1.

Znamenita presuda Aziz ( 2 ) pokazala je „vezu” između prava zaštite potrošača, prava hipoteka i prava o ljudskim pravima ( 3 ). Od te presude, sudska praksa Suda u pogledu ovršnih postupaka s naslova ugovora o stambenim hipotekarnim kreditima, utemeljena na Direktivi 93/13/EEZ ( 4 ), dovela je do razvoja snažnih postupovnih mehanizama zaštite za potrošače. Tumačenje Direktive 93/13 u vezi s člankom 7. i člankom 47. prvim stavkom Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) koje Sud koristi rezultira pojavom „snažnog sustava pravnih sredstava” ( 5 ) protiv ovrhe na nekretninama.

2.

Predmetni slučaj Sudu pruža priliku da razvije postupovne mehanizme zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kontekstu izvansudskih ovršnih postupaka u pogledu hipoteke te da prouči utjecaj navodnih postupovnih nedostataka na mogućnost potrošača da pobija svoje iseljenje nakon što je njegova nekretnina pod hipotekom prodana na dražbi.

3.

Prema članku 7. stavku 1. Direktive 93/13:

„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koje prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”

4.

Prema članku 151.j stavku 1. Zákona č. 40/1964 Zb., Občiansky zákonník (Zakon br. 40/1964 o Građanskom zakoniku), u verziji primjenjivoj na spor u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Građanski zakonik):

„Ako potraživanje osigurano založnim pravom nije pravodobno i u cijelosti podmireno, založni vjerovnik može pokrenuti ovršni postupak u pogledu založnog prava. Založni vjerovnik u tom se postupku može namiriti na način predviđen u ugovoru, prodajom predmeta zaloga na dražbi u skladu s posebnim zakonom […] ili njegovom prodajom u skladu s posebnim zakonskim odredbama […], osim ako je ovim zakonikom ili posebnim zakonom drukčije propisano.”

5.

Članak 565. Građanskog zakonika predviđa sljedeće:

„U slučaju činidbe koja se izvršava u obrocima vjerovnik može zahtijevati plaćanje cijelog potraživanja zbog neplaćanja bilo kojeg obroka samo ako je to ugovoreno ili utvrđeno odlukom. Međutim, vjerovnik tu mogućnost može iskoristiti najkasnije do dospijeća prvog sljedećeg obroka.”

6.

Članak 16. stavak 1. Zakona č. 527/2002 Z. z. o dobrovol’ných dražbách (Zakon br. 527/2002 o dobrovoljnim dražbama, kako je izmijenjen; u daljnjem tekstu: Zakon o dobrovoljnim dražbama) predviđa da se dražba može provesti samo na temelju potpisanog sporazuma između osobe koja zahtijeva provođenje dražbe i organizatora dražbe.

7.

Članak 19. stavak 1. Zakona o dobrovoljnim dražbama glasi:

„Organizator dražbe dužan je odustati od dražbe najkasnije prije njezina početka (a) na temelju pisanog zahtjeva osobe koja zahtijeva provođenje dražbe, (b) ako se organizatoru dražbe ovršnom odlukom dokaže da osoba koja zahtijeva provođenje dražbe nema pravo zahtijevati provođenje dražbe; u slučaju da sudske privremene mjere, organizatoru dražbe dovoljno je dokazati da je sud odredio tu mjeru […].”

8.

Članak 21. stavak 2. Zakona o dobrovoljnim dražbama propisuje:

„U slučaju osporavanja valjanosti ugovora o zasnivanju založnog prava ili povrede odredbi ovog zakona, osoba koja tvrdi da su tom povredom povrijeđena njezina prava može od suda zahtijevati utvrđenje ništavosti dražbe. Pravo na zahtijevanje utvrđenja ništavosti dražbe prestaje ako se ono ne zahtijeva u roku od tri mjeseca od prihvaćanja najpovoljnije ponude, osim ako su razlozi za ništavost dražbe povezani s počinjenjem kaznenog djela, a predmet dražbe istodobno je bio stambeni objekt u kojem je u trenutku prihvaćanja najpovoljnije ponude prethodni vlasnik predmeta dražbe imao prijavljeno stalno boravište u skladu s posebnim propisima […]; u tom se slučaju utvrđenje ništavosti dražbe može zahtijevati i nakon isteka tog roka.”

9.

U skladu s člankom 325. stavkom 1. Zákona 160/2015 Z. z. Civilný sporový poriadok (Zakon br. 160/2015 o Zakoniku o građanskom postupku):

„Sud može odrediti privremenu mjeru ako je potrebno bez odgode urediti odnose između stranaka ili ako postoji opasnost od toga da se dovede u pitanje izvršenje presude.”

10.

Osobe PO i RT, druge stranke žalbenog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, sklopile su 7. travnja 2011. sa Slovenskom sporiteľňom, a.s. (u daljnjem tekstu: banka) u svojstvu potrošača ugovor o kreditu u iznosu od 63000 eura. Taj se kredit imalo otplaćivati u mjesečnim obrocima u iznosu od 424,41 eura s početkom na datum 20. lipnja 2011. i konačnim rokom otplate na datum 20. siječnja 2030. Druge stranke žalbenog postupka istog su dana sklopile i ugovor o osiguravanju kredita hipotekom. Predmet ugovora o zasnivanju hipoteke bila je kuća u kojoj su osobe PO i RT živjele s troje djece.

11.

Banka je dopisom od 3. studenoga 2016. druge stranke žalbenog postupka obavijestila o trenutačnom dospijeću kredita te od njih zatražila otplatu preostalog duga u iznosu od 56888,08 eura ( 6 ). Prema slovačkom pravu, osoba koja se namiruje s naslova hipoteke može zahtijevati dobrovoljnu dražbu nekretnine osigurane hipotekom ako su stranke predvidjele tu mogućnost.

12.

Osobe PO i RT podnijele su 21. travnja 2017. tužbu Okresnom súdu Prešov (Općinski sud u Prešovu, Slovačka) zahtijevajući da se banci naloži da se suzdrži od ovrhe u pogledu hipoteke dobrovoljnom dražbom. U svojoj su tužbi tvrdile da banka nije imala pravo tražiti prijevremenu otplatu čitavog kredita jer stranke ugovora o kreditu nisu predvidjele to pravo. Osobe PO i RT istodobno su zahtijevale da se odredi privremena mjera kojom bi se banci naložilo da se suzdrži od ovrhe do pravomoćnog okončanja postupka o meritumu.

13.

Dana 25. travnja 2017. održan je prvi krug dražbe, tijekom kojeg je osoba PO istaknula prigovor protiv dražbe pozivajući se na sudski postupak koji je bio u tijeku. Prvi krug dražbe završio je neuspješno jer se nitko nije prijavio na dražbu.

14.

Rješenjem od 26. svibnja 2017. Okresný súd Prešov (Općinski sud u Prešovu) odbio je zahtjev za određivanje privremene mjere, pri čemu nije razmotrio tvrdnju osoba PO i RT da je banka povrijedila njihova prava proglasivši prijevremeno dospijeće čitavog kredita. Osobe PO i RT protiv tog su rješenja podnijele žalbu Krajskom súdu v Prešove (Okružni sud u Prešovu, Slovačka).

15.

Drugi krug dražbe održan je 18. srpnja 2017., dok je žalbeni postupak bio u tijeku. Osoba PO na toj je dražbi organizatoru dražbe i javnom bilježniku napomenula da je u tijeku sudski postupak za obustavu ovršnog postupka. Međutim, ni javni bilježnik ni organizator dražbe nisu uzeli u obzir izjavu osobe PO.

16.

Uspješni ponuditelj na dražbi bio je GR REAL, društvo koje se bavi, među ostalim, odobravanjem kredita i zajmova kao i upravljanjem i održavanjem stambenih i nestambenih objekata. U skladu sa slovačkim pravom, uspješnom se ponuditelju prenosi vlasništvo nad nekretninom.

17.

Odlukom od 9. kolovoza 2017. Krajský súd v Prešove (Okružni sud u Prešovu, Slovačka) presudio je o žalbi osoba PO i RT na način da je ukinuo rješenje Okresnog súda Prešov (Općinski sud u Prešovu) te vratio tom sudu predmet na ponovno odlučivanje. Prema mišljenju Krajskog súda v Prešove (Okružni sud, Prešov), prvostupanjski sud trebao je razmotriti, među ostalim, tvrdnju osoba PO i RT da s bankom nisu sklopile sporazum na temelju kojeg bi potonja mogla proglasiti prijevremeno dospijeće čitavog kredita ( 7 ). Osim toga, prvostupanjski sud je trebao primijeniti načelo proporcionalnosti te ispitati je li dobrovoljna dražba činila prikladnu mjeru uzimajući u obzir, među ostalim, činjenicu da je nekretnina koja je bila predmet dražbe obiteljski dom osoba PO i RT te je li vjerovnik svoje potraživanje mogao namiriti na neki drugi način.

18.

Osobe PO i RT su 19. prosinca 2017. povukle tužbu za obustavu postupka ovrhe putem dobrovoljne dražbe s naslova hipoteke jer je ta tužba, s obzirom na to da je dražba već provedena, postala bespredmetna. Odlukom od 11. siječnja 2018. Okresný súd Prešov (Općinski sud u Prešovu) okončao je postupak i naložio osobama PO i RT da u cijelosti plate troškove postupka koje je banka pretrpjela.

19.

Društvo GR REAL je na temelju dražbe upisano kao vlasnik kuće u zemljišnim knjigama te je naložilo osobama PO i RT da se iz nje isele.

20.

Osobe PO i RT odbile su napustiti svoj dom u kojem žive sa svoje troje djece, od kojih je dvoje maloljetno te pati od teškog psihološkog poremećaja. Osoba PO usto je pretrpjela moždani udar te joj je potrebna svakodnevna skrb.

21.

Društvo GR REAL isključilo je kuću s komunalnih usluga, kao što su voda i struja. Usto je podnijelo tužbu za iseljenje kako bi druge stranke žalbenog postupka napustile nekretninu. Okresný súd Prešov (Općinski sud u Prešovu) i, u žalbenom postupku, Krajský súd v Prešove (Okružni sud u Prešovu) odbili su tužbu za iseljenje. Oba su suda uzela u obzir činjenicu da je predmetna kuća bila obiteljski dom osoba PO i RT te da bi njihovo iseljenje bilo nezamislivo. Najvyšší súd Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike) je odlukom od 8. travnja 2021. ukinuo dvije navedene presude te naveo da niži sudovi moraju uzeti u obzir vlasnička prava društva GR REAL.

22.

Okresný súd Prešov (Općinski sud u Prešovu) je svojom drugom presudom naložio osobama PO i RT da napuste nekretninu. Istodobno je odbio protutužbu kojom su osobe PO i RT zahtijevale da im se prizna pravo vlasništva nad kućom. Prema navodu tog suda, nekretnina je već prodana na dobrovoljnoj dražbi, koja nije proglašena ništavom, a sud koji je odlučivao u tom predmetu nije bio ovlašten odlučiti o valjanosti dražbe.

23.

Društvo GR REAL podnijelo je sudu koji je uputio zahtjev žalbu protiv prvostupanjske presude u dijelu u kojem mu nije odobren povrat troškova postupka. Osobe PO i RT su pak protiv te presude podnijele žalbu u dijelu u kojem im je naloženo da napuste nekretninu te je njihova protutužba odbijena.

24.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da u glavnom postupku središnje mjesto zauzima pitanje primjenjuju li se odredbe prava Unije o zaštiti potrošača u situaciji u kojoj je dražba održana unatoč činjenici da su potrošači zatražili sudsku zaštitu i organizatoru dražbe skrenuli pozornost na sudski postupak koji je bio u tijeku.

25.

Sud koji je uputio zahtjev naglašava važnost koja se u slovačkom pravnom poretku pridaje načelu pravne sigurnosti i zaštiti dobre vjere uspješnog ponuditelja koji stječe nekretninu. Međutim, dobra vjera nije zaštićena ako su okolnosti stjecanja nekretnine „problematične”. Sud koji je uputio zahtjev „problematičnom” smatra činjenicu da je, u slučaju iz glavnog postupka, osoba koja je stekla nekretninu obaviještena o tome da je sudski postupak bio u tijeku.

26.

Kada je riječ o mogućnosti potrošača da traži naknadnu sudsku zaštitu, sud koji je uputio zahtjev ističe da članak 21. stavak 2. Zakona o dobrovoljnim dražbama predviđa samo tri razloga za poništenje dražbe, od kojih nijedan ne dopušta potrošaču da se poziva na postojanje nepoštenih ugovornih odredbi. Konkretnije, taj sud navodi da nepoštenost sporne ugovorne odredbe o prijevremenoj naplati potraživanja nije obuhvaćena drugim od tih razloga, koji se odnosi na nevaljanost sporazuma o zasnivanju založnog prava. To je zato što se ugovorna odredba o prijevremenoj naplati odnosi na iznos kredita i rok za njegovu otplatu, a ne na zalog kojim je kredit osiguran i ovrhu u pogledu tog zaloga.

27.

Sud koji je uputio zahtjev smatra važnim utvrditi jesu li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 primjenjivi na postupak, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, u kojem je potrošač upotrijebio pravno sredstvo za obustavu ovrhe, ali je ovrha ipak provedena. Taj sud usto pita protivi li se Direktivi 93/13 slovačko zakonodavstvo o izvansudskim dražbama u mjeri u kojoj potrošaču ne omogućava djelotvorna sredstva za obustavu ovrhe.

28.

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev želi utvrditi relevantnost Direktive 2005/29/EZ ( 8 ) za predmetni slučaj u dijelu koji se tiče prakse organizatora dražbe.

29.

U tim okolnostima, Krajský súd v Prešove (Okružni sud u Prešovu) odlučio je prekinuti postupak koji se pred njim vodio te Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

30.

Društvo GR REAL, slovačka vlada i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja. Sud je sudu koji je uputio zahtjev poslao zahtjev za informacije kao i zahtjev za pojašnjenje. Sud koji je uputio zahtjev na te je zahtjeve odgovorio 20. srpnja 2023. odnosno 13. svibnja 2024. U skladu s člankom 62. Poslovnika Suda postavila sam strankama glavnog postupka i zainteresiranim osobama iz članka 23. Statuta Suda Europske unije postavila pitanja na koja je trebalo pisano odgovoriti. Stranke glavnog postupka, slovačka vlada i Komisija odgovorile su na ta pitanja. O tim se pitanjima očitovao i sud koji je uputio zahtjev.

31.

Uvodno valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda predviđenog člankom 267. UFEU‑a na Sudu da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. U tom smislu, Sud će po potrebi preoblikovati pitanja koja su mu postavljena ( 9 ).

32.

U predmetnom slučaju, iako je sud koji je uputio zahtjev svoje drugo pitanje formalno ograničio na tumačenje Direktive 93/13, ta okolnost ne sprečava Sud da mu pruži sve elemente za tumačenje koji mogu biti korisni za odlučivanje u glavnom postupku, izvodeći iz svih elemenata koje mu je taj sud dostavio, osobito iz obrazloženja odluke kojom je upućen zahtjev, elemente prava Unije koje treba tumačiti uzimajući u obzir predmet spora ( 10 ).

33.

Iz odluke kojom je upućen zahtjev proizlazi da sud koji je uputio zahtjev traži tumačenje, konkretnije, članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13. Drugo se pitanje usto u bitnome odnosi na članke 7. i 47. Povelje, te ih se navodi među relevantnim elementima prava Unije. Naime, to pitanje otvara dvojbe u pogledu postupovnih mehanizama zaštite koje potrošači uživaju na temelju nacionalnih postupovnih propisa o izvansudskoj ovrsi kada se takva ovrha provodi na potrošačevu domu. Te odredbe stoga treba uvrstiti među instrumente Unije čije tumačenje zahtijeva sud koji je uputio zahtjev.

34.

Osim toga, iako sud koji je uputio zahtjev u svojem pitanju formalno govori o nemogućnosti potrošača da istakne prigovore organizatoru dražbe, iz odluke kojom je upućen zahtjev proizlazi da se njegove dvojbe tiču, općenitije, nepostojanja postupovnih mehanizama zaštite na temelju kojih bih sud obustavio ovršni postupak u pogledu hipoteke.

35.

Dakle, sud koji je uputio zahtjev svojim drugim pitanjem, koje valja razmotriti na prvom mjestu, u bitnome želi doznati treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s člancima 7. i 47. Povelje, tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo, poput onog koje se razmatra u glavnom postupku, koje u okviru izvansudske ovrhe u pogledu hipoteke na nekretnini koja je potrošačev obiteljski dom s jedne strane dopušta da se dražba te nekretnine provede prije nego što sud koji je nadležan odlučiti o meritumu donese odluku kojom ugovornu odredbu na kojoj se dražba temelji proglašava nepoštenom, iako je potrošač zatražio prekid dražbe, a s druge strane ne omogućava poništenje dražbe zbog postojanja nepoštenih odredbi u ugovoru na temelju kojeg se ovrha provodi.

36.

Treba istaknuti da se predmetno pitanje postavlja u kontekstu posebnog postupka izvansudske ovrhe uređenog Zakonom o dobrovoljnim dražbama ( 11 ). Taj postupak omogućuje vjerovniku da se namiri s naslova založnog prava prodajom nekretnine dužnika (uključujući potrošača) putem dražbe na temelju ugovora o kreditu, a da sudovi ne moraju prethodno provjeriti potraživanje ( 12 ).

37.

Osim toga, kao što je to slučaj u glavnom postupku, taj se postupak može upotrijebiti za namirenje na temelju ugovora o stambenom kreditu osiguranog imovinom koja zadovoljava osnovnu potrebu potrošača, to jest stambenim objektom ( 13 ).

38.

Mora se podsjetiti na to da je Sud u presudi Kušionová ( 14 ) utvrdio da se slovački sustav izvansudske prodaje putem dražbe ne protivi Direktivi 93/13. Međutim, kako sam istaknula u svojem mišljenju u predmetu Všeobecná úverová banka ( 15 ), to je utvrđenje uvjetovano dostupnošću djelotvornih sredstava za pobijanje ovrhe na temelju potencijalno nepoštenih ugovornih odredbi.

39.

Predmetni zahtjev za prethodnu odluku otkriva elemente koji ozbiljno dovode u pitanje djelotvornost dostupnih oblika sudskog nadzora. Konkretnije, potrošači su se aktivno usprotivili ovrsi, ali je dražba provedena unatoč tomu.

40.

S obzirom na to, mora se utvrditi protivi li se Direktivi 93/13 sustav izvansudske ovrhe koji (i) potrošaču ne omogućuje djelotvorna sredstva za sprečavanje dražbe dok je u tijeku razmatranje njegove tužbe protiv ovrhe te (ii) ne omogućuje poništavanje dražbe zbog nepoštenih ugovornih odredbi.

41.

Prvi aspekt drugog pitanja suda koji je uputio zahtjev u bitnome se odnosi na nepostojanje djelotvornih sredstava kojima bi potrošač mogao spriječiti dražbu nekretnine dok nadležni sud razmatra njegovu tužbu protiv ovrhe kojom se navodi postojanje nepoštenih odredbi u ugovoru na temelju kojeg se ovrha provodi.

42.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, sustav zaštite koji provodi Direktiva 93/13 počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja što se tiče pregovaračke snage i razine obaviještenosti ( 16 ).

43.

S obzirom na takav slabiji položaj, članak 6. stavak 1. te direktive predviđa da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača. Riječ je o odredbi s obvezujućim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza suugovaratelja stvarnom ravnotežom koja će između njih ponovno uspostaviti jednakost ( 17 ).

44.

U tom kontekstu Sud je već u više navrata odlučio da nacionalni sudac mora po službenoj dužnosti procijeniti moguću nepoštenost ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene Direktive 93/13 i time ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavatelja ili pružatelja ako raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima ( 18 ).

45.

Osim toga, s obzirom na narav i važnost javnog interesa koji predstavlja zaštita potrošača, Direktivom 93/13 nalaže se državama članicama, kao što to proizlazi iz njezina članka 7. stavka 1., u vezi s njezinom dvadeset četvrtom uvodnom izjavom, da osiguraju primjerena i djelotvorna sredstva „za sprečavanje stalnoga korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koje prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima” ( 19 ).

46.

Sud je naveo da obveza država članica da osiguraju djelotvornost prava koja za pojedince proizlaze iz prava Unije podrazumijeva, osobito kad je riječ o pravima koja proizlaze iz Direktive 93/13, zahtjev djelotvorne sudske zaštite, potvrđen člankom 7. stavkom 1. te direktive i također člankom 47. Povelje, koji se primjenjuje, među ostalim, na utvrđivanje postupovnih pravila vezanih za tužbe utemeljene na tim pravima ( 20 ).

47.

U tom pogledu Sud je presudio da se, ako ne postoji djelotvoran nadzor moguće nepoštenosti odredaba danog ugovora, ne može jamčiti poštovanje prava dodijeljenih Direktivom 93/13 ( 21 ).

48.

Valja spomenuti da iz sudske prakse Suda proizlazi i to da se poštovanje prava zajamčenih tom direktivom također mora moći osigurati, ovisno o slučaju, u kontekstu ovršnih postupaka ( 22 ) i, konkretnije, u kontekstu ovršnih postupaka u pogledu hipoteke ( 23 ).

49.

Sud je u pogledu ovršnih postupaka u pogledu hipoteke razvio opsežne zahtjeve djelotvorne sudske zaštite od nepoštenih odredbi ugovora na temelju kojeg se ovrha provodi.

50.

Konkretnije, iz sudske prakse Suda proizlazi da nacionalni sudovi moguću nepoštenost ugovornih odredbi moraju utvrditi prije održavanja dražbe koja dovodi do iseljenja potrošača iz njegova stambenog objekta. Sud je u tom pogledu utvrdio da se, u slučaju da ovršni postupak završi prije donošenja odluke suda koji odlučuje o meritumu kojom se utvrđuje moguća nepoštenost ugovorne odredbe na kojoj se ta ovrha temeljila i, posljedično, ništavost tog postupka, tom odlukom omogućuje da se navedenom potrošaču osigura samo a posteriori zaštita u obliku naknade štete, koja se pokazala nepotpunom i nedovoljnom te koja ne čini ni primjereno ni učinkovito sredstvo za sprečavanje korištenja te odredbe, protivno članku 7. stavku 1. Direktive 93/13 ( 24 ).

51.

Osim toga, iz sudske prakse Suda proizlazi da nacionalna postupovna pravila moraju sudu omogućavati određivanje privremenih mjera koje mogu obustaviti ili okončati nezakonit ovršni postupak u pogledu hipoteke koji se temelji na ugovoru s nepoštenim odredbama ako su takve mjere nužne za osiguravanje pune djelotvornosti konačne odluke suda ( 25 ).

52.

Shodno tomu, puna djelotvornost zaštite potrošača koja se nastoji ostvariti Direktivom 93/13 zahtijeva da se ovršni postupak može prekinuti, po potrebi prema pravilima kojima se ne može obeshrabriti potrošača od podnošenja pravnog lijeka i ostajanja pri njemu, sve dok nadležni sud ne izvrši nadzor moguće nepoštenosti odredbi danog ugovora ( 26 ).

53.

Ta se sudska praksa osobito primjenjuje kada, kao u predmetnom slučaju, izvansudskoj ovrsi ne prethodi nikakav sudski nadzor ugovora na kojem se ovrha temelji te joj je predmet dom potrošača i njegove obitelji koja uključuje maloljetnu djecu.

54.

Sudska praksa Suda posebnu važnost pridaje činjenici da potrošač stanuje u nekretnini koja je predmet ovrhe, vodeći se stavom da je pravo na smještaj temeljno pravo zajamčeno člankom 7. Povelje koje nacionalni sudovi moraju uzeti u obzir prilikom tumačenja Direktive 93/13 ( 27 ). Kako je istaknuto u akademskoj literaturi, tumačenje Direktive 93/13 od strane Suda „ide prema priznanju stambenih prava kao sastavnih dijelova zaštite potrošača” ( 28 ).

55.

S obzirom na to da zadire u temeljna potrošačeva prava, ovrha na potrošačevu stambenom objektu s naslova hipoteke mora osiguravati „najviši stupanj postupovne strogoće” ( 29 ).

56.

„Postupovne implikacije” ( 30 ) članka 7. Povelje mogu se odraziti i u intenzitetu sudskog nadzora ugovornih odredbi kojima je uređena mogućnost pokretanja ovršnog postupka, kao što je sporna ugovorna odredba u predmetnom slučaju koja omogućuje vjerovniku da prijevremeno proglasi kredit dospjelim i provede ovrhu na potrošačevu stambenom objektu.

57.

Konkretnije, Sud je u presudi Všeobecná úverová banka ( 31 ) utvrdio da, s obzirom na učinke odredbe o prijevremenoj naplati ( 32 ) sadržane u ugovoru o potrošačkom kreditu koji je osiguran založnim pravom na obiteljskom domu, nacionalni sud prilikom ocjenjivanja moguće nepoštenosti te odredbe mora osobito ispitati proporcionalnost mogućnosti vjerovnika da na temelju te odredbe potražuje cijeli dugovani iznos.

58.

U tom pogledu, u okviru svoje ocjene sredstava koja potrošaču omogućuju ispravljanje učinaka potpunog dospijeća iznosa dugovanih na temelju ugovora o zajmu, taj sud mora, u skladu s člankom 7. Povelje, uzeti u obzir posljedice iseljenja potrošača i njegove obitelji iz stambenog objekta koji je njihovo glavno prebivalište ( 33 ).

59.

Valja podsjetiti na to da članak 7. Povelje, koji svakomu priznaje pravo na poštovanje njegova privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja, odgovara članku 8. stavku 1. Europske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP), dok članak 47. Povelje, koji jamči pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje, odgovara članku 6. stavku 1. EKLJP‑a ( 34 ).

60.

U skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, čiji je cilj osigurati potrebnu usklađenost u njoj sadržanih prava i odgovarajućih prava sadržanih u EKLJP‑u, a da se pritom ne nanese šteta autonomiji prava Unije, Sud prilikom tumačenja prava zajamčenih člancima 7. i 47. Povelje stoga mora uzeti u obzir odgovarajuća prava zajamčena člankom 8. stavkom 1. i člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a, kako ih tumači Europski sud za ljudska prava (ESLJP), kao minimalan prag zaštite ( 35 ).

61.

Europski sud za ljudska prava je u pogledu ovršnih postupaka na nekretninama više puta utvrdio da je gubitak doma najteži oblik zadiranja u pravo na poštovanje doma ( 36 ).

62.

U slučaju na koji se odnosila presuda Rousk protiv Švedske ( 37 ) ovrha je provedena prije pravomoćnog okončanja žalbenog postupka. Iz te presude proizlazi da postupak odlučivanja koji dovodi do gubitka doma mora biti pošten ( 38 ). Europski sud za ljudska prava je utvrdio da bi se, kako bi se osiguralo da su pravni lijekovi i postupovni mehanizmi zaštite predviđeni nacionalnim pravom „stvarno dostupni i dovoljni, ne samo u teoriji nego i u praksi, […] iseljenje trebalo odgoditi dok se ne riješe sporna meritorna pitanja” ( 39 ).

63.

Prema sudskoj praksi Suda i Europskog suda za ljudska prava, potrošač mora imati djelotvornu i stvarnu mogućnost ishoditi sudski nadzor moguće nepoštenosti odredbi ugovora na temelju kojeg se ovrha provodi prije nego što se njegov dom proda na dražbi. Dražba se ne može provesti dok nadležni sud ne provede nadzor moguće nepoštenosti odredbi ugovora o kojem je riječ. Stoga se sredstva sudskog nadzora nepoštenosti ugovornih odredbi ne može smatrati djelotvornima ako se dražba provede unatoč tomu što je u tijeku postupak u kojem potrošač pobija ovrhu i nastoji ishoditi njezina obustava ili okončanje.

64.

U predmetnom slučaju, potrošači su podnijeli žalbu protiv rješenja prvostupanjskog suda koji je odbio njihov zahtjev za određivanje privremene mjere, a da nije uzeo u obzir njihovu tvrdnju da banka nije imala pravo čitav zajam prijevremeno proglasiti dospjelim ( 40 ). Dražba je održana dok se žalba još razmatrala, iako su potrošači organizatora dražbe obavijestili da je taj postupak u tijeku.

65.

Iako nacionalno zakonodavstvo predviđa određena sredstva sudske zaštite koja služe tomu da omoguće obustavu ovrhe ( 41 ), iz okolnosti predmetnog slučaja čini se da dostupna sredstva sudske zaštite u praksi nisu dovoljno usklađena da osiguraju da se u provedbi dražbe neće zanemariti sudski postupak. Sud koji je uputio zahtjev navodi da potrošači ne utječu na vrijeme koje će sudu trebati da donese konačnu odluku ili odredi privremene mjere. Shodno tomu, potrošač koji aktivno brani svoja prava svejedno možda neće moći ishoditi obustavu ovrhe.

66.

U tim okolnostima, čini se da postojeća pravna sredstva koja su potrošačima na raspolaganju u okviru izvansudskog ovršnog postupka ne daju potrošačima djelotvornu i stvarnu mogućnost da ishode sudski nadzor moguće nepoštenosti ugovornih odredbi i spriječe provedbu ovrhe prije nego što se dražba provede.

67.

S obzirom na navedeno, smatram da se članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive 93/13, u vezi s člancima 7. i 47. Povelje, protivi nacionalni pravni okvir o izvansudskoj ovrsi o kojem je riječ u predmetnom slučaju u mjeri u kojoj se čini da potrošačima ne pruža djelotvorne postupovne mehanizme zaštite od ovrhe i prodaje njihova stambenog objekta na dražbi.

68.

Drugi aspekt drugog pitanja suda koji je uputio zahtjev odnosi se na nepostojanje mogućnosti za potrošače da naknadno isprave posljedice dražbe. Sud koji je uputio zahtjev navodi da nijedan od triju razloga predviđenih u članku 21. stavku 2. Zakona o dobrovoljnim dražbama ne omogućuje potrošačima da se pozovu na postojanje nepoštenih odredbi u ugovoru na temelju kojeg je ovrha provedena.

69.

Slovačka vlada u svojim pisanim očitovanjima navodi da sud koji je uputio zahtjev pogrešno tumači nacionalno zakonodavstvo o kojem je riječ. Ona upućuje na nedavnu sudsku praksu Najvyššeg súda Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike) ( 42 ), u kojoj se relevantna zakonodavna odredba široko tumači, na način da postojanje nepoštenih odredbi u ugovoru o kreditu čini razlog na temelju kojeg se dražba može proglasiti ništavom. Prema toj sudskoj praksi, kako je navodi slovačka vlada, takva mogućnost treba postojati jer se prije dražbe ne provodi prethodni nadzor ili ispitivanje duga niti provjera ispunjenosti uvjeta za provedbu dražbe. Osim toga, iz te sudske prakse proizlazi da dužnik mora imati mogućnost istaknuti povredu bilo kojeg postupovnog ili materijalnog zahtjeva koja može utjecati na provedivost dražbe s naslova založnog prava u smislu da dovodi u pitanje valjanost ugovora o kreditu ili založnog prava kao i iznos i narav potraživanja.

70.

Sudska praksa Najvyššeg súda Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike) podupire zaključak da potrošač mora imati mogućnost ishoditi poništenje dražbe zbog postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu na temelju kojeg je ovrha provedena ako je ta ovrha pokrenuta bez sudske provjere potraživanja.

71.

Sud je sudu koji je uputio zahtjev poslao zahtjev za pojašnjenje je li, s obzirom na izložene navode slovačke vlade, još uvijek potrebno odgovoriti na dio drugog prethodnog pitanja koji se odnosi na razloge na temelju kojih je dražbu moguće proglasiti ništavom.

72.

Sud koji je uputio zahtjev u svojem je odgovoru na zahtjev za pojašnjenje ostao pri svojem pitanju. Naveo je da u trenutku provedbe dražbe (2017.) nije bilo sudske prakse koja je nepoštenost ugovornih odredbi priznavala kao moguć razlog za poništenje dražbe. Istaknuo je i da nedavna rješenja Najvyššeg súda Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike) ne odražavaju ustaljenu sudsku praksu o toj problematici.

73.

U tom je pogledu važno navesti, kao prvo, da je prema ustaljenoj sudskoj praksi u okviru postupka predviđenog člankom 267. UFEU‑a, koji se temelji na jasnom razdvajanju funkcija između nacionalnih sudova i Suda, nacionalni sud jedini ovlašten utvrditi i ocijeniti činjenice glavnog postupka te tumačiti i primijeniti nacionalno pravo ( 43 ).

74.

Kao drugo, mora se istaknuti da je načelo tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom Unije svojstveno sustavu Ugovorâ jer omogućuje nacionalnim sudovima da osiguraju, u okviru svojih nadležnosti, potpunu učinkovitost prava Unije prilikom rješavanja sporova koji se pred njima vode ( 44 ).

75.

U skladu s tim načelom, zadaća je nacionalnih sudova, vodeći računa o svim pravilima nacionalnog prava i o primjeni načina tumačenja priznatih tim pravom, odlučiti može li se i u kojoj mjeri odredba nacionalnog prava tumačiti u skladu s relevantnim odredbama prava Unije ( 45 ).

76.

To načelo poznaje određene granice. Tako je obveza nacionalnih sudova da upućuju na sadržaj prava Unije prilikom tumačenja i primjene relevantnih pravila nacionalnog prava ograničena općim pravnim načelima i ne može služiti kao temelj contra legem tumačenju nacionalnog prava ( 46 ).

77.

Budući da su nacionalni sudovi, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 73. ovog mišljenja, jedini ovlašteni tumačiti nacionalno pravo, na sudu je koji je uputio zahtjev da utvrdi je li članak 21. stavak 2. Zakona o dobrovoljnim dražbama moguće tumačiti na način da postojanje nepoštenih ugovornih odredbi čini razlog na temelju kojeg se dražbu može proglasiti ništavom.

78.

Čini se da se u sudskoj praksi Najvyššeg súda Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike) sugerira da je tumačenje u skladu s pravom Unije moguće. Činjenica da, kako sud koji je uputio zahtjev navodi, ta sudska praksa nije još ustaljena ne znači da nacionalni sud ne može usvojiti tumačenje koje je u skladu s pravom Unije. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, nacionalni sud ne može, osobito, valjano smatrati da nije u mogućnosti protumačiti odredbu nacionalnog prava u skladu s pravom Unije samo zbog činjenice da se ta odredba ustaljeno tumačila na način koji nije spojiv s tim pravom ( 47 ).

79.

Unatoč tomu, mora se istaknuti da tumačenje prema kojem nacionalno pravo omogućuje potrošačima da zahtijevaju poništenje dražbe zbog nepoštenosti ugovornih odredbi ne utječe na pitanje jesu li osobe PO i RT u vrijeme održavanja dražbe mogle upotrijebiti to pravno sredstvo. Kako je već prethodno navedeno, sud koji je uputio zahtjev objašnjava da je postojanje nepoštenih ugovornih odredbi nedavno priznato u sudskoj praksi kao razlog za poništenje dražbe. Taj sud usto objašnjava da do trenutka održavanja dražbe nije donesena presuda kojom je dražba poništena zbog tog razloga.

80.

S obzirom na dvojbe u pogledu tumačenja članka 21. stavka 2. Zakona o dobrovoljnim dražbama koje je sud koji je uputio zahtjev opisao, od prosječnog se potrošača, to jest od potrošača koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću ( 48 ), nije moglo očekivati da zna da mu takva odredba omogućuje da zahtijeva poništenje dražbe zbog nepoštenosti ugovornih odredbi. Kako je jedan komentator slikovito rekao, „prosječan potrošač nije odvjetnik” ( 49 ). Također, od prosječnog se potrošača ne može očekivati da bude aktivist koji će nastojati reformirati sudsku praksu.

81.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s člancima 7. i 47. Povelje, treba tumačiti na način da im se protive nacionalno zakonodavstvo i nacionalna praksa koji, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, u okviru izvansudske ovrhe u pogledu hipoteke na nekretnini koja je potrošačev obiteljski dom s jedne strane dopušta da se dražba te nekretnine provede prije nego što sud koji je nadležan odlučiti o meritumu donese odluku kojom ugovornu odredbu na kojoj se ovrha temelji proglašava nepoštenom, iako je potrošač zatražio prekid dražbe, a s druge strane ne omogućava poništenje dražbe zbog postojanja nepoštenih odredbi u ugovoru na temelju kojeg je ovrha provedena.

82.

Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u bitnome pita primjenjuju li se članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 na postupak u kojem osoba čija je ponuda za nekretninu koja se prodavala na dražbi u okviru izvansudske ovrhe prihvaćena utužuje svoja vlasnička prava u okolnostima u kojima je dražba provedena unatoč tomu što je u tijeku bio sudski postupak koji je potrošač pokrenuo kako bi spriječio dražbu, a ponuditelj je obaviješten o tom postupku.

83.

Uvodno ću se osvrnuti na prigovor društva GR REAL u pogledu dopuštenosti predmetnog pitanja. Društvo GR REAL u bitnome navodi da ga se to pitanje ne tiče jer je ono uspješni ponuditelj, a ne prodavatelj robe ili pružatelj usluge u smislu točke (c) članka 2. Direktive 93/13. Ono navodi da se pitanje poštenosti odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu njega ne tiče.

84.

U tom se pogledu mora podsjetiti ( 50 ) na to da je spor iz glavnog postupka proizišao iz tužbe za iseljenje koju je podnio uspješni ponuditelj i protutužbe koju su potrošači podnijeli kako bi ostvarili svoja vlasnička prava protiv uspješnog ponuditelja. Sud koji je uputio zahtjev navodi da društvo GR REAL, koje je upisano kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama, ima procesnu legitimaciju u takvom postupku. Kako sud koji je uputio zahtjev objašnjava, potrošači tvrde da imaju vlasnička prava nad nekretninom jer banka nije bila ovlaštena pokrenuti ovršni postupak, koji je kulminirao prodajom nekretnine na dražbi. S obzirom na to, predmetno se pitanje, kako Komisija ističe, ne odnosi na ocjenjivanje moguće nepoštenosti odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu, već se odnosi na postupovnu zaštitu koju potrošači uživaju tijekom izvansudskog ovršnog postupka te na utjecaj eventualnih nedostataka u tom postupku na dražbu.

85.

Kada je riječ o meritumu, ovo pitanje suda koji je uputio zahtjev odnosi se na granice primjenjivosti Direktive 93/13 u postupku iseljenja ( 51 ). Konkretnije, glavno je pitanje sprečava li činjenica da je vlasništvo nad nekretninom preneseno uspješnom ponuditelju potrošača da se poziva na Direktivu 93/13 kako bi osporio iseljenje ako je dražba njegove nekretnine održana prije okončanja sudskog postupka u kojem se ispitivala moguća nepoštenost ugovornih odredbi.

86.

Kao što ću to objasniti u nastavku, djelotvornost Direktive 93/13 u načelu ne zahtijeva ispitivanje nepoštenosti ugovornih odredbi u situacijama u kojima je ovršni postupak u pogledu hipoteke okončan te je pravo vlasništva nad nekretninom preneseno trećoj strani, gdje bi takvo ispitivanje dovelo u pitanje pravnu sigurnost prijenosa vlasništva trećoj strani.

87.

Međutim, okolnosti predmetnog slučaja mogu opravdati, prema mojemu mišljenju, drukčiji ishod odvagivanja uključenih interesa.

88.

U presudi Banco Santander ( 52 ) prvi su put utvrđena ograničenja primjene Direktive 93/13 u situaciji u kojoj je uspješni ponuditelj zakonito stekao vlasništvo nad nekretninom. Sud je u toj presudi u bitnome isključio primjenu Direktive 93/13 u postupku koji je uspješni ponuditelj pokrenuo kako bi zaštitio svoja stvarna prava koja je zakonito stekao kupivši na dražbi potrošačevu nekretninu osiguranu hipotekom. Zaključio je da bi mogućnost dužnika koji je ustanovio hipoteku na nekretnini da istakne njezinu stjecatelju prigovore koji se tiču ugovora o hipotekarnom kreditu – za koji je moguće da mu stjecatelj nije bio stranka – ugrozila pravnu sigurnost postojećih vlasničkih odnosa ( 53 ).

89.

Međutim, jedan od uvjeta o kojima su ovisile granice primjenjivosti Direktive 93/13 bila je dostupnost pravnih sredstava, uključujući potrošačevu mogućnost pobijanja ili zahtijevanja obustavu ovršnog postupka zbog postojanja nepoštenih odredbi u ugovoru o hipotekarnom kreditu i mogućnost podnošenja zahtjeva za privremene mjere ( 54 ). Sud je u slučaju na koji se odnosila presuda Banco Santander uzeo u obzir činjenicu da potrošač nije upotrijebio postojeća pravna sredstva ( 55 ).

90.

U kasnijoj sudskoj praksi, u presudi Ibercaja Banco ( 56 ), Sud je, zasjedajući u velikom vijeću, potvrdio važnost načela pravne sigurnosti i zaštite vlasnikovih stvarnih prava nad nekretninom nakon provođenja dražbe. Taj se slučaj odnosio na ovršni postupak u pogledu hipoteke odobren sudskom odlukom. Otvarao je dva glavna pitanja. Prvo je pitanje bilo mora li sud koji je odgovoran za ovrhu imati mogućnost ispitivanja moguće nepoštenosti ugovornih odredbi unatoč nacionalnim postupovnim pravilima koja primjenjuju načelo res judicata na sudsku odluku donesenu bez izričitog razmatranja tog pitanja. Drugo se pitanje odnosilo na određivanje trenutka u kojem se ovršni postupak u pogledu hipoteke mora smatrati dovršenim u smislu ispitivanja moguće nepoštenosti ugovornih odredbi.

91.

Kada je riječ o prvom pitanju, Sud je utvrdio da se djelotvoran nadzor moguće nepoštenosti ugovornih odredbi ne može jamčiti ako se pravomoćnost prizna i sudskim odlukama donesenima bez provedbe takvog nadzora ( 57 ). Shodno tomu, potrošač mogućnost pozivanja na Direktivu 93/13 mora imati čak i u kasnijim fazama postupka ili tijekom kasnijeg postupka o meritumu ( 58 ).

92.

Kada je riječ o drugom pitanju, Sud je utvrdio da, u situaciji u kojoj je ovršni postupak u pogledu hipoteke završio te su vlasnička prava nad nekretninom prenesena trećoj strani, sud, djelujući po službenoj dužnosti ili na zahtjev potrošača, više ne može provesti ispitivanje moguće nepoštenosti ugovornih odredbi koje bi dovelo do poništenja akata kojima se prenosi vlasništvo i dovesti u pitanje pravnu sigurnost prijenosa vlasništva na trećega koji je već izvršen ( 59 ).

93.

Međutim, Sud je presudio da u takvoj situaciji potrošač mora imati mogućnost, u skladu s člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Direktive 93/13, u vezi s načelom djelotvornosti, pozvati se u kasnijem postupku na nepoštenost odredbi ugovora o hipotekarnom zajmu kako bi mogao djelotvorno i u potpunosti ostvariti svoja prava na temelju te direktive s ciljem da mu se naknadi imovinska šteta uzrokovana primjenom tih odredbi ( 60 ).

94.

Sud koji je uputio zahtjev naglašava da slovački pravni poredak štiti treće strane koje steknu nekretninu na javnoj dražbi te priznaje potrebu za poštovanjem načela pravne sigurnosti. Međutim, taj sud smatra da predmetni slučaj opravdava drukčije odvagivanje uključenih interesa i odstupanje od pravila zaštite uspješnog ponuditelja. Razlozi su za to odstupanje u bitnome utemeljeni, prema navodu suda koji je uputio zahtjev, u činjenici da je dražba provedena prije nego što je nadležni sud ispitao moguću nepoštenost odredbi ugovora o hipotekarnom zajmu te da je uspješni ponuditelj znao za postupak koji se vodio ( 61 ).

95.

Stoga se mora utvrditi može li se za te elemente smatrati da mogu opravdati primjenu Direktive 93/13 nakon održavanja dražbe i prijenosa vlasništva nad nekretninom uspješnom ponuditelju.

96.

Kako proizlazi iz gornje analize ( 62 ), sudska praksa Suda, nadahnuta sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava, posebnu važnost pridaje postojanju postupovnih mehanizama zaštite u postupku ovrhe na nekretnini uzimajući u obzir to da se u tom postupku ozbiljno zadire u pravo na poštovanje doma.

97.

Shodno tomu, nužno je osigurati da se u okviru ovršnih mjera primjereno uzme u obzir i zaštiti potrošačevo pravo na dom te da potrošač ima dostupna djelotvorna postupovna sredstva koja mu omogućuju da ostvari svoja prava na temelju Direktive 93/13 i ishodi sudski nadzor moguće nepoštenosti ugovornih odredbi prije održavanja dražbe ( 63 ). Potrošači usto moraju imati djelotvorna sredstva da ishode obustavu ovrhe dok se ne ocijeni poštenost ugovornih odredbi ( 64 ).

98.

Nepostojanje djelotvorne i stvarne mogućnosti ishođenja sudskog nadzora moguće nepoštenosti ugovornih odredbi prije održavanja dražbe teška je povreda zahtjeva djelotvorne sudske zaštite potrošača predviđenog u članku 47. Povelje i prava na poštovanje doma zajamčenog člankom 7. Povelje. Iznimno, potrošaču lišenom te mogućnosti tijekom ovršnog postupka u pogledu hipoteke mora se iznimno omogućiti da se nakon održavanja dražbe pozove na Direktivu 93/13.

99.

Ni potreba za zaštitom kupca koji je postupao u dobroj vjeri ni opći interes za očuvanje pravne sigurnosti ne mogu opravdati oduzimanje osobi njezina doma bez ishođenja sudskog nadzora njezina predmeta ( 65 ). To a fortiori vrijedi kada obitelj te osobe uključuje maloljetnu djecu.

100.

U predmetnom slučaju potrošačev dom je prodan na dražbi, a da ugovor na temelju kojeg se ovrha provodila nije sudski ispitan kako bi se ocijenilo jesu li neke od njegovih odredbi nepoštene, odnosno prodan je dok je to ispitivanje bilo u tijeku. Nekretnina prodana na dražbi je kuća u kojoj potrošači žive sa svojom djecom, od kojih je dvoje maloljetno te pati od psihološkog poremećaja. Dražba je održana unatoč izostanku sudske provjere potraživanja i proporcionalnosti mogućnosti vjerovnika da prijevremeno proglasi kredit dospjelim.

101.

Dodatni element koji u predmetnom slučaju, u usporedbi sa slučajem na koji se odnosila presuda Ibercaja Banco, može opravdati drukčije odvagivanje uključenih interesa jest činjenica da je ponuditelj znao da je u tijeku bio postupak u kojem se ocjenjivala moguća nepoštenost ugovorne odredbe na temelju koje je vjerovnik pokrenuo ovrhu. Sud koji je uputio zahtjev tu činjenicu opisuje kao „problematične okolnosti” u kojima je došlo do prijenosa vlasništva nad nekretninom.

102.

Kao što je to Komisija u bitnome primijetila, na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi, na temelju svojeg nacionalnog prava, čine li te okolnosti nedostatke u stjecanju nekretnine te koje bi bile njihove moguće posljedice za zakonitost prijenosa vlasništva nad nekretninom ( 66 ). Činjenica da je uspješni ponuditelj znao za postupak koji je bio u tijeku može se u okviru te ocjene uzeti u obzir kao čimbenik koji može isključiti zaštitu ponuditelja.

103.

Točno je, kao što to društvo GR REAL navodi, da puko pobijanje odredbi ugovora na kojem se ovrha temelji ne prejudicira ishod postupka. Međutim, ponuditelj koji stekne nekretninu unatoč tomu što je u tijeku sudski postupak protiv ugovora na kojem se ovrha temelji, a koji nije prethodno sudski ispitan, treba biti svjestan povećanog rizika od poništenja dražbe kao i činjenice da je pravni status nekretnine nesiguran ( 67 ).

104.

Činjenici da vlasnička prava koja ponuditelj stekne u okviru izvansudskog ovršnog postupka imaju nesiguran status u prilog ide sudska praksa Najvyššeg súda Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike), pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev. Kao što je to prethodno istaknuto ( 68 ), iz te sudske prakse proizlazi da potrošač mora imati mogućnost pobijati valjanost dražbe ako dobrovoljnoj dražbi nisu prethodili sudski nadzor ili sudska provjera duga i uvjeta prodaje.

105.

Složenost predmetnog slučaja povećava činjenica da potrošači nisu podnijeli tužbu za poništenje dražbe. U tom pogledu, Sud je zaključio da poštovanje načela djelotvornosti ne može u cijelosti nadoknaditi potpunu pasivnost potrošača ( 69 ). Međutim, kako je sud koji je uputio zahtjev objasnio u svojem odgovoru na zahtjev za pojašnjenje, u trenutku pokretanja glavnog postupka nije bilo relevantne sudske prakse Najvyššeg súda Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike) ( 70 ). Od osoba PO i RT nije se moglo očekivati da znaju za široko tumačenje propisâ koje omogućuje podnošenje tužbe za poništenje dražbe. U takvim okolnostima ne može se smatrati da su potrošači pokazali potpunu pasivnost ( 71 ).

106.

Okolnosti predmetnog slučaja otkrivaju ozbiljne nedostatke u postupovnim mehanizmima zaštite koji su potrošačima dostupni u okviru nacionalnog sustava izvansudske ovrhe, barem kada je riječ o njegovoj praktičnoj primjeni. Kako je Komisija u bitnome istaknula, postoje dvojbe u pogledu opće djelotvornosti postupovnih mehanizama zaštite koje potrošači uživaju u okviru dobrovoljne dražbe. Ti su nedostaci posebno izraženi kada ponuditelj zna za rizike povezane s dražbom u vezi s kojom meritorna pitanja nisu riješena.

107.

Kumulativni učinak nepostojanja postupovnih mehanizama zaštite u sustavu izvansudske ovrhe i okolnosti konkretnog slučaja na pravo na djelotvoran pravni lijek na temelju Direktive 93/13 trebao bi moći opravdati odstupanje od općeg pravila utvrđenog u presudi Ibercaja Banco. Shodno tomu, potrošači bi trebali imati mogućnost pozivanja na svoje pravo na djelotvornu sudsku zaštitu na temelju Direktive 93/13 u okviru postupka iseljenja. Stvar je nacionalnog postupovnog prava da osigura konkretne uvjete kako bi se potrošaču omogućilo da ishodi djelotvoran nadzor odredbi ugovora na temelju kojeg se zahtijeva ovrha i da izvede sve zaključke iz tog nadzora.

108.

S obzirom na navedeno, smatram da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s člankom 7. i člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da se primjenjuju na postupak u kojem osoba čija je ponuda za nekretninu koja se prodavala na dražbi u okviru izvansudske ovrhe prihvaćena utužuje svoja vlasnička prava u okolnostima u kojima je dražba provedena unatoč tomu što je u tijeku bio sudski postupak koji je potrošač pokrenuo kako bi spriječio dražbu, a ponuditelj je obaviješten o tom postupku, u mjeri u kojoj postojeća postupovna sredstva potrošaču nisu omogućila djelotvornu i stvarnu mogućnost ishoditi sudski nadzor moguće nepoštenosti ugovornih odredbi i prekid postupka prije provođenja dražbe ili zatražiti poništenje dražbe.

109.

Sud koji je uputio zahtjev svojim trećim pitanjem u bitnome pita treba li članak 5. Direktive 2005/29 tumačiti na način da ovrha u pogledu založnog prava na temelju nepoštene ugovorne odredbe o prijevremenoj naplati duga može činiti nepoštenu poslovnu praksu koja može izazvati odgovornost organizatora dražbe.

110.

Stranke koje su podnijele očitovanja to pitanje smatraju nedopuštenim.

111.

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odgovoriti na prethodno pitanje nacionalnog suda samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na postavljena pitanja ( 72 ).

112.

U predmetnom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku nije jasno na koji je način treće prethodno pitanje povezano s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka. Konkretnije, kako slovačka vlada ističe, ni banka ni organizator dražbe nisu stranke glavnog postupka. Shodno tomu, ne čini se da bi tumačenje Direktive 2005/29 moglo utjecati na slučaj iz glavnog postupka.

113.

Osim toga, kako Komisija ističe, nepoštena poslovna praksa, u skladu s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2005/29, jest ponašanje koje „bitno narušava ili je vjerojatno da će narušiti gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača do kojeg dopire odnosno kojem je namijenjena”. Međutim, sud koji je uputio zahtjev ne objašnjava kakvo su gospodarsko ponašanje banka odnosno organizator potencijalno narušili.

114.

Zbog navedenih razloga, treće pitanje smatram nedopuštenim.

115.

S obzirom na sve navedeno, predlažem da Sud na pitanja koja je uputio Krajský súd v Prešove (Okružni sud u Prešovu, Slovačka) odgovori na sljedeći način: