1.

Zahtjev za prethodnu odluku Sudu pruža novu priliku da tumači odredbe koje se odnose na izračun rokova za transfer predviđenih u članku 29. stavku 1. Uredbe (EU) br. 604/2013 ( 2 ), u kojem se predviđa da transfer tražitelja međunarodne zaštite iz države članice moliteljice u odgovornu državu članicu treba provesti najkasnije u roku od šest mjeseci nakon konačne odluke o žalbi ili preispitivanju kada postoji suspenzivni učinak ( 3 ).

2.

Taj zahtjev upućen je u okviru spora između osobe H, tražitelja međunarodne zaštite podrijetlom iz Afganistana, i Udlændingestyrelsena (Ured za strance, Danska) povodom odluke koju je taj ured donio o njezinu transferu u Rumunjsku, koja ju je pristala ponovno prihvatiti na temelju Uredbe Dublin III. Dok je Flygtningenævnet (Odbor za izbjeglice, Danska) odlučivao o pravnom lijeku za poništenje koji je podnesen protiv te odluke o transferu, taj je odbor saznao da je Rumunjska odgodila sve ulazne transfere zbog povećanog priljeva izbjeglica u zemlju. Stoga je vratio predmet na preispitivanje Uredu za strance, koji je donio novu odluku o transferu čiju je zakonitost potvrdio Flygtningenævnet (Odbor za izbjeglice) u postupku povodom nove žalbe.

3.

U ovom se predmetu od Suda traži da pojasni trenutak u kojem odluka o žalbi postaje „konačna”, u smislu članka 29. stavka 1. Uredbe Dublin III, u okviru nacionalnog postupovnog sustava koji, ako dođe do znatne promjene okolnosti nakon donošenja odluke o transferu, omogućuje pravosudnom tijelu kojem je podnesena žalba protiv te odluke da poništi tu odluku a da pritom ne odluči o njezinoj osnovanosti i da vrati predmet na preispitivanje nadležnom upravnom tijelu koje je dužno donijeti novu odluku o transferu protiv koje je podnesena nova žalba sa suspenzivnim učinkom.

4.

U ovom ću mišljenju objasniti razloge zbog kojih smatram da, u okviru takvog postupovnog sustava, rok od šest mjeseci iz članka 29. stavka 1. Uredbe Dublin III, koji je državi članici moliteljici određen za provođenje transfera tražitelja, treba početi teći od donošenja odluke kojom pravosudno tijelo, kojem je podnesen pravni lijek za poništenje odluke o transferu donesene u postupku preispitivanja, konačno odlučuje o njezinoj zakonitosti i okončava postupak koji se odnosi na odluku o transferu njezinim poništenjem ili dopuštanjem njezina izvršenja.

5.

Međutim, pojasnit ću da je ta država članica dužna urediti svoje nacionalno pravo na način da se, nakon vraćanja predmeta na preispitivanje nadležnom upravnom tijelu, nova odluka o transferu i konačna odluka o žalbi podnesenoj protiv te odluke donesu u najkraćem roku kako bi se zajamčilo brzo razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

6.

U skladu s člankom 1. Uredbe Dublin III, njome se utvrđuju kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva. U uvodnim izjavama 4., 5. i 19. te uredbe u tom se pogledu navodi:

[…]

7.

Člankom 27. stavcima 3. i 4. Uredbe Dublin III određuje se:

„3.   Za potrebe žalbi protiv odluka o transferu ili preispitivanja tih odluka, države članice u svom nacionalnom pravu određuju da:

4.   Države članice mogu odrediti da nadležna tijela po službenoj dužnosti mogu odlučiti da odgode izvršenje odluke o transferu do ishoda žalbe ili preispitivanja.”

8.

Članak 29. stavak 1. prvi podstavak i članak 29. stavak 2. te uredbe glase kako slijedi:

„1.   Transfer podnositelja zahtjeva […] iz države članice moliteljice u odgovornu državu članicu provodi se u skladu s nacionalnim pravom države članice moliteljice, nakon savjetovanja među predmetnim državama članicama, čim je to praktički moguće, a najkasnije u roku od šest mjeseci nakon što je druga država članica prihvatila zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe ili nakon konačne odluke o žalbi ili preispitivanju kada u skladu s člankom 27. stavkom 3. postoji suspenzivni učinak.

[…]

2.   Ako se transfer ne provede u šestomjesečnom roku, odgovorna država članica oslobađa se svoje obveze da prihvati ili ponovno prihvati predmetnu osobu i odgovornost se tada prenosi na državu članicu moliteljicu. Taj se rok može produljiti na najviše godinu dana, ako transfer nije bilo moguće provesti jer je predmetna osoba u zatvoru, ili na najviše osamnaest mjeseci ako predmetna osoba pobjegne.”

9.

Kad je riječ o trećem dijelu glavi V. UFEU‑a, koja obuhvaća, među ostalim, politike graničnih kontrola, azila i useljavanja, Kraljevina Danska na temelju Protokola (br. 22) o stajalištu Danske, koji je priložen UEU‑u i UFEU‑u, ima poseban status koji je razlikuje od drugih država članica. Stoga ta država članica ne sudjeluje u zajedničkom europskom sustavu azila jer za nju nisu obvezujuće direktive 2011/95/EU ( 5 ) i 2013/32/EU ( 6 ). Suprotno tomu, ona primjenjuje Uredbu Dublin III na temelju međunarodnog sporazuma koji je 13. ožujka 2005. potpisala s Europskom unijom ( 7 ).

10.

Udlændingeloven (Zakon o strancima) ( 8 ) u člancima 53. do 56. sadržava odredbe kojima se uređuje Flygtningenævnet (Odbor za izbjeglice).

11.

U skladu s člankom 53.a tog zakona Flygtningenævnet (Odbor za izbjeglice) ima trajnu funkciju tijela koje odlučuje o upravnim pravnim lijekovima protiv upravnih odluka u području azila koje u prvostupanjskom postupku donosi Ured za strance.

12.

Na temelju članka 56. stavka 8. navedenog zakona odluke Flygtningenævneta (Odbor za izbjeglice) konačne su i stoga se ne mogu osporavati pred nekim drugim upravnim tijelom.

13.

Iz opisa pravnog okvira navedenog u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da, u skladu s danskim upravnim pravom, žalbeno tijelo može vratiti predmet na preispitivanje nadležnom upravnom tijelu u tri slučaja: 1. ako predmet nije dovoljno razjašnjen prije donošenja odluke u prvostupanjskom postupku, 2. ako su prilikom ispitivanja predmeta u prvostupanjskom postupku počinjenje bitne pogreške, ili 3. ako se pojave nove informacije koje su značajne za prvotnu odluku.

14.

U skladu s danskim upravnim pravom vraćanje predmeta na preispitivanje stoga podrazumijeva da tijela i dalje ispituju predmet i da se pred žalbenim tijelom može pobijati nova odluka donesena u prvostupanjskom postupku.

15.

Osoba H, afganistanski državljanin, ušla je u Dansku 25. travnja 2021. gdje je istog dana podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu. U skladu s podacima iz sustava Eurodac, osoba H već je 5. ožujka 2021. bila evidentirana kao tražitelj međunarodne zaštite u Rumunjskoj.

16.

Stoga je Ured za strance 24. lipnja 2021. od rumunjskih tijela zatražio da je ponovno prihvate u skladu s člankom 18. stavkom 1. točkom (c) Uredbe Dublin III, što su ona prihvatila u roku, odnosno 7. srpnja 2021.

17.

Ured za strance odlučio je 19. srpnja 2021. transferirati osobu H u Rumunjsku u skladu s tom odredbom (u daljnjem tekstu: prva odluka o transferu). U okviru izjave koju je dala istog dana osoba H podnijela je žalbu protiv te odluke Flygtningenævnetu (Odbor za izbjeglice). Ta je žalba imala suspenzivan učinak u skladu s člankom 27. stavkom 3. točkom (a) Uredbe Dublin III.

18.

Dok je navedeni žalbeni postupak bio u tijeku, Rumunjska je 28. veljače 2022. obavijestila sve države članice da od 1. ožujka 2022. odgađa sve ulazne transfere koji se provode na temelju Uredbe Dublin III zbog sukoba u Ukrajini i povećanog priljeva izbjeglica u Rumunjsku.

19.

Stoga je Flygtningenævnet (Odbor za izbjeglice) odlučio 15. ožujka 2022. vratiti predmet na preispitivanje Uredu za strance kako bi on odlučio o utjecaju takve obavijesti na konkretnu odluku o transferu osobe H u Rumunjsku. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je to vraćanje predmeta na preispitivanje podrazumijevalo poništenje odluke od 19. srpnja 2021.

20.

Ured za strance 8. travnja 2022. ponovno je donio odluku o transferu osobe H u Rumunjsku na temelju članka 18. stavka 1. točke (c) Uredbe Dublin III (u daljnjem tekstu: druga odluka o transferu). U okviru izjave koju je dala istog dana osoba H podnijela je žalbu protiv te odluke Flygtningenævnetu (Odbor za izbjeglice). Ta je žalba na temelju članka 27. stavka 3. točke (a) te uredbe imala suspenzivan učinak.

21.

Rumunjska je 24. svibnja 2022. obavijestila sve države članice da je ukinuta odgoda ulaznih transfera provedenih u skladu s Uredbom Dublin III.

22.

Konačnom odlukom od 2. prosinca 2022. Flygtningenævnet (Odbor za izbjeglice) potvrdio je drugu odluku o transferu.

23.

Osoba H zatražila je 2. veljače 2023. ponovno pokretanje postupka jer je rok od šest mjeseci od prihvaćanja zahtjeva za ponovni prihvat, predviđen člankom 29. stavkom 1. Uredbe Dublin III, bio istekao u trenutku donošenja druge odluke o transferu, što znači da je Kraljevina Danska sada odgovorna za ispitivanje njezina zahtjeva za međunarodnu zaštitu na temelju članka 29. stavka 2. te uredbe.

24.

Nakon što je ponovno pokrenuo postupak, Flygtningenævnet (Odbor za izbjeglice) potvrdio je odlukom od 19. travnja 2023. drugu odluku o transferu. Iz te odluke, čiji je dio sadržaja prenesen u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, proizlazi da je taj odbor smatrao da je rok za transfer predviđen člankom 29. stavkom 1. Uredbe Dublin III počeo teći tek nakon njegove konačne odluke od 2. prosinca 2022. zbog dvaju razloga. S jedne strane, odluka o vraćanju predmeta na preispitivanje dovela je do toga da je predmet i dalje bio u tijeku pred Uredom za strance zbog čega nije bio moguć transfer te osobe u Rumunjsku. S druge strane, izvršenje druge odluke o transferu bilo je odgođeno tijekom žalbenog postupka koji je pokrenut pred njim do donošenja njegove konačne odluke od 2. prosinca 2022.

25.

Nakon zahtjeva DRC Dansk Flygtningehjælpa (Dansko vijeće za izbjeglice, Danska), nevladine organizacije koja zastupa osobu H, Flygtningenævnet (Odbor za izbjeglice) odlučio je 4. svibnja 2023. ponovno pokrenuti postupak kako bi preispitao tumačenje pravila o rokovima za transfer iz članka 29. stavaka 1. i 2. Uredbe Dublin III, u vezi s člankom 27. te uredbe. U svojem zahtjevu za ponovno pokretanje postupka Dansko vijeće za izbjeglice uputilo je konkretno na presudu Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Zastoj roka za transfer u žalbenom postupku) te je tvrdilo da je, s obzirom na Uredbu Dublin III, odgovornost za ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu osobe H prenesena na Dansku u trenutku druge odluke o transferu.

26.

U tim je okolnostima Flygtningenævnet (Odbor za izbjeglice) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li pravila o rokovima navedena u članku 29. stavcima 1. i 2. Uredbe [Dublin III] tumačiti na način da rok od šest mjeseci predviđen člankom 29. stavkom 1. drugim podstavkom te uredbe počinje teći nakon konačnosti odluke o meritumu, u slučaju kad je žalbeno tijelo države članice moliteljice, na koju se odnosi članak 27. [navedene] uredbe, vratilo predmet vezan uz transfer prvostupanjskom nadležnom tijelu koje je zatim donijelo novu odluku o transferu više od šest mjeseci nakon što je odgovorna država članica pristala na ponovni prihvat, osobito kad je vraćanje predmeta motivirano činjenicom da je odgovorna država članica, koja je prvotno bila prihvatila transfer, naknadno donijela odluku o odgodi svih transfera provedenih u skladu s [istom uredbom], te kad je priznat suspenzivni učinak u odnosu na mjeru udaljavanja konkretnog stranca?”

27.

Flygtningenævnet (Odbor za izbjeglice) zatražio je da se o ovom predmetu odluči u ubrzanom prethodnom postupku predviđenom u članku 105. Poslovnika Suda. Taj je zahtjev odbijen odlukom predsjednika Suda od 15. prosinca 2023. ( 9 ).

28.

Sudu koji je uputio zahtjev Sud je 27. studenoga 2023. uputio zahtjev za pružanje informacija o njegovu svojstvu „suda” u smislu članka 267. UFEU‑a, na koji je on odgovorio.

29.

Osoba H, danska, francuska, austrijska i švicarska vlada te Europska komisija podnijele su pisana očitovanja. Na raspravi održanoj 6. veljače 2025. saslušane su osoba H, danska i francuska vlada i Europska komisija te se od njih osobito tražilo da usmeno odgovore na pitanja koja je postavio Sud.

30.

Sud koji je uputio zahtjev prethodnim pitanjem u biti pita Sud treba li, u okviru postupovnog sustava države članice koji, ako dođe do znatne promjene okolnosti nakon donošenja odluke o transferu, omogućuje pravosudnom tijelu kojem je podnesen pravni lijek za poništenje te odluke da poništi tu odluku a da pritom ne odluči o njezinoj osnovanosti i da vrati predmet na preispitivanje nadležnom upravnom tijelu koje je dužno donijeti novu odluku o transferu, protiv koje je podnesena nova žalba sa suspenzivnim učinkom, članak 29. stavke 1. i 2. Uredbe Dublin III tumačiti na način da rok za transfer od šest mjeseci teče od odluke kojom pravosudno tijelo konačno odluči o zakonitosti potonje odluke.

31.

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, najprije valja podsjetiti na to da se člankom 29. Uredbe Dublin III utvrđuju modaliteti i rokovi u kojima država članica moliteljica u svrhu prihvata ili ponovnog prihvata tražitelja međunarodne zaštite treba provesti transfer tog tražitelja u odgovornu državu članicu.

32.

Člankom 29. stavkom 1. prvim podstavkom te uredbe određuje se da se transfer provodi u skladu s nacionalnim pravom države članice moliteljice, čim je to praktički moguće, a najkasnije u roku od šest mjeseci nakon što je druga država članica prihvatila zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe, odnosno nakon konačne odluke o žalbi ili preispitivanju kada u skladu s člankom 27. stavkom 3. navedene uredbe postoji suspenzivni učinak.

33.

Osoba H upućuje na točku 29. presude Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Zastoj roka za transfer u žalbenom postupku) te pritom tvrdi da nakon odluke od 15. ožujka 2022. kojom je Flygtningenævnet (Odbor za izbjeglice) poništio prvu odluku o transferu i vratio predmet na preispitivanje Uredu za strance više nije postojala odluka o transferu čija se provedba mogla odgoditi i da je rok za transfer počeo retroaktivno teći od 7. srpnja 2021., odnosno od dana na koji je Rumunjska prihvatila zahtjev za ponovni prihvat ( 10 ).

34.

Međutim, ističem, kao prvo, da se takav pristup protivi tekstu i logici članka 29. stavka 1. Uredbe Dublin III, iz kojeg proizlazi da dva trenutka od kojih može početi teći rok za transfer treba shvatiti tako da se međusobno isključuju.

35.

Prema tome, u prvom slučaju nije podnesen nikakav pravni lijek protiv odluke o transferu ili, ako je takav pravni lijek podnesen, on nije imao suspenzivni učinak. Rok za transfer stoga počinje teći od trenutka kad odgovorna država članica prihvati zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat osobe o kojoj je riječ. U drugom slučaju, protiv odluke o transferu podnesena je žalba sa suspenzivnim učinkom. Stoga rok počinje teći od konačne odluke o toj žalbi, nakon što su iscrpljena sva pravna sredstva predviđena pravnim poretkom države članice o kojoj je riječ ( 11 ).

36.

Kad bi se drukčije odlučilo, to bi se protivilo cilju djelotvorne sudske zaštite koji je propisan člankom 47. Povelje. Naime, dva slučaja predviđena u članku 29. stavku 1. prvom podstavku Uredbe Dublin III omogućuju da se osigura puni učinak odgode izvršenja odluke o transferu predviđene člankom 27. stavkom 3. te uredbe. Ako bi u okviru pravnog lijeka podnesenog protiv odluke o transferu izvršenje te odluke bilo odgođeno, ali bi rok za transfer nastavio teći, tada ne bi bilo moguće osigurati jednakost oružja i djelotvornost postupaka pravne zaštite u smislu da se jamči da taj rok neće isteći ako je izvršenje odluke o transferu onemogućeno podnošenjem pravnog sredstva protiv te odluke ( 12 ).

37.

Kao drugo, ističem da se činjenične okolnosti ovog predmeta razlikuju od okolnosti predmeta u kojem je donesena presuda Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Zastoj roka za transfer u žalbenom postupku). U tom predmetu Sud se pitalo je li suspenzivni učinak žalbe podnesene protiv presude kojom se poništava odluka o transferu utjecao na rok za transfer. Sud je odlučio, s jedne strane, da cilj članka 27. stavka 3. Uredbe Dublin III nije urediti privremene mjere koje mogu eventualno biti donesene u okviru žalbe koju su nadležna tijela podnijela protiv presude kojom je poništena odluka o transferu i, s druge strane, da se privremena mjera čiji je učinak zastoj roka za transfer do ishoda te žalbe može donijeti samo ako je izvršenje odluke o transferu odgođeno do donošenja odluke o pravnom sredstvu u prvostupanjskom postupku ( 13 ).

38.

Međutim, u ovom predmetu izvršenje prve odluke o transferu koju je u odnosu na osobu H donio Ured za strance odgođeno je u prvostupanjskom postupku u skladu s člankom 27. stavkom 3. točkom (a) Uredbe Dublin III. Usto, iako je Flygtningenævnet (Odbor za izbjeglice) doista poništio tu prvu odluku, predmet je vraćen tom uredu kako bi on preispitao pitanje njezina transfera i to je tijelo doista donijelo drugu odluku o transferu, a protiv te je same odluke zainteresirana osoba podnijela žalbu sa suspenzivnim učinkom.

39.

Iz toga proizlazi da ipak postoji odluka o transferu (druga odluka o transferu) čije je izvršenje odgođeno u okviru žalbenog postupka pokrenutog protiv te odluke. Stoga je rok za transfer počeo teći od konačne odluke o toj žalbi, u skladu s člankom 29. stavkom 1. Uredbe Dublin III.

40.

U tom se članku 29. ne navode posebna pravila koja se odnose na računanje rokova kada, ako dođe do znatne promjene okolnosti nakon donošenja odluke o transferu, pravosudno tijelo poništi tu odluku a da pritom ne ocijeni njezinu osnovanost i vrati predmet na preispitivanje nadležnom upravnom tijelu koje je dužno donijeti novu odluku o transferu protiv koje je podnesena nova žalba.

41.

Kao što su to pokazale diskusije na raspravi, trenutak u kojem odluka o žalbi postaje „konačna” u smislu članka 29. stavka 1. Uredbe Dublin III stoga predstavlja posebnu poteškoću. Naime, konačna odluka je odluka kojom je pravosudno tijelo kojem je podnesena pravni lijek za poništenje prve odluke o transferu poništilo tu odluku a da pritom nije ocijenilo njezinu osnovanost ili odluka kojom to tijelo, kojem je podnesen novi pravni lijek za poništenje druge odluke o transferu, odlučuje o zakonitosti te odluke ( 14 ).

42.

Smatram da u okviru postupovnog sustava koji je u svojim očitovanjima opisala danska vlada rok za transfer od šest mjeseci predviđen člankom 29. stavkom 1. Uredbe Dublin III treba teći od konačne odluke o žalbi podnesenoj protiv druge odluke o transferu protiv koje se više ne može podnijeti nijedno redovno pravno sredstvo.

43.

Kao prvo, tim se rješenjem uzimaju u obzir posebnosti danskog postupovnog sustava u kojem se predviđa razmatranje predmeta „u dvama stupnjevima” pri čemu se u okviru sudskog postupka uspostavlja postupak vraćanja predmeta na preispitivanje nadležnom upravnom tijelu kada se pojave „nove informacije koje su značajne” ( 15 ) za izvršenje odluke, kao što je odluka o transferu.

44.

Točno je da postoje dvije odluke o transferu protiv kojih su podnesene dvije različite žalbe. Međutim, cilj tih odluka je isti (transfer tražitelja), donesene su u odnosu na istog tražitelja, nakon istog događaja (odgovorna država članica pristala je na ponovni prihvat) i donijelo ih je isto upravno tijelo, tako da taj postupak treba smatrati jedinstvenim postupkom. Prema tome, odluka kojom je pravosudno tijelo poništilo prvu odluku o transferu a da pritom nije odlučilo o njezinoj osnovanosti i kojom je vratilo predmet na preispitivanje upravnom tijelu predstavlja privremenu odluku koja nadležnom upravnom tijelu omogućuje da procijeni učinke koji proizlaze iz postojanja novih i značajnih činjenica u vezi s postupkom transfera zainteresirane osobe i da, prema potrebi, provede drukčiju ocjenu te odluke.

45.

Međutim, kad je riječ o tumačenju Uredbe (EZ) br. 343/2003 ( 16 ), koja je stavljena izvan snage Uredbom Dublin III, podsjećam na to da je Sud odlučio da rok za transfer ne treba početi teći od privremene sudske odluke kojom se odgađa provedba postupka transfera, nego samo od sudske odluke kojom se odlučuje o osnovanosti tog postupka i koja više ne može biti prepreka za tu provedbu ( 17 ). Stoga je odlučujuće da se konačnom odlukom o žalbi odlučuje o zakonitosti odluke o transferu. Zakonodavac Unije želio je, time što je propisao da rok za transfer počinje teći od konačne odluke o žalbi podnesenoj protiv odluke o transferu, predvidjeti konačnu odluku o meritumu kojom se okončava postupak koji se odnosi na odluku o transferu, i to njezinim poništenjem ili dopuštanjem njezina izvršenja.

46.

Kao drugo, navedeno rješenje omogućuje da se uzmu u obzir načela i zahtjevi koji proizlaze iz nužnosti da se zajamči postojanje djelotvornog sudskog nadzora u smislu članka 27. Uredbe Dublin III i članka 47. Povelje. Naime, Sud neprestano podsjeća na to da, iako je zakonodavac Unije želio potaknuti brzo izvršenje odluka o transferu, ipak nije namjeravao žrtvovati sudsku zaštitu tražiteljâ međunarodne zaštite obvezi brzog postupanja s njihovim zahtjevom ( 18 ).

47.

Člankom 27. stavkom 1. Uredbe Dublin III tako se predviđa da osoba protiv koje je donesena odluka o transferu ima pravo na djelotvoran pravni lijek u obliku žalbe protiv te odluke ili činjeničnog i pravnog preispitivanja navedene odluke pred sudom ( 19 ). Naime, doseg tog pravnog lijeka pobliže je opisan u uvodnoj izjavi 19. te uredbe. U toj se uvodnoj izjavi napominje da bi radi osiguravanja poštovanja međunarodnog prava djelotvoran pravni lijek uspostavljen navedenom uredbom protiv odluka o transferu trebao obuhvatiti, s jedne strane, ispitivanje primjene same uredbe i, s druge strane, ispitivanje činjeničnog i pravnog stanja u državi članici u koju se tražitelja transferira ( 20 ).

48.

U presudi État belge (Elementi nastali nakon donošenja odluke o transferu) Sud je zaključio da tužba za poništenje podnesena protiv odluke o transferu, povodom koje se vodi postupak u kojem sud pred kojim je pokrenut postupak ne može uzeti u obzir okolnosti nastale nakon donošenja te odluke koje su odlučujuće za pravilnu primjenu Uredbe Dublin III, ne omogućuje da se zajamči djelotvoran pravni lijek i osigura dostatna sudska zaštita s obzirom na prava iz članka 27. te uredbe i članka 47. Povelje ( 21 ).

49.

Međutim, Sud je priznao da je zakonodavac Unije uskladio samo neka postupovna pravila u vezi s pravnim lijekom protiv odluke o transferu koji dotičnoj osobi moraju biti na raspolaganju i da države članice nisu nužno dužne, na temelju članka 27. Uredbe Dublin III, organizirati svoj sustav pravnih lijekova na način da zahtjev za uzimanje u obzir odlučujućih okolnosti nastalih nakon donošenja odluke o transferu bude zajamčen u okviru ispitivanja pravnog lijeka kojim se omogućava osporavanje zakonitosti odluke o transferu ( 22 ). Prema mišljenju Suda, ako okolnost koja je nastala nakon odluke o transferu može dovesti u pitanje transfer zainteresirane osobe u odgovornu državu članicu, tom se odredbom stoga prepušta državama članicama da odrede mjeru u okviru koje pravosudno tijelo može uzeti u obzir tu okolnost u svrhu ocjene zakonitosti odluke o transferu na temelju cjelovitog i ex nunc razmatranja ili da odrede da tu sudsku zaštitu valja osigurati na drugi način, primjerice utvrđivanjem posebnog pravnog lijeka ili nekog drugog postupovnog pravila ( 23 ).

50.

Naime, smatram da je upravo to kontekst danskog postupovnog sustava i stoga se toj državi članici ne može prigovoriti da je u postupak povodom pravnog lijeka za poništenje podnesene protiv odluke o transferu uključila postupak za vraćanje predmeta na preispitivanje kojem je svrha da se uzme u obzir znatna promjena okolnosti do koje je došlo u odgovornoj državi članici nakon donošenja te odluke. Kad bi se smatralo da se zbog tog vraćanja predmeta na preispitivanje toj državi članici prenosi odgovornost za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, to bi je u takvom sustavu odvratilo od toga da uzme u obzir te nove okolnosti koje su ipak odlučujuće za ocjenu zakonitosti i izvedivosti postupka transfera.

51.

S obzirom na navedeno, dodajem da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, kada u određenom području u pravu Unije ne postoje pravila, unutarnji pravni poredak svake države članice treba, na temelju načela procesne autonomije, uspostaviti postupovna pravila za sudske postupke koji trebaju osigurati zaštitu prava osoba, ali pod uvjetom da ona nisu nepovoljnija od onih koja uređuju slične situacije u unutarnjem pravu (načelo ekvivalentnosti) i da ne čine u praksi nemogućim ili pretjerano otežanim korištenje prava dodijeljenih pravom Unije (načelo djelotvornosti) ( 24 ).

52.

Kad je riječ, na prvom mjestu, o načelu ekvivalentnosti, ono zahtijeva da se sva pravila primjenjiva na pravne lijekove bez razlikovanja primjenjuju na pravne lijekove koji se temelje na povredi prava Unije i na one, slične, koji se temelje na nepoštovanju unutarnjeg prava ( 25 ).

53.

Na drugom mjestu, kad je riječ o načelu djelotvornosti, njime se nalaže da u okviru postupka kao što je onaj o kojem je riječ u ovom slučaju nadležno pravosudno tijelo donese konačnu odluku o zakonitosti odluke o transferu koju je preispitalo nadležno upravno tijelo bez neopravdanog odgađanja kako bi se zajamčio djelotvoran pristup postupcima za priznavanje međunarodne zaštite i osigurala brza obrada zahtjeva za međunarodnu zaštitu u skladu s uvodnom izjavom 5. Uredbe Dublin III ( 26 ). To podrazumijeva da trajanje tog postupka, razmatrano u cjelini, ne prekoračuje razdoblje koje je strogo nužno s obzirom na ciljeve zbog kojih je pokrenuto preispitivanje.

54.

Stoga, u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u ovom slučaju, svaka država članica treba urediti svoje zakonodavstvo na način da, nakon poništenja prvotne odluke i u slučaju vraćanja predmeta nadležnom upravnom tijelu zbog novih odlučujućih okolnosti za postupak transfera, to tijelo donese novu odluku i, ako je potrebno, da pravosudno tijelo donese odluku u kratkom roku ( 27 ).

55.

Takav sustav stoga ne bi trebao dovesti do situacije u kojoj država članica moliteljica može zaobići svoju odgovornost izbjegavanjem toga da postane odgovorna država članica tako što unedogled vraća predmet na preispitivanje nadležnom upravnom tijelu a da se nikad ne odluči o postupku priznavanja međunarodne zaštite. Naime, taj bi sustav mogao dovesti do situacije koja se protivi cilju Uredbe Dublin III, koji je naveden u uvodnoj izjavi 5. te uredbe, jer bi doveo do odgode trenutka od kojeg bi mogao početi teći rok za transfer i, zbog toga, do odgode trenutka od kojeg se može razmatrati zahtjev za međunarodnu zaštitu, čime se tražitelju uskraćuju prava povezana s priznavanjem te zaštite. Kao što je Sud na to podsjetio u presudi od 13. studenoga 2018., X i X ( 28 ), stoga je važno da takav zahtjev eventualno razmatra država članica različita od one koja je na temelju kriterija iz poglavlja III. te uredbe određena kao odgovorna ( 29 ).

56.

U ovom slučaju nijedno tijelo još nije odlučilo o zahtjevu za međunarodnu zaštitu koji je osoba H podnijela 25. travnja 2021. Od 7. srpnja 2021., datuma na koji je Rumunjska pristala na njezin ponovni prihvat radi razmatranja njezina zahtjeva, nije proveden transfer niti je donesena odluka o meritumu njezina zahtjeva. Kad je riječ o glavnom postupku (koji ne uključuje dva zahtjeva za ponovno pokretanje postupka koje su podnijeli osoba H i zatim Dansko vijeće za izbjeglice), utvrđujem da je prošlo gotovo 17 mjeseci između trenutka u kojem je Rumunjska pristala na ponovni prihvat osobe H i konačne odluke kojom je Flygtningenævnet (Odbor za izbjeglice) potvrdio drugu odluku o transferu. Međutim, podsjećam na to da se u članku 29. stavku 2. Uredbe Dublin III predviđaju samo dva slučaja u kojima se rok za transfer može produljiti, i to na najviše godinu dana ako transfer nije bilo moguće provesti jer je predmetna osoba u zatvoru ili na najviše osamnaest mjeseci ako ta osoba pobjegne ( 30 ). U ovom slučaju, iako je jasno da je odluka Rumunjske da odgodi sve ulazne transfere koji su provedeni na temelju Uredbe Dublin III nužno utjecala na trajanje tog postupka pokretanjem postupka vraćanja predmeta na preispitivanje, Flygtningenævnetu (Odbor za izbjeglice) trebalo je gotovo osam mjeseci da odluči o zakonitosti druge odluke o transferu iako je ta odluka, kao što je to prethodno navedeno, imala isti cilj kao i prva odluka te je donesena u odnosu na istog tražitelja, nakon istog događaja i donijelo ju je isto upravno tijelo. Čini mi se da takvo trajanje nije u skladu s potrebom da se zajamči brza obrada zahtjevâ za međunarodnu zaštitu.

57.

S obzirom na sve te elemente, smatram da u okviru postupovnog sustava države članice koji, ako dođe do znatne promjene okolnosti nakon donošenja odluke o transferu, omogućuje pravosudnom tijelu kojem je podnesen pravni lijek za poništenje te odluke da poništi tu odluku a da pritom ne odluči o njezinoj osnovanosti i da vrati predmet na preispitivanje nadležnom upravnom tijelu koje je dužno donijeti novu odluku o transferu protiv koje je podnesena nova žalba sa suspenzivnim učinkom, članak 29. stavak 1. Uredbe Dublin III, u vezi s njezinim člankom 27., treba tumačiti na način da rok za transfer od šest mjeseci teče od odluke kojom to pravosudno tijelo konačno odluči o meritumu i kojom se okončava postupak koji se odnosi na odluku o transferu, i to njezinim poništenjem ili dopuštanjem njezina izvršenja.

58.

U ovom slučaju riječ je o odluci od 2. prosinca 2022. kojom je Flygtningenævnet (Odbor za izbjeglice) konačno odlučio o osnovanosti druge odluke o transferu. Budući da je druga žalba koju je podnijela osoba H imala suspenzivni učinak na temelju članka 27. stavka 3. Uredbe Dublin III, rok za transfer počeo je teći od tog datuma.

59.

S obzirom na sva prethodno navedena razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Flygtningenævnet (Odbor za izbjeglice, Danska) odgovori na sljedeći način:

Članak 29. stavak 1. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, u vezi s člankom 27. te uredbe,

treba tumačiti na način da: