–

tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 24. svibnja 2022.,

–

podnesak kojim se izvršava prilagodba tužbe podnesen tajništvu Općeg suda 29. kolovoza 2022.,

–

intervencijske podneske Republike Estonije, Republike Latvije Republike Litve, Komisije i Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku podnesene tajništvu Općeg suda 6. siječnja 2023.,

1

Svojom tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a tužitelji, A2B Connect BV, BIT BV i Freedom Internet BV, zahtijevaju, kao prvo, poništenje Odluke Vijeća (ZVSP) 2022/351 od 1. ožujka 2022. o izmjeni Odluke 2014/512/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja Rusije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini (SL 2022., L 65, str. 5., u daljnjem tekstu: prva pobijana odluka) i Uredbe Vijeća (EU) 2022/350 od 1. ožujka 2022. o izmjeni Uredbe (EU) br. 833/2014 o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja Rusije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini (SL 2022., L 65, str. 1., u daljnjem tekstu: prva pobijana uredba) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: akti od 1. ožujka 2022.) i, kao drugo, djelomično poništenje Odluke Vijeća (ZVSP) 2022/884, od 3. lipnja 2022. o izmjeni Odluke 2014/512/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja Rusije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini (SL 2022., L 153, str. 128., u daljnjem tekstu: druga pobijana odluka) i Uredbe Vijeća (EU) 2022/879 od 3. lipnja 2022. o izmjeni Uredbe (EU) br. 833/2014 o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja Rusije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini (SL 2022., L 153, str. 53., u daljnjem tekstu: druga pobijana uredba) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: akti od 3. lipnja 2022.) u mjeri u kojoj se ti akti (u daljnjem tekstu, zajedno nazvani: pobijani akti) njih tiču.

2

Ovaj je predmet dio konteksta mjera ograničavanja koje je Europska unija uvela u odnosu na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine.

3

Tužitelji su operatori informacijskog društva, sa sjedištem u Nizozemskoj, koji se predstavljaju kao pružatelji internetskih usluga pojedincima kad je riječ o Freedom Internetu, ili poduzetnicima, kad je riječ o društvima A2B Connect i BIT.

4

U ožujku 2014. Ruska Federacija nezakonito je pripojila Krim i grad Sevastopolj (Ukrajina) te od tada provodi kontinuirana djelovanja destabilizacije u istočnoj Ukrajini. Kao odgovor na te postupke, Unija je uvela mjere ograničavanja s obzirom na djelovanja Ruske Federacije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini, mjere ograničavanja u odnosu na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine kao i mjere ograničavanja kao odgovor na nezakonito pripojenje Krima i grada Sevastopolja koje je provela Ruska Federacija.

5

Vijeće Europske unije tako je 17. ožujka 2014. donijelo Odluku 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijaln[a] cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 16.) i Uredbu (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 6.).

6

Zatim je donesena Odluka Vijeća 2014/512/ZVSP od 31. srpnja 2014. o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja Rusije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini (SL 2014., L 229, str. 13.) kako bi se uvele ciljane mjere ograničavanja u područjima pristupa tržištima kapitala, obrane, robe s dvojnom namjenom i osjetljivih tehnologija, osobito u energetskom sektoru. Vijeće je smatralo da potonje mjere ulaze u područje primjene UFEU‑a i da njihova provedba zahtijeva regulatorno djelovanje na razini Unije pa je donijelo Uredbu (EU) br. 833/2014 od 31. srpnja 2014. o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja Rusije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini (SL 2014., L 229, str. 1.) koja sadržava podrobnije odredbe za provedbu zahtjeva Odluke 2014/512 kako na razini Unije tako i na razini država članica.

7

Predsjednik Ruske Federacije najavio je 24. veljače 2022. vojnu operaciju u Ukrajini te su istog dana ruske oružane snage napale Ukrajinu na više mjesta u zemlji.

8

Istoga dana Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku (u daljnjem tekstu: Visoki predstavnik) objavio je izjavu u ime Unije u kojoj je osudio invaziju oružanih snaga Ruske Federacije na Ukrajinu te je naveo da će odgovor Unije uključivati sektorske i pojedinačne mjere ograničavanja. U zaključcima usvojenima na izvanrednom sastanku istog dana, Europsko vijeće najoštrije je osudilo „ničim izazvanu i neopravdanu agresiju” smatrajući da svojim nezakonitim vojnim djelovanjem, na koje ono mora odgovoriti, Ruska Federacija teško krši međunarodno pravo i načela Povelje Ujedinjenih naroda, potpisane u San Franciscu 26. lipnja 1945. (u daljnjem tekstu: Povelja Ujedinjenih naroda), te ugrožava europsku i globalnu sigurnost i stabilnost.

9

U tom kontekstu, Vijeće je 1. ožujka 2022. na temelju članka 29. UEU‑a donijelo prvu pobijanu odluku i, na temelju članka 215. UFEU‑a, prvu pobijanu uredbu, kako bi zabranilo kontinuirano i usklađeno propagandno djelovanje Ruske Federacije u potporu vojnoj agresiji na Ukrajinu prema civilnom društvu u Uniji i susjednim zemljama, koje se provodi posredstvom određenih medijskih kuća pod stalnom izravnom ili neizravnom kontrolom vodstva Ruske Federacije, s obzirom na to da takvo djelovanje predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti Unije.

10

Člankom 1. točkom 1. prve pobijane odluke u Odluku 2014/512 unesen je novi članak 4.g koji glasi kako slijedi:

„1.   Operatorima je zabranjeno emitiranje, ili omogućivanje, olakšavanje ili drugi doprinos emitiranju, bilo kojeg sadržaja pravnih osoba, subjekata ili tijela navedenih u Prilogu IX., među ostalim prijenosom ili distribuiranjem putem bilo kojeg sredstva, kao što su kabel, satelit, IP‑TV, pružatelji internetskih usluga, platforme ili aplikacije za razmjenu videozapisa na internetu, neovisno o tome jesu li nove ili prethodno instalirane.

2.   Suspendiraju se sve dozvole ili odobrenja za emitiranje te aranžmani za prijenos i distribuciju s pravnim osobama, subjektima ili tijelima navedenima u Prilogu IX.”

11

Člankom 1. točkom 1. prve pobijane uredbe u Uredbu br. 833/2014 unesen je novi članak 2.f koji glasi kako slijedi:

„1.   Operatorima je zabranjeno emitiranje, ili omogućivanje, olakšavanje ili drugi doprinos emitiranju, bilo kojeg sadržaja pravnih osoba, subjekata ili tijela navedenih u Prilogu XV., među ostalim prijenosom ili distribuiranjem putem bilo kojeg sredstva, kao što su kabel, satelit, IP‑TV, pružatelji internetskih usluga, platforme ili aplikacije za razmjenu videozapisa na internetu, neovisno o tome jesu li nove ili prethodno instalirane.

2.   Suspendiraju se sve dozvole ili odobrenja za emitiranje te aranžmani za prijenos i distribuciju s pravnim osobama, subjektima ili tijelima navedenima u Prilogu XV.”

12

Aktima od 1. ožujka 2022. popis pravnih osoba, subjekata ili tijela koji su predmet zabrane emitiranja dodan je kao Prilog IX. Odluci 2014/512 odnosno kao Prilog XV. Uredbi br. 833/2014 (u daljnjem tekstu: predmetni popis). Nazivi tužiteljâ nisu navedeni u toj obavijesti.

13

S obzirom na ozbiljnost situacije u Ukrajini, Vijeće je donijelo akte od 3. lipnja 2022. godine, točnije, na temelju članka 29. UEU‑a donijelo je drugu pobijanu odluku i, na temelju članka 215. UFEU‑a, drugu pobijanu uredbu.

14

Člankom 1. točkom 10. druge pobijane odluke u članak 4.g Odluke 2014/512 unesen je novi stavak 3. koji glasi kako slijedi:

„3.   Zabranjuje se oglašavanje proizvoda ili usluga u sadržajima koji proizvode ili emitiraju pravne osobe, subjekti ili tijela navedeni u Prilogu IX., među ostalim prijenosom ili distribuiranjem putem bilo kojeg sredstva iz stavka 1.”

15

Člankom 1. točkom 1. druge pobijane uredbe u članak 2.f Uredbe br. 833/2014 unesen je novi stavak 3. koji u biti glasi isto.

16

Članak 1. točka 14. druge pobijane odluke i točka 4. Priloga toj odluci kao i članak 1. točka 21. i Prilog VI. drugoj pobijanoj uredbi izmijenili su predmetni popis dodavanjem naziva triju dodatnih subjekata, među kojima se ne nalaze i nazivi tužiteljâ.

17

Nakon prilagodbe tužbe u skladu s člankom 86. Poslovnika Općeg suda, tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

18

U posljednjoj verziji svojih podnesaka Vijeće od Općeg suda u biti zahtijeva da:

19

Republika Estonija, Republika Latvija, Republika Litva, Europska komisija i Visoki predstavnik u biti zahtijevaju da se tužba odbije.

20

Tužbom i prilagodbom tužbe tužitelji zahtijevaju s jedne strane poništenje akata od 1. ožujka 2022. u dijelu u kojem se člankom 4.g, koji je prvom pobijanom odlukom unesen u Odluku 2014/512, i člankom 2.f, koji je prvom pobijanom uredbom unesen u Uredbu br. 833/2014, predviđa, gotovo istovjetno, zabrana emitiranja sadržaja koji potječe od medijskih kuća čiji se naziv nalazi na predmetnom popisu, i s druge strane akata od 3. lipnja 2022., u dijelu u kojem se člankom 4.g stavkom 3., koji je drugom pobijanom odlukom unesen u Odluku 2014/512, i člankom 2.f stavkom 3., koji je drugom pobijanom uredbom unesen u Uredbu br. 833/2014, predviđa, gotovo istovjetno, zabrana oglašavanja proizvoda ili usluga u sadržajima koje proizvode ili emitiraju medijske kuće čiji se naziv nalazi na predmetnom popisu.

21

Bez formalnog isticanja prigovora na temelju članka 130. stavka 1. Poslovnika, Vijeće u svojim pismenima ističe nedopuštenost tužbe jer zahtjev za poništenje akata od 1. ožujka 2022. ne ispunjava kriterije iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. Također tvrdi da je podnesak kojim se vrši prilagodba nedopušten jer, s jedne strane, ne ispunjava kriterije iz članka 86. Poslovnika i, s druge strane, jer tužitelji nemaju ni pravni interes ni aktivnu procesnu legitimaciju protiv akata od 3. lipnja 2022.

22

Valja po službenoj dužnosti ispitati je li zahtjev za poništenje prve i druge pobijane odluke (u daljnjem tekstu: pobijane odluke) podnesen sudu nadležnom za odlučivanje o njemu. Naime, u mjeri u kojoj je pitanje njegove nadležnosti za odlučivanje u sporu pitanje javnog poretka, takvo pitanje može ispitati Opći sud u bilo kojoj fazi postupka, čak i po službenoj dužnosti (vidjeti presudu od 7. veljače 2024., Usmanov/Vijeće, T‑237/22, neobjavljenu, u žalbenom postupku, EU:T:2024:56, t. 22. i navedenu sudsku praksu, i presudu od 15. svibnja 2024., Russian Direct Investment Fund/Vijeće, T‑235/22, neobjavljenu, EU:T:2024:311, t. 19. i navedenu sudsku praksu). Stranke su o tome saslušane na raspravi, u odgovoru na pisano pitanje koje im je upućeno prije njezina održavanja.

23

U tom pogledu, valja istaknuti da su pobijane odluke donesene na temelju članka 29. UEU‑a kao odredbe koja se odnosi na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku (ZVSP).

24

Iako u skladu s člankom 24. stavkom 1. drugim podstavkom posljednjom rečenicom UEU‑a i člankom 275. prvim stavkom UFEU‑a Sud Europske unije načelno nije nadležan za odredbe koje se odnose na ZVSP ni za akte donesene na temelju tih odredbi, ipak valja podsjetiti na to da se Ugovorima izričito određuju dvije iznimke od tog načela. Naime, s jedne strane, člankom 24. stavkom 1. drugi podstavkom posljednjom rečenicom UEU‑a i člankom 275. drugim stavkom UFEU‑a predviđa se da je Sud Europske unije nadležan za nadzor poštovanja članka 40. UEU‑a. S druge strane, na temelju članka 24. stavka 1. drugog podstavka zadnje rečenice UEU‑a Sud Europske unije nadležan je za nadzor zakonitosti određenih odluka iz članka 275. drugog stavka UFEU‑a. Potonja odredba određuje nadležnost Suda Unije za odlučivanje u postupcima pokrenutima u skladu s uvjetima utvrđenima u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a, u kojima se ocjenjuje zakonitost odluka Vijeća, donesenih na temelju odredbi koje se odnose na ZVSP, kojima se predviđaju mjere ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba (vidjeti presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft,C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 60. i navedenu sudsku praksu).

25

Kad je riječ o aktima donesenima na temelju odredbi koje se odnose na ZVSP, njihov pojedinačni utjecaj daje mogućnost pristupa sudovima Unije u skladu s člankom 275. stavkom drugim UFEU‑a (vidjeti presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft,C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 103. i navedenu sudsku praksu).

26

S tim u vezi valja podsjetiti na to da su mjere ograničavanja istodobno slične i aktima opće primjene jer jednoj općoj i apstraktnoj kategoriji adresata nameću provedbu zabrana u vezi s aktivnostima određenih subjekata na koje se odnose njihovi prilozi i pojedinačnim odlukama koje se odnose na te subjekte (vidjeti u tom smislu i po analogiji, presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft,C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 102. i navedenu sudsku praksu).

27

U ovom slučaju, s jedne strane, člankom 4.g stavkom 1. Odluke 2014/512, kako je unesen člankom 1. točkom 1. prve pobijane odluke, predviđa se zabrana „[o]peratorima emitiranj[a], ili omogućivanj[a], olakšavanj[a] ili drugi doprinos emitiranju, bilo kojeg sadržaja [medijskih kuća čiji se naziv nalazi na predmetnom popisu]”. S druge strane, člankom 4.g stavkom 3. Odluke 2014/512, kako je unesen člankom 1. točkom 10. druge pobijane odluke, predviđa se zabrana „oglašavanja proizvoda ili usluga u sadržajima koje proizvode ili emitiraju [medijske kuće čiji se naziv nalazi na predmetnom popisu], među ostalim prijenosom ili distribuiranjem putem bilo kojeg sredstva iz stavka 1.”

28

Stoga valja utvrditi da se u pobijanim odlukama izričito upućuje na medijske kuće navedene na predmetnom popisu, čiji su sadržaji predmet zabrana nametnutih prethodno navedenim odredbama. Takve su mjere stoga usmjerene na utvrđene medijske kuće i u odnosu na njih predstavljaju mjere ograničavanja protiv pravnih osoba u smislu članka 275. drugog stavka UFEU‑a.

29

Naime, iz sudske prakse proizlazi da se odluka kojom se predviđaju mjere ograničavanja može smatrati pojedinačnom ako je osoba na koju se odnose identificirana u njezinu tekstu ili na popisu u njezinu prilogu, drugim riječima, ako je navedena osoba poimence obuhvaćena navedenom odlukom (vidjeti, u tom smislu, presudu od 15. svibnja 2024., Russian Direct Investment Fund/Vijeće, T‑235/22, neobjavljenu, EU:T:2024:311, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

30

Budući da se nazivi tužiteljâ ne pojavljuju ni u izmijenjenom tekstu Odluke 2014/512 ni u njezinom izmijenjenom Prilogu IX., pobijane odluke ne predstavljaju mjere ograničavanja protiv tužiteljâ (vidjeti, u tom smislu po analogiji, presude od 28. ožujka 2017., Rosneft,C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 104., i od 15. svibnja 2024., Russian Direct Investment Fund/Vijeće, T‑235/22, neobjavljenu, EU:T:2024:311, t. 26.). Naime, sporne mjere ograničavanja, predviđene i pobijanim odlukama i prvom i drugom pobijanom uredbom (u daljnjem tekstu: pobijane uredbe), moraju se shvatiti kao da imaju opći doseg protiv tužiteljâ (vidjeti točku 27. ove presude), utoliko što su oni među subjektima koji pripadaju općoj i apstraktnoj kategoriji „operatora” kojima je zabranjeno emitiranje sadržaja koji potječe od „pravnih osoba, subjekata ili tijela navedenih u Prilogu IX.” iz izmijenjene Odluke 2014/512 te pojedinačni doseg u odnosu na posljednje navedene.

31

Tužitelji se stoga ne mogu pozivati na pojedinačni utjecaj predmetnih mjera ograničavanja u pogledu medijskih kuća utvrđenih u tekstu izmijenjene Odluke 2014/512, izričitim upućivanjem na predmetni popis u kojem se nalazi naziv potonjih, kako bi utemeljili nadležnost Općeg suda za odlučivanje o njihovoj tužbi za poništenje.

32

Iz toga slijedi da Opći sud nije nadležan za odlučivanje o zakonitosti pobijanih odluka.

33

S druge strane, nadležnost Općeg suda nije ni na koji način ograničena kada je riječ o pobijanim uredbama koje, s obzirom na to da su donesene na temelju članka 215. UFEU‑a, daju učinak pobijanim odlukama donesenima u kontekstu ZVSP‑a. Naime, takve uredbe su akti Unije, doneseni na temelju UFEU‑a, u odnosu na koje sudovi Unije trebaju osigurati u načelu puni nadzor zakonitosti u skladu s ovlastima koje su im dodijeljene Ugovorima (presuda od 28. ožujka 2017., Rosneft,C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 106.).

34

S obzirom na prethodno navedeno, valja odlučiti samo o zakonitosti pobijanih uredaba.

35

Vijeće, koje podupire Komisija, ističe, među ostalim, da se prva pobijana uredba ne odnosi izravno na tužitelje kao pružatelje internetskih usluga jer oni imaju samo neizravnu obvezu blokiranja pristupa stranicama medijskih kuća na koje se odnose predmetne mjere ograničavanja. Također Vijeće tvrdi da je prilagodba tužbe nedopuštena jer, s jedne strane, ne ispunjava kriterije iz članka 86. Poslovnika i, s druge strane, jer tužitelji nemaju ni pravni interes ni aktivnu procesnu legitimaciju za postupanje na temelju tužbe za poništenje protiv druge pobijane uredbe. Tužba i prilagodba tužbe stoga su nedopušteni.

36

Tužitelji osporavaju te argumente.

37

U tom pogledu dovoljno je podsjetiti na to da je sud Unije ovlašten procijeniti, u skladu s okolnostima svakog slučaja, opravdava li dobro sudovanje odbijanje tužbe kao neosnovane, bez prethodnog odlučivanja o njezinoj dopuštenosti (vidjeti, u tom smislu, presudu od 26. veljače 2002., Vijeće/Boehringer,C‑23/00 P, EU:C:2002:118, t. 51. i 52.).

38

U ovom slučaju, budući da je tužba u svakom slučaju i zbog razloga navedenih u nastavku neosnovana, radi ekonomičnosti postupka valja ispitati njezinu osnovanost bez prethodnog odlučivanja o njezinoj dopuštenosti.

39

U prilog tužbi tužitelji ističu tri tužbena razloga, od kojih se prvi u biti temelji na nenadležnosti Vijeća za donošenje pobijanih uredbi, drugi na povredi prava na slobodu izražavanja i informiranja iz članka 11. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), a treći na povredi prava na dobru upravu zajamčenog člankom 41. Povelje.

40

Najprije valja ispitati prvi tužbeni razlog, zatim treći tužbeni razlog i naposljetku, drugi tužbeni razlog.

41

Tužitelji ističu da je donijevši pobijane uredbe Vijeće djelovalo izvan okvira svojih nadležnosti u području ZVSP‑a. Konkretnije, tim se uredbama ne nastoji postići jedan od ciljeva ZVSP‑a, kako su utvrđeni u dokumentu naslovljenom „Smjernice o provedbi i procjeni mjera ograničavanja (sankcija) u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike Europske unije”, koji je Vijeće donijelo 4. svibnja 2018. (u daljnjem tekstu: Smjernice o mjerama ograničavanja). Pobijane uredbe imaju za cilj izravno reguliranje određenih medijskih sadržaja kako bi se građani Unije zaštitili od dezinformacija koje su štetne na neodređeno vrijeme i nemaju nikakve veze s ratom u Ukrajini.

42

Prema mišljenju tužiteljâ, regulacija medijskih sadržaja prije svega ulazi u područje primjene Direktive 2010/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 10. ožujka 2010. o koordinaciji određenih odredaba utvrđenih zakonima i drugim propisima u državama članicama o pružanju audiovizualnih medijskih usluga (SL 2010., L 95, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 7., str. 160.), koja, među ostalim, nacionalnim tijelima dodjeljuje ovlast interveniranja u svrhu kažnjavanja audiovizualnih medija zbog neprimjerenog uredničkog sadržaja. Naime, puno prije donošenja pobijanih uredbi šest država članica već je donijelo mjere na temelju navedene direktive koje se odnose na štetne medijske sadržaje iz ruskih medijskih kuća.

43

Vijeće, koje podupiru Republika Estonija, Republika Latvija, Republika Litva, Komisija i Visoki predstavnik, osporava argumente tužiteljâ.

44

Iako je u točki 34. ove presude zaključeno da treba odlučiti samo o zakonitosti pobijanih uredaba, valja ipak istaknuti da, u skladu s člankom 215. stavkom 2. UFEU‑a, Vijeće može donijeti mjere ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba i skupina ili nedržavnih subjekata samo ako je to predviđeno odlukom donesenom u skladu s glavom V. poglavljem 2. UEU‑a. Iz toga slijedi da je preduvjet za provjeru nadležnosti Vijeća za donošenje pobijanih uredbi da ono bude nadležno za donošenje pobijanih odluka kojima mu se ta ovlast dodjeljuje.

45

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 3. stavkom 5. UEU‑a, navodi da Unija u svojim odnosima s ostatkom svijeta čuva i promiče svoje vrijednosti i interese te doprinosi zaštiti svojih građana. Ona doprinosi miru, sigurnosti te strogom poštovanju i razvoju međunarodnog prava, uključujući poštovanje načelâ Povelje Ujedinjenih naroda.

46

Pobijane odluke temelje se na članku 29. UEU‑a. Ta odredba umetnuta u poglavlje 2. glave V. UEU‑a koja se odnosi na „Posebne odredbe o [ZVSP‑u]” dodjeljuje Vijeću ovlast da „donosi odluke koje utvrđuju pristup Unije pojedinom pitanju zemljopisne ili tematske naravi”. U skladu s člankom 23. UEU‑a djelovanje Unije na međunarodnoj sceni, na temelju istog poglavlja, vodi se načelima i ostvaruje ciljeve općih odredaba utvrđenih u poglavlju 1. te se provodi u skladu s tim odredbama, uključujući, prema članku 21. stavku 1. UEU‑a, demokraciju, vladavinu prava, univerzalnost i nedjeljivost ljudskih prava, poštovanje ljudskog dostojanstva, poštovanje načelâ Povelje Ujedinjenih naroda i međunarodnog prava. Članak 24. stavak 1. UEU‑a određuje da „[n]adležnost Unije u pitanjima [ZVSP‑a] obuhvaća sva područja vanjske politike i sva pitanja koja se odnose na sigurnost Unije” (presuda od 27. srpnja 2022., RT France/Vijeće, T‑125/22, u daljnjem tekstu: presuda RT France, EU:T:2022:483, t. 49.).

47

Prema sudskoj praksi, iz povezanih odredaba, s jedne strane, članka 21., članka 23., članka 24. stavka 1., članka 25. i članka 28. stavka 1. prvog podstavka UEU‑a te, s druge strane, članka 29. UEU‑a proizlazi da su „pristup Unije” u smislu ovog potonjeg članka odluke koje, kao prvo, pripadaju u okvir zajedničke vanjske i sigurnosne politike kako je definirana člankom 24. stavkom 1. UEU‑a, kao drugo, odnose se na „pojedina pitanja zemljopisne ili tematske naravi” i, kao treće, nemaju karakter „operativnih djelovanja” u smislu članka 28. UEU‑a, to jest djelovanja koja podrazumijevaju civilne ili vojne operacije koju bi vodila jedna ili više država članica izvan Unije (vidjeti presudu RT France, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

48

Pojam „pristup Unije” u smislu članka 29. UEU‑a može se stoga tumačiti široko, tako da, pod uvjetom da su poštovani uvjeti iz točke 47. ove presude, na temelju navedenog članka mogu biti usvojeni ne samo akti programatskog karaktera ili obične izjave namjere nego i odluke koje predviđaju mjere takve prirode da mogu neposredno utjecati na pravnu situaciju pojedinaca. To je također potvrdio izričaj članka 275. drugog stavka UFEU‑a (vidjeti presudu RT France, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

49

Vodeći računa o širokom dosegu ciljeva i svrha ZVSP‑a, kako su navedeni u članku 3. stavku 5. i članku 21. UEU‑a te u posebnim odredbama koje se odnose na ZVSP, osobito u člancima 23. i 24. UEU‑a, Vijeće ima široku diskrecijsku ovlast pri definiranju predmeta mjera ograničavanja koje Unija donosi u području ZVSP‑a. Stoga se Vijeću ne može predbaciti da je, suočeno s međunarodnom krizom uzrokovanom agresijom Ruske Federacije na Ukrajinu, smatralo da se među mjerama korisnim kao odgovor na ozbiljnu prijetnju miru na granicama Unije i na povredu međunarodnog prava može nalaziti i zabrana emitiranja sadržaja određenih medijskih kuća koje se financiraju iz proračuna ruske države, zbog toga što podupiru navedenu agresiju kontinuiranim i usklađenim propagandnim djelovanjima usmjerenima na civilno društvo u Uniji i susjednim zemljama, a pri čemu Ruska Federacija snažno iskrivljava činjenice i manipulira činjenicama (vidjeti, u tom smislu, presudu RT France, t. 52.) Isto tako, u takvom kontekstu Vijeće je također moglo, na temelju odredbi koje se odnose na ZVSP, donijeti odluku o zabrani oglašavanja proizvoda ili usluga u sadržajima koje proizvode ili emitiraju medijske kuće navedene na predmetnom popisu.

50

Naime, iz uvodnih izjava 8. i 19. prve odnosno druge pobijane odluke proizlazi da su, prema ocjeni Vijeća, djelovanja navedena u točki 49. ove presude znatna i izravna prijetnja javnom poretku i sigurnosti Unije, što je opravdalo njegovu intervenciju u okviru nadležnosti koje mu UEU priznaje u glavi V. poglavlju 2. (vidjeti, u tom smislu, presudu RT France, t. 53.).

51

Takve su intervencije stoga izravno povezane s ciljevima ZVSP‑a iz članka 21. stavka 2. točaka (a) i (c) UEU‑a jer se njima nastoje, s jedne strane, zaštititi vrijednosti Unije, njezini temeljni interesi, njezina sigurnost, njezina neovisnost i njezina cjelovitost te, s druge strane, očuvati mir, spriječiti sukobi i ojačati međunarodna sigurnost (vidjeti presudu RT France, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

52

Što se tiče ciljeva koje Vijeće nastoji postići, uvodne izjave 4. do 10. prve pobijane odluke kao i uvodne izjave 4. i 5. i 17. do 20. druge pobijane odluke upućuju na nužnost zaštite Unije i njezinih država članica od kampanja dezinformiranja i destabilizacije koje provode medijske kuće pod kontrolom vodstva Ruske Federacije i koje prijete javnom poretku i sigurnosti Unije u kontekstu obilježenom vojnom agresijom na Ukrajinu. Radi se, dakle, o javnim interesima kojima se nastoji zaštititi europsko društvo i koji su dio cjelovite strategije kojom se želi što je brže moguće okončati agresija koju Ukrajina trpi (vidjeti u tom smislu presudu RT France, t. 55.).

53

Budući da propaganda i kampanje dezinformiranja mogu dovesti u pitanje temelje demokratskih društava i sastavni su dio arsenala modernog ratovanja, predmetne mjere ograničavanja također ulaze u okvir u kojem Unija nastoji postići ciljeve koji su joj dodijeljeni u članku 3. stavcima 1. i 5. UEU‑a (presuda RT France, t. 56.).

54

Donošenjem pobijanih odluka Vijeće je, dakle, izvršilo nadležnost dodijeljenu Uniji Ugovorima na temelju odredbi o ZVSP‑u. Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje Smjernicama o mjerama ograničavanja, koje se, kao što to pravilno tvrdi Vijeće, ni u kojem slučaju ne mogu tumačiti na način da ograničavaju navedenu nadležnost.

