1.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku još je jedan predmet u nizu sudske prakse koja je uslijedila nakon sanacije španjolske banke Banco Popular Español, S. A. (u daljnjem tekstu: društvo Banco Popular) 7. lipnja 2017. ( 2 ).

2.

Nakon te sanacije, mnoge fizičke i pravne osobe izgubile su svoja ulaganja. To je dovelo do niza sporova pred nacionalnim sudovima i sudovima Unije.

3.

Među tim sporovima su mnogobrojni predmeti u okviru kojih se traži proglašenje ništavosti i povrat plaćenih iznosa ili naknada štete zbog toga što društvo Banco Popular prilikom prodaje određenih financijskih instrumenata fizičkim i pravnim osobama nije poštovalo određene zahtjeve u pogledu transparentnosti i potrošačkog prava. Drugim riječima, te se tužbe ne odnose na pad vrijednosti navedenih instrumenata nakon sanacije, nego na prigovor nezakonitosti prvotnog upisa tih instrumenata.

4.

Sud je u svojim presudama Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular) ( 3 ) i Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular II) ( 4 ) odlučio da se takvi sudski postupci, ako su pokrenuti nakon datuma donošenja odluke o sanaciji, protive Direktivi 2014/59/EU (Direktiva o sanaciji i oporavku banaka; u daljnjem tekstu: BRRD, prema eng. Bank Resolution and Recovery Directive) ( 5 ).

5.

Novost koju ovaj predmet donosi jest činjenica da je spor u glavnom postupku pokrenut prije provedbe sanacije. Čini li to razliku? To je u biti pitanje koje se u ovom predmetu postavlja Sudu.

6.

Društvo Banco Popular izdalo je 2009. „Bonos Subordinados Canjeables por Obligaciones Subordinadas de Banco Popular Español, S. A. I/2009” (u daljnjem tekstu: podređene obveznice I/2009).

7.

D. E. je 3. listopada 2009., kao jedini upravitelj društva Lera Blava, S. L. U. (u daljnjem tekstu: društvo Lera Blava), upisao u ime tog društva 15 takvih konvertibilnih obveznica u ukupnom iznosu od 15000 eura.

8.

D. E. je, također u ime društva Lera Blava, 25. svibnja 2012. pristao na zamjenu podređenih obveznica I/2009, s dospijećem u listopadu 2013., drugim obvezno konvertibilnim podređenim obveznicama (u daljnjem tekstu: podređene obveznice II/2012). Njihovo je dospijeće bilo u studenome 2015.

9.

Društvo Lera Blava 14. siječnja 2013. u okviru isplate zaostalih plaća prenijelo je osobi D. E. vlasništvo tih obveznica.

10.

Obvezna konverzija podređenih obveznica II/2012 u dionice društva Banco Popular izvršena je 25. studenoga 2015., u skladu s uvjetima njihova izdavanja. D. E. je stoga postao dioničar društva Banco Popular.

11.

D. E. je 6. listopada 2016. u vlastito ime pokrenuo postupak protiv društva Banco Popular u kojem je tražio da se podređene obveznice I/2009 i II/2012 proglase ništavima zbog nepravilnosti u pogledu suglasnosti koja se zahtijeva pravom Unije, osobito Direktivom MiFID I ( 6 ), te da se naloži povrat prvotno uloženog iznosa. Podredno, D. E. je tražio naknadu štete zbog neispunjavanja obveza koje proizlaze iz Direktive MiFID I.

12.

Juzgado de Primera Instancia (Prvostupanjski sud, Španjolska) prihvatio je 31. svibnja 2017. tužbu osobe D. E. za proglašenje ništavosti i proglasio upis podređenih obveznica I/2009 i II/2012 ništavim ( 7 ). Iz nacionalnog spisa proizlazi da je taj sud potvrdio da društvo Banco Popular nije provelo test „prikladnosti” u pogledu osobe D. E., ni kao fizičke osobe ni kao upravitelja društva Lera Blava, kako bi ocijenilo posjeduje li on, u bilo kojem svojstvu, potrebno znanje i iskustvo za razumijevanje rizika povezanog s predmetnim konvertibilnim obveznicama ( 8 ). Društvo Banco Popular podnijelo je protiv te odluke žalbu Audienciji Provincial (Provincijski sud, Španjolska).

13.

Jedinstveni sanacijski odbor donio je 7. lipnja 2017. Odluku o sanaciji za društvo Banco Popular, koju je istog dana odobrila Europska komisija.

14.

Konkretno, ta je sanacija uključivala kombinaciju instrumenta bail‑in i instrumenta prodaje poslovanja ( 9 ) te je provedena kako slijedi. Kao prvo, primjenom instrumenta bail‑in vrijednost postojećih dionica društva Banco Popular smanjena je na nulu. Te su dionice zatim poništene. Isti se pristup primijenio na dionice stvorene konverzijom dijela nepodmirenih obveza društva Banco Popular (obveze kategorije 1). Drugi dio tih nepodmirenih obveza (obveze kategorije 2) konvertiran je u nove dionice, koje su prenesene društvu Banco Santander, S. A. (u daljnjem tekstu: društvo Banco Santander). Društvo Banco Popular zatim je prodano društvu Banco Santander, tuženiku iz glavnog postupka, koje je u postupku spajanja preuzimanjem steklo svu preostalu imovinu društva Banco Popular te je u tom trenutku pravna osobnost društva Banco Popular prestala postojati. Banco Santander također je sljednik društva Banco Popular u sporu u glavnom postupku.

15.

Audiencia Provincial (Provincijski sud) ukinula je 29. ožujka 2019. presudu Juzgada de Primera Instancia (Prvostupanjski sud) temeljeći takvu odluku na nedostatku aktivne procesne legitimacije osobe D. E. Zapravo je smatrala da je tužbu trebalo podnijeti društvo Lera Blava.

16.

D. E. je protiv te presude podnio žalbu u kasacijskom postupku Tribunalu Supremo (Vrhovni sud, Španjolska). Unatoč protivljenju obiju stranaka, Tribunal Supremo (Vrhovni sud) odlučio je u ovom predmetu uputiti zahtjev za prethodnu odluku. Taj sud objašnjava i da su različita tumačenja španjolskih sudova, među ostalim, članka 53. stavka 3. BRRD‑a, dovela do podnošenja znatnog broja žalbi tom sudu, zbog čega smatra da će smjernice Suda pridonijeti rješavanju mnogih od tih predmeta.

17.

U tim je okolnostima Tribunal Supremo (Vrhovni sud) uputio Sudu sljedeća prethodna pitanja:

18.

Pitanje suda koji je uputio zahtjev odnosi se na tumačenje pojma „obračunane obveze”, koji se navodi u članku 53. stavku 3. i članku 60. stavku 2. točki (b) BRRD‑a.

19.

Člankom 53. stavkom 3. BRRD‑a određuje se:

„Ako sanacijsko tijelo smanji na nulu glavnicu obveze ili nepodmireni iznos obveze ovlašću iz članka 63. stavka 1. točke (e), ta obveza i sve pravne obveze ili tražbine koje u vezi s njom proizlaze i koje nisu obračunane u trenutku izvršavanja ovlasti u svakom slučaju smatraju se izvršenima i ne mogu se dokazivati ni u jednom naknadnom postupku u vezi s institucijom u sanaciji ili bilo kojim subjektom sljednikom u bilo kojoj naknadnoj likvidaciji” ( 10 ).

20.

Relevantnim dijelom članka 60. stavka 2. BRRD‑a određuje se:

„2.   Ako se glavnica relevantnih instrumenata kapitala otpisuje:

[…]

21.

Pojam „obračunane obveze” u BRRD‑u nije definiran. Nadalje, u nekim se jezičnim verzijama BRRD‑a u njegovu članku 53. stavku 3. i članku 60. stavku 2. točki (b) upotrebljava ista riječ, dok se u drugim jezičnim verzijama, uključujući onu na španjolskom jeziku, upotrebljavaju dvije različite riječi ( 12 ). Zbog toga je teško odlučiti o uobičajenom značenju tog pojma.

22.

U svakom slučaju, u toj se direktivi ne upućuje na pravo država članica kako bi se tom pojmu pridalo značenje, što znači da bi tom izrazu trebalo dati autonomno značenje u pravu Unije ( 13 ).

23.

Budući da bail‑in ne utječe na „obračunane” obveze, iz teksta članka 53. stavka 3. i članka 60. stavka 2. točke (b) BRRD‑a jasno proizlazi da odluka o tome je li obveza „obračunana” ima posljedice. Naime, u skladu s člankom 60. stavkom 2. točkom (b) BRRD‑a, imatelju relevantnog instrumenta kapitala koji je otpisan „ne ostaje” nikakva obveza, dok obveza prema toj osobi ostaje ako je njezina tražbina „obračunat[a]” u trenutku donošenja odluke o sanaciji.

24.

Nadalje, u članku 53. stavku 3. BRRD‑a upućuje se i na pojam „nepodmireni iznos”, koji se smanjuje u slučaju primjene instrumenta bail‑in. Time se pojašnjava da sanacijska tijela prilikom primjene tog instrumenta mogu otpisati samo nepodmirene obveze banke u sanaciji, odnosno dugove koji postoje, ali još nisu naplativi (odnosno dospjeli). To upućuje na to da se pojam „obračun”, koji se u ovom kontekstu upotrebljava da se isključi obveza iz bail‑ina, odnosi na obveze koje je banka već preuzela i koje su već naplative (odnosno dospjele) u trenutku odluke o sanaciji.

25.

Obvezu naknade štete vjerovnicima zbog nezakonitosti koje proizlaze iz stjecanja financijskih instrumenata koje je izdala banka, a koja se osporava pred sudom, treba u trenutku donošenja odluke o sanaciji smatrati „potencijalnom” obvezom banke u sanaciji. Prije nego što sud odluči o takvoj obvezi, njezino je postojanje neizvjesno. Međutim, ako sud potvrdi tu obvezu plaćanja, posljedična obveza i njezino dospijeće nastaju ex tunc, odnosno prije datuma odluke o sanaciji.

26.

Jesu li takve „potencijalne” obveze „obračunane” u smislu BRRD‑a u trenutku donošenja odluke o sanaciji?

27.

Moguća su dva tumačenja.

28.

S jedne strane, navedene obveze može se smatrati „obračunanima” jer bi, nakon što ih sud potvrdi, postojale i stoga bile naplative prije odluke o sanaciji. S druge strane, s obzirom na to da te obveze ovise o ishodu sudskog postupka, moglo bi ih se smatrati samo „potencijalno” obračunanima u trenutku donošenja odluke o sanaciji. Drugim riječima, moglo bi ih se smatrati nepodmirenim dugom u trenutku sanacije, zbog čega bi se moglo smatrati da „nisu obračunane”.

29.

Sud je u presudama Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular) i Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular II) takve „potencijalne” obveze, u pogledu kojih je pravno sredstvo podneseno nakon donošenja odluke o sanaciji, tumačio na način da nisu obračunane i da su stoga obuhvaćene odlukom o bail‑inu. To dovodi do toga da vjerovnici takvih„potencijalnih” obveza stoga u okviru izvršavanja bail‑ina gube svoja potraživanja prema banci u sanaciji. Taj gubitak očito utječe na prava vjerovnika koja se temelje na pravu Unije, uključujući temeljno pravo na djelotvornu sudsku zaštitu. Međutim, Sud je u presudama o kojima je riječ smatrao da u konačnici javni interes sprečavanja financijskog sloma i održavanja financijske stabilnosti prevladava nad pravima vjerovnika koja se temelje na pravu Unije.

30.

Društvo Banco Santander te španjolska, talijanska i portugalska vlada oslonili su se na te dvije presude te su pritom zauzeli stajalište prema kojem se obveze koje mogu proizići iz sudskog postupka, čak i ako je on pokrenut prije sanacije, ne mogu smatrati „obračunanima”.

31.

Objašnjavaju da bi te tražbine vjerojatno uključivale odljev sredstava iz banke u sanaciji i time potencijalno ugrozile djelotvornost odluke o sanaciji. Prema tome, samo bi tražbine ili prava čije se dospijeće priznalo presudom nadležnog nacionalnog suda prije datuma odluke o sanaciji trebalo smatrati „obračunanima” u smislu BRRD‑a.

32.

Međutim, Komisija zauzima suprotno stajalište. Smatra da bi pojam „obračunan”, koji se upotrebljava u članku 53. stavku 3. BRRD‑a, trebao uključivati obvezu ili pravnu obvezu koja je u trenutku sanacije samo „privremeno” dospjela i koja bi se presudom koja slijedi jednostavno potvrdila, čak i nakon donošenja odluke o sanaciji.

33.

Prema Komisijinu mišljenju, to je tumačenje opravdano zahtjevom iz članka 36. BRRD‑a da je vrednovanje „pošteno, oprezno i realistično”. Takvim bi se vrednovanjem trebale uzeti u obzir moguće obveze iz sudskih postupaka u tijeku. Osim toga, ne čini se opravdanim odbiti naknadu štete osobi koja je pokrenula sudski postupak prije donošenja odluke o sanaciji.

34.

Stoga se u ovom predmetu postavlja pitanje bi li se ravnoteža između interesa financijske stabilnosti i djelotvorne sudske zaštite prava vjerovnika utemeljenih na pravu Unije, radi čije je zaštite sudski postupak pokrenut prije donošenja odluke o sanaciji, trebala postići na isti način kao u slučaju kad su te tužbe podnesene tek nakon donošenja odluke o sanaciji.

35.

To se pitanje postavlja u obliku zahtjeva za smjernicama o tome treba li „potencijalne” obveze, koje su u trenutku donošenja odluke o sanaciji već predmet sudskog postupka, smatrati „obračunanima” u smislu BRRD‑a. Kako bih odgovorila na to pitanje, postupit ću na sljedeći način. Najprije ću objasniti zašto smatram da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten (dio B). Kad je riječ o meritumu, najprije ću ukratko podsjetiti na rasuđivanje na kojem se temelje dvije presude u kojima je Sud smatrao da se tužbe podnesene nakon odluke o sanaciji protive BRRD‑u (dio C). Zatim ću razmotriti pitanje je li isto rasuđivanje primjenjivo ako su tužbe sudovima podnesene prije odluke o sanaciji (dio D). Na temelju svoje analize predložit ću Sudu da utvrdi da svrha okvira za sanaciju uspostavljenog BRRD‑om ne može prevladati nad pravom na djelotvornu sudsku zaštitu prava potrošača ili ulagatelja koja se temelje na pravu Unije kad je tužba koja se odnosi na ta prava podnesena prije odluke o sanaciji (dio IV).

36.

Društvo Banco Santander osporava dopuštenost ovog zahtjeva za prethodnu odluku. Objašnjava da prethodna pitanja nisu relevantna za rješenje spora u glavnom postupku jer je nacionalni sud odlučio da neće provesti ocjenu na temelju nacionalnog prava u pogledu toga je li tužitelj iz prvostupanjskog postupka uopće imao aktivnu procesnu legitimaciju.

37.

U tom pogledu podsjećam na to da je nacionalni sud u načelu odgovoran odrediti nužnost i relevantnost prethodnih pitanja, tako da njegova pitanja uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odgovoriti samo ako je očito da odgovor na pitanje ni na koji način ne može biti koristan u glavnom postupku ( 14 ).

38.

Kao što to objašnjava španjolska vlada, sudu koji je uputio zahtjev potreban je odgovor na upućena pitanja jer bi, kad bi Sud odgovorio da se tužba o kojoj je riječ protivi BRRD‑u, sud koji je uputio zahtjev morao odbiti tužbu osobe D. E. a da pritom ne bi morao ispitati ima li ta osoba uopće aktivnu procesnu legitimaciju za podnošenje tužbe.

39.

Prema tome, nije sasvim očito da zahtjev za prethodnu odluku nije dopušten. Stoga bi Sud trebao odgovoriti na pitanja suda koji je uputio zahtjev.

40.

Kao što sam to navela, ovaj zahtjev za prethodnu odluku podnesen je u kontekstu presuda Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular) i Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular II). Sud je u tim presudama smatrao da se zbog odluke o sanaciji društva Banco Popular ne mogu pokrenuti sudski postupci kojima tužitelji o kojima je riječ traže kompenzaciju zbog toga što ta banka nije poštovala određene standarde stavljanja na tržište financijskih instrumenata.

41.

U predmetu koji je doveo do presude Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular) bila je riječ o tužbi za proglašenje ništavosti koju su podnijele dvije fizičke osobe koje su 2016. kupile dionice društva Banco Popular prilikom povećanja kapitala na temelju javne ponude za upis dionica. Nakon sanacije te banke i smanjenja njezina temeljnog kapitala na nulu 2018., te su fizičke osobe tvrdile da njihova prvotna suglasnost dana za ugovor o upisu dionica nije valjana, među ostalim, zbog nepotpunosti ili netočnosti prospekta o kojem je bila riječ. U prvostupanjskoj presudi nacionalni je sud zauzeo stajalište da bi pravila prava Unije o građanskopravnoj odgovornosti u vezi s informacijama danima u prospektu, koja se navode u Direktivi o prospektu ( 15 ), mogla prevladati nad načelima kojima se uređuje sanacija kreditnih institucija, koja su propisana BRRD‑om ( 16 ). Stoga je ugovor o upisu dionica o kojem je bila riječ proglasio ništavim i naložio povrat iznosa koje su tužitelji uložili, uz pripadajuće kamate ( 17 ).

42.

Sud nije potvrdio to tumačenje. Suprotno tomu, Sud je u prethodnoj odluci, čije je donošenje zatražio žalbeni sud, smatrao da BRRD omogućuje odstupanje od prava koja se temelje na drugim instrumentima prava Unije. Objasnio je da iznimnost uređenja sanacije „podrazumijeva da se primjena drugih odredaba prava Unije može isključiti ako potonje mogu lišiti korisnog učinka postupak sanacije ili spriječiti njegovu provedbu” ( 18 ).

43.

Stoga, kako bi se osigurala potpuna djelotvornost postupka sanacije predviđenog BRRD‑om, dioničari čije su dionice poništene odlukom o sanaciji ne mogu podnijeti tužbu za proglašenje ništavosti ili naknadu štete nakon donošenja odluke o sanaciji.

44.

Sud je navedenu logiku u presudi Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular II) primijenio na tužbe koje su podnijeli imatelji obveznica koje su konvertirane u dionice prije sanacije i zatim poništene ( 19 ), kao i imatelji obveznica koje su konvertirane u dionice tijekom sanacije, ali su društvu Banco Santander prenesene bez naknade ( 20 ). Kao i u predmetu Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular), vjerovnici u predmetima koji su doveli do presude Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular II) podnijeli su tužbe za proglašenje ništavosti i naknadu štete nakon sanacije, pri čemu su tvrdili da je bilo nezakonito prvotno izdavanje tih financijskih instrumenata, koji su potom konvertirani u dionice ( 21 ). Sud je i u tim predmetima smatrao da se tužba za naknadu štete ili proglašenje ništavosti izvornih obveznica ne može podnijeti nakon donošenja odluke o sanaciji ( 22 ).

45.

Sličan je slučaj i u ovom predmetu. On je najbliskiji slučajevima u predmetima C‑775/22 i C‑779/22, prvim dvama od triju spojenih predmeta u presudi Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular II), jer su obveznice čiju zakonitost upisa D. E. osporava konvertirane u dionice prije sanacije društva Banco Popular. Međutim, važna je razlika između tih dvaju predmeta u činjenici da su tužitelji u ranijim sudskim postupcima podnijeli svoje tužbe tek nakon sanacije društva Banco Popular, dok je D. E. podnio svoju tužbu otprilike osam mjeseci prije donošenja Odluke o sanaciji.

46.

Stoga najprije treba razumjeti razloge zbog kojih je Sud utvrdio da se podnošenje tužbi za proglašenje ništavosti ili naknadu štete nakon donošenja odluke o sanacije protivi BRRD‑u. Tek se nakon toga može postaviti pitanje je li isto rasuđivanje primjenjivo i u slučaju kad su takve tužbe podnesene prije datuma odluke o sanaciji.

47.

Sud je u svojim presudama Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular) i Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular II) pojasnio da se odstupanje od drugih odredbi prava Unije kojima se dodjeljuju prava pojedincima može objasniti „važnim razlozima u općem interesu” radi „očuvanja financijske stabilnosti država članica” u iznimnom i hitnom ekonomskom kontekstu ( 23 ).

48.

Sud je smatrao da bi, kad bi se primijenile te druge odredbe prava Unije, kao što je Direktiva o prospektu, to „mog[lo] lišiti korisnog učinka postupak sanacije ili spriječiti njegovu provedbu” ( 24 ).

49.

To je zbog toga što bi slijedom tužbe za proglašenje ništavosti i tužbe za naknadu štete, kad bi bile uspješne, banka u sanaciji ili njezin sljednik trebali provesti povrat ukupnih uloženih iznosa prilikom upisa dionica (ili obveznica konvertiranih u dionice) koje su, međutim, otpisane zbog te odluke o sanaciji. Sud je smatrao da bi takve tužbe stoga dovele u pitanje cijelo vrednovanje na kojem se temelji odluka o sanaciji ( 25 ).

50.

Prilikom vrednovanja, obveze povrata ili plaćanja naknade štete koje bi se mogle potvrditi u tužbama pred sudovima samo su „potencijalne” obveze banke u sanaciji jer njihovo postojanje ovisi o ishodu sudskih postupaka koji su u tijeku. Nadalje, ako u trenutku vrednovanja na kojem se temelji odluka o sanaciji postupak još nije pokrenut, sanacijska tijela ne znaju da takve „potencijalne” obveze postoje.

51.

Prema tome, Sud je smatrao da „potencijalne” obveze, koje mogu biti predmet tužbi podnesenih nakon datuma donošenja odluke o sanaciji, treba tumačiti na način da „nisu obračunane” i da su stoga u svakom slučaju otpisane, kao što to proizlazi iz članka 53. stavka 3. BRRD‑a i implicitno iz njegova članka 60. stavka 2. prvog podstavka ( 26 ).

52.

To je zbog toga što bi uspješna tužba retroaktivno stvorila obveze koje se nisu uzele u obzir prilikom donošenja odluke o sanaciji, čime bi se smanjio iznos instrumenata kapitala na koje se primjenjuje bail‑in ( 27 ).

53.

Drugim riječima, Sud je smatrao da pojam „obračunanih” obveza ili tražbina u smislu članka 53. stavka 3. BRRD‑a isključuje one vrste tražbina koje bi proizišle iz uspješnih tužbi podnesenih nakon donošenja predmetne odluke o sanaciji ( 28 ).

54.

Međutim, u presudama Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular) i Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular II) od Suda se nije tražilo da odluči o tome sprečava li ta logika i da se tužbe za proglašenje ništavosti i naknadu štete podnesu prije datuma odluke o sanaciji.

55.

Obveze banke u sanaciji u takvom su scenariju također samo „potencijalne” jer njihovo postojanje nije sigurno dok se ne dozna ishod sudskog postupka. Međutim, u tom je scenariju postupak pred sudom u trenutku procjene obveza banke u sanaciji već u tijeku.

56.

Stoga ostaje pitanje treba li „potencijalne” obveze koje ovise o sudskom postupku koji je pokrenut prije odluke o sanaciji, ali u njemu u trenutku donošenja odluke o sanaciji još nije donesena odluka, smatrati „obračunanima” u smislu BRRD‑a.

57.

Prema mojem mišljenju, iako je rasuđivanje iz presuda Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular) i Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular II) uvelike primjenjivo i na situaciju kao što je ona o kojoj je riječ u ovom predmetu, postoje dodatni čimbenici koji opravdavaju drukčije tumačenje. Sada ću razmotriti te čimbenike.

58.

Kao što sam to objasnila, presude Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular) i Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular II) temelje se na razmatranju da bi se svrha BRRD‑a, odnosno osiguravanje stabilnosti financijskog sustava, mogla ugroziti ako bi se vrednovanje imovine banke, na temelju kojeg se donosi odluka o sanaciji, naknadno moglo izmijeniti u okviru sudskog postupka pokrenutog nakon donošenja odluke o sanaciji.

59.

Prema mojem mišljenju, ta se logika ne može primijeniti na „potencijalne” obveze, odnosno one koje bi mogle nastati ako se prihvati tužba podnesena prije donošenja odluke o sanaciji.

60.

Kad je riječ o vrednovanju imovine banke u sanaciji, postoji važna razlika između tužbi koje su podnesene prije i nakon vrednovanja. Procjenitelj, a stoga i sanacijska tijela, znaju ili bi barem mogli znati za prvonavedene tužbe. Suprotno tomu, procjenitelj ili nadležno tijelo ne može predvidjeti drugonavedene tužbe.

61.

S obzirom na tu razliku, bi li tumačenje takvih postupaka kao „obračunanih” obveza ugrozilo postupak sanacije i lišilo odluku o sanaciji njezina korisnog učinka?

62.

Komisija tvrdi da se, ako se poštuju načela vrednovanja, kad bi se prethodne tužbe smatralo obračunanim obvezama, time ne bi ugrozila djelotvornost postupka sanacije.

63.

Suprotno tomu, društvo Banco Santander tvrdi da bi takvo postupanje s potencijalnim, ali neizvjesnim obvezama moglo obeshrabriti stjecanje banke u sanaciji i stoga dovesti u pitanje djelotvornost instrumenta prodaje poslovanja u kombinaciji s bail‑inom, kao što je to bio slučaj sa sanacijom društva Banco Popular.

64.

U skladu s člankom 36. stavkom 1. BRRD‑a, osnova svake mjere sanacije treba biti „pošteno, oprezno i realistično vrednovanje imovine i obveza” subjekta u sanaciji ( 29 ).

65.

Drugim riječima, vrednovanje treba omogućiti realističnu sliku toga može li „potencijalna obveza” predstavljati gubitak imovine banke u sanaciji.

66.

Dok se u okviru vrednovanja subjekta u sanaciji ne mogu uzeti u obzir „potencijalne” obveze koje će proizići iz sudskih postupaka koji u tom trenutku još nisu pokrenuti, isto se ne može reći za postupke koji su u tom trenutku u tijeku.

67.

Prema tome, s obzirom na to da se te „potencijalne” obveze, koje ovise o ishodu sudskih postupaka u tijeku, mogu uzeti u obzir u trenutku sanacije, takvi postupci ne mogu ugroziti taj postupak.

68.

Točno je da se BRRD‑om ne propisuje način utvrđivanja obveza predviđenih njegovim člankom 36. ( 30 ).

69.

Međutim, iz prvog izvješća o vrednovanju u okviru sanacije društva Banco Popular od 5. lipnja 2017. proizlazi da je to izvješće „sastavljeno uzimajući u obzir […] kriterije metodologije vrednovanja iz poglavlja II.” ( 31 ) primjenjivih regulatornih tehničkih standarda Europskog nadzornog tijela za bankarstvo ( 32 ). Tim se standardima u relevantnom dijelu određuje da se „[p]rocjenitelj […] posebno usredotočuje na […] pravne sporove i regulatorne mjere, zbog kojih iznos i/ili trenutak nastanka očekivanih novčanih tokova mogu biti u različitoj mjeri nepouzdani” ( 33 ).

70.

Iz drugog izvješća o vrednovanju od 6. lipnja 2017., na koje društvo Banco Santander upućuje u svojim očitovanjima, proizlazi i da se prilikom vrednovanja društva Banco Popular uzeo u obzir procijenjeni gubitak fer vrijednosti povezan sa sudskim sporovima zbog „tvrdnji o zlouporabi pri prodaji konvertibilnih obveznica” u računovodstvenim izvještajima društva Banco Popular ( 34 ). Kao što se to objašnjava u dokumentu s pojašnjenjem trećeg izvješća o vrednovanju, te tvrdnje obuhvaćaju, u najboljem i najgorem scenariju, tražbine koje proizlaze iz podređenih obveznica II/2012, odnosno upravo onih financijskih instrumenata o kojima je riječ u ovom predmetu ( 35 ).

71.

Društvo Banco Santander tvrdi da, s obzirom na iznimno hitne okolnosti u kojima se sanacija obično odvija, mogu postojati situacije u kojima se vrednovanje provodi na temelju izvješća u kojem se nisu uzeli u obzir svi sudski postupci u tijeku.

72.

Iako je doista moguće da se neki sudski spor u tijeku neće uzeti u obzir, ta razina neizvjesnosti postoji prilikom svake „inventure” te se stoga može smatrati dijelom općeg rizika koji preuzima subjekt stjecatelj.

73.

Nadalje, kao što je to navela španjolska vlada, potencijalne obveze koje proizlaze iz sudskih postupaka kao što su oni o kojima je riječ u ovom predmetu navedene su, barem u određenom dijelu, u financijskim izvještajima banke čijim se dionicama trguje na burzi. U tom pogledu navodim da iz točaka 3. i 5. Odluke o sanaciji proizlazi da je društvo Banco Popular društvo majka društva Banco Popular Group te je uvršteno na španjolsku burzu, odnosno uređeno tržište u smislu članka 4. točke 14. Direktive MiFID I. Na temelju Uredbe o međunarodnim računovodstvenim standardima, trgovačka društva na takvim tržištima čijim se dionicama trguje na burzi moraju sastaviti svoje konsolidirane financijske izvještaje u skladu s određenim međunarodnim računovodstvenim standardima ( 36 ), koje Komisija ugrađuje u pravo Unije ( 37 ). Među mnogobrojnim ( 38 ) standardima koje je Komisija ugradila u pravo Unije u trenutku donošenja Odluke o sanaciji u ovom predmetu bili su konkretni zahtjevi da obračuni odražavaju neizvjesnost koja proizlazi, među ostalim, iz potencijalnog troška „sudskih sporova u tijeku” ( 39 ).

74.

Prema tome, ne smatram ni uvjerljivom ni točnom tvrdnju prema kojoj se sudski sporovi u tijeku, uključujući onaj koji se odnosi na zlouporabu pri prodaji instrumenata kapitala, ne bi odrazili u vrednovanju banke za potrebe sanacije. To osobito vrijedi ako se vrednovanje provodi u skladu s načelima „pošteno[g], oprezno[g] i realistično[g] vrednovanj[a]” u smislu članka 36. BRRD‑a ( 40 ).

75.

Stoga, za razliku od tužbi koje su podnesene tek nakon donošenja odluke o sanaciji, ne može se smatrati da se tužbama koje su podnesene prije toga dovodi u pitanje vrednovanje na temelju kojeg je donesena odluka o sanaciji.

76.

Stoga svrha BRRD‑a ne zahtijeva da se takve tražbine isključe iz pojma „obračunanih” obveza u smislu članka 53. stavka 3. i članka 60. stavka 2. te direktive.

77.

S obzirom na hitnost sanacije i neizvjesnosti u pogledu toga mogu li se u okviru vrednovanja u takvim okolnostima uzeti u obzir sve „potencijalne” obveze, može se tvrditi da bi moglo biti znatno jednostavnije smatrati da tražbine koje se temelje na sudskim postupcima koji su u tijeku na dan donošenja odluke o sanaciji „nisu obračunane” i da su stoga otpisane bail‑inom. Moguće je čak i da bi potencijalni stjecatelji banke koja propada bili spremniji pristati na preuzimanje kad bi imovina koju stječu bila oslobođena ikakvih„potencijalnih” obveza, uključujući one koje ovise o sudskim postupcima u tijeku. Na taj bi se način mogla bolje ispuniti svrha osiguravanja djelotvornosti postupka sanacije.

78.

Međutim, ne smije se zaboraviti da bi se tim rješenjem otpisala i ona prava koja pravni subjekti imaju na temelju prava Unije, kao što su Direktiva o prospektu i Direktiva MiFID I.

79.

Takva prava zaštićena su pravom na djelotvornu sudsku zaštitu, koje predstavlja opće načelo prava Unije i koje je danas navedeno u članku 47. prvom stavku Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Tim se temeljnim pravom svakomu tko tvrdi da su povrijeđena njegova prava koja se temelje na pravu Unije jamči pristup sudu koji ima ovlast pružiti djelotvorne pravne lijekove.

80.

Naime, društvo Banco Santander te španjolska, talijanska i portugalska vlada, time što zagovaraju da bi trebalo smatrati da sudski postupci „nisu obračunani” za potrebe BRRD‑a, smatraju da je posljedično zadiranje u pravo na djelotvoran pravni lijek opravdano.

81.

Sud je u presudi Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular II), u kojoj su se tužitelji pozvali, među ostalim, na svoje pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, podsjetio na to da to pravo nije apsolutno te se može ograničiti radi drugih važnih javnih interesa, kao što je održavanje financijske stabilnosti ( 41 ).

82.

Ne iznoseći mnogo pojedinosti prilikom svojeg odvagivanja, Sud je smatrao da bi interesu stabilnosti financijskog sustava trebalo dati prednost pred djelotvornom zaštitom prava ulagatelja koja se temelje na pravu Unije. Sud se oslonio na svoju raniju sudsku praksu, u kojoj je smatrao da se, „iako postoji očit javni interes u osiguranju snažne i dosljedne zaštite ulagača u cijeloj Uniji, ne može […] smatrati da taj interes u svim okolnostima prevladava nad općim interesom osiguravanja stabilnosti financijskog sustava” ( 42 ).

83.

Ipak, Sud je u prethodno navedenoj točki oprezno istaknuo da se ne može smatrati da interes ulagača „u svim okolnostima” prevladava nad općim interesom stabilnosti financijskog sustava.

84.

Time što se sudske postupke u tijeku smatra „obračunanim” obvezama ne ugrožava se taj cilj financijske stabilnosti na isti način kao dopuštanjem tužbi nakon dana donošenja odluke o sanaciji. To je zbog toga što bi se u okviru vrednovanja na kojem se temelji odluka o sanaciji trebale uzeti u obzir tužbe u tijeku. S tog se gledišta ovaj predmet razlikuje od okolnosti o kojima je bila riječ u predmetima koji su doveli do presuda Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular) i Banco Santander (Sanacija društva Banco Popular II).

85.

Nadalje, dok ulagatelji u tim dvama predmetima još nisu iskoristili svoje pravo na pristup sudu radi obrane prava koja se temelje na pravu Unije prije nego što se odlukom o sanaciji zadiralo u ta prava, u okolnostima ovog predmeta D. E. je utvrdio svoja prava i obveze te je poduzeo korake kako bi ih zaštitio prije nego što se Odlukom o sanaciji izmijeni kontekst u kojem se nalazio.

86.

Kad bi se dopustilo da se samom odlukom o sanaciji prekinu sudski postupci u tijeku, to bi predstavljalo znatno zadiranje u pravo na djelotvornu sudsku zaštitu ( 43 ).

87.

Stoga, prema mojem mišljenju, okolnosti ovog predmeta zahtijevaju da Sud prida, s jedne strane, veću važnost pravu ulagatelja na djelotvornu zaštitu njihovih prava koja se temelje na pravu Unije u sudskim postupcima pokrenutima prije donošenja odluke o sanaciji i, s druge strane, manju važnost cilju financijske stabilnosti, s obzirom na to da se taj cilj može postići čak i kad se prednost dâ djelotvornoj sudskoj zaštiti.

88.

Time što je D. E. postupak radi zaštite svojih prava koja se temelje na pravu Unije pokrenuo otprilike osam mjeseci prije donošenja Odluke o sanaciji i stoga nedvojbeno neovisno o tom naknadnom postupku, stavio se u položaj različit od položaja drugih imatelja podređenih obveznica II/2012 ( 44 ).

89.

Maksima iura vigilantibus, koja se poštuje ako se tužbama u tijeku prilikom odvagivanja prida zaslužena važnost, dodatan je argument u prilog prethodno navedenom zaključku prema kojem bi – kad bi Sud tumačio BRRD na način da se njime omogućuje retroaktivno ograničavanje sudskih postupaka pokrenutih prije donošenja odluke o sanaciji i koji su u tom trenutku još u tijeku – to predstavljalo neopravdano ograničavanje prava na djelotvoran pravni lijek.

90.

Osim toga, takvim bi se rješenjem povećalo povjerenje u pravosudni sustav, dok bi ga suprotno utvrđenje moglo narušiti.

91.

Zaključno, ograničavanje prava ulagatelja na djelotvornu sudsku zaštitu koja se temelje na pravu Unije ne može se opravdati ciljem održavanja financijske stabilnosti u situaciji u kojoj su sudski postupci radi zaštite prava koje se temelji na pravu Unije pokrenuti prije donošenja odluke o sanaciji i neovisno o njoj.

92.

Potrebno je razmotriti još nekoliko argumenata društva Banco Santander.

93.

Ono tvrdi da bi trebalo smatrati da predmeti u tijeku „nisu obračunane” obveze jer bi se inače te „potencijalne” obveze prenijele na njega kao banku sljednika, iako ta banka nije imala ništa s djelovanjima društva Banco Popular na kojima se temelje sudski postupci u tijeku.

94.

U okolnostima ovog predmeta D. E. tvrdi da je povrijeđena obvezna odredba Direktive MiFID I kojom se kupce financijskih instrumenata nastoji zaštititi od neprimjerenih kupnji. Ta pravila uključuju test „prikladnosti”, propisan člankom 19. stavkom 5. Direktive MiFID I, kojim se u pravilu ( 45 ) od financijskih institucija zahtijeva da prikupe informacije o znanju i iskustvu klijenta koji su potrebni za razumijevanje rizika koje uključuje investicijska usluga ili transakcija, i to prije provedbe te transakcije, i da tog klijenta, prema potrebi, upozore ( 46 ).

95.

Povreda tih pravila može dovesti do ništavosti ugovora kojim je relevantni financijski instrument kupljen i dati kupcu pravo na povrat kupoprodajne cijene, uz pripadajuće kamate, ili na naknadu štete.

96.

Prema mišljenju društva Banco Santander, s obzirom na to da je D. E. u trenutku sanacije bio dioničar društva Banco Popular, u skladu s načelom da bi dioničari trebali snositi prve gubitke ( 47 ), trebalo bi se smatrati da njegova tražbina nije obračunana i da je stoga otpisana prije prijenosa svih „obračunanih” obveza subjektu sljedniku.

97.

Prema mojem mišljenju, zahtjev osobe D. E. za povrat ili naknadu štete, koji bi se potvrdio ako se njegova tužba prihvati, ne sprečava da se dionice koje je posjedovao prije odluke nacionalnog suda ponište u postupku sanacije niti da se njegove obveznice konvertiraju u dionice i ponište ili prenesu bez naknade. Uspješan ishod sudskog postupka u tijeku stavio bi osobu D. E. u položaj drukčijeg vjerovnika. Njegova tražbina ne bi bila tražbina ulagatelja u obveznice, nego bi zapravo bila rezultat zlouporabe pri prodaji tih obveznica čiji bi prestao biti vlasnik. Obveza društva Banco Santander da podmiri tu tražbinu postojala bi i bila naplativa (odnosno dospjela bi) prije donošenja Odluke o sanaciji, baš kao i drugih „obračunanih” obveza.

98.

Međutim, društvo Banco Santander tvrdi da bi ipak trebalo smatrati da takva tražbina nije obračunana u trenutku sanacije. Gubitak osobe D. E. zbog odluke o bail‑inu stoga bi trebalo klasificirati kao gubitak bilo kojeg drugog vjerovnika čija tražbina nije riješena u trenutku sanacije, odnosno kao tražbinu koja je otpisana primjenom bail‑ina. Takvi vjerovnici imaju prava na temelju „načela da nijedan vjerovnik ne smije biti doveden u nepovoljniji položaj” ( 48 ). Na temelju tog načela, vjerovnik za kojeg se nakon vrednovanja i usporedbe dvaju postupaka (sanacija i redovni postupak u slučaju insolventnosti) utvrdi da ima pravo na plaćanje tražbine ili dijela tražbine može, na temelju članka 75. BRRD‑a, zatražiti razliku iz aranžmana financiranja sanacije ( 49 ). Stoga bi takva obveza trebala, prema mišljenju društva Banco Santander, biti mutualizirana, a ne bi je trebao snositi sljednik banke u sanaciji. Međutim, takvo rješenje očito ne bi omogućilo osobi D. E. da primi povrat cijelog iznosa koji mu se duguje, iako bi na temelju uspješnog ishoda svojeg sudskog postupka imao pravo na taj iznos.

99.

Međutim, ako se ta „potencijalna” obveza prenese na banku sljednika, u ovom slučaju društvo Banco Santander, D. E. bi zadržao cijelu svoju tražbinu, pod uvjetom da njegov sudski postupak bude uspješan. To bi rješenje bilo u skladu s predloženim odvagivanjem ishoda u okolnostima u kojima je vjerovnik tužbu radi zaštite svojih prava koja se temelje na pravu Unije podnio prije donošenja odluke o sanaciji.

100.

Ne vidim problem u tome da društvo Banco Santander preuzme takvu „potencijalnu” obvezu u aranžmanu prodaje poslovanja, s obzirom na to da se učinak tih obveza na vrijednost imovine društva Banco Popular uzeo u obzir u odluci o vrednovanju. Činjenica da se društvo Banco Santander ne može smatrati odgovornim ni za koju povredu prava Unije koju je društvo Banco Popular počinilo prije sanacije ne utječe na činjenicu da je društvo Banco Santander u okviru aranžmana sanacije preuzelo određen poslovni rizik povezan s društvom Banco Popular.

101.

Bez obzira na navedeno, ništa se ne protivi tomu da sanacijska tijela u odluci o sanaciji predvide da se takve „potencijalne” obveze, čak i ako su „obračunane”, ne prenesu na banku sljednika, nego da se takve obveze, ako nastanu, mutualiziraju kroz aranžman financiranja sanacije ili jedinstveni fond za sanaciju ( 50 ).

102.

Međutim, to je pitanje diskrecijske ovlasti koja se odražava u odabirima u svakom postupku sanacije i pregovorima između sanacijskih tijela i subjekta stjecatelja. Ako takvi aranžmani ne postoje, društvo Banco Santander ne može nakon završetka tih pregovora primjenom instrumenta prodaje poslovanja tvrditi da ga se ne bi trebalo smatrati odgovornim za obveze koje su mu prenesene u skladu s okvirom za sanaciju.

103.

Drugim riječima, argumenti društva Banco Santander da banka sljednik ne bi trebala snositi odgovornost za tražbine koje proiziđu iz sudskih postupaka protiv banke koja propada, iako je stjecatelj znao ili trebao znati za takve „potencijalne” obveze prije nego što je dao ponudu za stjecanje navedene banke, ne utječu na moj prijedlog da se sudske postupke u tijeku smatra „obračunanim” obvezama.

104.

Nadalje, društvo Banco Santander tvrdi da bi tumačenje da su „potencijalne” tražbine koje ovise o sudskim postupcima u tijeku „obračunane” obveze u budućim sanacijama dovelo do situacije u kojoj bi dioničari i vjerovnici mogli izbjeći učinak instrumenta bail‑in pokretanjem sudskih postupaka prije donošenja odluke o sanaciji. Kad bi se dopustile, takve bi prakse ograničile ovlasti sanacijskih tijela za otpis ili smanjivanje vlasničkog kapitala i nepodmirenih dospjelih iznosa prilikom primjene instrumenta bail‑in.

105.

Doista je moguće da bi vjerovnici koji unaprijed saznaju za mogućnost donošenja odluke o sanaciji mogli pokušati zaštititi svoja ulaganja pokretanjem sudskih postupaka, kojima bi, ako ih se tumači kao „obračunane” obveze u skladu s BRRD‑om, spriječili otpis svojih ulaganja prilikom primjene instrumenta bail‑in.

106.

Međutim, iako, naravno, postoji mogućnost takvih sudskih sporova, treba uzeti u obzir da pokretanje sudskog postupka podrazumijeva trošak, koji neće biti pokriven ako tužba nema šanse za uspjeh. Nadalje, odluku o sanaciji trebalo bi donijeti hitno i u tajnosti. Stoga nije vjerojatno da bi ulagatelji, čak i ako sumnjaju na moguću sanaciju, znali za njezine pojedinosti.

107.

Međutim, mogao bi postojati razlog za to da se „obračunanima” smatraju samo one tražbine koje ovise o tužbama podnesenima do određenog dana prije donošenja odluke o sanaciji, kao što je, primjerice, datum koji se uzima u obzir za potrebe vrednovanja banke koja propada, na temelju kojeg se donosi odluka o sanaciji.

108.

U tom pogledu društvo Banco Santander objašnjava da je Deloitte u okviru vrednovanja uzeo u obzir situaciju koja je postojala na dan 31. ožujka 2017., dok je Odluka o sanaciji donesena 7. lipnja 2017. Stoga bi bilo moguće s tužbama podnesenima nakon 31. ožujka 2017. postupati jednako kao s tužbama podnesenima nakon donošenja odluke o sanaciji, odnosno smatrati da one stoga u tom trenutku „nisu obračunane”.

109.

Iako o toj argumentaciji vrijedi raspraviti, ona ne utječe na položaj osobe D. E. u okolnostima ovog predmeta, u kojem je njegova tužba podnesena otprilike osam mjeseci prije donošenja Odluke o sanaciji.

110.

Stoga se argumente društva Banco Santander koji se temelje na mogućoj zlouporabi tumačenja Suda kojim se prethodne tužbe smatra „obračunanim” obvezama ne može prihvatiti kao dovoljno važne da prevladaju nad drugim argumentima u korist takvog tumačenja.

111.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) odgovori na sljedeći način:

Članak 53. stavke 1. i 3. te članak 60. stavak 2. točku (b) Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o uspostavi okvira za oporavak i sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava te o izmjeni Direktive Vijeća 82/891/EEZ i direktiva 2001/24/EZ, 2002/47/EZ, 2004/25/EZ, 2005/56/EZ, 2007/36/EZ, 2011/35/EU, 2012/30/EU i 2013/36/EU te uredbi (EU) br. 1093/2010 i (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća, u vezi s člankom 47. prvim stavkom Povelje Europske unije o temeljnim pravima,

treba tumačiti na način da tražbina ili pravo koji proizlaze iz sudskih postupaka koji su pred nadležnim sudovima države članice pokrenuti protiv financijske institucije ili subjekta prije nego što su ta institucija ili subjekt postali predmet odluke o sanaciji, ali koji su u tom trenutku i dalje u tijeku, predstavljaju „obračunanu” obvezu.