1.

Predmetni zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na poteškoće s kojima se države članice suočavaju kada im velik broj državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva istodobno podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu. Konkretno, od Suda se traži da protumači članak 31. stavak 3. treći podstavak točku (b) Direktive o postupcima ( 2 ), prema kojem države članice mogu produljiti rok od šest mjeseci koji je u članku 31. stavku 3. prvom podstavku te direktive predviđen za razmatranje zahtjevâ za međunarodnu zaštitu. To je produljenje dopušteno kada velik broj državljana trećih zemalja istodobno podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu, zbog čega je u praksi jako teško zaključiti postupak u roku od šest mjeseci.

2.

Zahtjev je upućen u postupku između Staatssecretarisa van Justitie en Veiligheid (državni tajnik za pravosuđe i sigurnost, Nizozemska, u daljnjem tekstu: državni tajnik) i osobe X, državljanina treće zemlje, u pogledu propusta tog tijela da u roku od šest mjeseci donese odluku o zahtjevu za dozvolu privremenog boravka za azilante.

3.

Sud koji je uputio zahtjev želi doznati na koji način treba tumačiti formulaciju „veliki broj državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva [istodobno] podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu” u smislu članka 31. stavka 3. trećeg podstavka točke (b) Direktive o postupcima, kakav je njezin odnos s formulacijom „zbog čega je u praksi jako teško zaključiti postupak u roku od šest mjeseci”, koja se također nalazi u navedenoj odredbi, te može li u svojoj ocjeni u obzir uzeti i neke druge okolnosti.

4.

Uvodna izjava 18. Direktive o postupcima glasi:

„U interesu je država članica i podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu da se odluke o zahtjevima za međunarodnu zaštitu donose što prije, ne dovodeći u pitanje valjanost i sustavnost razmatanja koje se provodi.”

5.

Članak 4. Direktive o postupcima, naslovljen „Nadležna tijela”, u stavku 1. predviđa:

„Države članice za sve postupke određuju tijelo odlučivanja koje je nadležno za odgovarajuće razmatranje zahtjeva u skladu s ovom Direktivom. Države članice osiguravaju da takvo tijelo ima na raspolaganju odgovarajuća sredstva, uključujući dovoljno osposobljeno osoblje za izvršavanje zadaća u skladu s ovom Direktivom.”

6.

Članak 31. te direktive, naslovljen „Postupak razmatranja”, u stavcima 1. do 5. propisuje sljedeće:

„1.   Države članice obrađuju zahtjeve za međunarodnu zaštitu u postupku razmatranja u skladu s temeljnim načelima i jamstvima iz poglavlja II.

2.   Države članice osiguravaju da se postupak razmatranja što prije zaključi ne dovodeći u pitanje odgovarajuće i cjelovito razmatranje.

3.   Države članice osiguravaju da se postupak razmatranja zaključi u roku od šest mjeseci od ulaganja zahtjeva.

Ako se zahtjev rješava u postupku iz Uredbe (EU) br. 604/2013 [Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (SL 2013., L 180, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 108. i ispravak SL 2017., L 49, str. 50.)], rok od šest mjeseci počinje teći od trenutka kada država članica koja je nadležna za njegovo razmatranje bude utvrđena u skladu s tom Uredbom, podnositelj zahtjeva je još na državnom području te države članice i pod nadzorom je nadležnog tijela.

Države članice mogu produljiti rok od šest mjeseci koji je utvrđen ovim stavkom na [za] vrijeme koje ne prelazi daljnjih devet mjeseci, ako:

Iznimno u opravdanim slučajevima države članice mogu produljiti rokove iz ovog stavka do najdulje tri mjeseca ako je to potrebno za osiguranje odgovarajućeg i cjelovitog razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

4.   Ne dovodeći u pitanje članke 13. i 18. Direktive 2011/95/EU [Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (SL 2011., L 37, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248. i ispravci SL 2020., L 76, str. 37. i SL 2023./90216, L)], države članice mogu odgoditi zaključivanje postupka razmatranja, ako se od tijela odlučivanja ne može opravdano očekivati da odluči u roku iz stavka 3. zbog nesigurnog stanja u zemlji porijekla za koje se očekuje da je privremeno. […]

[…]

5.   U svakom slučaju države članice zaključuju postupak razmatranja najkasnije u roku od 21 mjeseca od podnošenja zahtjeva.”

7.

Članak 42. Vreemdelingenweta 2000 (Zakon o strancima iz 2000.) od 23. studenoga 2000. ( 3 ) predviđa:

„1.   Odluka o odobrenju zahtjeva za dozvolu privremenog boravka u smislu članka 28. ili dozvolu boravka neograničenog trajanja u smislu članka 33. donosi se u roku od šest mjeseci od zaprimanja zahtjeva.

[…];

4.   Rok iz stavka 1. može se produljiti za najviše devet mjeseci ako:

8.

Državni tajnik je 21. rujna 2022. donio Besluit houdende wijziging van de Vreemdelingencirculaire 2000 (Odluka o izmjeni Okružnice o strancima iz 2000.; u daljnjem tekstu: WBV 2022/22). Državni tajnik je WBV‑om 2022/22, koji je na snagu stupio27. rujna 2022., zakonski rok od šest mjeseci za donošenje odluke o zahtjevu za dozvolu privremenog boravka za azilante produljio za devet mjeseci. WBV 2022/22 se primjenjuje na sve zahtjeve u pogledu kojih zakonski rok za donošenje odluke nije istekao do 27. rujna 2022. i donesen je na temelju članka 42. stavka 4. prvog podstavka točke (b) Zakona o strancima iz 2000., kojim je članak 31. stavak 3. treći podstavak točka (b) Direktive o postupcima prenesen u nizozemsko pravo.

9.

Osoba X, koja je turski državljanin, podnijela je 10. travnja 2022. zahtjev za azil u Nizozemskoj.

10.

Državni tajnik je u rujnu 2022. zakonski rok od šest mjeseci za donošenje odluke o zahtjevu za dozvolu privremenog boravka za azilante produljio za devet mjeseci.

11.

Budući da državni tajnik odluku o zahtjevu za azil nije donio u roku od šest mjeseci od podnošenja tog zahtjeva na temelju WBV‑a 2022/22, osoba X je 13. listopada 2022. dopisom na to upozorila državnog odvjetnika. Državni tajnik zatim je propustio donijeti odluku u roka od dva tjedna. Posljedično, osoba X podnijela je tužbu rechtbanku Den Haag (Sud u Haagu, Nizozemska) zbog propusta da se pravodobno donese odluka.

12.

Taj je sud presudom od 6. siječnja 2023. tužbu osobe X proglasio osnovanom i utvrdio da državni tajnik WBV‑om 2022/22 nije zakonito produljio rok za donošenje odluke o zahtjevima za azil. Taj je sud tom presudom usto naložio državnom tajniku da u roku od osam tjedana od donošenja presude provede početno saslušanje te da u roku od osam tjedana od tog saslušanja donese odluku o zahtjevu osobe X. Stoga je naložio državnom tajniku donošenje odluke u roku od 16 tjedana, pri čemu bi prekoračenje tog roka dovelo do izricanja novčane kazne za svaki dan kašnjenja ( 4 ).

13.

Državni tajnik je protiv te presude podnio žalbu Raadu van State (Državno vijeće, Nizozemska), sudu koji je uputio zahtjev. Državni tajnik u prilog toj žalbi tvrdi da za potrebe primjene članka 42. stavka 4. prvog podstavka točke (b) Zakona o strancima iz 2000. ne postoji pretpostavka brzog povećanja (u daljnjem tekstu: uzlet) broja istodobno podnesenih zahtjeva za azil. Nacionalno tijelo može rok za donošenje odluke produljiti i u slučaju sporijeg povećanja broja zahtjeva za azil, kao i u vezi s drugim okolnostima, kako bi osiguralo odgovarajuće i cjelovito razmatranje zahtjevâ za azil u skladu s obvezom iz članka 31. stavka 2. Direktive o postupcima. Državni tajnik dalje navodi da može, kada odlučuje hoće li produljiti rok za donošenje odluke, u obzir uzeti zaostatke u razmatranju zahtjevâ za azil jer ti zaostaci zauzimaju kapacitet za donošenje odluka te doprinose tomu da uredno zaključivanje postupka u roku od šest mjeseci od podnošenja zahtjeva bude u praksi jako otežano.

14.

Istodobno, državni tajnik je nakon odluke Rechtbanka Den Haag (Sud u Haagu) donio 14. travnja 2023. odluku o zahtjevu za azil kojom je osobi X izdao dozvolu privremenog boravka za azilante.

15.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da državni tajnik unatoč tomu i dalje ima pravni interes za svoju žalbu jer on njome pobija presudu od 6. siječnja 2023., kojom je utvrđeno da je državni tajnik WBV‑om 2022/22 nezakonito produljio rok za donošenje odluke o zahtjevima za azil.

16.

Državni tajnik pred sudom koji je uputio zahtjev tvrdi da članak 31. stavak 3. treći podstavak točku (b) Direktive o postupcima tumačiti na način da od nacionalnog tijela ne zahtijeva da donese odluku u propisanom roku, ako je brzo povećanje ili „uzlet” broja istodobno podnesenih zahtjeva za azil takav da nacionalno tijelo to ne može uredno učiniti. Stoga sud koji je uputio zahtjev ističe da bi izraz „istodobno“ u smislu te odredbe, ako ga se široko tumači, značio „u kratkom razdoblju“, s obzirom na to da se zahtjevi za azil rijetko podnose doslovce istodobno. Međutim, prema tom sudu, i dalje je nužno utvrditi vremenske granice takvog povećanja ili „uzleta”. Štoviše, s obzirom na kašnjenje u otkrivanju takvih povećanja ili „uzleta”, sud koji je uputio zahtjev primjećuje da se stvarni učinak te odredbe vidi tek kad prođe neko vrijeme.

17.

Sud koji je uputio zahtjev dvoji u pogledu toga dopušta li Direktiva o postupcima produljenje roka za donošenje odluke kada se broj zahtjeva za azil samo postupno povećava. To je zato što državni tajnik u takvom slučaju ima dovoljno vremena i prilika za povećanje kapaciteta za donošenje odluka. To tumačenje u skladu je s ciljem Direktive o postupcima da tijelo odlučivanja što prije, ali istodobno na temeljit način, donosi odluke o zahtjevima za azil.

18.

U tim okolnostima, Raad van State (Državno vijeće) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

19.

Pisana očitovanja podnijele su osoba X, češka, francuska, mađarska i nizozemska vlada kao i Europska komisija. Te su stranke, izuzevši češku i mađarsku vladu, iznijele usmena očitovanja na raspravi održanoj 23. listopada 2024.

20.

U skladu s člankom 31. stavkom 3. trećim podstavkom točkom (b) Direktive o postupcima, tri kumulativna uvjeta moraju biti ispunjena da bi se rok za odlučivanje produljilo za daljnjih devet mjeseci: (a) „veliki broj” zahtjeva mora se (b) „istodobno” podnijeti, (c) „zbog čega je” u praksi jako teško zaključiti postupak u roku od šest mjeseci. Dok su prva dva uvjeta samostalna, treći je posljedica prvih dvaju ( 5 ).

21.

S obzirom na tu strukturu, pitanja suda koji je uputio zahtjev mogu se podijeliti u dvije skupine:

22.

Prije analize merituma tih pitanja, ukratko ću razmotriti njihovu dopuštenost.

23.

Francuska vlada u svojim je pisanim očitovanjima prigovorila na dopuštenost prethodnih pitanja, u bitnome tvrdeći da je spor u glavnom postupku postao bespredmetan, s obzirom na to je osobi X već izdana dozvola privremenog boravka za azilante. Međutim, ta je vlada na raspravi povukla svoj prigovor.

24.

Treba imati na umu da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja ( 6 ).

25.

Smisao prethodnog postupka nije davanje savjetodavnih mišljenja o općenitim ili hipotetskim pitanjima, nego stvarna potreba za učinkovitim rješavanjem spora. Kao što to proizlazi iz samog teksta članka 267. UFEU‑a, zahtijevana prethodna odluka treba biti „potrebna” kako bi sudu koji je uputio zahtjev omogućila „[da] don[ese] presudu” u predmetu o kojem odlučuje ( 7 ).

26.

Osobito, sudska praksa zahtijeva da između stranaka postoji stvaran spor u pogledu prava i njegove primjene ( 8 ). Bitno je to da sud koji je uputio zahtjev izvršava sudbenu funkciju te da smatra da mu je tumačenje prava Unije potrebno za donošenje presude.

27.

U predmetnom slučaju je utvrđeno da u glavnom postupku postoji stvaran spor jer se odnosi na zakonitost produljenja roka za donošenje odluke o zahtjevima za azil, što je bilo predmet presude Rechtbanka Den Haag (Sud u Haagu). Nadalje, državnom tajniku naloženo je plaćanje kazne za svaki dan prekoračenja tog roka, što znači da nizozemska vlada ima pravni interes za ishođenje presude o tom konkretnom pitanju. Osoba X je na raspravi navela da je financijski zainteresirana za presudu suda koji je uputio zahtjev jer bi joj moglo biti naloženo da vrati 1800 eura koje je dobila na temelju presude Rechtbanka Den Haag (Sud u Haagu), kojom je državnom tajniku naloženo donošenje odluke u određenom roku i plaćanje kazne u slučaju kašnjenja. Osoba X je na raspravi objasnila da će morati vratiti taj iznos ako sud koji je uputio zahtjev utvrdi da je produljenje roka izvršeno WBV‑om 2022/22 bilo zakonito. Iz navedenog proizlazi da sud koji je uputio zahtjev mora odlučiti o zakonitosti tog produljenja, što je stvarno pravno pitanje koje ima veliku praktičnu važnost te je iznjedrilo stvaran spor ( 9 ).

28.

Stoga smatram da je, s obzirom na presumpciju relevantnosti, sudu koji je uputio zahtjev tumačenje prava Unije potrebno za donošenje presude.

29.

Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim i drugim pitanjem, koja ću razmotriti zajedno, u biti pita treba li izraze „istodobno” i „veliki broj” zahtjevâ za međunarodnu zaštitu u smislu članka 31. stavka 3. trećeg podstavka točke (b) Direktive o postupcima tumačiti na način da im se protivi to da nacionalna tijela trajanje postupka razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu produlje za daljnjih devet mjeseci u slučaju postupnog povećanja broja tih zahtjeva te mora li, za potrebe primjene te odredbe, razdoblje tijekom kojeg dolazi do povećanja broja zahtjeva biti ograničena trajanja.

30.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo formulaciju te odredbe već i njezin kontekst te cilj propisa čijih je ta odredba dio ( 10 ).

31.

Kako sud koji je uputio zahtjev ističe, izraz „istodobno” sinonim je izraza „u isto vrijeme”, „usporedno” ili „u istom trenutku”. Osobito, sud koji je uputio zahtjev u odluci kojom je uputio zahtjev spominje nizozemski izraz „tegelijk”, koji doslovno znači „u isto vrijeme”. Taj izraz kao takav sadržava, prema navodu suda koji je uputio zahtjev, strogo vremensko ograničenje, što podupiru druge jezične verzije ( 11 ). Međutim, prema mojemu mišljenju, takvo tumačenje samo po sebi ne govori u kojem točno razdoblju treba doći do povećanja broja zahtjeva.

32.

Kada je riječ o formulaciji „veliki broj”, ističem da taj izraz nije definiran u članku 31. stavku 3. Direktive o postupcima. U ostalim se jezičnim verzijama te direktive koriste ekvivalentni ili slični izrazi ( 12 ). Shodno tomu, na temelju samog teksta članka 31. stavka 3. trećeg podstavka točke (b) Direktive o postupcima nije moguće zaključiti odnosi li se taj izraz na apsolutan ili na relativan broj, kako sud koji je uputio zahtjev navodi. Međutim, treba istaknuti da zakonodavac u nedavno donesenoj uredbi kojom je Direktiva o postupcima stavljena izvan snage ( 13 ) koristi formulaciju „nerazmjeran broj državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva izrazi namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu unutar istog vremenskog razdoblja” ( 14 ).

33.

Ako se izraz „veliki broj” shvati kao „nerazmjeran broj”, to znači da broj zahtjeva za azil mora biti izniman ili neusklađen s onime što se obično očekuje. Međutim, iako takvo shvaćanje može biti relevantno za tumačenje nove uredbe, u Direktivi o postupcima ne koristi se izraz „nerazmjeran” niti je pojam razmjernosti u toj direktivi uopće relevantan.

34.

Stoga, s obzirom na to da tekstualno tumačenje članka 31. stavka 3. trećeg podstavka točke (b) Direktive o postupcima ne govori jasno na koji način treba tumačiti izraze „istodobno” i „veliki broj” iz te odredbe, sada ću se okrenuti kontekstu te odredbe.

35.

Sud koji je uputio zahtjev pita čini li članak 31. stavak 3. treći podstavak točka (b) Direktive o postupcima iznimku koja omogućuje državama članicama da ne primijene pravilo o roku od šest mjeseci iz članka 31. stavka 3. prvog podstavka te direktive – koje je moguće smatrati općim pravilom – te treba li ga stoga usko tumačiti ( 15 ) ili pak taj članak 31. stavak 3. treći podstavak opisuje situacije u kojima se primjenjuje novo pravilo, što ga čini lexom specialis. Francuska i nizozemska vlada na raspravi pred Sudom su tvrdile da rok od devet mjeseci čini samostalno pravilo, različito od pravila o roku od šest mjeseci, dok je osoba X navodila da on čini odstupanje koje treba usko tumačiti. Komisija je tvrdila da postoje dva usporedna roka, to jest rok od šest mjeseci iz članka 31. stavka 3. prvog podstavka te direktive i rok od 15 mjeseci koji proizlazi iz njezina članka 31. stavka 3. trećeg podstavka.

36.

U tom pogledu trebam istaknuti da su u poglavlju II. Direktive o postupcima, naslovljenom „Temeljna načela i jamstva”, i poglavlju III. te direktive, naslovljenom „Prvostupanjski postupci”, definirana prava i obveze podnositelja zahtjeva u kontekstu postupka donošenja prvostupanjske odluke. U članku 31. stavcima 1. i 2. utvrđeni su postupovni standardi u pogledu sadržaja ocjenjivanja zahtjevâ i vremenskog okvira za provedbu tog ocjenjivanja.

37.

Osobito, članak 31. stavak 2. Direktive o postupcima nalaže državama članicama da osiguraju da se postupak razmatranja što prije zaključi, ne dovodeći u pitanje odgovarajuće i cjelovito razmatranje. Dakle, tom je odredbom uspostavljena obveza pravodobne provedbe razmatranja. Članak 31. stavak 3. prvi podstavak te direktive konkretizira tu obvezu propisujući rok od šest mjeseci od podnošenja zahtjeva u kojem nacionalno tijelo mora provesti takvo razmatranje (što ću nazivati „opće pravilo o roku od šest mjeseci”).

38.

Članak 31. stavak 3. treći podstavak Direktive o postupcima opisuje tri situacije u kojima države članice mogu produljiti taj rok od šest mjeseci za najviše daljnjih devet mjeseci. Kada ih se zajedno promatra, jasno je da točke (a), (b) i (c) tog podstavka čine odstupanja od primjene tog općeg pravila, a odnose se na iznimne pojedinačne situacije (točke (a) i (c)) i opće situacije (točka (b)). U točki (b) tog trećeg podstavka izričito se upućuje na okolnosti u kojima velik broj državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva istodobno podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu, zbog čega je u praksi jako teško zaključiti postupak u roku od šest mjeseci.

39.

Iz toga proizlazi, prema mojem mišljenju, da članak 31. stavak 3. treći podstavak točku (b) Direktive o postupcima treba tumačiti na način da državama članicama omogućuje da od općeg pravila o roku od najviše šest mjeseci za donošenje odluke odstupe samo kada su ispunjeni uvjeti iz te odredbe. U posebnim okolnostima – kada velik broj državljana trećih zemalja istodobno podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu, zbog čega je u praksi jako teško zaključiti postupak u roku od šest mjeseci – države članice mogu produljiti taj rok od šest mjeseci. Drukčije tumačenje dovelo bi u pitanje koristan učinak obveze utvrđene u članku 31. stavku 2. te direktive, koja zahtijeva pravodobno razmatranje zahtjevâ, i članka 31. stavka 3. prvog podstavka te direktive, u kojem je predviđeno opće pravilo o roku od šest mjeseci.

40.

To tumačenje podupiru ostale odredbe Direktive o postupcima, koje omogućuju razna produljenja rokova u gore opisanim okolnostima, to jest kada je u praksi jako teško poštovati rok predviđen tom direktivom zato što je velik broj državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva istodobno podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu ( 16 ). Podupiru ga i Komisijin prvotni prijedlog iz 2009. ( 17 ) te njezin izmijenjeni prijedlog iz 2011. ( 18 ), iz kojih proizlazi da je ta institucija htjela uvesti „opći rok” [neslužbeni prijevod] odnosno „redovni postupak azila” [neslužbeni prijevod] u trajanju od šest mjeseci. Osobito, memorandum s objašnjenjima priložen izmijenjenom prijedlogu predviđa da je „redovni postupak azila u trajanju od najviše šest mjeseci i dalje važan cilj prijedloga” [neslužbeni prijevod] ( 19 ). Nadalje, u skladu s objašnjenjem članaka izmijenjenog prijedloga, iako je „[u] stavku 3. zadržan opći rok od šest mjeseci za zaključenje prvostupanjskog postupka” [neslužbeni prijevod], „uvedene su dvije dodatne iznimke, jedna za slučaj u kojem velik broj podnositelja zahtjeva istodobno podnese zahtjeve te jedna za slučaj u kojem tijelo odlučivanja ne može poštovati rok zbog činjenice da podnositelj zahtjeva nije ispunio svoje obveze” [neslužbeni prijevod] ( 20 ).

41.

Ostali argumenti koje Komisija iznosi u predmetnom slučaju ne mogu, prema mojem mišljenju, dovesti u pitanje zaključak da članak 31. stavak 3. treći podstavak točka (b) Direktive o postupcima čini odstupanje od primjene općeg pravila o roku od šest mjeseci. Komisija u tom pogledu tvrdi da, iako se u Podrobnom objašnjenju Izmijenjenog prijedloga ( 21 ) spominju „dvije dodatne iznimke” [neslužbeni prijevod], izraz „iznimka” ne koristi se u tekstu samog prijedloga. Komisija naglašava da suzakonodavac u tekstu članka 31. stavka 3. trećeg podstavka Direktive o postupcima ne koristi izraze „iznimka”, dok u četvrtom podstavku te odredbe izričito koristi taj izraz.

42.

Prema mojem mišljenju, odredbu je moguće smatrati odstupanjem i ako ne sadržava izraz „odstupanje”. Treba istaknuti da pravilo iz članka 31. stavka 3. trećeg podstavka Direktive o postupcima, s obzirom na to da se u njemu koriste formulacija „rok od šest mjeseci koji je utvrđen ovim stavkom” te izraz „daljnjih” ( 22 ), izričito upućuje na opće pravilo o roku od šest mjeseci iz prvog podstavka. Stoga je jasno da produljenje od devet mjeseci nije samostalno pravilo, već čini produžetak, te stoga odstupanje, od općeg pravila o roku od šest mjeseci ( 23 ). U tom bih pogledu navela da odstupanja mogu imati različite oblike, kao što su odredbe koje ograničavaju temeljne slobode ( 24 ) ili odredbe koje se odnose na višu silu ili prekomjerne teškoće ( 25 ). Tom tumačenju u prilog ide Prijedlog uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o kriznim situacijama i situacijama više sile u području migracija i azila, u kojem su predviđena, među ostalim, posebna pravila koja odstupaju od onih sadržanih u uredbama kao što je nova Uredba o postupcima azila ( 26 ). Naposljetku, tekst članka 31. stavaka 3., 4. i 5. Direktive o postupcima pokazuje da su rokovi za razmatranje kumulativni te da zajedno ne mogu biti dulji od 21 mjeseca.

43.

Stoga smatram da mogućnost produljenja razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u skladu s člankom 31. stavkom 3. trećim podstavkom točkom (b) Direktive o postupcima čini odstupanje od primjene pravila o roku od šest mjeseci te da ga treba usko tumačiti. Osim toga, odstupanja treba tumačiti na način koji njihovo područje primjene ograničava na ono što je doista nužno za zaštitu interesa koje se želi zaštititi tim odstupanjima ( 27 ). U tom je pogledu važno istaknuti da članak 31. stavak 3. Direktive o postupcima, u kojem je predviđeno opće pravilo o roku od šest mjeseci za odlučivanje o zahtjevima za međunarodnu zaštitu u skladu s Direktivom o postupcima, daje osobi pravo na to da se o njezinu zahtjevu donese odluka u roku od šest mjeseci. Stoga načelo dobre uprave kao opće načelo prava Unije uključuje pravo svake osobe na to da se njezin slučaj riješi u razumnom roku ( 28 ). To je pravo moguće ograničiti samo kada postoje okolnosti navedene u članku 31. stavku 3. Direktive o postupcima.

44.

Međutim, odstupanje iz članka 31. stavka 3. trećeg podstavka točke (b) Direktive o postupcima ne treba tumačiti tako usko da ga se liši njegovih učinaka ( 29 ). Posljedično, koristan učinak tog odstupanja mora se očuvati upravo kako bi se države članice mogle nositi s velikim brojem zahtjeva za međunarodnu zaštitu te kako bi ih mogle uredno razmotriti.

45.

Budući da se zahtjevi za azil u praksi rijetko podnose točno u isto vrijeme, treba smatrati da izraz „istodobno” znači „u kratkom razdoblju”. To može značiti da bi se članak 31. stavak 3. treći podstavak točka (b) Direktive o postupcima moglo primijeniti i u slučaju nakupljanja zahtjeva za azil tijekom određenog, mada kratkog, razdoblja. Iz toga proizlazi da, iako nije potrebno da su svi zahtjevi podneseni točno u isto vrijeme, izraz „istodobno” jasno sugerira da takvi zahtjevi moraju biti podneseni u određenom kratkom razdoblju.

46.

Kada je riječ o izrazu „veliki broj”, smatram da bi trebao postojati obrazac podataka koji pokazuju naglo povećanje broja novih zahtjeva u kratkom razdoblju ili značajno kontinuirano povećavanje broja novih zahtjeva. Stoga sam mišljenja da uprava, kako bi utvrdila je li članak 31. stavak 3. treći podstavak točka (b) Direktive o postupcima primjenjiv, mora obratiti pozornost na model rasta broja zahtjeva.

47.

U tom pogledu, kako je navedeno u izvješću Europskog vijeća za izbjeglice i prognanike, „[b]roj predmeta azila u pojedinačnim zemljama može značajno fluktuirati unutar relativno kratkog razdoblja te se broj zaostalih predmeta može eksponencijalno povećavati ili smanjivati od godine do godine” [neslužbeni prijevod] ( 30 ). Kako je osoba X navela, s obzirom na činjenicu da proračunske mjere po definiciji ovise o procjenama i prognozama, nacionalna tijela moraju pratiti i prognozirati fluktuaciju zahtjevâ za azil kako bi ispunjavala svoje obveze na temelju članka 4. stavka 1. Direktive o postupcima. Kako je Komisija navela na raspravi pred Sudom, primjena članka 31. stavka 3. trećeg podstavka točke (b) Direktive o postupcima zahtijeva usporedbu s uobičajenim i očekivanim tokom izbjeglica. Smatram da nacionalna tijela trebaju usporediti taj tok s onim koji čini „veliki broj” prema mišljenju tih tijela. Takva usporedba zahtijeva analizu trenutnih i povijesnih statističkih podataka i obrazaca.

48.

Iz toga proizlazi, prema mojem mišljenju, da se izrazom „veliki broj”„istodobnih” zahtjeva misli na njihovo značajno povećanje u usporedbi s uobičajenim trendovima u dotičnoj državi članici. Primjerice, u slučaju eksponencijalnog rasta postoji ubrzano povećavanje količine zahtjeva. U takvom je slučaju očito riječ o „velikom broju” u smislu članka 31. stavka 3. trećeg podstavka točke (b) Direktive o postupcima. Takvo je tumačenje u skladu s ciljem te odredbe u smislu da bi nacionalno tijelo, ako broj zahtjeva nastavi rasti visokom stopom, moglo imati manjak kapaciteta za donošenje odluka tijekom šest mjeseci koje ima na raspolaganju za razmatranje zahtjeva, u kojem slučaju je potrebno produljiti rokove.

49.

Nasuprot tomu, za primjenu te odredbe nije dovoljno polagano ili postupno povećanje broja zahtjeva. Iako je izraz „istodobno” moguće tumačiti malo šire nego doslovno, ipak mora biti riječ o kratkom razdoblju jer se u suprotnom ne bi radilo o situaciji obuhvaćenoj područjem primjene te odredbe. Izraz „istodobno” znači da je u kratkom razdoblju došlo do uzleta broja podnesenih zahtjeva za azil. Stoga se ne čini da je odstupanje namijenjeno primjeni na postupno povećanje broja zahtjeva tijekom određenog razdoblja.

50.

Drukčije tumačenje članka 31. stavka 3. trećeg podstavka točke (b) Direktive o postupcima lišilo bi formulaciju „veliki broj”„istodobnih” zahtjeva u smislu te odredbe svakog značenja odnosno učinka jer bi redovno povećanje podrazumijevalo određenu predvidljivost te ne bi odgovaralo cilju odredbe, a to je stvaranje odstupanja za posebne okolnosti.

51.

U tom je pogledu važno istaknuti da je odstupanje iz članka 31. stavka 3. trećeg podstavka točke (b) Direktive o postupcima ujedno odstupanje od obveze iz članka 4. stavka 1. te direktive da se osigura dovoljno osoblja. Stoga se može tvrditi da se, za primjenu tog odstupanja, posebne okolnosti moraju odražavati u tome da je broj zahtjeva nepredvidljiv nacionalnom tijelu. Međutim, prema mojem mišljenju, s obzirom na to da u članku 31. stavku 3. trećem podstavku točki (b) Direktive o postupcima nije izričito predviđen uvjet da povećanje broja istodobnih zahtjeva mora biti nepredvidljivo, predvidljivost povećanja ne bi trebala utjecati na poimanje „velikog broja”„istodobnih” zahtjeva.

52.

Posljedično, ta se odredba ne bi trebala primjenjivati kada se broj zahtjeva polagano povećava s vremenom, kao u slučaju linearnog rasta. Nasuprot tomu, kada krivulja koja prikazuje broj tih zahtjeva brzo raste odnosno uzlijeće, članak 31. stavak 3. treći podstavak točka (b) Direktive o postupcima može biti primjenjiv ( 31 ).

53.

Naposljetku, kada govorimo o povećanju ili rastu broja zahtjeva, postavlja se pitanje koje razdoblje treba uzeti u obzir kako bi se utvrdilo je li riječ o velikom broju istodobnih zahtjeva u smislu članka 31. stavka 3. trećeg podstavka točke (b) Direktive o postupcima. Sud u tom pogledu ne može odrediti točan vremenski okvir jer je na nacionalnom sudu da utvrdi je li došlo do značajnog rasta. Međutim, iako države članice imaju određenu marginu prosudbe kada odlučuju je li članak 31. stavak 3. treći podstavak točka (b) Direktive o postupcima primjenjiv, cilj te direktive jest na razini Europske unije osigurati određen stupanj ujednačenosti u načinu na koji se zahtjevi za azil obrađuju. Namećući obvezujuće postupovne standarde brzine kojom zahtjeve za azil treba rješavati, ta direktiva uspostavlja zajednički postupovni standard za države članice osiguravajući da tražitelji azila ne moraju u različitim državama članicama različito dugo čekati da se donese odluka o njihovu zahtjevu ( 32 ).

54.

S obzirom na konkretne rokove koje Direktiva o postupcima predviđa za odlučivanje o zahtjevima za međunarodnu zaštitu, a osobito s obzirom na načelan rok od šest mjeseci za odlučivanje o tom zahtjevu predviđen u njezinu članku 31. stavku 3., tumačenje koje počiva na tromjesečjima ili polugodištima smislenije je od tumačenja koje počiva na godinama. Međutim, kako je gore navedeno, Direktiva o postupcima te, osobito, izraz „istodobno” ne govore ništa o trajanju razdoblja koje bi trebalo služiti kao vremenski okvir ili mjerilo pri utvrđivanju toga postoji li velik broj istodobnih zahtjeva niti postoji ikakvo najdulje razdoblje tijekom kojeg mora doći do rasta broja zahtjeva da bi se moglo donijeti takvo utvrđenje. Iz toga proizlazi da nacionalna tijela odnosno sudovi trebaju zagovarati primjenu koja je u skladu s ciljem Direktive o postupcima, koja zahtijeva brzo zaključenje postupka razmatranja ( 33 ).

55.

Gore navedeno kontekstualno tumačenje članka 31. stavka 3. trećeg podstavka točke (b) Direktive o postupcima, koje omogućuje uzimanje u obzir određenog razdoblja te isključuje situacije postupnog ili polaganog rasta broja zahtjeva, u skladu je s teleološkim tumačenjem Direktive o postupcima.

56.

Osobito, cilj je te direktive osigurati obuhvatno i učinkovito ocjenjivanje zahtjevâ za međunarodnu zaštitu ( 34 ). Iz sudske prakse Suda u tom pogledu proizlazi da se Direktivom o postupcima nastoji zajamčiti učinkovit, jednostavan i brz pristup postupku odobravanja međunarodne zaštite, što uključuje fazu podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu ( 35 ). S tim ciljem, članak 31. stavak 2. Direktive o postupcima predviđa da se postupak razmatranja mora „što prije zaključi[ti] ne dovodeći u pitanje odgovarajuće i cjelovito razmatranje”, što znači da postupak mora biti brz, cjelovit i prikladan ( 36 ). Kako je gore navedeno, svrha članka 31. stavka 3. trećeg podstavka točke (b) Direktive o postupcima jest omogućiti odstupanje od roka od šest mjeseci predviđenog u članku 31. stavku 3. prvom podstavku te direktive u posebnim okolnostima, to jest kada velik broj državljana trećih zemalja istodobno podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu, zbog čega je u praksi jako teško zaključiti postupak u roku od šest mjeseci ( 37 ). Osobito, kako je gore objašnjeno, smisao zakonodavstva usvojenog 2009. bio je uvođenje redovnog postupka azila koji bi trajao najviše šest mjeseci ( 38 ).

57.

Posljedično, izraze „veliki broj” i „istodobno” treba tumačiti uzimajući u obzir cilj članka 31. Direktive o postupcima, a to je povećati učinkovitost razmatranja zahtjevâ te izbjeglicama i osobama kojima je potrebna supsidijarna zaštita pružiti brži pristup zaštiti. Široko tumačenje tih izraza očito se protivi cilju da se odluka što brže donese. Ostvarenje tih ciljeva i koristan učinak navedene odredbe ozbiljno bi došli u pitanje ako bi država članica odstupanje o kojem je riječ mogla primijeniti u slučaju postupnog povećanja broja zahtjeva za azil tijekom relativno dugog razdoblja.

58.

S obzirom na to, članak 31. stavak 3. treći podstavak točku (b) Direktive o postupcima, koji omogućuje produljenje rokova za razmatranje u određenim okolnostima, mora se odvagnuti u odnosu na obveze iz članka 4. stavka 1. te direktive. Međutim, od roka iz članka 31. stavka 3. prvog podstavka Direktive o postupcima, koji osobi daje pravo na to da se o njezinu zahtjevu donese odluka u roku od šest mjeseci, ne smije se previše odstupiti kako bi se osiguralo poštovanje obveza iz članka 4. stavka 1. te direktive. U tom pogledu, jedan od ciljeva Direktive o postupcima je osigurati da države članice zahtjeve za azil obrađuju učinkovito i bez nepotrebnog kašnjenja. Drugim riječima, pravo na brz i učinkovit postupak odlučivanja ravnopravno je sadržajnim zahtjevima koji proizlaze iz članka 4. stavka 1. Direktive o postupcima.

59.

Nadalje, kada je riječ o pitanju može li značenje izraza „veliki broj” ovisiti o kapacitetu i sredstvima države članice, Komisija smatra da je taj izraz moguće brojčano ocijeniti, s obzirom na isključivo brojčano povećanje zahtjeva neovisno o upravnom kapacitetu države članice odnosno njezinu kapacitetu obrade zahtjeva. S druge strane, nizozemska i francuska vlada na raspravi su tvrdile da je taj broj moguće odrediti tako da se svakoj državi članici omogući da u obzir uzme svoj kapacitet i sredstva kojima raspolaže. Prema mojem mišljenju, imajući u vidu da odstupanja treba usko tumačiti te da pristup koji se temelji na kapacitetu može dovesti do razlika u načinu na koji države članice primjenjuju članak 31. stavak 3. treći podstavak točku (b) Direktive o postupcima, broj zahtjeva treba ocijeniti uzimajući u obzir stvaran broj zahtjeva u danom razdoblju te uspoređujući ga s povijesnim podacima. Kako sam već navela, upotreba podataka iz prethodnih razdoblja može pružiti dosljedniji i objektivniji standard za ocjenjivanje toga što čini „veliki broj” zahtjeva. Iako kapacitet i sredstva mogu biti relevantni pri ocjenjivanju opće sposobnosti države članice da rješava zahtjeve za azil, oni ne mogu biti čimbenik pri utvrđivanju toga je li broj zahtjeva „veliki”.

60.

Naposljetku, produljenje rokova predviđeno u članku 31. stavku 3. trećem podstavku točki (b) Direktive o postupcima ima za cilj omogućiti državama članicama da izbjegnu stvaranje zaostataka. Kada nastanu uvjeti za primjenu te odredbe, tijela država članica mogu tražiti privremeno olakšanje produljenjem rokova, ali ako broj zahtjeva ostane trajno visok – što je, prema navodu nizozemske vlade na raspravi, u Nizozemskoj slučaj od 2021. – nacionalna tijela moraju pronaći druge načine za rješavanje tog problema. Kako je Komisija navela na raspravi, država članica se na tu odredbu može pozvati samo ako je to doista nužno za povećanje njezinih sredstava. Ukratko, formulaciju „veliki broj”„istodobnih” zahtjeva u smislu članka 31. stavka 3. trećeg podstavka točke (b) Direktive o postupcima treba tumačiti na način da je rok od šest mjeseci za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu moguće produljiti za devet mjeseci samo ako je povećanje broja zahtjeva u državi članici o kojoj je riječ brzo, to jest ako dođe do „uzleta” tog broja, što znači, uzimajući u obzir iznimnu prirodu te odredbe, da postupno povećanje broja zahtjevâ tijekom dugog razdoblja nije dovoljno.

61.

Naravno, na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi činjenično stanje predmetnog slučaja. Taj je sud u odluci kojom je uputio zahtjev izložio tablice koje prikazuju broj zahtjeva za azil podnesenih 2021. i 2022. ( 39 ). Ti su podaci preuzeti s internetske stranice državnog tajnika te odražavaju fluktuacije u broju zahtjeva za azil kao i fluktuacije u kapacitetu za donošenje odluka.

62.

Na sudu koji je uputio zahtjev je da ocijeni, na temelju postojećih podataka o broju zahtjeva za azil podnesenih između 2014. i 2022. te kapacitetu za donošenje odluka, je li u Nizozemskoj došlo do iznenadnog ili pak do postupnog povećanja broja zahtjeva.

63.

U tom pogledu valja napomenuti da je WBV 2022/22 donesen 21. rujna 2022. te je na snagu stupio 27. rujna 2022. ( 40 ). Stoga valja promotriti trend u tom trenutku kako bi se utvrdilo je li u određenom razdoblju prije donošenja tog akta došlo do brzog rasta ili povećanja broja zahtjeva, kako je gore opisano, te stopu tog rasta usporediti sa stopom rasta koju su tijela razumno trebala predvidjeti kada su planirala svoja sredstva za 2022. kako bi zadovoljila zahtjeve iz članka 4. stavka 1. Direktive o postupcima.

64.

U predmetnom slučaju sud koji je uputio zahtjev navodi da se godišnje podnosio sljedeći broj zahtjeva:

65.

Prema mojem mišljenju, ti podaci pokazuju da je stopa rasta od 2018. do 2020. bila negativna. Ona je 2021. naglo skočila (broj zahtjeva je bio 90 % veći u usporedbi s prethodnom godinom, vjerojatno zbog pandemije bolesti COVID-19) te je i u 2022. bila pozitivna, ali nije bila tako izražena (broj zahtjeva je bio 30 % veći u usporedbi s prethodnom godinom). Da je stopa rasta 2022. bila jednaka stopi rasta iz 2021., očekivani broj zahtjeva u 2022. bio bi otprilike 70000, ali stopa rasta se smanjila pa je broj zahtjeva iznosio 47991. Međutim, WBV 2022/22 donesen je 21. rujna 2022., to jest godinu dana nakon naglog povećanja stope rasta, te je prvotno bio na snazi šest mjeseci. Stoga se čini da se naglo povećanje dogodilo ranije, a ne 2022., kada je taj akt donesen.

66.

Međutim, na nacionalnom je sudu da ispita sve relevantne statističke podatke o zahtjevima za azil te utvrdi predstavlja li taj rast naglo povećanje, to jest značajno povećanje u ograničenom razdoblju.

67.

Sud koji je uputio zahtjev svojim trećim pitanjem u biti pita mogu li se prilikom utvrđivanja toga je li u praksi jako teško zaključiti postupak u roku od šest mjeseci u smislu članka 31. stavka 3. trećeg podstavka točke (b) Direktive o postupcima – djelomično u vezi s njezinim člankom 4. stavkom 1. – u obzir uzeti okolnosti koje nisu posljedica povećanja broja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, kao što je okolnost da tijelo odlučivanja mora riješiti zaostatke iz razdoblja koje je prethodilo povećanju broja zahtjeva za međunarodnu zaštitu ili da nema dovoljno osoblja.

68.

S obzirom na obvezu provedbe odgovarajućeg i cjelovitog razmatranja predviđenu u članku 4. stavku 1. Direktive o postupcima, izraz „u praksi [je] jako teško zaključiti postupak u roku od šest mjeseci” u smislu članka 31. stavka 3. trećeg podstavka točke (b) Direktive o postupcima podrazumijeva objektivnu ocjenu kapaciteta nacionalnih tijela da donose odluke. Osobito, kada se nacionalno tijelo poziva na tu odredbu, ono treba moći sadržajnom analizom dokazati da objektivno ne može zaključiti postupak u roku od šest mjeseci. Drugim riječima, subjektivan dojam nije dovoljan te treba postojati objektivan dokaz o poteškoćama uzrokovanima nedovoljnim kapacitetom za donošenje odluka u usporedbi s onim koji se mogao očekivati prema predviđanjima.

69.

Nacionalni sud za potrebe te ocjene treba ispitati je li objektivno dokazano da rok od šest mjeseci nije moguće poštovati, što znači da je potrebno razmotriti kapacitet nacionalnog tijela za donošenje odluka i što je to tijelo za dotično razdoblje prognoziralo u pogledu tog kapaciteta. Tek kada se ta činjenica utvrdi, nacionalni sud može odrediti uzroke odnosnih poteškoća, što ću razmatrati u sljedećem odjeljku.

70.

U tom pogledu, ništa u spisu Suda ne govori je li 21. rujna 2022., kada je WBV 2022/22 donesen, bilo ikakvih značajnih zaostataka. Sud koji je uputio zahtjev u odluci kojom je taj zahtjev uputio spominje tvrdnju državnog odvjetnika da se za potrebe utvrđivanja može li nacionalno tijelo produljiti rok od šest mjeseci u obzir moraju uzeti okolnosti, kao što su zaostaci koje to tijelo mora riješiti, koje ograničavaju kapacitet tog tijela za donošenje odluka te doprinose tomu da je u praksi jako teško uredno zaključiti postupak u navedenom roku. Međutim, s obzirom na to da ništa u spisu ne upućuje na to da je postojanje takvih okolnosti dokazano, sud koji je uputio zahtjev mora utvrditi jesu li u trenutku donošenja WBV‑a 2022/22 stvarno postojali zaostali predmeti.

71.

Stoga, s obzirom na kumulativnu prirodu uvjeta predviđenih u članku 31. stavku 3. trećem podstavku točki (b) Direktive o postupcima i uzročnu vezu koja mora postojati između prvih dvaju uvjeta i trećeg uvjeta, treće je pitanje relevantno samo ako nacionalni sud utvrdi da je 21. rujna 2022., prema svemu sudeći, postojao „veliki broj”„istodobnih” zahtjeva, zbog čega je u praksi bilo jako teško uredno zaključiti postupak u roku od šest mjeseci. Postavlja se pitanje može li sud koji je uputio zahtjev u obzir uzeti okolnosti različite od povećanja broja tih zahtjeva odnosno, u biti, je li veza između prvih dvaju i trećeg uvjeta isključiva ili nije.

72.

Sud je u presudi u predmetu A i S ( 41 ), koji se odnosio na pravo maloljetnih izbjeglica na spajanje obitelji u skladu s člankom 10. stavkom 3. točkom (a) Direktive 2003/86/EZ ( 42 ), priznao da obrada zahtjeva za međunarodnu zaštitu ne ovisi samo o situacijama u pitanju nego i o radnom opterećenju nadležnih tijela i o političkim izborima država članica u pogledu sredstava stavljenih na raspolaganje tim tijelima i slučajeva kojima treba dati prednost prilikom obrade. Posljedično, Sud je u bitnome već utvrdio da praktične poteškoće s kojima se nacionalna tijela suočavaju u poštovanju rokova, kao što je rok od šest mjeseci o kojem je riječ, često imaju više uzroka. Sud je u svojoj novijoj sudskoj praksi ponovio da se države članice ne mogu pozivati na okolnosti koje su u njihovoj nadležnosti, kao što su to zakonodavne izmjene, kako bi opravdale eventualne povrede obveze razmatranja zahtjevâ za međunarodnu zaštitu u razumnom roku ( 43 ).

73.

Međutim, za potrebe primjene članka 31. stavka 3. trećeg podstavka točke (b) Direktive o postupcima nacionalno tijelo mora dokazati da se nemogućnost poštovanja roka od šest mjeseci može, na određen i očit način, pripisati istodobnom podnošenju velikog broja novih zahtjeva. Tekstu i kontekstu te odredbe protivi se tumačenje koje bi u obzir uzimalo druge razloge zbog kojih odluka nije donesena u propisanom roku. U tom pogledu trebam istaknuti da primjenu svih triju odstupanja predviđenih u članku 31. stavku 3. trećem podstavku Direktive o postupcima izazivaju događaji koji nisu povezani s problemima nacionalne uprave u unutarnjem upravljanju. Te je događaje moguće kvalificirati kao „vanjske događaje”, čime se jasno daje do znanja da problemi koji omogućuju produljenje roka od šest mjeseci ne smiju biti uzrokovani poteškoćama u upravljanju ( 44 ). Takvo tumačenje u skladu je s obvezom uskog tumačenja odstupanja iz te odredbe te činjenicom da se države članice na to odstupanje mogu pozivati samo kada su ispunjeni njome propisani uvjeti.

74.

Nadalje, nemogućnost poštovanja roka od šest mjeseci pripisiva istodobnom podnošenju velikog broja novih zahtjeva mora biti prisutna tijekom ili netom prije razdoblja od šest mjeseci koje se želi produljiti. Država članica ne može se pozivati na naglo povećanje do kojeg je došlo znatno prije tog razdoblja od šest mjeseci. Drugim riječima, zaostaci od povećanja broja zahtjeva do kojeg je došlo davno prije podnošenja zahtjeva ne opravdavaju produljenje roka na temelju članka 31. stavka 3. trećeg podstavka točke (b) Direktive o postupcima.

75.

Osim toga, ako bi primjenu članka 31. stavka 3. trećeg podstavka točke (b) Direktive o postupcima mogle izazvati druge okolnosti, obveza država članica na temelju članka 4. stavka 1. te direktive izgubila bi svoj smisao. Koristan učinak članka 4. stavka 1. te direktive pretpostavlja da se nacionalno tijelo može nositi s određenim fluktuacijama te da država članica ima dovoljan kapacitet za donošenje odluka da odgovori na te fluktuacije. Jednostavno rečeno, kada broj zahtjeva za azil slijedi uobičajen trend, od nacionalnog tijela se očekuje da na tom temelju organizira svoja sredstva i kapacitet za donošenje odluka. Međutim, kada nastupe izvanredne vanjske okolnosti, kao što je „veliki broj”„istodobnih” zahtjeva, od država članica se ne može očekivati da ispune te obveze jer im uobičajena očekivana sredstva možda neće biti za to dovoljna. Postojanje zaostataka stoga nije okolnost koja može opravdati produljenje na temelju članka 31. stavka 3. trećeg podstavka Direktive o postupcima.

76.

S obzirom na članak 4. stavak 1. te direktive, okolnosti različite od istodobnog podnošenja velikog broja novih zahtjeva ne mogu se uzeti u obzir za potrebe određivanja toga je li u praksi jako teško zaključiti postupak u roku od šest mjeseci. Nemogućnost poštovanja roka od šest mjeseci pripisiva istodobnom podnošenju velikog broja novih zahtjeva mora biti prisutna tijekom ili netom prije razdoblja od šest mjeseci koje se želi produljiti.

77.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na prethodna pitanja koja je uputio Raad van State (Državno vijeće, Nizozemska) odgovori na sljedeći način:

Članak 31. stavak 3. treći podstavak točku (b) Direktive 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite, u vezi s člankom 4. stavkom 1. te direktive,

treba tumačiti na način da je rok od šest mjeseci za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu iz članka 31. stavka 3. prvog podstavka Direktive 2013/32 moguće produljiti za devet mjeseci samo ako je povećanje broja zahtjeva u državi članici o kojoj je riječ brzo, to jest ako dođe do „uzleta” tog broja, što znači, uzimajući u obzir iznimnu prirodu okolnosti navedenih u toj odredbi, da postupno povećanje broja zahtjevâ tijekom dugog razdoblja nije dovoljno. Okolnosti različite od istodobnog podnošenja velikog broja novih zahtjeva ne mogu se uzeti u obzir za potrebe određivanja toga je li u praksi jako teško zaključiti postupak u roku od šest mjeseci. Nemogućnost poštovanja roka od šest mjeseci pripisiva istodobnom podnošenju velikog broja novih zahtjeva mora biti prisutna tijekom ili netom prije razdoblja od šest mjeseci koje se želi produljiti.