–

za Inspektorat kam Visšija sadeben savet, T. Tochkova, u svojstvu agenta,

–

za bugarsku vladu, T. Mitova, S. Ruseva i R. Stoyanov, u svojstvu agenata,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, A. Bouchagiar, C. Georgieva, H. Kranenborg i P. Van Nuffel, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a te članka 2. stavka 2. točke (a), članka 4. točke 7., članka 32. stavka 1. točke (b), članka 33. stavka 3. točke (d), članka 51., članka 57. stavka 1. točke (b) i članka 79. stavka 1. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL 2016., L 119, str. 1. i ispravci SL 2018., L 127, str. 2. i SL 2021., L 74, str. 35.; u daljnjem tekstu: OUZP), u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru postupaka koje je pokrenuo Inspektorat kam Visšija sadeben savet (Inspektorat pri Visokom sudbenom vijeću, Bugarska) (u daljnjem tekstu: Inspektorat) pokrenuo kako bi mu se otkrili podaci o bankovnim računima više pravosudnih dužnosnika i članova njihovih obitelji.

3

Uvodne izjave 16. i 20. OUZP‑a glase:

[…]

4

Člankom 2. OUZP‑a, naslovljenim „[Materijalno] područje primjene”, u stavcima 1. i 2. određuje se:

„1.   Ova se uredba primjenjuje na obradu osobnih podataka koja se u cijelosti [ili djelomično] obavlja automatizirano te na neautomatiziranu obradu osobnih podataka koji čine dio sustava pohrane ili su namijenjeni biti dio sustava pohrane.

2.   Ova se Uredba ne odnosi na obradu osobnih podataka:

[…]”

5

Člankom 4. navedene uredbe, naslovljenim „Definicije”, određuje se:

„Za potrebe ove Uredbe:

[…]

[…]

[…]”

6

U članku 12. OUZP‑a, naslovljenom „Transparentne informacije, komunikacija i modaliteti za ostvarivanje prava ispitanika”, u stavku 1. navodi se:

„Voditelj obrade poduzima odgovarajuće mjere kako bi se ispitaniku pružile sve informacije iz članaka 13. i 14. i sve komunikacije iz članaka od 15. do 22. i članka 34. u vezi s obradom u sažetom, transparentnom, razumljivom i lako dostupnom obliku, uz uporabu jasnog i jednostavnog jezika […]. Informacije se pružaju u pisanom obliku ili drugim sredstvima, među ostalim, ako je prikladno, elektroničkim putem. […]”

7

Članak 14. te uredbe, pod naslovom „Informacije koje se trebaju pružiti ako osobni podaci nisu dobiveni od ispitanika”, u stavcima 1. i 2. predviđa:

„1.   Ako osobni podaci nisu dobiveni od ispitanika, voditelj obrade ispitaniku pruža sljedeće informacije:

2.   Osim informacija iz stavka 1. voditelj obrade ispitaniku pruža sljedeće informacije neophodne za osiguravanje poštene i transparentne obrade s obzirom na ispitanika:

8

Članak 21. OUZP‑a, naslovljen „Pravo na prigovor”, u stavku 1. predviđa:

„Ispitanik ima pravo na temelju svoje posebne situacije u svakom trenutku uložiti prigovor na obradu osobnih podataka koji se odnose na njega, u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (e) ili (f), uključujući izradu profila koja se temelji na tim odredbama. Voditelj obrade više ne smije obrađivati osobne podatke osim ako voditelj obrade dokaže da postoje uvjerljivi legitimni razlozi za obradu koji nadilaze interese, prava i slobode ispitanika ili radi postavljanja, ostvarivanja ili obrane pravnih zahtjeva.”

9

U članku 32. OUZP‑a, naslovljenom „Sigurnost obrade”, u stavku 1. navodi se:

„Uzimajući u obzir najnovija dostignuća, troškove provedbe te prirodu, opseg, kontekst i svrhe obrade, kao i rizik različitih razina vjerojatnosti i ozbiljnosti za prava i slobode pojedinaca, voditelj obrade i izvršitelj obrade provode odgovarajuće tehničke i organizacijske mjere kako bi osigurali odgovarajuću razinu sigurnosti s obzirom na rizik, uključujući prema potrebi:

[…]

[…]”

10

Člankom 33. navedene uredbe, naslovljenim „Izvješćivanje nadzornog tijela o povredi osobnih podataka”, u stavcima 1. i 3. određuje se:

„1.   U slučaju povrede osobnih podataka voditelj obrade bez nepotrebnog odgađanja i, ako je izvedivo, najkasnije 72 sata nakon saznanja o toj povredi, izvješćuje nadzorno tijelo nadležno u skladu s člankom 55. o povredi osobnih podataka, osim ako nije vjerojatno da će povreda osobnih podataka prouzročiti rizik za prava i slobode pojedinaca. Ako izvješćivanje nije učinjeno unutar 72 sata, mora biti popraćeno razlozima za kašnjenje.

[…]

3.   U izvješćivanju iz stavka 1. mora se barem:

[…]

11

Poglavlje VI. OUZP‑a, naslovljeno „Neovisna nadzorna tijela”, sadržava članke 51. do 59. te uredbe.

12

Članak 51. te uredbe, naslovljen „Nadzorno tijelo”, glasi kako slijedi:

„1.   Svaka država članica osigurava da je jedno ili više neovisnih tijela javne vlasti odgovorno za praćenje primjene ove Uredbe kako bi se zaštitila temeljna prava i slobode pojedinaca u pogledu obrade i olakšao slobodan protok osobnih podataka unutar Unije (‚nadzorno tijelo’).

[…]

3.   Ako u državi članici postoji više od jednog nadzornog tijela, ta država članica imenuje nadzorno tijelo koje ta tijela predstavlja u Odboru i uspostavlja mehanizam kojim se osigurava da druga tijela poštuju pravila u vezi s mehanizmom konzistentnosti iz članka 63.

4.   Svaka država članica izvješćuje Komisiju o odredbama zakona koje donosi u skladu s ovim poglavljem do 25. svibnja 2018. i, bez odgode, o svim naknadnim izmjenama koje na njih utječu.”

13

Člankom 55. navedene uredbe, naslovljenim „Nadležnost”, predviđeno je:

„1.   Svako nadzorno tijelo nadležno je za obavljanje zadaća koje su mu povjerene i izvršavanje ovlasti koje su mu dodijeljene u skladu s ovom Uredbom na državnom području vlastite države članice.

2.   Ako obradu obavljaju tijela javne vlasti ili privatna tijela koja postupaju na temelju članka 6. stavka 1. točke (c) ili (e), nadležno je nadzorno tijelo dotične države članice. U takvim slučajevima ne primjenjuje se članak 56.

3.   Nadzorna tijela nisu nadležna nadzirati postupke obrade sudova kada obavljaju svoju sudbenu funkciju.”

14

Člankom 57. OUZP‑a, naslovljenim „Zadaće”, u stavku 1. propisuje se:

„Ne dovodeći u pitanje ostale zadaće utvrđene u ovoj Uredbi, svako nadzorno tijelo na svom području:

[…]

[…]”

15

U članku 58. te uredbe, naslovljenom „Ovlasti”, u stavku 1. nabrajaju se istražne ovlasti koje ima svako nadzorno tijelo, a u stavku 2. njegove korektivne ovlasti.

16

Poglavlje VIII. OUZP‑a, naslovljeno „Pravna sredstva, odgovornost i sankcije”, sadržava članke 77. do 84. te uredbe.

17

Člankom 77. te uredbe, naslovljenim „Pravo na pritužbu nadzornom tijelu”, u stavku 1. određuje se:

„Ne dovodeći u pitanje nijedan drugi upravni ili sudski pravni lijek, svaki ispitanik ima pravo podnijeti pritužbu nadzornom tijelu, osobito u državi članici u kojoj ima uobičajeno boravište, u kojoj je njegovo radno mjesto ili mjesto navodnog kršenja, ako ispitanik smatra da obrada osobnih podataka koja se odnosi na njega krši ovu Uredbu.”

18

Članak 78. navedene uredbe, naslovljen „Pravo na učinkoviti sudski pravni lijek protiv nadzornog tijela”, u stavku 1. određuje:

„Ne dovodeći u pitanje nijedan drugi upravni ili izvansudski pravni lijek, svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na učinkoviti sudski pravni lijek protiv pravno obvezujuće odluke nekog nadzornog tijela koja se na nju odnosi.”

19

Člankom 79. iste uredbe‚ naslovljenim „Pravo na učinkoviti sudski pravni lijek protiv voditelja obrade ili izvršitelja obrade”‚ u stavku 1. propisuje se:

„Ne dovodeći u pitanje nijedan dostupan upravni ili izvansudski pravni lijek, uključujući pravo na podnošenje pritužbe nadzornom tijelu na temelju članka 77., ispitanik ima pravo na učinkoviti sudski pravni lijek ako smatra da su mu zbog obrade njegovih osobnih podataka protivno ovoj Uredbi prekršena njegova prava iz ove Uredbe.”

20

Članak 117. stavak 2. Konstitucije na Republika Balgarija (Ustav Republike Bugarske), u verziji primjenjivoj na činjenice u glavnim postupcima (u daljnjem tekstu: bugarski Ustav), određuje:

„Pravosuđe je neovisno. Suci, suci porotnici, državni odvjetnici i istražni suci prilikom izvršavanja svojih dužnosti podliježu samo zakonu.”

21

Člankom 132.a bugarskog Ustava, u verziji primjenjivoj na dan podnošenja ovih zahtjeva za prethodnu odluku, predviđa se:

„(1)   Pri Visokom sudbenom vijeću osniva se inspekcija koja se sastoji od glavnog inspektora i deset inspektora.

(2)   Glavnog inspektora bira Nacionalna skupština dvotrećinskom većinom zastupničkih glasova na mandat od pet godina.

(3)   Inspektore bira Nacionalna skupština na mandat od četiri godine u skladu s postupkom utvrđenim u stavku 2.

(4)   Glavni inspektor i inspektori mogu biti ponovno izabrani, ali ne na dva uzastopna mandata.

[…]

(6)   [Inspektorat] nadzire rad pravosuđa, ne ugrožavajući pritom neovisnost sudaca, sudaca porotnika, državnih odvjetnika i istražnih sudaca prilikom izvršavanja njihovih dužnosti. [Inspektorat] provodi nadzor koji se odnosi na integritet i sukob interesa sudaca, državnih odvjetnika i istražnih sudaca, na njihove imovinske kartice kao i radi utvrđivanja radnji kojima se narušava ugled pravosuđa te radnji povezanih s ugrožavanjem neovisnosti sudaca, državnih odvjetnika i istražnih sudaca. Glavni inspektor i inspektori neovisni su i prilikom izvršavanja svojih dužnosti podliježu samo zakonu.

(7)   Inspektorat postupa po službenoj dužnosti, na inicijativu građanâ, pravnih osoba ili državnih tijela, uključujući suce, državne odvjetnike i istražne suce.

[…]

(10)   Uvjeti i načini izbora i razrješenja glavnog inspektora i inspektorâ kao i ustroj i djelovanje Inspektorata uređeni su zakonom.”

22

U članku 46. Zakona za sadebnata vlast (Zakon o pravosuđu) (DV br. 64 od 7. kolovoza 2007.), u verziji primjenjivoj na činjenice u glavnim postupcima (u daljnjem tekstu: ZSV), navodi se:

„Nacionalna skupština bira glavnog inspektora i svakog od inspektora pojedinačno dvotrećinskom većinom zastupničkih glasova.”

23

Članak 54. stavci 1. i 2. tog zakona glase:

„(1)   Inspektorat:

[…]

[…]

[…]

(2)   Kad provodi nadzor iz stavka 1. točke 15., Inspektorat obavlja zadaće i izvršava ovlasti predviđene Zakonom o zaštiti osobnih podataka.”

24

Članak 175.a stavak 1. navedenog zakona određuje:

„Suci, državni odvjetnici i istražni suci [Inspektoratu] podnose sljedeća izvješća:

25

Članak 175.b ZSV‑a glasi kako slijedi:

„Suci, državni odvjetnici i istražni suci prijavljuju imovinu i dohotke svojih bračnih ili izvanbračnih partnera te svoje maloljetne djece.”

26

Člankom 175.d tog zakona predviđa se:

„(1)   [Inspektorat] vodi i čuva elektroničke javne registre:

(2)   [Inspektorat] u javni registar iz stavka 1. točke 1. unosi izvješća o imovini i interesima kao i izvješća o promjeni prijavljenih okolnosti. To unošenje obavljaju isključivo službene osobe koje je ovlastio glavni inspektor.

[…]

(4)   Svatko ima pravo na pristup podacima iz javnog registra.

(5)   Pristup se osigurava putem mrežne stranice [Inspektorata], podložno zahtjevima koji se odnose na zaštitu osobnih podataka.”

27

Člankom 175.e stavcima 1. i 6. navedenog zakona određeno je:

„(1)   U roku od šest mjeseci nakon isteka roka za podnošenje izvješća, [Inspektorat] provjerava točnost prijavljenih podataka. […]

[…]

(6)   [Inspektorat] može dobiti informacije iz informacijskih sustava koji se navode u člancima 56. i 56.a Zakona o kreditnim institucijama. Glavni inspektor i inspektori [Inspektorata] mogu zatražiti otkrivanje bankovne tajne pred Rajonenim sadom [(Općinski sud)] koji je nadležan za općinu u kojoj osoba o kojoj je riječ ima stalnu adresu, osim ako je privola dana u skladu s člankom 62. stavkom 5. točkom 1. Zakona o kreditnim institucijama. Privola se daje pred [Inspektoratom], u pisanom obliku, bez javnobilježničke ovjere potpisa, na obrascu koji je odobrio glavni inspektor.”

28

Članak 307. stavak 2. ZSV‑a predviđa:

„Stegovnu povredu čini skrivljeno neispunjavanje profesionalnih obveza kao i nanošenje štete dostojanstvu pravosuđa.”

29

Članak 311. tog zakona glasi:

„Stegovnu sankciju izriče:

[…]

30

Člankom 312. stavkom 1. navedenog zakona određuje se:

„Pokretanje stegovnog postupka s ciljem izricanja stegovne sankcije sucu, državnom odvjetniku i istražnom sucu te upravnom rukovoditelju i zamjeniku upravnog rukovoditelja može predložiti:

[…]

3. [Inspektorat];

[…]”

31

Člankom 323. stavkom 1. tog zakona predviđa se:

„Odluku opće sjednice ili relevantnog vijeća Visokog sudbenog vijeća može osporavati osoba kojoj je izrečena stegovna sankcija i, ako stegovna sankcija nije izrečena ili je blaža od one koja je predložena, podnositelj prijedloga, pred Vrhovenim administrativenim sadom [(Vrhovni upravni sud, Bugarska)] u roku od 14 dana od obavijesti o toj odluci ili od njezine dostave.”

32

U članku 62. Zakona za kreditnite instituciji (Zakon o kreditnim institucijama) (DV br. 59 od 21. srpnja 2006.), u verziji primjenjivoj na činjenice u glavnim postupcima (u daljnjem tekstu: ZKI), navodi se:

„(1)   Zaposlenicima banke, članovima upravljačkih i nadzornih tijela banaka, službenicima [Bugarske narodne banke (BNB)], zaposlenicima i članovima upravnog odbora Fonda za osiguranje depozita, likvidatorima, privremenim upraviteljima i stečajnim upraviteljima, kao i svim drugim osobama koje rade za banku, zabranjeno je otkrivati informacije koje predstavljaju bankovnu tajnu ili se koristiti njima u vlastitu korist ili u korist članova svoje obitelji.

(2)   Bankovnu tajnu predstavljaju činjenice i okolnosti koje utječu na stanje i transakcije na računima te na depozite klijenata banke.

[…]

(5)   Osim BNB‑u te u svrhu i pod uvjetima iz članka 56., banka može pružiti informacije iz stavka 2. u pogledu pojedinačnih klijenata samo:

(6)   Otkrivanje informacija iz stavka 2. može naložiti i sud na zahtjev:

[…]

12. glavnog inspektora ili inspektora [Inspektorata].

(7)   Sudac Rajonenog sada [(Općinski sud)] o zahtjevu iz stavka 6. odlučuje obrazloženom odlukom na zatvorenoj sjednici najkasnije 24 sata nakon primitka zahtjeva i pritom određuje razdoblje na koje se odnose podaci iz stavka 1. Protiv odluke suda nije moguće podnijeti pravni lijek.

[…]”

33

Članak 6. stavak 1. Zakona za zaštita na ličnite danni (Zakon o zaštiti osobnih podataka) (DV br. 1 od 4. siječnja 2002.), u verziji primjenjivoj na činjenice u glavnim postupcima (u daljnjem tekstu: ZZLD), glasi:

„Komisija za zaštita na ličnite danni [(Komisija za zaštitu osobnih podataka, Bugarska) (u daljnjem tekstu: KZLD)] stalno je i neovisno nadzorno tijelo koje osigurava zaštitu pojedinaca prilikom obrade njihovih osobnih podataka i prilikom pristupa tim podacima, kao i nadzor poštovanja [OUZP‑a] i ovog zakona.”

34

Članak 17. stavci 1. i 2. tog zakona glase:

„(1)   [Inspektorat] nadzire i provjerava poštovanje [OUZP‑a], ovog zakona i akata u području zaštite osobnih podataka, kad osobne podatke obrađuje:

(2)   Načini provedbe aktivnosti iz stavka 1., uključujući provođenje provjera i ispitivanje postupaka pred Inspektoratom, utvrđuju se uredbom iz članka 55. stavka 8. [ZSV‑a].”

35

Člankom 17.a. stavkom 1. ZZLD‑a propisuje se:

„Prilikom nadzora nad obradom osobnih podataka koju provodi sud u izvršavanju svojih pravosudnih dužnosti, osim u slučajevima obrade osobnih podataka za potrebe članka 42. stavka 1., Inspektorat:

36

Članak 39. ZZLD‑a glasi:

„(1)   U slučaju povrede svojih prava na temelju [OUZP‑a] i ovog zakona, ispitanik može osporavati radnje i postupke voditelja obrade i izvršitelja obrade pred sudom u skladu s postupkom predviđenim Zakonikom o upravnom postupku.

[…]

(4)   Ispitanik ne može pokrenuti postupak pred sudom ako je pred [KZLD‑om] u tijeku postupak za istu povredu ili ako je protiv [KZLD‑ove] odluke u vezi s istom povredom podnesen pravni lijek i ne postoji pravomoćna sudska odluka. [KZLD] na zahtjev ispitanika ili suda potvrđuje nepostojanje postupka koji se pred njim vodi u istom sporu.

(5)   Stavak 4. primjenjuje se i u slučaju postupka koji je u tijeku pred Inspektoratom.”

37

Dana 15. svibnja 2023., nakon isteka roka predviđenog za podnošenje godišnjih izvješća o imovini pravosudnih dužnosnika i njihovih obitelji za 2022., predviđenih člancima 175.a i 175.b ZSV‑a, Inspektorat je Sofijskom rajonenom sadu (Općinski sud u Sofiji, Bugarska), odnosno sudu koji je uputio zahtjev, podnio zahtjev za otkrivanje bankovne tajne koji se odnosi na bankovne račune više pravosudnih dužnosnika i članova njihovih obitelji, u skladu s člankom 62. stavkom 6. točkom 12. ZKI‑ja.

38

Sud koji je uputio zahtjev smatra da treba, kao prvo, provjeriti ima li Inspektorat nadležnost da mu podnese takav zahtjev. U tom pogledu pojašnjava da je to tijelo, koje je osnovano izmjenom bugarskog Ustava tijekom 2007., zaduženo za istraživanje nedopuštenog utjecaja na pravosudne dužnosnike, provjeru njihovih imovinskih kartica, otkrivanje mogućih sukoba interesa kao i ugrožavanja neovisnosti pravosuđa.

39

Sud koji je uputio zahtjev navodi da se Inspektorat sastoji od glavnog inspektora i deset inspektora koje bira Nacionalna skupština na mandat od pet odnosno četiri godine. Međutim, mandati svih članova Inspektorata istekli su tijekom 2020., a Nacionalna skupština nije provela izbor novih članova.

40

Točno je da je Konstitucionen sad (Ustavni sud, Bugarska) presudom od 27. rujna 2022. utvrdio da bugarski Ustav treba tumačiti na način da glavni inspektor i inspektori čiji je mandat istekao nastavljaju obavljati svoje dužnosti sve dok Nacionalna skupština ne izabere nove članove Inspektorata, smatrajući da je očuvanje zadaće povjerene Inspektoratu važnije od opasnosti od zlouporabe njegovih članova čiji je mandat istekao. Međutim, sud koji je uputio zahtjev ističe da se u toj presudi nije razmatralo mogu li članovi Inspektorata koji nastavljaju obavljati svoje dužnosti nakon isteka mandata izvršavati nedopušten utjecaj na pravosuđe ili mogu li sâmi biti izloženi pritisku zastupnika.

41

Navedeni sud stoga se pita postavlja li pravo Unije strože uvjete od bugarskog Ustava, kako ga tumači Konstitucionen sad (Ustavni sud). Konkretno, s obzirom na sudsku praksu Suda utvrđenu u presudi od 11. svibnja 2023., Inspecția Judiciară (C‑817/21, EU:C:2023:391, t. 50. i 51.), taj se sud pita može li produljenje mandata članova Inspektorata ugroziti jamstva neovisnosti tog tijela kao tijela ovlaštenog za pokretanje stegovnih postupaka protiv pravosudnih dužnosnika i, ako može, na temelju kojih se kriterija može ocijeniti je li takvo produljenje dopušteno i u kojem trajanju.

42

Kao drugo, taj se sud pita o ulozi i obvezama nacionalnih sudova kad Inspektoratu trebaju odobriti pristup osobnim podacima pravosudnih dužnosnika.

43

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe da je 2019. pozornost bugarskih medija privukao ozbiljan problem povezan sa sigurnošću podataka kojima raspolaže Inspektorat. Naime, KZLD je utvrdio da su osobni podaci dvadesetak sudaca i državnih odvjetnika kojima je Inspektorat raspolagao nezakonito u cijelosti objavljeni na mrežnoj stranici Inspektorata, zbog čega je KZLD Inspektoratu izrekao novčanu kaznu. Međutim, sud koji je uputio zahtjev ističe da ne raspolaže nijednom informacijom na temelju koje bi mogao znati jesu li nakon tog incidenta poduzete mjere za osiguranje sigurnosti podataka.

44

Pita se je li njegova aktivnost koja se sastoji od toga da se Inspektoratu odobri pristup osobnim podacima koji podliježu bankovnoj tajni obuhvaćena područjem primjene OUZP‑a i, ako jest, koji bi to imalo utjecaj na nadzor koji treba provoditi. U tom pogledu naglašava da OUZP nameće obveze osobama koje obrađuju osobne podatke, voditeljima obrade i nadzornim tijelima.

45

Suprotno tomu, obveze suda koji tijelu daje odobrenje za pristup takvim podacima nisu izravno uređene OUZP‑om. Stoga valja utvrditi treba li smatrati da takav sud ima svojstvo „voditelja obrade” u smislu članka 4. točke 7. OUZP‑a ili „nadzornog tijela” u smislu članka 51. te uredbe, s obzirom na to da Inspektoratu dodjeljuje odobrenje bez kojeg se pristup predmetnim podacima ne bi mogao ostvariti. Inspektorat prikuplja i provjerava, u svrhe iz članaka 175.a i 175.d ZSV‑a, podatke o imovini pravosudnih dužnosnika, dok sudovi nadziru tu aktivnost odobravanjem ili odbijanjem pristupa predmetnim podacima.

46

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev primjećuje da bi njegov nadzor, u skladu s tumačenjem nacionalnog prava koje prevladava u Bugarskoj, trebao biti isključivo formalan i ograničen na provjeru imaju li osobe u odnosu na koje se traži otkrivanje bankovne tajne svojstvo osoba koje podliježu obvezi prijave u smislu ZSV‑a, odnosno jesu li te osobe pravosudni dužnosnici ili osobe koje su s njima u obiteljskom odnosu ili u drugom odnosu predviđenom tim pravom. U načelu, ako su ti uvjeti ispunjeni, sudovi bi uvijek trebali odobriti otkrivanje bankovne tajne. Suprotno tomu, to ne bi bilo tako ako bi se sudovi koji provode prethodni nadzor mogli smatrati voditeljima obrade osobnih podataka kojima odobravaju pristup, tako da trebaju osigurati sigurnost podataka na temelju članaka 32. do 34. OUZP‑a.

47

Međutim, premda ti sudovi nemaju izravan pristup osobnim podacima obuhvaćenima bankovnom tajnom, oni bi u nekoj mjeri, odobravanjem ili zabranom pristupa tim podacima, određivali svrhe obrade. Osim toga, nacionalnim odredbama koje se primjenjuju u glavnim predmetima ne određuje se, kad su svrhe obrade osobnih podataka utvrđene zakonom, na koje se tijelo primjenjuju prava i obveze voditelja obrade osobnih podataka.

48

Usto, sud koji je uputio zahtjev pita se može li, prije nego što odobri pristup podacima, provjeriti je li Inspektorat poduzeo mjere kojima se jamči da se podaci obrađuju u skladu sa zakonom, kako ne bi djelovao kao običan ured za registraciju.

49

Naposljetku, čak i ako sud zadužen za odobravanje Inspektoratu pristupa osobnim podacima obuhvaćenima bankovnom tajnom nema svojstvo voditelja obrade ili nadzornog tijela, postavlja se pitanje treba li provesti takve provjere kako bi osigurao djelotvornu sudsku zaštitu predviđenu člankom 79. OUZP‑a. Točno je da se tom odredbom uređuju slučajevi u kojima ispitanik pokreće postupak pred sudom radi zaštite svojih prava. Međutim, ako se postupak otkrivanja podataka vodi bez ispitanikova sudjelovanja, a nacionalno pravo predviđa prethodni sudski nadzor, slična obveza trebala bi se nametnuti po službenoj dužnosti. To proizlazi i iz prava na djelotvoran pravni lijek, zajamčenog člankom 47. Povelje Kad takva obveza ne bi postojala, sud bi uvijek bio ograničen na formalno ispitivanje i potvrdu djelovanja uprave, što bi moglo biti protivno ciljevima članka 79. OUZP‑a.

50

U tim je okolnostima Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja, koja su jednako sročena u predmetima C‑313/23, C‑316/23 i C‑332/23:

51

Odlukom predsjednika Suda od 30. lipnja 2023. predmeti C‑313/23, C‑316/23 i C‑332/23 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka kao i donošenja presude.

52

Aktom podnesenim tajništvu Suda 30. listopada 2024. Inspektorat je zatražio da se, primjenom članka 83. Poslovnika Suda, odredi ponovno otvaranje pisanog dijela postupka. Budući da navedeni članak 83. uređuje ponovno otvaranje usmenog dijela postupka i da je u ovom slučaju taj dio postupka zatvoren nakon iznošenja mišljenja nezavisnog odvjetnika, taj zahtjev treba shvatiti na način da se odnosi na ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

53

U prilog svojem zahtjevu Inspektorat iznosi dva razloga u vezi s prvim prethodnim pitanjem. Kao prvo, nastala je nova činjenica, odnosno izmjena članka 132.a stavka 4. bugarskog Ustava u prosincu 2023. na način da se članovi Inspektorata sada mogu izabrati na dva uzastopna mandata. Kao drugo, nezavisni odvjetnik u svojem mišljenju netočno je ocijenio situaciju o kojoj je riječ u glavnim postupcima, time što je uputio na nacionalni propis i na mišljenje Europske komisije za demokraciju putem prava, takozvane „Venecijanske komisije”, koji nisu relevantni za ove predmete.

54

U tom pogledu valja podsjetiti, s jedne strane, na to da Statut Suda Europske unije i Poslovnik ne predviđaju mogućnost da zainteresirane osobe iz članka 23. Statuta podnose očitovanja na mišljenje nezavisnog odvjetnika. S druge strane, na temelju članka 252. drugog stavka UFEU‑a, dužnost je nezavisnog odvjetnika, djelujući posve nepristrano i neovisno, javno iznositi obrazložena mišljenja u predmetima u kojima se u skladu s tim Statutom zahtijeva njegovo sudjelovanje. Sud nije vezan ni mišljenjem nezavisnog odvjetnika ni obrazloženjem koje je dovelo do tog mišljenja. Stoga neslaganje jedne od zainteresiranih stranaka s mišljenjem nezavisnog odvjetnika, bez obzira na pitanja koja je ondje razmatrao, ne može samo za sebe biti opravdan razlog za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka (presuda od 19. prosinca 2024., Ford Italia,C‑157/23, EU:C:2024:1045, t. 26. i navedena sudska praksa).

55

Naime, u skladu s člankom 83. Poslovnika, Sud može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti otvaranje ili ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili ako stranka iznese, po zatvaranju ovog dijela postupka, novu činjenicu koja je takve prirode da ima odlučujući utjecaj na odluku Suda, ili pak ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među zainteresiranim osobama.

56

Međutim, u ovom slučaju Sud raspolaže svim potrebnim elementima za odlučivanje o zahtjevima za prethodnu odluku pa u ovim predmetima ne treba odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među zainteresiranim osobama. Usto, zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka ne otkriva nikakvu novu činjenicu koja bi mogla imati odlučujući utjecaj na odluku koju Sud treba donijeti u tim predmetima.

57

U takvim okolnostima, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, Sud smatra da ne treba odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

58

Bugarska vlada izražava sumnje kad je riječ o dopuštenosti zahtjevâ za prethodnu odluku zbog toga što tijelo koje je uputilo zahtjev u glavnim postupcima nema svojstvo „suda” u smislu članka 267. UFEU‑a u okviru glavnih postupaka. Naime, s jedne strane, postupci pred tim tijelom su jednostrani jer se vode bez sudjelovanja zainteresiranih osoba. S druge strane, predmet tih postupaka nije rješavanje pravnog spora, s obzirom na to da je njihova jedina svrha provjeriti jesu li ispunjeni uvjeti koji se zahtijevaju za otkrivanje bankovne tajne.

59

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, kako bi ocijenio ima li tijelo koje je uputilo zahtjev za prethodnu odluku o kojem je riječ svojstvo „suda” u smislu članka 267. UFEU‑a, što je pitanje koje je obuhvaćeno isključivo pravom Unije, Sud uzima u obzir sve elemente, primjerice, među ostalim, je li to tijelo utemeljeno na zakonu, je li ono stalno, je li njegova nadležnost obvezna, primjenjuje li pravna pravila te je li neovisno (vidjeti u tom smislu presude od 29. ožujka 2022., Getin Noble Bank,C‑132/20, EU:C:2022:235, t. 66. i od 7. svibnja 2024., NADA i dr., C‑115/22, EU:C:2024:384, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

60

Iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da, iako člankom 267. UFEU‑a upućivanje zahtjeva Sudu nije uvjetovano postojanjem kontradiktornog postupka tijekom kojeg nacionalni sud upućuje prethodno pitanje, nacionalni sudovi ovlašteni su obratiti se Sudu samo ako je pred njima u tijeku spor i ako trebaju odlučiti u postupku koji ima za cilj donošenje odluke sudske prirode. Stoga ovlast tijela da podnese Sudu zahtjev za prethodnu odluku valja procijeniti kako na temelju strukturnih tako i na temelju funkcionalnih kriterija. Nacionalno tijelo može se smatrati „sudom” u smislu članka 267. UFEU‑a kad obavlja sudske zadaće, dok mu se u slučaju obavljanja drugih zadaća, osobito onih upravne prirode, to svojstvo ne može priznati (vidjeti u tom smislu presudu od 3. svibnja 2022., CityRail,C‑453/20, EU:C:2022:341, t. 42. i 43. i navedenu sudsku praksu).

61

Nesporno je da Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji), kao takav, ispunjava zahtjeve navedene u točki 59. ove presude u pogledu svoje utemeljenosti na zakonu, trajnosti, primjene pravnih pravila i neovisnosti te nijedan element spisa kojim Sud raspolaže ne dovodi do sumnje u tom pogledu. Ono što bugarska vlada u ovom slučaju ističe jest pitanje treba li taj sud odlučiti u postupku koji ima za cilj donošenje odluke sudske prirode. U tom pogledu valja istaknuti da je tom sudu podnesen Inspektoratov zahtjev za otkrivanje bankovne tajne na temelju članka 62. stavka 6. točke 12. ZKI‑ja. Premda bugarska vlada tvrdi da je ispitivanje koje mora provesti sud koji je uputio zahtjev samo formalne prirode, taj sud ipak treba nadzirati jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za otkrivanje bankovne tajne, odlučiti obrazloženom odlukom i odrediti razdoblje za koje se bankovna tajna otkriva.

62

Konkretno, kao što to proizlazi iz članka 62. stavka 5. ZKI‑ja, odobrenje koje sud koji je uputio zahtjev može dati može zamijeniti privolu ispitanikâ. To se odobrenje može primijeniti na banke u kojima te osobe imaju bankovne račune i ima za učinak omogućavanje Inspektoratu da pristupi osobnim podacima koji se odnose na te račune. Osim toga, takav pristup uključuje zadiranje u temeljna prava navedenih osoba iz članaka 7. i 8. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2020., État luxembourgeois (Pravna zaštita protiv zahtjeva za informacije u području oporezivanja), C‑245/19 i C‑246/19, EU:C:2020:795, t. 74.).

63

U tim okolnostima, dužnosti koje sud koji je uputio zahtjev obavlja na temelju članka 62. stavka 6. točke 12. ZKI‑ja ne sastoje se od donošenja akata upravne prirode protiv kojih se može podnijeti sudski pravni lijek, nego ih treba smatrati sudskim dužnostima, s obzirom na to da taj sud doista treba samostalno odlučiti kako bi osigurao zakonitost otkrivanja bankovne tajne (vidjeti po analogiji rješenje od 15. siječnja 2004., Saetti i Frediani, C‑235/02, EU:C:2004:26, t. 23.).

64

Slijedom toga, zahtjevi za prethodnu odluku su dopušteni.

65

Uvodno valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda uspostavljene u članku 267. UFEU‑a, na Sudu da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. U tom je smislu na Sudu da, prema potrebi, preoblikuje pitanja koja su mu postavljena (presuda od 30. siječnja 2024., Direktor na Glavna direkcija Nacionalna policija pri MVR – Sofija, C‑118/22, EU:C:2024:97, t. 31. i navedena sudska praksa).

66

U ovom slučaju, iako se prvo pitanje odnosi na pravosudno tijelo „koje može izreći stegovne sankcije sucima i koje ima ovlasti za prikupljanje podataka u vezi s njihovom imovinom”, iz zahtjevâ za prethodnu odluku kao i iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da to tijelo nadzire aktivnost pravosudnih dužnosnika u izvršavanju njihovih dužnosti, njihov integritet i nepostojanje njihova sukoba interesa te da ono u tom okviru raspolaže ovlašću prikupljanja osobnih podataka koji se na njih odnose. Konkretno, navedeno tijelo ovlašteno je, nakon takvih nadzora, predložiti drugom pravosudnom tijelu pokretanje stegovnog postupka radi izricanja stegovnih sankcija tim pravosudnim dužnosnicima.

67

Međutim, kao što to proizlazi iz zahtjevâ za prethodnu odluku, sud koji je uputio zahtjev smatra da okolnost da članovi Inspektorata, koje je izabrala dvotrećinska većina zastupnika Nacionalne skupštine, nastavljaju obavljati svoje dužnosti unatoč isteku svojih mandata može dovesti do pitanja u pogledu zahtjeva neovisnosti pravosuđa. Naime, taj se sud pita mogu li članovi tog pravosudnog tijela u takvom kontekstu izvršavati nedopušten utjecaj na pravosudne dužnosnike ili nastaviti obavljati svoje aktivnosti pod pritiskom zastupnika Nacionalne skupštine.

68

Stoga se prvo prethodno pitanje odnosi na tumačenje članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje, samo u pogledu produljenja isteklih mandata članova Inspektorata a da pritom tim pitanjem nije obuhvaćen opseg ovlasti tog pravosudnog tijela kao takvog.

69

U tim okolnostima valja smatrati da sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u biti pita protivi li se i, ovisno o slučaju, pod kojim uvjetima, članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje, praksa države članice prema kojoj članovi njezina pravosudnog tijela – koje je izabrao parlament te države članice na mandate u određenom trajanju i koji su nadležni za nadzor aktivnosti pravosudnih dužnosnika u izvršavanju njihovih dužnosti, njihova integriteta i nepostojanja njihova sukoba interesa, kao i za predlaganje drugom pravosudnom tijelu da pokrene stegovni postupak radi izricanja stegovnih sankcija tim pravosudnim dužnosnicima – nastavljaju obavljati svoje dužnosti nakon isteka zakonskog trajanja svojeg mandata, utvrđenog ustavom navedene države članice, sve dok taj parlament ne izabere nove članove.

70

Poljska vlada tvrdi da Sud nije nadležan za davanje odgovora na prvo pitanje jer Unija nema nikakvu nadležnost u području ustrojstva pravosuđa u državama članicama.

71

U tom pogledu, iako je ustrojstvo pravosuđa u državama članicama u njihovoj nadležnosti, one ipak prilikom izvršavanja te nadležnosti moraju poštovati obveze koje za njih proizlaze iz prava Unije te osobito iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 9. siječnja 2024., G. i dr. (Imenovanje sudaca redovnih sudova u Poljskoj), C‑181/21 i C‑269/21, EU:C:2024:1, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

72

To je slučaj s nacionalnim pravilima kojima se uređuje stegovna odgovornost sudaca (vidjeti u tom smislu presude od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 133. i od 11. svibnja 2023., Inspecţia Judiciară, C‑817/21, EU:C:2023:391, t. 44. i navedenu sudsku praksu), uključujući ona koja se odnose na ustrojstvo i funkcioniranje pravosudnog tijela koje je, poput Inspektorata, nadležno za nadzor aktivnosti sudaca u obavljanju njihovih dužnosti, provjeru njihova integriteta i mogućeg postojanja njihova sukoba interesa te predlaganje drugom pravosudnom tijelu da pokrene stegovni postupak radi izricanja stegovnih sankcija tim sucima.

73

U tim okolnostima i s obzirom na to da se prvo prethodno pitanje odnosi na tumačenje prava Unije, Sud je nadležan za odgovor na to pitanje.

74

Bugarska vlada i Inspektorat osporavaju dopuštenost prvog pitanja jer Inspektorat nema ovlast izricanja stegovnih sankcija, tako da to prvo pitanje nema nikakve veze s predmetom glavnih postupaka.

75

Osim toga, Inspektorat tvrdi da je prvo pitanje hipotetsko. Naime, s jedne strane, glavni postupci nemaju nikakve veze sa stegovnim postupcima. S druge strane, iako utvrđenje povrede članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a zahtijeva strukturnu povredu zahtjeva neovisnosti, sud koji je uputio zahtjev ne pojašnjava po čemu je navodna povreda o kojoj je riječ u glavnim postupcima strukturne prirode.

76

U tom je pogledu, prema ustaljenoj sudskoj praksi, isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Slijedom toga, kad se postavljena pitanja odnose na tumačenje pravila prava Unije, Sud je u načelu dužan donijeti odluku (presude od 16. veljače 2023., Rzecznik Praw Dziecka i dr. (Odgoda odluke o povratku), C‑638/22 PPU, EU:C:2023:103, t. 47. i od 24. srpnja 2023., Lin, C‑107/23 PPU, EU:C:2023:606, t. 61.).

77

Slijedom toga, pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju pretpostavku relevantnosti. Sud može odbiti odlučiti o prethodnom pitanju koje je postavio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje pravila prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na postavljena pitanja (vidjeti u tom smislu presude od 16. veljače 2023., Rzecznik Praw Dziecka i dr. (Odgoda odluke o povratku), C‑638/22 PPU, EU:C:2023:103, t. 48. i od 24. srpnja 2023., Lin, C‑107/23 PPU, EU:C:2023:606, t. 62.).

78

U ovom se slučaju sud koji je uputio zahtjev pita o daljnjem postupanju s Inspektoratovim zahtjevima za odobrenje pristupa podacima o bankovnim računima više pravosudnih dužnosnika i članova njihovih obitelji. Konkretno, taj sud želi znati protivi li se pravu Unije to da mu takvo pravosudno tijelo može podnijeti takve zahtjeve premda su mandati svih njegovih članova već nekoliko godina istekli. Stoga je očito da je na navedenom sudu da o tom uzgrednom postupovnom pitanju odluči in limine litis, prije nego što može odlučiti o zahtjevima koji su mu podneseni. Iz toga slijedi da je zatraženo tumačenje prava Unije objektivno potrebno za odluku koju sud koji je uputio zahtjev treba donijeti (vidjeti u tom smislu presudu od 18. svibnja 2021., Asociaţia Forumul Judecătorilor din România i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 118. i 119.).

79

Kad je riječ o Inspektoratovim razmatranjima iznesenima u točki 75. ove presude, a koja se osobito odnose na ovlasti kojima on raspolaže u kontekstu glavnih postupaka i na nepostojanje strukturne povrede zahtjeva koji proizlaze iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, ona su zapravo obuhvaćena ispitivanjem merituma prvog pitanja i stoga ne mogu dovesti do njegove nedopuštenosti.

80

Iz navedenog slijedi da je prvo prethodno pitanje dopušteno.

81

Svaka država članica, na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, treba osigurati da tijela koja su pozvana, kao „sudovi” u smislu prava Unije, odlučivati o pitanjima u vezi s primjenom ili tumačenjem tog prava i koja stoga podliježu njegovu sustavu pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije ispunjavaju zahtjeve djelotvorne sudske zaštite, među kojima je i zahtjev neovisnosti (presuda od 11. srpnja 2024., Hann‑Invest i dr., C‑554/21, C‑622/21 i C‑727/21, EU:C:2024:594 t. 47. i navedena sudska praksa).

82

Sâmo postojanje djelotvornog sudskog nadzora radi osiguranja poštovanja prava Unije svojstveno je vladavini prava. U tom pogledu, u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a, na državama članicama je da predvide sustav pravnih lijekova i postupaka kojima se osobama osigurava poštovanje njihova prava na učinkovitu pravnu zaštitu u područjima obuhvaćenima pravom Unije. Načelo djelotvorne sudske zaštite prava koja osobe izvode iz prava Unije, na koje upućuje članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, opće je načelo prava Unije koje proizlazi iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama i zaštićeno je člancima 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., te je sada potvrđeno člankom 47. Povelje (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 219. i navedena sudska praksa).

83

S tim ciljem, ključno je očuvanje neovisnosti tijela od kojih se može tražiti da odlučuju o pitanjima povezanima s primjenom ili tumačenjem prava Unije, kao što to potvrđuje članak 47. drugi stavak Povelje, koji među zahtjevima vezanima uz temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek navodi pristup „neovisnom” sudu (presuda od 18. svibnja 2021., Asociația Forumul Judecătorilor din România i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 194. i navedena sudska praksa).

84

Taj zahtjev neovisnosti sudova, koji je svojstven zadaći suđenja, proizlazi iz bitnog sadržaja prava na djelotvornu sudsku zaštitu i temeljnog prava na pošteno suđenje, koje je, pak, od ključne važnosti kao jamstvo zaštite svih prava koja osobe izvode iz prava Unije i očuvanja vrijednosti zajedničkih državama članicama navedenih u članku 2. UEU‑a, osobito vrijednosti vladavine prava. U skladu s načelom diobe vlasti, koje obilježava funkcioniranje vladavine prava, neovisnost sudova mora osobito biti zajamčena u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast (presuda od 18. svibnja 2021., Asociaţia Forumul Judecătorilor din România i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 195. i navedena sudska praksa).

85

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, jamstva neovisnosti i nepristranosti koja se zahtijevaju na temelju prava Unije pretpostavljaju postojanje pravila koja omogućuju da se kod osoba otkloni svaka legitimna dvojba u pogledu otpornosti tijela o kojem je riječ na vanjske čimbenike i njegove neutralnosti u odnosu na suprotstavljene interese (presude od 20. travnja 2021., Repubblika, C‑896/19, EU:C:2021:311, t. 53. i navedena sudska praksa i od 18. svibnja 2021., Asociaţia Forumul Judecătorilor din România i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 196.).

86

Kad je, konkretnije, riječ o pravilima kojima se uređuje stegovni sustav za suce, zahtjev neovisnosti sudova, koji proizlazi iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, nalaže da taj sustav sadržava nužna jamstva kako bi se izbjegla svaka opasnost od njegove primjene kao sustava političkog nadzora nad sadržajem pravosudnih odluka. U tom pogledu, donošenje pravila – kojima se definiraju, među ostalim, ponašanja koja predstavljaju stegovne povrede i konkretno primjenjive sankcije, propisuje postupanje neovisnog tijela u skladu s postupkom kojim se u potpunosti jamče prava sadržana u člancima 47. i 48. Povelje, osobito prava obrane, i predviđa mogućnost osporavanja odluka stegovnih tijela pred sudom – predstavlja skup jamstava koja su bitna za očuvanje neovisnosti pravosuđa (presude od 18. svibnja 2021., Asociaţia Forumul Judecătorilor din România i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 198. i navedena sudska praksa i od 11. svibnja 2023., Inspecţia Judiciară, C‑817/21, EU:C:2023:391, t. 48. i navedena sudska praksa).

87

S obzirom na to da se mogućnošću pokretanja stegovne istrage kao takvom može vršiti pritisak na osobe koje su zadužene za suđenje, Sud je već presudio kako je ključno da tijelo nadležno za provođenje istraga i pokretanje stegovnog postupka prilikom izvršavanja svojih zadaća djeluje na objektivan i nepristran način i da u tu svrhu bude zaštićeno od svih vanjskih utjecaja (presude od 18. svibnja 2021., Asociația Forumul Judecătorilor din România i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 199. i od 11. svibnja 2023., Inspecţia Judiciară, C‑817/21, EU:C:2023:391, t. 49.). To osobito vrijedi za pravosudno tijelo koje, poput Inspektorata, ima široku ovlast nadzirati aktivnost pravosudnih dužnosnika u izvršavanju njihovih dužnosti, njihov integritet i nepostojanje njihova sukoba interesa te nakon takvih nadzora predložiti drugom pravosudnom tijelu pokretanje stegovnog postupka radi izricanja stegovnih sankcija tim pravosudnim dužnosnicima.

88

Stoga je važno da sva pravila koja uređuju ustrojstvo i funkcioniranje takvog tijela, uključujući ona kojima se uređuje postupak imenovanja njegovih članova, budu osmišljena na način da kod osoba ne mogu stvoriti nikakvu legitimnu sumnju u pogledu toga hoće li se ovlasti i funkcije takvog tijela koristiti kao sredstvo za izvršavanje pritiska na pravosudnu aktivnost ili za politički nadzor nad tom aktivnošću (vidjeti u tom smislu presudu od 11. svibnja 2023., Inspecţia Judiciară, C‑817/21, EU:C:2023:391, t. 50. i 51. i navedenu sudsku praksu).

89

Naime, ta pravila općenito mogu izravno utjecati na praksu navedenog tijela i stoga spriječiti ili, naprotiv, poticati poduzimanje stegovnih mjera čiji je cilj ili učinak izvršavanje pritiska, osobito, na one koji su zaduženi za suđenje ili za osiguravanje političke kontrole nad njihovim aktivnostima (vidjeti u tom smislu presudu od 11. svibnja 2023., Inspecţia Judiciară, C‑817/21, EU:C:2023:391, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

90

Sud koji je uputio zahtjev u konačnici treba odlučiti o nemogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na tijelo o kojem je riječ u glavnim postupcima kao i o njegovoj objektivnosti i nepristranosti u pogledu izvršavanja njegovih zadaća, nakon što provede ocjene potrebne u tu svrhu. Valja, naime, podsjetiti na to da članak 267. UFEU‑a ne ovlašćuje Sud da primijeni pravila prava Unije u određenom predmetu, nego samo da odluči o tumačenju Ugovorâ i akata koje su donijele institucije Unije. Međutim, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, Sud može u okviru pravosudne suradnje uvedene tim člankom 267. UFEU‑a na temelju elemenata u spisu pružiti nacionalnom sudu elemente tumačenja prava Unije koji mu mogu biti korisni u ocjeni učinaka pojedine odredbe tog prava (vidjeti u tom smislu presudu od 11. svibnja 2023., Inspecţia Judiciară, C‑817/21, EU:C:2023:391, t. 58.).

91

U ovom slučaju Inspektorat se sastoji od glavnog inspektora i deset inspektora koje bira Nacionalna skupština dvotrećinskom većinom svojih članova na mandat od pet odnosno od četiri godine. U skladu s nacionalnim zakonodavstvom primjenjivim na dan podnošenja ovih zahtjeva za prethodnu odluku, članovi Inspektorata nisu mogli biti ponovno izabrani na drugi uzastopni mandat.

92

Kad je riječ o situaciji u glavnim postupcima – u kojoj su mandati članova Inspektorata istekli, a Nacionalna skupština nije izabrala njegove nove članove – čini se da nacionalni propis ne sadržava nikakvo pravilo o mogućem nastavku obavljanja dužnosti članova Inspektorata čiji je mandat istekao. Točno je da, prema navodima suda koji je uputio zahtjev, članovi Inspektorata u takvoj situaciji, u skladu sa sudskom praksom Konstitucionenog sada (Ustavni sud), nastavljaju obavljati svoje dužnosti sve dok Nacionalna skupština ne izabere nove članove. Međutim, uz to što bugarsko pravo ne sadržava pravila kojima se uređuje tako produljeno obavljanje tih dužnosti, ono ne sadržava ni bilo kakvu pravnu odredbu koja bi omogućila okončanje eventualne blokade u postupku imenovanja novih članova Inspektorata, tako da se čini da se mandat njegovih bivših članova u praksi može produljivati bez vremenskog ograničenja.

93

Međutim, s jedne strane – iako je samo na državama članicama da odluče hoće li odobriti obavljanje dužnosti članova pravosudnog tijela koje je nadležno za nadzor aktivnosti pravosudnih dužnosnika i predlaganje pokretanja stegovnih postupaka protiv njih nakon isteka zakonskog trajanja mandata tih članova, kako bi se osigurao kontinuitet funkcioniranja tog tijela – države članice dužne su, ako se odluče za takvo produljenje mandata, osigurati da se obavljanje dužnosti nakon isteka mandata temelji na izričitoj pravnoj osnovi u nacionalnom pravu koja sadržava jasna i precizna pravila kojima se uređuje to obavljanje dužnosti.

94

Usto, države članice moraju osigurati da su uvjeti i pravila kojima podliježe takvo obavljanje dužnosti osmišljeni tako da članovima takvog pravosudnog tijela o kojima je riječ omogućuju da u obavljanju svojih zadaća djeluju objektivno i nepristrano te da su u tu svrhu zaštićeni od svakog vanjskog utjecaja, kao što se to zahtijeva sudskom praksom navedenom u točkama 87. i 88. ove presude.

95

S druge strane, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 58. svojeg mišljenja, iako se u određenim okolnostima produljenje mandata može pokazati nužnim s obzirom na važnost funkcija koje obavlja pravosudno tijelo o kojem je riječ, to ne mijenja činjenicu da, nakon isteka zakonskog trajanja tih mandata, navedeno tijelo djeluje izvan svake izričite pravne osnove u nacionalnom pravu koja sadržava jasna i precizna pravila kojima se uređuje obavljanje tih dužnosti. Stoga se navedeno produljenje može predvidjeti samo iznimno i pod uvjetom da je uređeno jasnim i preciznim pravilima koja u praksi isključuju mogućnost da ono bude vremenski neograničeno.

96

Doista, kad država članica provodi takav okvir, ona ne može izmijeniti svoje zakonodavstvo ni ustav na način da dovede do smanjenja zaštite vrijednosti vladavine prava, vrijednosti koja je konkretizirana, među ostalim, člankom 19. UEU‑a, osobito u pogledu jamstava neovisnosti sudaca u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast (vidjeti u tom smislu presudu od 20. travnja 2021., Repubblika,C‑896/19, EU:C:2021:311, t. 63. i 65.).

97

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da se načelu neovisnosti sudaca protivi praksa države članice prema kojoj članovi njezina pravosudnog tijela – koje je izabrao parlament te države članice na mandate u određenom trajanju i koji su nadležni za nadzor aktivnosti pravosudnih dužnosnika u izvršavanju njihovih dužnosti, njihova integriteta i nepostojanja njihova sukoba interesa, kao i za predlaganje drugom pravosudnom tijelu da pokrene stegovni postupak radi izricanja stegovnih sankcija tim pravosudnim dužnosnicima – nastavljaju obavljati svoje dužnosti nakon isteka zakonskog trajanja svojeg mandata, utvrđenog ustavom navedene države članice, sve dok taj parlament ne izabere nove članove, a da pritom produljenje isteklih mandata ne počiva na izričitoj pravnoj osnovi u nacionalnom pravu koja sadržava jasna i precizna pravila kojima se uređuje obavljanje tih dužnosti i da se pritom ne osigura da će to produljenje u praksi biti vremenski ograničeno.

98

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi doznati treba li članak 2. OUZP‑a tumačiti na način da otkrivanje pravosudnom tijelu osobnih podataka koji su zaštićeni bankovnom tajnom i koji se odnose na pravosudne dužnosnike i članove njihovih obitelji, radi provjere izvješća tih pravosudnih dužnosnika koja se odnose na njihovu imovinu i imovinu članova njihovih obitelji, pri čemu se ta izvješća objavljuju, predstavlja obradu osobnih podataka koja je obuhvaćena materijalnim područjem primjene te uredbe.

99

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, člankom 2. stavkom 1. OUZP‑a daje se vrlo široka definicija materijalnog područja primjene te uredbe. Osim u slučajevima navedenima u njegovu članku 2. stavcima 2. i 3., OUZP se primjenjuje na obrade koje obavljaju kako privatne osobe tako i tijela javne vlasti, uključujući, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 20. te uredbe, pravosudna tijela (vidjeti u tom smislu presude od 24. ožujka 2022., Autoriteit Persoonsgegevens, C‑245/20, EU:C:2022:216, t. 25. i od 16. siječnja 2024., Österreichische Datenschutzbehörde, C‑33/22, EU:C:2024:46, t. 33. i 36.).

100

Osim toga, Sud je već utvrdio da ni činjenica da se informacije koje su predmet nacionalnih odredbi odnose na suce ni okolnost da bi te informacije eventualno mogle u određenoj mjeri biti povezane s izvršavanjem njihovih dužnosti kao takve ne mogu izuzeti te nacionalne odredbe iz područja primjene OUZP‑a (presuda od 5. lipnja 2023., Komisija/Poljska (Neovisnost i privatan život sudaca), C‑204/21, EU:C:2023:442, t. 315.).

101

Naime, u članku 2. stavcima 2. i 3. OUZP‑a taksativno se navode iznimke od pravila kojim se određuje materijalno područje primjene te uredbe, navedeno u njezinu stavku 1., a te iznimke, osobito one predviđene u stavku 2., treba usko tumačiti (vidjeti u tom smislu presude od 22. lipnja 2021., Latvijas Republikas Saeima (Kazneni bodovi), C‑439/19, EU:C:2021:504, t. 62., od 5. lipnja 2023., Komisija/Poljska (Neovisnost i privatan život sudaca), C‑204/21, EU:C:2023:442, t. 316. i od 16. siječnja 2024., Österreichische Datenschutzbehörde, C‑33/22, EU:C:2024:46, t. 37.).

102

Člankom 2. stavkom 2. točkom (a) OUZP‑a, na koji se konkretno odnosi drugo prethodno pitanje, predviđa se da se ta uredba ne odnosi na obradu osobnih podataka koja se provodi „tijekom djelatnosti koja nije obuhvaćena opsegom prava Unije”.

103

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, jedini je cilj te odredbe, u vezi s uvodnom izjavom 16. OUZP‑a, isključiti iz područja primjene te uredbe obrade osobnih podataka koje provode državna tijela u okviru aktivnosti čiji je cilj zaštita nacionalne sigurnosti ili neke druge aktivnosti koja se može svrstati u istu kategoriju, pri čemu se pojašnjava da aktivnosti čiji je cilj zaštita nacionalne sigurnosti osobito obuhvaćaju aktivnosti čiji je cilj zaštita osnovnih državnih funkcija i temeljnih interesa društva. Stoga sama činjenica da je neka aktivnost svojstvena državi ili tijelu javne vlasti nije dovoljna da bi se ta iznimka automatski primijenila na takvu aktivnost (vidjeti u tom smislu presude od 22. lipnja 2021., Latvijas Republikas Saeima (Kazneni bodovi), C‑439/19, EU:C:2021:504, t. 66. i 67., od 8. prosinca 2022., Inspektor v Inspektorata kam Visšija sadeben savet (Svrhe obrade osobnih podataka – Kaznena istraga), C‑180/21, EU:C:2022:967, t. 79. i od 5. lipnja 2023., Komisija/Poljska (Neovisnost i privatan život sudaca), C‑204/21, EU:C:2023:442, t. 317. i 318.).

