1.

Predmetni zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. stavka 1. točaka (c) i (e), članka 6., članka 8. stavka 2. i članka 10. Direktive (EU) 2016/680 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka od strane nadležnih tijela u svrhe sprečavanja, istrage, otkrivanja ili progona kaznenih djela ili izvršavanja kaznenih sankcija i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Okvirne odluke Vijeća 2008/977/PUP ( 2 ).

2.

Taj je zahtjev upućen u okviru spora između osobe JH, fizičke osobe, i policejní prezidiuma (Ravnateljstvo policije, Češka Republika), koji se osobito odnosi na prikupljanje biometrijskih i genetskih podataka osobe JH u okviru kaznenog postupka i pohranu tih podataka koje je izvršila Policie České republiky (Policija Češke Republike) (u daljnjem tekstu: češka policija).

3.

Ovaj se predmet, kad je riječ o prvom prethodnom pitanju koje je uputio Nejvyšší správní soud (Vrhovni upravni sud, Češka Republika), nadovezuje na presude od 26. siječnja 2023., Ministerstvo na vatrešnite raboti (Upis biometrijskih i genetskih podataka u policijsku evidenciju) ( 3 ) i od 28. studenoga 2024., Ministerstvo na vatrešnite raboti (Upis biometrijskih i genetskih podataka u evidenciju II) ( 4 ), u kojima je Sud presudio da se nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa sustavno prikupljanje biometrijskih i genetskih podataka svake osobe protiv koje je podnesen prijedlog za podizanje optužnice za kazneno djelo počinjeno s namjerom koje se progoni po službenoj dužnosti radi upisa tih podataka u policijsku evidenciju protivi zahtjevu za osiguranje povećane zaštite osoba u vezi s obradom osjetljivih osobnih podataka. Sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da pojasni svoju sudsku praksu postavljajući mu pitanje o tome prenosi li, na strukturnoj razini, članak 65. stavak 1. zákona č. 273/2008 Sb., o Policii České republiky (Zakon br. 273/2008 o Policiji Češke Republike) ( 5 ), time što svoju primjenu ograničava na kaznena djela počinjena s namjerom, u dovoljnoj mjeri nužnost ocjene proporcionalnosti uzimanja biometrijskih i genetskih podataka ispitanika ili, naprotiv, treba praviti dodatnu razliku između tih osoba s obzirom na težinu kaznenog djela.

4.

Kad je riječ o drugom prethodnom pitanju suda koji je uputio zahtjev, ovaj se predmet nadovezuje na presudu od 30. siječnja 2024., Direktor na Glavna direkcija „Nacionalna policija” pri MVR – Sofija ( 6 ), u kojoj je Sud prvi put odlučivao, s obzirom na Direktivu 2016/680, o vremenskim ograničenjima pohrane osobnih podataka, u svrhu sprečavanja kaznenih djela, osoba koje su pravomoćno kazneno osuđene. U toj je presudi Sud presudio da se tom direktivom utvrđuje opći okvir kojim se osigurava da se pohrana osobnih podataka i, konkretnije, trajanje te pohrane, ograniče na ono što je nužno s obzirom na svrhe u koje se ti podaci pohranjuju ( 7 ). Sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da pojasni je li ta sudska praksa relevantna kada se osobni podaci pohranjuju u svrhu sprečavanja, istrage i otkrivanja kaznenih djela, koja je po svojoj prirodi prospektivna i vremenski neograničena. Naime, takva bi svrha zahtijevala da se ti podaci pohranjuju što je dulje moguće.

5.

Tako će Sud u ovom predmetu trebati pojasniti, s jedne strane, pojmove „materijalno smanjenje” i „smanjenje trajanja” obrade biometrijskih i genetskih podataka obuhvaćenih područjem primjene Direktive 2016/680 kada se oni prikupljaju i pohranjuju u tom okviru.

6.

S druge strane, kad je riječ o trećem prethodnom pitanju, od Suda se prvi put traži da tumači pojam „pravo države članice” u smislu članka 8. stavka 2. te direktive, u vezi s člankom 10. navedene direktive. Konkretnije, sud koji je uputio zahtjev pita se može li nacionalna sudska praksa kojom se pojašnjavaju kriteriji za prikupljanje i pohranu biometrijskih i genetskih podataka biti obuhvaćena tim pojmom i koji je minimalni opseg materijalnih i postupovnih uvjeta za prikupljanje, pohranu i brisanje tih podataka koji se u pravu države članice moraju predvidjeti odredbom opće primjene.

7.

Člankom 11. Zakona o češkoj policiji određuje se:

„Policijski službenici i zaposlenici policije dužni su:

[…]

8.

U skladu s člankom 65. tog zakona:

„1.   Policija prilikom obavljanja svojih zadaća za potrebe buduće identifikacije može, kad je riječ o:

2.   Ako se zbog protivljenja osobe radnja iz stavka 1. ne može izvršiti, policijski službenik ima pravo, nakon što nije uspio navesti osobu da se podvrgne radnji, provesti tu radnju bez njezina pristanka. Način provođenja radnje bez pristanka mora biti razmjeran jačini protivljenja. Policijski službenik ne može provesti radnju bez pristanka osobe u slučaju uzimanja krvi ili druge slične radnje kojom se povređuje tjelesni integritet.

3.   Ako se radnja iz stavka 1. ne može izvršiti na licu mjesta, policijski službenik ima pravo privesti osobu radi provođenja radnje. Policijski službenik nakon provođenja radnje osobu pušta na slobodu.

4.   Policijski službenik sastavlja izvješće o provedenim radnjama.

5.   Osobne podatke dobivene u skladu sa stavkom 1. policija briše kada njihova obrada više nije nužna za potrebe sprečavanja, istrage, otkrivanja ili progona kaznenih djela, ili osiguranja sigurnosti Češke Republike, javnog poretka ili unutarnje sigurnosti.”

9.

Člankom 79. navedenog zakona, naslovljenim „Osnovne odredbe o obradi osobnih podataka u okviru obavljanja određenih policijskih zadaća”, u stavcima 1. i 2. propisuje se:

„1.   Stavci 2. do 6. i članci 79.a do 88. primjenjuju se na obradu osobnih podataka u svrhe sprečavanja, istrage, otkrivanja ili progona kaznenih djela, kako bi se osigurala sigurnost Češke Republike ili zajamčio javni poredak i unutarnja sigurnost, među ostalim u svrhe potrage za osobama i stvarima.

2.   Policija može obrađivati osobne podatke ako je to nužno za ostvarenje ciljeva navedenih u stavku 1. Policija može obrađivati osobne podatke i kako bi zaštitila važne interese ispitanika povezane s ciljevima navedenima u stavku 1.”

10.

Članak 82. istog zakona glasi:

„1. Policija najmanje jednom svake tri godine provjerava jesu li osobni podaci koji se obrađuju u svrhe navedene u članku 79. stavku 1. i dalje nužni za obavljanje njezinih zadaća u tom području.

2. Policija za potrebe provjere iz stavka 1. ima pravo tražiti potvrdu o podacima iz kaznene evidencije.

3. Tijela kaznenog progona i pravosudna tijela, Ministerstvo spravedlnosti [(Ministarstvo pravosuđa, Češka Republika)], Ustavní soud [(Ustavni sud, Češka Republika)] i Kancelář prezidenta republiky [(Ured predsjednika Republike, Češka Republika)], u okvirima svojih nadležnosti, za potrebe provjere iz stavka 1. kontinuirano obavještavaju policiju o svojim pravomoćnim odlukama, zastari kaznenog progona, izvršenju kazne ili odlukama predsjednika Republike koje se odnose na kazneni postupak, kazne ili amnestiju ili dano pomilovanje.”

11.

Odlukom od 11. prosinca 2015. češka policija pokrenula je kazneni postupak protiv osobe JH zbog lakšeg kaznenog djela povrede obveze upravljanja tuđom imovinom.

12.

Češka policija saslušala je 13. siječnja 2016. osobu JH u okviru kaznenog postupka te je naložila provođenje više identifikacijskih radnji. Unatoč protivljenju osobe JH češka policija joj je uzela otiske prstiju i bris sluznice usne šupljine na temelju kojeg je izradila profil DNK‑a, fotografirala ju je i sastavila njezin opis. Zatim je te podatke unijela u odgovarajuće baze podataka češke policije.

13.

Presudom Městskog souda v Praze (Gradski sud u Pragu, Češka Republika) od 15. ožujka 2017. osoba JH pravomoćno je proglašena krivom za lakše kazneno djelo povrede obveze upravljanja tuđom imovinom i teže kazneno djelo zlouporabe ovlasti javnog dužnosnika. Izrečena joj je uvjetna kazna zatvora u trajanju od tri godine i četverogodišnja zabrana obavljanja u javnoj upravi rukovoditeljskih dužnosti koje uključuju upravljanje nepokretnom i pokretnom imovinom te joj je naložena naknada prouzročene štete u granicama njezinih mogućnosti.

14.

Osoba JH podnijela je 8. ožujka 2016. tužbu Městskom soudu v Praze (Gradski sud u Pragu) kojom je tražila da se utvrdi da provođenje identifikacijskih radnji u skladu s člankom 65. Zakona o češkoj policiji, pohrana tako dobivenih podataka i uzoraka te izrada unosa u informacijskom sustavu češke policije čine nezakonito zadiranje.

15.

Presudom od 23. lipnja 2022. taj je sud prihvatio tužbu osobe JH, presudivši da identifikacijske radnje koje je provela češka policija i pohrana tih osobnih podataka u bazama podataka češke policije čine nezakonito zadiranje u temeljno pravo na poštovanje privatnog života. Navedeni je sud slijedom toga naložio češkoj policiji da iz svojih baza podataka izbriše sve osobne podatke dobivene tim radnjama, osim brisa sluznice usne šupljine, koji je u međuvremenu uništen.

16.

Městský soud v Praze (Gradski sud u Pragu) naglasio je da uzimanje genetskog materijala čini znatno zadiranje u temeljno pravo na poštovanje privatnog života koje je osobito zaštićeno člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( 8 ). Članak 65. Zakona o češkoj policiji ne pruža pak dovoljno informacija da se ocijeni je li to zadiranje proporcionalno. Naime, jedina provjera koju češka policija provodi prije uzimanja takvih podataka odnosi se na to je li kazneno djelo počinjeno s namjerom u smislu te odredbe, a taj se uvjet može smatrati ispunjenim u okviru glavnog postupka.

17.

Stoga je Městský soud v Praze (Gradski sud u Pragu) ocijenio da identifikacijske radnje koje je provela češka policija nisu ispunjavale zahtjev proporcionalnosti i da zbog toga čine nezakonito zadiranje. Taj je sud u tom pogledu istaknuo da se protiv osobe JH vodio postupak samo zbog počinjenja lakšeg kaznenog djela, odnosno kaznenog djela manje težine, da nikad prije nije bila osuđena i da ne postoji vjerojatnost da će ponovno počiniti kazneno djelo. Navedeni je sud usto naglasio činjenicu da češka policija, u skladu s člankom 65. stavkom 5. Zakona o češkoj policiji, mora sama interno ispitati od kojeg trenutka pohrana osobnih podataka više „nije nužna za potrebe sprečavanja, istrage ili otkrivanja kaznenih djela”. Isti sud smatra da taj propis policiji ostavlja neograničenu marginu prosudbe i vodi tomu da se vremenski neograničena pohrana osobnih podataka koristi prekomjerno.

18.

Ravnateljstvo policije podnijelo je protiv te presude žalbu u kasacijskom postupku Nejvyššem správnom soudu (Vrhovni upravni sud).

19.

Ravnateljstvo policije je u prilog svojoj žalbi naglasilo da je svrha obrade osobnih podataka jasno izražena u članku 65. Zakona o češkoj policiji. Također je tvrdilo da je ocijenilo proporcionalnost uzimanja i pohrane osobnih podataka osobe JH, pri čemu je uzelo u obzir čimbenik ponovnog počinjenja kaznenog djela, mogućnost pogoršanja ponašanja i činjenicu da je osoba JH u prošlosti počinila nekoliko kažnjivih djela. Kad je riječ o navodno nedovoljnoj upoznatosti javnosti s unutarnjim kriterijima koje češka policija primjenjuje kako bi odlučila hoće li osobni podaci ostati pohranjeni, Ravnateljstvo policije navelo je da su ta pravila javnosti priopćena u okviru prava na informacije.

20.

Osoba JH naglasila je u svojem odgovoru osobito da su službe češke policije poduzele identifikacijske radnje a da prethodno nisu ispitale je li zadiranje proporcionalno. Osoba JH također je kritizirala neupoznatost javnosti sa smjernicama češke policije o izvršavanju identifikacijskih radnji.

21.

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev pita se, kao prvo, protivi li se zahtjevima utvrđenima Direktivom 2016/680 neselektivno prikupljanje biometrijskih i genetskih podataka svake osobe osumnjičene da je počinila kazneno djelo s namjerom, kao drugo, protivi li se zahtjevima utvrđenima tom direktivom pohrana takvih podataka bez izričito predviđenog vremenskog ograničenja i, kao treće, može li se sudska praksa nacionalnih upravnih sudova kvalificirati kao „pravo države članice” u smislu članka 8. navedene direktive, kojim se utvrđuju uvjeti zakonitosti obrade osobnih podataka.

22.

U tim je okolnostima Nejvyšší správní soud (Vrhovni upravni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

23.

Osoba JH, češka vlada, Irska i poljska vlada te Europska komisija podnijele su pisana očitovanja.

24.

Na raspravi održanoj 28. studenoga 2024. osoba JH, češka vlada, Irska i nizozemska vlada i Komisija saslušane su i među ostalim pozvane da usmeno odgovore na pitanja koja je postavio Sud.

25.

Uvodno valja podsjetiti na to da se prethodna pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev odnose na prikupljanje i pohranu biometrijskih i genetskih podataka, koji čine posebne kategorije osobnih podataka, čija je obrada uređena člankom 10. Direktive 2016/680.

26.

Tom se pak odredbom nastoji osigurati povećana zaštita ispitanika s obzirom na to da podaci o kojima je riječ, zbog svoje osobite osjetljivosti i konteksta u kojem se obrađuju, mogu dovesti do, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 37. te direktive, znatnih rizika za temeljna prava i slobode, kao što su pravo na poštovanje privatnog života i pravo na zaštitu osobnih podataka, zajamčena člancima 7. i 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 9 ).

27.

Konkretnije, u skladu s člankom 10. Direktive 2016/680 zahtijeva se da obrada osjetljivih podataka bude dopuštena „samo ako je to [krajnje] nužno”, što je stroži uvjet zakonitosti obrade takvih podataka te podrazumijeva, osobito, izrazito strogu kontrolu poštovanja načela „smanjenja količine podataka” iz članka 4. stavka 1. točke (c) te direktive, koje svoju konkretnu primjenu na navedene osjetljive podatke ostvaruje pomoću tog zahtjeva ( 10 ).

28.

S obzirom na ta razmatranja, predložit ću u ovom mišljenju odgovor sudu koji je uputio zahtjev na način da nastojim utvrditi ispunjava li nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku zahtjev da prikupljanje i pohrana biometrijskih i genetskih podataka ispitanika budu dopušteni samo ako je to „[krajnje] nužno” u smislu članka 10. Direktive 2016/680.

29.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. stavak 1. točku (c) ili članak 6. Direktive 2016/680, u vezi s člankom 10. te direktive, tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se dopušta prikupljanje biometrijskih i genetskih podataka svake osobe okrivljene za kazneno djelo počinjeno s namjerom ili osobe osumnjičene da je počinila takvo kazneno djelo.

30.

Komisija je u svojim pisanim očitovanjima zaključila da je prvo pitanje nedopušteno s obrazloženjem da je u predmetu o kojem je riječ u glavnom postupku češka policija uzela genetske i biometrijske podatke osobe JH 13. siječnja 2016., odnosno prije stupanja na snagu Direktive 2016/680, do kojeg je došlo 5. svibnja 2016., i prije isteka roka za prenošenje, koji je člankom 63. stavkom 1. te direktive određen za 6. svibnja 2018.

31.

Iako je točno da u Direktivi 2016/680 nema nijedne prijelazne odredbe u pogledu podataka prikupljenih prije 5. svibnja 2016., čini mi se relevantnim uputiti na uvodnu izjavu 96. te direktive, u skladu s kojom bi „[o]brade koje su već u tijeku na taj datum trebalo […] uskladiti s [navedenom] [d]irektivom u roku od dvije godine nakon što [ona] stupi na snagu” ( 11 ).

32.

U skladu s člankom 3. točkom 2. Direktive 2016/680, „obrad[u]” čini „svaki postupak ili skup postupaka koji se obavljaju na osobnim podacima ili skupovima osobnih podataka […] kao što su prikupljanje, bilježenje, organizacija, strukturiranje, pohrana, prilagodba ili izmjena, pronalaženje, obavljanje uvida, uporaba, otkrivanje prijenosom, širenjem ili stavljanjem na raspolaganje na drugi način, usklađivanje ili kombiniranje, ograničavanje, brisanje ili uništavanje” ( 12 ).

33.

Naime, osobni podaci osobe JH uzeti prije 5. svibnja 2016., osim brisa sluznice usne šupljine koji je u međuvremenu uništen, i dalje su pohranjeni u bazama podataka češke policije. Ti su se podaci dakle nastavili obrađivati nakon tog datuma, odnosno nakon stupanja na snagu Direktive 2016/680.

34.

Stoga mi se čini da se osobni podaci koji su zakonito prikupljeni na temelju Okvirne odluke 2008/977/PUP ( 13 ), ali koji bi, da su prikupljeni nakon dana stupanja na snagu Direktive 2016/680, bili prikupljeni protivno načelima koja su njome utvrđena, ne bi trebali nastaviti obrađivati ni, stoga, pohranjivati u okviru primjene te direktive.

35.

U tim je okolnostima prvo pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev prema mojem mišljenju dopušteno.

36.

Sud koji je uputio zahtjev pita se je li članak 65. stavak 1. Zakona o češkoj policiji u skladu s obvezom koja se državama članicama nalaže člankom 6. Direktive 2016/680 da prave razliku između različitih kategorija ispitanika i je li u skladu s načelom smanjenja količine osobnih podataka koji se obrađuju navedenom u članku 4. stavku 1. točki (c) te direktive.

37.

Konkretnije, taj se sud pita uspostavlja li se jedinim uvjetom za dopuštenje uzimanja biometrijskih i genetskih podataka fizičke osobe koji je postavljen u nacionalnom propisu, odnosno postojanjem kaznenog djela počinjenog s namjerom, dovoljna razlika između različitih ispitanika ili je potreban dodatan stupanj individualizacije, u smislu da bi trebalo praviti razliku s obzirom na težinu kaznenih djela počinjenih s namjerom za koja bi se takvi podaci mogli automatski prikupiti.

38.

Kako bi se dao odgovor na to pitanje, valja, s jedne strane, podsjetiti na to da, iako se člankom 6. Direktive 2016/680 države članice obvezuje da rade jasnu razliku između podataka različitih kategorija ispitanika kako ih se ne bi neselektivno izložilo jednakom stupnju zadiranja u njihovo temeljno pravo na zaštitu njihovih osobnih podataka ( 14 ), izraz „prema potrebi i koliko je god to moguće” upotrijebljen u tom članku jasno upućuje na to da nije nužno moguće na taj način razlikovati takve podatke ( 15 ).

39.

Obveza koju navedeni članak 6. nalaže državama članicama stoga nije apsolutna te izraz „kao što su” koji se nalazi u tom članku upućuje na to da popis kategorija osoba koji on sadržava nije taksativan ( 16 ).

40.

S druge strane, ključno je ponovno razmotriti zaključke koje treba izvesti iz presude Upis biometrijskih i genetskih podataka u evidenciju I, u dijelu u kojem Sud u njoj tumači članak 4. stavak 1. točku (c) Direktive 2016/680, na temelju kojeg osobni podaci koji se obrađuju moraju biti primjereni i relevantni te ne smiju biti pretjerani u odnosu na svrhe u koje se obrađuju.

41.

U toj je presudi Sud zaključio da se nacionalno zakonodavstvo kojim se propisuje sustavno prikupljanje biometrijskih i genetskih podataka svake osobe protiv koje je podnesen prijedlog za podizanje optužnice za kazneno djelo počinjeno s namjerom koje se progoni po službenoj dužnosti ( 17 ) načelno protivi zahtjevu iz članka 10. Direktive 2016/680, prema kojem obradu posebnih kategorija podataka iz tog članka treba dopustiti „samo ako je to [krajnje] nužno” ( 18 ). Naime, takvo zakonodavstvo može dovesti do toga da se neselektivno i općenito prikupljaju biometrijski i genetski podaci većine osoba protiv kojih je podnesen prijedlog za podizanje optužnice jer je pojam „kazneno djelo počinjeno s namjerom koje se progoni po službenoj dužnosti” osobito općenit i može se primijeniti na velik broj kaznenih djela, neovisno o njihovoj prirodi i težini ( 19 ).

42.

U ovom se predmetu člankom 65. stavkom 1. Zakona o češkoj policiji predviđa da se biometrijski i genetski podaci osobe mogu prikupljati ne samo ako je ta osoba okrivljena za kazneno djelo počinjeno s namjerom, nego i ako je osumnjičena da je počinila takvo kazneno djelo. Stoga se ta odredba ne odnosi samo na neznatan broj situacija, nego obuhvaća, također preopćenito, većinu kaznenih djela za koja se takvi podaci mogu prikupiti.

43.

Međutim, ističem da se navedenom odredbom policijskim službama samo daje mogućnost da uzmu takve podatke, dok se upis u policijsku evidenciju – propisan bugarskim propisom o kojem je bila riječ u predmetu u kojem je donesena presuda Upis biometrijskih i genetskih podataka u evidenciju I – obvezno primjenjivao na sve osobe protiv kojih je podnesen prijedlog za podizanje optužnice za kaznena djela počinjena s namjerom koja se progone po službenoj dužnosti ( 20 ). To bi moglo navesti na zaključak da češki propis, time što ostavlja veći manevarski prostor policijskim tijelima, omogućuje da se bolje odredi opseg slučajeva u kojima bi se mogli prikupljati biometrijski i genetski podaci ispitanika.

44.

Međutim, ističem da se ni člankom 65. stavkom 1. Zakona o češkoj policiji ni člankom 11. tog zakona – na temelju kojeg policijska tijela moraju provesti samo nadzor proporcionalnosti – ne propisuje obveza tih tijela da ocijene je li prikupljanje biometrijskih i genetskih podataka ispitanika krajnje nužno. To je problematično u dvama pogledima.

45.

Kao prvo, sama činjenica da je osoba počinila kazneno djelo počinjeno s namjerom ili da je osumnjičena za takvo kazneno djelo ne može se u svakom slučaju smatrati elementom koji sam po sebi omogućuje pretpostavku da je prikupljanje njezinih biometrijskih i genetskih podataka krajnje nužno s obzirom na svrhe koje se želi postići ( 21 ).

46.

Naime, Sud je već odlučio da se takva „krajnja nužnost” može utvrditi samo s obzirom na sve relevantne elemente, kao što su, među ostalim, priroda i težina navodnog kaznenog djela zbog kojeg je podnesen prijedlog za podizanje optužnice, posebne okolnosti tog kaznenog djela, moguća povezanost navedenog kaznenog djela s drugim postupcima koji su u tijeku, prethodne osude osobe o kojoj je riječ ili njezin osobni profil ( 22 ).

47.

Ograničavanje prikupljanja biometrijskih i genetskih podataka na slučajeve kaznenih djela s elementom namjere stoga nije dovoljno da bi se ispunio zahtjev iz članka 10. Direktive 2016/680, prema kojem obradu posebnih kategorija podataka iz tog članka treba dopustiti „samo ako je to [krajnje] nužno”.

48.

Kao drugo, ističem da je Sud odlučio da, ako na temelju nacionalnog prava ne postoji obveza nadležnog tijela da ocijeni „krajnju nužnost” obrade osobnih podataka koju je provelo ili koju namjerava provesti, sud pred kojim se vodi postupak kako bi odlučio o takvoj obradi koju provodi to nadležno tijelo ne može umjesto tog tijela osigurati poštovanje obveze koju navedeno tijelo ima na temelju članka 10. Direktive 2016/680 ( 23 ).

49.

Trenutačni pravni okvir u Češkoj Republici dovodi pak do situacija u kojima, s jedne strane, policijske službe prije uzimanja biometrijskih i genetskih podataka ispitanika ne provode strogi nadzor proporcionalnosti i u kojima, s druge strane, upravni sudovi moraju preuzeti ulogu policijskih tijela u provedbi takvog nadzora.

50.

Prema tome, s obzirom na to da se češkim propisom ne propisuje obveza nacionalnih policijskih tijela da u svakom konkretnom slučaju ocijene je li prikupljanje biometrijskih i genetskih podataka ispitanika krajnje nužno u smislu članka 10. Direktive 2016/680, taj propis ne zadovoljava načelo smanjenja količine osobnih podataka koji se obrađuju koje nalaže ta odredba.

51.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da članak 4. stavak 1. točku (c) i članak 6. Direktive 2016/680, u vezi s člankom 10. te direktive, treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se dopušta prikupljanje biometrijskih i genetskih podataka svake osobe optužene za kazneno djelo počinjeno s namjerom ili osumnjičene da je počinila takvo kazneno djelo ako se takvim propisom ne propisuje obveza nadležnog tijela da u svakom konkretnom slučaju ocijeni je li obrada koju je provelo ili namjerava provesti „krajnje nužna”.

52.

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. stavak 1. točku (e) Direktive 2016/680 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis na temelju kojeg potrebu za daljnjom pohranom biometrijskih i genetskih podataka, s obzirom na svrhu sprečavanja i otkrivanja kaznenih djela, policijske službe ocjenjuju na temelju unutarnjih pravila, pri čemu se tim propisom ne propisuje najdulje razdoblje na koje se ti podaci mogu pohranjivati, zbog čega se oni u većini slučajeva pohranjuju na neodređeno vrijeme. Taj se sud također pita s obzirom na koje kriterije treba ocijeniti je li pohranjivanje osobnih podataka koji su prikupljeni i pohranjeni u tu svrhu proporcionalno s vremenskog aspekta.

53.

Sud je sudu koji je uputio zahtjev uputio pitanje smatra li potrebnim ostati pri tom pitanju s obzirom na presudu GDNP, koja je objavljena nakon što je taj sud uputio zahtjev za prethodnu odluku. Taj je sud, nakon što je pozvao stranke glavnog postupka da se očituju, odlučio ostati pri svojim pitanjima te je izrazio dvojbe kad je riječ o mogućnosti da se zaključci Suda iz te presude u potpunosti primijene na drugo prethodno pitanje.

54.

U navedenoj je presudi Sud prvi put odlučivao, s obzirom na Direktivu 2016/680, o vremenskim ograničenjima pohrane osobnih podataka, koja se provodi u svrhu sprečavanja kaznenih djela, osoba koje su pravomoćno kazneno osuđene u slučaju u kojem se nacionalnim zakonodavstvom propisuje da se takvi podaci, uključujući osjetljive podatke, pohranjuju do smrti tih osoba, bez mogućnosti da se to trajanje preispita s obzirom na okolnosti.

55.

Kad je riječ o proporcionalnosti razdoblja na koje se pohranjuju osobni podaci, Sud je pojasnio da se uvodnom izjavom 26. Direktive 2016/680 te člankom 4. stavkom 1. točkom (e) i člankom 5. te direktive utvrđuje opći okvir kojim se državama članicama nalaže, s jedne strane, da predvide da će se ti podaci pohranjivati samo onoliko dugo koliko je to potrebno u svrhe radi kojih se obrađuju ( 24 ) i, s druge strane, da predvide odgovarajuće rokove za brisanje navedenih podataka ili za periodično preispitivanje potrebe za pohranom takvih podataka kao i postupovna pravila kojima se osigurava poštovanje tih rokova ( 25 ), pri čemu se državama članicama prepušta da u skladu s tim okvirom utvrde konkretne situacije u kojima zaštita temeljnih prava ispitanika zahtijeva brisanje osobnih podataka i trenutak u kojem se to brisanje mora provesti ( 26 ).

56.

Kad je konkretnije riječ o genetskim i biometrijskim podacima, kao što sam na to osobito podsjetio u točki 27. ovog mišljenja, u članku 10. Direktive 2016/680 navodi se zahtjev da obrada osjetljivih podataka bude dopuštena „samo ako je to [krajnje] nužno” ( 27 ).

57.

Usto, Sud je pojasnio da se tim odredbama ne zahtijeva da države članice odrede apsolutna vremenska ograničenja za pohranu osobnih podataka nakon čijeg bi ih proteka trebalo automatski izbrisati ( 28 ).

58.

Unatoč tim zaključcima, sud koji je uputio zahtjev naglašava da je, za razliku od pitanja postavljenog u predmetu u kojem je donesena presuda GDNP, njegovo drugo prethodno pitanje postavljeno s obzirom na cilj i svrhu općeg sprečavanja kaznenih djela koji se žele ostvariti obradom.

59.

Taj se sud stoga pita kako pomiriti, s jedne strane, načelo smanjenja trajanja obrade osobnih podataka i, s druge strane, takav cilj koji je po svojoj prirodi prospektivan i vremenski neograničen te koji pretpostavlja pohranjivanje osobnih podataka što većeg broja osoba dok je god to moguće.

60.

Točno je da je u predmetu u kojem je donesena presuda GDNP Sudu postavljeno pitanje o situaciji u kojoj su osobni podaci osobe – koja je pravomoćno osuđena za kazneno djelo počinjeno s namjerom koje se progoni po službenoj dužnosti – među ostalim biometrijski i genetski podaci, bili pohranjeni u policijskoj evidenciji bez ikakvog vremenskog ograničenja osim smrti te osobe, i to čak nakon što je navedena osoba rehabilitirana ( 29 ).

61.

Međutim, te okolnosti prema mojem mišljenju ne onemogućuju primjenu istih zaključaka na situaciju kao što je ona u glavnom postupku, u kojoj se osobni podaci pohranjuju u svrhu općeg sprečavanja kaznenih djela.

62.

Naime, Sud priznaje da pohrana osobnih podataka može pridonijeti cilju od općeg interesa navedenom u uvodnoj izjavi 27. Direktive 2016/680, prema kojoj je radi sprečavanja, istrage i progona kaznenih djela nužno da nadležna tijela obrađuju takve podatke prikupljene u kontekstu sprečavanja, istrage, otkrivanja ili progona posebnih kaznenih djela izvan tog konteksta kako bi stekla uvid u kriminalne aktivnosti te kako bi mogla povezati različita otkrivena kaznena djela ( 30 ).

63.

To podrazumijeva da nacionalna tijela imaju mogućnost pohranjivati osobne podatke s prospektivnom svrhom a da ne predvide točno najdulje razdoblje na koje se ti podaci mogu pohranjivati. Međutim, postojanje i funkcioniranje određenih postupovnih jamstava u takvoj su situaciji tim više potrebni.

64.

Slijedom navedenog, iako se Direktivom 2016/680 državama članicama ne nalaže da odrede apsolutna vremenska ograničenja za pohranu osobnih podataka, nakon čijeg bi ih proteka trebalo automatski izbrisati, čini mi se da ključnu važnost ima periodično preispitivanje potrebe za pohranom tih podataka.

65.

U tom pogledu ističem da se, s jedne strane, člankom 65. stavkom 5. Zakona o češkoj policiji propisuje da se osobni podaci brišu kada njihova obrada više nije nužna za ostvarivanje svrhe sprečavanja, istrage, otkrivanja ili progona kaznenih djela i, s druge strane, da se člankom 82. tog zakona policijskim tijelima nalaže da svake tri godine provjere postoji li potreba za daljnjom obradom osobnih podataka ispitanika.

66.

Taj bi propis, kojim se dakle doista predviđa brisanje tih podataka i redovito preispitivanje potrebe za njihovom pohranom, ipak trebao biti uređen strogim jamstvima kojima se ispitanike može učinkovito zaštititi od opasnosti od zlouporabe.

67.

Kao prvo, kao što se na to podsjeća u uvodnoj izjavi 33. Direktive 2016/680, u pravu države članice kojim se uređuje prikupljanje i pohrana osobnih podataka trebali bi biti navedeni barem postupci za uništenje tih podataka.

68.

Kao drugo, na temelju članka 13. stavka 2. točke (b) i članka 14. točke (d) te direktive, svaki ispitanik trebao bi imati pravo znati na koje se razdoblje njegovi osobni podaci pohranjuju ili, ako to nije moguće, koji se kriteriji koriste za utvrđivanje tog razdoblja. Takve su informacije potrebne kako bi se ispitanicima omogućilo ostvarivanje njihovih prava koja proizlaze iz članaka 7. i 8. Povelje, traženje pristupa njihovim osobnim podacima koji se obrađuju i, ovisno o slučaju, njihov ispravak ili brisanje te podnošenje, u skladu s člankom 47. prvim stavkom Povelje, djelotvornog pravnog lijeka sudu.

69.

Kao treće, kad je riječ o potrebi za pohranom konkretno biometrijskih i genetskih podataka, nacionalni propis trebao bi sadržavati odredbe iz kojih jasno i precizno proizlazi da ta pohrana mora biti ograničena na ono što je krajnje nužno za ostvarenje njezina cilja kako bi ispunjavala zahtjeve iz članka 10. Direktive 2016/680.

70.

U ocjeni trajanja pohrane takvih podataka trebalo bi uzeti u obzir različite kriterije, kao što su priroda i težina utvrđenih djela, vrijeme proteklo od počinjenja tih djela, zakonsko razdoblje pohrane koje još treba proći i mjeru u kojoj postoji opasnost od ispitanikove uključenosti u druga kaznena djela ( 31 ) ili druge okolnosti, kao što su poseban kontekst u kojem je to kazneno djelo počinjeno, njegova moguća povezanost s drugim postupcima koji su u tijeku ili pak prethodne osude te osobe ili njezin profil.

71.

Međutim, ni iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ni iz očitovanja koja su Sudu podnijeli sudionici ovog postupka ne proizlazi da se češkim propisom o pohranjivanju biometrijskih i genetskih podataka predviđaju dostatna jamstva u pogledu postupaka za uništenje tih podataka, pružanje informacija ispitanicima i ocjenu toga je li pohranjivanje navedenih podataka „[krajnje] nužno” u smislu članka 10. Direktive 2016/680.

72.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da članak 4. stavak 1. točku (e) Direktive 2016/680, u vezi s člankom 10. te direktive, treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se ne propisuje najdulje moguće razdoblje pohranjivanja biometrijskih i genetskih podataka, pod uvjetom da je takvim propisom propisano redovito preispitivanje potrebe za pohranom tih podataka. Tim se odredbama međutim nalaže da se na takvo preispitivanje primjenjuju stroga postupovna jamstva te da se njime može osigurati da ta pohrana ne traje dulje nego što je krajnje nužno s obzirom na svrhe u koje se navedeni podaci obrađuju.

73.

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li, s jedne strane, članak 8. stavak 2. i članak 10. Direktive 2016/680 tumačiti na način da se određeni minimalni materijalni ili postupovni uvjeti za dobivanje, pohranu i brisanje biometrijskih i genetskih podataka moraju predvidjeti odredbom opće primjene te, s druge strane, može li se nacionalnu sudsku praksu, koja pojašnjava uvjete za dobivanje, pohranu i brisanje takvih podataka, priznati kao „pravo države članice” u smislu tih odredbi.

74.

Od Suda se traži da na to pitanje odgovori u kontekstu pravnog uređenja o kojem je riječ u glavnom postupku, utvrđenog člankom 65. Zakona o češkoj policiji, čija su obilježja navedena u nastavku.

75.

Najprije, taj se članak provodi unutarnjim aktima rukovodstva češke policije u obliku smjernica glavnog ravnatelja policije. Međutim, nesporno je da se ti akti ne mogu smatrati „pravom države članice” u smislu članka 8. stavka 2. Direktive 2016/680.

76.

Nadalje, iako nema dvojbe da je članak 65. Zakona o češkoj policiji „pravo države članice”, u njemu se ne pojašnjavaju konkretni uvjeti za dobivanje, pohranu i brisanje biometrijskih i genetskih podataka ispitanika.

77.

Naposljetku, taj je propis dopunjen sudskom praksom upravnih sudova prema kojoj policijske službe moraju primijeniti kriterij proporcionalnosti u svakom konkretnom slučaju, uzimajući u obzir u prvom redu prethodnu osuđivanost ispitanika, posebnu težinu vrste kaznenog djela zbog kojeg je ta osoba pozvana radi provođenja identifikacijskih radnji, osobnost počinitelja djela i, u okviru zahtjeva za brisanje ex post, razdoblje proteklo od počinjenja kaznenog djela, kao i svaki drugi način ponašanja počinitelja djela ( 32 ). Kriteriji na koje se oslanja ta sudska praksa objavljeni su i javno dostupni.

78.

S obzirom na te elemente, predložit ću Sudu da odgovori da, iako se sudska praksa može priznati kao „pravo države članice” u smislu Direktive 2016/680, takva sudska praksa ipak ne može zamijeniti jamstva koja se u pogledu dobivanja, pohrane i brisanja biometrijskih i genetskih podataka moraju predvidjeti odredbom opće primjene.

79.

Tako je točno da više elemenata ide u prilog tezi da sudska praksa ispunjava uvjet „prava države članice” u smislu članka 8. stavka 2. te direktive.

80.

Kao prvo, u uvodnoj izjavi 33. Direktive 2016/680 predviđa se da, „[a]ko se [tom] [d]irektivom upućuje na pravo države članice, pravnu osnovu ili zakonodavnu mjeru, to ne znači nužno da parlament mora donijeti zakonodavni akt”, pod uvjetom da su „takvo pravo države članice, pravna osnova ili zakonodavna mjera […] jasn[i] i precizn[i], a [njihova] primjena […] predvidljiva osobama na koje se primjenjuje sukladno sudskoj praksi Suda i Europskog suda za ljudska prava”.

81.

Kao drugo, Europski sud za ljudska prava u svojoj je presudi od 16. travnja 2002., Société Colas Est i drugi protiv Francuske ( 33 ) utvrdio da pojam „zakon” u smislu članka 8. stavka 2. EKLJP‑a treba shvatiti u „materijalnom”, a ne „formalnom” smislu. Prema tome, u području obuhvaćenom pisanim pravom „zakon” je tekst koji je na snazi kako su ga protumačili nadležni sudovi.

82.

Sud je uostalom sam potvrdio da pojam „zakon” u izrazu „u skladu sa zakonom” navedenom u članku 8. stavku 2. EKLJP‑a te u izrazu „legitimn[a] osnov[a] utvrđen[a] zakonom” navedenom u članku 8. stavku 2. Povelje treba shvatiti u materijalnom, a ne u formalnom smislu ( 34 ).

83.

Kao treće, Sud je u presudi od 21. lipnja 2022., Ligue des droits humains ( 35 ) pojasnio da zahtjev prema kojem svako ograničavanje ostvarivanja temeljnih prava mora biti predviđeno zakonom znači da se u samom aktu kojim se dopušta zadiranje u ta prava mora definirati doseg ograničavanja ostvarivanja dotičnog prava, pri čemu valja pojasniti, s jedne strane, da taj zahtjev ne isključuje da to ograničenje bude dovoljno široko formulirano da se može prilagoditi promjenama situacija i da, s druge strane, Sud može, po potrebi, tumačenjem pojasniti konkretan doseg ograničavanja s obzirom na sami tekst predmetnog propisa Unije, kao i s obzirom na njegovu opću strukturu i ciljeve koji se njime nastoje postići, kako se tumače s obzirom na temeljna prava zajamčena Poveljom ( 36 ).

84.

Slijedom navedenog, ako u nacionalnom pravu postoji pravna osnova, sudska praksa koja je, s jedne strane, dostupna i predvidljiva te je, s druge strane, ustaljena i ne dovodi se sustavno u pitanje, ima dostatna materijalna obilježja da bude obuhvaćena pojmom „pravo države članice” u smislu članka 8. stavka 2. Direktive 2016/680 ( 37 ).

85.

Međutim, ističem da u određenim slučajevima, osobito kad je riječ o pravu na slobodu utvrđenom u članku 6. Povelje, ustaljena sudska praksa koja potvrđuje ustaljenu praksu policije ne može biti dovoljna ( 38 ) te da samo donošenje odredbe opće primjene (dakle, odredbe koja ima formalna obilježja zakona) pruža nužna jamstva, ako je njezin tekst sročen na način da je ona prisilna i ako je unaprijed poznat manevarski prostor koji se tijelima ostavlja u ocjeni okolnosti u svakom konkretnom slučaju ( 39 ).

86.

Europski sud za ljudska prava također potvrđuje da svako zadiranje tijela javne vlasti u pravo osobe na poštovanje njezina privatnog života mora biti „u skladu sa zakonom” ( 40 ). Taj se izraz odnosi na „kvalitetu zakona”, koji u kontekstu zaštite osjetljivih osobnih podataka mora ispunjavati zahtjev povećane predvidljivosti. To podrazumijeva da se zakonom jasno određuje opseg diskrecijske ovlasti tijela javne vlasti ( 41 ) i da se u njemu koriste dovoljno jasni izrazi da bi se pojedincima na odgovarajući način naznačilo u kojim okolnostima i pod kojim uvjetima tijela javne vlasti imaju pravo pribjegavati mjerama koje utječu na njihova prava zaštićena EKLJP‑om ( 42 ).

87.

Tako je taj sud utvrdio da zakonske odredbe kojima se dopušta obrada osobnih biometrijskih podataka, s obzirom na to da su formulirane vrlo općenito te se čini da omogućuju obradu tih podataka u okviru svake vrste sudskog postupka, ne ispunjavaju zahtjev „kvalitete zakona”. Naime, moraju nužno postojati detaljna pravila o dosegu i primjeni mjera, kao i čvrsta jamstva koja štite od opasnosti od zlouporabe i arbitrarnosti ( 43 ).

88.

Kad je riječ o ovom predmetu, nakon što sam podsjetio, s jedne strane, na to da biometrijski i genetski podaci zbog svoje osobite osjetljivosti mogu dovesti do znatnih rizika za temeljna prava i slobode ispitanika ( 44 ) i, s druge strane, na to da obradu tih podataka treba dopustiti „samo ako je to krajnje nužno”, smatram da je osobito sporno da se prava ispitanika štite samo nacionalnom sudskom praksom kada zakon, u formalnom smislu, predviđa nepotpun nadzor proporcionalnosti, koji ne odgovara razini zaštite koja se zahtijeva člankom 10. Direktive 2016/680.

89.

Naime, odredbe Zakona o češkoj policiji, konkretno njegov članak 65., formulirane su preopćenito i ne nalažu dostatna unaprijed utvrđena ograničenja diskrecijske ovlasti kojom raspolažu policijska tijela u pogledu dobivanja, pohrane i brisanja biometrijskih i genetskih podataka. S obzirom na to da ne postoje takva ograničenja, uvjeti za obradu tih podataka, koji proizlaze samo iz sudske prakse čeških upravnih sudova, ne mogu ispunjavati zahtjev dovoljno strogih jamstava, u obvezujućem aktu čija je primjena predvidljiva, koji treba prevagivati u području obrade navedenih podataka.

90.

Usto, iako prenošenje direktive ne zahtijeva nužno zakonodavnu aktivnost svih država članica, čak i kada ustaljena sudska praksa tumači odredbe nacionalnog prava u skladu sa zahtjevima neke direktive, time se ne postižu jasnoća i preciznost koje su potrebne da bi se zadovoljio kriterij pravne sigurnosti ( 45 ). Iz toga slijedi da nacionalna sudska praksa, iako utvrđuje popis kriterija na temelju kojih se može u svakom konkretnom slučaju ocijeniti je li obrada biometrijskih i genetskih podataka ispitanika proporcionalna, ne može nadomjestiti strogi nadzor proporcionalnosti utvrđen zakonom u formalnom smislu.

91.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da članak 8. stavak 2. i članak 10. Direktive 2016/680 treba tumačiti na način da im se protivi to da nacionalna sudska praksa, čak i ako se može priznati kao „pravo države članice” u smislu te direktive, zamjenjuje odredbu opće primjene kojom se ne propisuje strogi nadzor, u svakom konkretnom slučaju, potrebe za prikupljanjem i pohranom biometrijskih i genetskih podataka ispitanika koji trebaju provoditi policijska tijela.

92.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Nejvyšší správní soud (Vrhovni upravni sud, Češka Republika) odgovori na sljedeći način:

Članak 4. stavak 1. točke (c) i (e), članak 6., članak 8. stavak 2. i članak 10. Direktive (EU) 2016/680 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka od strane nadležnih tijela u svrhe sprečavanja, istrage, otkrivanja ili progona kaznenih djela ili izvršavanja kaznenih sankcija i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Okvirne odluke Vijeća 2008/977/PUP

treba tumačiti na način da im se: