–

za osobu M. K., F. Šimák, advokát,

–

za Ministerstvo zemědělství, R. Pokorný, u svojstvu agenta,

–

za češku vladu, J. Benešová, J. Očková, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–

za bugarsku vladu, T. Mitova i R. Stoyanov, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, L. Radu Bouyon i K. Walkerová, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na Uredbu (EU) br. 1306/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o financiranju, upravljanju i nadzoru zajedničke poljoprivredne politike i o stavljanju izvan snage uredaba Vijeća (EEZ) br. 352/78, (EZ) br. 165/94, (EZ) br. 2799/98, (EZ) br. 814/2000, (EZ) br. 1290/2005 i (EZ) br. 485/2008 (SL 2013., L 347, str. 549. i ispravci SL 2016., L 130, str. 6., SL 2017., L 327, str. 83. i SL 2018., L 233, str. 3.)

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe M. K. i Ministerstva zemědělství (Ministarstvo poljoprivrede, Češka Republika) o odluci kojom se nalaže povrat neopravdano isplaćenih iznosa bespovratnih sredstava od osobe M. K.

3

Treća uvodna izjava Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 2988/95 od 18. prosinca 1995. o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica (SL 1995., L 312, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 5.) glasi:

„[…] u svim područjima treba [se] suprotstaviti radnjama koj[e] štete financijskim interesima [Europskih Z]ajednic[a]”.

4

U skladu s člankom 1. te uredbe:

„1.   Radi zaštite financijskih interesa Zajednice ovime se usvajaju opća pravila homogenih provjera te upravnih mjera i kazni za nepravilnosti u odnosu na pravo Zajednice.

2.   ‚Nepravilnost’ znači povreda odredaba prava Zajednice koja proizlazi iz učinjene ili propuštene radnje od strane gospodarskog subjekta, a što je dovelo ili je moglo dovesti u pitanje opći proračun Zajednica ili proračune kojima Zajednice upravljaju, bilo smanjenjem ili gubitkom prihoda iz vlastitih sredstava prikupljenih izravno u ime Zajednica, ili neopravdanim izdacima.”

5

Članak 3. navedene uredbe predviđa:

„1.   Rok zastare za pokretanje postupka je četiri godine od dana kada je počinjena nepravilnost iz članka 1. stavka 1. Međutim, sektorskim pravilima mogu se odrediti i kraći rokovi, ali ne mogu biti kraći od tri godine.

U slučaju stalnih i[li] ponovljenih nepravilnosti, rok zastare teče od dana prestanka nepravilnosti. U slučaju višegodišnjih programa, rok zastare teče do konačnog završetka programa.

Rok zastare prekida se radnjom nadležnog tijela o kojoj obavješćuje dotičnu osobu, u vezi s istragom ili [pravnim] postupkom o nepravilnosti. Rok zastare ponovo teče nakon svake radnje koja uzrokuje prekid.

Međutim, zastara nastupa najkasnije na dan isteka razdoblja jednakog dvostrukom roku zastare, a [da] nadležno tijelo ne odredi kaznu, osim ako je upravni postupak [prekinut] u skladu s člankom 6. stavkom 1.

2.   Razdoblje za izvršenje odluke kojom se utvrđuje upravna kazna je tri godine. To razdoblje teče od dana pravomoćnosti odluke.

Slučajevi prekida i suspenzije uređuju se relevantnim odredbama nacionalnog prava.

3.   Države članice zadržavaju mogućnost primjene dužeg razdoblja od onog propisanog stavcima 1. i 2.”

6

Uvodna izjava 37. Uredbe br. 1306/2013 glasila je:

7

U skladu s člankom 5. Uredbe br. 1306/2013, naslovljenim „Rashodi EPFRR‑a”:

„EPFRR se provodi u okviru podijeljenog upravljanja između država članica i Unije. Iz njega se financiraju financijski doprinosi Unije za programe ruralnog razvoja koji se provode u skladu s pravom Unije u okviru potpore ruralnog razvoja.”

8

Glava IV. Uredbe br. 1306/2013, naslovljena „Financijsko upravljanje fondovima”, sadržavala je poglavlje IV., naslovljeno „Poravnanje računa”, čiji se odjeljak III. odnosio na „Nepravilnosti”.

9

U okviru tog odjeljka III., člankom 54. te uredbe, naslovljenim „Zajedničke odredbe”, određivalo se:

„1.   Za sva neopravdana plaćanja nakon pojavljivanja nepravilnosti ili nepažnje, države članice zahtijevaju povrat od korisnika u roku 18 mjeseci nakon što su agencija za plaćanja ili tijelo odgovorno za povrat odobrili i, ovisno o slučaju, zaprimili izvještaj o kontroli ili sličan dokument u kojemu se navodi da je došlo do nepravilnosti. Odgovarajući iznosi evidentiraju se, u vrijeme zahtjeva za povratom, u knjizi dužnika agencije za plaćanja.

2.   Ako do povrata nije došlo u roku od četiri godine od datuma zahtjeva za povrat ili u roku od osam godina od kada je povrat predmet tužbe na nacionalnim sudovima, 50 % financijskih posljedica izostanka povrata snosi dotična država članica, a 50 % proračun Unije, ne dovodeći u pitanje zahtjev da dotična država članica mora provoditi postupke povrata u skladu s člankom 58.

Ako je u okviru postupka povrata konačnim upravnim ili pravnim instrumentom ustanovljeno nepostojanje nepravilnosti, dotična država članica prijavljuje Fondovima financijski teret koji snosi kao rashode u skladu s prvim podstavkom.

Međutim, ako povrat nije moguće izvršiti u rokovima iz prvog podstavka iz razloga koji nisu povezani s dotičnom državom članicom, a iznos za povrat premašuje 1 milijun EUR, Komisija može na zahtjev države članice produljiti rokove do polovice prvobitno predviđenog roka.

3.   Iz propisno opravdanih razloga države članice mogu odlučiti ne provoditi postupak povrata. Takva se odluka može donijeti samo u sljedećim slučajevima:

Ako se odluka iz prvog podstavka ovog stavka donese prije nego što se na nepodmireni iznos primijene pravila iz stavka 2., financijske posljedice neizvršenog povrata snosi proračun Unije.

4.   Države članice u godišnjim financijskim izvješćima koja šalju Komisiji prema članku 102. stavku 1. točki (c) podtočki iv. navode iznose koje snose prema stavku 2. ovog članka. Komisija provjerava je li to učinjeno i poduzima potrebne prilagodbe u provedbenom aktu iz članka 51.

5.   Komisija može, ako je poštovan postupak iz članka 52. stavka 3., donijeti provedbene akte kojima se iz financiranja Unije isključuju iznosi za koje se opći proračun Unije tereti u sljedećim slučajevima:

Takvi se provedbeni akti donos[e] u skladu sa savjetodavnim postupkom iz članka 116. stavka 2.”

10

U okviru navedenog odjeljka III., člankom 56. te uredbe, naslovljenim „Odredbe specifične za EPFRR”, predviđalo se:

„U slučaju otkrivanja nepravilnosti ili nepažnje u operacijama ili programima ruralnog razvoja, države članice provode financijske prilagodbe cjelovitim ili djelomičnim ukidanjem predmetnog financiranja Unije. Države članice uzimaju u obzir vrstu i težinu otkrivenih nepravilnosti i razinu financijskog gubitka za EPFRR.

Iznosi financiranja Unije u okviru EPFRR‑a koji su ukinuti te vraćeni iznosi kao i pripadajuće kamate ponovno se dodjeljuju predmetnom programu. Međutim, države članice mogu ponovno koristiti ukinuta ili povraćena sredstva Unije samo za operaciju u okviru istog programa ruralnog razvoja i pod uvjetom da se sredstva ne koriste ponovno za aktivnosti koje su bile predmet financijske prilagodbe. Nakon završetka programa ruralnog razvoja, država članica vraća iznose koji su vraćeni u proračun Unije.”

11

Glava V. Uredbe br. 1306/2013, naslovljena „Sustavi kontrole i kazne”, sadržavala je poglavlje I., naslovljeno „Opća pravila”, čiji su dio bili njezini članci 58. do 66.

12

Člankom 58. te uredbe, naslovljenim „Zaštita financijskih interesa Unije”, u stavku 1. određivalo se:

„1.   Države članice [u] okviru [zajedničke poljoprivredne politike (ZPP)] usvajaju sve zakonodavne, regulatorne i administrativne odredbe te poduzimaju sve druge potrebne mjere za osiguravanje učinkovite zaštite financijskih interesa Unije, posebno za:

[…]

13

Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da na dan isplate bespovratnih sredstava o kojima je riječ u glavnom postupku, odnosno 7. srpnja 2015., češki pravni poredak nije predviđao rok zastare za povrat neopravdano isplaćenih bespovratnih sredstava od njihova korisnika.

14

Dana 28. lipnja 2012. M. K., češka fizička osoba, podnio je zahtjev za bespovratna sredstva na temelju programa ruralnog razvoja za Češku Republiku, mjere III.1.2. „Potpora za osnivanje poduzeća i njihov razvoj” (u daljnjem tekstu: PRR), za projekt pod nazivom „Prilagodba zgrade za komercijalnu djelatnost”.

15

Potpisivanjem sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava 13. ožujka 2013. M. K. se obvezao poštovati pravila PRR‑a.

16

7. srpnja 2015. isplaćena su mu bespovratna sredstva u iznosu od 5239422 čeških kruna (CZK) (oko 210000 eura) za predmetni projekt.

17

Nakon kontrole tog projekta provedene 29. travnja 2016., Státní zemědělský intervenční fond (Državni fond za intervencije u poljoprivredi) u mišljenju od 24. svibnja 2016. utvrdio je da zgrada o kojoj je riječ nije bila korištena za potrebe predmetne gospodarske djelatnosti i da povreda pravila PRR‑a koju je počinio M. K. podrazumijeva smanjenje isplaćenih bespovratnih sredstava za 100 % njihova iznosa.

18

To je mišljenje 12. rujna 2016. potvrdio Odbor za preispitivanja Ministarstva poljoprivrede.

19

Dana 11. lipnja 2018. Državni fond za intervencije u poljoprivredi donio je odluku kojom je naložio povrat svih sredstava od osobe M. K. koja su joj tako neopravdano isplaćena, odnosno iznos od 5239422 čeških kruna.

20

Ministarstvo poljoprivrede odbilo je 7. svibnja 2020. upravnu žalbu koju je M. K. podnio protiv te odluke.

21

Městský soud v Praze (Gradski sud u Pragu, Češka Republika), kojem je M. K. podnio tužbu protiv odluke o odbijanju te upravne tužbe, nakon što je ispitao prigovor koji se temelji na gubitku prava dotične države članice da od osobe M. K. zahtijeva povrat bespovratnih sredstava o kojima je riječ u glavnom postupku, s obzirom na to da su češka nadležna tijela podnijela zahtjev za povrat tih bespovratnih sredstava nakon isteka roka od 18 mjeseci predviđenog u članku 54. stavku 1. Uredbe br. 1306/2013, smatrao je da u ovom slučaju nije nastupio gubitak tog prava jer je taj rok instruktivan rok, a ne rok zastare jer samo nepoštovanje roka zastare može dovesti do gubitka navedenog prava.

22

U svojoj presudi taj je sud u tom pogledu odstupio od sudske prakse Nejvyššeg správní souda (Vrhovni upravni sud, Češka Republika), suda koji je uputio zahtjev, koja proizlazi iz odluke devetog vijeća potonjeg suda, koje je presudilo da je rok poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku rok zastare.

23

Protiv presude Městský souda v Praze (Gradski sud u Pragu) podnesena je žalba u kasacijskom postupku pred sudom koji je uputio zahtjev, u okviru koje je predmet u glavnom postupku dodijeljen petom vijeću.

24

Međutim, peto vijeće suda koji je uputio zahtjev uputilo je taj predmet proširenom vijeću tog suda jer je smatralo da, s obzirom na to da je rok od 18 mjeseci predviđen člankom 54. stavkom 1. Uredbe br. 1306/2013 instruktivan rok te da je dotična država članica stoga imala pravo zahtijevati povrat neopravdanih plaćanja od korisnika predmetnih bespovratnih sredstava čak i nakon isteka tog roka, treba odstupiti od postojeće nacionalne sudske prakse.

25

Sud koji je uputio zahtjev naglašava da je dužan Sudu uputiti zahtjev za prethodnu odluku zbog, najprije, postojanja razlike u vlastitoj sudskoj praksi u pogledu kvalifikacije roka predviđenog člankom 54. stavkom 1. Uredbe br. 1306/2013, zatim okolnosti da se jedno od mogućih tumačenja ne može smatrati jasnim, vjerojatnim i očito uvjerljivijim od ostalih te, naposljetku, nepostojanja odgovora koji u vezi s tim proizlazi iz sudske prakse Suda.

26

Što se tiče tumačenja članka 54. stavka 1. Uredbe br. 1306/2013 koje treba donijeti, sud koji je uputio zahtjev napominje, s jedne strane, da se, za razliku od roka predviđenog u članku 54. stavku 1. Uredbe br. 1306/2013, rok iz članka 3. stavka 1. Uredbe br. 2988/95 izričito kvalificira kao rok zastare.

27

S druge strane, taj sud ističe da se člankom 54. stavkom 1. Uredbe br. 1306/2013 uređuje odnos između predmetne države članice i Unije, a ne odnos između te države članice i korisnika bespovratnih sredstava o kojima je riječ.

28

Nasuprot tomu, upućivanjem na presudu od 8. svibnja 2019., Järvelaev (C‑580/17, EU:C:2019:391), taj sud navodi da se njezine točke 95. i 96. mogu tumačiti na način da im se ne protivi tumačenje prema kojem je rok od 18 mjeseci predviđen u članku 54. stavku 1. Uredbe br. 1306/2013 istodobno instruktivan rok u odnosu između dotične države članice i Unije i rok zastare u odnosu između te države članice i korisnika predmetnih bespovratnih sredstava.

29

U tim je okolnostima Nejvyšší správní soud (Vrhovni upravni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„Treba li članak 54. stavak 1. Uredbe [br. 1306/2013] tumačiti na način da istek roka od 18 mjeseci u skladu s tom odredbom dovodi do gubitka prava države članice da od korisnika zahtijeva povrat neopravdanih plaćanja?”

30

Uvodno valja istaknuti da, iako se postavljeno pitanje odnosi samo na članak 54. stavak 1. Uredbe br. 1306/2013, u pogledu gubitka prava dotične države članice da od njihova korisnika zahtijeva povrat neopravdanih plaćanja bespovratnih sredstava iz EPFRR‑a, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da sud koji je uputio zahtjev zapravo dvoji o tome uspostavlja li se tom odredbom rok zastare u odnos između te države članice i tog korisnika, pri čemu se isključuje primjena roka zastare predviđenog u članku 3. stavku 1. Uredbe br. 2988/95.

31

U tim okolnostima valja smatrati da taj sud svojim pitanjem u biti pita treba li članak 54. stavak 1. Uredbe br. 1306/2013, u vezi s člankom 3. stavkom 1. prvim podstavkom Uredbe br. 2988/95, tumačiti na način da mu se protivi to da se postupak povrata neopravdano isplaćenih iznosa bespovratnih sredstava iz EPFRR‑a od njihova korisnika može pokrenuti nakon isteka roka od 18 mjeseci nakon što su agencija za plaćanja ili tijelo nadležno za povrat odobrili i, ovisno o slučaju, zaprimili izvješće o kontroli ili sličan dokument u kojem se navodi postojanje nepravilnosti.

32

U tom pogledu treba podsjetiti na to da se člankom 1. stavkom 1. Uredbe br. 2988/95 uvode „opća pravila homogenih provjera te upravnih mjera i kazni za nepravilnosti u odnosu na pravo [Unije]”, i to – kako proizlazi iz njezine uvodne izjave 3. kako bi se „u svim područjima suprotstavilo radnjama koje štete financijskim interesima [Unije]” (presude od 24. lipnja 2004., Handlbauer, C‑278/02, EU:C:2004:388, t. 31. i od 22. prosinca 2010., Corman, C‑131/10, EU:C:2010:825, t. 36.).

33

Kao što to proizlazi iz članka 4. stavka 1. Uredbe br. 2988/95, te upravne mjere mogu se sastojati od oduzimanja nepravilno stečene koristi obvezom povrata neosnovano isplaćenih iznosa a da pri tome nema karakter kazne (vidjeti u tom smislu presude od 17. rujna 2014., Cruz & Companhia, C‑341/13, EU:C:2014:2230, t. 45. i od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 46.).

34

Tako se rok zastare iz članka 3. stavka 1. Uredbe br. 2988/95 primjenjuje na nepravilnosti koje dovode do izricanja upravne kazne u smislu članka 5. te uredbe i na nepravilnosti, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, koje su predmet upravne mjere radi povrata nepravilno stečene koristi u skladu s člankom 4. navedene uredbe (vidjeti u tom smislu presude od 2. ožujka 2017., Glencore Céréales France, C‑584/15, EU:C:2017:160, t. 26. i navedenu sudsku praksu i od 6. veljače 2025., Emporiki Serron – Emporias kai Diathesis Agrotikon Proionton, C‑42/24, EU:C:2025:56, t. 18.).