104

Naime, iako su osiguravanje dobrog sudovanja u državama članicama i, osobito, određivanje pravila primjenjivih na položaj pravosudnih dužnosnika, konkretno sudaca, i na izvršavanje njihovih dužnosti u nadležnosti tih država (vidjeti u tom smislu presudu od 5. lipnja 2023., Komisija/Poljska (Neovisnost i privatan život sudaca), C‑204/21, EU:C:2023:442, t. 319.), činjenica je da obrada podataka poput one o kojoj je riječ u glavnim postupcima, a koja ima za cilj nadzor integriteta pravosudnih dužnosnika i provjeru eventualnog postojanja njihova sukoba interesa, nije obuhvaćena ni aktivnostima čiji je cilj zaštita nacionalne sigurnosti ni nekim drugim aktivnostima koje se može svrstati u istu kategoriju.

105

Osim toga, valja napomenuti da otkrivanje pravosudnom tijelu osobnih podataka koji su zaštićeni bankovnom tajnom i koji se odnose na pravosudne dužnosnike i članove njihovih obitelji, radi provjere izvješća tih pravosudnih dužnosnika koja se odnose na njihovu imovinu i imovinu članova njihovih obitelji, pri čemu se ta izvješća objavljuju, predstavlja „obradu” u smislu članka 4. točke 2. OUZP‑a. Naime, takvo otkrivanje predstavlja stavljanje na raspolaganje tih osobnih podataka tom tijelu.

106

Stoga na drugo prethodno pitanje valja odgovoriti da članak 2. OUZP‑a treba tumačiti na način da otkrivanje pravosudnom tijelu osobnih podataka koji su zaštićeni bankovnom tajnom i koji se odnose na pravosudne dužnosnike i članove njihovih obitelji, radi provjere izvješća tih pravosudnih dužnosnika koja se odnose na njihovu imovinu i imovinu članova njihovih obitelji, pri čemu se ta izvješća objavljuju, predstavlja obradu osobnih podataka koja je obuhvaćena materijalnim područjem primjene te uredbe.

107

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 4. točku 7. OUZP‑a tumačiti na način da se sud koji je nadležan za odobravanje, na zahtjev drugog pravosudnog tijela, da banka tom tijelu otkrije podatke o bankovnim računima pravosudnih dužnosnika i članova njihovih obitelji može smatrati voditeljem obrade u smislu te odredbe.

108

Na temelju članka 4. točke 7. OUZP‑a, pojam „voditelj obrade” obuhvaća fizičke ili pravne osobe, tijela javne vlasti, agencije ili druga tijela koja sama ili zajedno s drugima određuju svrhe i sredstva obrade. U toj se odredbi navodi i da se, kada su svrhe i sredstva takve obrade utvrđeni, među ostalim, pravom države članice, voditelj obrade ili posebni kriteriji za njegovo imenovanje mogu predvidjeti tim pravom.

109

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, cilj je navedene odredbe, širokom definicijom pojma „voditelj obrade”, u skladu s ciljem OUZP‑a, osigurati učinkovitu i potpunu zaštitu sloboda i temeljnih prava pojedinaca, a posebno visoku razinu zaštite prava svake osobe na zaštitu osobnih podataka koji se na nju odnose (vidjeti u tom smislu presude od 5. prosinca 2023., Nacionalinis visuomenės sveikatos centras, C‑683/21, EU:C:2023:949, t. 28. i 29. i od 7. ožujka 2024., IAB Europe, C‑604/22, EU:C:2024:214, t. 53. do 55. i navedenu sudsku praksu).

110

Kako bi se utvrdilo treba li osobu ili subjekt smatrati voditeljem obrade u smislu članka 4. točke 7. OUZP‑a, stoga valja ispitati određuje li ta osoba ili taj subjekt, samostalno ili zajedno s drugima, svrhe i sredstva obrade ili su oni, pak, određeni nacionalnim pravom. Ako se takvo određivanje provodi u skladu s nacionalnim pravom, valja provjeriti je li tim pravom voditelj obrade imenovan ili se njime predviđaju posebni kriteriji za njegovo imenovanje (presuda od 27. veljače 2025., Amt der Tiroler Landesregierung, C‑638/23, EU:C:2025:127, t. 27.).

111

Valja također pojasniti da, s obzirom na široku definiciju pojma „voditelj obrade”, u smislu članka 4. točke 7. OUZP‑a, utvrđivanje svrhe i sredstava obrade i, prema potrebi, imenovanje tog voditelja u nacionalnom pravu može biti ne samo izričito nego i prešutno. U potonjem slučaju ipak se zahtijeva da to određivanje svrhe i sredstava s dovoljnom sigurnošću proizlazi iz uloge, zadaće i ovlasti koje su dodijeljene dotičnoj osobi ili subjektu (presuda od 27. veljače 2025., Amt der Tiroler Landesregierung, C‑638/23, EU:C:2025:127, t. 28.).

112

Naime, zaštita ispitanikâ bila bi smanjena ako bi se članak 4. točka 7. OUZP‑a tumačio usko, tako da bi njime bili obuhvaćeni samo slučajevi u kojima su svrhe i sredstva obrade podataka koju provodi osoba, javno tijelo, agencija ili tijelo izričito određeni nacionalnim pravom, čak i kad bi te svrhe i ta sredstva u biti proizlazili iz zakonskih odredbi kojima se uređuje djelatnost dotičnog subjekta (presuda od 11. siječnja 2024., État belge (Podaci koje obrađuje službeni list), C‑231/22, EU:C:2024:7, t. 30.).

113

U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev pita se treba li ga smatrati voditeljem obrade o kojoj je riječ u glavnim postupcima, odnosno otkrivanja Inspektoratu osobnih podataka koji su obuhvaćeni bankovnom tajnom, zbog činjenice da je zakonski zadužen za odobravanje takvog otkrivanja.

114

U tom pogledu, na temelju nacionalnog propisa koji se primjenjuje u glavnim predmetima, Inspektorat je nadležan za provedbu, među ostalim, nadzora nad integritetom i nepostojanjem sukoba interesa pravosudnih dužnosnika kao i nad njihovim imovinskim karticama. U tu svrhu taj propis omogućuje Inspektoratu da zatraži pristup podacima o bankovnim računima pravosudnih dužnosnika i članova njihovih obitelji. U slučaju da ispitanici nisu dali privolu za takav pristup, to pravosudno tijelo na temelju navedenog propisa ima ovlast zatražiti prethodno sudsko odobrenje u svrhu pristupa navedenim podacima.

115

Stoga je nacionalni propis koji se primjenjuje u glavnim predmetima, a kojim se određuje krug osoba i podataka koji se mogu obrađivati, taj kojim se utvrđuju svrhe te obrade i kojim se određuje nadležno tijelo, odnosno Inspektorat, za ostvarenje tih svrha. Sud kojem je podnesen zahtjev za odobrenje otkrivanja postupa samo na zahtjev Inspektorata radi provedbe ovlasti koje su mu dodijeljene nacionalnim pravom i provjerava samo jesu li ispunjeni uvjeti zakonitosti propisani tim pravom. Isto tako, nije taj sud, nego Inspektorat, taj koji s obzirom na primjenjiva nacionalna pravila određuje osobe čijim podacima namjerava pristupiti u svrhu te provedbe i u odnosu na koje navedenom sudu podnosi zahtjev za odobrenje.

116

Stoga, iako je na tom sudu da ispita jesu li u određenom slučaju i u kojoj mjeri ispunjeni uvjeti zakonitosti obrade, on ne određuje na vlastitu inicijativu ni svrhu obrade ni ispitanike i podatke o kojima je riječ. U tim okolnostima, nije navedeni sud voditelj obrade u smislu članka 4. točke 7. OUZP‑a, nego je to tijelo nadležno za ostvarenje predviđenih svrha obrade.

117

S obzirom na prethodna razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. točku 7. OUZP‑a treba tumačiti na način da se sud koji je nadležan za odobravanje, na zahtjev drugog pravosudnog tijela, da banka tom tijelu otkrije podatke o bankovnim računima pravosudnih dužnosnika i članova njihovih obitelji ne može smatrati voditeljem obrade u smislu te odredbe.

118

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 51. OUZP‑a tumačiti na način da je sud koji je nadležan za odobravanje otkrivanja osobnih podataka drugom pravosudnom tijelu nadzorno tijelo u smislu tog članka.

119

Člankom 51. stavkom 1. OUZP‑a državama članicama nameće se obveza osiguravanja da je jedno ili više neovisnih tijela javne vlasti odgovorno za praćenje primjene te uredbe. Uspostava takvih tijela – koja je predviđena i primarnim pravom Unije, odnosno člankom 8. stavkom 3. Povelje i člankom 16. stavkom 2. UFEU‑a – temeljni je element poštovanja zaštite pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka (vidjeti u tom smislu presudu od 8. travnja 2014., Komisija/Mađarska, C‑288/12, EU:C:2014:237, t. 48. i mišljenje 1/15 (Sporazum između Unije i Kanade o podacima iz PNR‑a) od 26. srpnja 2017., EU:C:2017:592, t. 229.).

120

Glavna je zadaća navedenih tijela, na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. te članka 57. stavka 1. točaka (a) i (g) OUZP‑a, nadzor primjene te uredbe i osiguranje njezina poštovanja, uz istodobni doprinos njezinoj dosljednoj primjeni unutar Unije, i to radi zaštite temeljnih sloboda i prava fizičkih osoba kad je riječ o obradi njihovih osobnih podataka te radi olakšavanja slobodnog protoka takvih podataka unutar Unije. Ona u tu svrhu raspolažu različitim ovlastima koje su im dodijeljene na temelju članka 58. OUZP‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 4. srpnja 2023., Meta Platforms i dr. (Opći uvjeti uporabe društvene mreže), C‑252/21, EU:C:2023:537, t. 45.).

121

Države članice dužne su, u skladu s člankom 51. stavkom 4. OUZP‑a, izvijestiti Komisiju o odredbama zakona i o naknadnim izmjenama koje donesu na temelju poglavlja VI. te uredbe, osobito o onima koje se odnose na nadzorno tijelo ili nadzorna tijela kojima su povjerile zadaću nadzora nad primjenom navedene uredbe.

122

U ovom slučaju ni iz jednog elementa spisa kojim Sud raspolaže ne proizlazi da je sud koji je uputio zahtjev bugarskim pravom zadužen za nadzor primjene OUZP‑a i da, konkretno, ima ovlasti koje nadzorno tijelo mora imati na temelju članka 58. te uredbe.

123

Stoga na četvrto pitanje valja odgovoriti tako da članak 51. OUZP‑a treba tumačiti na način da sud koji je nadležan za odobravanje otkrivanja osobnih podataka drugom pravosudnom tijelu nije nadzorno tijelo u smislu tog članka, u slučaju kad država članica kojoj pripada nije povjerila tom sudu nadzor nad primjenom te uredbe kako bi se zaštitile, među ostalim, temeljne slobode i prava pojedinaca u vezi s obradom njihovih osobnih podataka.

124

Peto pitanje postavljeno je samo u slučaju da Sud potvrdno odgovori na treće ili na četvrto pitanje. Međutim, kao što je to zaključeno u točkama 117. i 123. ove presude, na treće i četvrto pitanje treba odgovoriti niječno.

125

Na peto prethodno pitanje stoga nije potrebno odgovoriti.

126

Svojim šestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 79. stavak 1. OUZP‑a, u vezi s člankom 47. Povelje, tumačiti na način da je sud koji je nadležan za odobravanje otkrivanja osobnih podataka drugom pravosudnom tijelu dužan po službenoj dužnosti – a da mu pritom nije podnesen pravni lijek na temelju te odredbe – osigurati zaštitu osoba o čijim je podacima riječ u pogledu poštovanja odredbi te uredbe o sigurnosti osobnih podataka, ako je poznato da je to tijelo u prošlosti povrijedilo te odredbe.

127

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da je to pitanje postavljeno s obzirom na to da se postupak pred njim vodi bez sudjelovanja osoba o čijim je osobnim podacima riječ i da je cilj sudskog odobrenja otkrivanja tih podataka Inspektoratu zamjena privole tih osoba, pri čemu se protiv tog odobrenja ne može podnijeti pravni lijek. Taj sud smatra da bi sudska zaštita navedenih osoba, predviđena člankom 79. OUZP‑a, bila lišena svojeg korisnog učinka ako bi se on ograničio na puko formalno ispitivanje zahtjeva za odobrenje koji je podnio Inspektorat a da se pritom ne bi uvjerio da to tijelo jamči sigurnost podataka ispitanikâ. U tim se okolnostima pita je li on dužan po službenoj dužnosti osigurati da Inspektorat poštuje pravila u području sigurnosti podataka, zahtijevajući od njega da mu dostavi informacije o sigurnosnim mjerama poduzetima na temelju članka 33. stavka 3. točke (d) te uredbe.

128

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se OUZP‑om uspostavlja skup materijalnih i postupovnih pravila o sigurnosti podataka koja voditelj obrade mora poštovati, pri čemu se u njegovu poglavlju VIII. predviđaju pravna sredstva čiji je cilj zaštita prava osoba čiji su osobni podaci predmet obrade koja je navodno protivna odredbama navedene uredbe i koja te osobe mogu podnositi istodobno i neovisno (vidjeti u tom smislu presudu od 12. siječnja 2023., Nemzeti Adatvédelmi és Információszabadság Hatóság, C‑132/21, EU:C:2023:2, t. 35.).

129

Budući da razina zaštite koju predviđa OUZP ovisi o sigurnosnim mjerama koje su donijeli voditelji obrade osobnih podataka, oni moraju biti potaknuti – time što će snositi teret dokazivanja toga jesu li te mjere odgovarajuće – učiniti sve što je moguće kako bi spriječili provedbu obrada koje nisu u skladu s tom uredbom (presuda od 14. prosinca 2023., Nacionalna agencija za prihodite, C‑340/21, EU:C:2023:986, t. 55.).

130

Nadzor poštovanja sigurnosnih zahtjeva koji se nalažu OUZP‑om je, s jedne strane, na nadzornim tijelima i, s druge strane, na nacionalnim sudovima kojima je podnesen pravni lijek na temelju članka 78. stavka 1. ili članka 79. stavka 1. OUZP‑a.

131

Kad je riječ o nadzornim tijelima, njihova je glavna zadaća, kao što je to navedeno u točki 120. ove presude, nadzor primjene OUZP‑a i osiguranje njegova poštovanja. Konkretno, voditelji obrade, na temelju članka 33. te uredbe, moraju ih obavijestiti o povredama osobnih podataka.

132

Usto, člankom 58. stavcima 1. i 2. OUZP‑a navedenim se tijelima dodjeljuju znatne istražne ovlasti kao i ovlast donošenja različitih korektivnih mjera. U tom pogledu važno je istaknuti da su ta tijela dužna intervenirati kad je donošenje jedne ili više korektivnih mjera predviđenih člankom 58. stavkom 2. te uredbe, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, prikladno, nužno i proporcionalno kako bi se ispravio utvrđeni nedostatak i zajamčilo puno poštovanje navedene uredbe (presuda od 26. rujna 2024., Land Hessen (Obveza djelovanja tijela za zaštitu podataka), C‑768/21, EU:C:2024:785, t. 42.).

133

Usto, osobito je važno da nadzorna tijela raspolažu stvarnim ovlastima za učinkovito djelovanje protiv povreda OUZP‑a i osobito kako bi ih okončalo, uključujući u slučajevima u kojima ispitanici nisu obaviješteni o obradi svojih osobnih podataka, nisu s njom upoznati ili u svakom slučaju nisu podnijeli pritužbu na temelju članka 77. stavka 1. te uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 14. ožujka 2024., Újpesti Polgármesteri Hivatal, C‑46/23, EU:C:2024:239, t. 41.).

134

Ta tijela moraju se uvjeriti, kao i nacionalni sudovi kojima je podnesen pravni lijek na temelju članka 78. stavka 1. ili članka 79. stavka 1. OUZP‑a, da su tehničke i organizacijske mjere koje je odredio voditelj obrade prikladne kako bi se zajamčila odgovarajuća razina sigurnosti s obzirom na rizik, kao što se to zahtijeva člankom 32. stavkom 1. te uredbe, pri čemu te mjere ispituju konkretno i meritorno, s obzirom na sve kriterije navedene u tom članku kao i okolnosti konkretnog slučaja te dokaze kojima ta tijela ili ti sudovi u tom pogledu raspolažu (vidjeti u tom smislu presude od 14. prosinca 2023., Nacionalna agencija za prihodite, C‑340/21, EU:C:2023:986, t. 43. i 45. i od 28. studenoga 2024., Másdi, C‑169/23, EU:C:2024:988, t. 71.).

135

Suprotno tomu, nacionalni sudovi kojima nije podnesen pravni lijek na temelju članka 78. stavka 1. ili članka 79. stavka 1. OUZP‑a, ako ne postoje pravila kojima im se izričito dodjeljuju ovlasti nadzora, nisu dužni osigurati poštovanje materijalnih odredbi te uredbe kako bi se osigurao njihov koristan učinak.

136

S obzirom na to da se sud koji je uputio zahtjev osobito pita o učinkovitosti sudskog pravnog lijeka predviđenog člankom 79. stavkom 1. OUZP‑a, kako bi mu se pružio koristan odgovor, valja također istaknuti da države članice moraju osigurati da konkretni načini za ostvarivanje pravnih lijekova predviđenih člankom 77. stavkom 1., člankom 78. stavkom 1. i člankom 79. stavkom 1. te uredbe stvarno ispunjavaju zahtjeve koji proizlaze iz prava na djelotvoran pravni lijek zajamčenog člankom 47. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 12. siječnja 2023., Nemzeti Adatvédelmi és Információszabadság Hatóság, C‑132/21, EU:C:2023:2, t. 51.).

137

U tu svrhu, važno je da voditelj obrade, odnosno nadležno pravosudno tijelo kojem je odobren pristup osobnim podacima, pruži osobama čiji se podaci obrađuju informacije navedene u članku 14. stavcima 1. i 2. OUZP‑a, u skladu s pravilima iz članka 12. stavka 1. i članka 14. stavka 3. te uredbe, s obzirom na to da su te informacije nužne kako bi se navedenim osobama omogućilo da, ovisno o slučaju, ostvare prava koja imaju na temelju navedene uredbe, konkretno, svoje pravo na podnošenje prigovora protiv obrade osobnih podataka, predviđeno člankom 21. OUZP‑a, te pravo na pravni lijek u slučaju pretrpljene štete, predviđeno člancima 79. i 82. te uredbe (vidjeti po analogiji presudu od 22. lipnja 2023., Pankki S, C‑579/21, EU:C:2023:501, t. 58. i navedenu sudsku praksu).

138

S obzirom na prethodna razmatranja, na šesto pitanje valja odgovoriti tako da članak 79. stavak 1. OUZP‑a, u vezi s člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da sud koji je nadležan za odobravanje otkrivanja osobnih podataka drugom pravosudnom tijelu, ako mu nije podnesen pravni lijek na temelju te odredbe, nije dužan po službenoj dužnosti osigurati zaštitu osoba o čijim je podacima riječ u pogledu poštovanja odredbi te uredbe o sigurnosti osobnih podataka, uključujući kad je poznato da je to tijelo u prošlosti povrijedilo te odredbe.

139

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje: