–

za Bundesarbeitskammer, S. Schumacher, Rechtsanwalt,

–

za HDI Global SE, M. A. Gütlbauer, M. Pichlmair i S. Sighartsleitner, Rechtsanwälte,

–

za osobe A, B, C i D, E. Loubris i J. Vanermen, advocaten,

–

za MS Amlin Insurance SE, J. Van Bellinghen, advocaat,

–

za belgijsku vladu, S. Baeyens, P. Cottin i C. Pochet, u svojstvu agenata,

–

za dansku vladu, J. F. Kronborg i C. Maertens, u svojstvu agenata,

–

za vladu Helenske Republike, Z. Chatzipavlou, K. Georgiadis, C. Kokkosi, K. Konsta i A. Magrippi, u svojstvu agenata,

–

za Europski parlament, M. Menegatti i I. Terwinghe, u svojstvu agenata,

–

za Vijeće Europske unije, N. Brzezinski i S. Emmerechts, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, B.-R. Killmann, I. Rubene i F. van Schaik, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 17. Direktive (EU) 2015/2302 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o putovanjima u paket aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima, o izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004 i Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/314/EEZ (SL 2015., L 326, str. 1.).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru dvaju sporova između Bundesarbeitskammera (Savezna radnička komora, Austrija), koji je pravni sljednik jednog putnika, i društva HDI Global SE, osiguravajućeg društva organizatora putovanjâ tog putnika (C‑771/22), te osobâ A, B, C i D, četiriju drugih putnika i MS Amlin Insurance SE, osiguravajućeg društva organizatora putovanjâ tih četiriju drugih putnika (C‑45/23), u vezi s odbijanjem tih osiguravajućih društava da pruže povrat tim putnicima nakon stečaja tih organizatora putovanjâ.

3

Člankom 4. stavkom 6. Direktive Vijeća 90/314/EEZ od 13. lipnja 1990. o putovanjima, odmorima i kružnim putovanjima u paket aranžmanima (SL 1990., L 158, str. 59.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 60., str. 27.) predviđalo se:

„Ako potrošač odustane od ugovora u skladu sa stavkom 5. ovog članka ili ako iz bilo kojeg razloga koji nije skrivio potrošač organizator otkaže paket aranžman prije dogovorenog datuma polaska, potrošač ima pravo:

[…]”

4

Člankom 7. te direktive određivalo se:

„Ugovorna stranka organizator i/ili prodavatelj pružaju dovoljne dokaze o sigurnosti povrata uplaćenog novca i povratka potrošača u domovinu u slučaju insolventnosti.”

5

Uvodne izjave 1. do 3., 39. i 40. Direktive 2015/2302 glase kako slijedi:

[…]

6

Člankom 1. Direktive 2015/2302, naslovljenim „Predmet”, predviđa se:

„Svrha ove direktive jest doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta i ostvarivanju visoke i što jedinstvenije razine zaštite potrošača približavanjem određenih aspekata zakona i drugih propisa država članica u vezi s ugovorima između putnika i trgovaca o putovanjima u paket aranžmanu i povezanim putnim aranžmanima.”

7

Člankom 3. te direktive, naslovljenim „Definicije”, određuje se:

„Za potrebe ove direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]”

8

Člankom 5. te direktive, naslovljenim „Predugovorne informacije”, stavkom 1. određuje se:

„Države članice osiguravaju da, prije nego što se putnik obveže bilo kojim ugovorom o putovanju u paket aranžmanu ili bilo kojom odgovarajućom ponudom, organizator, kao i prodavatelj ako se paket aranžman prodaje putem prodavatelja, putniku pruže odgovarajuće standardne informacije putem odgovarajućeg obrasca kako je naveden u Prilogu I. dijelu A ili dijelu B, te sljedeće informacije ako su one relevantne za paket aranžman […]”

9

Članak 11. iste direktive, naslovljen „Izmjena ostalih uvjeta ugovora o putovanju u paket aranžmanu”, predviđa:

„[…]

2.   Ako je organizator prije početka paket aranžmana prisiljen znatno izmijeniti bilo koju od glavnih značajki usluga putovanja, kako je navedeno u članku 5. stavku 1. prvom podstavku točki (a), ili ne može ispuniti posebne zahtjeve, kako su navedeni u članku 7. stavku 2. točki (a), ili predloži povećanje cijene paket aranžmana za više od 8 % u skladu s člankom 10. stavkom 2., putnik može u razumnom roku koji odredi organizator:

Ako putnik raskine ugovor o putovanju u paket aranžmanu, putnik može prihvatiti, u slučaju da mu ga organizator ponudi, zamjenski paket aranžman, ako je moguće, jednake ili više kvalitete.

[…]

5.   Ako se ugovor o putovanju u paket aranžmanu raskine u skladu sa stavkom 2. prvim podstavkom točkom (b) ovog članka, a putnik ne prihvati zamjenski paket aranžman, organizator bez nepotrebnog odgađanja, a u svakom slučaju u roku od najviše četrnaest dana nakon što je ugovor raskinut, vraća sva plaćanja izvršena od strane putnika ili u ime putnika. […]”

10

Člankom 12. Direktive 2015/2302, naslovljenim „Raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu i pravo odustajanja prije početka paket aranžmana”, predviđa se:

„1.   Države članice osiguravaju da putnik može raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu u bilo kojem trenutku prije početka paket aranžmana. Ako putnik raskine ugovor o putovanju u paket aranžmanu u skladu s ovim stavkom, putnik može biti dužan organizatoru platiti primjerenu naknadu za raskid ugovora koju se može opravdati. […]

2.   Ne dovodeći u pitanje stavak 1., putnik ima pravo raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu prije početka paket aranžmana bez plaćanja bilo kakve naknade za raskid ugovora u slučaju izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje su nastupile na odredištu ili u njegovoj neposrednoj blizini i koje znatno utječu na izvršenje paket aranžmana ili koje znatno utječu na prijevoz putnikâ na odredište. U slučaju raskida ugovora o putovanju u paket aranžmanu u skladu s ovim stavkom putnik ima pravo na puni povrat svih plaćanja izvršenih za paket aranžman, ali nema pravo na dodatnu odštetu.

3.   Organizator može raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu i pružiti putniku puni povrat svih plaćanja izvršenih za paket aranžman, ali ne odgovara za dodatnu odštetu ako:

[…]

4.   Organizator pruža sve povrate koje se zahtijeva u skladu sa stavcima 2. i 3. ili na temelju stavka 1. nadoknađuje sva plaćanja izvršena od strane putnika ili u ime putnika za paket aranžman, koji su umanjeni za primjerenu naknadu za raskid ugovora. Takvi povrati ili naknade isplaćuju se putniku bez nepotrebnog odgađanja, a u svakom slučaju najkasnije u roku od 14 dana nakon što je ugovor o putovanju u paket aranžmanu raskinut.

[…]”

11

Člankom 17. te direktive, naslovljenim „Djelotvornost i opseg zaštite u slučaju nesolventnosti”, određuje se:

„1.   Države članice osiguravaju da organizatori koji imaju poslovni nastan na njihovu državnom području pruže jamčevinu za povrat svih plaćanja izvršenih od strane putnika ili u ime putnika ako se odgovarajuće usluge ne izvršavaju uslijed nesolventnosti organizatora. Ako je u ugovor o putovanju u paket aranžmanu uključen prijevoz putnika, organizatori pružaju jamčevinu i za repatrijaciju putnika. Može se ponuditi nastavak paket aranžmana.

[…]

2.   Jamčevina iz stavka 1. jest djelotvorna i pokriva razumno predvidive troškove. Ona pokriva iznose plaćanja izvršenih od strane putnika ili u ime putnika u vezi s paket aranžmanima, uzimajući u obzir duljinu razdoblja između predujmova i završnih plaćanja i završetka paket aranžmana, kao i procijenjeni trošak repatrijacija u slučaju nesolventnosti organizatora.

[…]

4.   Ako na izvršenje paket aranžmana utječe nesolventnost organizatora, jamčevina je dostupna besplatno radi osiguranja repatrijacija i, prema potrebi, radi financiranja smještaja prije repatrijacije.

5.   Za usluge putovanja koje nisu izvršene, povrati se pružaju bez nepotrebnog odgađanja nakon zahtjeva putnika.”

12

U dijelu A Priloga I. navedenoj direktivi, naslovljenom „Obrazac sa standardnim informacijama za ugovore o putovanju u paket aranžmanu kad je moguća upotreba poveznica”, u uokvirenom dijelu iznosi se sadržaj tog obrasca te se navodi da će klikom na poveznicu putnik dobiti sljedeće informacije:

„Najvažnija prava u skladu s Direktivom (EU) 2015/2302

[…]

[…]”

13

U dijelu B Priloga I. istoj direktivi, naslovljenom „Obrazac sa standardnim informacijama za ugovor o putovanju u paket aranžmanu u situacijama koje nisu situacije obuhvaćene dijelom A”, u uokvirenom dijelu precizira se sadržaj tog obrasca te se navode ista osnovna prava koja su navedena i u dijelu A Priloga I. toj direktivi.

14

Člankom 3. Verordnunga der Bundesministerin für Digitalisierung und Wirtschaftsstandort über Pauschalreisen und verbundene Reiseleistungen (Uredba savezne ministrice za digitalizaciju i gospodarstvo o putovanjima u paket aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima) od 28. rujna 2018. (BGBl. II, 260/2018) predviđa se:

„(1)   Operatori ovlašteni za organizaciju putnih aranžmana osiguravaju da se putniku vrate:

15

Člankom 10. Bundesgesetza über Pauschalreisen und verbundene Reiseleistungen (Pauschalreisegesetz – PRG) (Savezni zakon o putovanjima u paket aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima) od 24. travnja 2017. (BGBl. I, 50/2017) određuje se:

„(1)   Putnik može prije početka paket aranžmana u bilo kojem trenutku bez navođenja razloga raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu. Ako putnik raskine ugovor o putovanju u paket aranžmanu na temelju ovog stavka, organizator putovanjâ može od njega zahtijevati isplatu primjerene odštete koju se može opravdati. Ugovorom o putovanju u paket aranžmanu mogu se utvrditi razumne standardne naknade za raskid ugovora koje se temelje na razdoblju između raskida ugovora o paket aranžmanu i početka paket aranžmana kao i na očekivanim uštedama troškova te prihodima od pružanja usluga putovanja drugom korisniku. Ako standardna naknada za raskid ugovora nije određena, iznos odštete mora odgovarati cijeni paket aranžmana umanjenoj za uštede troškova i prihode od pružanja usluga putovanja drugom korisniku. Na zahtjev putnika organizator putovanjâ mora obrazložiti iznos odštete.

(2)   Neovisno o pravu na raskid iz stavka 1., putnik može raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu prije početka paket aranžmana bez plaćanja bilo kakve odštete u slučaju izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje su nastupile na odredištu ili u njegovoj neposrednoj blizini i koje znatno utječu na izvršenje paket aranžmana ili koje znatno utječu na prijevoz putnikâ na odredište. U slučaju da putnik raskine ugovor o putovanju u paket aranžmanu u skladu s ovim stavkom, ima pravo na puni povrat svih plaćanja izvršenih za paket aranžman, ali nema pravo na dodatnu odštetu.

[…]

(4)   U slučaju raskida u skladu s prethodnim stavcima, organizator putovanjâ mora, bez odgode, a najkasnije u roku od 14 dana nakon primitka izjave o raskidu, putniku nadoknaditi sva plaćanja koja je putnik izvršio ili koja su izvršena u njegovo ime za paket aranžman, a u slučaju raskida u skladu sa stavkom 1. iznose umanjene za iznos odštete u skladu s odredbom tog stavka.”

16

Na temelju članka 30. Zakona o prodaji putovanjâ u paket aranžmanima, povezanih putnih aranžmana i usluga putovanja od 21. studenoga 2017. (Moniteur belge od 1. prosinca 2017., str. 106673., u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji putovanjâ u paket aranžmanima), putnik ima pravo raskinuti svoj ugovor o putovanju u paket aranžmanu „u slučaju izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje su nastupile na odredištu ili u njegovoj neposrednoj blizini i koje znatno utječu na izvršenje paket aranžmana ili koje znatno utječu na prijevoz putnikâ na odredište”. U tom slučaju, putniku se tim člankom daje pravo na puni povrat iznosâ koje je platio organizatoru putovanjâ.

17

Člankom 54. Zakona o prodaji putovanjâ u paket aranžmanima određuje se:

„Organizatori i prodavatelji s poslovnim nastanom u Belgiji pružaju jamčevinu za povrat svih plaćanja izvršenih od strane putnika ili u ime putnika ako se usluge o kojima je riječ ne izvrše zbog njihove nesolventnosti. […]”

18

Člankom 3. arrêtéa royal relatif à la protection contre l’insolvabilité lors de la vente de voyages à forfait, de prestations de voyage liées et de services de voyage (Kraljevska uredba o zaštiti u slučaju nesolventnosti u vezi s prodajom putovanjâ u paket aranžmanima, povezanih putnih aranžmana i usluga putovanja) od 29. svibnja 2018. (Moniteur belge od 11. lipnja 2018., str. 48438.; u daljnjem tekstu: Kraljevska uredba) određuje se:

„Jamčevine iz članaka 54., 55., 65. i 72. Zakona [o prodaji putovanjâ u paket aranžmanima] pružaju se ugovorom o osiguranju sklopljenim s osiguravajućim društvom koje je ovlašteno obavljati takve djelatnosti.”

19

Članak 10. te kraljevske uredbe glasi kako slijedi:

„Korisnik stječe pravo na pokriće jamčevinom iz ugovora o osiguranju od trenutka sklapanja ugovora s trgovcem iz članka 2. stavka 7. Zakona [o prodaji putovanjâ u paket aranžmanima] koji je sklopljen tijekom razdoblja valjanosti ugovora o osiguranju.”

20

Člankom 12. stavkom 1. navedene kraljevske uredbe određuje se:

„Ugovorom o osiguranju se za slučaj nesolventnosti trgovca predviđa pokriće za sljedeće:

1° nastavak putovanja, ako je to moguće;

2° povrat iznosa plaćenih u trenutku sklapanja ugovora s trgovcem;

3° povrat iznosa za usluge putovanja koje ne mogu biti izvršene zbog nesolventnosti trgovca;

4° repatrijaciju putnikâ kada je izvršenje ugovora sklopljenog s trgovcem već počelo i kada se tim ugovorom predviđa prijevoz korisnika i, ako je potrebno, smještaj prije repatrijacije.”

21

Člankom 13. prvim stavkom iste kraljevske uredbe povrat se ograničava na „sve iznose koje je korisnik platio trgovcu za ugovor o putovanju kada taj ugovor nije izvršen zbog insolventnosti ili […] [na] sve iznose plaćene za usluge putovanja koje nisu pružene zbog njegove insolventnosti”.

22

HDI Global je osiguravajuće društvo koje je s društvom Flamenco Sprachreisen GmbH (u daljnjem tekstu: društvo Flamenco), organizatorom putovanjâ, sklopilo ugovor o osiguranju za pokriće rizika povezanih s nesolventnošću društva Flamenco, kako su navedeni u članku 3. Uredbe savezne ministrice za digitalizaciju i gospodarstvo o putovanjima u paket aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima.

23

Osoba XY sklopila je 3. ožujka 2020. s društvom Flamenco ugovor o putovanju u paket aranžmanu u razdoblju od 3. svibnja do 2. lipnja 2020. u Las Palmasu de Gran Canaria (Španjolska). Osoba XY je 9. ožujka 2020. u cijelosti platila cijenu tog putovanja u iznosu od 2656 eura.

24

Osoba XY raskinula je taj ugovor 16. ožujka 2020. zbog, među ostalim, upozorenja koja su izdala austrijska i španjolska tijela nakon širenja bolesti COVID-19. Društvo Flamenco nije osporavalo taj raskid, ali osobi XY nije nadoknadilo cijenu predmetnog putovanja.

25

Landesgericht Linz (Zemaljski sud u Linzu, Austrija) je 9. lipnja 2022. u postupku u slučaju nesolventnosti proglasilo stečaj društva Flamenco.

26

Osoba XY je Saveznoj radničkoj komori ustupila svoje potraživanje prema društvu Flamenco koje odgovara naknadi cijene njegova putovanja u paket aranžmanu. Nakon tog ustupanja, ta savezna komora zatražila je taj povrat od društva HDI Global kao osiguravatelja rizika od nesolventnosti društva Flamenco. Društvo HDI Global odbilo je izvršiti navedeni povrat uz obrazloženje da ono pokriva samo rizik od neizvršenja paket aranžmana povezanog s tom nesolventnošću.

27

Nakon tog odbijanja Savezna radnička komora tužila je društvo HDI Global pred Bezirksgerichtom für Handelssachen Wien (Općinski trgovački sud u Beču, Austrija), odnosno sudom koji je uputio zahtjev.

28

Kao prvo, taj sud smatra da je za odlučivanje u glavnom postupku važno znati je li, kada putnik raskine ugovor o putovanju u paket aranžmanu prije nego što organizator putovanjâ postane nesolventan, pravo na povrat koje ima taj putnik nakon tog raskida pokriveno jamčevinom u slučaju nesolventnosti tog organizatora putovanjâ. Konkretno, prema mišljenju navedenog suda, potrebno je utvrditi mora li postojati uzročna veza između te nesolventnosti i neizvršenja ili nepravilnog izvršenja putnog aranžmana o kojem je riječ.

29

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev smatra da tekst članka 17. stavka 1. Direktive 2015/2302, s obzirom na izraze „ako” i „uslijed”, upućuje na to da takva uzročna veza mora postojati. Takav bi zahtjev doveo do toga da povrati na koje putnik ima pravo nakon raskida njegova ugovora o putovanju u paket aranžmanu koji prethodi nesolventnosti organizatora putovanjâ o kojem je riječ ne bi bili pokriveni jamčevinom u slučaju nesolventnosti predviđenom tom odredbom.

30

Međutim, takvo tumačenje navedene odredbe u suprotnosti je s uvodnom izjavom 39. Direktive 2015/2302 jer se njome predviđa da države članice trebaju osigurati, s jedne strane, da putnici koji kupuju paket aranžman imaju „punu zaštitu” u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ i, s druge strane, da organizator putovanjâ u slučaju nesolventnosti pruži jamčevinu za povrat „svih plaćanja” koje su putnici izvršili te za njihovu repatrijaciju. Usto, pristup koji se odražava u toj uvodnoj izjavi potkrijepljen je visokom razinom zaštite potrošačâ koja se nastoji postići u Uniji, kako proizlazi iz članka 114. stavka 3. UFEU‑a, članka 169. UFEU‑a kao i članka 38. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

31

Sud koji je uputio zahtjev dodatno ističe da se pitanje opsega zaštite u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ razmatralo s državama članicama prilikom prepiske s Europskom komisijom u okviru koje je Europska komisija navela, s jedne strane, da nije bila namjera zakonodavca Unije, time što je člankom 17. Direktive 2015/2302 usvojen tekst različit od onoga iz članka 7. Direktive 90/314, ograničiti jamčevinu koja se daje putnicima u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ i, s druge strane, da je na temelju teksta tog članka 17. svaka jamčevina bila izričito isključena ako je ugovor o putovanju prestao prije nastupanja te nesolventnosti. Također podsjeća na to da je Sud u svojoj sudskoj praksi u pogledu članka 7. Direktive 90/314 smatrao da se putniku jamči povrat novca u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ neovisno o razlozima navedene nesolventnosti (vidjeti u tom smislu presude od 14. svibnja 1998., Verein für Konsumenteninformation, C‑364/96, EU:C:1998:226; od 15. lipnja 1999., Rechberger i dr., C‑140/97, EU:C:1999:306, kao i od 16. veljače 2012., Blödel‑Pawlik, C‑134/11, EU:C:2012:98).

32

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev pita se ima li putnik na temelju zaštite zajamčene člankom 17. stavkom 1. Direktive 2015/2302, kada raskine svoj ugovor o putovanju u paket aranžmanu s organizatorom putovanjâ zbog izvanrednih okolnosti prije datuma otvaranja postupka u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ, ali se taj postupak provodi tijekom razdoblja u kojem je bilo predviđeno predmetno putovanje, pravo na povrat plaćanja koja je izvršio tom organizatoru putovanjâ. U tom pogledu ističe da, s obzirom na cilj zaštite potrošača koji se želi postići pravom Unije, ne bi imalo smisla smatrati da putnik ima pravo na zaštitu od nesolventnosti organizatora putovanjâ kada je započeo svoje putovanje u paket aranžmanu, ali ne i kada je zakonito raskinuo svoj ugovor o putovanju.

33

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev pita se je li pravo na povrat pokriveno jamčevinom iz članka 17. stavka 1. Direktive 2015/2302 kada postoji neizravna veza između raskida ugovora o putovanju u paket aranžmanu od strane putnika i nesolventnosti organizatora tog putovanja s obzirom na to da oba proizlaze iz iste izvanredne okolnosti, kao što je u ovom slučaju pandemija bolesti COVID-19. U tom pogledu navodi argument koji je istaknula Savezna radnička komora prema kojem, ako bi taj članak 17. stavak 1. trebalo tumačiti na način da se ta jamčevina ne primjenjuje kada je do nesolventnosti organizatora putovanjâ došlo zbog iste izvanredne okolnosti kao što je ona zbog koje je putnik raskinuo ugovor o putovanju u paket aranžmanu, putniku bi bilo u interesu ne ostvarivati svoje pravo na raskid i čekati da organizator putovanjâ postane nesolventan. Takvim bi se pristupom umanjila važnost prava na raskid koje je potrošačima priznato člankom 12. navedene direktive.

34

U tim je okolnostima Bezirksgericht für Handelssachen Wien (Općinski trgovački sud u Beču) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

35

Osobe A, B, C i D kupile su 13. studenoga 2019. posredstvom prodavatelja Selectair Inter‑Sun Reizen, od organizatora putovanjâ Exclusive Destinations, putovanje u paket aranžmanu u iznosu od 36832 eura iz Bruxellesa (Belgija) za Punta Canu (Dominikanska Republika) za razdoblje od 21. do 29. ožujka 2020.

36

Zbog širenja pandemije bolesti COVID-19, to putovanje odgođeno je za razdoblje od 21. do 30. studenoga 2020. Cijena navedenog putovanja zatim je utvrđena u iznosu od 46428 eura.

37

Osobe A, B, C i D su 20. listopada 2020. raskinule svoj ugovor o putovanju zbog nastavka pandemije bolesti COVID-19 te su od društva Exclusive Destinations zatražile povrat iznosa od 36832 eura koji su platile za isto putovanje.

38

Ondernemingsrechtbank Gent (Trgovački sud u Gentu, Belgija) presudom od 8. prosinca 2020. proglasio je stečaj nad društvom Exclusive Destinations. Društvo Selectair Inter‑Sun Reizen je 9. prosinca 2020. osobama A i C vratilo iznos od 4151 eura koji još nije bio prenesen društvu Exclusive Destinations.

39

Osobe A, B, C i D su 22. siječnja 2021. zatražile od društva MS Amlin Insurance, koje je osiguravalo društvo Exclusive Destinations za slučaj nesolventnosti, povrat iznosâ koje su platili potonjem društvu, a koji im nisu bili vraćeni.

40

Društvo MS Amlin Insurance odbilo je izvršiti taj povrat jer je bilo osigurano samo nepružanje usluga putovanja zbog nesolventnosti društva Exclusive Destinations. Međutim, do neizvršenja putovanja osoba A, B, C i D došlo je zbog toga što su te osobe raskinule svoj ugovor o putovanju, a ne zbog nesolventnosti društva Exclusive Destinations.

41

Nakon tog odbijanja osobe A, B, C i D pokrenule su postupak pred Nederlandstalige Ondernemingsrechtbankom Brussel (Sud za trgovačka društva na nizozemskom jeziku u Bruxellesu, Belgija), sudom koji je uputio zahtjev, kako bi se društvu MS Amlin Insurance naložilo plaćanje iznosa od 32681 eura, uvećanog za kamate računajući od 22. siječnja 2021.

42

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je jamčevina iz članka 17. stavka 1. Direktive 2015/2302 obvezna samo za neizvršenje usluga putovanja o kojima je riječ zbog nesolventnosti organizatora putovanjâ. Ta jamčevina stoga ne bi trebala pokrivati druge uzroke neizvršenja, kao što je raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu od strane putnika zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje su nastupile na odredištu ili u njegovoj neposrednoj blizini i koje znatno utječu na izvršenje paket aranžmana. Zakonom o prodaji putovanjâ u paket aranžmanima i Kraljevskom uredbom nije predviđena šira zaštita putnika u tom pogledu. Sud koji je uputio zahtjev iz toga zaključuje da, ako se nad organizatorom putovanjâ, kao u ovom slučaju, otvori stečaj nakon što putnici raskinu svoj ugovor o putovanju u paket aranžmanu zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, ali prije nego što se tim putnicima vrate iznosi koje su platili za to putovanje, oni nemaju pravo na jamčevinu predviđenu člankom 17. stavkom 1. Direktive 2015/2302.

43

Međutim, sud koji je uputio zahtjev izražava sumnju u pogledu opsega zaštite dodijeljene tom odredbom.

44

Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev pita se je li, zbog činjenice da se jamčevina predviđena člankom 17. stavkom 1. Direktive 2015/2302 ne primjenjuje na putnika koji ima pravo na povrat iznosa koje je platio nakon raskida svojeg ugovora o putovanju u paket aranžmanu zbog izvanrednih okolnosti koje nije bilo moguće izbjeći ako se nad organizatorom putovanjâ otvori stečaj nakon tog raskida, ali prije povrata izvršenih plaćanja, omogućena odgovarajuća zaštita potrošača u skladu s općim ciljem te direktive. U tom pogledu podsjeća na to da je taj cilj doprinositi ostvarivanju visoke razine zaštite potrošača, kao što se to navodi u uvodnoj izjavi 3. navedene direktive, kojom se upućuje na članak 169. UFEU‑a. Usto, uvodnom izjavom 39. iste direktive predviđa se da putnici koji kupuju paket aranžman moraju imati punu zaštitu u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ te da jamčevina u slučaju nesolventnosti koju organizatori putovanjâ trebaju pružiti mora pokrivati povrat svih plaćanja koja su putnici izvršili. Sud koji je uputio zahtjev također naglašava da je u okviru Direktive 90/314 zaštita potrošača u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ pokrivala sve iznose koje su platili.

45

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev pita se dovodi li zaštita u slučaju nesolventnosti predviđena Direktivom 2015/2302 do nejednakog postupanja. Prema mišljenju tog suda, putnik koji ne može započeti svoje putovanje zbog nesolventnosti organizatora putovanjâ kao i putnik koji nakon raskida ne može ostvariti povrat zbog te nesolventnosti trpe financijski gubitak povezan s činjenicom da su oboje platili cijenu svojeg putovanja prije izvršenja ugovora o putovanju u paket aranžmanu o kojem je riječ. Međutim, prema tekstu članka 17. te direktive, samo je gubitak prvog putnika obuhvaćen zaštitom u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ. Stoga se sud koji je uputio zahtjev pita je li to nejednako postupanje opravdano.

46

U tim je okolnostima Nederlandstalige Ondernemingsrechtbank Brussel (Sud za trgovačka društva na nizozemskom jeziku u Bruxellesu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 17. stavak 1. Direktive [2015/2302] tumačiti na način da se obvezna jamčevina predviđena tom odredbom primjenjuje i na povrat svih plaćanja izvršenih od strane putnika ili u njihovo ime ako su ti putnici raskinuli svoj ugovor o putovanju u paket aranžmanu zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći u smislu članka 12. stavka [2.] iste direktive, a nad organizatorom putovanjâ je otvoren stečaj nakon raskida ugovora o putovanju u paket aranžmanu zbog tog razloga, ali prije nego što su ta plaćanja zapravo vraćena putnicima, zbog čega ti putnici trpe financijski gubitak i stoga snose gospodarski rizik u slučaju stečaja nad organizatorom putovanjâ?”

47

Sud je odlukom od 24. listopada 2023. spojio predmete C‑771/22 i C‑45/23 radi provedbe usmenog dijela postupka i donošenja presude.

48

Društvo HDI Global smatra da tumačenje članka 17. stavka 1. Direktive 2015/2302 nije odlučujuće za rješenje spora u glavnom postupku u predmetu C‑771/22. Jedino bi sadržaj ugovora o osiguranju koji je ono sklopilo s društvom Flamenco bio odlučujući za to rješavanje, tako da se zahtjevom za prethodnu odluku u tom predmetu nastoje pojasniti općenita ili hipotetska pitanja, a čemu prethodni postupak ne može služiti.

49

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova, uspostavljene u članku 267. UFEU‑a, isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, kada se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je u pravilu dužan donijeti odluku (presuda od 22. veljače 2024., Consejería de Presidencia, Justicia e Interior de la Comunidad de Madrid i dr., C‑59/22, C‑110/22 i C‑159/22, EU:C:2024:149, t. 43. i navedena sudska praksa).

50

Iz navedenog proizlazi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju pretpostavku relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o prethodnom pitanju koje je uputio nacionalni sud samo ako je očito da je problem hipotetske prirode (vidjeti u tom smislu presudu od 22. veljače 2024., Consejería de Presidencia, Justicia e Interior de la Comunidad de Madrid i dr., C‑59/22, C‑110/22 i C‑159/22, EU:C:2024:149, t. 44. kao i navedenu sudsku praksu).

51

U ovom slučaju, međutim, ne proizlazi da su pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev u predmetu C‑771/22 hipotetska s obzirom na glavni postupak. Naime, taj se postupak odnosi na opseg zaštite koja se daje putnicima kada je organizator putovanjâ u paket aranžmanima nesolventan. Člankom 17. Direktive 2015/2302 definira se zaštita putnikâ u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ u paket aranžmanima koju države članice moraju provesti.

52

Stoga je zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C‑771/22 dopušten.

53

Prvim pitanjem u predmetu C‑771/22 i jedinim pitanjem u predmetu C‑45/23, koja valja razmatrati zajedno, sudovi koji su uputili zahtjeve u biti pitaju treba li članak 17. stavak 1. Direktive 2015/2302 tumačiti na način da se jamčevina koja se daje putnicima u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ u paket aranžmanima primjenjuje ako putnik raskine svoj ugovor o putovanju u paket aranžmanu zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, u skladu s člankom 12. stavkom 2. te direktive, ako nakon tog raskida taj organizator putovanjâ postane nesolventan i ako taj putnik prije nastupanja te nesolventnosti nije imao pravo na puni povrat izvršenih plaćanja na koji ima pravo na temelju potonje odredbe.

54

Uvodno valja istaknuti da se člankom 12. stavkom 2. Direktive 2015/2302 putniku daje pravo na puni povrat plaćanja izvršenih za paket aranžman ako raskine svoj ugovor o putovanju u paket aranžmanu prije početka paket aranžmana zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje su nastupile na odredištu ili u njegovoj neposrednoj blizini i koje znatno utječu na izvršenje tog paket aranžmana ili koje znatno utječu na prijevoz putnikâ na odredište. Usto, kada putnik ostvaruje to pravo, člankom 12. stavkom 4. te direktive nalaže se organizatoru putovanjâ da izvrši taj povrat bez nepotrebnog odgađanja, a u svakom slučaju najkasnije u roku od 14 dana nakon raskida ugovora o putovanju u paket aranžmanu.

55

U ovom slučaju nije sporno da su putnici koji su pokrenuli glavne postupke mogli raskinuti svoj ugovor o putovanju u paket aranžmanu na temelju članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302 zbog izbijanja i nastavka pandemije bolesti COVID-19. Ti su putnici stoga imali pravo na puni povrat iznosa koje su platili organizatorima putovanjâ o kojima je riječ najkasnije u roku od 14 dana nakon raskida svojeg ugovora o putovanju u paket aranžmanu. Unatoč tom pravu, navedeni iznosi nisu vraćeni jer su ti organizatori putovanjâ postali nesolventni, a njihovi osiguravatelji nisu im namjeravali pružiti pokriće jer su smatrali da to nisu dužni s obzirom na primjenjivo nacionalno zakonodavstvo kojim se prenosi članak 17. stavak 1. te direktive.

56

Kad je riječ o tumačenju navedene odredbe, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i njezin kontekst, ciljeve propisa kojeg je dio te, ovisno o slučaju, njezin nastanak (vidjeti u tom smislu presudu od 12. siječnja 2023., FTI Touristik (Putovanje na Kanarske otoke u paket aranžmanu), C‑396/21, EU:C:2023:10, t. 19. i navedenu sudsku praksu). Međutim, ako smisao odredbe prava Unije nedvosmisleno proizlazi iz samog njezina teksta, Sud ne može odstupiti od tog smisla (vidjeti u tom smislu presudu od 25. siječnja 2022., VYSOČINA WIND, C‑181/20, EU:C:2022:51, t. 39.).

57

Kad je riječ o tekstu članka 17. stavka 1. Direktive 2015/2302, njime se predviđa da države članice trebaju osigurati da organizatori putovanjâ u paket aranžmanima koji imaju poslovni nastan na njihovu području pružaju jamčevinu za povrat svih plaćanja izvršenih od strane putnika ili u njihovo ime ako se odgovarajuće usluge ne izvršavaju zbog nesolventnosti tih organizatora putovanjâ.

58

Točno je da bi se pojam „odgovarajuće usluge” mogao shvatiti na način da se odnosi na „uslug[e] putovanja” u smislu članka 3. točke 1. Direktive 2015/2302, što bi značilo da zaštita u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ koju svaka država članica mora uspostaviti obuhvaća samo situacije u kojima usluge putovanja navedene u ugovoru o putovanju u paket aranžmanu nisu izvršene zbog nesolventnosti organizatora. Prema tom tumačenju, trebala bi postojati uzročna veza između neizvršenja tih usluga putovanja i nesolventnosti organizatora putovanjâ kako bi se putnik mogao koristiti jamčevinom u slučaju nesolventnosti organizatora predviđenom člankom 17. navedene direktive.

59

Međutim, kao što je to istaknulo nekoliko stranaka u postupku pred Sudom, za razliku od brojnih drugih odredbi Direktive 2015/2302, članak 17. stavak 1. te direktive ne upućuje na „uslug[e] putovanja”, nego na „odgovarajuće usluge”, pri čemu se potonji izraz može shvatiti na način da ima širi doseg od prvoga te da obuhvaća druge usluge koje pružaju organizatori putovanjâ, poput povrata koje duguju putnicima nakon raskida njihova ugovora o putovanju u paket aranžmanu.

60

Iz toga slijedi da smisao članka 17. stavka 1. Direktive 2015/2302 ne proizlazi nedvosmisleno iz njegova teksta. Stoga valja, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 56. ove presude, razmatrati kontekst te odredbe, ciljeve te direktive kao i, prema potrebi, njezin nastanak.

61

Kao prvo, kad je riječ o kontekstu članka 17. stavka 1. Direktive 2015/2302, najprije se člankom 17. stavkom 4. te direktive pojašnjava da je jamčevina dostupna besplatno radi osiguranja repatrijacije putnika i, prema potrebi, radi financiranja smještaja prije te repatrijacije, ako na izvršenje paket aranžmana utječe nesolventnost organizatora putovanjâ.

62

Člankom 17. stavkom 5. navedene direktive predviđeno je pâk da se za usluge putovanja koje nisu izvršene povrati pružaju bez nepotrebnog odgađanja nakon zahtjeva putnika.

63

S obzirom na njihov tekst i osobito na izraze „ [a]ko na izvršenje paket aranžmana utječe nesolventnost organizatora [putovanjâ]” i „usluge putovanja koje nisu izvršene” iz članka 17. stavka 4. i članka 17. stavka 5. Direktive 2015/2302, tim se odredbama može potkrijepiti tumačenje članka 17. stavka 1. navedene direktive prema kojem pojam „odgovarajuće usluge” obuhvaća samo usluge putovanja, tako da se jamčevina predviđena tim člankom primjenjuje samo ako postoji uzročna veza između neizvršenja tih usluga i nesolventnosti organizatora putovanjâ.

64

Nadalje, člankom 17. stavkom 2. Direktive 2015/2302 predviđa se da jamčevina iz stavka 1. tog članka mora biti djelotvorna i pokrivati razumno predvidive troškove. Stoga se njome pokrivaju iznosi plaćanja izvršenih od strane putnika ili u ime putnika u vezi s paket aranžmanima, uzimajući u obzir duljinu razdoblja između predujmova i završnih plaćanja i završetka paket aranžmana, kao i procijenjeni trošak repatrijacije u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ.

65

Kad je riječ o zahtjevu djelotvornosti jamčevine u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ, utvrđenom tom odredbom, uvodnom izjavom 39. Direktive 2015/2302 predviđa se da, kako bi zaštita u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ bila djelotvorna, ona mora biti dostupna čim se, uslijed problema tog organizatora s likvidnošću, usluge putovanja ne izvršavaju, neće biti izvršene ili će tek djelomično biti izvršene, ili ako pružatelji usluga zahtijevaju od putnika da za te usluge plate, što bi moglo dovesti do zaključka da članak 17. stavak 2. navedene direktive, u vezi s tim elementima njezine uvodne izjave 39., također može potkrijepiti tumačenje iz točke 58. ove presude.

66

Međutim, s jedne strane, tom se uvodnom izjavom 39. također predviđa da države članice moraju osigurati da putnici koji kupuju paket aranžman „imaju punu zaštitu” u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ te da je stoga jamčevinom iz članka 17. stavka 1. Direktive 2015/2302 u slučaju takve nesolventnosti obuhvaćen povrat „svih plaćanja izvršenih od strane putnika ili u ime putnika”.

67

S druge strane, u uvodnoj izjavi 40. te direktive navodi se da se zahtjevom djelotvornosti jamčevine u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ traži da zaštita u slučaju nesolventnosti obuhvaća „predvidive iznose plaćanja na koje utječe nesolventnost [organizatora putovanjâ]”, što znači da jamčevina koja pruža tu zaštitu općenito mora pokrivati dostatno visoki postotak prometa tog organizatora. Prema toj uvodnoj izjavi, u obzir se ne bi trebali uzeti samo vrlo niski rizici, kao što je istodobna nesolventnost više glavnih organizatora putovanjâ. Međutim, takvi rizici nisu povezani s podrijetlom obveze povrata koju ima organizator putovanjâ, bilo da je riječ o neizvršenju ugovora o putovanju ili njegovu raskidu prije početka paket aranžmana.

68

Svaki povrat plaćanja koji organizator putovanjâ mora izvršiti nakon što raskine ugovor o putovanju u paket aranžmanu ili nakon što putnik raskine ugovor, osobito na temelju članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302, predstavlja predvidivi iznos plaćanja na koji utječe nesolventnost organizatora putovanjâ, u smislu uvodne izjave 40. te direktive. Taj povrat odnosi se na plaćanja koja je putnik izvršio nakon sklapanja ugovora o putovanju u paket aranžmanu koji je u načelu pokriven, na temelju članka 17. stavka 2. navedene direktive, jamčevinom iz stavka 1. tog članka.

69

U tom pogledu, kao što je to također istaknula nezavisna odvjetnica u točki 89. svojeg mišljenja, pravu putnika na puni povrat izvršenih plaćanja u slučaju raskida njegova ugovora o putovanju u paket aranžmanu zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći iz članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302 oduzeo bi se koristan učinak ako bi se članak 17. stavak 1. te direktive tumačio na način da u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ nakon tog raskida, jamčevina za takvu nesolventnost ne pokriva odgovarajuća potraživanja u pogledu povrata. Ta ocjena vrijedi i za druge povrate na koje putnik ima pravo nakon što je raskinuo svoj ugovor o putovanju u paket aranžmanu ili nakon što organizator raskine ugovor, a koji su navedeni u članku 11. stavku 5. i članku 12. navedene direktive.

70

Usto, neprimjena jamčevine predviđene člankom 17. stavkom 1. Direktive 2015/2302 na potraživanja u pogledu povrata u slučaju da putnik raskine ugovor o putovanju u paket aranžmanu može ga odvratiti od ostvarivanja prava na raskid koje mu ta direktiva daje u određenim situacijama.

71

Stoga članak 17. stavak 2. Direktive 2015/2302, u vezi s elementima njezine uvodne izjave 39. navedenima u točki 66. ove presude i uvodne izjave 40. te direktive, može ići u prilog tumačenju stavka 1. tog članka prema kojem se ta jamčevina primjenjuje na svaki povrat koji organizator putovanjâ duguje putniku ako je ugovor o putovanju u paket aranžmanu raskinut, u jednom od slučajeva predviđenih navedenom direktivom, prije nastupanja nesolventnosti tog organizatora.

72

Naposljetku, valja istaknuti da je na temelju članka 5., koji upućuje na dijelove A i B Priloga I. Direktivi 2015/2302, organizator putovanjâ dužan obavijestiti putnika, prije nego što se obveže ugovorom o putovanju u paket aranžmanu, o bitnim pravima na temelju te direktive i, osobito, da „[a]ko organizator […] postane nesolventan, osigurava se povrat plaćanjâ”, bez navođenja bilo kakvog ograničenja tog prava na povrat u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ.

73

Tim se odredbama također potkrjepljuje tumačenje dosega jamčevine koja se člankom 17. stavkom 1. Direktive 2015/2302 daje putnicima u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ, a koja uključuje povrate koje taj organizator duguje putniku nakon raskida ugovora o putovanju u paket aranžmanu u jednom od slučajeva predviđenih tom direktivom. Naime, tumačenje te odredbe kojom se taj doseg ograničava samo na povrate povezane s neizvršavanjem usluga putovanja uzrokovanim nesolventnošću organizatora putovanjâ značilo bi da navedeni članak 5. dovodi putnika u zabludu u pogledu njegovih prava na povrat u slučaju takve nesolventnosti.

74

Kao drugo, kad je riječ o cilju Direktive 2015/2302, iz njezina članka 1., u vezi s njezinim uvodnim izjavama 1. do 3., proizlazi da je njezin cilj uklanjanje nejasnoća, popunjavanje pravnih praznina i prilagođavanje opsega zaštitâ putnika na temelju Direktive 90/314 kako bi se uzeo u obzir razvoj tržišta, kao i doprinos ostvarivanju visoke razine zaštite potrošača koja se zahtijeva člankom 169. UFEU‑a. Direktiva 2015/2302 tako doprinosi osiguravanju visoke razine zaštite potrošača u politici Unije u području putovanja u paket aranžmanima, u skladu s člankom 38. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

75

Tumačenje članka 17. stavka 1. Direktive 2015/2302 kojim se iz jamčevine u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ isključuju povrati koji se putnicima duguju nakon raskida do kojeg je došlo u jednoj od situacija predviđenih tom direktivom prije nastupanja te nesolventnosti dovelo bi do smanjenja zaštite putnika u odnosu na onu koja im se pružala Direktivom 90/314.

76

Naime, člankom 7. te direktive predviđalo se da organizatori putovanja moraju pružiti dostatne jamčevine kako bi se u slučaju nesolventnosti osigurao povrat novca koji je potrošač uplatio. Sud je presudio da se tim člankom nastoje u cijelosti zaštititi prava potrošača koja su u njemu navedena i, prema tome, zaštititi ih od svih rizika definiranih u navedenom članku koji proizlaze iz nesolventnosti organizatora putovanjâ (vidjeti u tom smislu presudu od 15. lipnja 1999., Rechberger i dr., C‑140/97, EU:C:1999:306, t. 61.). Temeljni cilj istog članka bio je, dakle, osigurati povrat novca koji je putnik uplatio u slučaju nesolventnosti tog organizatora putovanjâ a da se pritom na navedenu jamčevinu ne primjenjuje nikakav poseban uvjet koji se odnosi na razloge nesolventnosti navedenog organizatora putovanjâ (vidjeti u tom smislu presudu od 16. veljače 2012., Blödel‑Pawlik, C‑134/11, EU:C:2012:98, t. 20. i 21.).

77

Prethodna ocjena nije dovedena u pitanje činjenicom da se Direktivom 90/314 nije predviđalo pravo putnika da raskine ugovor o putovanju u paket aranžmanu i da dobije puni povrat izvršenih plaćanja koji je jednak onome na temelju članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302.

78

Naime, kao što je to također istaknula nezavisna odvjetnica u točki 82. svojeg mišljenja, pravo na raskid s pravom na povrat plaćanja koja je izvršio putnik već je bilo utvrđeno Direktivom 90/314 u slučajevima koji su sada uređeni Direktivom 2015/2302. Stoga pravo putnika na raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu i na povrat svih iznosa koje je platio na temelju tog ugovora ako je organizator putovanjâ prisiljen znatno izmijeniti navedeni ugovor, iz članka 11. stavka 5. Direktive 2015/2302, odgovara pravu koje je bilo zajamčeno člankom 4. stavkom 6. Direktive 90/314.

79

Slijedom toga, ako bi članak 17. stavak 1. Direktive 2015/2302 trebalo tumačiti na način da se njime jamčevina u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ ograničava na povrate koji se putnicima duguju zbog neizvršenja putovanja u paket aranžmanu uzrokovanog tom nesolventnošću, ta bi jamčevina isključivala svaki povrat koji se putniku duguje nakon raskida ugovora do kojeg je došlo prije nastanka navedene nesolventnosti, uključujući povrat koji se duguje putniku na temelju članka 11. stavka 5. te direktive, što bi predstavljalo smanjenje razine zaštite potrošača koja je osigurana Direktivom 90/314.

80

Kao treće, kad je riječ o povijesti nastanka Direktive 2015/2302, točan doseg njezina članka 17. stavka 1. ne može se izvesti iz pripremnih akata te direktive. Naime, kao što to također navodi nezavisna odvjetnica u točkama 62. do 83. njezina mišljenja, namjera zakonodavca Unije u pogledu područja primjene zaštite u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ na temelju članka 17. stavka 1. navedene direktive ne proizlazi jasno iz tih pripremnih akata. Komisija iz povijesti nastanka te direktive zaključuje da je donošenjem te odredbe zakonodavac Unije imao namjeru odstupiti od prethodne razine zaštite putnika u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ i isključiti iz jamčevine u slučaju te nesolventnosti potraživanja putnika u pogledu povrata nastala prije nastupanja te nesolventnosti, dok Europski parlament tvrdi da iz te povijesti nastanka proizlazi da je taj zakonodavac imao namjeru zadržati prethodnu razinu zaštite putnikâ u slučaju navedene nesolventnosti, tako da bi u jamčevinu u slučaju iste nesolventnosti bila uključena potraživanja putnika u pogledu povrata nastala prije nastupanja te nesolventnosti. Kad je riječ o Vijeću Europske unije, ono nije navelo koja je bila namjera zakonodavca Unije prilikom donošenja članka 17. stavka 1. Direktive 2015/2302.

81

Iz prethodno navedenog proizlazi da, iako tekst članka 17. stavka 1. Direktive 2015/2302 i određeni elementi konteksta te odredbe mogu ići u prilog tumačenju kojim se iz njezina područja primjene isključuju potraživanja u pogledu povrata nastala nakon raskida ugovora o putovanju u paket aranžmanu do kojeg je došlo u jednoj od situacija predviđenih tom direktivom, prije nastanka nesolventnosti organizatora putovanjâ, drugi elementi konteksta navedene odredbe te cilj navedene direktive, naprotiv, govore u prilog tumačenju prema kojem su ta potraživanja obuhvaćena tim područjem primjene.

82

Kada tekst sekundarnog prava Unije može imati više od jednog tumačenja, prednost valja dati tumačenju koje odredbu čini sukladnom s primarnim pravom, a ne tumačenju koje bi je učinilo neusklađenom s njime. Naime, prema općem načelu, akt Unije mora se tumačiti, u najvećoj mogućoj mjeri, tako da se ne dovede u pitanje njegova valjanost i u skladu s cjelokupnim primarnim pravom, uključujući načelo jednakog postupanja (vidjeti u tom smislu presude od 19. studenoga 2009., Sturgeon i dr., C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 47. i 48. kao i od16. studenoga 2023., Ligue des droits humains (Provjera obrade podataka koju provodi nadzorno tijelo), C‑333/22, EU:C:2023:874, t. 57. i navedenu sudsku praksu). Na to se načelo poziva sud koji je uputio zahtjev u predmetu C‑45/23, kao što je to istaknuto u točki 45. ove presude.

83

Načelo jednakog postupanja, koje je opće načelo prava Unije, zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti u tom smislu presudu od 30. studenoga 2023., MG/BEI, C‑173/22 P, EU:C:2023:932, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

84

Kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda, usporedivost situacija radi ocjene poštovanja navedenog općeg načela treba ocijeniti s obzirom na cilj koji se želi postići aktom u kojem se nalazi pravno pravilo o kojem je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 19. studenoga 2009., Sturgeon i dr., C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 49.).

85

Kao što je to navedeno u točki 74. ove presude, cilj Direktive 2015/2302 jest ostvariti visoku razinu zaštite potrošača. Člankom 17. te direktive doprinosi se ostvarenju tog cilja time što je usmjeren na zaštitu putnika od financijskog rizika do kojeg može doći zbog nesolventnosti organizatora putovanjâ. Naime, uzimajući u obzir činjenicu da putnik u cijelosti ili djelomično plaća cijenu svojeg putovanja u paket aranžmanu prije nego što se može koristiti uslugama putovanja organizatora putovanjâ, on snosi rizik gubitka odgovarajućeg iznosa ako organizator putovanjâ naknadno postane nesolventan.

86

Međutim, s obzirom na taj cilj, referentna točka za usporedbu položaja putnika koji je, nakon što je u cijelosti ili djelomično platio cijenu putovanja u paket aranžmanu, raskinuo svoj ugovor o putovanju u paket aranžmanu u jednoj od situacija predviđenih navedenom direktivom, ali koja mu nije vraćena zbog nesolventnosti organizatora putovanjâ nakon tog raskida i putnika čije putovanje nije izvršeno niti mu je izvršen povrat zbog nesolventnosti tog organizatora, mora biti rizik od financijskih gubitaka koje je pretrpio dotični putnik.

87

Uzimajući u obzir tu referentnu točku, situacija dvaju navedenih putnika je usporediva. Naime, u oba slučaja putnik je izložen financijskom riziku da zbog nesolventnosti organizatora putovanjâ ne može dobiti povrat iznosa koje je platio tom organizatoru, iako bi na njega imao pravo na temelju Direktive 2015/2302.

88

Slijedom toga, na temelju načela jednakog postupanja, putnik čije se putovanje u paket aranžmanu ne može izvršiti zbog nesolventnosti organizatora putovanja i putnik koji je raskinuo svoj ugovor o putovanju u paket aranžmanu, osobito, u skladu s člankom 12. stavkom 2. Direktive 2015/2302 moraju imati pravo na jamčevinu u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ predviđenu člankom 17. stavkom 1. te direktive u pogledu povrata koji im se duguju, osim ako je razlika u postupanju između tih dviju kategorija putnika objektivno opravdana.

89

Kad je riječ o navedenom aspektu, čini se da nijedan element ne može opravdati različito postupanje između navedenih kategorija putnika. Konkretno, kad je riječ o mogućnosti isključenja vrlo niskih rizika iz područja primjene zaštite u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ, koju su pred Sudom istaknule određene stranke na temelju uvodne izjave 40. Direktive 2015/2302, iz spisâ kojima raspolaže Sud ne proizlazi da je takvo isključenje predviđeno nacionalnim propisima i ugovorima o osiguranju o kojima je riječ u glavnom postupku. U svakom slučaju, takvim se eventualnim isključenjem ne bi moglo opravdati takvu razliku u postupanju. Naime, kao što je to navedeno u toj uvodnoj izjavi 40., ono se odnosi na rizike kao što je istodobna nesolventnost više glavnih organizatora putovanjâ. Ono nije povezano s pitanjem proizlazi li potraživanje putnika u pogledu povrata, na koje je utjecala nesolventnost organizatora putovanja, iz neizvršenja paket aranžmana ili iz toga što je taj putnik iskoristio svoje pravo na raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu u jednoj od situacija predviđenih navedenom direktivom.

90

Stoga, uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točki 82. ove presude i načelo jednakog postupanja, članak 17. stavak 1. Direktive 2015/2302 treba tumačiti na način da se njime u jamčevinu u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ uključuju potraživanja putnikâ u pogledu povrata nastala nakon raskida njihova ugovora o putovanju u paket aranžmanu do kojeg je došlo u jednoj od situacija predviđenih tom direktivom prije nego što organizator putovanjâ postane nesolventan.

91

S obzirom na sve prethodno navedeno, na prvo pitanje u predmetu C‑771/22 i na jedino pitanje u predmetu C‑45/23 valja odgovoriti tako da članak 17. stavak 1. Direktive 2015/2302 treba tumačiti na način da se jamčevina koja se daje putnicima u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ u paket aranžmanima primjenjuje ako putnik raskine svoj ugovor o putovanju u paket aranžmanu zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, u skladu s člankom 12. stavkom 2. te direktive, a nakon tog raskida taj organizator putovanjâ postane nesolventan te taj putnik prije nastupanja te nesolventnosti nije primio puni povrat izvršenih plaćanja na koji ima pravo na temelju potonje odredbe.

92

Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje u predmetu C‑771/22, u tom predmetu nije potrebno odgovarati na drugo i treće pitanje.

93

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudovima koji su uputili zahtjev, na tim je sudovima da odluče o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Članak 17. stavak 1. Direktive (EU) 2015/2302 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o putovanjima u paket aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima, o izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004 i Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/314/EEZ

treba tumačiti na način da se:

jamčevina koja se daje putnicima u slučaju nesolventnosti organizatora putovanjâ u paket aranžmanima primjenjuje ako putnik raskine svoj ugovor o putovanju u paket aranžmanu zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, u skladu s člankom 12. stavkom 2. te direktive, a nakon tog raskida taj organizator putovanjâ postane nesolventan te taj putnik prije nastupanja te nesolventnosti nije primio puni povrat izvršenih plaćanja na koji ima pravo na temelju potonje odredbe.