55

Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje ni argumentacijom prema kojoj je Vijeće prekoračilo ovlasti koje su mu dodijeljene Ugovorima time što je donijelo mjere usmjerene na izravno reguliranje određenih medijskih sadržaja kako bi se građani Unije zaštitili od štetnih dezinformacija na neodređeno vrijeme i bez povezanosti s ratom u Ukrajini. Naime, pobijani akti imaju za cilj nametanje mjera ograničavanja kao odgovor na djelovanja i politiku Ruske Federacije usmjerene na destabilizaciju i podrivanje suvereniteta i cjelovitosti Ukrajine. Tužitelji stoga ne mogu tvrditi da se donošenjem navedenih mjera Vijeće oslonilo na odredbe UEU‑a o ZVSP‑u kako bi uredilo sadržaj medijskih kuća na koji se odnose navedeni akti izvan konteksta koji karakteriziraju djelovanja i politike destabilizacije Ukrajine od strane Ruske Federacije.

56

Osim toga, isto vrijedi i za okolnost, na koju se pozivaju tužitelji, prema kojoj je ovlast sankcioniranja audiovizualnih medija zbog neprimjerenog uredničkog sadržaja isključivo u nadležnosti nacionalnih regulatornih tijela. Naime, s jedne strane, nadležnosti Unije, uključujući one u vezi sa ZVSP‑om, ne mogu se isključiti niti uvjetovati postojanjem ili izvršavanjem ovlasti koje su nacionalnim pravom dodijeljene upravnom tijelu. Stoga se okolnost da nacionalno upravno tijelo ima nadležnost za donošenje sankcija ne protivi nadležnosti priznatoj Vijeću za donošenje, u posebnim uvjetima, mjera ograničavanja radi privremene i reverzibilne zabrane emitiranja određenih medijskih sadržaja (vidjeti, u tom smislu, presudu RT France, t. 57).

57

S druge strane, valja istaknuti da se nadležnošću dodijeljenom nacionalnim upravnim tijelima nacionalnim zakonodavstvima ne nastoje ostvariti isti ciljevi, da ona ne počiva na istim načelima ni na istim vrijednostima te ne može zajamčiti iste rezultate kao i ujednačena i trenutačna intervencija na cijelom području Unije, poput one ostvarive na temelju ZVSP‑a. Također valja napomenuti da su pobijane odluke u svojim izrekama upućene operatorima, zabranjujući im emitiranje sadržaja subjekata navedenih na predmetnom popisu i oglašavanje u sadržajima koje su proizveli ili emitirali navedeni subjekti bilo kojim sredstvom, uključujući preko kabela, satelita, IP televizije, pružatelja internetskih usluga, platformi ili aplikacija za razmjenu videozapisa na internetu, neovisno o tome jesu li nove ili prethodno instalirane. Budući da se takve zabrane odnose na bilo koju državu članicu u kojoj navedeni operatori imaju poslovni nastan i neovisno o načinu emitiranja sadržaja, proizlazi da se rezultati koji su zadani pobijanim odlukama ne bi mogli postići putem nacionalnih regulatornih tijela čija je nadležnost ograničena na državno područje države članice kojoj pripadaju i gdje, posljedično, bilo kakva intervencija ne može imati istu učinkovitost kao ona opće mjere donesene u okviru ZVSP‑a (vidjeti, u tom smislu, presudu RT France, t. 58).

58

Naposljetku, što se tiče argumenta koji su tužitelji istaknuli u pogledu, u biti, podjele unutarnjih nadležnosti Unije, valja napomenuti da se donošenje pobijanih akata ne može dovesti u pitanje mogućnošću Unije da u područje audiovizualnih usluga intervenira na temelju drugih kategorija nadležnosti uređenih UFEU‑om, osobito nadležnosti dodijeljenih Uniji za uređivanje unutarnjeg tržišta na temelju članka 4. stavka 2. UFEU‑a (vidjeti, u tom smislu, presudu RT France, t. 59.).

59

U tom je pogledu dovoljno podsjetiti na to da u skladu s člankom 40. drugim stavkom UEU‑a provedba politika navedenih u članku 3. do 6. UFEU‑a ne smije utjecati na primjenu postupaka i opseg ovlasti institucija utvrđenih Ugovorima za izvršavanje nadležnosti Unije na temelju ZVSP‑a (presuda RT France, t. 60.).

60

Iz toga slijedi da se nadležnosti Unije po osnovi ZVSP‑a i po osnovi drugih odredaba UFEU‑a koje potpadaju u njegov treći dio koji se odnosi na politike i unutarnja djelovanja Unije međusobno ne isključuju, nego se dopunjuju, pri čemu svaka ima vlastito područje primjene i nastoji postići različite ciljeve (vidjeti presudu RT France, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

61

Što se tiče nadležnosti Vijeća za donošenje prve pobijane uredbe, mora se istaknuti da prema članku 215. stavku 2. UFEU‑a, kada je to predviđeno odlukom donesenom u skladu s poglavljem 2. glave V. UEU‑a, Vijeće može usvojiti mjere ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba i skupina ili nedržavnih subjekata.

62

U ovom slučaju, s obzirom na to da, kao što je to navedeno u točki 44. ove presude, kako bi se provjerila nadležnost Vijeća za donošenje pobijanih uredaba, treba prethodno provjeriti je li ono bilo nadležno za donošenje pobijanih odluka kojima mu se dodjeljuje ta ovlast, valja istaknuti da je, s obzirom na to da je Vijeće moglo valjano donijeti pobijane odluke na temelju članka 29. UEU‑a, donošenje navedenih uredbi na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a bilo nužno, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 12. i 28. prve odnosno druge pobijane uredbe, radi osiguravanja ujednačene provedbe predmetnih mjera ograničavanja na području Unije. Naime, budući da se navedene mjere mogu provesti samo tako da se subjektima izrekne privremena zabrana, s jedne strane, emitiranja sadržaja medijskih kuća navedenih na predmetnom popisu i, s druge strane, oglašavanja sadržaja koji su proizveli ili emitirali ti subjekti, valja utvrditi da se ujednačena provedba takvih zabrana na cijelom području Unije mogla bolje ostvariti na razini Unije nego na nacionalnoj razini (vidjeti, u tom smislu, presudu RT France, t. 63.).

63

S obzirom na sva prethodna razmatranja, prvi tužbeni razlog koji se temelji na nenadležnosti Vijeća valja odbiti kao neosnovan.

64

Trećim tužbenim razlogom tužitelji se pozivaju na povredu prava na dobru upravu zajamčenog člankom 41. Povelje zbog, u biti, povrede obveze obrazlaganja iz članka 296. UFEU‑a.

65

Prema mišljenju tužiteljâ, Vijeće je povrijedilo svoju obvezu da iznese posebne i konkretne razloge, osobito u vezi s kontekstom te ozbiljnošću i osobitom hitnošću situacije, zbog kojih je smatralo da je potrebno donijeti predmetne mjere ograničavanja. Što se tiče konteksta, uvodne izjave pobijanih uredbi ograničene su na davanje razloga koji se odnose samo na djelatnosti emitiranja medijskih kuća, ne uzimajući u obzir neutralnu ulogu „operatora”, kao što su tužitelji. Što se tiče ozbiljnosti i hitnosti situacije, Vijeće nije dovoljno obrazložilo razloge zbog kojih medijske kuće, čiji se naziv nalazi na predmetnom popisu, emitiraju štetnu propagandu koja opravdava donošenje predmetnih mjera ograničavanja.

66

Vijeće nije ispunilo ni svoju obvezu obrazlaganja izbora pravne osnove koja je utvrđena u pobijanim uredbama ni svoju obvezu da u njih uključi detaljno obrazloženje nužnosti i proporcionalnosti tih uredbi kao i njihove usklađenosti s temeljnim pravima.

67

Naposljetku, tužitelji prigovaraju Vijeću da nije dokumentiralo i objavilo proces odlučivanja koji je doveo do donošenja pobijanih uredbi, što ih je spriječilo da saznaju njihov povod i kontekst.

68

U replici tužitelji također tvrde da se razmatranja iz presude RT France ne mogu primijeniti u ovom predmetu jer je nedostatnost obrazloženja ocijenjena u toj presudi samo u pogledu društva RT France.

69

Vijeće, koje podupiru Republika Estonija, Republika Latvija, Republika Litva, Komisija i Visoki predstavnik, osporava argumente tužiteljâ.

70

Uvodno, valja istaknuti da, unatoč naslovu ovog tužbenog razloga, u kojem se tužitelji općenito pozivaju na povredu prava na dobru upravu, zajamčenog člankom 41. Povelje, oni zapravo ističu samo povredu obveze obrazlaganja.

71

Prema ustaljenoj sudskoj praksi obveza obrazlaganja akta koji negativno utječe na neku osobu, ima za cilj, s jedne strane, pojedincu dati dostatnu uputu o tome je li mjera osnovana ili sadržava li eventualno neku pogrešku koja omogućuje osporavanje njezine valjanosti pred sudom Unije te, s druge strane, omogućiti tom sudu da provede nadzor zakonitosti te mjere (vidjeti, u tom smislu, presudu RT France, t. 102. i navedenu sudsku praksu).

72

Valja također podsjetiti na to da obrazloženje koje zahtijevaju članak 296. UFEU‑a i članak 41. stavak 2. točka (c) Povelje treba biti prilagođeno prirodi predmetnog akta i kontekstu u kojem je taj akt donesen. Zahtjev za obrazlaganje mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti predmetnog slučaja, osobito sadržaj akta, prirodu navedenih razloga i interes koji adresati mjere ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogu imati za dobivanje objašnjenja. Nije posebno nužno da obrazloženje sadržava sve relevantne činjenične i pravne elemente, i to stoga što se dostatnost obrazloženja mora procjenjivati ne samo u odnosu na njegov tekst nego i u odnosu na njegov kontekst te skup pravnih pravila koja uređuju predmetnu materiju (vidjeti presudu RT France, t. 103. i navedenu sudsku praksu).

73

Stoga je, s jedne strane, akt koji pogađa neku osobu dovoljno obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom toj osobi, a koji joj omogućuje da razumije doseg mjere koja se na nju odnosi. S druge strane, stupanj preciznosti obrazloženja akta mora biti proporcionalan materijalnim mogućnostima, tehničkim uvjetima i roku u kojem akt treba donijeti (vidjeti presudu RT France, t. 104. i navedenu sudsku praksu).

74

S obzirom na tu sudsku praksu, valja razlikovati odnosi li se obrazloženje spornih akata na odredbe općeg dosega ili odredbe koje se za adresate izjednačavaju s mjerama ograničavanja pojedinačnog dosega (vidjeti, u tom smislu, presudu od 13. rujna 2018., Gazprom Neft/Vijeće,T‑735/14 i T‑799/14, EU:T:2018:548, t. 114.)

75

Naime, kada je riječ o odredbama opće primjene obrazloženje se može ograničiti samo na navođenje, s jedne strane, ukupne situacije koja je dovela do njihova donošenja i, s druge strane, općih ciljeva čije se ostvarivanje predlaže (vidjeti, u tom smislu, presude od 28. ožujka 2017., Rosneft,C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 120. i navedenu sudsku praksu, i od 17. rujna 2020., Rosneft i dr./Vijeće, C‑732/18 P, neobjavljenu, EU:C:2020:727, t. 68.).

76

Nasuprot tomu, kad je riječ o odredbama koje u pogledu svojih adresata predstavljaju mjere ograničavanja pojedinačnog dosega, sudska je praksa precizirala da obrazloženje akta Vijeća kojim se nameće mjera ograničavanja ne treba odrediti samo pravni temelj te mjere nego i posebne i konkretne razloge zbog kojih je Vijeće u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti smatralo da se takva mjera treba odnositi na dotičnu osobu (vidjeti presudu od 13. rujna 2018., Gazprom Neft/Vijeće,T‑735/14 i T‑799/14, EU:T:2018:548, t.117. i navedenu sudsku praksu).

77

U svjetlu tih razmatranja valja provjeriti je li Vijeće ispunilo svoju obvezu da u dovoljnoj mjeri obrazloži sporne odredbe.

78

U ovom slučaju valja istaknuti da pobijane uredbe kojima se nameću predmetne mjere ograničavanja nemaju pojedinačni doseg u odnosu na tužitelje (vidjeti točku 30. ove presude). Naprotiv, cilj je tih mjera uvesti opću zabranu za sve operatore, s jedne strane, da emitiraju sadržaje medijskih kuća koje su pod stalnom izravnom ili neizravnom kontrolom vodstva Ruske Federacije i čiji se naziv nalazi na predmetnom popisu i, s druge strane, da oglašavaju u sadržajima koje one proizvode ili emitiraju. Stoga valja ocijeniti dostatnost obrazloženja u pogledu, s jedne strane, ukupne situacije koja je dovela do donošenja spornih odredbi i, s druge strane, općih ciljeva čije se ostvarivanje predlaže (vidjeti točku 75. ove presude).

79

Valja podsjetiti na to da je Opći sud u točkama 112. i 113. presude RT France presudio da je obrazloženje prve pobijane uredbe dostatno kad je riječ o tužitelju u tom predmetu u odnosu na kojeg je taj akt predstavljao mjeru pojedinačnog dosega. Iz toga slijedi da je prva pobijana uredba nužno dovoljno obrazložena u odnosu na tužitelje u ovom predmetu, s obzirom na to da je ta uredba u odnosu na njih akt opće primjene čije se obrazloženje može, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 75. ove presude, ograničiti na navođenje ukupne situacije koja je dovela do donošenja akata o predmetnim mjerama ograničavanja i općih ciljeva čije se ostvarivanje predlaže.

80

U tom pogledu, kao što je to Opći sud već istaknuo u točki 107. presude RT France, opći kontekst zbog kojeg je Vijeće donijelo predmetne mjere ograničavanja jasno je naveden, među ostalim, u uvodnim izjavama prve pobijane uredbe. Naime, s jedne strane, uvodna izjava 4. te uredbe upućuje na zaključke Europskog vijeća od 24. veljače 2022. (vidjeti točku 8. ove presude), kojima je ono najoštrije osudilo „ničim izazvanu i neopravdanu vojnu agresiju” Ruske Federacije na Ukrajinu, pozvalo na hitnu pripremu i donošenje novog niza pojedinačnih i gospodarskih sankcija te je zatražilo, među ostalim, od Ruske Federacije da prestane sa svojom kampanjom dezinformiranja. S druge strane, u uvodnoj izjavi 5. navedene uredbe upućuje se na zaključke Vijeća od 10. svibnja 2021. kojima je ono naglasilo potrebu za daljnjim jačanjem otpornosti Unije i država članica, kao i njihove sposobnosti za suzbijanje hibridnih prijetnji, uključujući dezinformacije, osobito s obzirom na zadiranja i operacije vanjskog utjecaja. Prva pobijana uredba tako navodi ukupnu situaciju poznatu tužiteljima, i opće ciljeve koji se njome žele postići. Isto vrijedi za drugu pobijanu uredbu. Valja istaknuti da takva obrazloženja također proizlaze iz uvodnih izjava 7. do 11. i 13. druge pobijane uredbe.

81

Stoga valja zaključiti da je Vijeće dovoljno obrazložilo pobijane uredbe, u smislu sudske prakse navedene u točki 75. ove presude, na temelju koje nije potrebno, kad je riječ o aktima opće primjene, ispitati je li Vijeće pružilo „posebne i konkretne razloge” koji su doveli do donošenja navedenih akata.

82

Taj zaključak ne dovodi se u pitanje argumentima tužiteljâ.

83

Kao prvo, Vijeću se ne može prigovoriti da nije dovoljno obrazložilo ocjenu nužnosti i proporcionalnosti predmetnih mjera ograničavanja kao i njihovu usklađenost s temeljnim pravima. U tom pogledu ipak valja podsjetiti, u smislu sudske prakse navedene u točki 72. ove presude, na to da se ne traži da obrazloženje specificira sve relevantne činjenične i pravne elemente. Nadalje, pitanje jesu li takve mjere prikladne i potrebne za postizanje njihovih ciljeva, kao i pitanje njihove usklađenosti s temeljnim pravima ulazi u ispitivanje njihova merituma (vidjeti, u tom smislu, presudu od 13. rujna 2018., Gazprom Neft/Vijeće,T‑735/14 i T‑799/14, EU:T:2018:548, t. 126.), ispitivanje koje će se provesti u nastavku u okviru drugog tužbenog razloga.

84

Kao drugo, ne može se prihvatiti argumentacija tužiteljâ prema kojoj je neotkrivanje dokumentacije u vezi s postupkom odlučivanja samo po sebi relevantna okolnost u svrhu ocjene je li Vijeće ispunilo svoju obvezu obrazlaganja. Kao što to pravilno ističe Vijeće, pravo Unije ne nameće nikakvu obvezu otkrivanja navedene dokumentacije te se takvo neotkrivanje ne nalazi među relevantnim okolnostima, navedenima u točki 72. ove presude, za ocjenu dostatnosti obrazloženja.

85

Osim toga, valja istaknuti da su tužitelji, s jedne strane, mogli razumjeti sporne zabrane, izlažući razloge zbog kojih osporavaju takve mjere, i, s druge strane, jasno su razumjeli da su bili dužni djelovati u skladu s navedenim mjerama, iako nisu televizijski nakladnici.

86

S obzirom na prethodno navedeno treći tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

87

Svojim drugim tužbenim razlogom tužitelji ističu da se pobijanim uredbama krše sloboda izražavanja i informiranja zajamčena člankom 11. Povelje koji odgovara članku 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP).

88

Konkretno, prema mišljenju tužiteljâ, predmetne mjere ograničavanja ograničavaju njihovu slobodu širenja informacija.

89

U tom pogledu tužitelji tvrde da su dužni provesti iznimno široko filtriranje kako bi prepoznali svaki sadržaj koji potječe od medijskih kuća čiji se naziv nalazi na predmetnom popisu, neovisno o platformi na kojoj se nalazi taj sadržaj, neovisno o tome tko je odgovoran za njegovu objavu i neovisno o cilju i kontekstu u kojem je objavljen, što predstavlja veliko zadiranje u njihovo pravo na slobodu izražavanja i informiranja.

90

Tako široka zabrana predstavlja osim toga ograničenje prava na širenje i primanje informacija korisnika usluga tužiteljâ, što je sastavni dio prava širenja informacija čiji su nositelji tužitelji.

91

Prema mišljenju tužiteljâ, takvo ograničenje slobode izražavanja i informiranja ne poštuje uvjete iz članka 52. stavka 1. Povelje, osobito što se tiče onih kojima se zahtijeva da su ograničenja izvršavanja navedenog prava predviđena zakonom, proporcionalna i nužna. U tom pogledu tužitelji u replici tvrde da se shvaćanje izneseno u presudi RT France ne može primijeniti mutatis mutandis u ovom predmetu, osobito zbog „neutralnog položaja” koji imaju kao pružatelji internetskih usluga.

92

Konkretnije, što se tiče, kao prvo, zahtjeva prema kojem predmetne mjere ograničavanja moraju biti predviđene zakonom, tužitelji smatraju da one nisu dovoljno jasne i predvidljive.

93

Kao drugo, što se tiče nužnosti tih mjera, tužitelji smatraju, kao prvo, da Vijeće nije uzelo u obzir činjenicu da ovaj slučaj spada u područje političkog diskursa i pitanja od općeg interesa, tako da treba omogućiti visoku razinu zaštite slobode izražavanja medijskim sadržajima na koje se odnosi predmetna zabrana.

94

Kao drugo, tužitelji prigovaraju Vijeću da nije potkrijepilo navode iz pobijanih uredbi koji se u biti odnose na razloge i hitnost uvođenja opće zabrane emitiranja sadržaja koji potječe iz medijskih kuća čiji se naziv nalazi na predmetnom popisu i oglašavanja u sadržajima koje su oni proizveli ili emitirali, kao i razloga zbog kojih navedene medijske kuće imaju „bitnu i odlučujuću” ulogu u ratu u Ukrajini, pri čemu pri njihovu navođenju nije pojasnilo kako bi se njima ozbiljno iskrivile i manipulirale činjenice i koji je utjecaj ili učinak njihovih aktivnosti u Uniji.

95

Kao treće, pobijane uredbe temelje se na pogrešnom tumačenju prava na slobodu izražavanja i informiranja jer se dezinformacije i propaganda ne mogu smatrati „nezakonitim” sadržajima.

96

Kao četvrto, Vijeće nije strogo ciljalo ni na nezakonite sadržaje subjekata na koje se odnose predmetne mjere ograničavanja, nego je donijelo ograničenja koja se odnose na sve sadržaje navedenih subjekata, bez ikakve razlike.

97

Naposljetku, tužitelji osporavaju učinkovitost pobijanih uredbi jer nije dokazano da sporne zabrane omogućuju da se u velikoj mjeri zaustavi širenje dezinformacija u vezi s agresijom u Ukrajini. Naprotiv, prema njihovu mišljenju, i dalje je moguće pristupiti sadržajima koji su predmet te zabrane.

98

Kao treće, što se tiče neproporcionalnosti predmetnih mjera ograničavanja, tužitelji u biti tvrde da su se mogle predvidjeti mjere različite od potpune zabrane emitiranja i, u svakom slučaju, da su se te mjere mogle ograničiti na područja radioemitiranja i usluga videa na zahtjev, a ne da su tako široko osmišljene da se navedena zabrana može odnositi na potencijalno velik broj sadržaja. Osim toga, te mjere nisu jasno vremenski ograničene, nego u biti predstavljaju preventivnu i trajnu zabranu.

99

U replici i svojim očitovanjima na intervencijske podneske tužitelji u biti također ističu da pobijane uredbe nisu u skladu sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na članak 10. EKLJP‑a, osobito što se tiče postupovnih jamstava i prethodnih ograničenja.

100

Vijeće, koje podupiru Republika Estonija, Republika Latvija, Republika Litva, Komisija i Visoki predstavnik, osporava argumente tužiteljâ.

101

Uvodno valja podsjetiti da je poštovanje temeljnih prava obvezno za svako djelovanje Unije, uključujući provedbu, uredbama koje se temelje na članku 215. UFEU‑a, odluka donesenih u području ZVSP‑a.

102

U skladu s člankom 11. stavkom 1. Povelje svatko ima pravo na slobodu izražavanja što uključuje slobodu mišljenja te primanja i širenja informacija i ideja bez zadiranja tijela javne vlasti i bez obzira na granice. U skladu s člankom 11. stavkom 2. Povelje, poštuju se sloboda i pluralizam medija.

103

Članak 11. Povelje čini jedan od ključnih elemenata društva u kojem prevladavaju demokracija i pluralizam, te je dio vrijednosti na kojima se, u skladu s člankom 2. UEU‑a, temelji Unija (vidjeti, u tom smislu, presude od 21. prosinca 2016., Tele2 Sverige i Watson i dr., C‑203/15 i C‑698/15, EU:C:2016:970, t. 93., i od 23. travnja 2020., Associazione Avvocatura per i diritti LGBTI, C‑507/18, EU:C:2020:289. t. 48.).

104

Prava i slobode priznati člankom 11. Povelje nisu apsolutna prava, nego ih treba uzeti u obzir s obzirom na njihovu funkciju u društvu (vidjeti, u tom smislu, presudu od 6. listopada 2020., La Quadrature du Net i dr., C‑511/18, C‑512/18 i C‑520/18, EU:C:2020:791, t. 120. i navedenu sudsku praksu).

105

Kao što to proizlazi iz Objašnjenja koja se odnose na Povelju o temeljnim pravima (SL 2007., C‑303, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.) i u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, prava koja ona sadržava imaju jednako značenje i opseg primjene kao i odgovarajuća prava zajamčena EKLJP‑om, što ne sprječava pravo Unije da pruži širu zaštitu (presuda od 22. lipnja 2023., K. B. i F. S. (Razmatranje po službenoj dužnosti u kaznenim stvarima), C‑660/21, EU:C:2023:498, t. 41.).

106

Radi tumačenja članka 11. Povelje stoga treba uzeti u obzir odgovarajuća prava zajamčena člankom 10. EKLJP‑a kako su protumačena od strane Europskog suda za ljudska prava (vidjeti u tom smislu presude od 15. ožujka 2022., Autorité des marchés financiers,C‑302/20, EU:C:2022:190, t. 67. i od 12. siječnja 2023., Migracijos departamentas (Razlozi proganjanja koji se temelje na političkom mišljenju),C‑280/21, EU:C:2023:13, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

107

Iz ustaljene sudske prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da se člankom 10. EKLJP‑a svakoj osobi jamči sloboda izražavanja i informiranja te se ne odnosi samo na sadržaj informacija, nego i na sredstva njihova emitiranja, pri čemu svako ograničenje tih sredstava zahvaća pravo primanja i širenja informacija (vidjeti presudu ESLJP‑a od 28. rujna 1999., Öztürk protiv Turske, CE:ECHR:1999:0928JUD002247993, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

108

U ovom slučaju valja istaknuti da se tužitelji u biti pozivaju, s jedne strane, na povredu svojeg prava na slobodu širenja informacija i, s druge strane, prava korisnika njihovih usluga na slobodu primanja i širenja informacija.

109

Kao prvo, što se tiče navodne povrede slobode tužiteljâ na širenje informacija, najprije valja istaknuti da, suprotno onomu što tvrde, okolnost da oni imaju neutralnu ulogu u emitiranju sadržaja ne sprečava to da se na ovaj predmet primijeni određen broj razmatranja koja je Opći sud iznio u presudi RT France kada se ta razmatranja odnose na predmetne mjere ograničavanja s objektivne točke gledišta.

110

Međutim, čak i pod pretpostavkom da se pružatelji internetskih usluga, kao što su tužitelji, koji se uostalom kvalificiraju kao operatori koji pojedincima ili poduzećima pružaju pristup internetu (vidjeti točku 3. ove presude) mogu smatrati, unatoč pozivanju na njihovu neutralnu ulogu u emitiranju sadržaja, nositeljima neovisnog prava na slobodu širenja informacija, argumenti tužiteljâ ne mogu se prihvatiti.

111

Naime, pod pretpostavkom da privremena zabrana doprinošenja emitiranju sadržaja medijskih kuća na koji se odnose predmetne mjere ograničavanja, nametnuta prvom pobijanom uredbom, i zabrana oglašavanja proizvoda ili usluga sadržaja koji emitiraju navedene medijske kuće, nametnuta drugom pobijanom uredbom, mogu predstavljati zadiranje u ostvarivanje slobode širenja informacija tužiteljâ, važno je podsjetiti na to da članak 52. stavak 1. Povelje dopušta ograničenja pri ostvarivanju prava koja su njome propisana. Stoga, da bi bilo u skladu s pravom Unije, zadiranje u slobodu izražavanja mora ispunjavati četiri uvjeta. Kao prvo, ograničenje o kojem je riječ mora biti „predviđeno zakonom” na način da institucija Unije koja donosi mjere kojima se može ograničiti sloboda izražavanja fizičke ili pravne osobe mora za to imati pravnu osnovu. Kao drugo, ograničenje o kojem je riječ mora poštovati bit slobode izražavanja. Kao treće, ono mora doista odgovarati cilju od općeg interesa koji Unija priznaje kao takav. Kao četvrto, mora biti proporcionalno. Ti uvjeti u biti odgovaraju onima predviđenima sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj, da bi se u kontekstu članka 10. stavka 2. EKLJP‑a opravdalo narušavanje izvršavanja prava na slobodu izražavanja, ono mora biti „predviđeno zakonom”, odnositi se na jedan ili više legitimnih ciljeva i biti „nužno u demokratskom društvu” za njihovo ostvarenje (vidjeti, u tom smislu, presudu RT France, t. 143. i 146.).

112

Što se tiče prvog uvjeta, prema kojem svako ograničenje slobode izražavanja i informiranja mora biti predviđeno zakonom, valja istaknuti da su predmetne mjere ograničavanja predviđene zakonom jer se nalaze u pravnim aktima koji, među ostalim, imaju opću primjenu i za koje postoje jasne pravne osnove u pravu Unije. Naime, pobijane uredbe donesene su na temelju članka 215. UFEU‑a kako bi se provele pobijane odluke, koje su donesene na temelju članka 29. UEU‑a.

113

Valja podsjetiti na to da osoba ili subjekt mora, ovisno o slučaju, uz stručni savjet, moći predvidjeti, u mjeri koja je razumna u okolnostima slučaja, posljedice koje mogu proizaći iz određenog akta. Konkretnije, te posljedice ne moraju biti nužno predvidljive s apsolutnom sigurnošću. Stoga, zahtjev predvidljivosti ne krši sam po sebi zakon koji, dodjeljujući diskrecijsku ovlast, dovoljno jasno određuje njezin doseg i načine korištenja, uzimajući u obzir zadani legitimni cilj, kako bi se pojedincu pružila odgovarajuća zaštita od proizvoljnosti (vidjeti, u tom smislu, presudu RT France, t. 150. i navedenu sudsku praksu).

