1

Svojom žalbom Europska komisija zahtijeva ukidanje rješenja predsjednika Općeg suda Europske unije od 27. rujna 2023., Amazon Services Europe/Komisija (T‑367/23 R, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje, EU:T:2023:589), kojim je on, s jedne strane, naložio suspenziju primjene Odluke Komisije C(2023) 2746 final od 25. travnja 2023. kojom je Amazon Store određen kao vrlo velika internetska platforma (u daljnjem tekstu: sporna odluka) u skladu s člankom 33. stavkom 4. Uredbe (EU) 2022/2065 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. listopada 2022. o jedinstvenom tržištu digitalnih usluga i izmjeni Direktive 2000/31/EZ (Akt o digitalnim uslugama) (SL 2022., L 277, str. 1.) u dijelu u kojem je na temelju te odluke društvo Amazon Services Europe Sàrl (u daljnjem tekstu: Amazon) dužno javno objaviti repozitorij propisan člankom 39. te uredbe, ne dovodeći u pitanje Amazonovu obvezu da sastavi taj repozitorij, te je, s druge strane, u preostalom dijelu odbio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu koji je podnio Amazon.

2

U članku 6. točki (b) Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini) (SL 2000., L 178, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 39., str. 58.) navodi se:

„Pored ostalih informacijskih zahtjeva utvrđenih pravom Zajednice, države članice moraju osigurati da komercijalna priopćenja koja čine u cijelosti ili djelomično uslugu informacijskog društva zadovoljavaju sljedeće uvjete:

[…]

3

U članku 5. stavcima 1., 2. i 5. Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) (SL 2005., L 149, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 101. i ispravak SL 2016., L 332, str. 25.) određuje se:

„1.   Nepoštena poslovna praksa se zabranjuje.

2.   Poslovna praksa je nepoštena:

[…]

5.   Prilog I. sadrži popis postupaka koji predstavljaju takvu praksu, a koji se u svim okolnostima smatraju nepoštenima. Isti jedinstven popis primjenjuje se u svim državama članicama i može se izmijeniti jedino revizijom ove Direktive.”

4

U skladu s Prilogom I. toj direktivi, jedna je od poslovnih praksi koje se u svim okolnostima smatraju nepoštenima zavaravajuća poslovna praksa. Na temelju točke 11. tog priloga, zavaravajuću poslovnu praksu čini „[k]orištenje uredničkog sadržaja u sredstvima priopćavanja radi promidžbe proizvoda koju je trgovac platio, a da to nije jasno naznačeno u sadržaju, odnosno slika[ma] ili zvukov[im]a za koje potrošač može jasno prepoznati da je riječ o promidžbi”.

5

U članku 15. stavku 1. točkama (b) i (h) Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL 2016., L 119, str. 1. i ispravci SL 2018., L 127, str. 2. i SL 2021., L 74, str. 35.) propisuje se:

„Ispitanik ima pravo dobiti od voditelja obrade potvrdu obrađuju li se osobni podaci koji se odnose na njega te ako se takvi osobni podaci obrađuju, pristup osobnim podacima i sljedećim informacijama:

[…]

[…]

6

Članak 5. stavak 1. Uredbe (EU) 2019/1150 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o promicanju pravednosti i transparentnosti za poslovne korisnike usluga internetskog posredovanja (SL 2019., L 186, str. 57.) glasi:

„Pružatelji usluga internetskog posredovanja u svojim uvjetima upotrebe utvrđuju najvažnije parametre za određivanje ranga i razloge za relativnu važnost tih najvažnijih parametara u odnosu na druge parametre.”

7

Uvodne izjave 75., 76., 95. i 155. Uredbe 2022/2065 glase:

[…]

[…]

8

Člankom 26. stavkom 1. točkama (b) do (d) te uredbe određuje se:

„Pružatelji internetskih platformi koji prikazuju oglase na svojim internetskim sučeljima osiguravaju da, za svaki konkretni oglas koji se prikazuje svakom pojedinom primatelju, primatelji usluge mogu jasno, sažeto i nedvosmisleno i u stvarnom vremenu utvrditi:

[…]

9

U skladu s člankom 33. stavcima 1. i 4. navedene uredbe:

„1.   Ovaj se odjeljak primjenjuje na internetske platforme i internetske tražilice koje imaju broj prosječnih primatelja usluge u Uniji aktivnih na mjesečnoj razini od 45 milijuna ili više, […]

[…]

4.   Komisija, nakon savjetovanja s državom članicom poslovnog nastana ili nakon što je uzela u obzir informacije koje je dostavio koordinator za digitalne usluge u državi poslovnog nastana […] donosi odluku kojom se kao vrlo velika internetska platforma ili vrlo velika internetska tražilica za potrebe ove Uredbe određuje internetska platforma ili internetska tražilica s brojem prosječnih primatelja usluge aktivnih na mjesečnoj razini koji je jednak broju iz stavka 1. ovog članka ili veći od njega. […]”

10

U članku 38. iste uredbe navodi se:

„[…] pružatelji vrlo velikih internetskih platformi i vrlo velikih internetskih tražilica koji upotrebljavaju sustave za preporučivanje pružaju barem jednu opciju za svaki od svojih sustava za preporučivanje koja se ne temelji na izradi profila […]”.

11

Člankom 39. stavcima 1. i 2. Uredbe 2022/2065 propisuje se:

„1.   Pružatelji vrlo velikih internetskih platformi ili vrlo velikih internetskih tražilica koje prikazuju oglase na svojim internetskim sučeljima sastavljaju i javno objavljuju u posebnom odjeljku svojeg internetskog sučelja putem pretraživog i pouzdanog alata koji omogućuje pretraživanje po više kriterija i putem sučelja za programiranje aplikacija, repozitorij u kojem se informacije iz stavka 2. čuvaju tijekom cijelog razdoblja u kojem prikazuju oglas i jednu godinu od posljednjeg prikazivanja oglasa na njihovim internetskim sučeljima. Osiguravaju da repozitorij ne sadržava osobne podatke primatelja usluge kojima je oglas bio ili mogao biti prikazan i poduzimaju razumne napore kako bi osigurali da su informacije točne i potpune.

2.   Repozitorij sadržava barem sljedeće informacije:

12

Člankom 92. te uredbe određuje se:

„Ova Uredba počinje se primjenjivati na pružatelje vrlo velikih internetskih platformi i vrlo velikih internetskih tražilica određenih na temelju članka 33. stavka 4. četiri mjeseca nakon dostave obavijesti dotičnom pružatelju […] u slučaju da je taj datum raniji od 17. veljače 2024.”

13

Člankom 93. stavkom 2. navedene uredbe propisuje se:

„Ova Uredba primjenjuje se od 17. veljače 2024.

Međutim, […] članak 33. stavci od 3. do 6. […] primjenjuj[e] se od 16. studenoga 2022.”

14

Okolnosti spora iznesene su u točkama 2. do 6. pobijanog rješenja. Za potrebe ovog postupka one se mogu sažeti kako slijedi.

15

Amazon je dio grupe Amazon, multinacionalne grupe društava. Njegove poslovne djelatnosti uključuju maloprodaju na internetu i druge usluge, kao što su računarstvo u oblaku i digitalni streaming. Amazon trećim prodavateljima pruža usluge tržišta što im omogućuje da prodaju proizvode posredstvom Amazon Storea. To društvo također podržava treće prodavatelje, među ostalim na način da im nudi alate za pomoć u upravljanju njihovim djelatnostima i razvijanju tih djelatnosti, osobito u Amazon Storeu.

16

Komisija je spornom odlukom, na temelju članka 33. stavka 4. Uredbe 2022/2065, Amazon Store odredila kao vrlo veliku internetsku platformu.

17

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 5. srpnja 2023. Amazon je pokrenuo postupak za poništenje sporne odluke.

18

Zasebnim aktom, podnesenim tajništvu Općeg suda 6. srpnja 2023., Amazon je podnio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu kojim je tražio, među ostalim, suspenziju primjene te odluke, dok Opći sud ne donese konačnu odluku u glavnom postupku, u dijelu u kojem se njome Amazonu određuje, s jedne strane, obveza da korisnicima za svaki od sustava za preporučivanje pruža jednu opciju koja se ne temelji na izradi profila, u skladu s člankom 38. Uredbe 2022/2065, te, s druge strane, obveza da sastavi i javno objavi repozitorij propisan člankom 39. te uredbe.

19

Rješenjem od 28. srpnja 2023., Amazon Services Europe/Komisija (T‑367/23 R), donesenim na temelju članka 157. stavka 2. Poslovnika Općeg suda, predsjednik Općeg suda naložio je suspenziju primjene sporne odluke do dana objave rješenja kojim se završava postupak privremene pravne zaštite koji je pokrenut pred Općim sudom.

20

Pobijanim je rješenjem predsjednik Općeg suda, s jedne strane, naložio suspenziju primjene sporne odluke u dijelu u kojem se tom odlukom Amazonu nalaže da javno objavi repozitorij propisan člankom 39. Uredbe 2022/2065, ne dovodeći u pitanje Amazonovu obvezu da sastavi taj repozitorij, te je, s druge strane, u preostalom dijelu odbio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu koji je podnio Amazon.

21

Kad je riječ, najprije, o uvjetu hitnosti, ispitanom u točkama 26. do 69. tog rješenja, predsjednik Općeg suda ocijenio je, u točki 55. tog rješenja, da Amazon nije dokazao postojanje teške i nepopravljive štete koja bi nastala usklađivanjem Amazon Storea s člankom 38. Uredbe 2022/2065. Međutim, u točkama 65. do 69. navedenog rješenja predsjednik Općeg suda ocijenio je da je u dovoljnoj mjeri dokazano da bi usklađivanjem Amazon Storea s člankom 39. te uredbe Amazonu vjerojatno nastala teška i nepopravljiva šteta.

22

Kad je potom riječ o uvjetu koji se odnosi na fumus boni juris, predsjednik Općeg suda odlučio je, u točki 79. istog rješenja, da treći tužbeni razlog koji je Amazon iznio u prilog svojoj tužbi za poništenje sporne odluke, koji se temelji na nezakonitosti članka 39. navedene uredbe, nije na prvi pogled bez ozbiljnog temelja i stoga zahtijeva dubinsko ispitivanje koje ne može provesti sudac privremene pravne zaštite.

23

Naposljetku, predsjednik Općeg suda ocijenio je, u točki 83. pobijanog rješenja, da „nad interesom za odbijanje zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu treba prevagnuti interes koji brani [Amazon]”.

24

Rješenjem potpredsjednika Suda od 13. prosinca 2023., Komisija/Amazon Services Europe (C‑639/23 P(R), EU:C:2023:1006) Europskom parlamentu i Vijeću Europske unije dopušteno je intervenirati u ovaj predmet u potporu Komisijinu zahtjevu.

25

Komisija od Suda zahtijeva da:

26

Amazon od Suda zahtijeva da:

27

Parlament i Vijeće od Suda zahtijevaju da prihvati Komisijin zahtjev.

28

Komisija u prilog svojoj žalbi ističe četiri žalbena razloga, od kojih se, u biti, prvi temelji na pogrešci koja se tiče prava i očito pogrešnoj primjeni uvjeta koji se odnosi na fumus boni juris, drugi na povredama postupka te na pogrešci koja se tiče prava i očito pogrešnoj primjeni uvjeta hitnosti, treći na pogrešci koja se tiče prava i očito pogrešnoj primjeni uvjeta koji se odnosi na odvagivanje interesa, a četvrti na povredi načela proporcionalnosti.

29

Najprije valja ispitati drugi dio drugog žalbenog razloga.

30

U okviru drugog dijela svojeg drugog žalbenog razloga Komisija tvrdi da je predsjednik Općeg suda, time što je u točki 24. pobijanog rješenja ocijenio da raspolaže „svim potrebnim elementima za donošenje odluke” o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu, iako nije odlučio o zahtjevu za mjeru upravljanja postupkom koji je podnijela Komisija, povrijedio načelo kontradiktornosti, čime je povrijedio i članke 88. i 90. Poslovnika Općeg suda te načelo audi alteram partem.

31

U tom pogledu, Komisija podsjeća na to da je predsjednik Općeg suda 28. srpnja 2023. donio mjeru upravljanja postupkom slijedom koje je Amazon podnio dug podnesak kako bi potkrijepio svoju tvrdnju da su informacije koje mora otkriti u skladu s člankom 39. Uredbe 2022/2065 povjerljive. Komisija objašnjava da je predsjednik Općeg suda, suprotno tomu, odbio prihvatiti zahtjev za mjeru upravljanja postupkom koji je nakon toga podnijela kako bi mogla odgovoriti na nove argumente koje je Amazon iznio u tom podnesku.

32

Međutim, predsjednik Općeg suda je, kada ocjenjuje potrebu za donošenjem mjere upravljanja postupkom, dužan poštovati kontradiktornost postupka i načelo audi alteram partem. Komisija je stoga trebala imati mogućnost odgovoriti na Amazonove argumente iznesene u podnesku navedenom u prethodnoj točki, tim više jer je određivanje sporne suspenzije primjene u ovom slučaju utemeljeno isključivo na tvrdnji prema kojoj poštovanje članka 39. Uredbe 2022/2065 Amazonu nalaže da javno objavi povjerljive informacije, a ta je tvrdnja iznesena samo u tom podnesku. Razmatranja o povjerljivosti informacija o kojima je riječ iznesena u točkama 76. do 78. pobijanog rješenja velikim se dijelom, uostalom, temelje na tim argumentima.

33

Hitnost postupka privremene pravne zaštite ne opravdava to da se Komisiji oduzme pravo obrane te je ona, uostalom, svoja očitovanja mogla iznijeti u vrlo kratkom roku.

34

Amazon smatra da predsjednik Općeg suda nije bio dužan prihvatiti zahtjev za mjeru upravljanja postupkom koji je podnijela Komisija. Naime, načelo kontradiktornosti sudu Unije zabranjuje samo da svoju odluku temelji na činjenicama i dokumentima o kojima se stranke, ili jedna od njih, nisu mogle očitovati. Međutim, budući da je Amazon pozvan da se očituje o određenim pravnim pitanjima, to načelo nije povrijeđeno. Ne postoji načelo kojim se predsjedniku Općeg suda nalaže da svakoj stranci odobri jednak broj pismena o pravnom pitanju.

35

U svakom slučaju, Komisija ne dokazuje da bi predsjednik Općeg suda došao do drukčijeg zaključka da je Komisiji pružio mogućnost da odgovori Amazonu.

36

Zahtjev za privremenu pravnu zaštitu treba sam po sebi omogućiti tuženiku da pripremi očitovanja i sucu privremene pravne zaštite da odluči o tom zahtjevu, ovisno o slučaju, bez drugih informacija njemu u prilog, pri čemu ključni činjenični i pravni elementi na kojima se on temelji moraju proizlaziti iz samog teksta navedenog zahtjeva (rješenje od 19. srpnja 2012., Akhras/Vijeće, C‑110/12 P‑R, EU:C:2012:507, t. 55. i navedena sudska praksa).

37

Usto, uzimajući u obzir žurnost koja, s obzirom na njegovu prirodu, obilježava postupak privremene pravne zaštite, od stranke koja traži privremene mjere može se razumno zahtijevati da, osim u iznimnim slučajevima, već u stadiju podnošenja svojeg zahtjeva iznese sve raspoložive dokaze njemu u prilog, kako bi sudac privremene pravne zaštite mogao na toj osnovi ocijeniti osnovanost navedenog zahtjeva (rješenje od 19. srpnja 2012., Akhras/Vijeće, C‑110/12 P‑R, EU:C:2012:507, t. 56. i navedena sudska praksa).

38

Međutim, predsjednik Općeg suda, kao sudac privremene pravne zaštite, na temelju članka 157. stavka 3. Poslovnika Općeg suda ovlašten je donijeti, ako je to potrebno, mjere upravljanja postupkom i mjere izvođenja dokazâ.

39

Iz sudske prakse Suda proizlazi i da u tom pogledu predsjednik Općeg suda mora raspolagati širokom marginom prosudbe kako bi ocijenio jesu li takve mjere primjerene (vidjeti u tom smislu rješenje potpredsjednika Suda od 1. prosinca 2021., Inivos i Inivos/Komisija, C‑471/21 P(R), EU:C:2021:984, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

40

Diskrecijska ovlast kojom tako raspolaže mora se, međutim, izvršavati u određenim granicama jer je sudac privremene pravne zaštite dužan, među ostalim, poštovati načelo kontradiktornosti. Naime, to se načelo primjenjuje u svakom postupku koji može dovesti do odluke institucije Unije koja bitno utječe na interese neke osobe i, osobito, u postupcima koji se vode pred sudom Unije (vidjeti u tom smislu rješenje od 22. studenoga 2018., Hércules Club de Fútbol/Komisija, C‑334/18 P(R), EU:C:2018:952, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

41

U tom pogledu, iako je točno da članak 157. stavak 2. Poslovnika Općeg suda predsjedniku Općeg suda dopušta da donese privremene mjere čak i prije nego što je druga stranka iznijela svoja očitovanja, ta se odredba ne može shvaćati na način da se njome predsjedniku Općeg suda općenito dopušta da odlučuje ne poštujući načelo kontradiktornosti. Naime, navedenom se odredbom predviđa samo postupak odstupanja koji predsjedniku Općeg suda omogućuje da donese takve mjere iz predostrožnosti, dok se ne donese odluka o zahtjevu za određivanje privremenih mjera na kraju kontradiktornog postupka propisanog člankom 157. stavkom 1. tog Poslovnika (vidjeti u tom smislu rješenje potpredsjednika Suda od 28. rujna 2023., Vijeće/Mazepin, C‑564/23 P(R), EU:C:2023:727, t. 60. i 61.).

42

Načelo kontradiktornosti pak svakoj stranci u postupku daje, među ostalim, pravo upoznati se s podnescima i očitovanjima koje je sucu podnijela protivna strana te o njima raspravljati. Da bi se zadovoljili zahtjevi koji se odnose na pravo na pravično suđenje važno je, naime, da su stranke upoznate kako s činjeničnim tako i s pravnim elementima koji su odlučujući za ishod postupka te da su o njima mogle kontradiktorno raspravljati (vidjeti u tom smislu presude od 27. ožujka 2014.,OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, EU:C:2014:186, t. 54.; od 4. prosinca 2019., H/Vijeće, C‑413/18 P, EU:C:2019:1044, t. 103. i 104. i od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i CRU, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 58 i 59.).

43

Sud je na temelju tih zahtjeva, u predmetima u kojima se postupak privremene pravne zaštite ne primjenjuje, osobito zaključio da, iako Opći sud može slobodno odlučiti postaviti pitanje jednoj od stranaka u okviru određenom njegovim Poslovnikom, dužan je drugim strankama pružiti mogućnost da se očituju na odgovor dan na takvo pitanje, barem onda kada taj odgovor sadržava elemente koji su odlučujući za ishod predmeta o kojem je riječ (vidjeti u tom smislu presude od 4. prosinca 2019., H/Vijeće, C‑413/18 P, EU:C:2019:1044, t. 105. do 116. i od 10. rujna 2020., Rumunjska/Komisija, C‑498/19 P, EU:C:2020:686, t. 75. i 76.).

44

To se pravilo primjenjuje i kada Opći sud postavi pitanje stranci u skladu s člankom 157. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda.

45

Točno je, s jedne strane, da iz sudske prakse Suda proizlazi da s obzirom na žurnost koja, glede njegove prirode, obilježava postupak privremene pravne zaštite, sudac privremene pravne zaštite nije dužan sustavno saslušavati stranku koja traži zaštitu u vezi sa svim informacijama koje pruži druga stranka, a koje namjerava uzeti u obzir prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu (rješenje potpredsjednika Suda od 1. prosinca 2021., Inivos i Inivos/Komisija, C‑471/21 P(R), EU:C:2021:984, t. 47.)

46

Međutim, to rješenje proizlazi iz činjenice da ne postoji pravilo koje bi načelno predviđalo podnošenje replike i odgovora na repliku u postupku privremene pravne zaštite. Iz toga se stoga ne može zaključiti da, kada predsjednik Općeg suda stranci koja traži zaštitu dopusti da podnese dodatne elemente u potporu svojem zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu, druga stranka nema pravo raspravljati o tim elementima, iako iz razmatranja u točkama 36. i 37. ovog rješenja proizlazi da taj zahtjev treba sadržavati sve elemente potrebne za donošenje odluke i da se člankom 157. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda jamči pravo druge stranke da iznese svoja očitovanja o navedenom zahtjevu.

47

S druge strane, iako je u rješenju od 17. prosinca 2020., Anglo Austrian AAB i Belegging‑Maatschappij Far‑East/ESB (C‑207/20 P(R), EU:C:2020:1057) potpredsjednica Suda odbila prigovor žaliteljâ u tom predmetu koji se temeljio na povredi prava na saslušanje zbog činjenice da nisu imali mogućnost očitovati se o dokazu koji nije bio dostupan na dan podnošenja zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu, treba utvrditi da nepostojanje spornog kontradiktornog postupka u predmetu u kojem je doneseno to rješenje nije imalo uporište u donošenju mjere upravljanja postupkom Općeg suda. Usto, potpredsjednica Suda taj je prigovor odbila isključivo na temelju okolnosti da žalitelji u tom predmetu nisu iskoristili postupovno jamstvo koje im je bilo na raspolaganju jer od predsjednika Općeg suda nisu tražili, na temelju članka 88. Poslovnika Općeg suda, da odredi mjeru upravljanja postupkom.

48

U ovom slučaju, iz spisa proizlazi da je Opći sud mjerom upravljanja postupkom donesenom 28. srpnja 2023. pozvao Amazon da iznese primjedbe o točkama 109. do 118. pisanih očitovanja koje je Komisija iznijela u prvostupanjskom postupku.

49

Amazon je u svojem odgovoru na tu mjeru upravljanja postupkom iznio niz argumenata sa svrhom da dokaže da su informacije koje mora otkriti u skladu s člankom 39. Uredbe 2022/2065 povjerljive, da bi mu otkrivanje tih informacija nanijelo znatnu štetu i da interesi koji bi bili povrijeđeni takvim otkrivanjem trebaju biti zaštićeni.

50

Kao što to naglašava Komisija, predsjednik Općeg suda je, u okviru ocjene uvjeta koji se odnosi na fumus boni juris, svoj zaključak u točkama 76. do 78. pobijanog rješenja temeljio na argumentaciji u kojoj su u biti preuzeti elementi koje je Amazon iznio u svojem odgovoru na mjeru upravljanja postupkom od 28. srpnja 2023.

51

Stoga proizlazi da je taj odgovor sadržavao elemente koji su odlučujući za ishod predmeta.

52

Međutim, Komisija nije imala nikakvu mogućnost očitovati se o argumentima koje je Amazon iznio u navedenom odgovoru.

53

Tako je, kao prvo, Amazonov odgovor na mjeru upravljanja postupkom od 28. srpnja 2023. dostavljen Komisiji, 30. kolovoza 2023., a da ona nije pozvana da se očituje na taj odgovor.

54

Kao drugo, predsjednik Općeg suda nije prihvatio zahtjev za donošenje mjere upravljanja postupkom koji je Komisija podnijela 15. rujna 2023. na temelju članka 88. Poslovnika Općeg suda, kojim je tražila da joj se odobri davanje odgovora na Amazonov odgovor naveden u točki 49. ovog mišljenja, kako bi se zadržala jednakost oružja i Općem sudu omogućilo da o zahtjevu za određivanje privremenih mjera odluči uz potpuno poznavanje činjenica.

55

Kao treće, predsjednik Općeg suda je, u točki 24. pobijanog rješenja, ocijenio da raspolaže svim elementima koji su potrebni za donošenje odluke o zahtjevu za određivanje privremenih mjera, a da pritom nije potrebno prethodno saslušati usmena očitovanja stranaka.

56

Osim toga, budući da iz Komisijinih očitovanja proizlazi da bi ona, da ju je predsjednik Općeg suda pozvao da se očituje na Amazonov odgovor naveden u točki 49. ovog rješenja, iznijela dodatne argumente sa svrhom da dokaže da informacije koje Amazon mora otkriti u skladu s člankom 39. Uredbe 2022/2065 nisu povjerljive, ne može se a priori isključiti da bi na temelju ispitivanja tih argumenata predsjednik Općeg suda možda u cijelosti odbio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu.

57

Iz prethodno navedenog proizlazi da je Opći sud povrijedio načelo kontradiktornosti, tako da drugi dio drugog žalbenog razloga treba prihvatiti.

58

Budući da se ocjena koju je predsjednik Općeg suda donio o uvjetu koji se odnosi na fumus boni juris na odlučujući način temelji na elementima na koje nije primijenjeno načelo kontradiktornosti, povreda tog načela sama po sebi u dovoljnoj mjeri opravdava ukidanje točke 1. izreke pobijanog rješenja, kojom je predsjednik Općeg suda naložio suspenziju primjene sporne odluke u dijelu u kojem će, na temelju te odluke, Amazon biti dužan javno objaviti repozitorij propisan člankom 39. Uredbe 2022/2065, ne dovodeći u pitanje Amazonovu obvezu da sastavi taj repozitorij.

59

Međutim, ta povreda navedenog načela ne može dovesti do ukidanja točke 2. izreke tog rješenja, kojom je predsjednik Općeg suda u preostalom dijelu odbio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu.

60

Naime, ta se točka 2. temelji na ocjeni koju je donio Opći sud, u točki 55. navedenog rješenja, prema kojoj Amazon nije dokazao postojanje teške i nepopravljive štete koja bi nastala usklađivanjem Amazon Storea s člankom 38. Uredbe 2022/2065.

61

Doista, s jedne strane, ta se ocjena temelji na rasuđivanju, iznesenom u točkama 35. do 54. istog rješenja, u okviru kojeg se predsjednik Općeg suda ni u kojem pogledu ne oslanja na elemente iznesene u Amazonovu odgovoru navedenom u točki 49. ovog rješenja.

62

S druge strane, drugi dijelovi drugog žalbenog razloga i drugi razlozi koje je Komisija istaknula u potporu svojoj žalbi nisu usmjereni protiv tih točaka 35. do 54.

63

Iz toga slijedi da, bez potrebe da se ispituju ti drugi dijelovi i ti drugi žalbeni razlozi, žalbu valja odbiti u dijelu u kojem se njome traži ukidanje točke 2. izreke pobijanog rješenja.

64

U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, u slučaju ukidanja odluke Općeg suda Sud može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu. Ta se odredba primjenjuje i na žalbe podnesene u skladu s člankom 57. drugim stavkom Statuta Suda Europske unije (rješenje potpredsjednika Suda od 2. veljače 2024., Mylan Ireland/Komisija, C‑604/23 P(R), EU:C:2024:117, t. 38.).

65

U ovom slučaju, budući da je Komisija, s jedne strane, Sudu iznijela argumente kojima je namjeravala osporavati elemente iznesene u Amazonovu odgovoru navedenom u točki 49. ovog rješenja i da je, s druge strane, u svojoj žalbi iznijela zahtjev da Sud konačno odluči o sporu, s obzirom na žurnost koja obilježava postupak privremene pravne zaštite valja odlučiti o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu koji je podnio Amazon u dijelu u kojem se odnosi na suspenziju primjene sporne odluke u dijelu u kojem se tom odlukom Amazonu nalaže da sastavi i javno objavi repozitorij propisan člankom 39. Uredbe 2022/2065.

66

U tu je svrhu važno podsjetiti na to da se člankom 156. stavkom 4. Poslovnika Općeg suda određuje da zahtjevi za privremenu pravnu zaštitu moraju pobliže određivati predmet spora, okolnosti zbog kojih postoji hitnost kao i činjenične i pravne razloge koji na prvi pogled opravdavaju određivanje privremene mjere koja se zahtijeva. Tako, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, sudac privremene pravne zaštite može odrediti suspenziju primjene i druge privremene mjere ako utvrdi da je njihovo određivanje na prvi pogled činjenično i pravno opravdano (fumus boni juris) i da su hitne u tom smislu da ih je nužno odrediti i da proizvode učinke već prije odluke o meritumu kako bi se izbjegla teška i nepopravljiva šteta interesima stranke koja ih traži. Ti su uvjeti kumulativni, tako da zahtjevi za privremene mjere trebaju biti odbijeni onda kada jedan od njih nije ispunjen. Sudac privremene pravne zaštite također prema potrebi provodi odvagivanje postojećih interesa (rješenje potpredsjednika Suda od 2. veljače 2024., Mylan Ireland/Komisija, C‑604/23 P(R), EU:C:2024:117, t. 40.).

67

Kako bi dokazao postojanje fumus boni juris, Amazon se poziva na tri tužbena razloga iznesena u prilog tužbi u glavnom postupku.

68

U svojoj argumentaciji u pogledu trećeg od tih tužbenih razloga, koji valja najprije ispitati, Amazon ističe prigovor nezakonitosti članka 39. Uredbe 2022/2065 koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja te članaka 7., 16. i 17. Povelje.

69

U tom pogledu Amazon tvrdi da se obvezom propisanom tim člankom 39. da se u javno dostupnom repozitoriju objavljuje niz detaljnih informacija o oglasima koji se prikazuju u Amazon Storeu ozbiljno povređuje članak 7. Povelje i opće načelo zaštite poslovnih tajni. Usto, s obzirom na stratešku prirodu tih informacija, obveza njihova otkrivanja ugrožava Amazonovu poslovnu djelatnost i time povređuje članke 16. i 17. Povelje.

70

Amazon pojašnjava da, iako se neke od navedenih informacija stvarno moraju otkrivati u skladu s raznim aktima prava Unije, to ne vrijedi osobito kad je riječ o informacijama o razdoblju u kojem je određeni oglas bio prikazan ili broju ostvarenih primatelja usluge. Štoviše, tim se aktima Unije ne nalaže otkrivanje informacija cijeloj javnosti nego samo primateljima oglasa.

71

Doista, s jedne strane, primjena članka 39. Uredbe 2022/2065 nije primjerena s obzirom na razlike između internetskih tržišta i drugih vrlo velikih internetskih platformi. S druge strane, zakonodavac Unije je ciljeve sprečavanja rizika od nezakonitih oglasa ili tehnika manipulacije i dezinformiranja koji imaju stvaran i predvidljiv nepovoljan učinak na javno zdravlje, javnu sigurnost, građanski diskurs, političko sudjelovanje i jednakost mogao postići alternativnim rješenjem kojim bi se manje ugrozila Amazonova prava, na način da mu se nalaže samo da razumno strukturirani repozitorij učini dostupnim isključivo regulatorima i provjerenim istraživačima.

72

Komisija smatra da se treći tužbeni razlog koji je istaknuo Amazon ne može razumno prihvatiti.

73

Kao prvo, taj je razlog očito nedopušten. Naime, u skladu sa sudskom praksom Suda, prigovor nezakonitosti članka 39. Uredbe 2022/2065, istaknut na temelju članka 277. UFEU‑a, dopušten je samo ako je taj članak 39. pravna osnova sporne odluke ili ako je u izravnoj pravnoj vezi s tom odlukom. To međutim nije slučaj. Konkretno, činjenica da odredbe poglavlja III. odjeljka 5. Uredbe 2022/2065 postaju primjenjive na Amazon tek nakon što Komisija donese odluku, kao što je to sporna odluka, kojom ga se za potrebe te uredbe određuje kao vrlo veliku internetsku platformu ili vrlo veliku internetsku tražilicu nije dostatna da bi izravno pravno povezivala te odredbe i tu odluku. Suprotnim bi se rješenjem, uostalom, navedenim odredbama oduzela izravna izvršivost. Štoviše, s obzirom na prirodu veze koja postoji između sporne odluke i članka 39. navedene uredbe, nezakonitost tog članka ne može dovesti do poništenja te odluke.

74

Kao drugo, Amazon nije ničim potkrijepio tvrdnju prema kojoj članak 39. Uredbe 2022/2065 ugrožava njegova temeljna prava. Tako zahtjev za privremenu pravnu zaštitu ne sadržava nijedan argument koji dokazuje povjerljivost informacija koje Amazon mora otkriti u skladu s člankom 39. Uredbe 2022/2065. Konkretno, Amazon nije dokazao da su te informacije poznate samo ograničenom broju osoba, da mu njihovo otkrivanje može nanijeti ozbiljnu štetu i da su interesi koji mogu biti povrijeđeni otkrivanjem objektivno vrijedni zaštite.

75

U svakom slučaju, te informacije nisu povjerljive s obzirom na to da je Amazon već dužan objavljivati većinu njih na temelju drugih akata prava Unije. Komisija u tom pogledu, osim na Uredbu 2022/2065, upućuje i na direktive 2000/31 i 2005/29 te na uredbe 2016/679 i 2019/1150. Neke od navedenih informacija mogle bi se usto dobiti iz poslovnih ponuda ili marketinških metrika i analiza podataka dostupnih na tržištu.

76

Kao treće, razlika koju Amazon pravi između internetskih tržišta i drugih vrlo velikih internetskih platformi nije opravdana s obzirom na ciljeve Uredbe 2022/2065.

77

Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je uvjet koji se odnosi na fumus boni juris ispunjen kad se za najmanje jedan tužbeni razlog, koji u potporu meritumu tužbe ističe stranka koja traži privremene mjere, na prvi pogled doima da nije bez ozbiljnog temelja. Tomu je osobito tako kada se jedan od tih tužbenih razloga temelji na postojanju složenih pravnih pitanja čije se rješenje ne nazire odmah i stoga zahtijeva dubinsko ispitivanje koje ne može provesti sudac koji odlučuje o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu, nego treba biti predmetom postupka o meritumu, odnosno kad rasprava među strankama otkrije postojanje važnog pravnog problema čije rješenje nije očito (rješenje potpredsjednika Suda od 24. svibnja 2022., Puigdemont i Casamajó i dr./Parlament i Španjolska, C‑629/21 P(R), EU:C:2022:413, t. 188. i navedena sudska praksa).

78

Stranke se ne slažu, kao prvo, u pogledu dopuštenosti trećeg tužbenog razloga koji je istaknuo Amazon, koji se temelji na nezakonitosti članka 39. Uredbe 2022/2065.

79

U skladu s člankom 277. UFEU‑a, „svaka se stranka u postupcima o aktu opće primjene koji je donijela neka institucija, tijelo, ured ili agencija Unije, pred Sudom Europske unije može pozvati na neprimjenjivost tog akta iz razloga određenih u članku 263. stavku drugom [UFEU‑a]”.

80

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, taj je članak izraz općeg načela kojim se svakoj stranci osigurava pravo da uzgredno osporava valjanost akata opće primjene na kojima se temelji odluka koja joj je upućena, kako bi ishodila poništenje takve odluke (presuda od 16. ožujka 2023., Komisija/Calhau Correia de Paiva, C‑511/21 P, EU:C:2023:208, t. 44. i navedena sudska praksa).

81

Budući da cilj članka 277. UFEU‑a nije omogućavanje stranci da u potporu bilo kojem pravnom sredstvu osporava primjenjivost bilo kojeg općeg akta, akt čija se nezakonitost ističe mora biti primjenjiv, izravno ili neizravno, na slučaj koji je predmet pravnog sredstva (presuda od 16. ožujka 2023., Komisija/Calhau Correia de Paiva, C‑511/21 P, EU:C:2023:208, t. 45. i navedena sudska praksa).

82

Stoga je Sud presudio da se povodom tužbi za poništenje podnesenih protiv pojedinačnih odluka prigovor nezakonitosti može valjano istaknuti protiv odredaba općeg akta na kojima se temelje navedene odluke odnosno protiv odredaba koje su u izravnoj pravnoj vezi s takvim odlukama (presuda od 16. ožujka 2023., Komisija/Calhau Correia de Paiva, C‑511/21 P, EU:C:2023:208, t. 46. i navedena sudska praksa).

83

Izravna pravna veza može proizlaziti, među ostalim, iz činjenice da je odredba čija se nezakonitost ističe prigovorom dio obrazloženja pobijane odluke, pa i onda kada se ona ne navodi u formalnom obrazloženju te odluke (vidjeti u tom smislu presudu od16. ožujka 2023., Komisija/Calhau Correia de Paiva, C‑511/21 P, EU:C:2023:208, t. 52.).

84

Suprotno tomu, Sud je presudio da je nedopušten prigovor nezakonitosti protiv općeg akta čiju provedbenu mjeru ne predstavlja pobijana pojedinačna odluka (presuda od 16. ožujka 2023., Komisija/Calhau Correia de Paiva, C‑511/21 P, EU:C:2023:208, t. 47. i navedena sudska praksa).

85

U ovom je slučaju nesporno da članak 39. Uredbe 2022/2065 nije pravna osnova sporne odluke.

86

Međutim, iz sudske prakse navedene u točki 82. ovog rješenja proizlazi da se prigovor nezakonitosti može istaknuti protiv svake odredbe općeg akta koja je u izravnoj pravnoj vezi sa spornom odlukom, čak i ako ta odredba nije pravna osnova te odluke.

87

U ovom predmetu, Amazon tvrdi da postoji dovoljno izravna pravna veza između članka 39. Uredbe 2022/2065 i sporne odluke jer se taj članak primjenjuje na Amazon Store zbog donošenja te odluke, a na temelju te okolnosti zaključuje, u biti, da su navedeni članak i navedena odluka dio jedinstvenog pravnog uređenja čiju nezakonitost Amazon želi osporiti.

88

Ne može se a priori isključiti da bi se takva veza mogla smatrati, kao što to tvrdi Komisija, nedovoljno izravnom da bi opravdala dopuštenost prigovora nezakonitosti koji je istaknuo Amazon, osobito s obzirom na činjenicu da se ne navodi niti dokazuje da bi ona podrazumijevala da se članak 39. Uredbe 2022/2065 može povezati s razlozima na kojima se temelji sporna odluka ili sa samim obrazloženjem te odluke.

89

Međutim, proizlazi da Sud još nije utvrdio može li se takva veza kvalificirati kao „izravna pravna veza” u smislu sudske prakse navedene u točki 82. ovog rješenja.

90

Usto, iz sudske prakse Suda proizlazi da, kako bi se zajamčila djelotvorna sudska zaštita, članak 277. UFEU‑a treba tumačiti na način da se izbjegne umjetno razdvajanje različitih aspekata istog pravnog uređenja (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2020., Komisija i Vijeće/Carreras Sequeros i dr., C‑119/19 P i C‑126/19 P, EU:C:2020:676, t. 76.).

91

U tom kontekstu, proizlazi da ocjena prirode pravne veze koja postoji između članka 39. Uredbe 2022/2065 i sporne odluke, za potrebe primjene članka 277. UFEU‑a, čini složeno pravno pitanje čije se rješenje ne nazire odmah i stoga zahtijeva dubinsko ispitivanje.

92

Kao drugo, ako se treći tužbeni razlog prihvati kao dopušten, ispitivanje tog razloga podrazumijevalo bi da sud koji odlučuje o meritumu treba utvrditi je li članak 39. Uredbe 2022/2065 u skladu s načelom jednakog postupanja te člancima 7., 16. i 17. Povelje.

93

Kako bi se ocijenili argumenti koje je Amazon iznio u pogledu uvjeta koji se odnosi na fumus boni juris, najprije valja ispitati taj razlog u dijelu u kojem se odnosi na navodnu povredu članaka 7. i 16. Povelje.

94

Člankom 7. Povelje propisuje se da svatko ima pravo na poštovanje njegova privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja.

95

Člankom 16. Povelje propisano je pak da se sloboda poduzetništva priznaje u skladu s pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom.

96

Iz članka 39. stavaka 1. i 2. Uredbe 2022/2065 proizlazi da bi se primjenom tih odredbi na Amazon tom društvu nalagalo da javno objavi repozitorij s raznim informacijama o oglasima koji se prikazuju na vrlo velikim internetskim platformama. Te informacije uključuju, među ostalim, sadržaj oglasa, ime osobe u čije je ime oglas prikazan, razdoblje u kojem je oglas bio prikazan, glavne parametre upotrijebljene za ciljano oglašavanje određenim primateljima, komercijalna priopćenja objavljena na vrlo velikim internetskim platformama ili pak ukupan broj ostvarenih primatelja usluge.

97

Budući da te informacije, promatrane u cjelini, pružaju pojedinosti o svim Amazonovim aktivnostima u području internetskog oglašavanja, uključujući one o njegovim odnosima s klijentima ili točno određenim uvjetima provedenih kampanja komercijalnog priopćavanja, ne može se a priori isključiti da bi se za obveze propisane člankom 39. Uredbe 2022/2065 moglo smatrati, kao što to tvrdi Amazon, da ograničavaju njegova prava iz članaka 7. i 16. Povelje, a da pritom, kako bi se došlo do takvog preliminarnog zaključka, Amazon ne treba iznijeti dodatne argumente sa svrhom da dokaže povjerljivost navedenih informacija.

98

Dakako, drukčije bi bilo u slučaju da treba smatrati da su, kao što to tvrdi Komisija, informacije koje Amazon mora otkriti u skladu s člankom 39. Uredbe 2022/2065 zapravo već dostupne javnosti, neovisno o primjeni tog članka.

99

U tom pogledu, doista se čini da se neke od tih informacija moraju otkrivati na temelju drugih odredbi prava Unije.

100

Konkretno, u prvom redu, čini se da se otkrivanje identiteta osobe u čije je ime oglas prikazan zahtijeva u skladu s člankom 6. točkom (b) Direktive 2000/31 i člankom 26. stavkom 1. točkom (b) Uredbe 2022/2065. Nadalje, čini se da Komisija a priori osnovano tvrdi da se glavni parametri upotrijebljeni za ciljano oglašavanje određenim primateljima moraju otkrivati na temelju članka 15. stavka 1. točaka (b) i (h) Uredbe 2016/679, članka 5. stavka 1. Uredbe 2019/1150 te članka 26. stavka 1. točke (d) Uredbe 2022/2065. Naposljetku, ne može se isključiti da bi objava komercijalnog priopćenja na vrlo velikoj internetskoj platformi a da se o tome ne obavijesti potrošač o kojem je riječ mogla biti kvalificirana kao nepoštena poslovna praksa na temelju članka 5. stavka 5. i Priloga I. točke 11. Direktive 2005/29.

101

Međutim, iz Komisijine argumentacije ili, općenitije, iz spisa kojim raspolaže potpredsjednik Suda ne proizlazi da se sve informacije navedene u članku 39. stavku 2. Uredbe 2022/2065, a osobito razdoblje u kojem je oglas distribuiran ili ukupan broj ostvarenih primatelja usluge, moraju otkrivati neovisno o primjeni tog članka 39. Uostalom, treba utvrditi da Komisija samo tvrdi da je tim obvezama otkrivanja obuhvaćena većina tih informacija i da stoga ne želi reći da to vrijedi za sve navedene informacije.

102

Povrh toga, pitanje je li otkrivanje informacije samo korisniku o kojem je riječ jednakovrijedno njezinu otkrivanju cijeloj javnosti, za potrebe primjene članaka 7. i 16. Povelje, sasvim je novo i u određenoj mjeri složeno pitanje.

103

Usto, iako Komisija tvrdi da se informacije slične onima koje su navedene u članku 39. stavku 2. Uredbe 2022/2065 mogu dobiti, kad je riječ o Amazonu, iz poslovnih ponuda, ona ne iznosi nijedan dokaz u prilog toj tvrdnji.

104

Kad je riječ o tvrdnji prema kojoj bi se takve informacije mogle prikupiti na temelju marketinških metrika i analiza podataka dostupnih na tržištu, ta tvrdnja bez dodatnih pojašnjenja o predmetnim informacijama nije dovoljna da bi dokazala da Amazon u skladu s člankom 39. te uredbe nije dužan javno objaviti informacije koje su trenutačno povjerljive.

105

Osim toga, Komisijin argument prema kojem je Amazon bio dužan dokazati da mu otkrivanje informacija o kojima je riječ može nanijeti ozbiljnu štetu i da su interesi koji mogu biti povrijeđeni tim otkrivanjem objektivno vrijedni zaštite tumačenje je relevantnih odredbi Povelje koje na prvi pogled ne proizlazi ni iz teksta tih odredbi ni iz sudske prakse Suda. Osnovanost takvog argumenta stoga mora ocijeniti sud koji odlučuje o meritumu.

106

U tim okolnostima, sudac privremene pravne zaštite ne može utvrditi da je u dovoljnoj mjeri dokazano da informacije koje Amazon mora otkriti u skladu s člankom 39. Uredbe 2022/2065 nisu povjerljive i, posljedično, da primjena tog članka 39. na Amazon ne dovodi do ograničavanja prava koja on može imati na temelju članaka 7. i 16. Povelje.

107

Međutim, takvo ograničavanje tih prava može dovesti do utvrđenja nezakonitosti članka 39. Uredbe 2022/2065 samo ako to ograničavanje nije u skladu s uvjetima navedenima u članku 52. stavku 1. Povelje.

108

Tom se odredbom propisuje da se ostvarivanje prava, kao što su ona utvrđena u člancima 7. i 16. Povelje, može ograničiti ako su ta ograničenja predviđena zakonom, ako poštuju bit tih prava i sloboda te ako su, podložno načelu proporcionalnosti, potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.

109

Međutim, ocjena koju treba provesti kako bi se utvrdilo jesu li ti uvjeti ispunjeni u ovom slučaju pretpostavlja uzimanje u obzir raznih čimbenika, kao što su mjera u kojoj objavljivanje svih informacija navedenih u članku 39. stavku 2. Uredbe 2022/2065 pridonosi ostvarivanju ciljeva koje želi postići zakonodavac Unije, razina ozbiljnosti ograničavanja prava predviđenih u člancima 7. i 16. Povelje ili pak moguće postojanje alternativnih rješenja kojima se manje ugrožavaju ta prava.

110

Prema tome, iako u tom pogledu zakonodavcu Unije treba priznati široku marginu prosudbe, pitanje je li on donošenjem članka 39. Uredbe 2022/2065 prekoračio granice te margine prosudbe čini, s obzirom na to da ne postoje jasni presedani, važan pravni problem čije rješenje nije očito.

111

S obzirom na prethodno navedeno, nakon sažetog ispitivanja koje mora provesti sudac privremene pravne zaštite i bez donošenja odluke o osnovanosti trećeg tužbenog razloga koji je istaknuo Amazon, što je isključivo na sudu koji odlučuje o meritumu, ne može se utvrditi da za taj tužbeni razlog treba na prvi pogled smatrati da je bez ozbiljnog temelja.

112

Iz toga slijedi da je uvjet koji se odnosi na fumus boni juris ispunjen s obzirom na argumente koji se temelje na prigovoru nezakonitosti članka 39. Uredbe 2022/2065.

113

Kako bi dokazao da je ispunjen uvjet hitnosti, Amazon tvrdi da bi mu javno objavljivanje repozitorija propisanog člankom 39. Uredbe 2022/2065 nanijelo tešku i nepopravljivu štetu.

114

Najprije, javno objavljivanje tog repozitorija Amazonu bi nalagalo da otkrije povjerljive informacije o Amazonu i njegovim oglašivačima. Konkretno, navedeni bi repozitorij iznosio parametre ciljanog oglašavanja koje Amazon može pružiti i broj klijenata koji se može ostvariti primjenom tih parametara. Nakon otkrivanja tih informacija Amazonovi konkurenti upoznali bi se s najučinkovitijim strategijama i tehnologijama. Usto, otkrivanje navedenih informacija naštetilo bi Amazonovim oglašivačkim partnerima jer bi se otkrile njihove strategije. Stoga bi Amazonova oglašivačka djelatnost bila teško i nepopravljivo narušena.

115

Nadalje, javno objavljivanje repozitorija propisanog člankom 39. Uredbe 2022/2065 nepovratno bi smanjilo Amazonov tržišni udio i kad je riječ o njegovoj općoj maloprodajnoj djelatnosti i kad je riječ o njegovoj oglašivačkoj djelatnosti. Naime, javno objavljivanje tog repozitorija odvratilo bi treće prodavatelje od Amazon Storea te bi zbog toga bili manje skloni oglašavanju u Amazon Storeu. Usto, konkurenti subjekata koji prikazuju oglase u Amazon Storeu mogli bi preuzeti i reproducirati najučinkovitije oglašivačke strategije. Dugoročno, javno objavljivanje navedenog repozitorija može utjecati na iskustvo potrošača jer bi se smanjilo oglašavanje i prodavatelje odvratilo od platforme Amazon Store.

116

Naposljetku, šteta nastala za Amazon ne bi bila samo financijska i ne bi se mogla izmjeriti isključivo u financijskom smislu. Pogoršanje njegova konkurentskog položaja moglo bi tako dovesti do pojave kruga negativne povratne sprege. Usto, vjerojatno ne bi bilo moguće točno izračunati konkretan učinak javnog objavljivanja repozitorija propisanog člankom 39. Uredbe 2022/2065, osobito s obzirom na to da bi to objavljivanje podrazumijevalo otkrivanje povjerljivih informacija.

117

Komisija smatra da Amazon nije dokazao da je u ovom slučaju ispunjen uvjet hitnosti.

118

Amazon je samo navodio, najčešće u kondicionalu, nepotkrijepljene i međusobno nepovezane tvrdnje. Usto, Amazon nije pružio informacije koje dokazuju da bi štetu koju navodi bilo moguće predvidjeti s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti. Osim toga, ne može se zbog okolnosti da bi Amazonu bilo teško dokazati osnovanost zahtjeva za naknadu štete koja bi mu nastala utvrditi da je ta šteta nemjerljiva.

119

Amazon osim toga nije dokazao da je uvjet koji se odnosi na fumus boni juris ispunjen u pogledu informacija koje bi morao iznijeti u repozitoriju propisanom člankom 39. Uredbe 2022/2065. Međutim, samo bi u slučaju da je taj uvjet ispunjen sudac privremene pravne zaštite morao, za potrebe ocjenjivanja uvjeta hitnosti, pretpostaviti da su određene informacije povjerljive. U svakom slučaju te informacije nisu povjerljive.

120

Iz sudske prakse Suda proizlazi da je svrha postupka privremene pravne zaštite zajamčiti punu učinkovitost buduće konačne odluke kako bi se izbjegla pravna praznina u sudskoj zaštiti koju jamči Sud. Da bi se postigao taj cilj, hitnost treba ocijeniti s obzirom na potrebu donošenja privremenih mjera kako bi se izbjeglo da stranci koja traži privremenu zaštitu nastane teška i nepopravljiva šteta. Ta je stranka dužna dokazati da ne može čekati ishod postupka o meritumu a da pri tome ne pretrpi takvu štetu. Iako za utvrđivanje postojanja te štete nije potrebno zahtijevati da se njezin nastanak i neminovnost utvrde s apsolutnom sigurnošću te je dovoljno da se navedena šteta može predvidjeti s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti, stranka koja traži privremenu mjeru ipak mora dokazati činjenice za koje se smatra da upućuju na izglednost takve štete (rješenje potpredsjednice Suda od 16. srpnja 2021., Symrise/ECHA, C‑282/21 P(R), EU:C:2021:631, t. 40.).

121

Kad je riječ, kao prvo, o Amazonovoj tvrdnji prema kojoj će javno objavljivanje repozitorija propisanog člankom 39. Uredbe 2022/2065 dovesti do smanjenja njegovih tržišnih udjela te će mu stoga nanijeti tešku i nepopravljivu štetu, valja podsjetiti na to da, kada se stranka koja traži privremenu mjeru poziva na gubitak svojih tržišnih udjela, ona mora dokazati da će joj prepreke strukturne i pravne prirode onemogućiti da povrati znatan dio tih tržišnih udjela u slučaju da njezina tužba u glavnom postupku naposljetku bude prihvaćena (vidjeti u tom smislu rješenje potpredsjednika Suda od 2. veljače 2024., Mylan Ireland/Komisija, C‑604/23 P(R), EU:C:2024:117, t. 84. i navedenu sudsku praksu).

122

Međutim, iako Amazon doista tvrdi da će gubitak tržišnih udjela do kojeg će doći slijedom objavljivanja tog repozitorija biti nepovratan, on u svojem zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu ne navodi konkretne prepreke koje bi mu onemogućile da povrati te tržišne udjele u slučaju da naknadno više ne bude dužan zadržati navedeni repozitorij na internetu zbog poništenja sporne odluke.

123

Točno je da Amazon u tom pogledu upućuje i na određene točke stručnog mišljenja priloženog njegovu zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu, iz kojeg proizlazi da bi Amazonu moglo biti teško postići da se prodavatelji koji napuste njegovu platformu na nju vrate, s obzirom na to da bi se oni mogli naviknuti upotrebljavati drugu platformu i da bi mogli željeti zadržati veze koje su na potonjoj platformi uspostavili s klijentima.

124

Međutim, s jedne strane, u tom se stručnom mišljenju samo iznose pretpostavke a da se ne ocjenjuje vjerojatnost njihova ostvarenja. S druge strane, navedeno stručno mišljenje ne sadržava nijedan dokaz ili upućivanje na temelju kojeg bi se moglo utvrditi da je ostvarenje navedenih pretpostavki doista vjerojatno.

125

Stoga se ne može smatrati da je Amazon dokazao da postoje prepreke strukturne ili pravne prirode koje bi mu onemogućile da, u slučaju poništenja sporne odluke, povrati znatan dio tržišnih udjela koje bi eventualno izgubio nakon javnog objavljivanja repozitorija propisanog člankom 39. Uredbe 2022/2065. Iz toga slijedi da u svakom slučaju nije dokazao da bi mu gubitak tržišnih udjela do kojeg bi došlo objavljivanjem tog repozitorija prouzročio nepopravljivu štetu.

126

Kad je riječ, kao drugo, o argumentima koji se temelje na otkrivanju povjerljivih informacija, iz sudske prakse Suda proizlazi da, kada, s jedne strane, podnositelj zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu tvrdi da su informacije čiju objavu privremeno želi spriječiti poslovna tajna i kada, s druge strane, ta tvrdnja ispunjava uvjet koji se odnosi na fumus boni juris, sudac privremene pravne zaštite je, u okviru svojeg ispitivanja uvjeta hitnosti, u načelu dužan pretpostaviti da su te informacije poslovne tajne (vidjeti u tom smislu rješenje potpredsjednika Suda od 12. lipnja 2018., Nexans France i Nexans/Komisija, C‑65/18 P(R), EU:C:2018:426, t. 21.).

127

Budući da iz točaka 96. do 105. ovog rješenja proizlazi da Amazonova tvrdnja prema kojoj je barem dio informacija navedenih u članku 39. stavku 2. Uredbe 2022/2065 povjerljive prirode ispunjava uvjet koji se odnosi na fumus boni juris, valja pretpostaviti, za potrebe ocjenjivanja uvjeta hitnosti, da će primjena te odredbe dovesti do otkrivanja povjerljivih informacija.

128

Komisijin argument prema kojem predmetne informacije nisu povjerljive ne može stoga dovesti do ocjene da potonji uvjet nije ispunjen.

129

U tom kontekstu, iako Amazon tvrdi da se šteta koja nastane javnim objavljivanjem repozitorija propisanog člankom 39. Uredbe 2022/2065 neće moći izmjeriti isključivo u financijskom smislu, nije međutim dokazao na koji bi mu način objavljivanje tog repozitorija prouzročilo neimovinsku štetu.

130

Amazon se pak jasno poziva na financijsku štetu do koje bi došlo slijedom objavljivanja navedenog repozitorija, koja bi nastala i zbog oklijevanja trećih prodavatelja da objavljuju oglase u Amazon Storeu, što bi naposljetku moglo dovesti do toga da jedan dio tih prodavatelja napusti tu platformu, i zbog činjenice da bi Amazonovi konkurenti dobili saznanja o strategijama koje mogu primijeniti kako bi poboljšali svoj konkurentski položaj.

131

S obzirom na raznolikost točno određenih poslovnih informacija koje se trebaju nalaziti u repozitoriju propisanom člankom 39. Uredbe 2022/2065, interes oglašivača za to da mogu primjenjivati oglašivačke prakse koje njihovi konkurenti ne mogu lako reproducirati i korist koju bi Amazonovi konkurenti mogli izvući iz punog pristupa takvim poslovnim informacijama, treba smatrati da je šteta koja bi nastala javnim objavljivanjem tog repozitorija teške prirode kakva se zahtijeva za određivanje privremenih mjera (vidjeti po analogiji rješenje potpredsjednika Suda od 10. rujna 2013., Komisija/Pilkington Group, C‑278/13 P(R), EU:C:2013:558, t. 47.)

132

Kad je riječ o nepopravljivosti te štete, valja podsjetiti na to da se, dakako, financijska šteta ne može, osim u iznimnim okolnostima, smatrati nepopravljivom jer se općenito novčanom naknadom osobu kojoj je nanesena šteta vraća u stanje prije nastanka štete. Međutim, tomu nije tako i takva se šteta može smatrati nepopravljivom ako se ne može odrediti njezin iznos (rješenje potpredsjednika Suda od 2. ožujka 2016., Evonik Degussa/Komisija, C‑162/15 P(R), EU:C:2016:142, t. 92. i navedena sudska praksa).

133

Međutim, neizvjesnost vezana uz naknadu financijske štete u okviru eventualne tužbe za naknadu štete ne može se samu po sebi smatrati okolnošću koja bi mogla takvu štetu učiniti nepopravljivom u smislu sudske prakse Suda. Naime, u stadiju privremenih mjera nužno je neizvjesna mogućnost da će naposljetku doći do naknade financijske štete u okviru eventualne tužbe za naknadu štete koja bi se mogla podnijeti nakon poništenja pobijanog akta. Međutim, cilj postupka privremene pravne zaštite nije zamijeniti takvu tužbu za naknadu štete da bi se uklonila ta neizvjesnost, već je njegova svrha samo zajamčiti punu učinkovitost buduće konačne odluke u postupku koji se vodi o meritumu s kojim je povezana privremena pravna zaštita, odnosno u ovom slučaju povodom tužbe za poništenje (vidjeti u tom smislu rješenje potpredsjednika Suda od 2. ožujka 2016., Evonik Degussa/Komisija, C‑162/15 P(R), EU:C:2016:142, t. 93. i navedenu sudsku praksu).

134

Tomu pak nije tako kad je očito, prilikom ocjene suca privremene pravne zaštite, da se štetu koja se navodi, uzimajući u obzir njezinu prirodu i predvidiv način na koji nastaje, ako do nje dođe, neće moći prikladno utvrditi i odrediti njezin iznos te da se u praksi ona neće moći naknaditi tužbom za naknadu štete. To osobito može biti slučaj kad je riječ o objavi posebnih i povjerljivih poslovnih informacija (vidjeti u tom smislu rješenje potpredsjednika Suda od 2. ožujka 2016., Evonik Degussa/Komisija, C‑162/15 P(R), EU:C:2016:142, t. 94. i navedenu sudsku praksu).

135

U tom pogledu valja utvrditi da bi se šteta koja bi mogla nastati Amazonu zbog objave njegovih poslovnih tajni razlikovala, i po prirodi i po opsegu, ovisno o tome jesu li osobe koje bi saznale te poslovne tajne njegovi klijenti, njegovi konkurenti, financijski analitičari ili pak osobe koje pripadaju širokoj javnosti. Naime, bilo bi nemoguće utvrditi broj i svojstvo svih osoba koje su stvarno saznale za objavljene informacije i prema tome procijeniti posljedice koje je njihova objava mogla imati na Amazonove poslovne i gospodarske interese (vidjeti u tom smislu rješenje potpredsjednika Suda od 2. ožujka 2016., Evonik Degussa/Komisija, C‑162/15 P(R), EU:C:2016:142, t. 95. i navedenu sudsku praksu).

136

Ta neizvjesnost pak, koja postoji i u ovom slučaju, može pokazati da je financijska šteta na koju se poziva nepopravljiva (vidjeti u tom smislu rješenja potpredsjednika Suda od 2. ožujka 2016., Evonik Degussa/Komisija, C‑162/15 P(R), EU:C:2016:142, t. 96. i od 1. ožujka 2017., EMA/MSD Animal Health Innovation i Intervet international, C‑512/16 P(R), EU:C:2017:149, t. 113. do 118.).

137

Prema tome, valja smatrati da je Amazon dokazao da šteta koju navodi ima potrebna obilježja. Stoga je uvjet hitnosti ispunjen.

138

Amazon tvrdi da njegovi interesi za određivanje suspenzije primjene sporne odluke prevaguju nad drugim interesima koji su povezani s trenutačnom primjenom te odluke iz triju razloga.

139

Najprije, odbijanjem određivanja privremenih mjera ugrozila bi se učinkovitost buduće odluke o poništenju sporne odluke s obzirom na to da Amazonu može nastati nepopravljiva šteta čak i prije nego što bi takva odluka o poništenju mogla biti donesena. Informacije koje bi se otkrile javnim objavljivanjem repozitorija propisanog člankom 39. Uredbe 2022/2065 tako bi trajno izgubile povjerljivu prirodu. Isto tako, ta odluka o poništenju ne bi omogućila da se u Amazon Store vrate treći prodavatelji koji su već napustili tu platformu.

140

Nadalje, jedina bi posljedica suspenzije primjene sporne odluke bila zadržavanje postojećeg statusa quo do donošenja odluke o meritumu.

141

Naposljetku, druge mjere predviđene Uredbom 2022/2065, koje će se primjenjivati čak i u slučaju suspenzije primjene sporne odluke, dovoljne su za postizanje ciljeva koje zakonodavac Unije želi ostvariti. Stoga se ne može smatrati da je članak 39. te uredbe njezino temeljno pravilo, s obzirom na to da obveze koje se u njemu navode nisu primjenjive na veliku većinu usluga posredovanja.

142

Komisija smatra da razlozi koje je iznio Amazon, promatrani pojedinačno ili u cjelini, nisu dovoljni da bi se moglo smatrati da odvagivanje interesa preteže u korist određivanja traženih privremenih mjera. Kao prvo, nastanak nepopravljive štete nije odlučujući argument, nego pretpostavka u okviru odvagivanja interesa koje provodi sudac privremene pravne zaštite. Kao drugo, suspenzijom primjene sporne odluke ne bi se zadržao status quo. Naprotiv, odobrenje takve suspenzije dovelo bi do toga da se na Amazon tijekom više godina primjenjuje uređenje drukčije od onog koje bi se nalagalo drugim vrlo velikim internetskim platformama. Kao treće, zakonodavac Unije predvidio je posebno uređenje za tu vrstu platformi upravo zato što opće obveze predviđene Uredbom 2022/2065 nisu dovoljne da bi se otklonili sistemski društveni rizici koje nose te platforme, kao što to pokazuje više nedavnih primjera. Doista, radi suočavanja s tim rizicima hitno je zajamčiti primjenu tog posebnog uređenja, kao što to osobito pokazuje članak 93. stavak 2. te uredbe.

143

Očito je da u većini postupaka privremene pravne zaštite odobrenje kao i odbijanje tražene suspenzije primjene u određenoj mjeri može dovesti do određenih konačnih učinaka i da sudac privremene pravne zaštite, kojem je podnesen zahtjev za suspenziju, treba odvagnuti rizike povezane sa svakim mogućim rješenjem. Konkretno, to osobito znači da je potrebno ispitati prevladava li interes stranke, koja traži privremene mjere, za određivanje suspenzije primjene pobijanog akta nad interesom za trenutačnu primjenu tog akta. Tijekom tog ispitivanja valja utvrditi bi li činjenica da sud koji odlučuje o meritumu eventualno poništi taj akt omogućila vraćanje u prijašnje stanje situacije do koje je došlo zbog njegova trenutačnog izvršenja i, obratno, kolika bi zapreka suspenzija bila za ciljeve koji se nastoje postići pobijanim aktom u slučaju kad bi tužba u pogledu merituma bila odbijena (rješenje potpredsjednika Suda od 24. svibnja 2022., Puigdemont i Casamajó i dr./Parlament i Španjolska, C‑629/21 P(R), EU:C:2022:413, t. 248. i navedena sudska praksa).

144

Kad je riječ, kao prvo, o interesu za određivanje traženih privremenih mjera, treba naglasiti da eventualna odluka o poništenju sporne odluke ne bi izgubila učinak da zahtjev za privremenu pravnu zaštitu bude odbijen i da, posljedično, Amazon bude dužan odmah javno objaviti repozitorij propisan člankom 39. Uredbe 2022/2065.

145

Točno je da bi informacije objavljene u tom repozitoriju do donošenja odluke o poništenju sporne odluke u praksi trajno izgubile povjerljivu prirodu, s obzirom na to da više ne bi mogle biti tajne za treće osobe.

146

Međutim, iz članka 39. stavka 1. te uredbe proizlazi da se navedeni repozitorij mora stalno ažurirati, s obzirom na to da mora sadržavati informacije navedene u članku 39. stavku 2. navedene uredbe tijekom cijelog razdoblja u kojem pružatelj vrlo velike internetske platforme o kojoj je riječ prikazuje oglas i jednu godinu od posljednjeg prikazivanja oglasa na njezinim internetskim sučeljima.

147

Iz toga slijedi da u slučaju da sporna odluka bude poništena Amazon više neće biti dužan sastavljati repozitorij propisan tim člankom 39. Slijedom toga, više neće biti obvezan zadržati na internetu informacije o oglasima koji se prikazuju u Amazon Storeu niti otkrivati informacije o razvoju svojih oglašivačkih kampanja ili o novim oglašivačkim kampanjama. Navedeno poništenje stoga bi moglo osigurati oglašivačima vraćanje privlačnijeg poslovnog okruženja i omogućiti Amazonu da razvije nove strategije u obavljanju svoje oglašivačke djelatnosti a da pritom njegovi konkurenti ne mogu saznati te strategije preko tog repozitorija.

148

Prema tome, poništenjem sporne odluke ne bi se izgubio Amazonov interes ni stvarna učinkovitost, čak i ako se ne odrede privremene mjere. Zbog takve se situacije ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojima je Sud svoju ocjenu odvagivanja postojećih interesa čvrsto temeljio na okolnosti da bi otkrivanjem informacija sadržanih u odluci ili izvješću eventualno poništenje odluke kojom je naloženo otkrivanje tih informacija konačno izgubilo svaki učinak (vidjeti u tom smislu rješenje potpredsjednika Suda od 2. ožujka 2016., Evonik Degussa/Komisija, C‑162/15 P(R), EU:C:2016:142, t. 105. i rješenje predsjednika Suda od 1. ožujka 2017., EMA/PTC Therapeutics International, C‑513/16 P(R), EU:C:2017:148, t. 136.).

149

Međutim, kao što to tvrdi Amazon i kao što to proizlazi iz točaka 126. do 137. ovog rješenja, ako se ne odrede privremene mjere, vjerojatno je da će Amazonu prije eventualne objave odluke o poništenju sporne odluke nastati teška i nepopravljiva šteta.

150

Ta se okolnost ipak ne može smatrati sama po sebi odlučujućom, s obzirom na to da je sam cilj odvagivanja postojećih interesa ocijeniti može li, unatoč povredi interesa podnositelja zahtjeva koju podrazumijeva opasnost od nastanka teške i nepopravljive štete za njega, uzimanje u obzir interesa za trenutačnu primjenu osporavane odluke opravdati odbijanje određivanja traženih privremenih mjera (vidjeti u tom smislu rješenje od 12. srpnja 1996., Ujedinjena Kraljevina/Komisija, C‑180/96 R, EU:C:1996:308, t. 90. do 92.; rješenje predsjednika Suda od 11. travnja 2001., Komisija/Cambridge Healthcare Supplies, C‑471/00 P(R), EU:C:2001:218, t. 120. i rješenje potpredsjednika Suda od 8. travnja 2014., Komisija/ANKO, C‑78/14 P(R), EU:C:2014:239, t. 40.).

151

Za potrebe te ocjene valja istaknuti da, iako se iz ispitivanja uvjeta hitnosti može zaključiti da bi, ako se ne odrede privremene mjere, Amazonu doista mogla nastati teška i nepopravljiva financijska šteta, iz elemenata koje je on iznio ne proizlazi da bi primjena članka 39. Uredbe 2022/2065 na Amazon Store do donošenja odluke suda koji odlučuje o meritumu imala učinak da ugrozi Amazonovu opstojnost ili dugoročni razvoj.

152

Najprije, ne tvrdi se niti se a fortiori dokazuje da bi Amazon u slučaju neodređivanja privremenih mjera bio izložen riziku od prestanka njegovih djelatnosti.

153

Nadalje, iz točaka 121. do 125. ovog rješenja proizlazi da Amazon nije dokazao da postoji znatan i trajan rizik od gubitka tržišnih dijelova u slučaju u kojem bi se članak 39. Uredbe 2022/2065 primjenjivao na Amazon Store u razdoblju od dana razmatranja njegova zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu i dana donošenja odluke o meritumu.

154

Naposljetku, iz zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu proizlazi da Amazonovi prihodi od oglašivačke djelatnosti čine samo 7 % njegovih ukupnih prihoda. Prema tome, ograničavanje mogućnosti razvoja oglašivačkih strategija do kojeg bi moglo doći primjenom članka 39. Uredbe 2022/2065 imalo bi izravne učinke samo na manji dio Amazonovih djelatnosti, uzimajući u obzir da nije dokazano da bi došlo do znatnih neizravnih učinaka takvog ograničavanja na druge Amazonove djelatnosti.

155

Kad je riječ, kao drugo, o interesu za trenutačnu primjenu sporne odluke, treba naglasiti da je Uredba 2022/2065 središnji element politike koju je zakonodavac Unije razvio u digitalnom sektoru. Tom se uredbom, u okviru te politike, nastoje ostvariti ciljevi velike važnosti, s obzirom na to da se njome, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 155., želi doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta i osigurati sigurno, predvidljivo i pouzdano internetsko okruženje u kojem su temeljna prava utvrđena u Povelji propisno zaštićena.

156

Točno je da Komisija nije tvrdila niti je a fortiori dokazala da bi određivanje privremenih mjera koje bi dovele do isključivanja primjene članka 39. Uredbe 2022/2065 na Amazon Store dok se ne donese odluka o meritumu tužbe moglo biti apsolutna prepreka ostvarenju tih ciljeva.

157

Valja međutim istaknuti da će neprimjenjivanje određenih obveza predviđenih tom uredbom dovesti do odgode potpunog ostvarenja navedenih ciljeva, možda i za više godina. To će neprimjenjivanje stoga izazvati rizik da će se potencijalno omogućiti opstajanje ili razvoj internetskog okruženja koje ugrožava temeljna prava predviđena Poveljom.

158

To utvrđenje ne može biti dovedeno u pitanje Amazonovim argumentom prema kojem bi se taj rizik izbjegao zbog činjenice da se na Amazon Store primjenjuju obveze koje su navedenom uredbom propisane za sve usluge posredovanja.

159

Naime, iz uvodnih izjava 75. i 76. Uredbe 2022/2065 proizlazi da je zakonodavac Unije, slijedom ocjene koju sudac privremene pravne zaštite ne može dovoditi u pitanje, zaključio da vrlo velike internetske platforme imaju važnu ulogu u digitalnom okruženju i da mogu uzrokovati društvene rizike koji se po opsegu i učinku razlikuju od onih koje uzrokuju manje platforme.

160

Konkretno, iz uvodne izjave 95. te uredbe proizlazi da je zakonodavac Unije smatrao da sustavi oglašavanja koje upotrebljavaju vrlo velike internetske platforme predstavljaju posebne rizike i zahtijevaju daljnji javni i regulatorni nadzor.

161

Stoga se ne može smatrati, a da se pritom neprihvaćanjem ocjena zakonodavca Unije za koje nije dokazano da su pogrešne ne prekorače ovlasti suca privremene pravne zaštite, da bi primjenjivanje na Amazon Store samo onih obveza koje su Uredbom 2022/2065 propisane za sve usluge posredovanja moglo na zadovoljavajući način nadomjestiti primjenjivanje na tu platformu obveza koje proizlaze iz članka 39. te uredbe.

162

Zakonodavac Unije je pak pridao posebnu važnost tomu da se navedena uredba što je prije moguće primijeni na vrlo velike internetske platforme. Tako iz članka 92. i članka 93. stavka 2. navedene uredbe proizlazi da se ona, iako se primjenjuje tek od 17. veljače 2024., može ranije primijeniti na vrlo velike internetske platforme.

163

Također valja istaknuti da, suprotno onomu što tvrdi Amazon, određivanje traženih privremenih mjera ne bi dovelo samo do toga da se zadrži status quo. Naime, suspenzija primjene sporne odluke ne bi imala posljedice ni na primjenu općih obveza predviđenih Uredbom 2022/2065 na sve usluge posredovanja ni na primjenu specifičnih obveza vrlo velikih internetskih platformi na druge platforme osim Amazona koje je kao takve Komisija odredila na temelju članka 33. stavka 4. te uredbe. Iz toga slijedi da bi takva suspenzija primjene mogla promijeniti stanje tržišnog natjecanja u digitalnom sektoru na način koji zakonodavac Unije nije predvidio time što bi se na Amazon primijenilo drukčije uređenje od onog koje se primjenjuje na druge dionike tog sektora koji su, s obzirom na kriterije koje je odredio taj zakonodavac, po svojim obilježjima usporedivi s tim društvom.

164

S obzirom na sve te elemente, valja smatrati da interesi koje brani zakonodavac Unije u ovom slučaju prevaguju nad Amazonovim imovinskim interesima, tako da odvagivanje interesa preteže u korist odbijanja zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu.

165

Slijedom navedenog, zahtjev za privremenu pravnu zaštitu odbija se u dijelu u kojem se njime traži suspenzija primjene sporne odluke u dijelu u kojem se tom odlukom Amazonu nalaže da sastavi i javno objavi repozitorij propisan člankom 39. Uredbe 2022/2065.

166

Amazon zahtijeva od Suda, u slučaju da žalba bude prihvaćena, da mu odobri rok od 28 dana od dana donošenja presude kojom se završava žalbeni postupak da postupi u skladu s obvezom sastavljanja i javnog objavljivanja repozitorija propisanog člankom 39. Uredbe 2022/2065. Tvrdi da je takav rok iz tehničkog aspekta nužan za ispunjenje te obveze.

167

Najprije, ne može se smatrati da Amazonov podredni zahtjev može biti podnesen na temelju članka 174. Poslovnika Suda, s obzirom na to da se tom odredbom propisuje da je zahtjev odgovora na žalbu usmjeren na potpuno ili djelomično prihvaćanje ili odbijanje žalbe.

168

Nadalje, budući da iz članka 170. stavka 1. tog Poslovnika proizlazi da žalitelj ne može dopuniti svoj zahtjev iznesen u prvom stupnju, takvo se pravo, s obzirom na to da ne postoji posebna odredba u tu svrhu, ne može dati ni drugoj stranci u žalbenom postupku.

169

Amazon pak u svojem zahtjevu iznesenom u prvom stupnju nije ni na koji način od Općeg suda tražio odgodu roka u slučaju odbijanja njegova zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu.

170

Slijedom navedenog, Amazonov podredni zahtjev, pod pretpostavkom da ga treba shvatiti na način da je iznesen kako bi se njime dopunio zahtjev iznesen u prvom stupnju, treba odbaciti jer čini novi zahtjev (vidjeti po analogiji mišljenje potpredsjednika Suda od 20. ožujka 2023., Xpand Consortium i dr./Komisija, C‑739/22 P(R), EU:C:2023:228, t. 20.).

171

Naposljetku, taj se novi zahtjev ne može shvatiti ni na način da je riječ o zahtjevu za određivanje privremenih mjera podnesenom na temelju članka 160. Poslovnika Suda, s obzirom na to da je člankom 160. stavkom 4. tog Poslovnika dopuštenost takvog zahtjeva uvjetovana time da bude podnesen zasebnim aktom (vidjeti po analogiji rješenje potpredsjednika Suda od 20. ožujka 2023., Xpand Consortium i dr./Komisija, C‑739/22 P(R), EU:C:2023:228, t. 21.)

172

Iz toga slijedi da zahtjev koji je Amazon iznio podredno treba odbaciti kao nedopušten.

173

U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika Suda, kad je žalba osnovana i Sud sam konačno odluči, on odlučuje o troškovima.

174

Kad je riječ o troškovima žalbenog postupka, valja podsjetiti, s jedne strane, na to da je na temelju članka 138. stavka 1. tog Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Komisija podnijela zahtjev da se Amazonu naloži snošenje troškova žalbenog postupka i da on nije uspio u postupku, valja mu naložiti da, osim vlastitih troškova žalbenog postupka, snosi i troškove Komisije nastale u tom postupku.

175

S druge strane, u skladu s člankom 140. stavkom 1. navedenog Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga će Parlament i Vijeće snositi vlastite troškove žalbenog postupka.

176

Kad je riječ o troškovima postupka privremene pravne zaštite u prvom stupnju, u skladu s člankom 137. Poslovnika Suda, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, o troškovima Komisije i Amazona valja odlučiti naknadno.

Slijedom navedenog, potpredsjednik Suda rješava: