1

Tužbom na temelju članka 268. UFEU‑a i članka 340. drugog stavka UFEU‑a, tužitelj, Keserű Művek Fegyvergyár Kft., zahtijeva naknadu štete koja mu je nastala zbog donošenja Provedbene direktive Komisije (EU) 2019/69 od 16. siječnja 2019. o utvrđivanju tehničkih specifikacija oružja za uzbunjivanje i signalizaciju u skladu s Direktivom Vijeća 91/477/EEZ o nadzoru nabave i posjedovanja oružja (SL 2019., L 15, str. 22.).

2

Tužitelj je društvo sa sjedištem u Mađarskoj čija je djelatnost proizvodnja i trgovina oružjem. Tvrdi da za razdoblje od 7. kolovoza 2009. do 4. travnja 2029. ima isključiva prava proizvodnje i stavljanja na tržište modela oružja kojim se mogu ispaljivati gumeni meci (u daljnjem tekstu: oružje Keserű).

3

Dana 16. siječnja 2019. Europska komisija donijela je Provedbenu direktivu 2019/69, za čije je prenošenje, u skladu s člankom 4. stavkom 1., rok državama članicama istekao 17. siječnja 2020.

4

Mađarska je prenijela Provedbenu direktivu 2019/69, među ostalim, Zakonom 2020. évi XLIX. törvény egyes törvényeknek a fegyverek megszerzésének és tartásának ellenőrzésére vonatkozó európai uniós jogi szabályozás módosításával összefüggő jogharmonizációs célú módosításáról, Magyar Közlöny 2020. évi 137. száma (Zakon br. XLIX iz 2020. o izmjeni određenih akata radi pravnog usklađivanja u okviru izmjene zakonodavstva Europske unije o nadzoru nabave i posjedovanja oružja) o izmjeni Zakona 2004. évi XXIV. törvény a lőfegyverekről és lőszerekről, Magyar Közlöny 2004. évi 56. száma (Zakon br. XXIV iz 2004. o vatrenom oružju i streljivu), s učinkom od 1. siječnja 2021. i 326/2020. (VII. 1. Korm. Rendelet a fegyverekről és lőszerekről szóló 253/2004. (VIII. 31. Korm. rendelet jogharmonizációs célú módosításáról, Magyar Közlöny 2020. évi 158. száma (vladin dekret 326/2020 (VII. 1.) o izmjeni vladinog dekreta 253/2004. (VIII. 31.) o oružju i streljivu zbog usklađivanja prava), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2023.

5

Dopisom od 25. listopada 2022. Országos Rendőr‑főkapitányság (Glavna uprava nacionalne policije, Mađarska) obavijestio je tužitelja o novom propisu koji se primjenjuje na „plinsko oružje i oružje za uzbunjivanje”. Tužitelj je iz toga zaključio da od 1. siječnja 2023. više ne može prodavati oružje Keserű osobama koje nemaju dozvolu za držanje oružja.

6

Smatrajući da mu je zbog Provedbene direktive 2019/69 nastala šteta jer je dovela do ograničavanja prodaje oružja Keserű samo osobama koje imaju dozvolu za držanje oružja, tužitelj je podnio ovu tužbu.

7

Tužitelj od Općeg suda u biti zahtijeva da:

8

Komisija, koju podupire Francuska Republika, od Općeg suda zahtijeva da:

9

U prilog svojoj tužbi tužitelj prije svega zahtijeva naknadu za štetu koja mu je nastala donošenjem nezakonitog akta, odnosno Provedbene direktive 2019/69, i, podredno, da mu se naknadi šteta nastala donošenjem navedene direktive, i u slučaju ako je ona zakonita.

10

Kako bi se utvrdila odgovornost Unije, tužitelj se poziva na nezakonitost Provedbene direktive 2019/69 u dijelu u kojem se njome povređuju članci 340. i 10. UFEU‑a te članak 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

11

Tužitelj u biti ističe da oružje Keserű zbog svojih tehničkih svojstava može ispaljivati samo gumene metke, a ne „bojevo streljivo” i da se zbog svojeg kalupa ono ne može prepraviti u vatreno oružje. Tako to oružje zbog svojega načina proizvodnje u potpunosti odgovara svrsi Provedbene direktive 2019/69, kojom se nastoje zaštititi životi ljudi i spriječiti rizik ubojstva. Međutim, u Provedbenoj direktivi 2019/69 ne uzima se u obzir ta posebnost oružja Keserű te se na njega primjenjuju ista pravna pravila kao i na oružja za uzbunjivanje i signalizaciju koja mogu ispaljivati čvrste projektile i koja zbog toga pripadaju drukčijoj kategoriji oružja, kršeći tako zabranu diskriminacije. Prema mišljenju tužitelja, navedenom direktivom trebala se predvidjeti iznimka za vrstu oružja koje ima obilježja slična onima oružja Keserű. Tako je, postupajući u različitim situacijama na isti način, Komisija povrijedila članak 10. UFEU‑a i članak 21. Povelje te zabranu diskriminacije koja se temelji, među ostalim, na „posebnom obilježju”.

12

Osim toga, tužitelj ističe da se oružje Keserű ne može smatrati „vatrenim oružjem” u smislu članka 1. stavka 1. točke 1. Direktive (EU) 2021/555 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. ožujka 2021. o nadzoru nabave i posjedovanja oružja (SL 2021., L 115, str. 1.) jer se tom odredbom predviđa da u pojam „vatreno oružje” ne ulazi oružje isključeno iz te definicije zbog jednog od razloga navedenih u Prilogu I. navedenoj direktivi dijelu III. Međutim, prema mišljenju tužitelja, oružje Keserű ispunjava uvjete predviđene u dijelu III. točki (a) Priloga I. Direktivi 2021/555 te se stoga ne može kvalificirati „vatrenim oružjem”.

13

Komisija i Francuska Republika osporavaju tu argumentaciju.

14

Na temelju članka 340. drugog stavka UFEU‑a, u području izvanugovorne odgovornosti, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, Unija je dužna naknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti.

15

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, nastanak izvanugovorne odgovornosti Unije uvjetovan je ispunjenjem nekoliko uvjeta, odnosno postojanjem dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila kojemu je predmet dodjela prava pojedincima, postojanjem stvarne štete i postojanjem uzročne veze između povrede obveze autora akta i štete koju su pretrpjele oštećene osobe (vidjeti presudu od 10. rujna 2019., HTTS/Vijeće, C‑123/18 P, EU:C:2019:694, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

16

Ako jedan od uvjeta navedenih u točki 15. ove presude nije ispunjen, tužba se mora u cijelosti odbiti, a da pritom nije potrebno ispitati ostale uvjete izvanugovorne odgovornosti Unije. Usto, sud Unije nije dužan ispitati postojanje tih uvjeta određenim redoslijedom (vidjeti u tom smislu presude od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija, C‑257/98 P, EU:C:1999:402, t. 13. i 63., i od 5. rujna 2019., Europska unija/Guardian Europe i Guardian Europe/Europska unija, C‑447/17 P i C‑479/17 P, EU:C:2019:672, t. 148.).

17

U ovom slučaju valja prije svega ispitati uvjet koji se odnosi na uzročnu vezu između navodno nezakonitog akta i nastale štete.

18

U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se taj uvjet odnosi na postojanje dovoljno izravne uzročno‑posljedične veze između postupanja institucija Unije i štete, a koju mora dokazati tužitelj, tako da postupanje koje se stavlja na teret mora biti odlučujući uzrok štete (vidjeti presudu od 5. rujna 2019., Europska unija/Guardian Europe i Guardian Europe/Europska unija, C‑447/17 P i C‑479/17 P, EU:C:2019:672, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

19

Konkretnije, šteta mora dovoljno izravno proizlaziti iz nezakonitog postupanja, što osobito isključuje štetu koja je samo daleka posljedica tog postupanja (presuda od 5. rujna 2019., Europska unija/Guardian Europe i Guardian Europe/Europska unija, C‑447/17 P i C‑479/17 P, EU:C:2019:672, t. 135. i rješenje od 12. prosinca 2007., Atlantic Container Line i dr./Komisija, T‑113/04, neobjavljeno, EU:T:2007:377, t. 40.).

20

U ovom slučaju tužitelj ističe da je Provedbena direktiva 2019/69 nezakonita zbog toga što povređuje zabranu diskriminacije utvrđenu u članku 10. UFEU‑a i članku 21. Povelje i da mu je zbog nje nastala šteta time što je od 1. siječnja 2023. prodaja oružja Keserű dopuštena samo osobama koje imaju dozvolu za držanje oružja.

21

U tom pogledu valja istaknuti da je cilj Provedbene direktive 2019/69 utvrđivanje tehničkih specifikacija oružja za uzbunjivanje i signalizaciju na temelju Direktive Vijeća 91/477/EEZ od 18. lipnja 1991. o nadzoru nabave i posjedovanja oružja (SL 1991., L 256, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 62., str. 28. i ispravak SL 2020., L 191, str. 4.), koja je stavljena izvan snage Direktivom 2021/555. U skladu s člankom 26. Direktive 2021/555, upućivanja na Direktivu 91/477 smatraju se upućivanjima na Direktivu 2021/555. Tako, s obzirom na to da se šteta koja je navodno nastala tužitelju odnosi na razdoblje između 1. siječnja 2023. i 4. travnja 2029., Direktiva 2021/555 primjenjuje se rationae temporis u ovom slučaju.

22

Stoga valja ispitati može li se oružje s obilježjima oružja Keserű kvalificirati kao „oružje za uzbunjivanje i signalizaciju” u smislu Direktive 2021/555 i je li se stoga Provedbenom direktivom 2019/69, koja je prema mišljenju tužitelja uzrok njegove štete, trebala propisati iznimka za vrstu oružja koje ima obilježja koja su slična onima oružja Keserű.

23

U skladu s člankom 1. stavkom 1. točkom 1. Direktive 2021/555, pojam „vatreno oružje” znači „svako prijenosno cijevno oružje koje ispaljuje, služi za ispaljivanje ili se može prepraviti za ispaljivanje sačme, zrna ili projektila djelovanjem zapaljivog potisnog sredstva, osim ako je isključeno iz ove definicije zbog jednog od razloga navedenih u [dijelu III.] Prilog[a] I.”. Prema toj odredbi, vatreno oružje razvrstano je u dijelu II. Priloga I. Osim toga, „[s]matra se da je neki predmet sposoban za prepravljanje kako bi ispaljivao sačmu, zrno ili projektil djelovanjem zapaljivog potisnog sredstva ako: (a) ima izgled vatrenog oružja; i (b) moguće ga je prepraviti zbog njegove konstrukcije ili materijala od kojeg je izrađen[.]”

24

U skladu s dijelom III. točki (a) Priloga I. Direktivi 2021/555, u definiciju „vatrenog oružja” nisu uključeni predmeti koji odgovaraju toj definiciji ali su izrađeni za uzbunjivanje, signaliziranje, spašavanje života, ubijanje životinja, lov harpunom ili u industrijske ili tehničke svrhe, pod uvjetom da se mogu upotrebljavati samo u navedene svrhe.

25

Pojam „oružje za uzbunjivanje i signalizaciju” definiran je kao takav u članku 1. stavku 1. točki 4. Direktive 2021/555 tako da upućuje na „naprave s ležištem streljiva namijenjene samo za ispaljivanje streljiva bez projektila, neškodljivih nadražujućih tvari, drugih aktivnih tvari ili pirotehničkog streljiva za signalizaciju te koje se ne mogu prepraviti za ispaljivanje sačme, zrna ili projektila djelovanjem zapaljivog potisnog sredstva”.

26

U ovom slučaju iz spisa, kao i iz tužiteljevih podnesaka, proizlazi da je oružje Keserű oružje kojim se mogu ispaljivati gumeni meci iz cilindra, koje je opremljeno kućištem, cijevi ugrađenom u kućište, cilindrom s komorama pričvršćenim na kućište, obaračem pričvršćenim na kućište i čekićem koji se aktivira obaračem, čiji je cilindar namijenjen tomu da se napuni gumenim mecima s prednje strane i streljivom za uzbunjivanje ili plinskim streljivom sa stražnje strane i čija se jedna od komora cilindra nalazi duž osi cijevi revolvera u trenutku ispaljivanja. Kao što to ističe Komisija, a tužitelj tomu nije proturječio, to oružje koristi zapaljivo potisno sredstvo kako bi izbacivalo gumene metke.

27

Iz toga slijedi da je oružje Keserű prijenosno cijevno oružje koje ispaljuje „metke”, u ovom slučaju gumene, djelovanjem zapaljivog potisnog sredstva i da ga stoga treba kvalificirati „vatrenim oružjem” u smislu članka 1. stavka 1. točke 1. Direktive 2021/555.

28

Argumenti koje je istaknuo tužitelj ne dovode u pitanje taj zaključak.

29

Kao prvo, tužiteljev argument prema kojem oružje Keserű može ispaljivati samo gumene metke, a ne „prave” metke, valja odbiti. Naime, pojam „vatreno oružje” obuhvaća svako oružje koje ispaljuje „sačmu, zrno ili projektil” djelovanjem zapaljivog potisnog sredstva. U ovom slučaju, ne može se smatrati da pojam „zrno” u smislu članka 1. stavka 1. točke 1. Direktive 2021/555 ne obuhvaća gumene metke, poput onih koje ispaljuje oružje Keserű.

30

Kao drugo, činjenica da se oružje Keserű ne može prepraviti kako bi ispaljivalo „prave” metke zbog svojega kalupa nije relevantna jer je okolnost da to oružje ispaljuje gumene metke djelovanjem zapaljivog potisnog sredstva dovoljna kako bi ga se kvalificiralo „vatrenim oružjem”, kao što je to naglašeno u točki 29. ove presude.

31

Kao treće, kada je riječ o argumentu koji tužitelj zasniva na tvrdoći gumenih metaka koji se koriste u oružju Keserű i maksimalnom vršnom tlaku u trenutku njihova ispaljivanja, valja utvrditi da ta obilježja, pod pretpostavkom da se utvrde, ne omogućuju zaključak da navedeno oružje nije „vatreno oružje” u smislu članka 1. stavka 1. točke 1. Direktive 2021/555 jer ispunjava sve uvjete propisane tom odredbom, kao što to proizlazi iz točke 29. ove presude, pri čemu nijedna odredba Direktive 2021/555 ne upućuje na to da gumeni metak ne treba smatrati „metkom” u smislu članka 1. stavka 1. točke 1. te direktive zbog njegove tvrdoće ili vršnog tlaka u trenutku njegova ispaljivanja.

32

Kao četvrto, oružje Keserű ne ulazi, protivno onomu što tvrdi tužitelj, ni u kategoriju oružja iz dijela III. točke (a) podtočke (a) Priloga I. Direktivi 2021/555, koje oružje nije uključeno u definiciju „vatrenog oružja”.

33

Naime, oružje Keserű nije namijenjeno za uzbunjivanje ili signalizaciju i stoga ne ispunjava uvjet prema kojem se ono može upotrebljavati samo u navedene svrhe, kao što se to zahtijeva dijelom III. točkom (a) Priloga I. Direktivi 2021/555.

34

U tom pogledu, u skladu s člankom 1. stavkom 1. točkom 4. Direktive 2021/555, „oružje za uzbunjivanje i signalizaciju” su naprave koje su, s jedne strane, namijenjene „samo” za ispaljivanje streljiva bez projektila, neškodljivih nadražujućih tvari, drugih aktivnih tvari ili pirotehničkog streljiva za signalizaciju i, s druge strane, koje se ne mogu prepraviti za ispaljivanje sačme, zrna ili projektila djelovanjem zapaljivog potisnog sredstva.

35

Međutim, nesporno je da oružje Keserű nije namijenjeno „samo” za ispaljivanje streljiva bez projektila, neškodljivih nadražujućih tvari, drugih aktivnih tvari ili pirotehničkog streljiva za signalizaciju zbog toga što je namijenjeno, prema priznanju samog tužitelja, za ispaljivanje gumenih metaka tako da ne ispunjava prvi prethodno navedeni uvjet da bi ga se moglo kvalificirati „oružjem za uzbunjivanje i signalizaciju”.

36

Zbog istog razloga ne može se smatrati da je oružje Keserű namijenjeno za uzbunjivanje ili signalizaciju i da ispunjava uvjet prema kojem se može upotrebljavati samo u navedene svrhe, u smislu dijela III. točke (a) Priloga I. Direktivi 2021/555.

37

Usto, sam tužitelj opisuje svoje oružje kao „plinsko oružje za uzbunjivanje namijenjeno ispaljivanju gumenih metaka”. Tako, čak i pod pretpostavkom da je to oružje namijenjeno uzbunjivanju, ono ipak može ispaljivati i gumene metke, zbog koje svrhe ne može biti kvalificirano samo za uzbunjivanje.

38

Kao peto, za razliku od onoga što tvrdi tužitelj, činjenica da je oružje Keserű izrađeno kao nesmrtonosno oružje nije relevantan kriterij kako bi se odredilo je li riječ o „vatrenom oružju” u smislu Direktive 2021/555.

39

Kao šesto, tužitelj ističe da je presudom br. Kfv.VI.39.008/2011/4 od 24. listopada 2011. Kúria (prije Legfelsőbb Bíróság) (Vrhovni sud, Mađarska) presudio da oružje Keserű nije „vatreno oružje” u smislu članka 1. Direktive 2021/555.

40

U tom pogledu dovoljno je istaknuti da Sud EU‑a ima isključivu nadležnost Suda EU‑a za konačno tumačenje prava Unije (vidjeti u tom smislu mišljenje 2/13 od 18. prosinca 2014., EU:C:2014:2454, t. 246., i mišljenje 1/17 od 30. travnja 2019., EU:C:2019:341, t. 111.), tako da sud Unije ne može biti vezan tumačenjem prava Unije koje je dao nacionalni sud.

41

Osim toga, i u svakom slučaju, valja istaknuti da je presuda Kúrije navedena u točki 39. ove presude iz 2011. i da se njome stoga nije mogao uzeti u obzir razvoj pravnog okvira Unije o nadzoru stjecanja i držanja oružja nakon tog dana.

42

Iz toga slijedi da se oružje Keserű ne može kvalificirati „oružjem za uzbunjivanje i signalizaciju” u smislu Direktive 2021/555 te da slijedom toga ono ne ulazi u područje primjene Provedbene direktive 2019/69.

43

Dakle, Provedbena direktiva 2019/69 nije mogla prouzročiti štetu na koju se poziva tužitelj.

44

Stoga valja zaključiti da nije ispunjen uvjet koji se odnosi na uzročnu vezu između navodno nezakonitog akta i nastale štete.

45

Slijedom toga ne može postojati odgovornost Unije na tom temelju zbog navodne nezakonitosti koju sadržava Provedbena direktiva 2019/69.

46

Tužitelj podredno zahtijeva da mu se naknadi šteta prouzročena donošenjem Provedbene direktive 2019/69, i u slučaju ako je ona zakonita.

47

Iako pritom nije potrebno odlučivati o mogućnosti nastanka odgovornosti Unije za štetu koja je nastala pravnim aktom (vidjeti u tom smislu presude od 25. ožujka 2010., Sviluppo Italia Basilicata/Komisija, C‑414/08 P, EU:C:2010:165, t. 141., i od 18. rujna 2014., Holcim (Rumunjska)/Komisija, T‑317/12, EU:T:2014:782, t. 235.), dovoljno je utvrditi, u svakom slučaju, da takva odgovornost može nastati samo ako su kumulativno ispunjena tri uvjeta, odnosno postojanje navodno nastale štete, uzročna veza između štete i akta koji se institucijama Unije stavlja na teret te neuobičajenost i posebnost te štete (presuda od 15. lipnja 2000., Dorsch Consult/Vijeće i Komisija, C‑237/98 P, EU:C:2000:321, t. 19.).

48

Zbog istih razloga poput onih navedenih u točkama 17. do 43. ove presude, valja utvrditi da tužitelj nije dokazao postojanje uzročne veze između Provedbene direktive 2019/69 i navodno nastale štete.

49

Stoga se odgovornost Unije ne može utvrditi ni na tom temelju.

50

Slijedom toga tužbu valja odbiti u cijelosti.

51

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Komisija nije uspjela u postupku, treba joj se naložiti snošenje troškova sukladno tužiteljevom zahtjevu.

52

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga će Francuska Republika snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo vijeće)

proglašava i presuđuje: