1.

Predmetno mišljenje odnosi se na žalbu koju je podnio Tigran Hudaverdjan ( 2 ) tražeći ukidanje presude od 6. rujna 2023. (T‑335/22, EU:T:2023:500) ( 3 ). Opći je sud u toj presudi odbio tužbu koju je žalitelj podnio na temelju članka 263. UFEU‑a protiv:

u dijelu u kojem su ti akti uključivali žaliteljevo ime na popisima priloženima uz te akte. Tim je aktima Vijeće Europske unije žalitelju spriječilo ulazak ili prolazak kroz državna područja država članica te je zamrznulo sva njegova sredstva i gospodarske resurse na tim područjima.

2.

Ovaj je predmet jedna od prvih žalbi podnesenih Sudu vezano uz mjere ograničavanja koje je Vijeće donijelo 2022. nakon što su oružane snage Ruske Federacije izvršile invaziju na Ukrajinu ( 7 ). To Sudu, koji odlučuje u velikom vijeću, pruža priliku da utvrdi tumačenje i ispita zakonitost kriterija utvrđenog u članku 1. stavku 1. točki (e) i članku 2. stavku 1. točki (g) Odluke 2014/145/ZVSP ( 8 ), kako je izmijenjena Odlukom (ZVSP) 2022/329 ( 9 ), te u članku 3. stavku 1. točki (g) Uredbe (EU) br. 269/2014 ( 10 ), kako je izmijenjena Uredbom (EU) 2022/330 ( 11 ). Taj kriterij, koji se obično navodi kao „kriterij (g)“, predviđa uvrštavanje na popis vodećih poslovnih ljudi uključenih u gospodarske sektore koji osiguravaju znatan izvor prihoda Vladi Ruske Federacije.

3.

Žalitelj među ostalim tvrdi da je Opći sud pogrešno protumačio članak 2. stavak 1. točku (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena ( 12 ), kada je u bitnome zaključio da ispunjavanje kriterija predviđenog tom odredbom ne zahtijeva od Vijeća da dokaže bilo kakvo specifično ponašanje ili doprinos osobe uvrštene na popis, posebno u pogledu utjecaja na Vladu Ruske Federacije, niti da dokaže postojanje veze s režimom te zemlje. Nadalje, on postavlja pitanje primjerenosti tog kriterija kao načina za postizanje ciljeva iz članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, te smatra da je Vijeće u tom smislu povrijedilo načelo tereta dokazivanja.

4.

Ovaj je predmet povezan s predmetima C‑696/23 P, C‑711/23 P, C‑35/24 P i C‑111/24 P, pokrenutima povodom žalbi koje su podnijeli Dmitri Aleksandrovič Pumpjanski, Viktor Filippovič Rašnikov, Dmitri Arkadievič Mazepin i German Han protiv presuda Općeg suda kojima je potvrđeno uvrštavanje njihovih imena na popise osoba na koje se primjenjuju mjere ograničavanja na temelju članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena. Mišljenje u potonjim predmetima također iznosim danas, a u njima sam se usredotočio na konkretna pitanja koja me je Sud zatražio da analiziram u pogledu tumačenja i valjanosti kriterija za uvrštavanje predviđenog u toj odredbi, posebno uzimajući u obzir glavne zajedničke argumente koje su iznijeli žalitelji.

5.

Okolnosti spora opisane su u točkama 2. do 18. pobijane presude. Za potrebe ovog mišljenja te se okolnosti mogu sažeto predstaviti upućivanjem na sljedeće nesporne činjenice.

6.

Žalitelj je poslovni čovjek s armenskim državljanstvom.

7.

Dana 17. ožujka 2014. Vijeće Europske unije donijelo je na temelju članka 29. UEU‑a Odluku 2014/145. Vijeće je istoga dana, postupajući na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a, donijelo Uredbu br. 269/2014. Oba su se akta odnosila na mjere ograničavanja u pogledu djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine.

8.

Vijeće je 25. veljače 2022. donijelo Odluku 2022/329 o izmjeni Odluke 2014/145 te Uredbu 2022/330 o izmjeni Uredbe br. 269/2014, kojima su među ostalim izmijenjeni kriteriji pod kojima se fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima mogu odrediti predmetne mjere ograničavanja.

9.

Članak 1. stavak 1. točka (e) Odluke 2014/145, u verziji kako je izmijenjena Odlukom 2022/329 ( 13 ), sprečava ulazak ili prolazak kroz državna područja država članica u slučaju fizičkih osoba koje ispunjavaju kriterij koji je u bitnome isti kao onaj utvrđen u članku 2. stavku 1. točki (g) te odluke. Potonjom se odredbom s druge strane predviđa zamrzavanje sredstava i gospodarskih resursa fizičkih osoba koje ispunjavaju te kriterije.

10.

Konkretno, članak 2. stavak 1. točka (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, glasi kako slijedi:

„1.   Zamrzavaju se sva sredstva i gospodarski resursi koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod nadzorom:

[…]

11.

U uredbi br. 269/2014, u verziji kako je izmijenjena Uredbom 2022/330 ( 14 ), određuje se koje mjere treba donijeti radi zamrzavanja sredstava te se utvrđuju detaljna pravila koja uređuju to zamrzavanje sredstava na način koji je u bitnome jednak kao i u Odluci 2014/145, kako je izmijenjena. Članak 3. stavak 1. točka (g) Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, u bitnome reproducira članak 2. stavak 1. točku (g) te odluke.

12.

S obzirom na ozbiljnost situacije u Ukrajini Vijeće je 15. ožujka 2022. donijelo prvotne akte. Žaliteljevo ime dodano je na popis priložen uz Odluku 2014/145, kako je izmijenjena, te na popis sadržan u Prilogu I. Uredbi br. 269/2014, kako je izmijenjena, na temelju sljedećih razloga:

„[Žalitelj je] […] izvršni direktor Yandexa – jednog od vodećih tehnoloških društava u Rusiji koje je specijalizirano za inteligentne proizvode i usluge koje pokreće strojno učenje. Bivši šef vijesti Yandexa optužio je društvo da je ,ključni element u sakrivanju informacija’ od Rusa o ratu u Ukrajini. Štoviše, društvo je ruske korisnike koji traže vijesti o Ukrajini na njegovoj tražilici upozoravalo na nepouzdanost informacija na internetu, nakon što je ruska vlada zaprijetila [ruskim] medijima vezano za ono što objavljuju.

[Žalitelj] je 24. veljače 2022. prisustvovao sastanku oligarha u Kremlju s predsjednikom Putinom na kojem se raspravljalo o učinku djelovanja nakon sankcija Zapada. Činjenica da je bio pozvan na taj sastanak pokazuje da je on član unutarnjeg kruga oligarha bliskih predsjedniku Putinu te da podupire ili provodi djelovanja ili politike kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine, kao i stabilnost i sigurnost u Ukrajini. Nadalje, jedan je od vodećih poslovnih ljudi uključenih u gospodarske sektore koji osiguravaju znatan izvor prihoda Vladi Rusije koja je odgovorna za pripojenje Krima i destabilizaciju Ukrajine.“

13.

Vijeće je 16. ožujka 2022. u Službenom listu Europske unije (SL 2022., C 121 I, str. 1.) objavilo obavijest namijenjenu osobama na koje se primjenjuju mjere ograničavanja utvrđene u prvotnim aktima.

14.

Žalitelj je 6. travnja 2022. zatražio da mu Vijeće odobri pristup dokumentima na temelju kojih su donesene mjere ograničavanja kojima je on pogođen. Vijeće je postupilo po tom zahtjevu 13. travnja 2022.

15.

Dana 30. svibnja 2022. žalitelj je Vijeću podnio zahtjev za preispitivanje.

16.

Vijeće je 14. rujna 2022. donijelo prvu skupinu akata o zadržavanju, kojima su produljene mjere donesene protiv žalitelja do 15. ožujka 2023.

17.

Žalitelj je 1. studenoga 2022. zatražio preispitivanje prve skupine akata o zadržavanju.

18.

Dana 13. ožujka 2023. Vijeće je donijelo drugu skupinu akata o zadržavanju, kojima su mjere koje su donesene protiv njega produljene do 15. rujna 2023.

19.

Podneskom dostavljenim tajništvu Općeg suda 7. lipnja 2022., žalitelj je podnio tužbu za poništenje spornih akata. Nadalje, žalitelj je 25. studenoga 2022. i 14. travnja 2023. dostavio podneske u kojima je zatražio preinaku zahtjeva istaknutog u svojoj tužbi na način da uključuje zahtjev za poništenje prve i druge skupine akata o zadržavanju.

20.

U prilog osnovanosti tužbe žalitelj je istaknuo četiri tužbena razloga kojima se u bitnome pozvao na, prvo, povredu prava na djelotvornu sudsku zaštitu i obveze obrazlaganja; drugo, očitu pogrešku u ocjeni; treće, nepoštovanje načela proporcionalnosti i načela nediskriminacije; te, četvrto, kršenje temeljnih prava. Osim toga, u svojim dvama podnescima o preinaci, žalitelj je istaknuo peti tužbeni razlog usmjeren protiv prve i druge skupine akata o zadržavanju, pozivajući se pritom na povredu prava na saslušanje i kršenje obveze Vijeća da preispita svoju odluku.

21.

Opći je sud u pobijanoj presudi odbio žaliteljevu tužbu, navodeći među ostalim sljedeće razloge.

22.

Prvo, kada je riječ o tumačenju članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, Opći je sud smatrao da kriterij predviđen tom odredbom podrazumijeva postojanje utjecaja u vezi s obavljanjem djelatnosti u gospodarskim sektorima koji osiguravaju znatan izvor prihoda Vladi Ruske Federacije, bez ikakvog dodatnog uvjeta koji se odnosi na vezu s režimom te vlade. Prema ocjeni Općeg suda, Vijeće je tim kriterijem željelo iskoristiti utjecaj koji dotična kategorija osoba može vršiti na ruski režim, tako da ih potakne da izvrše pritisak kako bi taj režim promijenio svoju politiku. Pojam „vodeća poslovna osoba“ stoga je trebalo shvatiti tako da se odnosi na značaj tih osoba s obzirom na, među ostalim, njihov profesionalni status, važnost njihovih gospodarskih aktivnosti, visinu njihovih udjela u kapitalu ili opseg funkcija u jednom ili više društava u kojima obavljaju te aktivnosti ( 15 ).

23.

Prema ocjeni Općeg suda, u prilog tom tumačenju govori činjenica da je cilj predmetnih mjera ograničavanja bio povećati troškove djelovanja koja se poduzimaju radi podrivanja teritorijalne cjelovitosti Ukrajine. Navedeni je cilj isto tako implicirao da se izraz „osiguravaju znatan izvor prihoda [Vladi Ruske Federacije]“ odnosi na gospodarske sektore, a ne na poslovne ljude ( 16 ).

24.

Drugo, kada je riječ o osnovanosti razloga za žaliteljevo uvrštavanje na popis u spornim aktima, Opći je sud smatrao da je Vijeće bilo potpuno u pravu kada je zaključilo da je žalitelj bio vodeći poslovni čovjek, što se može zaključiti na temelju gospodarske važnosti društva Yandex ( 17 ). Osim toga, Opći je sud naveo da je Vijeće iznijelo niz dovoljno konkretnih, preciznih i dosljednih dokaza da je žalitelj bio uključen u gospodarski sektor, to jest u sektor informacijskih i komunikacijskih tehnologija, koji je osiguravao znatan izvor prihoda za Vladu Ruske Federacije ( 18 ).

25.

Treće, Opći je sud odbio žaliteljev navod da je time što je na njega primijenjen kriterij iz članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, povrijeđeno načelo proporcionalnosti. S tim u vezi Opći sud je istaknuo da, imajući u vidu važnost ciljeva koji se nastoje postići predmetnim mjerama ograničavanja, negativne posljedice njihove primjene na žalitelja očito nisu bile neproporcionalne ( 19 ). Prema ocjeni Općeg suda, činjenica da žalitelj nije imao izravnu ulogu u djelovanjima protiv Ukrajine pritom je nebitna jer se mjere ograničavanja nisu primjenjivale na njega zbog tog razloga, već zato što je bio vodeći poslovni čovjek uključen u gospodarske sektore koji osiguravaju znatan izvor prihoda Vladi Ruske Federacije u skladu s člankom 2. stavkom 1. točkom (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena ( 20 ).

26.

Svojom žalbom, koja je Sudu podnesena 16. studenoga 2023., žalitelj od Suda zahtijeva da:

27.

U odgovoru na žalbu podnesenom 31. siječnja 2024. Vijeće traži od Suda da odbije žalbu i da žalitelju naloži snošenje troškova.

28.

Dana 11. veljače 2025. održana je rasprava na kojoj su žalitelj i Vijeće odgovorili na usmena pitanja Suda, posebno u pogledu tumačenja izraza „vodeće poslovne osobe“ iz članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena.

29.

U prilog osnovanosti žalbe žalitelj ističe četiri žalbena razloga, pritom u bitnome tvrdeći:

30.

Sud je zatražio da se ispitaju specifični argumenti o tumačenju članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, i to konkretno oni koji proizlaze iz prvog dijela prvog žalbenog razloga. Nadalje, Sud je zatražio da se provede analiza žaliteljevih argumenata o primjerenosti tog kriterija kao načina za postizanje ciljeva iz članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena. Ti se argumenti u bitnome iznose u trećem dijelu prvog žalbenog razloga i trećem žalbenom razlogu. Moja će se ocjena usredotočiti na ta ključna pitanja o kojima su se stranke usmeno očitovale na raspravi, kako je to tražio Sud.

31.

Prvim dijelom prvog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud pogrešno protumačio kriterij sadržan u članku 2. stavku 1. točki (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena. On se u osnovi ne slaže sa zaključkom Općeg suda da ta odredba ne zahtijeva da Vijeće dokaže bilo kakvo specifično ponašanje osobe uvrštene na popis, posebno u pogledu utjecaja na Vladu Ruske Federacije, niti da dokaže postojanje bilo kave veze s režimom te zemlje.

32.

Kao što je razvidno iz točke 10. ovog mišljenja, članak 2. stavak 1. točka (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, predviđa zamrzavanje svih sredstava i gospodarskih resursa koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod nadzorom „vodećih poslovnih osoba […] uključenih u gospodarske sektore koji osiguravaju znatan izvor prihoda Vladi Ruske Federacije, koja je odgovorna za pripojenje Krima i destabilizaciju Ukrajine“.

33.

Žaliteljevi argumenti zahtijevaju ispitivanje tumačenja članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, koje je Opći sud dao u pogledu, prvo, izraza „vodeće poslovne osobe“ i, drugo, izraza „uključenih u gospodarske sektore koji osiguravaju znatan izvor prihoda Vladi Ruske Federacije“.

34.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, prilikom tumačenja odredbe prava Unije potrebno je uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i njezin kontekst te ciljeve propisa kojeg je ona dio. To je posebno slučaj kad se u tekstu konkretne odredbe prava Unije izričito ne upućuje na pravo država članica radi određivanja njihova značenja i dosega primjene, što je ovdje slučaj kada je riječ o članku 2. stavku 1. točki (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena ( 21 ).

35.

Prvo, kada je riječ o doslovnom tumačenju izraza „vodeće poslovne osobe“, opće je poznato da riječ „poslovna osoba“ označava osobu koja radi u poslovnom sektoru, obično na izvršnoj razini u kompanijama. Osim toga, riječ „poslovna“ upućuje na obavljanje gospodarske ili komercijalne djelatnosti. Prema tome, izraz „poslovne osobe“ iz članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, upućuje na osobe koje obavljaju gospodarsku ili komercijalnu djelatnost u društvu čiji su vlasnik ili u kojem imaju važnu funkciju ( 22 ).

36.

S druge strane, riječ „vodeći“ je pridjev koji se u engleskom jeziku definira u značenju „vrlo važan ili najvažniji“ ( 23 ). Budući da se iza izraza „vodeće poslovne osobe“ u članku 2. stavku 1. točki (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, navodi izraz „uključen[e] u gospodarske sektore“, pojam „vodeći“ treba shvatiti na način da označava važnost dotične poslovne osobe u sektoru u kojem posluje te utjecaj koji bi ta osoba mogla imati unutar tog sektora, što je u osnovi zaključak koji je Opći sud iznio u točki 79. pobijane presude. Nadalje, kao što se navodi u točki 80., „vodeća“ priroda poslovne osobe može se odrediti s obzirom na, među ostalim, njezin profesionalni status, važnost njezinih gospodarskih aktivnosti, visinu njezinih udjela u kapitalu ili opseg njezinih funkcija u jednom ili više društava u kojima obavlja te aktivnosti ( 24 ).

37.

Iz navedenog slijedi da, doslovno promatrano, Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku kada je u točki 83. pobijane presude u bitnome zaključio da sve što Vijeće mora učiniti da bi dokazalo da je ta osoba „vodeća poslovna osoba“ u smislu članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, jest dokazati da dotična osoba obavlja gospodarsku ili komercijalnu djelatnost te da se, u skladu s okolnostima opisanima u točki 80. pobijane presude, smatra vrlo važnom ili najvažnijom poslovnom osobom u gospodarskom sektoru u kojem djeluje, zbog čega može ostvarivati utjecaj unutar tog sektora.

38.

Točno je da neke jezične verzije članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, kvalificiraju riječ „poslovne osobe“ (na engleskom imenica „businesspersons“) s riječju koja u engleskom jeziku ima značenje „utjecajne“, a ne „vodeće“.

39.

Međutim, s tim u vezi podsjećam na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, formulacija koja se koristi u jednoj ili više jezičnih verzija odredbe prava Unije ne može biti jedina osnova za tumačenje te odredbe. Odredbe prava Unije treba tumačiti i primjenjivati ujednačeno uzimajući u obzir verzije koje postoje na svim jezicima Europske unije ( 25 ).

40.

Napominjem da u konkretnom slučaju, sudeći prema objašnjenjima koja je Vijeće dalo na raspravi, 12 jezičnih verzija članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, u bitnome kvalificiraju riječ „poslovne osobe“ (u engleskom imenica „businesspersons“) s riječju koja na engleskom jeziku znači „vodeće“ ( 26 ). Pored tih verzija, neke druge verzije koriste riječi koje se na engleskom jeziku mogu prevesti kao „istaknute“ ili „glavne“, a one semantički gledano odgovaraju riječi „vodeće“ ( 27 ). Stoga se razmatranja koja su u točki 36. ovog mišljenja iznesena glede tumačenja izraza „vodeće poslovne osobe“ na engleskom jeziku, mogu u potpunosti primijeniti na sve te verzije.

41.

S druge strane, samo se u francuskoj, latvijskoj i litavskoj jezičnoj verziji riječ „poslovne osobe“ (u engleskom imenica „businesspersons“) iz članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, kvalificira s pridjevom koji bi se u engleskom jeziku mogao prevesti kao „utjecajne“. Međutim, čak i u tim jezicima jedno od glavnih značenja riječi „utjecajan“ jest svojstvo onoga tko je „važan“ ( 28 ). Prema tome, da bi se osiguralo ujednačeno tumačenje i primjena članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, na način kako to zahtijeva sudska praksa navedena u točki 39. ovog mišljenja, francusku, latvijsku i litavsku jezičnu verziju izraza „vodeće poslovne osobe“ treba tumačiti na isti način kao i većinu jezičnih verzija te odredbe, to jest tako da podrazumijeva značaj konkretnog poslovnog čovjeka u gospodarskom sektoru u koji je uključen i unutar kojeg može ostvarivati utjecaj.

42.

Iz navedenih razmatranja slijedi da, doslovno promatrano, žaliteljev argument da izraz „vodeće poslovne osobe“ iz članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, zahtijeva da Vijeće dokaže specifično ponašanje osobe uvrštene na popis, posebno u pogledu utjecaja na Vladu Ruske Federacije, ili da dokaže postojanje veze s režimom te zemlje, nije osnovan.

43.

Drugo, vezano uz kontekstualno tumačenje, prije svega želim podsjetiti na to da je kriterij za uvrštavanje na popis koji se odnosi na „vodeće poslovne osobe“, predviđen u članku 2. stavku 1. točki (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, prvi put uveden Odlukom 2022/329. Potonja je odluka donesena 25. veljače 2022., dakle dan nakon što je predsjednik Ruske Federacije objavio vojnu operaciju u Ukrajini, a ruske su oružane snage započele napad na tu zemlju ( 29 ).

44.

Nadalje, važno je istaknuti da je članak 2. stavak 1. Odluke 2014/145, prije nego što je izmijenjen Odlukom 2022/329, već sadržavao kriterij za uvrštavanje koji je u osnovi omogućavao ciljanje osoba koje mogu vršiti pojedinačni utjecaj na Vladu Ruske Federacije. To je konkretno bio slučaj s člankom 2. stavkom 1. točkom (b) Odluke 2014/145, dakle odredbi u kojoj su se u bitnome spominjale fizičke osobe koje aktivno materijalno ili financijski podupiru ili ostvaruju korist od ruskih donositelja odluka odgovornih za podrivanje ili ugrožavanje teritorijalne cjelovitosti, suverenosti i neovisnosti Ukrajine. Taj je kriterij zadržan u Odluci 2014/145, kako je izmijenjena, a ona mi sugerira da bi tumačenje članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145 na način da se zahtijeva dokaz o ponašanju kojim se utječe na Vladu Ruske Federacije i o vezi s vladajućim režimom u toj zemlji, kao što to žalitelj tvrdi, jednostavno bilo suvišno i samim time ne bi bilo u skladu s kontekstualnim gledištem.

45.

Stoga, prema mojem mišljenju, ne dovodeći pritom u pitanje dodatna razmatranja koja ću iznijeti dalje u ovom mišljenju, ne mislim da kontekstualno tumačenje članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, podupire žaliteljev argument.

46.

Treće, kada je riječ o teleološkom tumačenju, članak 2. stavak 1. točka (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, dio je pravnog okvira za donošenje dotad neviđenog skupa mjera ograničavanja čiji je cilj, kao što je na to Opći sud pravilno podsjetio u točki 81. pobijane presude, vršenje maksimalnog pritiska na Rusku Federaciju povećavanjem troškova njezinih djelovanja u vidu podrivanja teritorijalne cjelovitosti, suverenosti i neovisnosti Ukrajine.

47.

To su naime ciljevi mjera ograničavanja donesenih protiv Rusije kako se u bitnome utvrđuju u presudi Suda od 25. lipnja 2020., VTB Bank/Vijeće (C‑729/18 P, EU:C:2020:499, t. 59.) ( 30 ), u kojoj se citira i presuda od 28. ožujka 2017., Rosneft (C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 123.) ( 31 ). Obje su se presude odnosile na tumačenje sektorskih mjera ograničavanja donesenih s obzirom na djelovanja kojima se destabilizira stanje u Ukrajini, i to prije nego što su ruske oružane snage napale tu zemlju 24. veljače 2022. ( 32 ). Međutim, ciljevi koje je Sud utvrdio u tim presudama i dalje su valjani za tumačenje pojedinačnih mjera ograničavanja o kojima je u konkretnom slučaju riječ, imajući u vidu da su i sektorske i pojedinačne mjere ograničavanja donesene u okviru zajedničkog odgovora na stanje koje se od ruskog napada još više pogoršalo, kao što se to izričito navodi u uvodnim izjavama 10. i 11. Odluke 2022/329, kojom je izmijenjena Odluka 2014/145 ( 33 ).

48.

U tom kontekstu, u skladu sa zaključcima Općeg suda u točki 81. pobijane presude, smatram da se može razumno očekivati da će donošenje mjera ograničavanja za vodeće poslovne ljude na koje se odnosi članak 2. stavak 1. točka (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, dovesti do povećanja pritiska na Vladu Ruske Federacije kako bi prekinula vojnu agresiju na ukrajinski teritorij. Uostalom, ti vodeći poslovni ljudi imaju ključnu ulogu u održavanju profitabilnosti gospodarskih sektora u koje su uključeni i koja u krajnjoj liniji osiguravaju financijska sredstava koja Vladi Ruske Federacije stoje na raspolaganju radi provođenja svojih djelovanja i politika. Prema tome, utjecanjem na aktivnosti dotičnih vodećih poslovnih ljudi, mjere ograničavanja o kojima je riječ u ovom predmetu mogu smanjiti prihode koje Vlada Ruske Federacije ostvaruje iz odgovarajućih sektora svojeg gospodarstva, a time i povećati troškove njezinih vojnih djelovanja i ograničiti njezinu sposobnost za podrivanje teritorijalne cjelovitosti, suverenosti i neovisnosti Ukrajine.

49.

Iz navedenog slijedi da postoji logička veza između, s jedne strane, ciljanja vodećih poslovnih ljudi uključenih u gospodarske sektore koji osiguravaju znatan izvor prihoda Vladi Ruske Federacije i, s druge strane, cilja mjera ograničavanja u ovom predmetu. Suprotno žaliteljevim argumentima, ta veza opstaje čak i ako ne postoji specifično ponašanje osobe uvrštene na popis, posebno u vidu utjecaja na Vladu Ruske Federacije, ili ako ne postoji veza između te osobe i vladajućeg režima u toj zemlji.

50.

Teleološko tumačenje članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, stoga ne zahtijeva reviziju tekstualnog i kontekstualnog tumačenja te odredbe, kako je utvrđeno u točkama 42. i 45. ovog mišljenja. Ono ustvari podupire stajalište da izraz „vodeće poslovne osobe“ iz te odredbe zahtijeva od Vijeća da dokaže samo da konkretna osoba obavlja gospodarsku ili komercijalnu djelatnost te da se ta osoba u najmanju ruku smatra vrlo važnom poslovnom osobom u sektoru u kojem djeluje, te samim time da može vršiti utjecaj unutar tog sektora.

51.

Imajući u vidu navedena razmatranja, nijedna metoda tumačenja koja se u sudskoj praksi Suda definira radi određivanja značenja odredbe prava Unije ne zahtijeva, kao što to tvrdi žalitelj, postojanje ponašanja ciljane osobe kojim se utječe na Vladu Ruske Federacije ili postojanje veze s tom vladom da bi se osoba mogla smatrati „vodećom poslovnom osobom“ u smislu članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena.

52.

Konačno, kada je riječ o žaliteljevu argumentu da se tim tumačenjem članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, krši načelo pravne sigurnosti, treba istaknuti da, pored činjenice da je taj kriterij nepotkrijepljen, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da načelo pravne sigurnosti zahtijeva, s jedne strane, da pravna pravila moraju biti jasna i precizna te, s druge strane, da njihova primjena mora biti predvidiva za pravne subjekte, posebno ako mogu imati štetne posljedice. Međutim, ti se zahtjevi ne mogu tumačiti na način da im se protivi mogućnost da se u predmetnom pravilu Unije upotrebljava apstraktni pravni pojam, niti da se njima nalaže da u takvom pravilu moraju biti navedeni različiti konkretni slučajevi u kojima se primjenjuje, s obzirom na to da se svi ti slučajevi ne mogu unaprijed utvrditi ( 34 ).

53.

Prema mojem mišljenju, iako očito nije moguće unaprijed utvrditi sve slučajeve u kojima se primjenjuje članak 2. stavak 1. točka (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, prethodno predloženo tumačenje, koje potvrđuje tumačenje koje je Opći sud dao u pobijanoj presudi, nudi dovoljno konkretne kriterije za identificiranje slučajeva u kojima se može primijeniti koncept „vodeće poslovne osobe“.

54.

Stoga smatram da se ne može tvrditi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava ili da je povrijedio načelo pravne sigurnosti prilikom tumačenja izraza „vodeće poslovne osobe“, utvrđenog u članku 2. stavku 1. točki (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena.

55.

Uvodno želim podsjetiti na to da je Opći sud u točki 82. pobijane presude utvrdio da se izraz „osiguravaju znatan izvor prihoda [Vladi Ruske Federacije]“, korišten u članku 2. stavku 1. točki (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, odnosi na gospodarske sektore u koje su uključeni vodeći poslovni ljudi, a ne na same te poslovne ljude. To znači da, kako bi se ta odredba primijenila, Vijeće mora samo dokazati da ti gospodarski sektori osiguravaju znatan izvor prihoda Vladi Ruske Federacije; ne postoji dodatan zahtjev u pogledu dokazivanja postojanja određenog ponašanja zainteresirane osobe ili postojanja veze između te osobe i ruskog režima. Prema ocjeni Općeg suda, to je tumačenje u skladu s ciljevima koji se nastoje postići mjerama ograničavanja o kojima je riječ u ovom predmetu.

56.

Imajući u vidu sudsku praksu navedenu u točki 39. ovog mišljenja, prije svega ističem da formulacija većine jezičnih verzija članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, ne podupire argument koji je iznio žalitelj.

57.

To je slučaj s engleskom jezičnom verzijom u kojoj redoslijed različitih dijelova formulacije članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, sugerira da je Opći sud pravilno protumačio izraz „osiguravaju znatan izvor prihoda“ na način da se odnosi na izraz „uključenih u gospodarske sektore“, koji se navodi odmah prije njega. Da je Vijeće željelo specificirati da izvor tog prihoda mora dolaziti od samih vodećih poslovnih ljudi, ono bi logično preokrenulo redoslijed tih dvaju izraza kako bi to učinilo samorazumljivim, zato što ga nikakav jezični razlog nije sprečavao da to učini.

58.

Nadalje, većina jezičnih verzija članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, koristi odnosnu zamjenicu između izraza „uključenih u gospodarske sektore“ i „osiguravaju znatan izvor prihoda [Vladi Ruske Federacije]“ ( 35 ). U tim slučajevima, veza između tih dvaju dijelova još je očitija imajući u vidu da izraz „osiguravaju znatan izvor prihoda [Vladi Ruske Federacije]“ nužno postaje zavisna rečenica koja se nadovezuje na formulaciju „gospodarske sektore“.

59.

U svakom slučaju, kada je riječ o tim potencijalno dvosmislenim verzijama, polazeći od kontekstualnog gledišta treba napomenuti da, s obzirom na to da članak 2. stavak 1. točka (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, riječ „prihod“ dovodi u vezu s nacionalnom vladom kao njegovim korisnikom, najtočnije tumačenje navedenog izraza je da izvor tog prihoda mora biti gospodarski sektor, a ne pojedinačni poslovni čovjek ( 36 ). To je uobičajeno shvaćanje iz makroekonomske perspektive u pogledu državnih financija. Također je očito da bi, da je Vijeće namjeravalo utvrditi da znatan izvor prihoda mora dolaziti od vodećeg poslovnog čovjeka, izraz „uključenih u gospodarske sektore“ bio izlišan i ne bi bio uvršten u članak 2. stavak 1. točku (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, jer su svi poslovni ljudi po prirodi stvari izravno ili neizravno uključeni u gospodarski sektor.

60.

Nadalje, čini mi se da teleološko tumačenje članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, podupire to kontekstualno tumačenje. Uostalom, budući da je cilj donošenja mjera ograničavanja bio, kao što je već pojašnjeno ( 37 ), ograničiti financijska sredstva kojima raspolaže Vlada Ruske Federacije kako bi se prekinula njezina politika destabilizacije i agresije u odnosu na Ukrajinu, taj se cilj može djelotvornije ostvariti slabljenjem prihoda koji se ostvaruju iz cijelog gospodarskog sektora, a ne od pojedinačnog doprinosa vodećeg poslovnog čovjeka.

61.

Opći sud stoga nije počinio nikakvu pogrešku kada je konkretno u točki 82. pobijane presude utvrdio da je, imajući u vidu cilj mjera ograničavanja o kojima je riječ u ovom predmetu, znatan izvor prihoda Vlade Ruske Federacije morao dolaziti iz sektora u koje su bili uključeni vodeći poslovni ljudi s popisa, a ne od samih tih poslovnih ljudi.

62.

Točno je da se u uvodnoj izjavi 11. Odluke 2022/329 navodi da, „[s] obzirom na ozbiljnost situacije, Vijeće smatra da bi kriterije za uvrštenje na popis trebalo izmijeniti kako bi se uključile osobe i subjekti koji […] osiguravaju znatan izvor prihoda [Vladi Ruske Federacije]“. Prema mojem mišljenju, iz same činjenice da se u toj uvodnoj izjavi ne spominju samo osobe nego i subjekti jasno je da se ona ne može shvatiti na način da se referira isključivo na „vodeće poslovne osobe“, već je treba tumačiti na način da aludira na širi koncept, to jest cijeli gospodarski sektor što uključuje sve osobe i subjekte koji u njemu posluju.

63.

Nadalje, važno je podsjetiti na to da, prema sudskoj praksi Suda, iako uvodne izjave akta Unije predstavljaju važan interpretativni element kojim se može pojasniti volja donositelja tog akta, one nemaju pravno obvezujuću snagu te se na njih nije moguće pozivati kako bi se odstupilo od samih odredbi predmetnog akta ili kako bi se te odredbe tumačilo na način koji je očito suprotan njihovu tekstu ( 38 ).

64.

U konkretnom slučaju, budući da metode tumačenja koje se sudskom praksom Suda definiraju radi određivanja značenja odredbe prava Unije navode na zaključak da izraz „znatan izvor prihoda“ mora biti povezan s izrazom „uključenih u gospodarske sektore“, a ne s izrazom „vodeće poslovne osobe“, sadržaj uvodne izjave 11. Odluke 2022/329 ne može sam po sebi dovesti u pitanje to tumačenje.

65.

Konačno, žalitelj u bitnome tvrdi da tumačenje članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, koje je Opći sud konkretno dao u pogledu izraza „znatan izvor prihoda“, podrazumijeva da su osobno ponašanje ili doprinos konkretnog poslovnog čovjeka potpuno nebitni. Međutim, s tim u vezi dovoljno je ponoviti da tumačenje različitih dijelova te odredbe ne govori u prilog tome da bi Vijeće bilo dužno dokazati bilo što drugo osim da osoba uvrštena na popis obavlja gospodarsku ili komercijalnu djelatnost i da se ta osoba u najmanju ruku smatra vrlo važnim poslovnim čovjekom u sektoru u kojem djeluje, te da samim time može vršiti utjecaj unutar tog sektora.

66.

Imajući u vidu navedena razmatranja, mišljenja sam da se ne može tvrditi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom tumačenja izraza „osiguravaju znatan izvor prihoda [Vladi Ruske Federacije]“, utvrđenog u članku 2. stavku 1. točki (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, na način kako to navodi žalitelj.

67.

Trećim dijelom prvog žalbenog razloga i trećim žalbenim razlogom žalitelj u bitnome tvrdi da je Opći sud pogriješio prilikom ocjene primjerenosti kriterija sadržanog u članku 2. stavku 1. točki (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, kao sredstva za postizanje ciljeva te odredbe, te pogrešno primijenio teret dokazivanja koje je u tom pogledu na Vijeću. Navodi da tumačenje koje je Opći sud dao u pogledu članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, dovodi do situacije u kojoj se ljudi sankcioniraju zbog onog što jesu, a ne zbog onog što čine ili bi trebali činiti. Kada je riječ o predmetnom slučaju, on se pita kako bi primjena kriterija sadržanog u toj odredbi mogla utjecati na Rusku Državu na bilo koji način. Žalitelj nadalje navodi da Vijeće uopće nije navelo kako bi on ustvari mogao vršiti pritisak na Vladu Ruske Federacije da ona promijeni svoju politiku.

68.

Vijeće osporava te argumente.

69.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, prilikom provođenja sudskog nadzora nad mjerama ograničavanja sudovi Unije moraju Vijeću priznati široke diskrecijske ovlasti prilikom utvrđivanja općih kriterija za definiranje kategorije osoba na koju se mogu primjenjivati takve mjere ( 39 ). To se obično objašnjava činjenicom da, iako članak 24. stavak 1. UEU‑a i drugi stavak članka 275. UFEU‑a povjeravaju sudovima Unije, na temelju izuzeća, nadležnost specifično u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP), ti sudovi ne mogu mijenjati političke ili strateške izbore za koje se Vijeće odlučilo prilikom donošenja mjera ograničavanja ( 40 ). Stupanj kontrole koji sudovi Unije mogu primijeniti prilikom obavljanja sudskog nadzora stoga je ograničen ( 41 ).

70.

To međutim ne znači da Vijeće smije postupati samovoljno. U protivnom bi izuzeće iz članka 24. stavka 1. UEU‑a i drugog stavka članka 275. UFEU‑a izgubilo korisni učinak ( 42 ). Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, zakonitost određene mjere treba ocjenjivati uzimajući u obzir načelo proporcionalnosti ( 43 ), što u osnovi znači da zakonitost mjere može biti dovedena u pitanje samo ako je ona očito neprimjerena s obzirom na cilj koji nadležna institucija nastoji postići ( 44 ).

71.

S tim u vezi prije svega želim podsjetiti na to da je Sud u svojoj sudskoj praksi već imao priliku prihvatiti kriterij formuliran slično kao onaj o kojem je konkretno riječ. Referiram se na presudu od 9. srpnja 2020., Haswani/Vijeće (C‑241/19 P, EU:C:2020:545) ( 45 ), u kojoj je bila riječ o kriterijima iz članka 27. stavka 2. točke (a) i članka 28. stavka 2. točke (a) Odluke 2013/255/ZVSP ( 46 ), u verziji kako je izmijenjena Odlukom (ZVSP) 2015/1836 ( 47 ). Vijeće je tim odredbama spriječilo ulazak na državna područja država članica te je zamrznulo sva sredstva i gospodarske resurse koji pripadaju „vodećim poslovnim osobama koje djeluju u Siriji“ u kontekstu nasilne represije koju je trpjelo civilno stanovništvo u toj zemlji.

72.

Valja napomenuti da je Sud u svojoj presudi, u kontekstu uvodne izjave 5. Odluke 2013/255, kako je izmijenjena ( 48 ), istaknuo da je sirijski režim blisko kontrolirao sirijsko gospodarstvo te da su poslovna zajednica i taj režim uspostavili odnos međuovisnosti. U tom kontekstu, uži krug vodećih poslovnih ljudi koji djeluju u Siriji mogao je svoj status zadržati samo osiguravanjem bliske povezanosti sa sirijskim režimom. Stoga je sama činjenica pripadanja toj kategoriji osoba bila dovoljna da se dopusti donošenje nužnih mjera, bez ikakve potrebe pružanja dokaza o vezi između vodećeg poslovnog čovjeka i sirijskog režima ( 49 ).

73.

Međutim, napominjem da unatoč tomu što su slično formulirani, primjena kriterija utvrđenog u članku 2. stavku 1. točki (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, ima značajnu razliku u odnosu na kriterij utvrđen u Odluci 2013/255, kako je izmijenjena. Naime, u slučaju mjera ograničavanja donesenih nakon što su ruske oružane snage napale Ukrajinu, uvrštavanje na popis vodećih poslovnih ljudi nije vezano uz postojeći odnos međuovisnosti između poslovne zajednice Ruske Federacije i režima te zemlje. Ti se poslovni ljudi ustvari ne izdvajaju zbog bliske povezanosti s političkim vodstvom Rusije, već zbog poslovne aktivnosti u gospodarskom sektoru koji osigurava znatan izvor prihoda Vladi Ruske Federacije ( 50 ).

74.

Sud će stoga morati odlučiti može li se kriterij iz članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, prihvatiti u tim okolnostima. Konkretno, Sud će morati ispitati može li se taj kriterij smatrati zakonitim ako ne postoji obveza Vijeća da dokaže, prvo, postojanje izravne ili neizravne veze između ciljane osobe te djelovanja i politika Vlade Ruske Federacije u odnosu na Ukrajinu te, drugo, specifično ponašanje konkretnog vodećeg poslovnog čovjeka koje nadilazi puki gospodarski utjecaj koji njegova profesionalna djelatnost može imati na gospodarstvo Ruske Federacije, a time i na prihod koji ostvaruje Vlada Ruske Federacije.

75.

Kada je riječ o prvom od tih pitanja, želim Sudu skrenuti pažnju na njegovu presudu od 1. ožujka 2016., National Iranian Oil Company/Vijeće (C‑440/14 P, EU:C:2016:128), u kojoj je prihvatio kriterij za uvrštavanje ciljanih osoba ili subjekata koji nije zahtijevao dokaz o stvarnom postojanju izravne ili neizravne veze sa širenjem nuklearnog naoružanja, kako se navodi u toj skupini mjera ograničavanja. Sud je u svojoj presudi u bitnome ocijenio da, čak i ako takva veza ne postoji, te osobe i ti subjekti mogu biti uvršteni na popis zbog mogućnosti poticanja širenja nuklearnog naoružanja osiguravajući iranskoj vladi sredstva ili potporu materijalne, financijske ili logističke naravi ( 51 ).

76.

Prema mojem mišljenju, postoji solidna osnova da se u konkretnom slučaju primijene zaključci do kojih je Sud prethodno došao. Uostalom, kao što sam iznijela u mišljenju u predmetu Timčenko/Vijeće (C‑703/23 P, EU:C:2025:274, t. 52.), ratio decidendi te sudske prakse jest prestanak djelovanja na koja se odnose te mjere, smanjivanjem financijskih sredstava dostupnih za tu svrhu, neovisno o njihovim izvorima i posebno o tome postoji li veza između ciljane osobe i dotične vlade. U konkretnom slučaju, gospodarske aktivnosti vodećih poslovnih ljudi na koje se odnose predmetne mjere ograničavanja u konkretnom slučaju služe financiranju proračuna Vlade Ruske Federacije. Stoga je nebitno jesu li ti poslovni ljudi izravno ili neizravno povezani s navedenom vladom ili njezinim djelovanjima i politikama prema Ukrajini.

77.

Što se tiče drugog pitanja, žaliteljev se argument temelji na pretpostavci da se dosadašnja sudska praksa Suda odnosila na slučajeve u kojima je osobno ponašanje ciljane osobe bilo razlog za njezino uključivanje na popise osoba ili subjekata na koje se primjenjuju mjere ograničavanja, s obzirom na to da je navedeno ponašanje preduvjet da se toj osobi pripiše situacija koja se tim mjerama nastojala riješiti. Žalitelj je na raspravi u bitnome tvrdio da Sud nikada nije prihvatio kriterij za uvrštavanje samo na temelju profesionalnog statusa konkretne osobe, to jest poslovnih ljudi u profitabilnim gospodarskim sektorima.

78.

Moram istaknuti da, čak i pod pretpostavkom da su žaliteljeve primjedbe točne, to samo po sebi ne znači da se kriterij za uvrštavanje koji ne zahtijeva osobno ponašanje ciljanih osoba, za potrebe njihova uvrštavanja na popis, sam po sebi mora smatrati nezakonitim. Uostalom, kao što je navedeno u točki 69. ovog mišljenja, Vijeće ima široke diskrecijske ovlasti kada je riječ o općem i apstraktnom definiranju pravnih kriterija i postupaka za donošenje mjera ograničavanja, što znači da samo mjera koja je očito neprimjerena s obzirom na cilj koji Vijeće nastoji ostvariti mora biti poništena.

79.

S tim u vezi želim uvodno naglasiti da žalitelj ne dovodi u pitanje legitimnost cilja koji se nastoji postići kriterijem utvrđenim u članku 2. stavku 1. točki (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, tj. cilja koji je Opći sud u točki 81. pobijane presude opisao kao povećavanje pritiska na Rusku Federaciju i troškove njezinih djelovanja u vidu podrivanja teritorijalne cjelovitosti, suverenosti i neovisnosti ( 52 ). On međutim osporava primjerenost uvrštavanja na popis vodećih poslovnih ljudi spomenutih u članku 2. stavku 1. točki (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, kao način za postizanje tih ciljeva.

80.

Međutim, smatram da žaliteljev argument treba odbiti zbog sljedećih razloga.

81.

U prvom redu, kao što sam to već objasnio u prvom dijelu ovog mišljenja, vodeći poslovni ljudi mogu biti izdvojeni zbog svoje profesionalne djelatnosti u ključnim sektorima ruskog gospodarstva time što je rezultat tih djelatnosti usko povezan s financiranjem proračuna Vlade Ruske Federacije. U osnovi, određivanjem mjera ograničavanja otežava im se obavljanje djelatnosti, što može naštetiti ruskom gospodarstvu ( 53 ) te samim time doprinosi povećanju troškova vojne agresije na Ukrajinu. Stoga se može zaključiti da postoji logična veza između ciljanja vodećih poslovnih ljudi koji posluju u gospodarskim sektorima koji osiguravaju znatan prihod Vladi Ruske Federacije i cilja predmetnih mjera ograničavanja, a to je vršenje pritiska na Vladu Ruske Federacije da prekine tu agresiju.

82.

Nadalje, iako se u članku 2. stavku 1. točki (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, ne specificira koji se sektori smatraju sektorima koji osiguravaju znatan prihod Vladi Ruske Federacije, treba reći da formulacija tog izraza isto tako potpada pod široke diskrecijske ovlasti koje Vijeće ima prilikom definiranja općih kriterija koji se primjenjuju u sustavu mjera ograničavanja. Primjena koncepta sadržanog u tom izrazu na konkretan slučaj može se utvrditi pojedinačnom ocjenom, pod uvjetom da podliježe nadzoru sudova Unije ( 54 ).

83.

U drugom redu, kao što to zahtijeva sudska praksa Suda ( 55 ), prilikom ocjene primjerenosti članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, treba valjano uzeti u obzir kontekst u kojem je ta odluka donesena. U tom smislu, pozivam Sud da uzme u obzir ne samo izvanredne i promjenjive okolnosti u kojima su donesene predmetne mjere ograničavanja, nego i namjeravane kumulativne učinke koje su sve mjere koje su donesene protiv Ruske Federacije nakon njezina napada na Ukrajinu imale iz generalne perspektive.

84.

U tom pogledu valja napomenuti, prvo, da su predmetne mjere ograničavanja donesene u izvanrednom i krajnje hitnom kontekstu, što se navodi u uvodnim izjavama 3. do 10. Odluke 2022/329. Te su mjere bile sastavni dio paketa mjera do sada neviđenih razmjera, koji je Vijeće donijelo brzo, jedinstveno, graduirano i koordinirano ( 56 ). Kao što je Vijeće pravilno istaknulo na raspravi, Europska unija snažno je odgovorila na kršenje obveza koje se prema međunarodnom pravu primjenjuju erga omnes radi obustavljanja vojne agresije koju je Ruska Federacija poduzela protiv Ukrajine ( 57 ), koristeći u tu svrhu sve raspoložive mjere koje nisu uključivale uporabu sile.

85.

Drugo, u uvodnoj izjavi 5. Odluke 2022/329 jasno se navodi da bi, prema ocjeni Vijeća, svaka vojna agresija Ruske Federacije protiv Ukrajine povlačila enormne posljedice i visoke troškove, uključujući cijeli niz sektorskih i pojedinačnih mjera ograničavanja koje bi bile donesene u koordinaciji s partnerima. Stoga je važno imati na umu da primjerenost predmetnih mjera ograničavanja ne ovisi samo o njihovu učinku na jednu pojedinačnu skupinu, kao što su vodeći poslovni ljudi iz članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, nego i o kumulativnim učincima svih mjera koje je Vijeće donijelo kako bi se oslabili ekonomski temelji Rusije i dovela u pitanje sposobnost Ruske Federacije da nastavi financirati i voditi rat.

86.

Iz navedenog slijedi da kriterij iz članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, promatran zajedno s kontekstom u kojem su te mjere donesene i posebnom ozbiljnošću situacije koju je Vijeće naglasilo u Odluci 2022/329, podupire zaključak da mjere ograničavanja koje su donesene protiv vodećih poslovnih ljudi očito nisu neprimjerene s obzirom na njihov cilj.

87.

Stoga smatram da Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku kada je potvrdio primjerenost kriterija sadržanog u članku 2. stavku 1. točki (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, kao način za postizanje ciljeva te odredbe.

88.

Podsjećam, s obzirom na to da žalitelj tvrdi da je teško reći što su osobe uvrštene na popis trebale učiniti da ne budu uvrštene na popis ili da budu uklonjene s popisa, treba napomenuti da istaknuti poslovni ljudi mogu biti uklonjeni s popisa ako dokažu da su napustili funkciju na temelju koje su uvršteni na popis. U tom smislu, iako je takva funkcija mogla opravdavati prvotno uvrštavanje na popis, ona ne može djelovati tako da dovede do vremenskog fiksiranja položaja dotične osobe i lišavanja redovitog preispitivanja svake njegove učinkovitosti, osim ako Vijeće i dalje može dokazati rizik od zaobilaženja, što je pitanje koje se u ovom slučaju konkretno ne postavlja.

89.

Imajući u vidu navedena razmatranja, predlažem da Sud utvrdi da nijedan od argumenata koje je žalitelj iznio ne može dokazati da je Opći sud počinio pogrešku kada je ocjenjivao primjerenost kriterija sadržanog u članku 2. stavku 1. točki (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, kao način za postizanje ciljeva te odredbe, te pogrešno primijenio teret dokazivanja koji je u tom smislu na Vijeću.

90.

Treći dio prvog žalbenog razloga i treći žalbeni razlog valja odbiti u dijelu kojem se odnose na žaliteljeve argumente o primjerenosti kriterija iz članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, kao sredstva za postizanje ciljeva te odredbe.

91.

Imajući u vidu analizu iznesenu u ovom mišljenju, predlažem da Sud odbije žalbu u pogledu prvog i trećeg dijela prvog žalbenog razloga te trećeg žalbenog razloga, u dijelu u kojem se odnose na tumačenje članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, te žaliteljeve argumente o primjerenosti kriterija iz članka 2. stavka 1. točke (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, kao sredstva za postizanje ciljeva te odredbe.

92.

Ne iznosim mišljenje o odbijanju žalbe u pogledu preostalih žalbenih razloga koje je iznio žalitelj, kao ni o tome kojoj bi stranci trebalo naložiti snošenje troškova u skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika Suda.