114

Stoga je za pružatelje internetskih usluga, zahvaljujući kojima je Ruska Federacija emitirala sadržaj u korist vojne agresije na Ukrajinu, do koje je došlo u emisijama koje se emitiraju na televiziji i na internetu putem medijskih kuća koje se u cijelosti financiraju iz proračuna ruske države, bilo predvidljivo da se na njih primjenjuju mjere ograničavanja kojima se zabranjuje emitiranje propagandnih aktivnosti u korist takve agresije i da se stoga nametne zabrana emitiranja sadržaja navedenih medijskih kuća bilo kojem operatoru „uključujući prijenosom ili distribucijom na bilo koji način […] kao što su pružatelji internetskih usluga”. To je tim više slučaj s obzirom na široku diskrecijsku ovlast kojom Vijeće raspolaže u okviru donošenja mjera ograničavanja i uzimajući u obzir važnost uloge koju medijske kuće, nadasve one audiovizualne, imaju u suvremenom društvu (vidjeti, u tom smislu, presudu RT France, t. 151. i navedenu sudsku praksu).

115

U tim okolnostima valja utvrditi da je uvjet prema kojem ograničenja slobode izražavanja i informiranja trebaju biti predviđena zakonom u ovom slučaju ispunjen.

116

Što se tiče drugog uvjeta, koji se odnosi na povredu bitnog sadržaja slobode tužiteljâ na širenje informacija, valja istaknuti da se zabrana emitiranja sadržaja koji potječe iz određenih medijskih kuća, kao i zabrana oglašavanja sadržaja koji su proizvele ili emitirale te medijske kuće, odnose samo na slobodu primanja ili širenja sadržaja ograničenog broja medijskih kuća. Iz toga proizlazi da te zabrane ne mogu ugroziti bit slobode na koju se pozivaju tužitelji.

117

Osim toga, iz teksta posljednjeg dijela uvodnih izjava 10. i 11. prve i druge pobijane uredbe, čitanih i tumačenih s obzirom na zahtjev da se zadiranje u slobodu izražavanja i informiranja svede na najmanju moguću mjeru, proizlazi da su se mjere predviđene tim uredbama mogle zadržati, s jedne strane, „dok se ne okonča agresija na Ukrajinu” i, s druge strane, sve dok „Ruska Federacija i njezine medijske kuće ne prestanu provoditi propagandna djelovanja protiv Unije i njezinih država članica”. Budući da je riječ o dvama kumulativnim uvjetima, ako jedan od njih više nije ispunjen, predmetne mjere ne bi trebalo više zadržavati na snazi (vidjeti, u tom smislu, presudu RT France, t. 155.) Stoga se ne može tvrditi, kao što to tvrde tužitelji, da se pobijane uredbe primjenjuju bez vremenskog ograničenja koje je Vijeće prethodno odredilo.

118

Činjenica da su predmetne mjere ograničavanja nakon toga zadržane, s obzirom na to da su navedeni uvjeti i dalje bili ispunjeni, ne može dovesti u pitanje njihovu privremenu i reverzibilnu prirodu. Uostalom, suprotno onomu što se čini da tvrde tužitelji, takva se okolnost ne može uzeti u obzir jer se zakonitost pobijanih uredaba mora ocjenjivati na temelju činjeničnih i pravnih elemenata koji su postojali na datum njihova donošenja (vidjeti presudu od 10. rujna 2019., HTTS/Vijeće,C‑123/18 P, EU:C:2019:694, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

119

Naposljetku, što se tiče argumenta koji se temelji na tome da filtriranje sadržaja, koje su tužitelji dužni provesti, dovodi do povećane količine posla i visokog troška, pod pretpostavkom da se temelji na pravilnom tumačenju obveze koja proizlazi iz članka 2.f Uredbe br. 833/2014, uvedenog prvom pobijanom uredbom, valja istaknuti da on nije relevantan u okviru ocjene povrede bitnog sadržaja prava na širenje informacija, ali bi se u najboljem slučaju moglo smatrati, kao što to naglašava Vijeće, uz potporu Republike Estonije, Komisije i Visokog predstavnika, eventualnim kršenjem slobode poduzetništva, na koju se tužitelji, međutim, nisu pozvali.

120

Što se tiče zabrane oglašavanja, propisane člankom 1. točkom 1. druge pobijane uredbe, valja utvrditi da je, suprotno onomu što tvrde tužitelji, njezin cilj u biti zabraniti poduzetnicima koji posluju na području Unije kupnju oglasnog prostora na kanalima i na internetskim stranicama medijskih kuća čiji se naziv nalazi na predmetnom popisu. Iz toga slijedi da takva zabrana, kao što to naglašava Vijeće, ne može za pružatelje internetskih usluga, kao što su tužitelji, stvoriti obvezu koja se sastoji od sprečavanja njihovih korisnika da emitiraju oglašavanje u sadržajima koji proizvode ili emitiraju medijske kuće na koje se odnose mjere ograničavanja ili da im jednostavno pristupe. Naime, suprotno onomu što tvrde tužitelji, iz teksta članka 1. točke 1. druge pobijane uredbe jasno proizlazi da se njime predviđena zabrana ne odnosi na oglašavanje sadržaja navedenih medijskih kuća, nego nalaže da se ne oglašava u sadržajima koje one proizvode ili emitiraju.

121

U tim se okolnostima ne može smatrati da sporne zabrane ugrožavaju bit slobode širenja informacija tužiteljâ.

122

Što se tiče trećeg uvjeta, koji se odnosi na postizanje cilja od općeg interesa koji Unija priznaje kao takav, valja istaknuti da je Opći sud presudio da, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 5. do 10. prve pobijane uredbe i uvodnih izjava 7. do 11. druge pobijane uredbe, predmetne mjere ograničavanja slijede cilj, iz članka 21. stavka 2. točke (a) UEU‑a, zaštite vrijednosti Unije, njezinih temeljnih interesa, sigurnosti i cjelovitosti, koji pripadaju okviru u kojem Unija nastoji postići ciljeve, osobito miroljubive, koji su joj dodijeljeni u članku 3. stavcima 1. i 5. UEU‑a, a koji odgovaraju cilju očuvanja mira, sprečavanja sukoba i jačanja međunarodne sigurnosti iz članka 21. stavka 2. točke (c) UEU‑a, u skladu s ciljevima i načelima Povelje Ujedinjenih naroda te je naposljetku, njihov cilj okončanje ratnog stanja i povreda međunarodnog humanitarnog prava, koje rat može stvoriti, što također odgovara glavnom cilju od općeg interesa za međunarodnu zajednicu (vidjeti presudu RT France, t. 161. i 166. i navedenu sudsku praksu).

123

U tim okolnostima valja zaključiti da je u ovom slučaju ispunjen uvjet koji se odnosi na postizanje cilja od općeg interesa koji Unija priznaje kao takav.

124

Kad je riječ o četvrtom uvjetu, koji se odnosi na proporcionalnost predmetnih mjera ograničavanja, valja podsjetiti na to da načelo proporcionalnosti zahtijeva da ograničenja prava i sloboda zajamčenih Poveljom, koja mogu biti posljedica pravnih akata Unije, ne prelaze granice onoga što je prikladno i nužno za postizanje legitimnih ciljeva koji se nastoje postići ili za potrebu zaštite prava i sloboda drugih osoba, pri čemu je, ako postoji izbor između više prikladnih mjera, potrebno odabrati onu koja je najmanje ograničavajuća te da njome uzrokovane nepovoljnosti ne smiju biti neproporcionalne u odnosu na određene ciljeve (vidjeti presudu RT France, t. 168. i navedenu sudsku praksu).

125

U presudi RT France Opći sud već je odlučio da Vijeće nije počinilo pogrešku time što je smatralo nužnim da spriječi, poštujući članak 11. Povelje, oblike izražavanja namijenjene opravdanju i podupiranju vojne agresije počinjene kršenjem međunarodnog prava i Povelje Ujedinjenih naroda i da, uzimajući u obzir osobito izvanredni kontekst tog slučaja, valja zaključiti da su ograničenja slobode izražavanja društva RT France i, po definiciji, drugih medijskih kuća na koje se odnosi sporna zabrana koja su predmetne mjere ograničavanja mogle sadržavati bila proporcionalna jer su prikladna i nužna za zadane ciljeve (vidjeti presudu RT France, t. 192. i 213. i navedenu sudsku praksu). Međutim, valja utvrditi da je ta analiza proporcionalnosti pobijanih uredaba provedena s obzirom na društvo RT France, koje je jedan od subjekata koji su izričito obuhvaćeni predmetnim mjerama ograničavanja.

126

U ovom se slučaju takva analiza mora, naprotiv, odnositi na proporcionalnost pobijanih uredbi u odnosu na tužitelje, s obzirom na to da se pozivaju na povredu svojeg vlastitog prava na slobodu izražavanja i informiranja, posebice slobode širenja informacija.

127

Najprije valja provjeriti jesu li predmetne mjere ograničavanja prikladne, u odnosu na tužitelje, za postizanje ciljeva od općeg interesa koje je Unija zadala. U tom pogledu valja zaključiti da je Vijeće moglo valjano smatrati da navedene mjere ograničavanja, koje su se odnosile na medijske kuće koje su pod kontrolom vodstva Ruske Federacije i upuštaju se u propagandna djelovanja u korist njezine vojne invazije na Ukrajinu, mogu zaštititi javni poredak i sigurnost Unije i očuvati cjelovitost demokratske rasprave unutar europskog društva, mir i međunarodnu sigurnost (vidjeti presudu RT France, t. 193.).

128

Valja istaknuti da su sporne zabrane, s obzirom na to da su dio niza mjera ograničavanja donesenih nakon vojne agresije na Ukrajinu, također prikladne mjere za postizanje cilja izvršavanja najvećeg pritiska na ruska tijela kako bi ona okončala svoja djelovanja i politike kojima se destabilizira Ukrajina kao i vojnu agresiju na tu zemlju.

129

Vodeći računa o tome da je cilj predmetnih mjera ograničavanja zabraniti, s jedne strane, emitiranje sadržaja koji potječu od medijskih kuća koje kontrolira vodstvo Ruske Federacije koje provode propagandna djelovanja u korist vojne invazije na Ukrajinu, čiji se naziv nalazi na predmetnom popisu, i, s druge strane, oglašavanje proizvoda i usluga sadržaja koje oni emitiraju, bilo je primjereno da Vijeće uzme u obzir pružatelje internetskih usluga, kao što su tužitelji, kao i bilo koje sredstvo prijenosa ili distribucije sadržaja, kao operatore koji bi trebali osigurati provedbu, a time i učinkovitost, navedenih zabrana na području Unije. Osim toga, valja istaknuti, kao što je to učinilo Vijeće, da je zabrana oglašavanja također prikladna za povećanje pritiska na ruske vlasti.

130

Okolnost na koju se pozivaju tužitelji, prema kojoj predmetne mjere ograničavanja nisu prikladne, s obzirom na to da je još uvijek moguće pristupiti internetskoj stranici novina Russia today u cijeloj Uniji, ne može dovesti u pitanje prikladnost sporne zabrane emitiranja. Naime, eventualne poteškoće u provedbi pobijanih uredbi ne mogu značiti da su navedene mjere neprikladne.

131

Slijedi da su predmetne mjere ograničavanja prikladne za postizanje ciljeva od općeg interesa koje je Unija zadala.

132

Što se tiče nužnosti ograničenja, u odnosu na tužitelje valja utvrditi da sporne zabrane predstavljaju opće mjere koje su nametnute potonjima, kao i drugim pružateljima internetskih usluga i drugim operatorima informacijskog društva. Uzimajući u obzir posebnost tih zabrana, koje treba općenito primjenjivati na cijelom području Unije, one su u svojoj srži za učinkovito ostvarivanje ciljeva svojstvenih predmetnim mjerama ograničavanja.

133

Naime, sporne zabrane, kako bi bile dovoljno učinkovite i proizvele učinke koji se nastoje postići predmetnim mjerama ograničavanja, koje se odnose na medijske kuće pod stalnom izravnom ili neizravnom kontrolom vodstva Ruske Federacije koje su provodile sustavnu propagandnu kampanju u korist vojne agresije na Ukrajinu (presuda RT France, t. 161. i 162.), nužno su se morale odnositi na svaki oblik emitiranja, uključujući od strane „pružatelja internetskih usluga”, i nisu se mogle ograničiti, kao što to tvrde tužitelji (vidjeti točku 98. ove presude) u područjima radioemitiranja i usluga videa na zahtjev. Uostalom, valja istaknuti da se tužitelji nisu pozvali ni na jednu manje ograničavajuću alternativnu mjeru koja bi omogućila jednako učinkovito postizanje ciljeva predmetnih mjera.

134

Naposljetku, odvagivanje interesa o kojima je riječ pokazuje da nepovoljnosti koje sporne zabrane sadržavaju nisu neproporcionalne s obzirom na ciljeve koji se nastoje postići. U tom pogledu, važnost ciljeva koji se žele postići pobijanim uredbama, koji su dio šireg cilja održavanja mira i međunarodne sigurnosti, u skladu s ciljevima vanjskog djelovanja Unije koji su navedeni u članku 21. UEU‑a, može prevladati nad negativnim posljedicama, koje mogu biti i značajne, za određene subjekte koji nisu ni na koji način bili odgovorni za situaciju zbog koje su donesene mjere ograničavanja (vidjeti, u tom smislu i po analogiji, presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft,C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 149. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, valja podsjetiti na to da se tužitelji moraju ograničiti na to da ne doprinose emitiranju sadržaja koji potječe od navedenih medijskih kuća, kojih je, štoviše, vrlo ograničen broj. Stoga predmetne mjere ograničavanja ne sprečavaju tužitelje u ostvarivanju njihovih temeljnih prava i, osobito, njihove navodne slobode širenja informacija, s obzirom na to da im je dopušteno omogućiti pristup svim drugim sadržajima svojim internetskim korisnicima s kojima su ugovorno povezani. Stoga tužitelji nisu dokazali da su pobijane uredbe neproporcionalno ugrozile njihovu slobodu širenja informacija.

135

S obzirom na sve prethodno navedeno, valja zaključiti da su, čak i pod pretpostavkom da se tužitelji mogu pozvati na slobodu širenja informacija, ograničenja te slobode koja dotične mjere ograničavanja vjerojatno uključuju proporcionalna jer su prikladna, nužna i strogo proporcionalna ciljevima koji se žele postići.

136

Kao drugo, što se tiče navodne povrede prava na slobodu izražavanja i informiranja korisnika usluga tužiteljâ, kojima je onemogućen pristup sadržajima medijskih kuća na koje se odnose predmetne mjere ograničavanja, valja istaknuti da se takvo pravo ne odnosi samo na pravo širenja informacija, nego i na pravo javnosti da ih prima (vidjeti, u tom smislu, presudu ESLJP‑a od 1. prosinca 2015., Cengiz i drugi protiv Turske, CE:ECHR:2015:1201JUD004822610, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

137

U ovom slučaju tužitelji nisu naveli u kojoj se mjeri i, prije svega, po kojoj osnovi, uzimajući u obzir njihovo svojstvo pružatelja usluga pristupa internetu i zbog toga njihovu ulogu „običnog prijenosnika” prenesenih informacija, mogu pozvati na pravo na slobodu izražavanja i informiranja korisnika svojih usluga.

138

Doista, pod pretpostavkom da se ti korisnici, koji su fizičke ili pravne osobe kojima tužitelji omogućuju pristup internetu, mogu pozvati na povredu prava na slobodu izražavanja i informiranja, a posebno prava na slobodu primanja informacija, ostaje činjenica da se tužitelji ne mogu pozivati, u potporu svojoj tužbi za poništenje, na pravo čiji nisu nositelji (vidjeti, u tom smislu i po analogiji, presudu od 22. lipnja 2022., Anglo Austrian AAB i Belegging‑Maatschappij Far‑East/ESB, T‑797/19, EU:T:2022:389, t. 285., potvrđenu u žalbenom postupku presudom od 12. rujna 2024., Anglo Austrian AAB/ESB i Far‑East, C‑579/22 P, EU:C:2024:731). Naime, iz sudske prakse proizlazi da se na povredu subjektivnog prava u načelu može pozvati samo osoba čije je pravo navodno povrijeđeno, a ne treće osobe (vidjeti, po analogiji, presudu od 19. rujna 2019., Zhejiang Jndia Pipeline Industry/Komisija,T‑228/17, EU:T:2019:619, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

139

U ovom slučaju, tužitelji su samo općenito naveli da korisnici njihovih usluga ne raspolažu pravnim lijekovima pred nacionalnim sudovima kako bi istaknuli povredu svojeg prava na primanje i širenje informacija. Međutim, tužitelji ne objašnjavaju na kojem bi se temelju i na kojoj pravnoj osnovi mogli pozvati, u ime i za račun navedenih korisnika, na navodnu povredu njihova prava u tužbi za poništenje pred Općim sudom.

140

Osim toga, taj se zaključak ne može dovesti u pitanje argumentacijom tužiteljâ prema kojoj su njihovo pravo na širenje informacija i pravo korisnika na primanje i širenje informacija, zajamčeni člankom 11. stavkom 1. Povelje, neodvojivi. Naime, valja istaknuti da su, čak i pod pretpostavkom da se tužitelji mogu pozvati na pravo na širenje informacija, ograničenja koja se mogu uvesti predmetnim mjerama ograničavanja u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje (vidjeti točku 135. ove presude). U svakom slučaju, mora se utvrditi da, ako je zadiranje u pravo emitiranja sadržaja koji uključuju potporu činu agresije opravdano i proporcionalno, isto vrijedi a fortiori za ograničenje prava javnosti da prima informacija koje proizlaze iz takvih sadržaja (vidjeti, u tom smislu, presudu RT France, t. 214.).

141

Naposljetku, što se tiče članka 11. stavka 2. Povelje, valja utvrditi da su se tužitelji na njega prvi put pozvali na raspravi, a da pritom nisu pojasnili na kojoj se osnovi ta odredba, koja se posebno odnosi na poštovanje slobode medija i njihova pluralizma, bilo da je riječ o slobodi novinara ili izdavača i novinskih tijela, primjenjuje na njih koji nisu mediji, već pružatelji internetskih usluga.

142

S obzirom na sve prethodno navedeno, valja odbiti drugi tužbeni razlog i, posljedično, tužbu u cijelosti a da pritom nije potrebno odlučiti o dopuštenosti dodatnih dokaza koje su tužitelji podnijeli na temelju članka 85. stavka 3. Poslovnika.

143

U skladu s članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, valja im naložiti snošenje vlastitih troškova, kao i onih Vijeća, u skladu s njegovim zahtjevom.

144

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Slijedom toga, Republika Estonija, Republika Latvija, Republika Litva i Komisija, koje su pak zahtijevale da se tužiteljima naloži snošenje troškova, snosit će vlastite troškove.

145

U skladu s člankom 138. stavkom 3. Poslovnika, Opći sud može naložiti da intervenijent koji nije jedan od nabrojenih u stavcima 1. i 2. tog članka snosi vlastite troškove. U konkretnom slučaju valja odlučiti da će Visoki predstavnik snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje: