1.

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 20. stavka 2. točke (a) i članka 21. stavka 1. UFEU‑a, u vezi s člankom 7. i člankom 21. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 2 ) te člankom 2. točkom 2. Direktive 2004/38/EZ ( 3 ).

2.

Taj zahtjev ulazi u okvir sudske prakse Suda o priznavanju isprava ili odluka kojima se mijenja identitet građanina Unije, izdanih u državi članici domaćinu, radi njihova upisa u državne matice države članice podrijetla ( 4 ).

3.

Od Suda se sada traži da odluči primjenjuje li se na vjenčane listove njegova sudska praksa koja se odnosi na upis u državnu maticu imena dobivenog u drugoj državi članici ili promjene rodnog identiteta ostvarene u toj drugoj državi članici, konkretnije u slučaju u kojem država članica podrijetla osobe o kojoj je riječ, odnosno država članica njezina mjesta rođenja, ne priznaje, pa čak i zabranjuje istospolne brakove. Općenitije gledajući, postavlja se pitanje granica područja primjene prava Unije u tom području, s obzirom na to da su pravila o sklapanju braka i osobnom stanju u nadležnosti država članica i da pravo Unije ne utječe na tu nadležnost.

4.

S obzirom na stanje pozitivnog prava, smatram da to pitanje zahtijeva razrađeni odgovor. Država članica podrijetla građanina Unije trebala bi priznati brak koji je taj građanin sklopio u drugoj državi članici s osobom istog spola, čak i ako to nije u svrhu dobivanja izvedenog prava na boravak ili osobne iskaznice ili putovnice od prve države članice. Suprotno tomu, obveza upisa te isprave u državnu maticu trebala bi ostati u nadležnosti svake od država članica. Stoga je na njima da odluče je li takav upis jedini način da se ispune zahtjevi iz članka 7. Povelje, tumačenog s obzirom na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava ( 5 ).

5.

Članak 21. stavak 1. UFEU‑a glasi:

„Svaki građanin Unije ima pravo slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, podložno ograničenjima i uvjetima utvrđenima u Ugovorima i u mjerama usvojenima radi njihove provedbe.”

6.

U skladu s člankom 7. Povelje, naslovljenim „Poštovanje privatnog i obiteljskog života”:

„Svatko ima pravo na poštovanje svojeg privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja.”

7.

U članku 18. Konstytucje Rzeczypospolitej Polskiej (Ustav Republike Poljske) navodi se:

„Republika Poljska čuva i štiti brak kao zajednicu žene i muškarca, obitelj, majčinstvo i roditeljstvo.”

8.

Člankom 47. Ustava određuje se:

„Svatko ima pravo na pravnu zaštitu svojeg privatnog i obiteljskog života, časti i ugleda te ima pravo odlučivati o osobnom životu.”

9.

Člankom 1. stavkom 1. ustawe Kodeks rodzinny i opiekuńczy (Zakon o Zakoniku o obitelji i skrbništvu) ( 6 ) od 25. veljače 1964., u pročišćenoj verziji ( 7 ), kako je izmijenjena, propisuje se:

„Brak je sklopljen kada muškarac i žena zajedno prisutni pred voditeljem matičnog ureda izjave da stupaju u bračnu zajednicu.”

10.

Članak 3. ustawe Prawo o aktach stanu cywilnego (Zakon o ispravama o osobnom stanju) ( 8 ) od 28. studenoga 2014., u pročišćenoj verziji ( 9 ), glasi:

„Isprave o osobnom stanju jedini su dokaz činjenica koje su u njima upisane; njihova se neistinitost može dokazati samo u sudskom postupku.”

11.

U skladu s člankom 104. tog zakona:

„1.   Strana isprava o osobnom stanju kojom se dokazuje događaj i upis tog događaja može se prijepisom prenijeti u državnu maticu.

2.   Prijepis čini vjeran i doslovan prijenos sadržaja strane isprave o osobnom stanju, kako jezično tako formalno, a da se pritom ne zadire u način pisanja imena i prezimena osoba navedenih u stranoj ispravi o osobnom stanju.

[…]

5.   Prijepis je obvezan kada je poljski državljanin na kojeg se odnosi strana isprava o osobnom stanju nositelj isprave o osobnom stanju kojom se potvrđuju raniji događaji, koja je izdana na državnom području Republike Poljske, i kada taj državljanin zahtijeva izvršenje mjere koja se odnosi na upis osobnog stanja ili zatraži poljsku identifikacijsku ispravu ili broj PESEL[ ( 10 )].

[…]”

12.

Člankom 105. stavkom 1. navedenog zakona određuje se:

„Prijenos sadržaja strane isprave o osobnom stanju u državnu maticu provodi se materijalno-tehničkom ispravom, a u ispravu o osobnom stanju upisuje se bilješka o prijepisu.”

13.

Člankom 107. Zakona o ispravama o osobnom stanju predviđa se:

„Voditelj matičnog ureda odbija izvršiti prijepis u sljedećim slučajevima:

[…]

14.

Članak 7. ustawe Prawo prywatne międzynarodowe (Zakon o međunarodnom privatnom pravu) ( 11 ) od 4. veljače 2011., u pročišćenoj verziji ( 12 ), glasi:

„Strani zakon ne primjenjuje se ako bi njegova provedba imala učinke protivne temeljnim načelima pravnog poretka Republike Poljske.”

15.

U skladu s člankom 1138. ustawe Kodeks postępowania cywilnego (Zakon o Zakoniku o građanskom postupku) ( 13 ) od 17. studenoga 1964., u pročišćenoj verziji ( 14 ):

„Strane javne isprave imaju jednaku dokaznu snagu kao poljske javne isprave. […]”

16.

Jakub Cupriak‑Trojan, poljski i njemački državljanin, i Mateusz Trojan, poljski državljanin, vjenčali su se u Berlinu (Njemačka) 6. lipnja 2018., a trenutačno borave u Poljskoj ( 15 ). Nakon što su sklopili brak, J. Cupriak‑Trojan odlučio je, u skladu s njemačkim zakonom, svojem prezimenu dobivenom pri rođenju dodati prezime svojeg bračnog druga ( 16 ). Nakon odluke Kierownika Urzędu Stanu Cywilnego m.st. Warszawy (voditelj Matičnog ureda u Varšavi, Poljska), donesene na zahtjev J. Cupriak‑Trojana, njegovo je prezime dobiveno pri rođenju jednako promijenjeno u Poljskoj.

17.

Voditelj Matičnog ureda u Varšavi, u kojem su pohranjeni njihovi rodni listovi, odlukom od 8. kolovoza 2019. odbio je zahtjev J. Cupriak‑Trojana i M. Trojana za prijepis njihova vjenčanog lista izdanog u Njemačkoj s obrazloženjem da se poljskim pravom ne predviđa istospolni brak. Ocijenio je da bi prijepis takve isprave bio protivan temeljnim načelima poljskog pravnog poretka.

18.

Wojewoda Mazowiecki (vojvoda Mazovije, Poljska), kojem su J. Cupriak‑Trojan i M. Trojan podnijeli upravno pravno sredstvo, potvrdio je tu odluku, pri čemu je ujedno utvrdio proturječnost između oblika njemačkog vjenčanog lista i njegove poljske inačice. On je smatrao, s jedne strane, da bi prilikom prijepisa njemačkog vjenčanog lista voditelj matičnog ureda trebao upisati imena i prezimena dvojice muškaraca, pri čemu bi jedan od njih bio naveden u rubrici „žena”. S druge strane, s obzirom na to da u Poljskoj brak može biti sklopljen samo između muškarca i žene, nije zakonito upisati podatke dvaju muškaraca kao bračnih drugova.

19.

Presudom od 1. srpnja 2020. Wojewódzki Sąd Administracyjny w Warszawie (Vojvodski upravni sud u Varšavi, Poljska) odbio je tužbu koju su podnijeli J. Cupriak‑Trojan i M. Trojan s obrazloženjem, među ostalim, da ni Ustav ni poljski zakoni ne predviđaju mogućnost da u nacionalnom javnom poretku postoje i brak između osoba istog spola i brak između osoba različitog spola. Stoga bi učinci prijepisa stranog vjenčanog lista za brak sklopljen između osoba istog spola, u smislu članka 107. stavka 3. Zakona o ispravama o osobnom stanju, bili protivni temeljnim načelima poljskog pravnog poretka. Taj je sud također ocijenio da se odbijanjem prijepisa ne bi povrijedilo članke 8. i 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( 17 ), u vezi s njezinim člankom 12. i člankom 21. stavkom 1. UFEU‑a, jer se glavni postupak odnosi na pitanje osobnog stanja koje nije povezano s pravom na kretanje i boravak u državi članici.

20.

J. Cupriak‑Trojan i M. Trojan protiv te su presude podnijeli žalbu u kasacijskom postupku Naczelnom Sądu Administracyjny (Visoki upravni sud, Poljska), sudu koji je uputio zahtjev, u okviru koje su poduprli upućivanje zahtjeva za prethodnu odluku o tumačenju članka 7. i članka 21. stavka 1. Povelje te članka 21. UFEU‑a. Primivši na znanje potrebe koje su žalitelji, građani Unije, izrazili u pogledu svoje namjere da se kreću i borave u Poljskoj i pritom se koriste osobnim stanjem koje proizlazi iz njihova braka u Njemačkoj, uključujući promjenu prezimena jednoga od njih slijedom toga, i utvrdivši da ne postoji sudska praksa Suda u području prijepisa vjenčanog lista, taj sud ima dvojbe u pogledu tumačenja članka 20. stavka 2. točke (a) i članka 21. stavka 1. UFEU‑a, u vezi s člankom 7. i člankom 21. stavkom 1. Povelje. Navedeni sud pojašnjava da će, nakon što dobije odgovor Suda, morati ispitati znači li to što u poljskom propisu ne postoje odredbe kojima se predviđa mogućnost registriranja braka istospolnih osoba da je isključena obveza priznavanja određenih učinaka sklapanja takvog braka.

21.

U tim je okolnostima Naczelny Sąd Administracyjny (Visoki upravni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li odredbe članka 20. stavka 2. točke (a) i članka 21. stavka 1. UFEU‑a, u vezi s člankom 7. i člankom 21. stavkom 1. [Povelje], te člankom 2. točkom 2. Direktive [2004/38] tumačiti na način da im se protivi to da nadležna tijela države članice, čiji je državljanin građanin Unije koji je sklopio brak s drugim građaninom Unije (osoba istog spola) u jednoj od država članica u skladu sa zakonodavstvom te države, mogu odbiti priznavanje i prijepis vjenčanog lista u nacionalnu državnu maticu i na taj način onemogućiti tim osobama da borave u toj državi u takvom osobnom stanju i pod istim prezimenom zbog toga što se pravom države članice domaćina[ ( 18 )] ne predviđa brak osoba istog spola?”

22.

J. Cupriak‑Trojan i M. Trojan, vojvoda Mazovije, Prokurator Regionalny w Warszawie (pokrajinski državni odvjetnik u Varšavi, Poljska), Prokurator Prokuratury Okręgowej w Warszawie (okružni državni odvjetnik u Varšavi, Poljska), poljska, njemačka, španjolska, mađarska i nizozemska vlada te Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja.

23.

Iste su stranke, osim vojvode Mazovije, na raspravi održanoj 3. prosinca 2024. podnijele svoja usmena očitovanja i usmeno odgovorile na pitanja koja je postavio Sud.

24.

Svojim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud treba li članak 20. i članak 21. stavak 1. UFEU‑a, u vezi s člankom 7. Povelje ( 19 ), tumačiti na način da im se protivi propis ili praksa države članice kojima se ne dopušta ni priznavanje braka građanina Unije koji je on zakonito sklopio u drugoj državi članici prilikom ostvarivanja svoje slobode kretanja i boravka ni prijepis njegova vjenčanog lista u državnu maticu zbog toga što u prvoj državi članici nije predviđeno postojanje istospolnog braka.

25.

Spor se odnosi na pitanje trebaju li nadležna tijela u Poljskoj priznati brak koji su u Njemačkoj sklopila dva poljska državljanina, od kojih jedan ujedno ima njemačko državljanstvo, u svrhu prijepisa vjenčanog lista u poljsku državnu maticu.

26.

Budući da su zakonito vjenčani u državi članici koja nije ona koja je izdala njihove rodne listove, mogu se pozivati na prava koja im daje status građanina Unije ( 20 ), među ostalim u pogledu države članice podrijetla ( 21 ).

27.

U trenutačnom stanju prava Unije osobno stanje, u koje ulaze pravila o braku, područje je koje potpada pod nadležnost država članica i pravo Unije ne utječe na tu nadležnost. Međutim, pri izvršavanju te nadležnosti svaka država članica mora poštovati pravo Unije, a osobito odredbe UFEU‑a koje se odnose na slobodu priznatu svakom građaninu Unije da se kreće i boravi na državnom području država članica, priznajući u tu svrhu osobno stanje utvrđeno u drugoj državi članici u skladu s pravom te države članice ( 22 ).

28.

Na temelju tih načela, sudska praksa Suda razvila se, kad je riječ o zaključcima koje treba izvesti u pogledu osobnih stanja, na dvjema različitim razinama, ovisno o tome je li riječ o identitetu građanina Unije koji je on stekao u državi članici koja nije njegova država članica podrijetla ili o vezama koje je možda uspostavio u takvoj državi članici.

29.

Tako je Sud presudio, u slučaju braka ( 23 ) ili utvrđivanja roditeljstva ( 24 ), da se veze koje proizlaze iz vjenčanih ili rodnih listova izdanih u državi članici moraju priznati samo u svrhu ostvarivanja prava koja osobe o kojima je riječ imaju na temelju prava Unije ( 25 ), pri čemu ne postoji obveza da u drugim državama članicama to priznavanje proizvodi učinke u području osobnih stanja ( 26 ).

30.

Međutim, u slučaju u kojem su se odluka ili isprava koje su zakonito izdane u državi članici koja nije država članica podrijetla odnosile na identifikacijske podatke građanina Unije o kojem je riječ, upisane u njegov rodni list, Sud je presudio da odbijanje države članice da prizna i upiše u državnu maticu prezime ili ime ili pak promjenu rodnog identiteta državljanina te države članice može biti prepreka ostvarivanju prava na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica, zajamčenog u članku 21. UFEU‑a ( 27 ).

31.

Sudska praksa Suda u biti se temelji na utvrđenju da, „poput imena, rod određuje identitet i osobni status osobe” i da stoga odbijanje države članice da prizna njihove promjene koje je građanin Unije ostvario u drugoj državi članici može tom građaninu prouzročiti ozbiljne administrativne, profesionalne i privatne nepovoljnosti, u smislu sudske prakse Suda ( 28 ).

32.

U skladu s tom sudskom praksom, smatram da to što jedna država članica ni na koji način ne priznaje bračnu vezu između dviju osoba istog spola registriranu u drugoj državi članici dovodi do ograničenja pri ostvarivanju prava koje proizlazi iz članka 21. stavka 1. UFEU‑a. To je ograničenje razlog zašto je je Sud ograničio nadležnost država članica u pitanjima osobnog statusa, iako je, prema mojem mišljenju, riječ o ostvarivanju prava koja, za razliku od onoga što je slučaj u predmetima u kojima su donesene presude Coman i Pančarevo, nisu konkretizirana u Direktivi 2004/38 ( 29 ). Građani Unije, kao što su to J. Cupriak‑Trojan i M. Trojan na čiju se situaciju primjenjuje pravo Unije ( 30 ), moraju moći slobodno boraviti i kretati se na državnom području država članica, kao i nakon svojeg povratka u državu članicu podrijetla ( 31 ), na način da ih se priznaje kao vjenčane osobe.

33.

Naime, u toj je situaciji ključno i pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života zajamčeno člankom 7. Povelje.

34.

U skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, značenje i opseg primjene prava zajamčenih njezinim člankom 7. jednaki su onima koja imaju prava zajamčena člankom 8. EKLJP‑a.

35.

Kad je pak riječ o sudskoj praksi ESLJP‑a koja se temelji na tom članku 8., osim one navedene u presudi Coman ( 32 ), valja istaknuti da je u svojoj presudi od 12. prosinca 2023., Przybyszewska i drugi protiv Poljske ( 33 ), taj sud presudio, uzimajući osobito u obzir svoju sudsku praksu kako je pojašnjena i konsolidirana u presudi od 17. siječnja 2023., Fedotova i dr. protiv Rusije ( 34 ), da je Republika Poljska prekoračila granice svoje margine prosudbe i nije ispunila svoju pozitivnu obvezu da podnositeljima zahtjeva osigura poseban pravni okvir kojim se jamči priznavanje i zaštita istospolnih zajednica. Navedeni sud zaključio je da je neispunjenjem te obveze, zbog čega podnositelji zahtjeva nisu mogli urediti određene temeljne aspekte svojeg života, povrijeđeno njihovo pravo na poštovanje njihova privatnog i obiteljskog života ( 35 ). U potporu toj odluci podsjetio je na to da je:

36.

Iz toga proizlazi da, unutar Unije, države članice koje u svojem nacionalnom pravu ne predviđaju ili čak zabranjuju instituciju istospolnog braka trebaju uspostaviti odgovarajuće postupke kako bi se priznale veze koje su u tom obliku priznate u drugoj državi članici. Valja podsjetiti na to da je Sud već presudio da takva obveza priznavanja ne povređuje nacionalni identitet niti predstavlja prijetnju javnom poretku predmetne države članice ( 39 ).

37.

Međutim, treba li ta obveza priznavanja braka na temelju prava Unije, na toj istoj osnovi, što je konkretno članak 21. UFEU‑a, imati takav učinak da je država članica podrijetla obvezna upisati u državnu maticu vjenčani list koji je njezinu državljaninu ili državljanima izdan u drugoj državi članici, iako to u ekvivalentnim uvjetima ne dopušta nijedna nacionalna odredba ili je čak zabranjeno nacionalnim propisom ( 40 )?

38.

Podsjećam na to da se, u trenutačnom stanju sudske prakse Suda, obveze država članica u području osobnih stanja odnose samo na utvrđivanje identiteta građanina Unije ( 41 ).

39.

Sud je ocijenio da razlike u dvama imenima ili prezimenima koje ima ista osoba ili dva različita registrirana rodna identiteta mogu dovesti do zabuna i nepovoljnosti jer mnoge radnje u svakodnevnom životu, kako u javnoj tako i u privatnoj sferi, zahtijevaju predočavanje dokaza o identitetu ( 42 ) te, što se tiče obitelji, dokaza o naravi veza koje postoje između različitih članova obitelji ( 43 ). Sud je stoga odlučio uzimajući u obzir konkretnu opasnost, koja nužno postoji zbog razlika u ključnim elementima za identifikaciju osobe, da će ona morati otkloniti sumnje u pogledu svojeg identiteta kao i vjerodostojnosti dokumenata koje predočava ili istinitosti u njima sadržanih podataka. Ista je razmatranja Sud iznio u slučaju promjene imena i prezimena bračnih drugova nakon zakonitog sklapanja braka između građana Unije u državi članici koja nije njihova država članica podrijetla ( 44 ), koju potonja država članica nije priznavala. Prema tome, u slučaju promjene imena ili prezimena jednog ili oba bračna druga više ne bi moglo biti poteškoća jer to novo ime ili prezime treba biti priznato u svakoj državi članici ( 45 ).

40.

Suprotno tomu, kad je riječ o dokazivanju statusa vjenčane osobe, u postupcima kojima nastaju prava taj status ne može proizlaziti samo iz korištenja zajedničkim prezimenom, ako je to slučaj. Slijedom navedenog, pod kojim bi se uvjetima na temelju prava Unije državi članici trebalo nalagati da upiše brak u državnu maticu, iako njezinim propisima nije predviđeno ni sklapanje istospolnog braka na njezinu državnom području ni upis istospolnog braka sklopljenog u drugoj državi članici, neovisno o tome je li jedna od vjenčanih osoba državljanin prve države članice ( 46 )?

41.

Dokaz statusa „vjenčane osobe” omogućuje dotičnim građanima Unije, osobito nakon njihova povratka u državu članicu podrijetla ( 47 ), ostvarivanje korisnog učinka prava koja imaju na temelju članka 21. stavka 1. UFEU‑a ( 48 ). Stoga, prema mojem mišljenju, na prvom mjestu valja utvrditi okvir u kojem treba ocjenjivati postojanje obveze upisa u osobna stanja.

42.

Kad je riječ o pravima koja proizlaze iz prava Unije i, konkretno, Direktive 2004/38 ( 49 ), valja naglasiti da građanin Unije ne treba dokazivati status „vjenčane osobe” u svrhu slobodnog kretanja na državnom području država članica ( 50 ). Samo bi u ostvarivanju prava na boravak bračnog druga kao člana obitelji ( 51 ) nepriznavanje tog statusa moglo činiti prepreku ( 52 ). Međutim, kad je riječ o tom slučaju, Sud je u presudi Coman ocijenio da se državi članici boravka ne može naložiti nikakva obveza u području osobnih stanja ( 53 ). Ta odluka, koja se odnosila na bračnog druga, državljanina treće zemlje, može se primijeniti u slučaju boravka građanina Unije u državi članici domaćinu. Stoga je, u tom kontekstu, odabir načina na koji će se izvršiti upis stranog vjenčanog lista u svrhu odobravanja boravka u isključivoj nadležnosti država članica.

43.

Kad je riječ o pravu vjenčanih osoba istog spola da vode obiteljski život ne suočavajući se s administrativnim preprekama ( 54 ), naglašavam da se pitanje postavljeno Sudu konkretno odnosi na ostvarivanje prava državljana države članice koja su predviđena nacionalnim propisima. Kao što je to potvrđeno na raspravi, J. Cupriak‑Trojan i M. Trojan podnijeli su zahtjev za prijepis svojeg vjenčanog lista u državnu maticu kako bi mogli dokazati status „bračnih drugova” konkretno u Poljskoj ( 55 ).

44.

Naime, iako u skladu s primjenjivim poljskim propisom prijepis stranog vjenčanog lista nije obvezan u ispunjavanju administrativnih formalnosti u svakodnevnom životu ( 56 ) i iako ta isprava, koja je izuzeta od svih oblika legalizacije ako je izdana u državi članici, mora proizvoditi dokazne učinke jednake onima koje proizvode poljske isprave ( 57 ), nadležna tijela u praksi ne primjenjuju ta pravila. Poljska vlada je uostalom u svojim pisanim očitovanjima koja je dopunila tijekom rasprave priznala da je prijepis vjenčanog lista jedini način da se prevladaju poteškoće koje ističu osobe istog spola vjenčane u inozemstvu, bez obzira na njihovo državljanstvo.

45.

Budući da u Poljskoj ne postoje alternativna rješenja, kao što bi to bilo predočenje bilo kojeg drugog službenog dokumenta ( 58 ) koji mogu priznati poljske administrativne službe, toj se državi članici stoga nalaže obveza prijepisa stranog vjenčanog lista u državnu maticu.

46.

Međutim, zbog tog specifičnog konteksta i, a fortiori, s obzirom na predmet spora u glavnom predmetu, koji nije obuhvaćen područjem primjene Direktive 2004/38 ( 59 ), obveza upisa u državnu maticu vjenčanog lista izdanog u državi članici ne može se, prema mojem mišljenju, nalagati svakoj drugoj državi članici ako brak proizvodi učinke bez izvršavanja te formalnosti.

47.

Usto, odluka da je na svakoj državi članici da utvrdi odgovarajuća sredstva kojima će zajamčiti pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života istospolnih parova u skladu je s opsegom prava zajamčenih člankom 8. EKLJP‑a, kako ga je definirao ESLJP.

48.

U presudi Przybyszewska i drugi protiv Poljske ESLJP je u pogledu obveze uspostave „posebnog pravnog okvira” ( 60 ) dao sljedeća pojašnjenja:

49.

Kad je riječ o nepostojanju ikakvog oblika zakonskog priznavanja i zaštite istospolnih parova u poljskom pravu, kao što je to utvrdio ESLJP ( 64 ), taj je sud istaknuo da, unatoč određenim pozitivnim promjenama sudske prakse u tom području, istospolni parovi ne mogu urediti temeljne aspekte svojeg života, kao što su oni koji se odnose na vlasništvo, uzdržavanje, oporezivanje i nasljedna prava, kao službeno priznati par. U postupcima pred pravosudnim ili upravnim tijelima u većini se slučajeva ne mogu pozivati na postojanje svojeg odnosa. ESLJP je presudio da, u skladu s načelom supsidijarnosti koje je u osnovi EKLJP‑a, nije na njemu samome da odredi pravno uređenje koje treba primijeniti na istospolne parove ( 65 ).

50.

Konkretno, kad je riječ o registriranju istospolnih brakova sklopljenih u inozemstvu, ESLJP je u presudi od 14. prosinca 2017., Orlandi i drugi protiv Italije ( 66 ), istaknuo da u Europi ne postoji konsenzus, što potvrđuje da države načelno trebaju imati široku marginu prosudbe u pogledu odluke o tome hoće li brakove sklopljene u inozemstvu registrirati kao brakove ( 67 ).

51.

ESLJP je u toj presudi Orlandi i drugi protiv Italije, u točki 210., zaključio da Talijanska Država nije mogla razumno zanemariti situaciju podnositeljâ zahtjeva – osoba istog spola vjenčanih u skladu sa zakonom strane države – koja je odgovarala obiteljskom životu u smislu članka 8. EKLJP‑a, i ne ponuditi im način da se zaštiti njihov odnos. Budući da talijanska tijela do 2016. nisu priznavala tu situaciju i nisu pružila nikakav oblik zaštite za zajednicu podnositeljâ zahtjeva, ESLJP je zaključio da Talijanska Država nije uspostavila pravednu ravnotežu između suprotstavljenih interesa o kojima je riječ ( 68 ). ESLJP je utvrdio da ta država podnositeljima zahtjeva nije pružila poseban pravni okvir koji bi omogućio priznavanje i zaštitu njihovih istospolnih zajednica, protivno članku 8. EKLJP‑a. Obveza države nije proširena na obvezu registriranja braka sklopljenog u inozemstvu kao braka u Italiji, s obzirom na to da ta država ne priznaje istospolni brak.

52.

U istom smislu, ESLJP je nedavno, u presudi Formela i dr. protiv Poljske, zaključio da su poljska tijela, time što su odbila registrirati brakove podnositeljâ zahtjeva u ikakvom obliku i time što se nisu pobrinula da imaju poseban pravni okvir kojim se predviđa priznavanje i zaštita njihovih zajednica, ostavila te brakove u pravnoj praznini te da nisu zadovoljila osnovne potrebe priznavanja i zaštite istospolnih parova u stabilnom i ozbiljnom odnosu ( 69 ).

53.

Slijedom navedenog, čini mi se da konkretan zahtjev da se izvrši prijepis ili, u širem smislu, upis vjenčanog lista za brak sklopljen između osoba istog spola koji je izdan u državi članici u državnu maticu države članice podrijetla dotične osobe ili osoba ne može proizlaziti iz prava Unije, kako ga tumači Sud ( 70 ), a kako bi se pružila šira zaštita od one koja proizlazi iz sudske prakse ESLJP‑a. Stoga smatram da treba primijeniti načelo koje navodi taj sud. Na temelju toga zaključujem da je svaka država članica nadležna za određivanje prikladnih načina da se istospolnim parovima osigura službeno priznanje kako bi postojali i bili legitimni u odnosu na vanjski svijet, kao što je to izraženo u presudi Przybyszewska i drugi protiv Poljske ( 71 ), a da pritom nisu obvezne upisati u državnu maticu vjenčane listove za brak između osoba istog spola ako takvi brakovi nisu predviđeni pravom te države članice.

54.

Prema tome, u ovom se slučaju prijepis njemačkog vjenčanog lista u poljsku državnu maticu nalaže zbog nacionalnih posebnosti, kao što to proizlazi iz očitovanja poljske vlade ( 72 ). Međutim, dopuštanje dvama bračnim drugovima da nose zajedničko prezime u uobičajenoj uporabi u određenim bi svakodnevnim situacijama moglo biti način da se zadovolji taj zahtjev da se osigura obznanjivanje braka trećima. Isto vrijedi i za mogućnost da se u jednoj državi članici predoči vjenčani list izdan u drugoj državi članici, preveden i izuzet od obveze legalizacije, zbog dokazne vrijednosti koja mu je priznata u skladu s pravom Unije ( 73 ).

55.

Čini mi se da razlikovanje obveze priznavanja braka između osoba istog spola koji je zakonito sklopljen u državi članici domaćinu, s jedne strane, od obveze upisa vjenčanog lista u državnu maticu države članice podrijetla, s druge strane, omogućuje primjenu tumačenja članka 21. UFEU‑a uz strogo poštovanje podjele nadležnosti između Unije i država članica. Na toj osnovi, to je razlikovanje u skladu sa sudskom praksom Suda o ispravama o osobnom stanju koje se odnose na istospolne parove ili njihovu djecu koje su izdane u jednoj državi članici, a moraju proizvoditi učinke u drugoj državi članici u kojoj ne postoje takve pravne situacije.

56.

Suprotno rješenje moglo bi se temeljiti samo na tvrdnji da se pravom Unije priznaje sloboda kretanja i boravka građanima Unije koja se može ostvarivati bez ograničenja u području osobnih stanja, osim u slučaju zlouporabe prava. Međutim, konkretno u području braka, postavljat će se pitanje primjenjuje li se to rješenje u situacijama u kojima se odbijanje registriranja braka sklopljenog u inozemstvu temelji na drugim razlozima osim nepostojanja različitosti spola bračnih drugova ( 74 ).

57.

Sud bi stoga u području osobnih stanja prešao s pristupa načelu slobodnog kretanja građanina Unije koji je ograničen na njegov identitet na pristup koji se temelji isključivo na pravu na poštovanje njegova obiteljskog života. To bi pravo postalo načelo koje bi bilo sadržano u pravu na slobodno kretanje i boravak te odvojeno od svakog izvedenog prava ( 75 ), ovisno o slučaju zajedno sa zabranom diskriminacije na temelju spolne orijentacije.

58.

Napominjem, s jedne strane, da Sud nije pošao tim pravcem, čak ni u situaciji u kojoj treba prevladati najbolji interes djeteta ( 76 ).

59.

S druge strane, valja utvrditi da je u pitanjima roditeljstva Komisija sastavila Prijedlog uredbe ( 77 ) kojom bi se državama članicama nalagalo da priznaju roditeljsku vezu s djetetom kako je ona utvrđena u drugoj državi članici u druge nacionalne svrhe osim ostvarivanja prava koja proizlaze iz prava Unije, osobito iz odredbi koje se odnose na slobodno kretanje.

60.

Slijedom navedenog, predlažem Sudu da presudi da se na temelju prava Unije ne može zahtijevati da se vjenčani list za brak sklopljen u državi članici između dviju osoba istog spola, od kojih je barem jedna građanin Unije, upiše u državnu maticu druge države članice koja ne priznaje takav brak, osim ako je to jedini način dokazivanja statusa vjenčane osobe. Drugim riječima, obveza upisa u državnu maticu povezana sa slobodom kretanja i boravka koja se nalaže državama članicama trebala bi, prema mojem mišljenju, ostati ograničena na slučajeve u kojima postoji dvojba u pogledu identiteta građanina Unije koja se može otkloniti samo na taj način.

61.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Naczelny Sąd Administracyjny (Visoki upravni sud, Poljska) odgovori na sljedeći način:

Članak 20. i članak 21. stavak 1. UFEU‑a, u vezi s člankom 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,

treba tumačiti na način da im se:

ne protivi propis države članice državljanstva građanina Unije kojim se ne dopušta prijepis u državnu maticu vjenčanog lista, zakonito izdanog u drugoj državi članici, za brak koji je on sklopio s osobom istog spola prilikom ostvarivanja svoje slobode kretanja i boravka, ako u prvoj državi članici postoje drugi načini da se osobama istog spola osigura priznanje njihova braka u odnosu na treće osobe.

Suprotno tomu, protivi im se propis ili praksa države članice državljanstva građanina Unije u skladu s kojima se ne može priznati, ni na koji način i na temelju nijednog dokumenta kojim se dokazuju bračna veza i prezime koje su odabrale vjenčane osobe, njegov brak koji je zakonito sklopio u drugoj državi članici s osobom istog spola prilikom ostvarivanja svoje slobode kretanja i boravka, zbog toga što prva država članica ne predviđa postojanje takvog braka.