35

Člankom 3. stavkom 1. podstavkom 1. Uredbe br. 2988/95 utvrđuje se – u pogledu pokretanja postupaka – rok zastare koji počinje teći od dana kada je predmetna nepravilnost počinjena, pod čime se – u skladu s člankom 1. stavkom 2. te uredbe – smatra „povreda odredaba prava [Unije] koja proizlazi iz učinjene ili propuštene radnje od strane gospodarskog subjekta, a što je dovelo ili je moglo dovesti u pitanje opći proračun [Unije]” (presude od 29. siječnja 2009., Josef Vosding Schlacht-, Kühl- und Zerlegebetrieb i dr., C‑278/07 do C‑280/07, EU:C:2009:38, t. 21. i od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 47.).

36

Zakonodavac Unije je donoseći Uredbu br. 2988/95 i konkretno njezin članak 3. stavak 1. prvi podstavak odlučio uvesti opće pravilo o zastari kojim je želio, s jedne strane, definirati minimalni rok koji se primjenjuje u svim državama članicama i, s druge strane, isključiti mogućnost pokretanja postupka zbog nepravilnosti koje ugrožavaju financijske interese Unije nakon proteka razdoblja od četiri godine od počinjenja te nepravilnosti (vidjeti u tom smislu presude od 29. siječnja 2009., Josef Vosding Schlacht-, Kühl- und Zerlegebetrieb i dr., C‑278/07 do C‑280/07, EU:C:2009:38, t. 27. i od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 48.).

37

Tim člankom 3. stavkom 1. prvim podstavkom u drugoj rečenici pojašnjava se da se taj rok zastare od četiri godini primjenjuje u slučaju „sektorskih pravila”, odnosno onih koja su donesena na razini Unije a ne na nacionalnoj razini, kojima se predviđaju „kraći rokovi, ali ne mogu biti kraći od tri godine” (vidjeti u tom smislu presudu od 22. prosinca 2010., Corman, C‑131/10, EU:C:2010:825, t. 41. i 42. i navedenu sudsku praksu).

38

Iz toga slijedi da nadležna tijela država članica mogu, počevši od dana stupanja na snagu Uredbe br. 2988/95, sve nepravilnosti koje ugrožavaju financijske interese Unije, načelno i osim u sektorima za koje je zakonodavac Unije predvidio kraći rok, procesuirati u roku od četiri godine (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 117. i navedenu sudsku praksu).

39

Međutim, ako je zakonodavac Unije odabrao da u nekom drugom općem propisu ili sektorskom pravilu propiše obvezu vraćanja nepravilno korištenih ili nepravilno stečenih sredstava, u tom slučaju taj propis predstavlja relevantni pravni temelj za potrebe povrata tih sredstava (presuda od 4. listopada 2024., Komisija/PB, C‑721/22 P, EU:C:2024:836, t. 53. i navedena sudska praksa).

40

Tako kada do povrata neopravdano isplaćenih iznosa, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, u okviru programa potpore koji je odobrio i sufinancirao EPFRR za programsko razdoblje 2007. – 2013. dolazi nakon završetka tog programskog razdoblja, odnosno nakon 1. siječnja 2014., taj se povrat mora temeljiti na odredbama Uredbe br. 1306/2013 a osobito na članku 56. te uredbe (presuda od 29. veljače 2024., Eesti Vabariik (Põllumajanduse Registrite ja Informatsiooni Amet), C‑437/22, EU:C:2024:176, t. 44. i navedena sudska praksa).

41

U tom pogledu valja istaknuti da se člankom 54. Uredbe br. 1306/2013, koji se nalazi u glavi IV. te uredbe, naslovljenoj „Financijsko upravljanje fondovima”, i, konkretnije, u njezinu poglavlju IV., naslovljenom „Poravnanje računa”, u stavku 1. općenito određuje da „[z]a sva neopravdana plaćanja nakon pojavljivanja nepravilnosti ili nepažnje, države članice zahtijevaju povrat od korisnika”.

42

Člankom 54. Uredbe br. 1306/2013, u okviru sustava financijske odgovornosti za nepravilnosti zbog kojih treba provesti povrat neopravdano isplaćenih iznosa bespovratnih sredstava od njihova korisnika, uređuje se raspodjela financijskih posljedica između proračuna Unije i proračuna države članice odgovorne za povrat tih iznosa.

43

U tom okviru taj članak 54. stavak 1. predviđa rok od 18 mjeseci od službenog utvrđenja postojanja nepravilnosti u kojem bi države članice „trebale” zahtijevati povrat iznosa od korisnika o kojem je riječ, pod prijetnjom terećenja države iznosima bespovratnih sredstava u skladu s navedenim člankom 54. stavkom 5. točkom (a).

44

Naime, u skladu s potonjom odredbom, Komisija može, pod uvjetom da je proveden postupak iz članka 52. stavka 3. Uredbe br. 1306/2013, donijeti provedbene akte kojima se iz financiranja Unije isključuju iznosi za koje se tereti proračun Unije ako predmetna država članica nije poštovala rok od 18 mjeseci iz članka 54. stavka 1. te uredbe.

45

Osim toga, u skladu s uvodnom izjavom 37. navedene uredbe, „države članice trebale bi zahtijevati povrat iznosa od korisnika u roku od 18 mjeseci nakon što je agencija za plaćanja odgovorna za povrat odobrila i, prema potrebi, primila izvješće o kontroli ili sličan dokument u kojem se navodi da je došlo do nepravilnosti”, pri čemu se napominje da je „potrebno izraditi odredbe za sustav financijske odgovornosti ako su počinjene nepravilnosti i ako nije izvršen potpuni povrat” i da „treba uvesti postupak koji Komisiji omogućuje čuvanje interesa proračuna Unije odlučivanjem o djelomičnom terećenju dotične države članice za iznose koji su izgubljeni zbog nepravilnosti i nisu vraćeni u razumnom roku”.

46

Stoga je država članica koja utvrdi postojanje nepravilnosti dužna provesti povrat neopravdano isplaćenih bespovratnih sredstava i mora osobito zahtijevati povrat od korisnika u roku 18 mjeseci nakon što su agencija za plaćanja ili tijelo odgovorno za povrat odobrili i, ovisno o slučaju, zaprimili izvještaj o kontroli ili sličan dokument u kojemu se navodi da je došlo do nepravilnosti. Iz toga proizlazi da država članica može i, u interesu dobrog financijskog upravljanja sredstvima Unije, mora zahtijevati taj povrat bez odgađanja (presuda od 8. svibnja 2019., Järvelaev, C‑580/17, EU:C:2019:391, t. 95. i 96.).

47

Iz toga proizlazi da se članak 54. stavak 1. Uredbe br. 1306/2013, koji se odnosi na povrat neopravdano isplaćenih iznosa zbog nepravilnosti od predmetnog korisnika, odnosi na financijski odnos između Unije i dotične države članice, tako da se ta odredba ne primjenjuje na odnos između države članice i korisnika neopravdanih plaćanja.

48

Tako istek roka od 18 mjeseci nakon što su agencija za plaćanja ili tijelo odgovorno za povrat odobrili i, ovisno o slučaju, zaprimili izvještaj o kontroli ili sličan dokument u kojemu se navodi da je došlo do nepravilnosti u smislu te odredbe ne može dovesti do gubitka prava države članice da zahtijeva povrat neopravdanih plaćanja bespovratnih sredstava od njihova korisnika. Međutim, istek tog roka može za tu državu članicu dovesti do posljedica koje se odnose na obveze koje ima u području financijskog upravljanja sredstvima iz proračuna Unije.

49

S obzirom na navedeno, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 54. stavak 1. Uredbe br. 1306/2013, u vezi s člankom 3. stavkom 1. prvim podstavkom Uredbe br. 2988/95, treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da se postupak povrata neopravdano isplaćenih iznosa bespovratnih sredstava iz EPFRR‑a od njihova korisnika može pokrenuti nakon isteka roka od 18 mjeseci nakon što su agencija za plaćanja ili tijelo nadležno za povrat odobrili i, ovisno o slučaju, zaprimili izvješće o kontroli ili sličan dokument u kojem se navodi postojanje nepravilnosti.

50

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:

Članak 54. stavak 1. Uredbe (EU) br. 1306/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o financiranju, upravljanju i nadzoru zajedničke poljoprivredne politike i o stavljanju izvan snage uredaba Vijeća (EEZ) br. 352/78, (EZ) br. 165/94, (EZ) br. 2799/98, (EZ) br. 814/2000, (EZ) br. 1290/2005 i (EZ) br. 485/2008 u vezi s člankom 3. stavkom 1. prvim podstavkom Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 2988/95 od 18. prosinca 1995. o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica,

treba tumačiti na način da mu se:

ne protivi to da se postupak povrata neopravdano isplaćenih iznosa bespovratnih sredstava iz EPFRR‑a od njihova korisnika može pokrenuti nakon isteka roka od 18 mjeseci nakon što su agencija za plaćanja ili tijelo nadležno za povrat odobrili i, ovisno o slučaju, zaprimili izvješće o kontroli ili sličan dokument u kojem se navodi postojanje nepravilnosti.