1.

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na postupak rekonfiguracije prava korištenja frekvencija digitalne zemaljske televizije (u daljnjem tekstu: rekonfiguracija frekvencija) prelaskom sa sustava prijenosa DVB‑T na (napredniji) sustav prijenosa DVB‑T2 ( 2 ), slijedom prenamjene frekvencijskog pojasa 694‑790 MHz (u daljnjem tekstu: frekvencijski pojas 700 MHz) u korist telekomunikacijske mreže pete generacije (u daljnjem tekstu: 5G mreža) ( 3 ).

2.

Ti zahtjevi proizlaze iz sporova između društava koja upravljaju mrežama digitalne zemaljske televizije, s jedne strane, i Autoritàe per le Garanzie nelle Comunicazioni (Regulatorno tijelo za komunikacije, Italija, u daljnjem tekstu: AGCOM) i drugih tijela javne vlasti, s druge strane ( 4 ), u pogledu postupaka pretvorbe prava korištenja frekvencija u tehnologiji DVB‑T u prava korištenja prijenosnih kapaciteta unutar nacionalnih multipleksa u tehnologiji DVB‑T2 ( 5 ) i dodjele prava korištenja dodatnih prijenosnih kapaciteta oslobođenih zahvaljujući prelasku s tehnologije DVB‑T na tehnologiju DVB‑T2 (u daljnjem tekstu: dodatni prijenosni kapaciteti).

3.

U tom se kontekstu postavljaju pitanja tumačenja nekoliko odredbi regulatornog okvira Unije u području elektroničkih komunikacija ( 6 ), kao i Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), koja se u biti odnose na djelotvornost pravnih lijekova protiv akata donesenih u kontekstu rekonfiguracije frekvencija i ovlasti koje u tom pogledu ima AGCOM, kao i na povredu prava žaliteljâ iz glavnog postupka, uključujući s obzirom na načelo legitimnih očekivanja u okviru te rekonfiguracije, uzimajući u obzir i povijesni razvoj talijanskog audiovizualnog sektora.

4.

Članak 3. Direktive o ovlaštenju, naslovljen „Opće ovlaštenje za pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga”, u stavcima 1. i 2. glasi kako slijedi:

„1.   Države članice osiguravaju slobodu pružanja elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga uz poštovanje uvjeta utvrđenih u ovoj Direktivi. U tom cilju, države članice ne mogu spriječiti poduzeće u pružanju elektroničkih komunikacijskih mreža ili usluga, osim kada je to nužno zbog razloga utvrđenih u članku [52. stavku 1. UFEU‑a].

2.   Pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža ili pružanje elektroničkih komunikacijskih usluga, ne dovodeći u pitanje […] prava korištenja iz članka 5., može podlijegati jedino općem ovlaštenju. Od poduzeća se može tražiti da dostavi prijavu ali se ne može tražiti da ishodi izričitu dozvolu ni bilo koji drugi upravni akt od državnog regulatornog tijela prije početka korištenja prava koja proizlaze iz ovlaštenja. Nakon prijave, kad se ona zahtijeva, poduzeće može započeti djelatnost podložno, gdje je to potrebno, odredbama o pravima korištenja iz članaka 5., 6. i 7.”

5.

U članku 5. te direktive, naslovljenom „Pravo korištenja radijskih frekvencija i brojeva”, u njegovu stavku 2. navodi se:

„Kada je nužno dati pojedinačna prava korištenja radijskih frekvencija i brojeva, države članice, na zahtjev, daju takva prava bilo kojem poduzeću koje daje na korištenje mreže ili pruža usluge na temelju općeg ovlaštenja iz članka 3., podložno odredbama članaka 6., 7. i članka 11. stavka 1. točke (c) ove Direktive te bilo kojim drugim pravilima koja osiguravaju učinkovitu uporabu tih izvora u skladu s [Okvirnom d]irektivom.

Ne dovodeći u pitanje posebna mjerila i postupke koje su donijele države članice da bi dale prava uporabe radijskih frekvencija pružateljima usluga sadržaja radijskog ili televizijskog prijenosa kako bi se slijedili ciljevi od općeg interesa u skladu s pravom [Unije], prava korištenja radijskih frekvencija i brojeva jamče se putem otvorenih, nepristranih, transparentnih, nediskriminirajućih i razmjernih postupaka i, u slučaju radijskih frekvencija, u skladu s odredbama članka 9. [Okvirne d]irektive. Iznimka u odnosu na zahtjev za otvorenim postupcima može se primijeniti u slučajevima kada je davanje pojedinačnih prava korištenja radijskih frekvencija pružateljima usluga sadržaja radijskog ili televizijskog prijenosa nužno kako bi se postigli ciljevi od općeg interesa koje su utvrdile države članice u skladu s pravom [Unije].

[…]”

6.

Člankom 7. navedene direktive, naslovljenim „Postupak kojim se ograničava broj prava korištenja koja se dodjeljuju za radijske frekvencije”, u njegovu stavku 3. predviđa se:

„Kada dodjelu prava korištenja radijskih frekvencija treba ograničiti, države članice takva prava dodjeljuju na temelju mjerila odabira koja moraju biti nepristrana, transparentna, nediskriminirajuća i razmjerna. Bilo koja takva mjerila odabira moraju u obzir uzimati važnost ostvarenja ciljeva iz članka 8. [Okvirne direktive] i zahtjeva iz članka 9. te Direktive.”

7.

Člankom 14. te direktive, naslovljenim „Izmjena prava i obveza”, određuje se:

„1.   Države članice osiguravaju da se prava, uvjeti i postupci u vezi s općim ovlaštenjima i pravima korištenja ili pravima postavljanja opreme mogu izmjenjivati samo u nepristrano opravdanim slučajevima i na razmjeran način, uzimajući u obzir, prema potrebi, posebne uvjete koji se primjenjuju na prenosiva prava korištenja radijskih frekvencija. […]

2.   Države članice ne ograničavaju niti ukidaju prava za postavljanje opreme ili prava korištenja radijskih frekvencija prije isteka roka za koji su odobrena, osim kada je to opravdano i, prema potrebi, u skladu s Prilogom i odgovarajućim nacionalnim odredbama u vezi s naknade za ukidanje prava.”

8.

Članak 3. Okvirne direktive, naslovljen „Državna regulatorna tijela” ( 7 ), glasi kako slijedi:

„1.   Države članice osiguravaju da se zadacima koji su dodijeljeni [DRT‑ovima] u skladu s ovom Direktivom i posebnim direktivama bave nadležna tijela.

2.   Države članice jamče neovisnost [DRT‑ova] i osiguravaju njihovu pravnu odvojenost i operativnu neovisnost o svim organizacijama koje pružaju elektroničke komunikacijske mreže, opreme ili usluge. Države članice koje su zadržale vlasništvo ili kontrolu nad poduzećima koja pružaju elektroničke komunikacijske mreže i/ili usluge osiguravaju učinkovito strukturalno odvajanje regulatorne funkcije od djelatnosti koje se tiču vlasništva ili nadzora.

3.   Države članice osiguravaju da [DRT‑ovi] izvršavaju svoja prava nepristrano, transparentno i pravovremeno. Države članice osiguravaju [DRT‑ovima] odgovarajuća financijska sredstva i ljudske resurse kako bi mogla provoditi dodijeljene im zadaće.

3.a.   Ne dovodeći u pitanje odredbe stavaka 4. i 5., [DRT‑ovi], odgovorn[i] za prethodnu (ex‑ante) regulaciju […], djeluju samostalno te ni od jednog drugog tijela ne traže niti primaju naputke u vezi s provođenjem ovih zadaća koje su im dodijeljene na temelju nacionalnog prava koje provodi pravo [Unije]. To ne sprječava nadzor u skladu s nacionalnim ustavnim pravom. Samo žalbena tijela osnovana u skladu s člankom 4. imaju ovlasti obustaviti primjenu ili ukinuti odluke [DRT‑ova].

[…]” ( 8 )

9.

U članku 4. te direktive, naslovljenom „Pravo žalbe”, u njegovu stavku 1. navodi se:

„Države članice osiguravaju učinkoviti mehanizam na nacionalnoj razini na temelju kojeg bilo koji korisnik ili poduzeće, koji daju na korištenje elektroničke komunikacijske mreže i/ili pružaju elektroničke komunikacijske usluge, a na koje utječe odluka [DRT‑a], ima pravo uložiti žalbu protiv te odluke žalbenom tijelu koje je neovisno od umiješanih stranaka. Ovo tijelo, koje može biti sud, mora [raspolagati potrebnom stručnošću koja] mu omogućuje da učinkovito obavi svoje zadaće. Države članice osiguravaju da se osnovanost zahtjeva valjano uzme u obzir te da postoji učinkoviti žalbeni mehanizam.

Do ishoda žalbe na snazi ostaje odluka državnog regulatornog tijela, osim ako se ne donesu privremene mjere u skladu s nacionalnim pravom.”

10.

Članak 8. navedene direktive, naslovljen „Ciljevi politike i regulativna načela”, glasi kako slijedi:

„1.   Države članice osiguravaju da [DRT‑ovi] u izvršavanju svojih regulatornih zadaća navedenih u ovoj Direktivi i posebnim direktivama poduzmu sve opravdane mjere u svrhu ostvarivanja ciljeva navedenih u stavcima 2., 3. i 4. Ove mjere su proporcionalne tim ciljevima.

[…]

2.   [DRT‑ovi] promiču tržišno natjecanje u području pružanja elektroničkih komunikacijskih mreža, elektroničkih komunikacijskih usluga i pripadajuće opreme i usluga […].

3.   [DRT‑ovi] doprinose razvoju unutarnjeg tržišta […].

4.   [DRT‑ovi] promiču interese građana Europske unije […].”

11.

Člankom 9. te direktive, naslovljenim „Upravljanje radijskim frekvencijama za elektroničke komunikacijske usluge”, u njegovu stavku 1. predviđa se:

„Vodeći računa o činjenici da su radijske frekvencije javno dobro koje ima važnu društvenu, kulturnu i gospodarsku vrijednost, države članice na svom teritoriju osiguravaju učinkovito upravljanje radijskim frekvencijama za elektroničke komunikacijske usluge u skladu s član[cima] 8. i 8.a. Države članice osiguravaju da se dodjela radiofrekvencijskog spektra, koji se rabi za elektroničke komunikacijske usluge, i izdavanje općih ovlaštenja ili pojedinačnih prava korištenja takvih radijskih frekvencija, koje obavljaju nadležna nacionalna tijela, temelje na nepristranim, transparentnim, nediskriminirajućim i razmjernim mjerilima.

Kod primjene ovog članka države članice poštuju odgovarajuće međunarodne sporazume, uključujući Radijske propise Međunarodne telekomunikacijske unije (ITU) te mogu uzeti u obzir javni interes.”

12.

U članku 2. Direktive o tržišnom natjecanju, naslovljenom „Ekskluzivna i posebna prava za elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske usluge”, pojašnjava se:

„1.   Države članice ne dodjeljuju ili ne zadržavaju na snazi ekskluzivna ili posebna prava za uspostavu i/ili pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža, ili za pružanje javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga.

2.   Države članice poduzimaju sve nužne mjere kako bi osigurale da svako poduzeće ima pravo pružati elektroničke komunikacijske usluge ili uspostaviti, proširiti ili pružati elektroničke komunikacijske mreže.

3.   Države članice osiguravaju da se ne uvode ili zadržavaju ograničenja na elektroničko pružanje komunikacijskih usluga putem elektroničkih komunikacijskih mreža koje su uspostavili pružatelji elektroničkih komunikacijskih usluga, putem infrastruktura koje pružaju treće strane te putem dijeljenja mreža, druge opreme ili mjesta, ne dovodeći u pitanje odredbe [D]irektiv[e] 2002/19/EZ[ ( 9 )], [Direktive o ovlaštenju], [Okvirne direktive] i [Direktive] 2002/22/EZ[ ( 10 )].

4.   Države članice osiguravaju da se generalno odobrenje, dodijeljeno nekom poduzeću u svrhu pružanja elektroničkih komunikacijskih usluga ili u svrhu uspostave i/ili pružanja elektroničkih komunikacijskih mreža, zajedno s pripadajućim uvjetima, temelji na objektivnim, nediskriminirajućim, proporcionalnim i transparentnim kriterijima.

5.   Razlozi se navode za svaku odluku donesenu iz razloga navedenih u članku 3. stavku 1. Direktive [o ovlaštenju], kojima se neko poduzeće sprečava u pružanju elektroničkih komunikacijskih usluga ili mreža. Svaka oštećena stranka treba imati mogućnost osporiti takvu odluku pred nezavisnim tijelom te u konačnici pred sudom.”

13.

Člankom 4. te direktive, naslovljenim „Prava korištenja frekvencija”, određuje se:

„Ne dovodeći u pitanje posebne kriterije i postupke koje su države članice usvojile u vezi s dodjelom prava na uporabu radijskih frekvencija davateljima usluga emitiranja radijskog ili televizijskog sadržaja s namjerom zadovoljavanja ciljeva od općeg interesa koji su u skladu sa zakonom [Unije]:

14.

Odlukom 2017/899 uređuje se uporaba frekvencijskog pojasa 700 MHz. U skladu s njezinim člankom 1. stavkom 1.:

„Države članice od 30. lipnja 2020. dopuštaju uporabu frekvencijskog pojasa [700 MHz] za zemaljske sustave koji mogu pružati bežične širokopojasne usluge elektroničkih komunikacija […].

Međutim, države članice mogu odgoditi dopuštanje uporabe frekvencijskog pojasa 700 MHz do najviše dvije godine na temelju jednog ili više valjano opravdanih razloga navedenih u Prilogu ovoj Odluci. […] Ako je to potrebno, države članice provode postupak izdavanja ovlaštenja ili mijenjaju relevantna postojeća prava uporabe spektra u skladu s Direktivom [o ovlaštenju] kako bi dopustile takvu uporabu.”

15.

Članak 5. stavak 1. navedene odluke glasi kako slijedi:

„Države članice što je prije moguće i ne kasnije od 30. lipnja 2018. donose i objavljuju svoj nacionalni plan i vremenski raspored (‚nacionalni plan djelovanja’), uključujući detaljne korake za ispunjavanje svojih obveza iz članaka 1. i 4. Države članice sastavljaju svoje nacionalne planove djelovanja nakon savjetovanja sa svim relevantnim dionicima.”

16.

Odredbe na koje se odnose ovi predmeti uvedene su člankom 1. stavcima 1030. do 1037. Zakona br. 205/2017 ( 11 ).

17.

U članku 1. stavku 1031. tog zakona navodi se:

„U skladu s ciljevima audiovizualne politike Unije i nacionalne politike socijalne kohezije, pluralizma komunikacijskih sredstava i kulturne raznolikosti te s ciljem što učinkovitijeg upravljanja spektrom koje se postiže primjenom najnovijih tehnologija, sve frekvencije koje se dodjeljuju na nacionalnoj i lokalnoj razini za uslugu digitalne zemaljske televizije i koje se dodjeljuju u pojasu VHF‑III i od 470 do 694 MHz izdaju se prema rasporedu iz stavka 1032. U iste svrhe poput onih iz prve rečenice prava korištenja frekvencija koja na datum stupanja na snagu ovog zakona imaju nacionalni mrežni operatori pretvaraju se u prava korištenja prijenosnih kapaciteta unutar nacionalnih multipleksa uz primjenu nove tehnologije DVB‑T2, u skladu s kriterijima koje do 31. ožujka 2019. za potrebe dodjele prava korištenja frekvencija utvrđuje [AGCOM]. [AGCOM] do 31. ožujka 2019. utvrđuje kriterije za dodjelu na nacionalnoj razini prava korištenja frekvencija predviđenih u skladu sa stavkom 1030. za uslugu digitalne zemaljske televizije nacionalnim mrežnim operatorima [u pojasu 470‑694 MHz UHF], pri čemu uzima u obzir potrebu osiguravanja smanjenja eventualnih troškova transformacije i izgradnje mreža, skraćivanje trajanja prijelaznog razdoblja iz stavka 1032. te smanjenje troškova i učinaka na krajnje korisnike. [Ministero dello sviluppo economico (Ministarstvo gospodarskog razvoja, Italija)] do 30. lipnja 2019. dodjeljuje prava korištenja frekvencija iz treće rečenice nacionalnim mrežnim operatorima na temelju kriterija navedenih u istoj rečenici, koje utvrđuje [AGCOM]. […]”

18.

Člankom 1. stavkom 1031.bis navedenog zakona predviđa se:

„Dodjela dodatnih prijenosnih kapaciteta raspoloživih na nacionalnoj razini i zemaljskih frekvencija, koje su dodatne u odnosu na one namijenjene pretvorbi prava korištenja iz stavka 1031. i koje [AGCOM] u [Nacionalnom planu dodjele frekvencija] planira namijeniti usluzi digitalne zemaljske televizije za nacionalne mrežne operatore i koncesionara javne radiodifuzijske i multimedijalne usluge, provodi se na temelju naplatnog postupka bez ponovnog otvaranja nadmetanja, koji do 30. studenoga 2019. pokreće Ministarstvo gospodarskog razvoja u okviru provedbe postupaka koje do 30. rujna 2019. utvrđuje [AGCOM] […] na temelju sljedećih načela i kriterija: (a) dodjela prijenosnih kapaciteta i frekvencija na temelju grupa čija veličina odgovara polovici jednog multipleksa; (b) utvrđivanje minimalne vrijednosti ponuda na temelju tržišnih vrijednosti koje utvrđuje [AGCOM]; (c) uzimanje u obzir vrijednosti podnesenih financijskih ponuda; (d) osiguravanje kontinuiteta usluge, brzine prijelaza na drugu tehnologiju te kvalitete tehnološke infrastrukture koju stavljaju na raspolaganje nacionalni mrežni operatori koji posluju u sektoru, uključujući koncesionara javne radijske, televizijske i multimedijalne usluge; (e) vrednovanje iskustava koje su stekli nacionalni mrežni operatori u sektoru, osobito s obzirom na izgradnju mreža koje se koriste za digitalno radiodifuzijsko emitiranje; (f) vrednovanje strukturnog kapaciteta za osiguravanje učinkovitosti spektra, stručnosti i kompetencija stečenih u sektoru, tehnološke inovacije te optimalnog, učinkovitog i pravodobnog iskorištavanja prijenosnih kapaciteta i dodatnih frekvencija; (g) osiguravanje boljeg iskorištavanja spektra, pri čemu se uzima u obzir trenutačno emitiranje sadržaja visoke kvalitete u digitalnoj tehnologiji zemaljske televizije velikoj većini talijanskog stanovništva. […]”

19.

Člankom 1. stavkom 1037. tog zakona određuje se:

„Sudski postupci koji se odnose na dodjelu prava korištenja frekvencija, javnu nabavu i druge postupke iz stavaka 1026. do 1036., a osobito na postupke dodjele frekvencija za uslugu digitalne zemaljske televizije, u isključivoj su nadležnosti upravnih sudova […]. Zbog prevladavajućeg nacionalnog interesa za brzo oslobađanje i dodjelu frekvencija, poništenje akata i mjera donesenih u okviru postupaka iz stavaka 1026. do 1036. ne dovodi do povrata u prijašnje stanje ili do ispunjavanja posebnih obveza koje nisu novčane, nego se eventualno dugovana šteta po potrebi nadoknađuje samo u novčanom obliku. Doseg privremenih zaštitnih mjera ograničen je na isplatu privremenog iznosa.”

20.

Žalitelji iz glavnog postupka, odnosno Cairo Network Srl, Europa Way Srl i Persidera SpA, društva su koja upravljaju mrežama digitalne zemaljske televizije te su bili nositelji prijenosnog kapaciteta DVB‑T putem multipleksâ ( 12 ).

21.

U okviru rekonfiguracije frekvencija ( 13 ) talijanski zakonodavac dodijelio je AGCOM‑u ovlast za donošenje novog nacionalnog plana dodjele frekvencija namijenjenih usluzi digitalne zemaljske televizije i za utvrđivanje kriterija za pretvorbu prava prijenosa (u daljnjem tekstu: kriteriji pretvorbe), kao i za dodjelu prava korištenja dodatnih prijenosnih kapaciteta na temelju naplatnog postupka bez otvaranja nadmetanja, u skladu s određenim načelima i kriterijima ( 14 ).

22.

AGCOM je izvršavao navedene ovlasti i donio, kao prvo, odluku br. 39/19/CONS u kojoj je razradio novi nacionalni plan dodjele frekvencija namijenjenih digitalnoj zemaljskoj televiziji ( 15 ), kao drugo, odluku br. 129/19/CONS u kojoj je to tijelo, s jedne strane, utvrdilo kriterije pretvorbe ( 16 ) i, s druge strane, predvidjelo dodjelu prava korištenja dodatnih prijenosnih kapaciteta te, kao treće, odluku br. 562/20/CONS kojom je navedeno tijelo utvrdilo pravila naplatnog postupka dodjele prava korištenja dodatnih prijenosnih kapaciteta (u daljnjem tekstu: postupak dodjele), odnosno postupka koji je naposljetku pokrenut odlukom br. 564/20/CONS.

23.

Žalitelji iz glavnog postupka u tom su kontekstu stekli prava korištenja kapaciteta prijenosa u nacionalnim multipleksima u tehnologiji DVB‑T2 u skladu s kriterijima pretvorbe ( 17 ) i prava korištenja dodatnih prijenosnih kapaciteta na kraju postupka dodjele ( 18 ). Međutim, podnijeli su Tribunaleu amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij, Italija) tužbe za poništenje nekoliko akata proizašlih iz tog postupka te su nakon odbijanja tih tužbi podnijeli žalbu Consigliju di Stato (Državno vijeće, Italija), odnosno sudu koji je uputio zahtjev.

24.

Kako bi riješio sporove koji se pred njim vode, sud koji je uputio zahtjev smatra da je suočen s nekoliko poteškoća u tumačenju prava Unije u odnosu na nacionalno zakonodavstvo kojim se u biti ograničava mogućnost povrata u prijašnje stanje ili naknade štete u naravi u slučaju pravnog lijeka, povređuje AGCOM‑ova neovisnost, žalitelje iz glavnog postupka stavlja u nepovoljniji položaj, ne uzima u obzir povijesni razvoj talijanskog audiovizualnog sektora i povređuju legitimna očekivanja u pogledu društva Cairo Network, koje je svoja prava korištenja prethodno steklo u naplatnom postupku.

25.

U tim je okolnostima Consiglio di Stato (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja u predmetu C‑764/23:

26.

Taj sud također je odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu, u predmetu C‑765/23, četiri prethodna pitanja koja odgovaraju prvom do četvrtom pitanju postavljenom u predmetu C‑764/23 i, u predmetu C‑766/23, tri prethodna pitanja, od kojih dva odgovaraju drugom i trećem pitanju postavljenom u predmetu C‑764/23, dok je treće pitanje slično četvrtom pitanju u tim predmetima ( 20 ).

27.

Pisana očitovanja Sudu podnijela su društva Cairo Network, Europa Way, Persidera, Elettronica Industriale, Mediaset SpA, RAI, talijanska i hrvatska vlada te Europska komisija.

28.

Prethodna pitanja koja je istaknuo sud koji je uputio zahtjev u biti se mogu podijeliti u tri kategorije:

29.

Prvom kategorijom pitanja, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pravo Unije ( 23 ) tumačiti tako da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo ( 24 ) kojim se učinci pravnih lijekova protiv akata o dodjeli frekvencija u okviru rekonfiguracije frekvencija ograničavaju na dodjelu novčane naknade štete i kojim se doseg privremenih zaštitnih mjera ograničava na isplatu privremenog iznosa, čime se onemogućuje povrat u prijašnje stanje ili naknada štete u naravi i stoga povređuje djelotvorna sudska zaštita.

30.

U tom pogledu podsjećam na to da se člankom 4. stavkom 1. Okvirne direktive nalaže, među ostalim, uvođenje učinkovitih mehanizama na nacionalnoj razini na temelju kojih bilo koji korisnik ili poduzeće, koji daju na korištenje elektroničke komunikacijske mreže ili pružaju elektroničke komunikacijske usluge, a na koje utječe odluka DRT‑a, ima pravo uložiti žalbu protiv te odluke neovisnom žalbenom tijelu, koje mora raspolagati potrebnom stručnošću koja mu omogućuje da učinkovito obavi svoje zadaće. U tom pogledu, države članice osiguravaju da se osnovanost zahtjeva valjano uzme u obzir te da postoji učinkoviti žalbeni mehanizam. Upravo s obzirom na tu odredbu, koja se tumači s obzirom na članak 47. Povelje, valja ocijeniti to pitanje ( 25 ) a da pritom, u okolnostima ovog slučaja, tu ocjenu nije potrebno proširiti na druge odredbe koje je naveo sud koji je uputio zahtjev, osobito članak 6. i članak 19. stavak 1. UEU‑a ( 26 ).

31.

S obzirom na navedeno, valja istaknuti da se člankom 4. Okvirne direktive ne utvrđuju konkretne mjere koje nadležni sud treba moći izreći u okviru takvog žalbenog mehanizma ( 27 ). Stoga je, u nedostatku propisa Unije, u načelu na državama članicama da u okviru svoje postupovne autonomije i uz uvjet poštovanja zahtjeva koji proizlaze iz načela ekvivalentnosti i djelotvornosti utvrde postupovna pravila mjerodavna za žalbu poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku ( 28 ).

32.

Iako u okolnostima ovog predmeta načelo ekvivalentnosti ne izaziva posebne poteškoće u ovom slučaju s obzirom na to da se, kao što to ističe sud koji je uputio zahtjev, relevantne nacionalne odredbe primjenjuju kako na pravne lijekove koji se temelje na nacionalnom pravu tako i na one koji se temelje na pravu Unije, to ne vrijedi u pogledu primjene načela djelotvornosti ( 29 ).

33.

U tom pogledu valja istaknuti da Sud državama članicama u načelu priznaje pravo da utvrđuju vlastita postupovna pravila na način na koji žele i da stoga ne dodjeljuju izravnu zaštitu, nego samo zaštitu u obliku naknade štete ( 30 ). Međutim, odlučio je da nacionalni sud kojem je podnesena žalba protiv odluke DRT‑a mora imati mogućnost poništiti tu odluku s retroaktivnim učinkom ako smatra da je to potrebno za osiguranje djelotvorne zaštite prava poduzetnika koji je podnio žalbu ( 31 ).

34.

U ovom slučaju, kad je riječ, kao prvo, o nemogućnosti nacionalnog suda da ponovno uspostavi prijašnje stanje ili naloži naknadu štete u naravi u pogledu utvrđenih nezakonitosti, točno je da bi se, u slučaju nezakonite dodjele prava korištenja frekvencija, isključivo novčana naknada štete mogla pokazati nedostatnom za zainteresiranu osobu jer bi nezakonita situacija i dalje postojala i narušavala ciljeve zaštite tržišnog natjecanja, pluralizam ili kontinuitet usluga digitalne zemaljske televizije ( 32 ). S obzirom na to, valja utvrditi da je u okviru prenamjene frekvencijskog pojasa 700 MHz teško s tehničkog gledišta predvidjeti pravna sredstva kao što su povrat u prijašnje stanje ili naknada štete u naravi, odnosno ona bi mogla dovesti do povrede Odluke 2017/899 ( 33 ), čime se dovodi u pitanje funkcioniranje 5G mreže te bi to moglo uzrokovati smetnje u državama s kojima se dijeli granica ( 34 ).

35.

U tim okolnostima, iako u načelu nije poželjno da se nacionalnim zakonodavstvom nacionalnim sudovima nalažu ograničenja u pogledu pravnih lijekova dostupnih osobama, smatram da se samim ograničenjem pravnih sredstava na financijske kompenzacijske mjere ne može povrijediti načelo djelotvorne sudske zaštite u smislu članka 47. Povelje ( 35 ). U tu je svrhu potrebno dokazati da zabrana povrata u prijašnje stanje ili naknade štete u naravi, s obzirom na javne interese o kojima je riječ (kojima se protive privatni interesi), ne omogućuje provedbu učinkovitog žalbenog mehanizma, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

36.

U svakom slučaju, ako bi taj sud utvrdio da se dodjelom novčane naknade može osigurati, u okolnostima ovog slučaja, poštovanje prava na djelotvornu sudsku zaštitu, eventualna naknada štete trebala bi biti u skladu s načelom djelotvornosti i, prema tome, u cijelosti pokriti štetu koju su pretrpjele zainteresirane osobe, tako da se, barem u imovinskom smislu, ponovno uspostavi stanje koje bi postojalo da nije došlo do povrede prava Unije.

37.

Isto vrijedi, kao drugo, u pogledu ograničavanja privremenih zaštitnih mjera na isplatu privremenog iznosa. Naime, ako sud koji je uputio zahtjev novčanu naknadu štete smatra nedostatnom za jamčenje djelotvorne sudske zaštite zainteresiranih osoba, ograničenjem privremenih zaštitnih mjera na isplatu privremenog iznosa očito se ne može zajamčiti povrat u prijašnje stanje ili naknada štete u naravi te bi se stoga mogao ugroziti koristan učinak tih prava ( 36 ). Suprotno tomu, ako sud koji je uputio zahtjev novčanu naknadu štete smatra dostatnom za jamčenje djelotvorne sudske zaštite zainteresiranih osoba, i privremene zaštitne mjere koje su ograničene na plaćanje privremenog iznosa prikladne su za jamčenje te zaštite.

38.

Zaključno, predlažem da se na prvo pitanje u predmetima C‑764/23 i C‑765/23 odgovori da članak 4. stavak 1. Okvirne direktive, u vezi s člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se učinci pravnih lijekova protiv akata o dodjeli frekvencija u okviru rekonfiguracije frekvencija ograničavaju na dodjelu novčane naknade štete i kojim se doseg privremenih zaštitnih mjera ograničava na isplatu privremenog iznosa, pod uvjetom da se dodijeljenom naknadom štete u cijelosti može pokriti šteta koju su pretrpjele zainteresirane osobe, tako da se, u imovinskom smislu, ponovno uspostavi stanje koje bi postojalo da nije došlo do povrede prava Unije.

39.

Drugom kategorijom pitanja sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pravo Unije ( 37 ) tumačiti da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo ( 38 ) kojim se predviđa da se dodatni prijenosni kapaciteti dodjeljuju na temelju naplatnog postupka, čija su opća obilježja utvrđena u tom zakonodavstvu, čime se povređuje AGCOM‑ova neovisnost kao DRT‑a.

40.

U tom pogledu podsjećam na to da se Okvirnom direktivom državama članicama nalaže osnivanje neovisnog i nepristranog DRT‑a kojem se u biti povjeravaju regulatorne zadaće te zadaće rješavanja sporova i sankcioniranja.

41.

Kad je riječ, kao prvo, o pojmu neovisnosti, člankom 3. te direktive predviđa se, među ostalim, da se zadacima koji su dodijeljeni DRT‑ovima bave nadležna tijela i da DRT‑ovi djeluju samostalno te ni od jednog drugog tijela ne traže niti primaju naputke u vezi s provođenjem tih zadaća koje su im dodijeljene na temelju nacionalnog prava koje provodi pravo Unije, pri čemu se pojašnjava, među ostalim, da to ne sprečava nadzor u skladu s odredbama nacionalnog ustavnog prava ( 39 ). Međutim, u navedenoj se direktivi ne definira pojam „neovisnost”. Sud je u svojoj sudskoj praksi koja se odnosi na DRT‑ove u okviru unutarnjeg energetskog tržišta ipak pojasnio granice tog pojma ( 40 ) i pritom osobito naveo da isključivu nadležnost i neovisnost DRT‑ova treba zajamčiti i u odnosu na nacionalnog zakonodavca ( 41 ). Tako je Sud naglasio da su ovlasti pridržane DRT‑ovima obuhvaćene područjem provedbe, na temelju posebne tehničke ocjene stvarnosti, pri čemu je pojasnio da se pri izvršavanju tih ovlasti na DRT‑ove primjenjuju načela i pravila utvrđena detaljnim normativnim okvirom na razini Unije, kojima se ograničava njihova margina prosudbe i sprečavaju izbori političke prirode ( 42 ).

42.

Kad je riječ, kao drugo, o zadaćama povjerenima DRT‑ovima, navedenima u poglavlju III. Okvirne direktive, člankom 9. stavkom 1. prvim podstavkom te direktive „nadležn[im] nacionaln[im] tijel[ima]” ( 43 ) povjerava se dodjela radiofrekvencijskog spektra, koji se rabi za elektroničke komunikacijske usluge, i izdavanje općih ovlaštenja ili pojedinačnih prava korištenja takvih radijskih frekvencija. Međutim, tom se odredbom prepušta državama članicama da osiguraju da se izvršavanje tih zadaća temelji na nepristranim, transparentnim, nediskriminirajućim i razmjernim kriterijima ( 44 ). Sud je u tom pogledu, s jedne strane, odlučio da organizacija postupka nadmetanja za potrebe dodjele digitalnih radijskih frekvencija znači izvršavanje regulatorne zadaće za koje je nadležan DRT u smislu Okvirne direktive ( 45 ) i, s druge strane, utvrdio da države članice uživaju određenu slobodu izbora između uvođenja postupka zasnovanog na tržišnom natjecanju ili uspoređivanju, bilo da su oni naplatni ili besplatni ( 46 ).

43.

U tom mi se pogledu čini da, iako u svakom slučaju zasebno nije lako na temelju relevantnih odredbi Okvirne direktive razlikovati konkretne aktivnosti koje su povjerene isključivo DRT‑u ( 47 ), iz tih odredbi proizlazi da intervencija nacionalnog zakonodavca u utvrđivanje određenih aspekata postupaka dodjele prava korištenja nije isključena, ali ipak treba biti u okviru dobro utvrđenih granica. Prema mojem mišljenju, točno je da države članice, s jedne strane, mogu donijeti pravila koja im omogućuju da, u skladu s pravom Unije, provode svoje politike u području radiofrekvencijskog spektra i, s druge strane, trebaju donijeti pravila koja im omogućuju da osiguraju da DRT‑ovi ispunjavaju obveze predviđene člankom 8. te direktive. Suprotno tomu, ne smiju donositi mjere koje su obuhvaćene tehničkom ovlasti DRT‑ova ili koje zadiru u nju. Prema mojem mišljenju, to ograničenje proizlazi ne samo iz posebnih odredbi kojima se određene ovlasti dodjeljuju DRT‑ovima, nego i iz ciljeva i temeljnih načela tog propisa, kao što su cilj promicanja tržišnog natjecanja i načelo nediskriminacije.

44.

U ovom slučaju, u skladu s podjelom nadležnosti koju je utvrdio talijanski zakonodavac, AGCOM je bio ovlašten donijeti novi nacionalni plan dodjele frekvencija namijenjen usluzi digitalne zemaljske televizije i utvrditi kriterije pretvorbe, dok je Ministarstvo poduzetništva i oznake Made in Italy bilo odgovorno za donošenje plana djelovanja za provedbu Odluke 2017/899 ( 48 ) i za pokretanje naplatnog postupka bez otvaranja nadmetanja kako bi se dodijelili preostali prijenosni kapaciteti. Usto, u ovom je slučaju relevantno to da je sam taj zakonodavac predvidio da se dodjela dodatnih prijenosnih kapaciteta „provodi na temelju naplatnog postupka” te je kao jedan od kriterija za dodjelu ugovora u okviru tog postupka naveo onaj koji se sastoji u tome da se taj kapacitet dodjeljuje „na temelju grupa čija veličina odgovara polovici jednog multipleksa” ( 49 ), što izaziva dvojbe u pogledu zadiranja navedenog zakonodavca u AGCOM‑ove ovlasti.

45.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, taj je zakonodavac time AGCOM‑u oduzeo mogućnost da utvrdi stopu pretvorbe prilikom rekonfiguracije, da utvrdi kriterije i načela naplatnog postupka (na razini veličine grupa i postupovnih pravila) i da dugogodišnjim operatorima omogući sudjelovanje u tom postupku. Suprotno tomu, prema mišljenju talijanske vlade, AGCOM je kriterij pretvorbe izradio potpuno neovisno i isključivo zbog tehničkih razloga ( 50 ), dok je talijanski zakonodavac odabrao dodijeliti dodatne prijenosne kapacitete na temelju postupka koji je, s jedne strane, zasnovan na tržišnom natjecanju s obzirom na to da se pravom Unije nalaže provjera mogućnosti ulaska novih sudionika na tržište kad su dostupni novi resursi ( 51 ) i, s druge strane, naplatni, u skladu s načelima prava Unije, kao što je najučinkovitije korištenje spektrom.

46.

Prema mojem mišljenju, odluka talijanskog zakonodavca da za dodjelu dodatnih prijenosnih kapaciteta naloži postupovna pravila i osobito njezinu naplatnu prirodu ne može zadirati u AGCOM‑ove isključive ovlasti ( 52 ) jer uvjeti povezani s tim postupkom nisu elementi koji proizlaze iz njegove neovisne tehničke ocjene, nego iz legitimne političke odluke tog zakonodavca, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri ( 53 ). Konkretnije, na tom je sudu da provjeri, među ostalim, da li uvjeti koje je navedeni zakonodavac utvrdio u okviru tog postupka obvezuju u toj situaciji stvarno to tijelo prilikom izrade tehničkih pravila kojima se uređuje postupak rekonfiguracije frekvencija i, eventualno, predstavljaju li ti uvjeti samo obično prenošenje načela koja je AGCOM već izradio ( 54 ).

47.

Zaključno, predlažem da se na treće, četvrto i peto pitanje u predmetu C‑764/23, na treće i četvrto pitanje u predmetu C‑765/23 te na drugo i treće pitanje u predmetu C‑766/23 odgovori da regulatorni okvir Unije u području elektroničkih komunikacija ( 55 ) valja tumačiti tako da mu se ne protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se nalažu postupovna pravila za rekonfiguraciju frekvencija, pod uvjetom da ona ne uključuju tehničke uvjete koji su u isključivoj nadležnosti DRT‑a.

48.

Treća kategorija pitanja u biti se odnosi na usklađenost nacionalnih mjera rekonfiguracije frekvencija s regulatornim okvirom Unije u području elektroničkih komunikacija. Sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pravo Unije ( 56 ) tumačiti tako da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo i nacionalni propisi ( 57 ) kojima se prilikom rekonfiguracije frekvencija, najprije, ne predviđa istovrijedna pretvorba te se dio prijenosnog kapaciteta zadržava za potrebe naplatnog postupka, zatim, koji ne sadržavaju strukturne mjere namijenjene ispravljanju nezakonitosti koje su prethodno nastale na talijanskom tržištu usluga radiodifuzijskog emitiranja i, naposljetku, kojima se ne uzimaju u obzir legitimna očekivanja operatora koji je stekao prava korištenja frekvencija na kraju ranijeg naplatnog natjecateljskog postupka.

49.

Podsjećam na to da se relevantnim odredbama regulatornog okvira Unije u području elektroničkih komunikacija u biti predviđaju, među općim regulatornim ciljevima, ciljevi promicanja i zaštite tržišnog natjecanja, kao i poticanja učinkovitog korištenja i upravljanja radijskim frekvencijama ( 58 ) te se njima određuje da se prava korištenja radijskih frekvencija trebaju dodjeljivati na temelju nepristranih, transparentnih, nediskriminirajućih i razmjernih kriterija ( 59 ). Te kriterije valja poštovati ne samo prilikom prve dodjele radijske frekvencije, već i pri svakoj daljnjoj dodjeli, produljenju prava ili pri pretvorbi radijskih frekvencija ( 60 ). Stoga se prava korištenja mogu izmjenjivati samo u objektivno opravdanim slučajevima i na proporcionalan način ( 61 ). Kad je riječ, konkretnije, o postupku rekonfiguracije frekvencija slijedom prenamjene frekvencijskog pojasa 700 MHz, člankom 1. stavkom 1. Odluke 2017/899 utvrđuje se, među ostalim, da, ako je to potrebno, države članice mijenjaju relevantna postojeća prava uporabe spektra u skladu s Direktivom o ovlaštenju.

50.

Stoga mi se čini da se pravom Unije omogućuje i u određenim slučajevima predviđa izmjena postojećih prava korištenja i da se u načelu nijednom relevantnom odredbom u okviru tehnološke tranzicije ne nalaže ni istovrijedna pretvorba prava korištenja prethodno korištenih frekvencija ni dodjela novih frekvencija koje tom tranzicijom nastanu primjenom postupka nadmetanja bez naplate ( 62 ). Iz toga slijedi da države članice raspolažu znatnom marginom prosudbe u pogledu postupaka dodjele ili preraspodjele frekvencija, pri čemu su dužne primjenjivati nepristrane, transparentne, nediskriminirajuće i razmjerne kriterije a da naknadno ne trebaju pojasniti konkretna pravila tih postupaka.

51.

U svojoj dosadašnjoj sudskoj praksi, na temelju prethodno navedenih odredbi, Sud je smatrao da se pravu Unije protivi donošenje nacionalnih mjera kojima se opće ovlaštenje za djelovanje na tržištu usluga radiodifuzijskog emitiranja daje samo postojećim kanalima ( 63 ), kao i primjena različitih pretvorbenih koeficijenata na operatore koji se nalaze u usporedivoj situaciji ( 64 ), te je odlučeno da se besplatnost dodjele radijskih frekvencija ne nalazi među načelima prava Unije na temelju kojih se moraju organizirati postupci nadmetanja ( 65 ).

52.

U ovom su slučaju, u okviru postupka rekonfiguracije frekvencija, talijanska tijela, s jedne strane, zajednički pretvorbeni koeficijent utvrđen na 0,5 primijenila na sve postojeće operatore i, s druge strane, dodijelila dodatne prijenosne kapacitete primjenom naplatnog postupka koji se temelji na asimetričnim kriterijima kojima se nastoji dati prednost operatorima jedne mreže i novim sudionicima na tržištu ( 66 ). Stoga se od suda koji je uputio zahtjev traži da utvrdi jesu li nova prava korištenja prijenosnih kapaciteta dodijeljena na temelju, među ostalim, nediskriminirajućih i razmjernih kriterija, u skladu s načelima navedenima u točki 49. ovog mišljenja ( 67 ). Tako bi taj sud trebao uzeti u obzir, među ostalim, obilježja i tehnološka ograničenja rekonfiguracije frekvencija ( 68 ), kao i povijesni razvoj talijanskog tržišta usluga radiodifuzijskog emitiranja i posebne okolnosti u kojima su frekvencije dodijeljene operatoru Cairo Network.

53.

Iako je na tom sudu da o tim aspektima, osobito tehničkim, odluči na temelju ocjene činjenica u glavnom postupku, ipak je na Sudu da mu u tom pogledu pruži korisne naznake. U tu ću svrhu ispitati, kao prvo, potrebu za istovrijednom pretvorbom, kao drugo, potrebu za asimetričnim strukturnim mjerama za ispravljanje situacija nezakonitosti koje postoje na talijanskom tržištu usluga radiodifuzijskog emitiranja i, kao treće, primjenu načela legitimnog povjerenja u pogledu operatora Cairo Network koji je svoja prava korištenja frekvencija stekao na temelju prethodnog naplatnog postupka.

54.

Kad je riječ, na prvom mjestu, o potrebi za istovrijednom pretvorbom, sud koji je uputio zahtjev smatra da odabir zajedničkog pretvorbenog koeficijenta od 0,5 izaziva dvojbe zbog toga što se mali operatori ( 69 ) ne bi nalazili u istoj situaciji kao i dugogodišnji operatori koji su raspolagali s nekoliko multipleksa u tehnologiji DVB‑T.

55.

U tom pogledu ističem da rekonfiguracija frekvencija u ovom slučaju nije provedena dodjelom novih resursa, nego, u biti, „ažuriranjem” postojećih prava korištenja prema novom i učinkovitijem sustavu prijenosa. U tim okolnostima smatram da su nacionalna tijela prije dodjele novih prava korištenja u načelu nositeljima tih postojećih prava korištenja bila dužna zajamčiti istovrijedna prava ili, kad to nije bilo moguće, zainteresiranim osobama nadoknaditi štetu koju su pretrpjele ( 70 ). Stoga nije isključeno da su nacionalna tijela, kako bi zajamčila zadržavanje postojećih prijenosnih kapaciteta, mogla donijeti kriterij istovrijedne pretvorbe. Međutim, kako bi provjerio jesu li ta tijela bila dužna to učiniti, sud koji je uputio zahtjev trebat će uzeti u obzir, među ostalim, sljedeće okolnosti.

56.

Kao prvo, na tom je sudu da provjeri je li i u kojoj mjeri primjena drukčijeg pretvorbenog koeficijenta bila praktična s tehničkog gledišta, s obzirom na ograničeni broj raspoloživih multipleksa ( 71 ).

57.

Kao drugo, s obzirom na to da su multipleksi u tehnologiji DVB‑T2 učinkovitiji od onih u tehnologiji DVB‑T, istovrijedna pretvorba mogla bi dovesti ne samo do očuvanja postojećih prijenosnih kapaciteta operatora o kojima je riječ, nego i do njihova povećanja ( 72 ).

58.

Kao treće, valja utvrditi na koji je način naplatni postupak dodjele frekvencija koji je uključivao asimetrične uvjete radi ispravljanja strukturnih nedostataka s kojima su se susretali manji operatori (koji nisu dugogodišnji) omogućio tim operatorima da u određenoj mjeri isprave svoj nepovoljniji položaj na relevantnom tržištu ( 73 ).

59.

Kao četvrto, valja ispitati može li okolnost da svakim multipleksom treba upravljati nedjeljivo opravdati razliku u postupanju s obzirom na to da ta okolnost podrazumijeva, među ostalim, da operatori jedne mreže, kojima je dodijeljeno pravo korištenja za polovicu multipleksa, ne bi mogli nastaviti obavljati svoju djelatnost neovisno, dok bi dugogodišnji operatori, koji su stekli prava korištenja za 2,5 multipleksa, to mogli činiti ( 74 ).

60.

Kao peto, valja odrediti može li se donošenjem kriterija pretvorbe koji se ne temelji na broju operatora, nego na već ostvarenim pravima korištenja staviti u povoljniji položaj operatore više mreža ( 75 ).

61.

Kad je riječ, na drugom mjestu, o potrebi za naknadnim asimetričnim mjerama, sud koji je uputio zahtjev smatra da prethodno utvrđene nezakonitosti na talijanskom tržištu usluga radiodifuzijskog emitiranja ( 76 ) i dalje imaju posljedice na tom tržištu jer se dodjela multipleksa u tehnologiji DVB‑T2 uvelike temeljila na podjeli multipleksa u tehnologiji DVB‑T, koja je sama djelomično proizašla iz pretvorbe prava korištenja analognih kanala.

62.

U tom pogledu smatram da je, s obzirom na to da su, osobito nakon presuda Suda ( 77 ), nacionalni sudovi utvrdili da su talijanska tijela povrijedila pravo Unije time što su dodijelila i nezakonito zadržala televizijske frekvencije u korist određenih operatora, u načelu potrebno ispraviti te povrede ( 78 ). Međutim, ni Sud u tim presudama ni sud koji je uputio zahtjev u okviru odluka koje su uslijedile nakon navedenih presuda, nisu pružili precizne naznake u pogledu mjera koje treba poduzeti za ispravljanje utvrđenih nepravilnosti. Usto, iz odluka kojima se upućuju zahtjevi za prethodnu odluku ne proizlazi jasno jesu li i u kojoj mjeri uzastopno donesene mjere produljile stanje nepravilnosti ( 79 ), čiji stvarni učinci u svakom slučaju vrlo različito utječu na svakog od žalitelja iz glavnog postupka ( 80 ).

63.

Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri jesu li asimetrične mjere koje su talijanska tijela donijela u okviru naplatnog postupka dodjele koji je predvidio talijanski zakonodavac omogućile uravnoteženje nezakonite situacije ( 81 ) ili su, kao što se čini da taj sud to smatra, naknadne strukturne mjere bile neophodne.

64.

Bez namjere zadiranja u nadležnosti tog suda, ističem da će, kako bi proveo tu provjeru, navedeni sud morati, među ostalim, utvrditi je li donošenje naknadnih asimetričnih mjera bilo nužno s obzirom na cilj promicanja i zaštite tržišnog natjecanja, što podrazumijeva analizu mogućih trenutačnih posljedica prethodno navedenih nezakonitosti na tržištu usluga radiodifuzijskog emitiranja u Italiji. U tu će svrhu također trebati provjeriti jesu li dodatne asimetrične mjere bile praktične s tehničkog gledišta ( 82 ).

65.

Kad je riječ, na trećem i posljednjem mjestu, o primjeni načela legitimnih očekivanja s obzirom na situaciju društva Cairo Network, sud koji je uputio zahtjev pita je li činjenica da je taj operator stekao pravo korištenja frekvencije na kraju naplatnog natjecateljskog postupka u kojem je izričito predviđena dodjela, prilikom rekonfiguracije frekvencija, prava na frekvenciju slične pokrivenosti koje traje isto kao i njegovo pravo korištenja, stvorila kod njega legitimno očekivanje da će se njegovo pravo prijenosa zadržati tijekom te rekonfiguracije frekvencija ( 83 ).

66.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, pravo pozivanja na načelo zaštite legitimnih očekivanja, koje je jedno od temeljnih načela Unije te ga institucije Unije, ali i države članice trebaju poštovati u izvršavanju svojih ovlasti koje im povjeravaju direktive Unije, proširuje se na svaku osobu kojoj je upravno tijelo stvorilo legitimna očekivanja temeljena na preciznim jamstvima koja joj je ono pružilo. Precizne, bezuvjetne i usklađene informacije iz ovlaštenih i pouzdanih izvora jamstva su koja mogu stvoriti takva očekivanja, neovisno o obliku u kojem su priopćena ( 84 ). Međutim, Sud je odlučio da se gospodarski subjekt ne može pouzdati u potpuno nepostojanje izmjene zakona, već može samo dovesti u pitanje načine primjene takve izmjene ( 85 ), što je slučaj u ovom predmetu s obzirom na to da se rekonfiguracija frekvencija, osim toga, zahtijevala pravom Unije, dok se prenamjena frekvencijskog pojasa 700 MHz, kojom se nalagala rekonfiguracija frekvencija, predviđala Odlukom 2017/899.

67.

S obzirom na tu sudsku praksu, valja istaknuti da je točno da sama okolnost da je neki operator nositelj prava korištenja komunikacijske mreže ne može sama po sebi biti osnova za legitimno očekivanje da će tijekom rekonfiguracije frekvencija njegova prava ostati zajamčena ili biti pretvorena u prava korištenja istovrijednog prijenosnog kapaciteta. Međutim, isto ne vrijedi ako su mu nadležna tijela pružila precizna i bezuvjetna jamstva u pogledu zadržavanja njegovih prava korištenja ili u pogledu dodjele istovrijednih prava u slučaju takve situacije.

68.

S obzirom na elemente koje je Sudu pružio sud koji je uputio zahtjev, čini se da su jamstva koja su talijanska tijela pružila u ovom slučaju mogla biti osnova za legitimno očekivanje operatora o kojem je riječ, što je u svakom slučaju na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Usto, ako se ta okolnost potvrdi, navedeni sud treba ispitati i je li, s obzirom na poboljšanje sustava prijenosa, dodjela novih prava korištenja u kontekstu postupka rekonfiguracije frekvencija omogućila tom operatoru, neovisno o primjeni pretvorbenog koeficijenta od 0,5, zadržavanje prijenosnog kapaciteta koji je istovrijedan onomu kojim je prethodno raspolagao, čime se stoga ispunjava to očekivanje ( 86 ).

69.

Zaključno, predlažem da se na treće, četvrto i peto pitanje u predmetu C‑764/23, na treće i četvrto pitanje u predmetu C‑765/23 te na drugo i treće pitanje u predmetu C‑766/23 odgovori da regulatorni okvir Unije u području elektroničkih komunikacija ( 87 ) valja tumačiti na način da mu se ne protive nacionalno zakonodavstvo i nacionalni propisi kojima se u okviru postupka rekonfiguracije frekvencija ne predviđa istovrijedna pretvorba prava korištenja postojećih frekvencija u prava korištenja prijenosnih kapaciteta te se dio prijenosnog kapaciteta zadržava za potrebe naplatnog postupka pod uvjetom da se tim mjerama poštuju načela nediskriminacije i proporcionalnosti s obzirom na stvarne učinke prethodnih povreda prava Unije i da se kriterijima pretvorbe uzimaju u obzir precizna i bezuvjetna jamstva koja su nadležna tijela pružila u pogledu zadržavanja prava korištenja ili dodjele istovrijednih prava korištenja tijekom te rekonfiguracije frekvencija.

70.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija) odgovori tako da regulatorni okvir Unije u području elektroničkih komunikacija, osobito članak 4. stavak 1. Direktive 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva), kako je izmijenjena Direktivom 2009/140/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009., u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima; članak 3. stavke 3. i 3.a te članke 8. i 9. Direktive 2002/21, kako je izmijenjena Direktivom 2009/140; članke 3., 5., 7. i 14. Direktive 2002/20/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o ovlaštenju u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga (Direktiva o ovlaštenju), kako je izmijenjena Direktivom 2009/140; članke 2. i 4. Direktive Komisije 2002/77/EZ od 16. rujna 2002. o tržišnom natjecanju na tržištima elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, kao i uvodne izjave 11. i 20. Odluke (EU) 2017/899 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. svibnja 2017. o uporabi frekvencijskog pojasa 470‑790 MHz u Uniji

valja tumačiti tako da mu se:

ne protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se, u okviru postupka rekonfiguracije prava korištenja frekvencija digitalne zemaljske televizije,