Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PRIITA PIKAMÄEA
od 29. veljače 2024.(1)
Predmet C-8/23
FH
protiv
Conseil national de l’ordre des médecins,
uz sudjelovanje
Ministre de la Santé et de la Prévention,
Ministre de l’Économie, des Finances et de la Souveraineté industrielle et numérique
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Conseil d’État (Državno vijeće, Francuska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Slobodno kretanje osoba – Sloboda poslovnog nastana – Slobodno pružanje usluga – Priznavanje stručnih kvalifikacija – Direktiva 2005/36/EZ – Pravo na obavljanje liječničke profesije – Sustav automatskog priznavanja – Diploma o osnovnom medicinskom osposobljavanju koju izdaje treća zemlja – Diploma koju priznaje matična država članica – Stjecanje dokaza o specijalističkom medicinskom usavršavanju u matičnoj državi članici – Nepriznavanje tog dokaza u državi članici domaćinu”
I. Uvod
1. Zahtjev za prethodnu odluku koji je Conseil d’État (Državno vijeće, Francuska) uputio na temelju članka 267. UFEU-a odnosi se na tumačenje članka 21. i članka 25. stavka 4. Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija(2) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2005/36) te točaka 5.1.1. i 5.1.2. njezina Priloga V. Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe FH i Conseila national de l’ordre des médecins (Nacionalno vijeće Liječničke komore, Francuska) (u daljnjem tekstu: CNOM) u pogledu odbijanja tog vijeća da osobu FH upiše u imenik Komore.
2. U ovom se predmetu postavlja važno i djelomično novo pravno pitanje, u okviru Direktive 2005/36, koje se odnosi na automatsko priznavanje unutar Europske unije diplome liječnika specijalista i na raspodjelu odgovornosti među državama članicama za nadzor nad specijalističkim medicinskim usavršavanjem i pristupom toj profesiji ako je osnovno medicinsko osposobljavanje završeno izvan Unije. Konkretno, Sud će trebati odlučiti o učincima činjenice da je država članica priznala diplomu o završenom osnovnom medicinskom osposobljavanju koja je stečena u trećoj državi, kao i o eventualnoj obvezi drugih država članica da također priznaju navedenu diplomu.
3. U slučaju da Direktiva 2005/36 ne sadržava odredbe koje se odnose na posebne okolnosti glavnog predmeta, na Sudu će biti da, koliko je to moguće, navede praktična rješenja kako bi se olakšalo priznavanje stručnih kvalifikacija koje je osoba stekla u prethodno opisanoj situaciji. Sud će u svojim razmatranjima trebati uzeti u obzir ciljeve koje zakonodavac nastoji postići, odnosno olakšavanje slobodnog pružanja usluga i slobode poslovnog nastana unutar Unije te istodobno osiguravanje strogog poštovanja javnog zdravlja i sigurnosti te zaštite potrošača.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
4. U uvodnim izjavama 6., 19. i 44. Direktive 2005/36 navodi se:
„(6) Olakšavanje pružanja usluga mora se osigurati u kontekstu strogog poštovanja javnog zdravlja i sigurnosti te zaštite potrošača. Stoga treba predvidjeti posebne odredbe za regulirane profesije koje utječu na javno zdravlje i sigurnost, i koje pružaju prekogranične usluge na privremenoj ili povremenoj osnovi. […]
(19) Sloboda kretanja i uzajamno priznavanje dokaza o formalnoj osposobljenosti liječnika […], trebaju počivati na temeljnom načelu automatskoga priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti na temelju usklađenih minimalnih uvjeta osposobljavanja. Osim toga, pristup profesiji liječnika […] treba uvjetovati posjedovanjem određene kvalifikacije koja osigurava da je dotična osoba prošla osposobljavanje koje zadovoljava utvrđene minimalne uvjete. […]
[…]
(44) Ovom se Direktivom ne dovode u pitanje mjere koje su nužne za osiguranje visokih standarda zaštite zdravlja i potrošača”.
5. Člankom 1. prvim stavkom te direktive predviđa se:
„Ovom se Direktivom utvrđuju pravila za pristup i obavljanje profesije, na temelju kojih države članice koje pristup reguliranim profesijama i njihovo obavljanje na svom državnom području uvjetuju posjedovanjem određenih stručnih kvalifikacija (dalje u tekstu ,država članica domaćin’) priznaju stručne kvalifikacije stečene u drugim državama članicama [dalje u tekstu ,matična država članica’], koje nositelju omogućuju obavljanje iste profesije kao u matičnoj državi članici.”
6. Člankom 2. stavkom 2. navedene direktive određuje se:
„Svaka država članica može dopustiti da državljani država članica koji posjeduju dokaz o stručnim kvalifikacijama koje nisu stečene u toj državi članici, obavljaju reguliranu profesiju u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) na njezinom državnom području u skladu s njezinim pravilima. U slučaju profesija obuhvaćenih glavom III., poglavljem III., kod tog se početnog priznavanja moraju poštovati minimalni uvjeti osposobljavanja utvrđeni u tom poglavlju.”
7. U skladu s člankom 3. stavcima 1. i 3. iste direktive:
„1. Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:
[…]
(c) ,dokaz o formalnoj osposobljenosti’: diplome, svjedodžbe i drugi dokazi koje je izdalo nadležno tijelo u državi članici na temelju zakonskih i drugih propisa te države članice i kojima se potvrđuje uspješno završeno stručno osposobljavanje koje je većim dijelom stečeno u [Uniji]. Ako se prva rečenica ove definicije ne primjenjuje, dokaz o formalnoj […] osposobljenosti iz stavka 3. smatra se dokazom o formalnoj osposobljenosti;
[…]
3. Dokazi o formalnoj osposobljenosti koje je izdala treća zemlja smatraju se takvima ako je država članica priznala te dokaze u skladu s člankom 2. stavkom 2. i potvrdila da je nositelj stekao tri godine odgovarajućeg stručnog iskustva na njezinom državnom području.”
8. U skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 2005/36, priznavanjem stručnih kvalifikacija država članica domaćin omogućava korisnicima pristup profesiji za koju su osposobljeni u matičnoj državi članici kao i obavljanje te profesije pod jednakim uvjetima koji vrijede za njezine državljane.
9. U poglavlju I., naslovljenom „Opći sustav pr[i]znavanja dokaza o osposobljenosti”, člankom 10. te direktive određuje se:
„Ovo se poglavlje odnosi na sve profesije koje nisu obuhvaćene poglavljima II. i III. ove glave, te u sljedećim slučajevima kad podnositelj zahtjeva zbog posebnih i izvanrednih razloga ne ispunjava uvjete utvrđene u tim poglavljima:
[…]
(d) ne dovodeći u pitanje članak 21. stavak 1., članke 23. i 27., na liječnike, medicinske sestre, doktore dentalne medicine, veterinare, primalje, farmaceute i arhitekte koji imaju dokaz o formalnoj osposobljenosti za specijalista koji su morali završiti tečaj osposobljavanja na temelju kojeg se stječe profesionalni naziv naveden u Prilogu V., točkama 5.1.1., 5.2.2., 5.3.2., 5.4.2., 5.5.2., 5.6.2. i 5.7.1. i isključivo u svrhu priznavanja te specijalizacije;
[…]
(g) na migrante koji ispunjavaju zahtjeve navedene u članku 3. stavku 3.”
10. Člankom 21. navedene direktive, naslovljenim „Načelo automatskog priznavanja”, predviđa se:
„1. Svaka država članica priznaje dokaze o formalnoj osposobljenosti za liječnike, koji omogućuju pristup profesionalnim djelatnostima liječnika s osnovnom osposobljenošću i liječnika specijalista, […] navedene u točkama 5.1.1. [i] 5.1.2. […] Priloga V., koji zadovoljavaju minimalne uvjete osposobljavanja iz članaka 24. [i] 25. […] te u svrhu pristupa profesionalnim djelatnostima i njihovom obavljanju priznaje tim dokazima na svom državnom području jednaku valjanost kao i dokazima o formalnoj osposobljenosti koje sama izdaje.
Takve dokaze o formalnoj osposobljenosti moraju izdati nadležna tijela država članica i treba im priložiti, gdje je to primjereno, dokumente navedene u točkama 5.1.1. [i] 5.1.2. […] Priloga V.
Odredbe prvog i drugog podstavka ne utječu na stečena prava iz članaka 23. [i] 27. […]
[…]
6. Svaka država članica za obavljanje i pristup profesionalnoj djelatnosti liječnika […] traži posjedovanje dokaza o formalnoj osposobljenosti iz točaka 5.1.1. [i] 5.1.2. […] Priloga V., koji potvrđuju da je osoba tijekom svojeg osposobljavanja, gdje je to primjereno, stekla znanja i vještine iz članka 24. stavka 3. […].”
11. Člankom 24. iste direktive, koji se odnosi na osnovno medicinsko osposobljavanje, određuje se:
„1. Za pristupanje osnovnom medicinskom osposobljavanju zahtijeva se posjedovanje diplome ili svjedodžbe koja omogućava pristup tim studijima na sveučilištima.
2. Osnovno medicinsko osposobljavanje obuhvaća ukupno najmanje pet godina studija, koje […] može biti izraženo istovjetnim bodovima ECTS [(europski sustav prijenosa i prikupljanja bodova)], [ili] najmanje 5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom.
[…]
3. Osnovno medicinsko osposobljavanje osigurava da je osoba stekla sljedeća znanja i vještine [navedene u točkama (a) do (d)].”
12. Člankom 25. Direktive 2005/36, naslovljenim „Specijalističko medicinsko usavršavanje”, predviđa se:
„1. Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i priznat program osnovnog medicinskog osposobljavanja iz članka 24. stavka 2., tijekom kojeg je polaznik stekao odgovarajuće osnovno medicinsko znanje.
[…]
4. Države članice za izdavanje dokaza o specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijevaju posjedovanje dokaza o osnovnom medicinskom osposobljavanju iz točke 5.1.1. Priloga V.
[…]”
13. Člankom 50. stavkom 2. te direktive određuje se:
„U slučaju opravdanih sumnji, država članica domaćin može zahtijevati od nadležnih vlasti države članice potvrdu o autentičnosti potvrde i dokaza o formalnoj osposobljenosti izdanih u drugoj državi članici te, prema potrebi, potvrdu činjenice da korisnik za profesije iz poglavlja III. ove glave ispunjava minimalne uvjete osposobljavanja određene u člancima 24., 25., 28., 31., 34., 35., 38., 40., 44. i 46.”
14. Prilog V. navedenoj direktivi naslovljen je „Priznavanje na temelju usklađivanja minimalnih uvjeta osposobljavanja”. U dijelu „V.1. Doktor medicine”, u točki 5.1.1. tog priloga navode se „[d]okaz[i] o formalnoj osposobljenosti za liječnika s osnovnom medicinskom osposobljenosti”, odnosno, kad je riječ o Saveznoj Republici Njemačkoj, „Zeugnis über die Ärztliche Prüfung” i „Zeugnis über die Ärztliche Staatsprüfung und Zeugnis über die Vorbereitungszeit als Medizinalassistent, soweit diese nach den deutschen Rechtsvorschriften noch für den Abschluss der ärztlichen Ausbildung vorgesehen war”.
15. U točki 5.1.2. navedenog priloga navode se „[d]okaz[i] o formalnoj osposobljenosti liječnika specijalista” u državama članicama, odnosno, kad je riječ o Saveznoj Republici Njemačkoj, „Fachärztliche Anerkennung”.
B. Francusko pravo
16. U članku L. 4111-1 codea de la santé publique (Zakonik o javnom zdravlju), u verziji primjenjivoj u glavnom postupku, određuje se:
„Profesiju liječnika […] može obavljati samo:
1° osoba koja posjeduje diplomu, svjedodžbu ili drugi dokaz naveden u članku L. 4131-1 […];
[…]
3° osoba upisana u imenik Liječničke komore […], podložno odredbama članaka L. 4112-6 i L. 4112-7.
[…]”
17. U članku L. 4111-2 tog zakonika navodi se:
„[…]
II. Nadležno tijelo također može, nakon što o tome dobije mišljenje odbora u čijem su sastavu, među ostalim, stručnjaci, pojedinačno odobriti obavljanje liječničke profesije u predmetnoj specijalizaciji […] državljanima države članice Europske unije ili druge države koja je stranka Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru koji posjeduju dokaz o formalnoj osposobljenosti koji je izdala treća država, a koji je priznat u nekoj državi članici ili državi stranci tog sporazuma osim Francuske, na temelju kojeg mogu u toj državi zakonito obavljati profesiju. Kad je riječ o liječnicima […], priznavanje se odnosi i na dokaz o osnovnom osposobljavanju i na dokaz o specijalističkom usavršavanju.
[…]”
18. Člankom L. 4131-1 navedenog zakonika određuje se:
„Za obavljanje liječničke profesije u skladu s točkom 1° članka L. 4111-1 potrebni su sljedeći dokazi o formalnoj osposobljenosti:
1° francuska državna diploma doktora medicine;
[…]
2° ako je dotična osoba državljanin države članice Europske unije ili države stranke Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru:
(a) dokazi o formalnoj osposobljenosti za liječnika koje je izdala neka od tih država u skladu s obvezama Zajednice i koji se nalaze na popisu utvrđenom odlukom ministara nadležnih za visoko obrazovanje i zdravlje;
(b) dokazi o formalnoj osposobljenosti za liječnika koje je izdala država članica ili država stranka Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru u skladu s obvezama Zajednice koji se ne nalaze na popisu navedenom pod (a) ako im je priložena potvrda te države o tome da se njima potvrđuje formalno osposobljavanje koje je u skladu s tim obvezama te ih ta država smatra jednakovrijednim dokazima o formalnom osposobljavanju koji se nalaze na tom popisu;
[…]”.
19. Popis utvrđen u stavku 2. točki (a) arrêtéa du 13 juillet 2009 fixant les listes et les conditions de reconnaissance des titres de formation de médecin et de médecin spécialiste délivrés par les États membres de l’Union européennes ou parties à l’accord sur l’Espace économique européen visées au 2° de l’article L. 4131-1 du code de la santé publique (Odluka od 13. srpnja 2009. kojom se utvrđuju popisi i uvjeti priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti za liječnike i liječnike specijaliste koje su izdale države članice Europske unije ili države stranke Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru, navedeni u točki 2° članku L. 4131-1 Zakonika o javnom zdravlju) odgovara popisu iz točaka 5.1.1. i 5.1.2. Priloga V. Direktivi 2005/36.
III. Činjenice iz kojih proizlazi spor, glavni postupak i prethodno pitanje
20. Osoba FH je francusko-njemački državljanin koji posjeduje državnu diplomu (diplôme d’État) doktora medicine koju je 18. rujna 2012. izdalo Sveučilište u Monastiru (Tunis).
21. Odlukom od 6. studenoga 2015. njemačka nadležna tijela priznala su tu diplomu kao diplomu o završenom osnovnom medicinskom osposobljavanju i osobi FH odobrila obavljanje liječničke profesije. Odlukom od 1. kolovoza 2016. ta su tijela osobu FH primila u Liječničku komoru Landa de Niedersachsen (savezna zemlja Donja Saska, Njemačka). Osoba FH je 28. siječnja 2021. stekla diplomu specijalista anesteziologije koju je izdalo Sveučilište u Hannoveru (Njemačka).
22. Na temelju članka L. 4111-1 Zakonika o javnom zdravlju, 25. ožujka 2021. osoba FH podnijela je zahtjev Conseilu départemental de Saône-et-Loire de l’ordre des médecins (Departmansko vijeće Liječničke komore Saône-et-Loirea, Francuska) za upis u imenik Komore. To je departmansko vijeće odlukom od 20. svibnja 2021. odbilo prihvatiti taj zahtjev.
23. Njezin je zahtjev za upis u imenik Komore odbio i Conseil régional de Bourgogne-Franche-Comté de l’ordre des médecins (Regionalno vijeće Liječničke komore Burgundija-Franche-Comtéa, Francuska) u užem sastavu odlukom od 15. srpnja 2021., protiv koje je osoba FH podnijela žalbu CNOM-u, koji je, odlučujući u užem sastavu, odlukom od 17. rujna 2021. također odbio upisati osobu FH u imenik Komore.
24. Osoba FH stoga je protiv potonje odluke podnijela tužbu, koja je u tijeku pred Conseilom d’État (Državno vijeće).
25. U tim je okolnostima Conseil d’État (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Može li se liječnik državljanin države članice Europske unije koji posjeduje dokaz o specijalističkom medicinskom usavršavanju, izdan u državi članici, iz točke 5.1.2. Priloga V. Direktivi [2005/36], samo s tim dokazom, u drugoj državi članici pozvati na sustav automatskog priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti određen u članku 21. te direktive iako je dokaz o osnovnom medicinskom osposobljavanju koji on posjeduje, izdan u trećoj državi, priznala samo država članica u kojoj je stekao diplomu liječnika specijalista i nije jedan od dokaza navedenih u točki 5.1.1. Priloga V. [navedenoj] direktivi i iako se [člankom 25. stavkom 4.] te direktive za izdavanje dokaza o specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva posjedovanje nekog od tih dokaza o osnovnom medicinskom osposobljavanju?”
IV. Postupak pred Sudom
26. Odluku kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku od 27. prosinca 2022. tajništvo Suda zaprimilo je 12. siječnja 2023.
27. Osoba FH, CNOM, francuska, talijanska, nizozemska i poljska vlada, Nadzorno tijelo EFTA-e te Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja u roku određenom člankom 23. Statuta Suda Europske unije.
28. Na raspravi održanoj 11. siječnja 2024. očitovanja su podnijeli zastupnici ad litem osobe FH i CNOM-a, francuske vlade, Nadzornog tijela EFTA-e i Komisije.
V. Pravna analiza
A. Uvodne napomene
29. Ovaj se predmet odnosi na tumačenje i primjenu odredbi Direktive 2005/36 kojima se definiraju prava i obveze stručnjaka u svrhu priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti stečenih u Uniji i obavljanja profesije u drugoj državi članici. U skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 2005/36, priznavanjem stručnih kvalifikacija država članica domaćin omogućava korisnicima pristup „profesiji za koju su osposobljeni u matičnoj državi članici” kao i obavljanje te profesije „pod jednakim uvjetima koji vrijede za njezine državljane”, kao što je to Sud odlučio u svojoj sudskoj praksi(3).
30. Direktivom 2005/36 stavljen je izvan snage i zamijenjen niz sektorskih i općenitih direktiva kojima se uređivalo priznavanje stručnih kvalifikacija te su njome u biti uspostavljena tri alternativna sustava priznavanja tih kvalifikacija. Najprije, postoji opći sustav (poglavlje I., članci 10. do 15.) koji se primjenjuje na sve profesije koje nisu obuhvaćene područjem primjene drugih dvaju sustava (članak 10.). Nadalje, postoji sustav priznavanja na temelju stručnog iskustva (poglavlje II., članci 16. do 20.) koji se primjenjuje na određene djelatnosti iz Priloga IV. toj direktivi.
31. Naposljetku, postoji sustav automatskog priznavanja (poglavlje III., članci 21. do 49.) koji obilježava minimalno usklađivanje osposobljavanja. Liječnička profesija jedna je od sedam profesija koje su obuhvaćene područjem primjene sustava automatskog priznavanja, uz profesije medicinske sestre, primalje, doktora dentalne medicine, farmaceuta, arhitekta i veterinara(4). Za automatsko priznavanje potrebno je poštovati minimalne uvjete osposobljavanja iz članka 24. i sljedećih članaka navedene direktive, ovisno o profesiji o kojoj je riječ. Sud je pojasnio da države članice ne smiju uvjetovati priznavanje zahtjevima različitima od podnošenja odgovarajućeg dokaza o formalnoj osposobljenosti(5).
32. Sud koji je uputio zahtjev svojim zahtjevom za prethodnu odluku želi saznati može li se liječnik državljanin države članice Unije koji posjeduje dokaz o specijalističkom medicinskom usavršavanju, izdan u državi članici, samo s tim dokazom, u drugoj državi članici pozvati na sustav automatskog priznavanja prethodno navedenog dokaza o formalnoj osposobljenosti, iako je dokaz o osnovnom medicinskom osposobljavanju koji on posjeduje, izdan u trećoj državi, priznala samo država članica u kojoj je stekao diplomu liječnika specijalista.
33. Kao što ću to navesti u svojoj analizi, na temelju tumačenja Direktive 2005/36 i metoda tumačenja priznatih sudskom praksom, na to pitanje treba odgovoriti niječno jer se sustav automatskog priznavanja ne primjenjuje u ovom slučaju. Ipak, neću samo odgovoriti na pitanje suda koji je uputio zahtjev, nego ću i objasniti kojim sredstvima raspolaže osoba u prethodno opisanoj situaciji kako bi na najbolji način postigla svoj cilj. Takav se pristup savjetuje kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, u skladu s duhom suradnje u kojem se treba voditi prethodni postupak.
B. Mogućnost tužitelja iz glavnog postupka da se poziva na sustav automatskog priznavanja
1. Neraskidiva povezanost medicinske specijalizacije i osnovnog osposobljavanja
34. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, za tumačenje odredbi prava Unije treba uzeti u obzir ne samo njihov tekst nego i kontekst u kojem se nalaze te ciljeve propisa kojeg su dio(6).
35. Člankom 21. stavkom 1. Direktive 2005/36 predviđa se da svaka država članica priznaje, među ostalim, dokaze o formalnoj osposobljenosti za liječnike, koji omogućuju pristup profesionalnim djelatnostima liječnika s osnovnom osposobljenošću i liječnika specijalista, navedene u točkama 5.1.1. i 5.1.2. Priloga V., koji zadovoljavaju minimalne uvjete osposobljavanja iz članaka 24. i 25. te u svrhu pristupa profesionalnim djelatnostima i njihovu obavljanju priznaje tim dokazima na svojem državnom području jednaku valjanost kao i dokazima o formalnoj osposobljenosti koje sama izdaje.
36. Prema tome, kada, kao u ovom slučaju, državljanin države članice posjeduje dokaz o specijalističkom medicinskom usavršavanju iz te točke 5.1.2. Priloga V., on bi načelno u državi članici domaćinu na temelju tog članka 21. stavka 1. trebao ishoditi automatsko priznavanje tog dokaza kako bi u njoj obavljao liječničku profesiju na koju se odnosi predmetna specijalizacija. Međutim, postavlja se pitanje predstavlja li činjenica da osoba o kojoj je riječ osim toga ne posjeduje dokaz o osnovnom medicinskom osposobljavanju izdan u državi članici prepreku takvom automatskom priznavanju.
37. U tom pogledu valja istaknuti da se navedenim člankom 21. stavkom 1. zahtijeva da dokazi o formalnoj osposobljenosti za liječnike „zadovoljavaju minimalne uvjete osposobljavanja iz[, među ostalim,] član[ka] 25. [navedene direktive]”. Iz članka 25. stavka 4. proizlazi da „[d]ržave članice za izdavanje dokaza o specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijevaju posjedovanje dokaza o osnovnom medicinskom osposobljavanju iz točke 5.1.1. Priloga V.” Kad je riječ o Saveznoj Republici Njemačkoj, u toj točki 5.1.1. navode se dvije vrste njemačkih dokaza o osnovnom medicinskom osposobljavanju(7).
38. Čini se da doslovno tumačenje tog članka 25. stavka 4. upućuje na to da je automatsko priznavanje dokaza o specijalističkom medicinskom usavršavanju iz točke 5.1.2. Priloga V. toj direktivi neraskidivo povezano s priznavanjem dokaza o osnovnom medicinskom osposobljavanju iz točke 5.1.1. tog priloga te se njime zahtijeva prethodno stjecanje takvog dokaza.
39. Naime, valja istaknuti da se u odredbama članka 21. Direktive 2005/36 dokazi o osnovnom medicinskom osposobljavanju i specijalističkom medicinskom usavršavanju navode uvijek zajedno. Konkretno, u tim se odredbama nikad ne upućuje samo na točku 5.1.2. Priloga V. toj direktivi, koja se odnosi na dokaze o specijalističkom medicinskom usavršavanju, nego uvijek u kombinaciji s točkom 5.1.1. tog priloga, koja se odnosi na dokaze o osnovnom medicinskom osposobljavanju.
40. Tako se u navedenom članku 21. stavku 1. općenito navode „dokaz[i] o formalnoj osposobljenosti za liječnike”, pri čemu se pojašnjava da oni omogućuju pristup profesionalnim djelatnostima liječnika s osnovnom osposobljenošću i liječnika specijalista. Usto, iako se na te dokaze o formalnoj osposobljenosti odnose dvije različite točke tog Priloga V., one su dio istog naslova „V.1. Doktor medicine”, u kojem se najprije navode dokazi o osnovnom medicinskom osposobljavanju, a zatim dokazi o specijalističkom medicinskom usavršavanju.
41. Osim toga, iz samog naslova članka 24. Direktive 2005/36 („Osnovno medicinsko osposobljavanje”) (moje isticanje) proizlazi da je osnovno medicinsko osposobljavanje neophodno da se zajamči stjecanje minimalnih znanja i vještina potrebnih za obavljanje liječničke profesije. U skladu sa stavkom 2. tog članka to osnovno osposobljavanje traje najmanje pet godina, odnosno dulje od minimalnog trajanja svih specijalističkih medicinskih usavršavanja.
42. Znanja i vještine koji su stečeni tijekom osnovnog medicinskog osposobljavanja i opisani u članku 24. stavku 3. Direktive 2005/36 stoga čine temelj koji se ne podučava u okviru specijalističkog medicinskog usavršavanja koje je opisano u članku 25. te direktive i koje je ipak neophodno za obavljanje profesionalnih djelatnosti liječnika specijalista, neovisno o tome o kojoj je specijalizaciji riječ.
43. U okviru kontekstualnog tumačenja članka 21. stavka 1. i članka 25. stavka 4. Direktive 2005/36, valja skrenuti pozornost na članak 21. stavak 6. kojim se određuje da „[s]vaka država članica za obavljanje i pristup profesionalnoj djelatnosti liječnika […] traži posjedovanje dokaza o formalnoj osposobljenosti iz točaka 5.1.1. [i] 5.1.2. […] Priloga V., koji potvrđuju da je osoba tijekom svojeg osposobljavanja, gdje je to primjereno, stekla znanja i vještine iz članka 24. stavka 3.”. Ta odredba jasno pokazuje da dokaz o specijalističkom medicinskom usavršavanju sam po sebi nije jamstvo da je zainteresirana osoba stekla navedena znanja i vještine i da stoga automatsko priznavanje tog dokaza treba biti neraskidivo povezano s priznavanjem dokaza o osnovnom osposobljavanju.
44. Naposljetku, valja podsjetiti na to da se automatsko priznavanje primjenjuje samo na dokaze o formalnoj medicinskoj osposobljenosti navedene u točkama 5.1.1. i 5.1.2. Priloga V., koje države članice smatraju jamstvom poštovanja minimalnih uvjeta osposobljavanja. Isti je slučaj i s njemačkim dokazima o formalnoj osposobljenosti, navedenima u točki 5.1.1., koje tužitelj ne posjeduje. Stoga se dokaz o formalnoj osposobljenosti stečen u trećoj državi ne može automatski priznati, neovisno o činjenici da ga je država članica jednostrano priznala na temelju svojeg nacionalnog prava, u skladu s člankom 2. stavkom 2. Direktive 2005/36.
45. U pogledu tog aspekta želim iznijeti nekoliko dodatnih napomena, tim više jer je nekoliko država članica koje su intervenirale u ovaj predmet izrazilo oklijevanja u pogledu eventualnih pravnih posljedica činjenice da je država članica priznala takav dokaz o formalnoj osposobljenosti stečen u trećoj zemlji.
2. Pravne posljedice činjenice da je država članica jednostrano priznala dokaz o formalnoj osposobljenosti na temelju članka 2. stavka 2. Direktive 2005/36
46. Primjenjuju se različita pravila ovisno o mjestu stjecanja stručnih kvalifikacija. Stručna kvalifikacija koja je stečena u državi članici Unije i kojom se potvrđuje osposobljavanje koje se većim dijelom odvijalo u Uniji lakše će se priznati nego diploma koju je izdala treća zemlja. Naime, u članku 1. Direktive 2005/36 navodi se da se njome „priznaju stručne kvalifikacije stečene u drugim državama članicama […]”(8). U članku 3. stavku 1. točki (c) te direktive pojašnjava se i da dokaz o formalnoj osposobljenosti čine „diplome, svjedodžbe i drugi dokazi […] kojima se potvrđuje uspješno završeno stručno osposobljavanje koje je većim dijelom stečeno u [Uniji]”(9). U slučaju stručne kvalifikacije stečene u trećoj zemlji, pravom Unije predviđa se priznavanje samo ako je ono u državi članici Unije određeno na temelju njezina nacionalnog prava.
47. Naime, na temelju članka 2. stavka 2. Direktive 2005/36, svaka država članica „može dopustiti da državljani država članica koji posjeduju dokaz o stručnim kvalifikacijama koje nisu stečene u toj državi članici, obavljaju reguliranu profesiju u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) na njezinom državnom području u skladu s njezinim pravilima”(10). Tom se odredbom državama članicama dopušta da s trećim zemljama sklapaju bilateralne sporazume o uzajamnom priznavanju stručnih kvalifikacija. Tako države članice smiju određivati uvjete takvog priznavanja sve dok se poštuju minimalni uvjeti osposobljavanja koji se zahtijevaju za sektorske profesije, a koji proizlaze iz glave III. poglavlja III. te direktive. Međutim, tekst te odredbe jasno pokazuje da su pravni učinci takvog priznavanja, na temelju nacionalnog propisa, ograničeni na državno područje države članice o kojoj je riječ te ne mogu stvarati obveze za druge države članice.
48. To je tumačenje uostalom potkrijepljeno presudom Haim(11), u kojoj je Sud članak 1. stavak 4. Direktive Vijeća 78/687/EEZ od 25. srpnja 1978. o usklađivanju odredbi utvrđenih zakonima i drugim propisima o djelatnostima doktora dentalne medicine(12), čiji je tekst bio sličan tekstu članka 2. stavka 2. Direktive 2005/36(13), tumačio na način da činjenica da je država članica priznala dokaze koje su izdale treće države, čak i ako su oni priznati kao jednakovrijedni u jednoj ili više država članica, ne obvezuje druge države članice. Za potrebe ovog predmeta to znači da se u tom članku 2. stavku 2. protivi to da se tužitelj iz glavnog postupka može pozvati na činjenicu da su njemačka tijela priznala njegovu stručnu kvalifikaciju stečenu u Tunisu kako bi obvezao francuska tijela da je i ona priznaju na temelju sustava automatskog priznavanja.
49. Neovisno o primjenjivosti te odredbe, valja istaknuti činjenicu da se člankom 21. stavkom 6. Direktive 2005/36 određuje da znanja i vještine svojstveni osnovnom medicinskom osposobljavanju trebaju biti „[stečeni] tijekom [cijelog trajanja] osposobljavanja”(14), što načelno isključuje svaku odluku nacionalnih tijela čiji je učinak poistovjećivanje formalnog osposobljavanja stečenog u trećoj zemlji s formalnim osposobljavanjem stečenim u državi članici. Drugim riječima, ta odredba pretpostavlja postupak učenja u okviru akademskog studija. Stoga se samo formalnim osposobljavanjem za liječnike „stečenim” u Uniji mogu pružiti znanja i vještine koji se zahtijevaju za automatsko priznavanje na temelju članka 21. stavka 1. te direktive.
3. Mogućnost priznavanja, na temelju članka 3. stavka 3. Direktive 2005/36, dokaza o formalnoj osposobljenosti izdanog u trećoj zemlji
50. Međutim, to ne znači da osoba koja se nalazi u istoj situaciji kao tužitelj iz glavnog postupka, koja je dokaz o formalnoj osposobljenosti u smislu članka 3. stavka 1. točke (c) Direktive 2005/36 stekla u trećoj zemlji, nema mogućnost obavljati svoju profesiju u drugoj državi članici. Naprotiv, člankom 3. stavkom 3. te direktive određuje se da se „[d]okazi o formalnoj osposobljenosti koje je izdala treća zemlja smatraju […] takvima ako je država članica priznala te dokaze u skladu s člankom 2. stavkom 2. i potvrdila da je nositelj stekao tri godine odgovarajućeg stručnog iskustva na njezinom državnom području”(15).
51. Priznavanje stručnih kvalifikacija stečenih u trećim zemljama stoga je uređeno prilično strogim odredbama. Građanin Unije koji posjeduje dokaz o takvim stručnim kvalifikacijama može se pozvati na članak 3. stavak 3. Direktive 2005/36 samo pod dva uvjeta: kao prvo, diplomu treba priznati država članica Unije na temelju svojeg nacionalnog prava i, kao drugo, nositelj stručnih kvalifikacija mora steći tri godine praktičnog radnog iskustva u prvonavedenoj državi članici priznavanja. Potonjim uvjetom jasno se nastoji izbjeći da građani zlouporabljuju sustav iz te direktive ili pokušaju zaobići pravila „priznavanjem priznavanja”(16).
52. Međutim, na postupke za to „priznavanje priznavanja” primjenjuju se posebna pravila. Najprije, na to se priznavanje isključivo odnosi opći sustav iz glave III. poglavlja I. Direktive 2005/36(17). Stoga svaka država članica treba priznati kvalifikaciju iz treće zemlje koja je prethodno priznata u Uniji, ali nije dužna odobriti automatsko priznavanje. To pravilo prije svega dovodi do toga da se drugoj državi članici dopušta da primjenom kompenzacijskih mjera osigura da osoba koja posjeduje diplomu iz treće zemlje ne stekne samo minimalnu razinu formalne osposobljenosti koja se nalaže tom direktivom, nego i razinu koja će biti viša od najnižih razina formalnih osposobljenosti u Uniji, a za koju je dotična država odlučila da će je zahtijevati od vlastitih državljana. Nadalje, druga država članica priznavanja nije dužna ponuditi izbor između dviju kompenzacijskih mjera ako je utvrdila znatne razlike u formalnim osposobljenostima. U skladu s člankom 14. te direktive ona može odlučiti uvesti vrstu kompenzacijske mjere, odnosno provjeru osposobljenosti ili razdoblje prilagodbe.
53. Za potrebe ispitivanja prethodnog pitanja suda koji je uputio zahtjev valja utvrditi da, iako su njemačka tijela priznala tuniški dokaz o formalnoj osposobljenosti tužitelja iz glavnog postupka, u skladu s člankom 2. stavkom 2. Direktive 2005/36, stajališta stranaka glavnog postupka ipak se razlikuju u pogledu pitanja je li tužitelj iz glavnog postupka na njemačkom državnom području stvarno stekao stručno iskustvo od tri godine. Zbog toga, s obzirom na to da ne postoje preciznije informacije, valja poći od pretpostavke da tužitelj iz glavnog postupka ne ispunjava jedan od dvaju zahtjeva koji se nalažu člankom 3. stavkom 3. te direktive.
C. Mogućnost tužitelja iz glavnog postupka da se poziva na opći sustav priznavanja
54. Nadalje, postavlja se pitanje može li se građanin Unije, u situaciji opisanoj u prethodnom pitanju, ipak pozivati na opći sustav priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti. Kao što to proizlazi iz članka 10. Direktive 2005/36, taj je sustav podredan jer se odnosi „na sve profesije koje nisu obuhvaćene poglavljima II. i III. ove glave, te u […] slučajevima kad podnositelj zahtjeva zbog posebnih i izvanrednih razloga ne ispunjava uvjete utvrđene u tim poglavljima”.
55. Čini mi se da je taj prvi uvjet a priori ispunjen u ovom slučaju jer formalna osposobljenost za liječnike stečena u trećoj zemlji nije obuhvaćena glavom III. poglavljima II. i III. Direktive 2005/36, koja se odnosi na slobodu poslovnog nastana. Konkretnije, kao što sam to objasnio u okviru svoje analize, sustav automatskog priznavanja nije primjenjiv u ovom slučaju jer tužitelj iz glavnog postupka ne posjeduje nikakav dokaz o osnovnom medicinskom osposobljavanju iz točke 5.1.1. Priloga V. toj direktivi Drugim riječima, činjenica da su njemačka tijela priznala tunišku diplomu tužitelja iz glavnog postupka na temelju članka 2. stavka 2. te direktive nema za učinak pretvaranje te diplome u neku od njemačkih diploma iz navedene točke.
56. S obzirom na navedeno, valja skrenuti pozornost na činjenicu da članak 10. Direktive 2005/36 ima određene posebnosti s obzirom na to da se njime primjena općeg sustava priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti predviđa samo u „posebni[m] i izvanredni[m]” slučajevima koji su izričito navedeni u toj odredbi(18). Riječ je o drugom od dvaju kumulativnih uvjeta. Slučaj iz članka 10. točke (d) mogao bi se pokazati relevantnim u ovom predmetu u dijelu u kojem se ovaj predmet odnosi na liječnika koji „mor[a] završiti tečaj osposobljavanja na temelju kojeg se stječe profesionalni naziv naveden u [točki 5.1.1. Priloga V. toj direktivi]”. Međutim, valja navesti da ta odredba sadržava važno pojašnjenje, odnosno da se opći sustav primjenjuje „isključivo u svrhu priznavanja te specijalizacije”.
57. Naime, sumnjam da je taj uvjet ispunjen u ovom slučaju jer tužitelj ne traži samo priznavanje njegove specijalizacije za anesteziologa koju je stekao u državi članici, nego i njegova osnovnog medicinskog osposobljavanja koje je stekao u trećoj zemlji. Stoga mi se čini da već sam tekst te odredbe predstavlja prepreku za njezinu primjenu u ovom slučaju. Osim toga, iz očitovanja tužitelja iz glavnog postupka ne proizlazi da on ističe i dokazuje postojanje „posebnih i izvanrednih” razloga u smislu članka 10. Direktive 2005/36 kojima se opravdava primjena općeg sustava priznavanja.
58. Prema mojem mišljenju, postoje i razmatranja koja se temelje na kontekstualnom tumačenju koja ne idu u korist primjeni članka 10. točke (d) Direktive 2005/36. Kao što sam to objasnio u prethodnim točkama, tom se direktivom u njezinu članku 3. stavku 3. predviđa poseban postupak koji omogućuje priznavanje stručnih kvalifikacija iz trećih zemalja, kojim se zahtijeva da osoba o kojoj je riječ predmetnu profesiju obavlja najmanje tri godine na državnom području države članice u kojoj je ishodila početno priznavanje na temelju članka 2. stavka 2. navedene direktive. Ako je taj uvjet ispunjen, njezine će se kvalifikacije priznati u okviru općeg sustava. S obzirom na to utvrđenje, teško je shvatiti zašto bi se Direktivom 2005/36 predviđao usporedni, znatno manje obvezujući način koji bi omogućio pristup istom sustavu priznavanja. Čini mi se da bi se alternativnom primjenom članka 10. točke (d) radi lakšeg priznavanja stručnih kvalifikacija stečenih u trećim zemljama u situaciji kao što je ona u ovom slučaju navedenom članku 3. stavku 3. oduzeo svaki koristan učinak.
59. Osim toga, valja uzeti u obzir činjenicu da taj članak 10., kao iznimku, treba tumačiti usko(19). Naime, iz pripremnih akata proizlazi da se u Komisijinu prvotnom prijedlogu uopće ne navode ni pojam „posebni i izvanredni razlozi” ni članak 10. točke (a) do (g) Direktive 2005/36(20). Taj pojam i te odredbe dodane su na inicijativu Vijeća. Iz obrazloženja Vijeća proizlazi da je, prema njegovu shvaćanju, Komisijin prvotni prijedlog u vezi s člankom 10. te direktive bio preširok(21).
60. U tom kontekstu valja navesti presudu Angerer(22) u kojoj je Sud smatrao da se strukturi, cilju i povijesti nastanka Direktive 2005/36 protivi široko tumačenje pojma „posebni i izvanredni razlozi”(23). Osim činjenice da drugi uvjeti za primjenu članka 10. točke (d) te direktive očito nisu ispunjeni u ovom slučaju, mogu se samo složiti sa stajalištem Suda. Ne vidim na koji bi se način ta odredba mogla tumačiti kako bi njezino područje primjene obuhvaćalo okolnosti ovog slučaja.
61. Zbog prethodno navedenih razloga smatram da se članak 10. točka (d) Direktive 2005/36 ne može primijeniti na okolnosti ovog predmeta.
62. S obzirom na prethodna razmatranja, u ovoj fazi analize valja utvrditi, kao međuzaključak, da u ovom slučaju nisu primjenjivi ni sustav automatskog priznavanja ni opći sustav priznavanja.
63. Činjenica da se nijedna odredba Direktive 2005/36 ne odnosi na situaciju kao što je ona koju je opisao sud koji je uputio zahtjev načelno omogućuje izravnu primjenu odredbi primarnog prava i, konkretnije, članaka 45. i 49. UFEU-a kojima se uređuju slobodno kretanje radnika i pravo poslovnog nastana(24), što ću detaljno ispitati u nastavku ovog mišljenja.
D. Mogućnost tužitelja iz glavnog postupka da se poziva na temeljne slobode
64. Iz prethodne analize proizlazi da Direktiva 2005/36 nije primjenjiva u slučaju kad se stručnjak državljanin Europske unije želi nastaniti u drugoj državi članici, a da pritom ne može dokazati tri godine stručnog iskustva u državi članici koja je priznala kvalifikaciju iz treće zemlje, kao što se to zahtijeva člankom 3. stavkom 3. te direktive(25).
65. S obzirom na navedeno, valja podsjetiti na to da cilj Direktive 2005/36 nije otežati priznavanje stručnih kvalifikacija u situacijama koje nisu obuhvaćene njezinim područjem primjene te ona ne može imati takav učinak(26). Naime, sustav automatskog priznavanja predviđen tom direktivom dopunjuje prava zajamčena temeljnim slobodama, ali ne zamjenjuje ocjenu na temelju tih odredbi. Stoga se izvan područja primjene navedene direktive(27), uključujući kad uvjeti za priznavanje stručnih kvalifikacija nisu ispunjeni(28), stručnjak može pozvati na temeljne slobode(29).
66. Kao što je to Sud odlučio u presudi Vlassopoulou(30), nacionalni uvjeti za kvalifikacije, čak i ako se primjenjuju bez diskriminacije na temelju državljanstva, mogu imati za posljedicu sprečavanje državljana drugih država članica Unije da ostvaruju svoje pravo poslovnog nastana(31) te je kasnija sudska praksa došla do istih zaključaka u pogledu slobodnog kretanja radnika(32). Stoga je država članica Unije, kad odlučuje o zahtjevu za izdavanje odobrenja za obavljanje profesije pristup kojoj, prema nacionalnom pravu, ovisi o posjedovanju određene diplome ili stručne kvalifikacije, dužan uzeti u obzir diplome, potvrde i druge dokaze kao i relevantno iskustvo, uspoređujući, s jedne strane, vještine potvrđene tim dokazima i iskustvom i, s druge strane, znanje i kvalifikacije koji se zahtijevaju nacionalnim pravilima(33).
67. Sud je u presudi Hocsman(34) presudio da se načela priznavanja utvrđena u presudi Vlassopoulou primjenjuju i na kvalifikacije stečene u trećoj zemlji. Ta presuda Hocsman odnosila se na liječnika čija je argentinska diploma o osnovnom medicinskom osposobljavanju priznata kao jednakovrijedna nacionalnoj diplomi u državi članici, čime mu se omogućilo da u toj državi nastavi studij specijalizacije i stekne diplomu specijalista koju bi se na temelju prava Unije priznalo kao jednakovrijednu da je i sama diploma o osnovnom osposobljavanju izdana u državi članici. U tom kontekstu valja istaknuti da je Sud u prethodno navedenoj presudi Haim ponovio valjanost načela razvijenih u toj sudskoj praksi, neovisno o činjenici da to što je država članica jednostrano priznala dokaze koje su izdale treće zemlje ne može obvezati druge države članice Unije(35).
68. Posljedica je te sudske prakse da država članica domaćin u trenutku ocjenjivanja znanja i kvalifikacija stručnjaka u situacijama koje nisu obuhvaćene područjem primjene Direktive 2005/36 ima obvezu uzeti u obzir svu relevantnu dokumentaciju o znanju i kvalifikacijama stečenima u drugim državama članicama Unije(36), osobito dokumentaciju koja se odnosi na jednakovrijednost, neovisno o mjestu stečenog formalnog osposobljavanja, uključujući u trećim zemljama, i neovisno o nazivu tog formalnog osposobljavanja u drugoj državi članici ili trećoj zemlji, te je ta država članica domaćin isto tako dužna uzeti u obzir svako relevantno stručno iskustvo, osobito ono stečeno u okviru specijalističkog usavršavanja(37).
69. Ako to usporedno ispitivanje dovede do utvrđenja da znanja i kvalifikacije odgovaraju onima koji se zahtijevaju nacionalnim odredbama, država članica dužna je priznati da kvalifikacije ispunjavaju uvjete utvrđene u tim odredbama(38). U okviru usporednog ispitivanja mogu se uzeti u obzir samo objektivne razlike(39). Ako znanja i kvalifikacije podnositelja zahtjeva koji su potvrđeni diplomom i relevantnim iskustvom nisu jednakovrijedni ili ako samo djelomično odgovaraju onima koje zahtijeva država članica domaćin, potonja država treba pojasniti koje formalno osposobljavanje nedostaje kako bi podnositelju zahtjeva omogućila da dopuni svoje formalno osposobljavanje ili da završi novo(40). Kompenzacijske mjere koje je uvela država članica domaćin ne smiju biti neproporcionalne(41).
70. Smatram da drukčije tumačenje ne bi olakšalo stvarno ostvarivanje temeljnih sloboda zajamčenih UFEU-om. U tom pogledu valja podsjetiti na to da se pravom Unije nalaže obveza obrazlaganja nacionalnih odluka koje utječu na ostvarivanje temeljnog prava koje se Ugovorom dodjeljuje pojedincima(42). Stoga podnositelj zahtjeva, kao što je tužitelj iz glavnog postupka, treba moći saznati razloge na kojima se temelji odbijanje, osobito koje mu formalno osposobljavanje nedostaje(43).
71. Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da nepriznavanje znanja i kvalifikacija stečenih u drugoj državi članici Unije može imati za posljedicu sprečavanje slobodnog kretanja i poslovnog nastana stručnjaka, čak i ako se nacionalna pravila primjenjuju bez diskriminacije s obzirom na državljanstvo(44). Stoga država članica domaćin ne može zanemariti znanja i kvalifikacije stečene u drugoj državi članici Unije. Smatram da isto mora vrijediti u slučaju nepriznavanja znanja i kvalifikacija stečenih u trećoj zemlji koje je druga država članica priznala kao jednakovrijedne i da država članica domaćin stoga ne može zanemariti te kvalifikacije. Konkretno, nacionalne odredbe koje su donesene u tom pogledu ne smiju predstavljati neopravdanu prepreku učinkovitom izvršavanju temeljnih sloboda zajamčenih pravom Unije(45).
72. Smatram da je, u situaciji kao što je ona u ovom slučaju, u kojoj specijalističko medicinsko usavršavanje stručnjaka koji je građanin Unije samo po sebi ispunjava uvjete za automatsko priznavanje na temelju Direktive 2005/36 i u kojoj je druga država članica osnovno osposobljavanje stečeno u trećoj zemlji priznala kao jednakovrijedno, manevarski prostor koji omogućuje neopravdano ograničavanje temeljnih sloboda ograničen. To je tim točnije jer su, na temelju članka 2. stavka 2. te direktive, države članice prilikom jednostranog priznavanja stručnih kvalifikacija stečenih u trećim zemljama dužne poštovati „minimalne uvjete osposobljavanja” predviđene za liječničku profesiju, što načelno isključuje ugrožavanje zaštite javnog zdravlja i javne sigurnosti u Uniji. U tom se kontekstu ozbiljno pitam ne bi li bilo pravedno i prikladno smatrati da u takvim okolnostima postoji pretpostavka jednakovrijednosti osnovnog formalnog osposobljavanja u državi članici domaćinu(46). U tom pogledu smatram da nijedna od zainteresiranih stranaka nije istaknula uvjerljive argumente kojima bi se dovelo u pitanje takvo tumačenje.
73. U svakom slučaju, država članica domaćin ne može se pozivati na praktične ili administrativne poteškoće kako bi opravdala neprovedbu ocjene koju je dužna provesti u skladu s presudom Vlassopoulou(47). Temeljne slobode koje predstavljaju slobodno kretanje radnika i sloboda poslovnog nastana treba tumačiti na način da se njima državi članici domaćinu nalaže da ocijeni znanja i formalnu osposobljenost koji su potvrđeni stručnim kvalifikacijama podnositelja zahtjeva. Država članica domaćin pritom treba, kao što sam to naveo u ovom mišljenju, uzeti u obzir sve diplome, svjedodžbe i druge dokaze te relevantno iskustvo. Odbijanje provedbe te ocjene zbog praktičnih ili administrativnih poteškoća samo po sebi predstavlja neopravdano ograničavanje prethodno navedenih sloboda.
VI. Zaključak
74. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Conseil d’État (Državno vijeće, Francuska) odgovori kako slijedi:
Direktivu 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija
treba tumačiti na način da:
nadležna tijela države članice na temelju sustava automatskog priznavanja definiranog u članku 21. te direktive trebaju priznati dokaz o specijalističkom medicinskom usavršavanju izdan u drugoj državi članici, koji se navodi u točki 5.1.2. Priloga V. navedenoj direktivi, samo kad liječnik koji posjeduje taj dokaz podnese i dokaz o osnovnom medicinskom osposobljavanju izdan u državi članici, koji se navodi u točki 5.1.1. Priloga V. istoj direktivi. Tim se tumačenjem ne dovodi u pitanje mogućnost da se, ako takav dokaz o osnovnom medicinskom osposobljavanju ne postoji, dokaz o specijalističkom medicinskom usavršavanju prizna na temelju općeg sustava priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti utvrđenog u glavi III. poglavlju I. Direktive 2005/36 ili, ovisno o slučaju, na temelju članka 45. ili članka 49. UFEU-a.
1 Izvorni jezik: francuski
2 SL 2005., L 255, str. 22. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 125. i ispravak SL 2014., L 305, str. 115.)
3 Vidjeti presude od 8. srpnja 2021., Lietuvos Respublikos sveikatos apsaugos ministerija (C-166/20, EU:C:2021:554, t. 25.) i od 3. ožujka 2022., Sosiaali- ja terveysalan lupa- ja valvontavirasto (Osnovna liječnička izobrazba) (C-634/20, EU:C:2022:149, t. 34.).
4 Von Lewinski, K., Europarecht (Schulze/Janssen/Kadelbach), 4. izdanje, Baden-Baden 2020., t. 72.
5 Vidjeti presudu od 30. travnja 2014., Ordre des architectes (C-365/13, EU:C:2014:280, t. 21. i 22.).
6 Vidjeti presudu od 2. rujna 2021., LG i MH (Pranje novca za osobne potrebe) (C-790/19, EU:C:2021:661, t. 47.) i od 16. ožujka 2023., Colt Technology Services i dr. (C-339/21, EU:C:2023:214, t. 39.)
7 Kao što sam to naveo u točki 14. ovog mišljenja, riječ je o dokazima „Zeugnis über die Ärztliche Prüfung” i „Zeugnis über die Ärztliche Staatsprüfung und Zeugnis über die Vorbereitungszeit als Medizinalassistent, soweit diese nach den deutschen Rechtsvorschriften noch für den Abschluss der ärztlichen Ausbildung vorgesehen war”.
8 Moje isticanje.
9 Moje isticanje.
10 Moje isticanje.
11 Presuda od 9. veljače 1994. (C-319/92, EU:C:1994:47, t. 20. i 21.)
12 SL 1978., L 233, str. 10.
13 U članku 1. stavku 4. Direktive 78/687 navodilo se sljedeće: „Ova direktiva ničime ne dovodi u pitanje mogućnost država članica da na svojem državnom području u skladu sa svojim pravilima osobama koje posjeduju diplome, svjedodžbe ili druge dokaze koji nisu stečeni u državi članici dopusti pristup djelatnostima doktora dentalne medicine”. (moje isticanje)
14 Moje isticanje.
15 Moje isticanje.
16 Vidjeti u tom pogledu Berthoud, F., „La reconnaissance des qualifications professionnelles”, Dossiers de droit européen, br. 30., Ženeva 2016., str. 104. i sljedeće.
17 Vidjeti u tom smislu Vodič za korisnike za Direktivu 2005/36/EZ – Sve što trebate znati o priznavanju stručnih kvalifikacija, str. 25.
18 Vidjeti presudu Suda EFTA-e od 25. ožujka 2021., Lindberg (E-3/20, EFTA Court Report 2021, t. 60.).
19 Vidjeti mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Komisija/Ujedinjena Kraljevina (C-346/08, EU:C:2009:772, t. 15.).
20 Prijedlog direktive Europskog parlamenta i Vijeća o priznavanju stručnih kvalifikacija (COM(2002) 119 final) (SL 2002., C 181 E, str. 183.)
21 Zajedničko stajalište (EZ) br. 10/2005 od 21. prosinca 2004. koje je Vijeće donijelo, odlučujući u skladu s postupkom iz članka 251. Ugovora o osnivanje Europske zajednice, radi donošenja direktive Europskog parlamenta i Vijeća o priznavanju stručnih kvalifikacija (SL 2005., C 58 E, str. 1. i 119.)
22 Presuda od 16. travnja 2015. (C-477/13, EU:C:2015:239)
23 Presuda od 16. travnja 2015., Angerer (C-477/13, EU:C:2015:239, t. 27. i sljedeće)
24 Vidjeti presudu od 2. ožujka 2023. A (Odgojitelj djece predškolske dobi) (C-270/21, EU:C:2023:147, t. 66.).
25 Vidjeti u tom smislu Vodič za korisnike za Direktivu 2005/36/EZ – Sve što trebate znati o priznavanju stručnih kvalifikacija, str. 8., 25. i 28.
26 Vidjeti presudu od 22. siječnja 2002., Dreessen (C-31/00, EU:C:2002:35, t. 26.).
27 Vidjeti presudu od 6. listopada 2015., Brouillard (C-298/14, EU:C:2015:652, t. 46.).
28 Vidjeti presudu od 22. siječnja 2002., Dreessen (C-31/00, EU:C:2002:35, t. 31.).
29 Vidjeti u tom smislu Zaglmayer, B., Anerkennung von Gesundheitsberufen in Europa, Beč 2016., str. 184. i sljedeće; vidjeti također presude Suda EFTA-e od 25. ožujka 2021., Lindberg (E-3/20, EFTA Court Report 2021, t. 60. i 61.) i Martinez Haugland (E-4/20, EFTA Court Report 2021, t. 83.).
30 Presuda od 7. svibnja 1991. (C-340/89, u daljnjem tekstu: Vlassopoulou, EU:C:1991:193)
31 Presude Vlassopoulou (t. 15.) i od 8. svibnja 2008., Komisija/Španjolska (C-39/07, EU:C:2008:265, t. 37.)
32 Vidjeti presudu od 6. listopada 2015., Brouillard (C-298/14, EU:C:2015:652, t. 52.).
33 Vidjeti presudu Vlassopoulou (, t. 16.).
34 Presuda od 14. rujna 2000. (C-238/98, EU:C:2000:440)
35 Presuda od 9. veljače 1994., Haim (C-319/92, EU:C:1994:47, t. 26.)
36 Vidjeti presudu od 6. listopada 2015., Brouillard (C-298/14, EU:C:2015:652, t. 54.).
37 Vidjeti u tom pogledu Peeters, M., „Free Movement of Medical Doctors: The New Directive 2005/36/EC on the Recognition of Professional Qualifications”, European Journal of Health Law, sv. 12., br. 4., listopad 2005., str. 377. i sljedeće, koja tvrdi da država članica ne može samo odbiti priznati diplomu stečenu u trećoj zemlji.
38 Vidjeti presude od 6. listopada 2015., Brouillard (C-298/14, EU:C:2015:652, t. 57.) i od 3. ožujka 2022., Sosiaali- ja terveysalan lupa- ja valvontavirasto (Osnovna liječnička izobrazba) (C-634/20, EU:C:2022:149, t. 43.).
39 Vidjeti presudu od 6. listopada 2015., Brouillard (C-298/14, EU:C:2015:652, t. 56.).
40 Vidjeti presudu Suda EFTA-e od 25. ožujka 2021., Lindberg (E-3/20, EFTA Court Report 2021, t. 70.).
41 Vidjeti presudu od 3. ožujka 2022., Sosiaali- ja terveysalan lupa- ja valvontavirasto (Osnovna liječnička izobrazba) (C-634/20, EU:C:2022:149, t. 45.).
42 Vidjeti presude od 15. listopada 1987., Heylens i dr. (222/86, EU:C:1987:442, t. 17.); Vlassopoulou (t. 22.) i od 2. travnja 1998., Norbrook Laboratories (C-127/95, EU:C:1998:151, t. 103.).
43 Vidjeti presudu Suda EFTA-e od 25. ožujka 2021., Lindberg (E-3/20, EFTA Court Report 2021, t. 69.).
44 Vidjeti presudu od 6. listopada 2015., Brouillard (C-298/14, EU:C:2015:652, t. 53.).
45 Vidjeti presudu od 6. listopada 2015., Brouillard (C-298/14, EU:C:2015:652, t. 52.).
46 Vidjeti po analogiji presudu Suda EFTA-e od 25. ožujka 2021, Martinez Haugland (E-4/20, EFTA Court Report 2021, t. 51.).
47 Vidjeti osobito presude od 16. prosinca 1986., Komisija/Grčka (124/85, EU:C:1986:490, t. 12.); od 12. srpnja 1990., Komisija/Italija (C-128/89, EU:C:1990:311, t. 22.); od 27. studenoga 2008., Papillon (C-418/07, EU:C:2008:659, t. 54.) i od 3. srpnja 2019., Delfarma (C-387/18, EU:C:2019:556, t. 30.).