1

Svojom tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a tužitelj, društvo Uniper Global Commodities SE, zahtijeva, prije svega, poništenje odluke A-003‑2022 Odbora za žalbe Agencije Europske unije za suradnju energetskih regulatora (ACER) od 9. prosinca 2022. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), kojom se kao nedopuštena odbacuje žalba koju je podnio protiv ACER‑ove odluke br. 03/2022 od 25. veljače 2022. o izmjeni metodologije određivanja cijene energije uravnoteženja i prekozonskog kapaciteta koji se upotrebljavaju za razmjenu energije uravnoteženja ili za provođenje postupka razmjene odstupanja (u daljnjem tekstu: prvotna odluka), u dijelu u kojem je ACER njome odredio, za razdoblje od 48 mjeseci počevši od 1. srpnja 2022., ograničenje cijene po kojoj su dobavljači energije uravnoteženja, kao što je on sam, mogli razmjenjivati tu energiju na europskim platformama PICASSO i MARI te, podredno, poništenje prvotne odluke.

2

Svojom odlukom br. 01/2020 od 24. siječnja 2020. ACER je na prijedlog operatora prijenosnog sustava (u daljnjem tekstu: OPS‑ovi) donio metodologiju za utvrđivanje cijena energije uravnoteženja i prekozonskog kapaciteta koji se upotrebljavaju za razmjenu energije uravnoteženja ili za provedbu postupka razmjene odstupanja (u daljnjem tekstu: sporna metodologija), kojom se, među ostalim, predviđalo da cijene opskrbe energijom uravnoteženja ne smiju biti više ili niže od tehničkog ograničenja cijene od više ili manje od 99999 eura po megavatsatu (MWh).

3

Europska mreža operatora prijenosnih sustava za električnu energiju (u daljnjem tekstu: ENTSO za električnu energiju) sastavila je 2. lipnja 2021., u ime svih OPS‑ova, prijedlog izmjene sporne metodologije kako bi se postojeće tehničko ograničenje cijene zamijenilo ograničenjem cijene od najmanje 15000 eura/MWh (u daljnjem tekstu: prijedlog OPS‑ova). Tom je prijedlogu priložena napomena s objašnjenjem od 28. svibnja 2021. U okviru ispitivanja tržišta koje je pokrenuo ENTSO za električnu energiju, tužitelj je 20. srpnja 2021. potonjem dostavio negativno mišljenje o tom prijedlogu.

4

Nakon što mu je ENTSO za električnu energiju dostavio prijedlog OPS‑ova na odobrenje, ACER je 13. listopada 2021. na svojoj internetskoj stranici proveo javno savjetovanje i pozvao zainteresirane sudionike na tržištu da podnesu svoje primjedbe na taj prijedlog do 10. studenoga 2021. U tom kontekstu ACER je, među ostalim, postavio pitanje treba li odobriti privremeno ograničenje cijene tijekom stadija pokretanja europskih platformi za razmjenu energije uravnoteženja PICASSO i MARI. Tužitelj je sudjelovao u tom javnom savjetovanju te je 10. studenoga 2021. podnio očitovanja o pitanjima koja je postavio ACER.

5

ACER je od 22. studenoga do 6. prosinca 2021. OPS‑ovima, ENTSO‑u za električnu energiju i regulatornim tijelima država članica (u daljnjem tekstu: NRT‑ovi) na savjetovanje podnio verziju – koju je sam izmijenio – prijedloga OPS‑ova koji im je prethodno dostavio, zajedno s obrazloženjem izmjena.

6

Prvotnom odlukom, donesenom 25. veljače 2022. i objavljenom na njegovoj internetskoj stranici 28. veljače 2022., ACER je odbio prijedlog OPS‑ova jer ne ispunjava uvjete iz članka 30. stavka 2.Uredbe Komisije (EU) 2017/2195 od 23. studenoga 2017. o smjernici za uravnoteženje električne energije (SL 2017., L 312, str. 6.) te je odredio zadržavanje na snazi postojećeg tehničkog ograničenja cijene u iznosu od više ili manje od 99999 eura/MWh. Međutim, ACER je Prilogom I. prvotnoj odluci izmijenio spornu metodologiju time što je odredio privremeno ograničenje cijene u iznosu od više ili manje od 15000 eura/MWh, koje se primjenjuje isključivo na razmjene energije uravnoteženja na europskim platformama PICASSO i MARI, u trajanju od 48 mjeseci počevši od 1. srpnja 2022.

7

Tužitelj je 28. travnja 2022. podnio žalbu protiv prvotne odluke ACER‑ovu Odboru za žalbe (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe).

8

Pobijanom odlukom Odbor za žalbe odbacio je tužiteljevu žalbu protiv prvotne odluke kao nedopuštenu, uz obrazloženje da tužitelj nije imao aktivnu procesnu legitimaciju potrebnu za podnošenje takve žalbe na temelju članka 28. stavka 1. Uredbe (EU) 2019/942 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. lipnja 2019. o osnivanju Agencije Europske unije za suradnju energetskih regulatora (SL 2019., L 158, str. 22.), s obzirom na to da on nije bio adresat prvotne odluke i da se ona ne odnosi osobno na njega.

9

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

10

ACER, u biti, od Općeg suda zahtijeva da:

11

U prilog glavnom zahtjevu za poništenje pobijane odluke tužitelj ističe dva tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na povredi uvjeta primjene članka 28. stavka 1. Uredbe 2019/942 koji se odnosi na osobni utjecaj na tužitelja, a drugi na tumačenju članka 28. stavka 1. Uredbe 2019/942 koje ne osigurava koristan učinak postupka pred Odborom za žalbe ni usklađenost te odredbe s načelom djelotvorne sudske zaštite, kako je navedeno u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i s načelom jednakosti pred zakonom, kako je zajamčeno člankom 20. Povelje, jer je Odbor za žalbe odbio utvrditi da ima aktivnu procesnu legitimaciju protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na njega i ne podrazumijeva provedbene mjere.

12

ACER zahtijeva da se glavni zahtjev odbije kao neosnovan.

13

Valja započeti ispitivanjem drugog tužbenog razloga.

14

Tužitelj smatra da je u pobijanoj odluci Odbor za žalbe povrijedio članak 263. četvrti stavak UFEU‑a time što je smatrao da on nema aktivnu procesnu legitimaciju potrebnu za podnošenje žalbe pred njim, iako je prvotna odluka bila regulatorni akt koji se izravno odnosi na njega i nije podrazumijevao provedbene mjere.

15

Tužitelj tvrdi da je Odbor za žalbe u pobijanoj odluci pravilno utvrdio, s obzirom na sudsku praksu, da je prvotna odluka regulatorni akt koji se izravno odnosi na njega i ne podrazumijeva provedbene mjere te koji se stoga može pobijati pred sudom Europske unije u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. To ACER ne osporava ni u okviru ove tužbe.

16

Međutim, tužitelj smatra da je Odbor za žalbe u pobijanoj odluci pogrešno smatrao da on nema aktivnu procesnu legitimaciju za podnošenje žalbe pred njim protiv prvotne odluke, s obzirom na tekst članka 28. stavka 1. Uredbe 2019/942. Međutim, bilo bi moguće i nužno tumačiti i primijeniti navedenu odredbu na način da mu ona daje aktivnu procesnu legitimaciju protiv navedene odluke kao regulatornog akta koji se na njega izravno odnosi, a ne podrazumijeva provedbene mjere i koji se stoga može pobijati pred sudom Unije u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. Naime, svako drugo tumačenje članka 28. stavka 1. Uredbe 2019/942 ugrozilo bi koristan učinak postupka pred Odborom za žalbe i ne bi omogućilo osiguranje usklađenosti te odredbe s načelom djelotvorne sudske zaštite, kako je navedeno u članku 47. Povelje, i načelom jednakosti pred zakonom, kako je zajamčeno člankom 20. Povelje.

17

S jedne strane, koristan učinak postupka pred Odborom za žalbe, zamišljenog kao pojednostavljeni mehanizam potpunog upravnog unutarnjeg nadzora, u interesu dobre uprave i oslobođenja sudova Unije, ovisi o njegovoj dostupnosti za brojne zainteresirane stranke koje su stvarno oštećene odlukama o regulaciji tržišta koje je donio ACER, kao što je privremeno ograničenje cijene određeno prvotnom odlukom. Međutim, prema sudskoj praksi, odredbe prava Unije treba tumačiti na način da se očuva njihov koristan učinak. U ovom slučaju, usko tumačenje prava na žalbu pred Odborom za žalbe imalo bi za praktičnu posljedicu oslobađanje ACER‑a od bilo kakvog unutarnjeg nadzora pri izvršavanju ključnih i sve brojnijih i bitnijih zadaća regulacije tržišta koje su mu povjerene. Ako bi fizičke ili pravne osobe mogle izravno pokrenuti postupak protiv ACER‑ovih odluka pred Općim sudom, kada su one regulatorni akti koji ne podrazumijevaju provedbene mjere i koji se na njih izravno odnose, to bi ugrozilo koristan učinak pojednostavnjenog mehanizma potpunog upravnog unutarnjeg nadzora predviđenog u članku 28. stavku 1. Uredbe 2019/942, riskirajući da dovede do sukoba paralelnih pravnih lijekova pred različitim tijelima (odnosno pred Odborom za žalbe i Općim sudom) s različitim razinama nadzora (odnosno punim nadzorom i ograničenim nadzorom).

18

S druge strane, samo bi dopuštanje podnošenja žalbe Odboru za žalbe omogućilo da se izbjegne nedostatak djelotvorne sudske zaštite, što je protivno primarnom pravu Unije i što se upravo nastoji spriječiti Ugovorom iz Lisabona. Prema tužiteljevu mišljenju, iako je, s obzirom na uvodnu izjavu 34. Uredbe 2019/942 i na sudsku praksu, iscrpljivanje žalbenog postupka iz članka 28. stavka 1. te uredbe nužan preduvjet za podnošenje tužbe pred sudom Unije, činjenica da fizičkim ili pravnim osobama tom odredbom nije dana mogućnost da pred Odborom za žalbe podnesu žalbu protiv ACER‑ovih regulatornih akata koji ne podrazumijevaju provedbene mjere i koji se na njih odnose izravno, ali ne i osobno, lišava te osobe njihova prava na podnošenje tužbe Općem sudu na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

19

Međutim, prema pravnoj teoriji i sudskoj praksi, posebna pravila o internim pravnim sredstvima tijela, ureda ili agencija Unije uspostavljena na temelju članka 263. petog stavka UFEU‑a ne mogu dovesti u pitanje sudsku nadležnost Općeg suda. Takvim bi se pravilima, naime, povrijedilo načelo djelotvorne sudske zaštite, kako je navedeno u članku 47. Povelje, kojim se, prema sudskoj praksi, zahtijeva djelotvorna sudska zaštita od svih akata institucija, tijela, ureda i agencija Unije. Osim toga, ako bi se smatralo da fizičke ili pravne osobe moraju izravno pokrenuti postupak protiv ACER‑ovih odluka pred Općim sudom kada osporavaju regulatorne akte koji ne podrazumijevaju provedbene mjere i koji se na njih izravno odnose, u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, to ne bi bilo u skladu s voljom zakonodavca Unije da prednost da mehanizmu žalbe „žalbenom tijelu” u okviru agencija Unije kako bi se omogućio puni nadzor nad njihovim tehnički ili znanstveno složenim ocjenama, s obzirom na to da je, prema sudskoj praksi, nadzor koji potom provodi sud Unije ograničenog karaktera.

20

To nije u skladu ni s načelom jednakosti pred zakonom, kako je zajamčeno člankom 20. Povelje i primijenjeno u sudskoj praksi, s obzirom na to da se prema fizičkim ili pravnim osobama na koje najnepovoljnije utječu ACER‑ove odluke, bez objektivnog opravdanja, postupa nepovoljnije nego prema drugim osobama u pogledu njihove aktivne procesne legitimacije, kao što su to u ovom slučaju dobavljači energije uravnoteženja u odnosu na OPS‑ove. Uzimajući u obzir ograničen broj ACER‑ovih pojedinačnih odluka koje imaju regulatorni doseg, kao i mogućnost da se zajedno razmotre ili međusobno povežu različite paralelne žalbe, Odbor za žalbe nije stvarno izložen prijetnji preopterećenja i može ispuniti zadaću koju mu je povjerio zakonodavac, a to je oslobađanje sudova Unije i osiguravanje punog nadzora nad ACER‑ovim odlukama.

21

Prema tužiteljevu mišljenju, Odbor za žalbe u pobijanoj odluci nije trebao odlučiti samo na temelju teksta članka 28. stavka 1. Uredbe 2019/942. Naime, iz sudske prakse proizlazi da se tekst odredbe sekundarnog prava može i mora široko tumačiti, čak i izvan njezina teksta, ako, kao u ovom slučaju, njezina usklađenost s primarnim pravom to nalaže. Međutim, tumačenje aktivne procesne legitimacije fizičkih ili pravnih osoba u okviru članka 28. stavka 1. Uredbe 2019/942 na način uži nego u okviru članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, kako proizlazi iz Ugovora iz Lisabona, protivno je primarnom pravu.

22

ACER odbija tužiteljeve argumente i traži da Opći sud odbije drugi tužbeni razlog.

23

Uvodno valja podsjetiti na to da je sud Unije već priznao da može biti dovoljno iznošenje tužbenih razloga prema njihovoj biti, a ne prema njihovoj pravnoj kvalifikaciji, pod uvjetom da ti tužbeni razlozi dovoljno jasno proizlaze iz tužbe (vidjeti presude od 23. rujna 2004., Italija/Komisija, C‑297/02, neobjavljena, EU:C:2004:550, t. 57. i navedenu sudsku praksu i od 24. rujna 2015., Italija i Španjolska/Komisija, T‑124/13 i T‑191/13, EU:T:2015:690, t. 33. i navedenu sudsku praksu; presuda od 19. siječnja 2017., Komisija/Frieberger i Vallin, T‑232/16 P, neobjavljena, EU:T:2017:15, t. 33.).

24

Usto, na temelju sudske prakse može se zaključiti da je prigovor nezakonitosti istaknut implicitno jer iz tužbe relativno jasno proizlazi da tužitelj zapravo iznosi takav prigovor (vidjeti u tom smislu presude od 6. lipnja 1996., Baiwir/Komisija, T‑262/94, EU:T:1996:75, t. 37.; od27. studenoga 2018., Mouvement pour une Europe des nations et des libertés/Parlament, T‑829/16, EU:T:2018:840, t. 66. i od 21. prosinca 2022., Falke/Komisija, T‑306/21, EU:T:2022:834, t. 30.).

25

Međutim, iz sadržaja drugog tužbenog razloga, kako je naveden u točkama 138. do 151. i točki 159. tužbe kao i u točkama 56. do 60. replike, proizlazi da tužitelj, u biti, tvrdi da je Odbor za žalbe, kako bi se uskladio s načelom djelotvorne sudske zaštite i člankom 47. Povelje, kako je proveden člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, kojim mu se dodjeljuje aktivna procesna legitimacija pred sudom Unije za poništenje svakog akta koji, poput prvotne odluke, jest regulatorni akt koji se na njega izravno odnosi i ne podrazumijeva provedbene mjere, kao i s načelom jednakosti pred zakonom iz članka 20. Povelje, trebao u pobijanoj odluci tumačiti članak 28. stavak 1. Uredbe 2019/942 na način da mu omogućava podnošenje žalbe tom odboru protiv navedene odluke.

26

Razmatranja navedena u točki 25. ove presude treba shvatiti na način da u biti obuhvaćaju dvostruki prigovor, koji se temelji ili na tome da Odbor za žalbe u pobijanoj odluci tumači članak 28. stavak 1. Uredbe 2019/942 suprotno načelu djelotvorne sudske zaštite i članku 47. Povelje, kako je proveden člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, u verziji koja proizlazi iz Ugovora iz Lisabona, kao i načelu jednakosti pred zakonom iz članka 20. Povelje (prvi prigovor), ili na implicitnom prigovoru nezakonitosti članka 28. stavka 1. Uredbe 2019/942 zbog neusklađenosti s tim načelima i člancima Povelje (drugi prigovor).

27

U odgovoru na mjeru upravljanja postupkom donesenu na temelju članaka 89. i 90. Poslovnika Općeg suda tužitelj je potvrdio da tužba implicitno sadržava takav prigovor nezakonitosti članka 28. stavka 1. Uredbe 2019/942.

28

U dijelu u kojem je ACER u odgovoru na jednu drugu mjeru upravljanja postupkom prigovorio da je prigovor nezakonitosti članka 28. stavka 1. Uredbe 2019/942 nepravodobno istaknut, tek u tužiteljevu odgovoru na mjeru upravljanja postupkom koju mu je uputio Opći sud, te da je, stoga i u skladu sa sudskom praksom proizašlom iz točke 23. presude od 15. svibnja 2008., Španjolska/Vijeće (C‑442/04, EU:C:2008:276), točaka 38. i 39. presude od 26. lipnja 2008., Alferink i dr./Komisija (T‑94/98, EU:T:2008:226) i točaka 64. do 66. presude od 24. rujna 2008., Reliance Industries/Vijeće i Komisija (T‑45/06, EU:T:2008:398), trebao biti odbačen kao nedopušten, važno je istaknuti da dva prigovora navedena u točki 26. ove presude dovoljno jasno proizlaze iz točaka 138. do 151. tužbe. Stoga valja odbiti ACER‑ov prigovor i meritorno ispitati ta dva prigovora.

29

Uvodno valja primijetiti da, kao što to priznaju stranke u svojim pismenima i Odbor za žalbe u točkama 42. i 52. pobijane odluke, prvotna odluka, iako je donesena u obliku pojedinačne odluke upućene OPS‑ovima regije koja obuhvaća Belgiju, Češku Republiku, Njemačku, Francusku, Hrvatsku, Luksemburg, Mađarsku, Nizozemsku, Austriju, Poljsku, Rumunjsku, Sloveniju i Slovačku (u daljnjem tekstu: regija CORE), predstavlja regulatorni akt koji se izravno odnosi na tužitelja i ne podrazumijeva provedbene mjere, u smislu trećeg slučaja iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, u verziji koja proizlazi iz Ugovora iz Lisabona, tako da tužitelj u pogledu te odluke spada u kategoriju fizičkih ili pravnih osoba na koje se odnosi treći slučaj iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

30

S obzirom na navedeno, valja provjeriti je li, kao što to tužitelj tvrdi u okviru prvog prigovora, Odbor za žalbe trebao u pobijanoj odluci tumačiti članak 28. stavak 1. Uredbe 2019/942 na način da mu dodjeljuje aktivnu procesnu legitimaciju za pokretanje postupka pred tim odborom protiv prvotne odluke, kako bi se osigurala usklađenost te odredbe s načelom djelotvorne sudske zaštite i člankom 47. Povelje, kako je proveden člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, u verziji koja proizlazi iz Ugovora iz Lisabona, kao i s načelom jednakosti pred zakonom utvrđenim u članku 20. Povelje.

31

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, tumačenje odredbe prava Unije ne može imati za posljedicu oduzimanje svakog korisnog učinka jasnom i preciznom tekstu te odredbe. Stoga, ako smisao takve odredbe nedvosmisleno proizlazi iz samog njezina teksta, sud Unije ne može odstupiti od tog tumačenja (vidjeti presudu od 23. studenoga 2023., Ministarstvo financija, C‑682/22, EU:C:2023:920, t. 31. i navedenu sudsku praksu). U skladu s ustaljenom sudskom praksom, pri tumačenju odredbe prava Unije – ako njezin doseg nije izrijekom određen u njezinu tekstu – treba uzeti u obzir njezin kontekst i ciljeve propisa kojeg je ona dio (vidjeti presudu od 21. siječnja 2021., Whiteland Import Export, C‑308/19, EU:C:2021:47, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

32

U skladu s člankom 28. stavkom 1. Uredbe br. 2019/942, koji se odnosi na „[o]dluke protiv kojih se može podnijeti žalba”, „[s]vaka fizička ili pravna osoba, uključujući [NRT‑ove], može se […] žaliti na odluku [ACER‑a] iz članka 2. točke (d) [te uredbe] koja je upućena toj osobi, ili na odluku koja je se izravno i osobno tiče, iako je upućena drugoj osobi”.

33

U ovom je slučaju nesporno da je prvotna odluka kojom je ACER odlučio o izmjenama sporne metodologije koje su OPS‑ovi iz regije CORE predložili u skladu s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Uredbe 2019/942, ACER‑ova odluka kako je navedena u članku 2. točki (d) te uredbe.

34

Iz jasnog i preciznog teksta članka 28. stavka 1. Uredbe 2019/942 proizlazi da tužitelj, kao pravna osoba koja nije adresat prvotne odluke, koja je – u skladu s njezinim člankom 2. – upućena OPS‑ovima regije CORE, može podnijeti tužbu protiv navedene odluke samo ako se ona na njega odnosi ne samo izravno nego također i osobno.

35

Iako je točno da uvjet osobnog utjecaja iz članka 28. stavka 1. Uredbe 2019/942 treba tumačiti s obzirom na opća načela prava Unije, kako su zajamčena Poveljom, takvo tumačenje ne može dovesti do odbacivanja navedenog uvjeta, koji je izričito predviđen tekstom, a da se pritom ne dođe do tumačenja contra legem.

36

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, široko tumačenje moguće samo ako je u skladu s tekstom odredbe o kojoj je riječ, i da čak ni načelo tumačenja u skladu s višim pravnim pravilom obvezujuće snage ne može služiti kao temelj tumačenja contra legem (vidjeti rješenje od 15. prosinca 2023., Stan/Ured europskog javnog tužitelja,T‑103/23, EU:T:2023:871, t. 30. i navedenu sudsku praksu; vidjeti po analogiji i presude od 19. rujna 2019., Rajonna prokuratura Lom, C‑467/18, EU:C:2019:765, t. 61. i od 5. listopada 2020., Brown/Komisija, T‑18/19, EU:T:2020:465, t. 111.).

37

Prema tome, valja utvrditi da je u pobijanoj odluci Odbor za žalbe osnovano odbio tumačiti članak 28. stavak 1. Uredbe 2019/942 na način da se njime tužitelju, kao pravnoj osobi u smislu te odredbe, dopušta da protiv prvotne odluke podnese žalbu pred njim, a da pritom ne mora dokazati da se navedena odluka na njega odnosila ne samo izravno, nego i osobno.

38

Stoga prvi prigovor treba odbiti kao neosnovan.

39

Valja nastaviti s ispitivanjem merituma drugog prigovora, koji odgovara implicitnom prigovoru nezakonitosti navedenom u točki 26. ove presude.

40

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu s općim načelom tumačenja, akt Unije treba tumačiti u najvećoj mogućoj mjeri tako da se ne dovede u pitanje njegova valjanost (presude od 4. listopada 2001., Italija/Komisija, C‑403/99, EU:C:2001:507, t. 37. i od 19. studenoga 2009., Sturgeon i dr., C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 47.). Isto tako, ako se odredba prava Unije može tumačiti na više načina, prednost valja dati onom tumačenju koje može očuvati njezin koristan učinak (presuda od 19. studenoga 2009., Sturgeon i dr., C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 47.; vidjeti također u tom smislu presudu od 22. rujna 1988., Land de Sarre i dr., 187/87, EU:C:1988:439, t. 19. i navedenu sudsku praksu).

41

U ovom slučaju valja istaknuti da su ACER, podredno, kao i Europski parlament, Vijeće Europske unije i Europska komisija, kao glavno, u svojim odgovorima na mjere upravljanja postupkom koje im je Opći sud uputio, u biti istaknuli da članak 28. stavak 1. Uredbe 2019/942 nije protivan načelu djelotvorne sudske zaštite ni članku 47. Povelje, kako je proveden člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, kao ni načelu jednakosti pred zakonom utvrđenom u članku 20. Povelje, jer ne sprečava to da, u slučajevima kao što su oni iz ovog predmeta, fizičke ili pravne osobe koje nisu adresati ACER‑ova općeg akta koji ne podrazumijeva provedbene mjere i na koje se taj akt izravno, ali ne i osobno, odnosi, odnosno kategorija fizičkih ili pravnih osoba na koje se odnosi treći slučaj iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, u verziji koja proizlazi iz Ugovora iz Lisabona, izravno podnesu tužbu za poništenje navedenog akta pred Općim sudom.

42

Budući da je prvotna odluka u odnosu na njega regulatorni akt koji se na njega izravno odnosi i ne podrazumijeva provedbene mjere, u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, u verziji koja proizlazi iz Ugovora iz Lisabona (vidjeti točku 29. ove presude), tužitelj pripada kategoriji fizičkih ili pravnih osoba na koje se odnosi treći slučaj iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, koja, kao i druge dvije kategorije fizičkih ili pravnih osoba na koje se odnose prvi i drugi slučaj iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, odnosno fizičke ili pravne osobe kojima je akt upućen ili one na koje se akt izravno i osobno odnosi, može protiv njega podnijeti tužbu pred sudom Unije, pod uvjetima predviđenima u članku 263. prvom i drugom stavku UFEU‑a.

43

Međutim, članak 263. peti stavak UFEU‑a određuje da se aktima o osnivanju tijela, ureda i agencija Unije mogu utvrditi posebni uvjeti i aranžmani u vezi s postupcima koje su fizičke ili pravne osobe pokrenule protiv tih tijela, ureda ili agencija i koji prema njima imaju pravni učinak.

44

Na Komisijin prijedlog zakonodavac Unije predvidio je u člancima 28. i 29. Uredbe 2019/942, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 34., da fizičke ili pravne osobe koje su adresati ACER‑ovih akata ili na koje se ti akti izravno i osobno odnose moraju, radi ekonomičnosti postupka, imati pravo žalbe Odboru za žalbe.

45

U tom kontekstu i kao što to proizlazi iz njihovih odgovora na mjere upravljanja postupkom koje im je Opći sud uputio, Parlament, Vijeće i Komisija smatrali su da nije potrebno uključiti među fizičke ili pravne osobe koje na temelju članka 28. stavka 1. Uredbe 2019/942 mogu podnijeti žalbu protiv ACER‑ove odluke iz članka 2. točke (d) navedene uredbe, fizičke ili pravne osobe iz kategorije na koju se odnosi treći slučaj iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, u verziji koja proizlazi iz Ugovora iz Lisabona, s obzirom na to da ACER u pravilu donosi „pojedinačne odluke” na temelju članka 2. točke (d) te uredbe, za koje je dostupno pravno sredstvo pred Odborom za žalbe. Ako bi ACER, kao u ovom slučaju (vidjeti točku 29. ove presude), donio regulatorni akt, tada bi bilo izravno dostupno pravno sredstvo predviđeno u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a.

46

U dijelu u kojem tužitelj u tom pogledu tvrdi da na temelju članka 29.Uredbe 2019/942 nije mogao izravno Općem sudu podnijeti tužbu za poništenje prvotne odluke na temelju trećeg slučaja iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, valja primijetiti da je točno da se člankom 29. Uredbe 2019/942 određuje da se „[t]užbe za poništenje odluka koje je ACER donio u skladu s [navedenom] Uredbom […] mogu podnijeti Sudu [Europske unije] tek nakon što su iscrpljene sve mogućnosti [prethodnog] žalbenog postupka iz članka 28. [te uredbe]” i da ta odredba nalaže neprivilegiranim tužiteljima da pred Općim sudom zahtijevaju poništenje odluka Odbora za žalbe (vidjeti, u tom smislu, presudu od 16. ožujka 2022., MEKH i FGSZ/ACER, T‑684/19 i T‑704/19, EU:T:2022:138, t. 35. do 42.).

47

Međutim, valja istaknuti da presudu od 16. ožujka 2022., MEKH i FGSZ/ACER (T‑684/19 i T‑704/19, EU:T:2022:138), treba tumačiti s obzirom na njezin kontekst i, osobito, s obzirom na činjenicu da su tužitelji u tom predmetu nesporno imali aktivnu procesnu legitimaciju pred Odborom za žalbe, ali pred Općim sudom nisu imali pravo osporavati zakonitost ACER‑ovih prvotnih odluka s obzirom na članke 28. i 29. Uredbe 2019/942.

48

U tom pogledu, budući da zbog razloga izloženih u točki 45. ove presude zakonodavac Unije nije podvrgnuo kategoriju fizičkih ili pravnih osoba kojoj tužitelj pripada prethodnom žalbenom postupku iz članka 28. Uredbe 2019/942, iscrpljenje navedenog postupka koje se zahtijeva člankom 29. te uredbe ne može se tumačiti na način da se primjenjuje na tu kategoriju. Iz toga slijedi da fizičke ili pravne osobe obuhvaćene kategorijom na koju se odnosi treći slučaj iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, u verziji koja proizlazi iz Ugovora iz Lisabona, nisu obuhvaćene područjem primjene obveznog prethodnog žalbenog postupka uvedenog člancima 28. i 29. Uredbe 2019/942 i te osobe moraju, za razliku od onih obuhvaćenih drugim dvjema kategorijama iz članka 28. stavka 1. te uredbe, izravno podnijeti tužbe protiv ACER‑ovih predmetnih akata Općem sudu, u skladu s trećim slučajem iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, u verziji koja proizlazi iz Ugovora iz Lisabona.

49

Naime, kao što to tvrde Parlament, Vijeće i Komisija u svojim odgovorima na mjere upravljanja postupkom, Uredba 2019/942 ne može se tumačiti na način da je zakonodavac Unije želio podvrgnuti nadzoru Odbora za žalbe sve akte koje je donio ACER, s obzirom na to da je materijalno područje primjene članka 28. navedene uredbe ograničeno na pojedinačne odluke iz članka 2. točke (d) te uredbe. Osim toga, zakonodavac Unije također je slijedio taj „hibridni” pristup pri osnivanju žalbenih tijela više drugih agencija, kao što to proizlazi iz uredbi o osnivanju žalbenih tijela Europske agencije za kemikalije (ECHA), Europskog nadzornog tijela za bankarstvo (EBA), Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB), Agencije Europske unije za sigurnost zračnog prometa (EASA), Europskog nadzornog tijela za vrijednosne papire i tržišta kapitala (ESMA) i Europskog nadzornog tijela za osiguranje i strukovno mirovinsko osiguranje (EIOPA). U tom pogledu valja primijetiti da su u svojim odgovorima na mjere upravljanja postupkom Parlament, Vijeće i Komisija naglasili da nepostojanje izričitog upućivanja u Uredbi 2019/942 na mogućnost izravnog pokretanja postupka pred sudom Unije u slučajevima u kojima nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost iz članka 28. te uredbe nije važno jer bi takvo upućivanje bilo isključivo deklaratorno, s obzirom na to da članak 263. UFEU‑a ne treba prenijeti u sekundarno pravo Unije kako bi se mogao primijeniti.

50

Osim toga, tumačenje predloženo u točki 48. ove presude nije u suprotnosti s točkom 57. presude od 9. ožujka 2023., ACER/Aquind (C‑46/21 P, EU:C:2023:182), u kojoj je Sud presudio da „žalbena tijela [agencija Unije] čine primjeren način za zaštitu prava dotičnih stranaka”, s obzirom na to da takvo utvrđenje ne znači da je nadzor koji provodi ACER‑ov Odbor za žalbe jedino prikladno sredstvo za zaštitu, u odnosu na ACER‑ove odluke, prava fizičkih ili pravnih osoba koje ne mogu pokrenuti postupak pred tim odborom na temelju članka 28. Uredbe 2019/942.

51

To tumačenje ne proturječi ni uvodnoj izjavi 34. Uredbe 2019/942, u kojoj se navodi da „[a]ko ACER ima ovlasti odlučivanja, zainteresirane strane trebale bi, radi ekonomičnosti postupka, imati pravo žalbe Odboru za žalbe”. Naime, tu uvodnu izjavu treba tumačiti zajedno s tekstom članaka 28. i 29. Uredbe 2019/942 i sudskom praksom navedenom u točki 50. ove presude, iz čega proizlazi da Odbor za žalbe predstavlja prikladno sredstvo za zaštitu prava stranaka na koje se odnose ACER‑ovi akti ako ispunjavaju uvjete dopuštenosti navedene u toj uredbi. Međutim, ni uvodna izjava 34. Uredbe 2019/942, ni prethodno navedena sudska praksa ne mogu se tumačiti na način da izravno pokretanje postupka pred sudom Unije na temelju članka 263. UFEU‑a od strane fizičkih ili pravnih osoba kojima nije dopušteno pokrenuti postupak pred Odborom za žalbe na temelju članka 28. navedene uredbe nije prikladno sredstvo za nadzor zakonitosti ACER‑ovih akata u prvom stupnju.

52

Čak i ako se, kao što to tvrde ACER, Parlament, Vijeće i Komisija u svojim odgovorima na usmena pitanja Općeg suda na raspravi ili na mjere upravljanja postupkom koje im je uputio Opći sud, člankom 263. petim stavkom UFEU‑a zakonodavcu Unije dodjeljuje diskrecijska ovlast za odlučivanje o posebnim uvjetima i aranžmanima koji se utvrđuju u vezi s postupcima koje fizičke ili pravne osobe pokreću protiv akata tijela, ureda ili agencije Unije koji u odnosu na njih proizvode pravne učinke, takva se ovlast može izvršavati samo u skladu s primarnim pravom i, osobito, općim načelima prava Unije.

53

Stoga valja ispitati, kao prvo, je li, kao što to tvrdi tužitelj, različito postupanje uspostavljeno člankom 28. stavkom 1. Uredbe 2019/942 između kategorije fizičkih ili pravnih osoba na koje se odnosi treći slučaj iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, u verziji koja proizlazi iz Ugovora iz Lisabona, i drugih kategorija fizičkih ili pravnih osoba na koje se odnose prvi i drugi slučaj iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a u pogledu mogućnosti pokretanja postupka pred Odborom za žalbe, u skladu s načelom jednakosti pred zakonom utvrđenim u članku 20. Povelje.

54

U tom pogledu treba podsjetiti na to da je prema ustaljenoj sudskoj praksi jednakost pred zakonom iz članka 20. Povelje opće načelo prava Unije koje zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti presudu od 2. rujna 2021., État belge (Pravo boravka u slučaju nasilja u obitelji), C‑930/19, EU:C:2021:657, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

55

Zahtjev koji se odnosi na usporedivost situacija, radi određivanja postojanja povrede načela jednakog postupanja, treba ocijeniti na temelju svih elemenata koji ih obilježavaju i osobito vodeći računa o predmetu akta koji uspostavlja razliku o kojoj je riječ i cilju koji se njime nastoji postići, pri čemu u tu svrhu treba uzeti u obzir načela i ciljeve područja kojem taj akt pripada. Ukoliko položaji nisu usporedivi, razlika u postupanju u situacijama o kojima je riječ ne predstavlja povredu prava na jednakost pred zakonom koje je sadržano u članku 20. Povelje (vidjeti presudu od 2. rujna 2021., État belge (Pravo boravka u slučaju nasilja u obitelji), C‑930/19, EU:C:2021:657, t. 58. i navedenu sudsku praksu).

56

U ovom slučaju valja ocijeniti je li, s obzirom na predmet i svrhu ACER‑ova internog sustava pravne zaštite uspostavljenog člancima 28. i 29. Uredbe 2019/942, položaj fizičke ili pravne osobe obuhvaćene kategorijom na koju se odnosi treći slučaj iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, u verziji koja proizlazi iz Ugovora iz Lisabona, koja želi podnijeti tužbu za poništenje ACER‑ove odluke na temelju te uredbe, usporediv s položajem fizičke ili pravne osobe obuhvaćene drugim kategorijama na koje se odnose prvi i drugi slučaj iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, koja također želi podnijeti takvu tužbu

57

Uvodno valja podsjetiti na to da, kao što je to sud Unije već imao priliku potvrditi, s obzirom na to da je zakonodavac Unije namjeravao Odboru za žalbe dati potrebnu stručnost kako bi mogao sam provesti ocjene o složenim činjeničnim elementima tehničke i ekonomske prirode povezanima s energijom, potonji nije ovlašten provoditi samo ograničeni nadzor nad ACER‑ovim odlukama. Naprotiv, na temelju stručnosti svojih članova u području znanosti navedeni odbor mora ispitati mogu li argumenti koje je iznio tužitelj dokazati da razmatranja na kojima se temelji ACER‑ova odluka sadržavaju pogreške (vidjeti u tom smislu presude od 9. ožujka 2023., ACER/Aquind, C‑46/21 P, EU:C:2023:182, t. 53. do 72. i od 18. studenoga 2020., Aquind/ACER, T‑735/18, EU:T:2020:542, t. 45. do 71.).

58

U tom okviru, sud Unije je pojasnio da je osnivanje Odbora za žalbe dio općeg pristupa koji je primijenio zakonodavac Unije, kojim se agencijama Unije nastoje dati žalbena tijela u slučajevima u kojima im je povjerena ovlast donošenja odluka o složenim tehničkim ili znanstvenim pitanjima koja mogu izravno utjecati na pravni položaj predmetnih stranaka. Ta žalbena tijela čine primjeren način za zaštitu prava dotičnih stranaka u kontekstu u kojem, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, kad tijela Unije imaju široku diskrecijsku ovlast, osobito u procjeni vrlo složenih znanstvenih i tehničkih činjenica kako bi utvrdila prirodu i doseg mjera koje usvajaju, nadzor suda Unije treba ograničiti na provjeru toga sadržava li izvršavanje takvih ovlasti neku očitu pogrešku ili zloporabu ovlasti ili toga jesu li ta tijela očito prekoračila granice svojih diskrecijskih ovlasti (presuda od 9. ožujka 2023., ACER/Aquind, C‑46/21 P, EU:C:2023:182, t. 56. i 57.; vidjeti također presudu od 7. ožujka 2013., Bilbaína de Alquitranes i dr./ECHA, T‑93/10, EU:T:2013:106, t. 76. i navedenu sudsku praksu).

59

Stoga valja utvrditi da članak 28. stavak 1. Uredbe 2019/942 uspostavlja razliku u postupanju time što fizičkim ili pravnim osobama koje, poput tužitelja, spadaju u kategoriju na koju se odnosi treći slučaj iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, u verziji koja proizlazi iz Ugovora iz Lisabona, ne omogućuje pokretanje postupka pred Odborom za žalbe, s obzirom na to da se te osobe mogu koristiti samo ograničenim nadzorom nad ACER‑ovim odlukama koji Opći sud provodi u pogledu složenih znanstvenih, tehničkih i ekonomskih ocjena povezanih s energijom, dok se fizičke ili pravne osobe koje spadaju u kategorije na koje se odnose prvi i drugi slučaj iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a mogu koristiti takvim potpunim nadzorom koji Odbor za žalbe provodi u pogledu navedenih znanstvenih, tehničkih ili gospodarskih ocjena.

60

Kao što su to ACER, Parlament, Vijeće i Komisija u biti istaknuli u svojim odgovorima na mjere upravljanja postupkom koje im je Opći sud uputio, ta razlika u postupanju u pogledu pristupa cjelovitom nadzoru koji provodi Odbor za žalbe ipak je opravdana zbog više ili manje intenzivne veze koju različite kategorije dotičnih fizičkih ili pravnih osoba održavaju s ACER‑ovim odlukama. Naime, dok su fizičke ili pravne osobe iz kategorija na koje se odnose prvi i drugi slučaj iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, u verziji koja proizlazi iz Ugovora iz Lisabona, navedenim odlukama pojedinačno izdvojene, zato što su njihovi adresati ili zato što te odluke na njih utječu na analogni način kao i na adresate, zbog određenih osobina koje su im svojstvene ili zbog činjenične situacije koja ih razlikuje od bilo koje druge osobe (presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija,25/62, EU:C:1963:17, str. 223. i od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 93.), to nije slučaj s fizičkim ili pravnim osobama iz kategorije na koju se odnosi treći slučaj iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

61

Stoga je to različito postupanje, koje se temelji na objektivnim kriterijima utvrđenima u članku 28. Uredbe 2019/942, opravdano jer je u vezi s pravno dopuštenim ciljem kojem teži predmetno zakonodavstvo te je proporcionalno cilju koji se želi postići predmetnim postupanjem (vidjeti u tom smislu presude od 5. srpnja 1977., Bela‑Mühle Bergmann, 114/76, EU:C:1977:116, t. 7. i od 16. prosinca 2008., Arcelor Atlantique et Lorraine i dr., C‑127/07, EU:C:2008:728, t. 47.).

62

Naime, upotreba objektivnih kriterija koje je zakonodavac Unije utvrdio u članku 28. Uredbe 2019/942 povezana je s ciljem koji se nastoji postići tom odredbom, a koji se sastoji od uspostave sustava pravnih lijekova u upravnim postupcima koji se odnose na točno određene kategorije ACER‑ovih akata i fizičkih ili pravnih osoba koje su intenzivno povezane s njima.

63

Uzimajući u obzir manje intenzivnu vezu koju imaju s ACER‑ovim „pojedinačnim odlukama” u odnosu na fizičke ili pravne osobe obuhvaćene kategorijama na koje se odnose prvi i drugi slučaj iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, u verziji koja proizlazi iz Ugovora iz Lisabona, opravdano je i prikladno da fizičke ili pravne osobe koje, poput tužitelja, spadaju u kategoriju na koju se odnosi treća situacija iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a raspolažu samo mogućnošću ishođenja ograničenog nadzora nad navedenim odlukama pred Općim sudom, pri čemu valja pojasniti da, za razliku od onih koje pripadaju drugim dvjema kategorijama, navedene osobe ne podliježu ni obvezi, propisanoj člankom 29. Uredbe 2019/942, iscrpljivanja postupka prethodnog pravnog lijeka iz članka 28. te uredbe (vidjeti točku 47. ove presude) ni postupku prethodnog dopuštanja žalbi predviđenom člankom 58.a Statuta Suda Europske unije.

64

Osim toga, prema sudskoj praksi, kako bi se zakonodavcu Unije moglo prigovoriti da je povrijedio načelo jednakog postupanja, potrebno je da je on različito postupao u usporedivim situacijama i time određene osobe stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na druge (presude od 13. srpnja 1962., Klöckner‑Werke i Hoesch/Visoko tijelo, 17/61 i 20/61, EU:C:1962:30, str. 652. i od 16. prosinca 2008., Arcelor Atlantique et Lorraine i dr., C‑127/07, EU:C:2008:728, t. 39.).

65

U tom se pogledu izravan nadzor koji provodi Opći sud ne može smatrati nepovoljnim za fizičke ili pravne osobe koje se s obzirom na ACER‑ov akt ne nalaze u jednoj od situacija iz članka 28. Uredbe 2019/942.

66

Naime, činjenica da se ispitivanje ACER‑ova akta od strane Odbora za žalbe smatralo prikladnim sredstvom za zaštitu prava fizičkih ili pravnih osoba koje su intenzivno povezane s tim aktom u kontekstu u kojem tijela Unije raspolažu širokom diskrecijskom ovlašću, osobito u pogledu vrlo složenih znanstvenih i tehničkih činjenica, za utvrđivanje prirode i opsega mjera koje donose (vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 2023., ACER/Aquind,C‑46/21 P, EU:C:2023:182, t. 57.), ne može se tumačiti na način da se izravna tužba pred Općim sudom na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a također ne može smatrati prikladnim sredstvom za zaštitu prava fizičkih ili pravnih osoba koje su manje intenzivno povezane s tim aktom.

67

Iz toga slijedi da je zakonodavac Unije u članku 28. stavku 1. Uredbe 2019/942 uspostavio opravdanu razliku u postupanju između fizičkih ili pravnih osoba koje nisu stavljene u isti ili usporediv položaj s obzirom na ACER‑ove odluke i na koje se, dakle, ne trebaju primjenjivati isti posebni uvjeti ili aranžmani u pogledu pravnih lijekova koje one podnose protiv navedenih odluka, tako da se za to različito postupanje ne može smatrati da povređuje načelo jednakosti pred zakonom iz članka 20. Povelje.

68

Kao drugo, valja ispitati je li, kao što to tvrdi tužitelj, nemogućnost pokretanja postupka pred Odborom za žalbe za fizičke ili pravne osobe koje, poput njega, spadaju u kategoriju na koju se odnosi treći slučaj iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, u verziji koja proizlazi iz Ugovora iz Lisabona, protivna načelu djelotvorne sudske zaštite i članku 47. Povelje, kako je proveden člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a.

69

U skladu s člankom 47. Povelje, svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima tim člankom. Iz sudske prakse Suda kao i iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da pravo na pristup sudu nije apsolutno pravo i da stoga može sadržavati proporcionalna ograničenja koja imaju legitiman cilj i ne povređuju samu bit tog prava (vidjeti rješenje od 6. travnja 2017., PITEE/Komisija, C‑464/16 P, neobjavljeno, EU:C:2017:291, t. 31. i navedenu sudsku praksu). U skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje, ograničenje prava na djelotvorni pravni lijek je opravdano samo ako je predviđeno zakonom, ako poštuje bit navedenog prava te ako je, podložno načelu proporcionalnosti, nužno i zaista odgovara ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba (presude od 4. svibnja 2016., Pillbox 38, C‑477/14, EU:C:2016:324, t. 160. i od 15. rujna 2016., Star Storage i dr., C‑439/14 i C‑488/14, EU:C:2016:688, t. 49.).

70

U ovom slučaju, kao što je to već primijećeno (vidjeti točke 47. i 67. ove presude), iz zajedničkog tumačenja članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a i članaka 28. i 29. Uredbe 2019/942, tumačenih u skladu s općim načelom tumačenja navedenim u točki 40. ove presude, proizlazi da fizičke ili pravne osobe koje, poput tužitelja, spadaju u kategoriju na koju se odnosi treći slučaj iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, u verziji koja proizlazi iz Ugovora iz Lisabona, mogu izravno podnijeti tužbu protiv ACER‑ovih odluka Općem sudu.

71

U tom pogledu valja istaknuti da se, s obzirom na to da tužba za poništenje pred Općim sudom ostaje dostupna, ne može smatrati da je zakonodavac Unije povrijedio pravo na djelotvornu sudsku zaštitu prilikom donošenja članaka 28. i 29. Uredbe 2019/942.

72

Doduše, kao što su to istaknuli Odbor za žalbe u točki 57. pobijane odluke i tužitelj na raspravi, posebni uvjeti i aranžmani za žalbe pred Odborom za žalbe koje je zakonodavac Unije uspostavio u člancima 28. i 29. Uredbe 2019/942 dovode do nezadovoljavajućih postupovnih komplikacija. S jedne strane, oni bi mogli podrazumijevati podnošenje usporednih pravnih sredstava protiv istih ACER‑ovih odluka Odboru za žalbe i Općem sudu, bilo od strane istih fizičkih ili pravnih osoba, u slučaju dvojbi kojoj kategoriji iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a pripadaju, bilo fizičkih ili pravnih osoba obuhvaćenih različitim kategorijama iz te iste odredbe, sa svim komplikacijama svojstvenima upravljanju takvim pravnim sredstvima (odgoda, obustava postupka itd.). S druge strane, time što nadležnost Odbora za žalbe i Općeg suda za odlučivanje o pravnom sredstvu koje je podnijela fizička ili pravna osoba koja nije adresat ACER‑ova akta, ali u pogledu koje taj akt proizvodi pravne učinke, te stoga, i postupak koji ona mora pokrenuti, čini ovisnim o složenom postupovnom pitanju „odnosi li se navedeni akt osobno” na tu osobu, primjena tih posebnih uvjeta i aranžmana mogla bi dovesti do brojnih sporova pred Odborom za žalbe, Općim sudom i Sudom.

73

Međutim, s jedne strane, rizik usporednih pravnih sredstava protiv istog ACER‑ova akta postoji neovisno o člancima 28. i 29. Uredbe 2019/942 jer, kao što to osobito proizlazi iz točke 31. presude od 16. ožujka 2022., MEKH i FGSZ/ACER (T‑684/19 i T‑704/19, EU:T:2022:138), privilegirani tužitelji imaju pravo izravno Općem sudu podnijeti tužbu za poništenje ACER‑ove odluke. S druge strane, složenost pojma „osobni utjecaj” ne proizlazi posebno iz sustava upravnog pravnog lijeka uspostavljenog člancima 28. i 29. Uredbe 2019/942.

74

U svakom slučaju, činjenica je da takve postupovne komplikacije ne mogu biti dovoljne da bi se utvrdilo da je uspostavljeni sustav pravnih lijekova sam po sebi protivan načelu djelotvorne sudske zaštite, kako je zajamčeno člankom 47. Povelje.

75

Stoga se ni za članak 28. stavak 1. Uredbe 2019/942 ne može smatrati da povređuje načelo djelotvorne sudske zaštite i članak 47. Povelje, kako je proveden člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a.

76

Slijedom toga, prigovor nezakonitosti valja odbiti kao neosnovan, tako da se odbija cijeli drugi tužbeni razlog.

77

Stoga valja nastaviti s ispitivanjem merituma prvog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članka 28. stavka 1. Uredbe 2019/942.

78

Tužitelj smatra da je Odbor za žalbe u pobijanoj odluci povrijedio članak 28. stavak 1. Uredbe 2019/942 time što je smatrao da on nema svojstvo koje se zahtijeva za podnošenje žalbe pred njim protiv prvotne odluke, iako se ta odluka na njega izravno i osobno odnosila.

79

Tužitelj primjećuje da je Odbor za žalbe u točki 41. i sljedećim točkama pobijane odluke pravilno utvrdio, s obzirom na sudsku praksu, da se prvotna odluka izravno odnosi na njega te da je izravno utjecala na njegov pravni položaj privremeno ga sprečavajući da slobodno određuje cijene svojih ponuda na tržištu energije uravnoteženja, s obzirom na to da ponude koje premašuju privremeno ograničenje cijene utvrđeno prvotnom odlukom OPS‑ovi regije CORE više ne mogu prihvatiti preko europskih platformi PICASSO i MARI.

80

S druge strane, prema tužiteljevu mišljenju, Odbor za žalbe je u pobijanoj odluci pogrešno odbio utvrditi da se prvotna odluka osobno odnosi na njega, u skladu s načelima iz sudske prakse razvijenima u okviru primjene članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, kako su prilagođena cilju postupka pred Odborom za žalbe, koji je, u skladu s uvodnom izjavom 34. Uredbe 2019/942, zamišljen kao pojednostavnjeni mehanizam potpunog upravnog unutarnjeg nadzora, u interesu dobre uprave, koji je dostupan brojnim strankama na koje se odnose odluke o regulaciji tržišta koje je donio ACER, poput privremenog ograničenja cijene utvrđenog prvotnom odlukom. Taj je mehanizam odgovor na zabrinutosti koje je Sud iznio u pogledu delegiranja tijelima ili agencijama donošenja pojedinačnih odluka koje podrazumijevaju izvršavanje široke diskrecijske ovlasti.

81

Međutim, u ovom su slučaju određeni sudionici na tržištu, odnosno OPS‑ovi, osobito uključeni u postupak odlučivanja i navedeni kao jedini adresati akata koji su, doduše, doneseni u obliku pojedinačnih odluka u smislu članka 288. četvrtog stavka druge rečenice UFEU‑a, ali koji u praksi imaju regulatorni doseg, što podrazumijeva da se svim sudionicima na tržištu na koje oni utječu treba ponuditi puni nadzor tih akata kako bi mogli braniti svoje interese koji bi mogli biti u suprotnosti s interesima OPS‑ova.

82

Kao odgovor na tu situaciju tužitelj ističe da članak 28. stavak 1. Uredbe 2019/942 treba tumačiti usklađeno s člankom 5. stavkom 8. Uredbe 2017/2195, koji svakoj stranci, uključujući sudionike na tržištu, priznaje pravo na podnošenje pritužbe nacionalnim regulatornim tijelima protiv odluka OPS‑ova. Ne samo da je tumačenje članka 28. Uredbe 2019/942 koje zagovara ACER „nezadovoljavajuće”, kao što je to utvrdio Odbor za žalbe u točki 57. pobijane odluke, nego je i protivno načelima djelotvorne sudske zaštite i nediskriminacije te je protivno cilju mehanizma uspostavljenog tim člankom, a koji se sastoji od oslobođenja sudova Unije.

83

Kao prvo, tužitelj navodi da je aktivno sudjelovao u postupku koji je doveo do donošenja prvotne odluke, što je, prema sudskoj praksi, relevantan element, među ostalima, za utvrđivanje osobnog utjecaja na tužitelja. U ovom je slučaju on aktivno sudjelovao u javnom savjetovanju koje je pokrenuo ENTSO za električnu energiju na temelju članka 10. Uredbe 2017/2195, prije nego što je ACER‑u podnesen prijedlog OPS‑ova, na način da im je podnio svoje mišljenje od 30. srpnja 2021. Usto, on je također aktivno sudjelovao u javnom savjetovanju o navedenom prijedlogu koje je proveo ACER, podnoseći mu svoja očitovanja od 10. studenoga 2021. Na temelju članka 10. stavka 6. Uredbe 2017/2195, OPS‑ovi i, naposljetku, ACER trebali su slijediti njegovo mišljenje od 30. srpnja 2021. ili u svojem prijedlogu objasniti točne razloge zbog kojih od njega odstupaju.

84

Kao drugo, tužitelj navodi da se prvotna odluka osobno odnosi na njega, isto kao i na – ako ne i u još većoj mjeri – OPS‑ove kojima je upućena jer, u skladu sa sudskom praksom, ta odluka bitno i negativno utječe na njegov tržišni položaj na tržištu opskrbe energijom uravnoteženja, umjetno smanjujući cijenu po kojoj on može prodati tu električnu energiju OPS‑ovima, koji su jedini zainteresirani za nju, tako da je privremeno spriječen primjenjivati tržišnu cijenu koja bi trebala biti viša (kako bi pokrio visok oportunitetni trošak ponuda) ili sudjelovati u tržišnom natjecanju cijenama za navedenu električnu energiju. Tužitelj smatra, kao i nekolicina drugih dobavljača energije uravnoteženja koji su pretkvalificirali postrojenja uz visoke promjenjive granične troškove, da se prvotna odluka uglavnom odnosi na njega i oštećuje ga, dok pogoduje OPS‑ovima kojima je upućena.

85

Tužitelj je tako, s materijalnog gledišta, bio jedan od glavnih adresata prvotne odluke, kojom se povređuje njegova sloboda poduzetništva time što ga se sprječava da prodaje energiju uravnoteženja po cijeni koja ne pokriva samo varijabilne troškove njegovih elektrana nego i velika ulaganja koja su provedena kako bi se zadržala dostupnost rada potonjih elektrana na tržištu energije uravnoteženja, unatoč njihovoj maloj vjerojatnosti aktivacije, zbog njihovih visokih promjenjivih graničnih troškova i, prema tome, njihova položaja na dnu gospodarske rang‑liste.

86

Kao što je to predviđeno sudskom praksom, bitan utjecaj na tužiteljev položaj na tržištu, u ovom slučaju, proizlazi iz izmakle dobiti koja za njega proizlazi iz prvotne odluke, bez obzira na činjenicu da bi i na druge konkurente mogla utjecati na istovrstan način kao i na njega. U tom se pogledu tužitelj konkretnije poziva na položaj dviju elektrana u Audorfu i Itzehoeu kojima upravlja u Njemačkoj i u kojima je proveo velika ulaganja kako bi zadržao njihovu sposobnost funkcioniranja i operativnu dostupnost na tržištu energije uravnoteženja. Osim toga, prema tužiteljevu mišljenju, prvotna odluka posebno utječe na njega kao dobavljača energije uravnoteženja koji posluje u Njemačkoj, odnosno u jednom od rijetkih kontrolnih područja koja su već povezana s europskim platformama PICASSO i MARI, i koji je, nakon dugog i skupog postupka, uspio pretkvalificirati postrojenja za opskrbu energijom uravnoteženja te koji je spriječen podnositi ponude po cijenama koje mogu znatno premašivati 15000 eura/MWh, a koje su opravdane visokim promjenjivim troškovima predmetnih postrojenja.

87

Tužitelj prigovara Odboru za žalbe da je u pobijanoj odluci usvojio načelo prema kojem je on morao dokazati da je utjecaj na njega kvalitativno drukčiji od onog na sve ostale sudionike na tržištu energije uravnoteženja. Međutim, takav uvjet ne proizlazi iz načela sudske prakse razvijenih u okviru primjene članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a i nije opravdan ni ciljem postupka pred Odborom za žalbe, kako je naveden u točki 80. ove presude.

88

Kao treće, tužitelj ističe da je prvotnom odlukom individualiziran na isti način kao i OPS‑ovi koji su njezini adresati jer su tom odlukom povrijeđena postupovna jamstva koja mu pravo Unije dodjeljuje u okviru donošenja te odluke, u smislu sudske prakse. Naime, od trenutka u kojem je zamijenio OPS‑ove regije CORE izmjenom njihova prijedloga, ACER je također trebao poštovati pravo na savjetovanje predviđeno člankom 10. Uredbe 2017/2195. U ovom slučaju, sudjelujući u javnom savjetovanju koje je na temelju tog članka pokrenuo ENTSO za električnu energiju, prije nego što je ACER‑u podnio prijedlog OPS‑ova, a zatim u postupku savjetovanja koji je pokrenuo ACER, tužitelj je izrazio svoju namjeru da brani svoje interese i prava u okviru izmjene sporne metodologije. U stadiju replike tužitelj usto predbacuje ACER‑u da nije poštovao njegovo pravo na prethodno saslušanje zajamčeno člankom 14. stavkom 6. Uredbe 2019/942.

89

ACER odbija tužiteljeve argumente i traži da se prvi tužbeni razlog odbije.

90

Uvodno, treba podsjetiti da izraz „posebni uvjeti i aranžmani”, u smislu članka 263. petog stavka UFEU‑a, treba tumačiti na način da se odnosi na to da institucija, tijelo, ured ili agencija Unije utvrđuju isključivo interne uvjete i aranžmane koji prethode tužbi i uređuju, osobito, funkcioniranje mehanizma samonadzora ili odvijanje postupka mirnog rješenja spora radi izbjegavanja spora pred sudovima Unije (vidjeti u tom smislu rješenje od 12. rujna 2013., European Dynamics Luxembourg i dr./OHIM, T‑556/11, EU:T:2013:514, t. 60. i presudu od 25. listopada 2018., KF/SATCEN, T‑286/15, EU:T:2018:718, t. 107.). Ti posebni uvjeti i aranžmani stoga moraju biti u potpunosti u skladu s općim sustavom predviđenim u članku 263. UFEU‑a u pogledu nadležnosti suda Unije za odlučivanje o tužbama koje su mu dodijeljene (vidjeti u tom smislu presude od 4. veljače 2016., Italian International Film/EACEA, T‑676/13, EU:T:2016:62, t. 27.; od 8. lipnja 2016., Monster Energy/EUIPO (Prikaz simbola mira), T‑583/15, EU:T:2016:338, t. 43. i od 8. lipnja 2016., Monster Energy/EUIPO (GREEN BEANS), T‑585/15, neobjavljena, EU:T:2016:339, t. 41.).

91

Iz toga slijedi da, kada isti uvjeti dopuštenosti postoje u općem sustavu predviđenom u članku 263. UFEU‑a i u posebnim uvjetima i aranžmanima donesenima na temelju članka 263. petog stavka UFEU‑a, oni se u načelu moraju ujednačeno tumačiti. Stoga, kako bi se ocijenilo odnosi li se osporavani akt, odnosno prvotna odluka, osobno na tužitelja na temelju članka 28. stavka 1. Uredbe 2019/942, valja uputiti na sudsku praksu utvrđenu u vezi s drugim slučajem iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, u verziji koja proizlazi iz Ugovora iz Lisabona.

92

Kad je riječ o uvjetu osobnog utjecaja, u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, valja podsjetiti na to da fizička ili pravna osoba koja nije adresat akta može tvrditi da se on na nju osobno odnosi samo ako taj akt na nju utječe zbog određenih osobina koje su joj svojstvene ili zbog činjenične situacije koja je razlikuje od bilo koje druge osobe, izdvajajući je uslijed toga pojedinačno, poput osoba kojima je akt upućen (presuda od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija,25/62, EU:C:1963:17, str. 223.).

93

Osim toga, iz sudske prakse donesene na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a proizlazi načelo prema kojem tužitelj, fizička ili pravna osoba koja nije adresat akta koji osporava, mora u prilog svojoj tužbi istaknuti i dokazati osobine koje su mu svojstvene ili činjeničnu situaciju koja ga razlikuje od bilo koje druge osobe, izdvajajući ga pojedinačno, poput osoba kojima je odluka upućena (vidjeti u tom smislu rješenja od 28. rujna 2011., UCAPT/Vijeće, T‑96/09, neobjavljeno, EU:T:2011:542, t. 47. i od 6. svibnja 2020., Sabo i dr./Parlament i Vijeće, T‑141/19, neobjavljeno, EU:T:2020:179, t. 32.). U tom smislu, u članku 15. stavku 1. točki (d) Poslovnika Odbora za žalbe podsjeća se na to da je na žalitelju da dokaže da se ACER‑ova odluka izravno i osobno odnosi na njega, u skladu s člankom 28. stavkom 1. Uredbe 2019/942.

94

U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz opisa njegovih argumenata iz točke 45. pobijane odluke, koji nije osporen u okviru ove tužbe, u vezi s točkama 99. do 110. njegova podneska u kojem se iznose razlozi žalbe pred Odborom za žalbe od 28. travnja 2022., tužitelj je tvrdio da se prvotna odluka osobno odnosi na njega jer je značajno utjecala na njegov tržišni položaj na njemačkom tržištu energije uravnoteženja, na kojem je bio jedan od najvećih aktivnih dobavljača. Tvrdi da on aktivno brani svoje interese na navedenom tržištu te da je, među ostalim, sudjelovao u postupku savjetovanja o prijedlogu OPS‑ova i odgovorio na ACER‑ova pitanja. Na njega osobito utječe prvotna odluka zbog toga što nekoliko njegovih pretkvalificiranih postrojenja trpi visoke promjenjive granične troškove. Ta odluka utječe na unaprijed utvrđenu skupinu gospodarskih subjekata, kojoj on pripada i koja se sastoji od dobavljača energije uravnoteženja koji su uspjeli pretkvalificirati postrojenja za opskrbu energijom uravnoteženja ili čija se postrojenja nalaze u postupku pretkvalifikacije.

95

U točkama 46. do 50. pobijane odluke Odbor za žalbe ispitao je „osobine” ili „činjenične situacije” na koje se tužitelj tako pozvao te je utvrdio da one nisu bile dovoljne da ga se pojedinačno izdvoji u smislu sudske prakse proizašle iz presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija (25/62, EU:C:1963:17, str. 223.).

96

U okviru ove tužbe, tužitelj u biti prigovara Odboru za žalbe da u pobijanoj odluci nije utvrdio da se prvotna odluka osobno odnosi na njega zbog osobina koje su mu svojstvene i koje su ga razlikovale od bilo koje druge osobe.

97

Kao prvo, tužitelj se poziva na svoje aktivno sudjelovanje u javnom savjetovanju koje je pokrenuo ENTSO za električnu energiju, na temelju članka 10. Uredbe 2017/2195, prije nego što je ACER‑u podnesen prijedlog OPS‑ova, putem podnošenja svojeg mišljenja od 30. srpnja 2021., i u javnom savjetovanju o navedenom prijedlogu koje je proveo ACER podnošenjem svojeg očitovanja od 10. studenoga 2021., kao i na činjenicu da su na temelju članka 10. stavka 6. Uredbe 2017/2195 OPS‑ovi i, u konačnici, ACER, trebali slijediti njegovo mišljenje od 30. srpnja 2021. ili u svojem prijedlogu objasniti točne razloge zbog kojih su od njega odstupili.

98

Kao drugo, tužitelj se poziva na bitan i negativan utjecaj prvotne odluke na njegov tržišni položaj na njemačkom tržištu opskrbe energijom uravnoteženja. Prvotna odluka predstavlja zadiranje u to tržište jer sprečava slobodno formiranje cijena, smanjuje mogućnosti tržišnog natjecanja cijenama i sprečava nekoliko dobavljača energije uravnoteženja koji djeluju u jednom od rijetkih kontrolnih područja koja su već povezana s europskim platformama PICASSO i MARI i koji su pretkvalificirali postrojenja uz visoke promjenjive granične troškove, u koje su mnogo uložili i koji su stoga bili izloženi visokom oportunitetnom trošku zbog svojeg položaja na dnu rang‑liste, da povrate svoje troškove.

99

Kao treće, tužitelj se poziva na povredu postupovnih jamstava koja mu pravo Unije dodjeljuje u okviru donošenja prvotne odluke, u smislu sudske prakse, jer ACER nije poštovao njegovo pravo na savjetovanje na temelju članka 10. stavka 1. Uredbe 2017/2195 ni njegovo pravo na prethodno saslušanje zajamčeno člankom 14. stavkom 6. Uredbe 2019/942.

100

U svojim pismenima ACER podupire stajalište Odbora za žalbe prema kojem „osobine” ili „činjenične situacije” na koje se tužitelj poziva pred Općim sudom nisu dovoljne da ga se pojedinačno izdvoji u smislu sudske prakse proizašle iz presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija (25/62, EU:C:1963:17, str. 223.) (vidjeti točku 95. ove presude).

101

Što se tiče „osobina” ili „činjeničnih situacija” na koje se pozvao pred Odborom za žalbe i koje je potonji ispitao u pobijanoj odluci, odnosno činjenice da je bio aktivan na njemačkom tržištu energije uravnoteženja i činjenice da je bio jedan od najvećih dobavljača na navedenom tržištu, a koje je razvio u okviru ove tužbe, ističući da je prvotna odluka bitno utjecala na njegov položaj na tom tržištu (vidjeti točke 84. do 87., 94. i 98. ove presude), tužitelj upućuje na sudsku praksu suda Unije u području državnih potpora i koncentracija.

102

S tim u vezi, točno je da treba utvrditi da je, u skladu sa sudskom praksom, priznato da se odluka Komisije o zatvaranju službenog istražnog postupka u području državnih potpora osobno odnosi, uz poduzetnika koji je korisnik potpore, i na poduzetnike koji su mu konkurenti i koji su odigrali aktivnu ulogu u okviru tog postupka, ako ta mjera potpore bitno utječe na njihov položaj na tržištu (vidjeti presudu od 2. rujna 2021., Ja zum Nürburgring/Komisija, C‑647/19 P, EU:C:2021:666, t. 33. i navedenu sudsku praksu). S obzirom na to poduzetnik se ne može pozivati isključivo na svoje svojstvo konkurenta u odnosu na onoga koji je korisnik mjere potpore, već usto mora dokazati da se nalazi u činjeničnoj situaciji koja ga izdvaja pojedinačno poput osobe kojoj je odluka upućena (presuda od 22. prosinca 2008., British Aggregates/Komisija, C‑487/06 P, EU:C:2008:757, t. 48.).

103

Osim toga, iz sudske prakse u području koncentracija proizlazi da, u slučaju odluke kojom se utvrđuje spojivost koncentracije s unutarnjim tržištem i kada je riječ o poduzetniku koji nije stranka te transakcije, valja utvrditi odnosi li se ta odluka osobno na tog poduzetnika s obzirom na, s jedne strane, njegovo sudjelovanje u upravnom postupku i, s druge strane, utjecaj na njegov položaj na tržištu. Kako bi u tom kontekstu priznao utjecaj na tužiteljev položaj na tržištu, sud Unije uzima u obzir bilo to da je on jedan od glavnih konkurenata stranaka koncentracije na koje se odnosi odluka kojom se potonja odobrava (vidjeti, u tom smislu, presude od 4. srpnja 2006., easyJet/Komisija, T‑177/04, EU:T:2006:187, t. 37.; od 20. prosinca 2023., Mainova/Komisija, T‑64/21, neobjavljena, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2023:843, t. 85. i od 20. prosinca 2023., enercity/Komisija, T‑65/21, neobjavljena, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2023:844, t. 83.), bilo to da je riječ o običnom konkurentu navedenih stranaka, ali da koncentracija ima posebno utvrđen potencijalni utjecaj na njegov gospodarski položaj, kao što je smanjenje vrijednosti velikih ulaganja provedenih i izračunanih dugoročno, uzimajući u obzir postojeću strukturu tržišta (vidjeti, u tom smislu, presude od 17. svibnja 2023., EVH/Komisija, T‑312/20, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2023:252, t. 42. i 46.; od 17. svibnja 2023., TEAG/Komisija, T‑315/20, neobjavljena, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2023:259, t. 42. i 46., i od 17. svibnja 2023., GGEW/Komisija, T‑319/20, neobjavljena, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2023:263, t. 42. i 46.), bilo to da je potencijalni konkurent stranaka koncentracije u slučaju oligopolnih tržišta bilo, u određenim okolnostima, to da je prisutan na susjednim tržištima, uzlaznim ili silaznim, od onih na kojima djeluje poduzetnik u monopolnom položaju čiji je položaj ojačan koncentracijom (vidjeti, u tom smislu, presudu od 30. rujna 2003., ARD/Komisija, T‑158/00, EU:T:2003:246, t. 78.).

104

Međutim, sudska praksa navedena u točkama 102. i 103. ove presude počiva, barem djelomično, na postojanju odnosa tržišnog natjecanja, stvarnog ili potencijalnog, između korisnika pobijane odluke, na tržištu na koje se ona odnosi, i tužitelja, na čiji je položaj na tom tržištu ili susjednim tržištima, uzlaznim ili silaznim, navedena odluka na posebno identificirani način, negativno i, ovisno o slučaju, bitno, utjecala.

105

U ovom slučaju tužitelj ne tvrdi niti, a fortiori, ne dokazuje da neki od njegovih konkurenata na njemačkom tržištu energije uravnoteženja na kojem posluje i na koje se odnosi prvotna odluka imaju koristi od navedene odluke na tom tržištu. Naprotiv, iz njegove argumentacije proizlazi da on samo navodi opći utjecaj prvotne odluke na njemačko tržište energije uravnoteženja, koji negativno utječe na sve opskrbljivače energijom uravnoteženja koji, poput njega, djeluju na tom tržištu, te na češkom i austrijskom tržištu.

106

Čak i pod pretpostavkom da postoji veći ekonomski negativni utjecaj na tužitelja – kao jednog od najvećih dobavljača na njemačkom tržištu energije uravnoteženja – nego na neke njegove konkurente na navedenom tržištu, to ne bi bilo dovoljno da ga se pojedinačno izdvoji u smislu sudske prakse proizašle iz presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija (25/62, EU:C:1963:17, str. 223.). Naime, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da nije dovoljno da određeni akt gospodarski više utječe na određene gospodarske subjekte nego na njihove konkurente kako bi se smatralo da se taj akt na njih osobno odnosi. Stoga, čak i pod pretpostavkom da odluka ima poseban utjecaj na tužiteljev gospodarski položaj, ta okolnost nije dovoljna da bi ga se pojedinačno izdvojilo u odnosu na bilo koju drugu osobu (rješenja od 2. travnja 2004., Gonnelli i AIFO/Komisija, T‑231/02, EU:T:2004:105, t. 45.; od 12. ožujka 2007., Confcooperative, Unione regionale della Cooperazione Friuli‑Venezia Giulia Federagricole i dr./Komisija, T‑418/04, neobjavljeno, EU:T:2007:83, t. 57. i od 13. studenoga 2008., Lemaître Si/Komisija, T‑301/06, neobjavljeno, EU:T:2008:495, t. 24.).

107

Osim toga, ni okolnost prema kojoj se prvotna odluka odnosi na relativno ograničen i stabilan broj opskrbljivača energijom uravnoteženja koji su, poput tužitelja, uspjeli pretkvalificirati postrojenja za opskrbu energijom uravnoteženja i posluju na njemačkom tržištu energije uravnoteženja, kao i na češkom i austrijskom tržištu, ne može biti dovoljna za pojedinačno izdvajanje potonjeg u smislu sudske prakse proizašle iz presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija (25/62, EU:C:1963:17, str. 223.). Naime, iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da mogućnost da se, s više ili manje točnosti, odredi broj ili čak i identitet pravnih subjekata na koje se primjenjuje neka mjera, ni u kojem slučaju ne znači kako treba smatrati da se ta mjera osobno odnosi na te subjekte sve dok se njezina primjena ostvaruje na temelju objektivnih pravnih ili činjeničnih okolnosti određenih u predmetnom aktu (vidjeti presudu od 18. listopada 2018., Internacional de Productos Metálicos/Komisija, C‑145/17 P, EU:C:2018:839, t. 35. i navedenu sudsku praksu; rješenja od 19. rujna 2022., TDK Foil Italy/Komisija, T‑788/21, neobjavljeno, EU:T:2022:581, t. 18. i od 7. prosinca 2022., Sunrise Medical i Sunrise Medical Logistics/Komisija, T‑721/21, neobjavljeno, EU:T:2022:791, t. 53.). Međutim, u ovom slučaju, kao što je to Odbor za žalbe, u biti, primijetio u točki 50. pobijane odluke, prvotna odluka odnosi se na sve opskrbljivače energijom uravnoteženja na isti način, s obzirom na to da se primjenjuje na sve sudionike na tržištu koji žele razmjenjivati energiju uravnoteženja, u Njemačkoj, ali i u Češkoj Republici i Austriji, na europskim platformama PICASSO i MARI.

108

Osim toga, tužitelj ne tvrdi niti, a fortiori, ne dokazuje da se nalazi u odnosu tržišnog natjecanja, stvarnog ili potencijalnog, s adresatima i, prema njegovu mišljenju, stvarnim korisnicima prvotne odluke na njemačkom tržištu energije uravnoteženja, odnosno OPS‑ovima na koje se ta odluka odnosi.

109

Naposljetku, što se tiče ulaganja tužitelja u dvije elektrane Audorf i Itzehoe kojima upravlja u Njemačkoj kako bi zadržao njihovu sposobnost funkcioniranja i operativnu dostupnost na tržištu energije uravnoteženja (vidjeti točku 86. ove presude), točno je da iz sudske prakse proizlazi da je smanjenje vrijednosti velikih ulaganja izvršenih i izračunanih dugoročno, uzimajući u obzir postojeću strukturu tržišta, već uzeto u obzir kako bi se utvrdio osobni utjecaj odluke na tužitelja (presude od 17. svibnja 2023., EVH/Komisija, T‑312/20, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2023:252, t. 42. i 46., od 17. svibnja 2023., TEAG/Komisija, T‑315/20, neobjavljena, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2023:259, t. 42. i 46. i od 17. svibnja 2023., GGEW/Komisija, T‑319/20, neobjavljena, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2023:263, t. 42. i 46.). Međutim, u ovom slučaju, čak i pod pretpostavkom da su konkretna ulaganja koja navodi tužitelj bila „obezvrijeđena” prvotnom odlukom jer je potonja utjecala na njihovu amortizaciju, on nije dostavio dovoljno podataka na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do bitnog utjecaja na njegov konkurentski položaj na tržištu energije uravnoteženja. Konkretno, tužitelj nije dostavio podatke na temelju kojih bi se mogla procijeniti relativna važnost dviju predmetnih elektrana u njegovoj ukupnoj proizvodnji energije uravnoteženja u Njemačkoj, s obzirom na vrijednost ili obujam.

110

U tim se okolnostima tužitelj, koji nije dokazao da se nalazi u odnosu tržišnog natjecanja, stvarnog ili potencijalnog, s korisnicima prvotne odluke na njemačkom tržištu energije uravnoteženja, na kojem posluje i na koje se odnosi prvotna odluka, ne može s uspjehom pozivati na sudsku praksu navedenu u točkama 102. i 103. ove presude kako bi tvrdio, kao što je to učinio u ovom slučaju, da je navedena odluka bitno utjecala na njegov položaj na tom tržištu.

111

Što se tiče „osobina” ili „činjeničnih situacija” na koje se tužitelj pozvao pred Odborom za žalbe, odnosno činjenice da je bio aktivan na njemačkom tržištu energije uravnoteženja i činjenice da je on jedan od najvećih dobavljača na tom tržištu, i koje je potom razvio u okviru ove tužbe, ističući da je prvotna odluka bitno utjecala na njegov položaj na tom tržištu, u smislu sudske prakse navedene u točkama 102. i 103. ove presude, valja utvrditi da je Odbor za žalbe u točkama 46. do 50. pobijane odluke pravilno odlučio da one same po sebi nisu takve naravi da pojedinačno izdvajaju tužitelja u smislu sudske prakse proizašle iz presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija (25/62, EU:C:1963:17, str. 223.).

112

Što se tiče „osobina” ili „činjeničnih situacija” za koje se u pobijanoj odluci nije navelo da ih je tužitelj istaknuo pred Odborom za žalbe i koje taj odbor stoga nije ispitao u navedenoj odluci nego na koje se tužitelj pozvao u okviru ove tužbe (vidjeti točke 83., 88., 97. i 99. ove presude), Opći sud pozvao je stranke da u okviru mjere upravljanja postupkom zauzmu stajalište o njihovoj dopuštenosti.

113

U tom pogledu tužitelj je istaknuo da se u točki 134. podneska u kojem se iznose razlozi žalbe i u točki 31. i sljedećim točkama svojeg odgovora na pitanje koje je postavio Odbor za žalbe 22. kolovoza 2022. pozvao na činjenicu da je njegovo pravo na savjetovanje na temelju članka 10. stavka 6. Uredbe 2017/2195 povrijeđeno u okviru upravnog postupka koji je doveo do donošenja prvotne odluke. Naknadno pozivanje na povredu njegova prava na saslušanje zajamčenog člankom 14. stavkom 6. Uredbe 2019/942 samo je dopuna argumenata koji su već izneseni pred Odborom za žalbe.

114

ACER je smatrao, što se tiče osobnog utjecaja na tužitelja, da se on u točkama 94. do 101. svojeg podneska u kojem se iznose tužbeni razlozi koji se odnose na to pitanje, u biti, oslonio na okolnost da je on jedan od najvećih dobavljača koji posluju na njemačkom tržištu energije uravnoteženja i da mu nije dopušteno da naknadno i, stoga, nepravodobno, ističe druge „osobine” ili „činjenične situacije” koje ga mogu pojedinačno izdvojiti u smislu sudske prakse proizašle iz presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija (25/62, EU:C:1963:17, str. 223.).

115

U tom pogledu valja utvrditi da Opći sud ne može uzeti u obzir „osobine” ili „činjenične situacije” koje tužitelj nije istaknuo ili dokazao pred Odborom za žalbe, kako bi ocijenio zakonitost pobijane odluke. Naime, na temelju članka 29. Uredbe 2019/942, u vezi s člankom 263. UFEU‑a, Opći sud mora provjeriti zakonitost odluke Odbora za žalbe tako da nadzire primjenu prava Unije koju je on izvršio, među ostalim, s obzirom na činjenične elemente koji su mu podneseni, ali on, s druge strane, ne može provesti takav nadzor uzimajući u obzir činjenice koje su istaknute ili podnesene pred njime kao nove (vidjeti, u tom smislu i po analogiji, presude od 13. ožujka 2007., OHIM/Kaul,C‑29/05 P, EU:C:2007:162, t. 54. i od 15. travnja 2010., Schräder/CPVO, C‑38/09 P, EU:C:2010:196, t. 76.).

116

Usto, iz pravila koja uređuju postupak pred sudovima Unije, a osobito iz članka 21. Statuta Suda Europske unije te iz članka 76. i članka 84. stavka 1. Poslovnika Općeg suda, proizlazi da spor i njegove granice načelno određuju stranke te da sud Unije ne može odlučivati ultra petita (vidjeti presudu od 17. rujna 2020., Alfamicro/Komisija, C‑623/19 P, neobjavljenu, EU:C:2020:734, t. 40. i navedenu sudsku praksu; presudu od 22. prosinca 2022., Parlament/Moi, C‑246/21 P, neobjavljenu, EU:C:2022:1026, t. 55.). Osim toga, u skladu s člankom 21. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, člankom 120. točkama (c) i (d) Poslovnika Suda i člankom 76. stavkom 1. točkama (c) i (d) Poslovnika, u okviru izravne tužbe pred sudovima Unije tužba kojom se započinje postupak mora sadržavati, među ostalim, predmet spora, sažeti prikaz tužbenih razloga na koje se poziva i tužbeni zahtjev tužitelja.

117

U ovom predmetu, u točkama 94. do 101. svojeg podneska u kojem se iznose razlozi tužbe, žalitelj se, kako bi tvrdio da se prvotna odluka koja je dovela do privremenog blokiranja prodajne cijene energije uravnoteženja OPS‑ovima osobno odnosi na njega, u biti pozvao na posebnu okolnost prema kojoj je on jedan od najvećih opskrbljivača koji posluje na njemačkom tržištu navedene energije.

118

Međutim, u skladu sa sudskom praksom i tekstom članka 15. stavka 1. točke (d) Poslovnika Odbora za žalbe, navedenima u točki 93. ove presude, navedeni je odbor u pobijanoj odluci osnovano smatrao da posebna okolnost na koju se tužitelj uredno pozvao pred njim nije takve naravi da ga može pojedinačno izdvojiti u smislu sudske prakse proizašle iz presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija (25/62, EU:C:1963:17, str. 223.), a da nije potrebno ispitati može li se iz obrazloženja žalbe, njezinih priloga, dodatnih očitovanja ili, općenitije, iz spisa predmeta, zaključiti o postojanju drugih „osobina” ili drugih „činjeničnih situacija” koje ga mogu pojedinačno izdvojiti.

119

Čak i pod pretpostavkom da je Odbor za žalbe u pobijanoj odluci protuzakonito propustio uzeti u obzir sve „osobine” ili „činjenične situacije” na koje se tužitelj pozvao pred njim, na tužitelju je bilo da to prijavi, tako da istakne tužbeni razlog u tom smislu koji ispunjava uvjete jasnoće i preciznosti navedene u članku 76. točki (d) Poslovnika (vidjeti točku 116. ove presude).

120

Naime, propuštanje odlučivanja o nekoj točki zahtjeva može dovesti do poništenja, makar djelomičnog, odluke koju je donijelo neovisno žalbeno vijeće jednog od tijela, ureda ili agencija Unije iz članka 58.a Statuta Suda Europske unije (vidjeti, u tom smislu i po analogiji, presudu od 8. lipnja 2016., GREEN BEANS, T‑585/15, neobjavljenu, EU:T:2016:339, t. 27. i navedenu sudsku praksu).

121

Međutim, iako se tužitelj u točkama 89. do 92. i 117. do 120. tužbe poziva na svoje aktivno sudjelovanje u upravnom postupku koji je prethodio donošenju prvotne odluke, kao i na povredu svojeg prava da bude saslušan prije donošenja te odluke, na temelju članka 10. stavka 1. Uredbe 2017/2195, kao na okolnosti koje ga mogu pojedinačno izdvojiti u smislu sudske prakse proizašle iz presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija (25/62, EU:C:1963:17, str. 223.), on u tom pogledu nije jasno i precizno istaknuo tužbeni razlog za poništenje pobijane odluke koji se temelji na tome da je u toj odluci Odbor za žalbe nezakonito propustio odlučiti o tim „osobinama” ili tim „činjeničnim situacijama” koje su pred njim uredno istaknute.

122

Stoga se tužitelj u okviru ove tužbe ne može pozivati na „osobine” ili „činjenične situacije” koje u pobijanoj odluci nisu spomenute, kao da se na njih pozvao pred Odborom za žalbe i koje, prema tome, potonji nije ispitao u navedenoj odluci (vidjeti točke 83., 88., 97. i 99. ove presude).

123

Stoga prvi tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan, tako da i sam glavni zahtjev za poništenje pobijane odluke, koji nema nikakve osnove, treba odbiti kao neosnovan. Stoga valja nastaviti razmatranjem podrednog zahtjeva.

124

U prilog podrednom zahtjevu tužitelj ističe šest tužbenih razloga, od kojih se, u biti, prvi temelji na nenadležnosti ACER‑a za donošenje prvotne odluke koja odstupa od prijedloga OPS‑ova, drugi na ACER‑ovoj povredi obveze savjetovanja sa zainteresiranim stranama na tržištu prije donošenja nove metodologije, utvrđen u članku 10. Uredbe 2017/2195, treći na nepostojanju pravne osnove za donošenje prvotne odluke, četvrti na nepostojanju obrazloženja, peti na povredi ciljeva Uredbe 2017/2195 i šesti na povredi načela proporcionalnosti.

125

ACER ističe očitu nedopuštenost podrednog zahtjeva, podnesenog 17. veljače 2023., zbog nepoštovanja roka od dva mjeseca i deset dana za podnošenje tužbe za poništenje prvotne odluke, navedenog u članku 263. šestom stavku UFEU‑a, u vezi s člankom 60. Poslovnika, koji je počeo teći najkasnije od dana kada je tužitelj podnio svoju žalbu Odboru za žalbe, odnosno 28. travnja 2022. Tužitelj se ne može valjano pozvati ni na kakvu ispričivu zabludu, s obzirom na to da su obavijesti o pravnim lijekovima iz prvotne odluke izričito upućene njezinim adresatima i da je usklađeno tumačenje teksta članka 29. Uredbe 2019/942 podrazumijevalo zaključak da se njome ne povređuje tužiteljevo pravo da izravno Općem sudu podnese tužbu za poništenje te odluke na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, u verziji koja proizlazi iz Ugovora iz Lisabona. Smatra da u svakom slučaju, podredni zahtjev treba odbiti kao neosnovan.

126

Tužitelj smatra da podredni zahtjev ispunjava pretpostavke dopuštenosti tužbe za poništenje odluke koju je donijelo tijelo Unije, to jest ACER, podnesene na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. Prema njegovu mišljenju, ta tužba nije uvjetovana iscrpljivanjem pravnih sredstava, u skladu s člankom 263. petim stavkom UFEU‑a i člankom 29. Uredbe 2019/942, s obzirom na to da je mogućnost da podnese izravnu tužbu propisana primarnim pravom. Usto, tužitelj tvrdi da ni istek roka od dva mjeseca od objave prvotne odluke 28. veljače 2022. ne smije biti prepreka dopuštenosti podredne tužbe s obzirom na to da on nije mogao očekivati, s obzirom na kvalifikaciju prvotne odluke kao pojedinačne odluke u smislu uvodne izjave 34., članka 2. točke (d) i članaka 28. i 29. Uredbe 2019/942, sudske prakse, na uputu o pravnim lijekovima iz prvotne odluke kao i na manjak sudske zaštite i moguće sukobe koji iz toga proizlaze, da je morao podnijeti izravnu tužbu protiv potonje odluke, pri čemu zbog navodnog razloga nepostojanja aktivne procesne legitimacije nije mogao ishoditi prethodnu odluku Odbora za žalbe. Međutim, prema sudskoj praksi, nepoštovanje roka za podnošenje tužbe ne predstavlja prepreku dopuštenosti tužbe ako je ono posljedica tužiteljeve ispričive zablude koja se tiče prava i u koju je tužitelja doveo autor akta.

127

Što se tiče argumenta o postojanju zapreke vođenju postupka koji je podnio ACER, najprije valja primijetiti da je, kao što to proizlazi iz točke 47. ove presude, tužitelj u ovom slučaju mogao podnijeti tužbu za poništenje prvotne odluke izravno sudu Unije na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, u verziji koja proizlazi iz Ugovora iz Lisabona.

128

Osim toga, iz članka 263. šestog stavka UFEU‑a, proizlazi da se tužba za poništenje mora podnijeti u roku od dva mjeseca, ovisno o slučaju, od objavljivanja akta, od obavješćivanja tužitelja o njemu ili, ako takva objava ili obavijest izostanu, od dana kada je tužitelj saznao za akt.

129

Od primjene propisa Unije o postupovnim rokovima može se odstupiti samo u iznimnim okolnostima, u smislu nepredvidivih okolnosti ili u slučaju više sile, sukladno članku 45. drugom stavku Statuta Suda Europske unije, s obzirom na to da se stroga primjena tih pravila zahtijeva u skladu s načelom pravne sigurnosti i potrebom izbjegavanja diskriminacije ili proizvoljnog postupanja pri vođenju sudskih postupaka (vidjeti presudu od 14. prosinca 2016., SV Capital/ABE, C‑577/15 P, EU:C:2016:947, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

130

Iz sudske prakse proizlazi i da se u kontekstu propisa Unije o rokovima za tužbu pojam „ispričive zablude”, koji je osnova za odstupanje od tih rokova, odnosi samo na iznimne okolnosti u kojima je, osobito, postupanje predmetne institucije bilo takvo da je samo po sebi ili u odlučujućoj mjeri izazvalo opravdanu zabludu kod stranke koja je postupala u dobroj vjeri i s pažnjom koja se traži od uobičajeno obaviještenoga subjekta (vidjeti presudu od 14. prosinca 2016., SV Capital/ABE, C‑577/15 P, EU:C:2016:947, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

131

U ovom slučaju prvotna odluka objavljena je na ACER‑ovoj internetskoj stranici 28. veljače 2022., a tužitelj je 28. travnja 2022. pokrenuo postupak pred Odborom za žalbe. Čak i pod pretpostavkom da je tužitelj saznao za prvotnu odluku istog dana kada je pokrenuo postupak pred Odborom za žalbe, primjenjujući pravila o računanju rokova predviđena u člancima 58. i 60. Poslovnika, koji odgovaraju člancima 49. i 51. Poslovnika Suda, valja utvrditi da na dan podnošenja ove tužbe, odnosno 17. veljače 2023., tužitelj više nije mogao osporavati navedenu odluku.

132

Osim toga, tužitelj se u okolnostima ovog slučaja neosnovano poziva na ispričivu zabludu u smislu sudske prakse navedene u točki 130. ove presude.

133

Naime, s jedne strane, ACER žalitelju nije dao nikakvo precizno jamstvo u pogledu nadležnosti Odbora za žalbe za odlučivanje o žalbi koju je podnio protiv prvotne odluke jer su navodi o pravnim lijekovima koji se nalaze na kraju prvotne odluke bili izričito namijenjeni „adresatima” te odluke, odnosno OPS‑ovima iz regije CORE, u pogledu kojih su uostalom bili točni (vidjeti točku 47. ove presude). Nasuprot tomu, prvotna odluka nije sadržavala nikakvu obavijest o pravnim sredstvima koja su trebale koristiti fizičke ili pravne osobe koje nisu ti adresati. Stoga se navedene naznake ne mogu kvalificirati kao ACER‑ovo postupanje koje može dovesti do dopuštene zablude kod tužitelja u pogledu nadležnosti Odbora za žalbe za odlučivanje o žalbi koju je on podnio protiv prvotne odluke.

134

S druge strane, tumačenje teksta članka 29. Uredbe 2019/942 u skladu s primarnim pravom Unije podrazumijeva zaključak da on ne predstavlja prepreku tomu da fizičke ili pravne osobe na koje se, poput tužitelja, opći akt ACER‑a koji ne podrazumijeva provedbene mjere odnosi izravno, ali ne i osobno, mogu izravno podnijeti tužbu za poništenje tog akta sudu Unije na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, u verziji koja proizlazi iz Ugovora iz Lisabona. Uostalom, u točki 165. tužbe tužitelj je sam tvrdio da mu se u okviru ove tužbe „[mora] dati […] pravo na pokretanje sudskog postupka protiv regulatornog akta na temelju [trećeg dijela] članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a” jer je „[t]aj pravni lijek izričito predviđen [trećim dijelom] članka 263. četvrtog stavka […] UFEU‑a”.

135

Stoga se u ovom slučaju tužitelj ne može s uspjehom pozivati na sudsku praksu koja se temelji na općenitoj formulaciji određenih tekstova kojima se uređuju pravni lijekovi ili na postojećim navikama, kako bi utvrdio postojanje ispričive zablude u pogledu nepravodobnog podnošenja tužbe sudu Unije nakon iscrpljivanja unutarnjeg pravnog sredstva što, u tom posebnom slučaju i u skladu sa sudskom praksom, nije primjenjivo (vidjeti, u tom smislu, presude od 14. lipnja 1972., Marcato/Komisija, 44/71, EU:C:1972:53, t. 5. do 9. i od 5. travnja 1979., Orlandi/Komisija, 117/78, EU:C:1979:109, t. 9. do 11.).

136

Iz toga slijedi da se tužitelj ne može pozivati ni na kakvu ispričivu zabludu na temelju koje bi u ovom slučaju mogao odstupiti od obveze poštovanja propisanog roka za podnošenje tužbe.

137

Slijedom toga, podredni zahtjev za poništenje prvotne odluke također treba odbaciti kao nedopušten, tako da tužbu treba u cijelosti odbiti.

138

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

139

Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti da snosi troškove, sukladno ACER‑ovu zahtjevu.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (treće prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

Okolnosti spora

Zahtjevi stranaka

Pravo

Glavni zahtjev za poništenje pobijane odluke

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tumačenju članka 28. stavka 1. Uredbe 2019/942 koje ne osigurava koristan učinak postupka pred Odborom za žalbe ni usklađenost te odredbe s načelom djelotvorne sudske zaštite, kako je navedeno u članku 47. Povelje, i načelom jednakosti pred zakonom, kako je zajamčeno člankom 20. Povelje

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 28. stavka 1. Uredbe 2019/942

Podredni zahtjev za poništenje prvotne odluke

Troškovi