanja predmeta među sudovima iste nadležnosti, koja je neovisna i različita od funkcije dodjele međunarodne sudske nadležnosti.

117.

Tako bi se iznesenim prijedlogom:

118.

Kad je riječ o Komisijinu prijedlogu ( 78 ), njime se predlaže da bi subjekt koji podnosi predstavničku tužbu „mogao odabrati sud”, pri čemu bi bilo dovoljno da je taj sud mjesno nadležan barem za jednu osobu ili jedan dio osoba koje čine skupinu čije interese taj subjekt zastupa.

119.

U Komisijinu prijedlogu, iznesenom na taj način, u članku 7. točki 2. Uredbe br. 1215/2012 razdvaja se određivanje međunarodne i mjesne sudske nadležnosti. Uspostavlja se forum actoris koji prema vlastitoj volji određuje subjekt tužitelj, pri čemu nema drugog ograničenja osim toga da mora biti riječ o mjestu u kojemu bi bar jedna oštećena osoba ili skupina oštećenih osoba mogla podnijeti svoju pojedinačnu tužbu na temelju mjesta nastanka štete.

120.

Kad je riječ o elementima predstavničke tužbe koji su homogeni, imenovani sud ne može biti manje ili više povezan s dokazima od bilo kojeg drugog suda. Kad je riječ o elementima koje treba razlikovati, blizina je sigurna jedino u pogledu zainteresirane strane koja je žrtva konkretnog „štetnog događaja”, referentnog za mjesnu nadležnost. Isto vrijedi i za predvidljivost u pogledu tuženika ( 79 ).

121.

Bilo koji od tih dvaju prijedloga naposljetku podrazumijevaju dubinsku izmjenu pravila o posebnoj nadležnosti te time i promjenu ravnoteže interesa koju je zakonodavac Unije uspostavio u Uredbi br. 1215/2012, a tumač za to, prema mojem mišljenju, nije ovlašten ( 80 ).

122.

U oba se prijedloga, iako se naizgled ne odustaje od određivanja jednog suda koji obilježava povezanost sa sporom ( 81 ), zapravo uspostavljaju novi kriteriji za određivanje mjesne nadležnosti.

123.

Ti (novi) kriteriji temelje se na cilju dobrog sudovanja, shvaćenog ne u smislu lakog prikupljanja, ocjene i izvođenja dokaza nego djelotvornog upravljanja interesima koji se podudaraju u okviru postupka. Međutim, člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012 kao takvim ne nastoji se ostvariti taj cilj ( 82 ).

124.

Zaklada Stichting Right to Consumer Justice tvrdi da su u okolnostima predmeta svi nizozemski sudovi jednako nadležni za odlučivanje o predstavničkoj tužbi. Podredno, predlaže da se uloga članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 ograniči na utvrđivanje međunarodne sudske nadležnosti.

125.

Budući da je paradoksalno, već sam odbacio tumačenje pravila na način da se njime bez razlike dodjeljuje međunarodna i mjesna sudska nadležnost svim sudovima određene države članice ( 83 ).

126.

Zanimljiviji je prijedlog da se državama članicama vrati na odlučivanje kako će dodijeliti mjesnu nadležnost. Ako bi se taj prijedlog prihvatio, i dalje bi se mogao primjenjivati članak 7. stavak 2. Uredbe br. 1215/2012 (taj prijedlog ne ograničava tužiteljeve opcije na sud tuženikova domicila) u kontekstu kao što su predstavničke tužbe, koji nije predviđen Uredbom br. 1215/2012, a njime se i otklanja prepreka za provedbu tog postupovnog mehanizma, čiju primjenu zakonodavac Unije potiče.

127.

Međutim, taj prijedlog nije u skladu s uobičajenim razumijevanjem članka, koje se temelji na ozbiljnim argumentima ( 84 ). Stoga se tu mogućnost može razmatrati samo lege ferenda ( 85 ).

128.

Sud koji je uputio zahtjev želi doznati protivi li se „primjena nacionalnog (postupovnog) prava koje omogućuje upućivanje samo jednom sudu u [određenoj] državi članici” članku 7. točki 2. Uredbe br. 1215/2012 u dvije situacije:

129.

Ta bi pitanja mogla biti hipotetska s obzirom na to da su obje tužbe protiv Applea podnesene istom sudu (koji je uputio zahtjev) ( 86 ). Međutim, ne isključujem da bi odgovor mogao biti koristan tom sudu za potvrđivanje vlastite nadležnosti.

130.

Sud je presudio da se članku 7. točki 2. Uredbe br. 1215/2012 „ne protivi t[o] da država članica odluči povjeriti jednu određenu vrstu sporova samo jednom sudu, koji bi onda bio isključivo nadležan bez obzira na mjesto nastanka štete u toj državi” ( 87 ).

131.

To se rješenje objašnjava time što se Uredbom br. 1215/2012 ne nalaže osnivanje sudova u mjestima nastanka štetnog događaja ( 88 ) i time što je razgraničenje područja nadležnosti nacionalnih sudova načelno u organizacijskoj nadležnosti države članice ( 89 ).

132.

Konkretno, „tehnička složenost pravila koja se primjenjuju na tužbe za naknadu štete u slučaju povreda odredaba prava tržišnog natjecanja također može govoriti u prilog koncentracije nadležnosti” ( 90 ).

133.

S obzirom na ta utvrđenja, smatram da ne postoji prepreka tomu da se u nizozemskom zakonodavstvu ex ante odredi jedan sud koji će odlučivati o svim predstavničkim tužbama za naknadu štete nastale zbog povreda prava tržišnog natjecanja.

134.

Međutim, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da uređenje u Nizozemskoj nije takvo. Čini se da se člankom 220. Rv‑a ( 91 ) dopušta da se postupci koji se vode pred različitim sudovima, u skladu s pravilima o nadležnosti, ex post spoje pred sudom koji će odlučivati u postupku koji je prvi pokrenut.

135.

Ako je to slučaj, pravilom o koncentraciji predmeti se ne spajaju pred sudom koji je jedini nadležan u okviru ustroja pravosuđa države članice (koji bi, osim toga, bio specijaliziran za konkretno područje) nego pred sudom , među ostalim sudovima, pred kojim je prvo pokrenut postupak.

136.

Cilj Uredbe br. 1215/2012 nije ujednačavanje postupovnog prava država članica, nego raspodjela sudske nadležnost za rješavanje sporova u građanskim i trgovačkim stvarima ( 92 ). Međutim, primjena nacionalnog postupovnog prava ne može ugroziti koristan učinak te uredbe ( 93 ).

137.

U načelu, nacionalnim pravilom kojim se ishod primjene članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 ispravlja tako što se pred jednim sudom ex post koncentriraju postupci koji se vode pred sudovima koji su nadležni na temelju te odredbe ne bi se poštovao koristan učinak te odredbe.

138.

Iako pripadnost istom nacionalnom pravosudnom poretku može smanjiti utjecaj ispravaka pravila o sudskoj nadležnosti, točno je da sud koji odlučuje o drugoj i kasnijim tužbama više ne bi bio imenovan zbog posebne zemljopisne povezanosti sa svakom pojedinom tužbom.

139.

Međutim, pravilo o koncentraciji u određenim okolnostima može pridonijeti dobrom sudovanju, ako se ono shvati kao sudovanje koje, među ostalim: (a) pospješuje vođenje postupaka; (b) štedi vrijeme i opće troškove te (c) smanjuje rizik od donošenja neusklađenih ili proturječnih odluka ( 94 ). Ni u Uredbi br. 1215/2012 ti se ciljevi ne zanemaruju ( 95 ).

140.

Ne isključujem da ti čimbenici postoje kad se slični postupci vode povodom predstavničkih tužbi, odnosno da u tim slučajevima u pravilu opći interes za optimirani ustroj pravosuđa ima prednost u odnosu na interes stranaka u svakom pojedinom postupku.

141.

Međutim, sama činjenica da se slični postupci vode povodom predstavničkih tužbi nije sama po sebi dovoljna da se opravda koncentracija ( 96 ). Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno odvagnuti navedene interese, a to mora učiniti nacionalni sud kako bi utvrdio, da ponovim, da je koncentracija postupaka najbolje rješenje radi dobrog sudovanja ( 97 ).

142.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se rechtbanku Amsterdam (Prvostupanjski sud u Amsterdamu, Nizozemska) odgovori na sljedeći način:

„Članak 7. točku 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima

treba tumačiti na način da: