–

za RegioJet a.s. i STUDENT AGENCY k.s., O. Doležal, advokát,

–

za České dráhy, a.s., J. Kindl i K. Muzikář, advokáti,

–

za Europsku komisiju, P. Němečková, A. Steiblytė i B. Stromsky, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 108. stavka 3. i članka 17. stavka 1. Uredbe Vijeća (EU) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. [UFEU‑a] (SL 2015., L 248, str. 9.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između RegioJeta a.s. i STUDENTA AGENCY k.s., s jedne strane, i Českih dráhy, a.s., željezničkog prijevoznika češkog prava, Správe železnic státní organizace (Nacionalna uprava za željeznice, Češka Republika), upravitelja željezničke infrastrukture u Češkoj Republici, i Česke republike, Ministerstva dopravy (Ministarstvo prometa, Češka Republika), s druge strane, u vezi s povratom državne potpore koju je društvo České dráhy primilo.

3

U članku 1. točki (b) podtočki vi. i članku 1. točki (f) Uredbe br. 2015/1589 određuje se:

„Za potrebe ove Uredbe:

[…]

(b) „postojeća potpora” znači:

[…]

[…]

4

Člankom 17. Uredbe (EU) 2015/1589 određuje se:

„1.   Ovlasti [Europske] komisije u vezi s povratom potpore podliježu roku zastare od deset godina.

2.   Rok zastare počinje danom kada je nezakonita potpora dodijeljena korisniku, bilo kao pojedinačna potpora ili u okviru programa potpora. Rok zastare se prekida bilo kojom radnjom koju Komisija ili neka država članica, djelujući na zahtjev Komisije, poduzme u vezi s nezakonitom potporom. Nakon svakog prekida, rok zastare se počinje računati iznova. Rok zastare se obustavlja sve dok se o odluci Komisije vodi postupak pred Sudom Europske unije.

3.   Svaka potpora u vezi s kojom je istekao rok zastare smatra se zatečenom potporom.”

5

U članku 15. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [108. UFEU‑a], predviđene su odredbe istovjetne onima iz članka 17. Uredbe 2015/1589.

6

Društvo České dráhy, željeznički prijevoznik sa sjedištem u Češkoj Republici, sklopilo je 26. lipnja 2008. ugovor s nacionalnom upravom za željeznice, kojim je prvonavedni subjekt drugomu ustupio dio svojeg poduzeća.

7

Društva RegioJet i STUDENT AGENCY, konkurenti društva České dráhy, tvrde da cijena koju je potonje društvo ostvarilo u okviru te transakcije predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a i da je ona nezakonita jer o njoj nije obaviještena Komisija niti ju je odobrila.

8

O sporu koji je nastao pred češkim sudovima pokrenut je postupak pred Nejvyšší soud (Vrhovni sud, Češka Republika).

9

U tom se sporu, među ostalim, postavlja pitanje može li se na istek roka zastare predviđen u članku 17. stavku 1. Uredbe 2015/1589 pozvati pred nacionalnim sudom kojem je podnesen zahtjev za povrat nezakonite državne potpore.

10

U tim je okolnostima Nejvyšší soud (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 108. stavak 3. posljednju rečenicu Ugovora o funkcioniranju Europske unije tumačiti na način da je nacionalni sud u postupku pokrenutom na zahtjev treće osobe (konkurenta) dužan naložiti korisniku povrat potpore dodijeljene protivno toj odredbi, čak i ako je (do donošenja sudske odluke) istekao rok zastare ovlasti Komisije u skladu s člankom 17. stavkom 1. Uredbe Vijeća (EU) 2015/1589, zbog čega se potpora smatra postojećom u skladu s člankom 1. točkom (b) podtočkom iv. i člankom 17. stavkom 3. te uredbe?”

11

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 108. stavak 3. UFEU‑a tumačiti na način da nacionalni sudovi mogu naložiti povrat državne potpore dodijeljene povredom obveze prethodnog obavještavanja predviđene u toj odredbi čak i ako je rok zastare predviđen u članku 17. stavku 1. Uredbe 2015/1589 istekao u pogledu te potpore, tako da je treba smatrati postojećom potporom na temelju članka 1. točke (b) podtočke iv. i članka 17. stavka 3. te uredbe.

12

Najprije valja istaknuti da se postavljeno pitanje temelji na nekoliko pretpostavki i osobito na činjenici da je predmetna mjera državna potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, osobito s obzirom na elemente kojima raspolaže i eventualne Komisijine ocjene u okviru analize pritužbe koja joj je podnesena u pogledu te mjere.

13

Što se tiče postavljenog pitanja, valja podsjetiti na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi nacionalni sudovi i Komisija imaju komplementarne i različite uloge. Naime, dok ocjena spojivosti mjera potpore sa zajedničkim tržištem pripada u isključivu Komisijinu nadležnost, koja djeluje pod nadzorom sudova Europske unije, nacionalni sudovi osiguravaju zaštitu prava pojedinaca u slučaju povrede obveze prethodnog obavještavanja Komisije o državnim potporama predviđene člankom 108. stavkom 3. (presuda od 5. listopada 2006., Transalpine Ölleitung in Österreich, C‑368/04, EU:C:2006:644, t. 37. i 38. i navedena sudska praksa).

14

Stoga nacionalni sudovi moraju jamčiti pojedincima koji se mogu pozvati na povredu obveze obavještavanja da će se, u skladu s njihovim nacionalnim pravom, izvući sve posljedice toga, kako u pogledu valjanosti akata kojima se provode mjere potpore tako i u pogledu povrata financijskih potpora dodijeljenih povredom te odredbe ili eventualnih privremenih mjera (presuda od 5. listopada 2006., Transalpine Ölleitung in Österreich, C‑368/04, EU:C:2006:644, t. 47. i navedena sudska praksa).

15

Što se tiče utjecaja, u tom pogledu, eventualnog isteka roka zastare od deset godina predviđenog u članku 17. stavku 1. Uredbe 2015/1589, najprije valja podsjetiti na to da ta uredba sadržava postupovna pravila koja se primjenjuju na sve upravne postupke u području državnih potpora koji se vode pred Komisijom, da kodificira i potkrepljuje Komisijinu praksu u području ispitivanja državnih potpora te da ne sadržava odredbe koje bi se ticale ovlasti i obveza nacionalnih sudova, a koje i dalje uređuju odredbe Ugovora kako ih tumači Sud (vidjeti u tom smislu presudu od 23. siječnja 2019., Fallimento Traghetti del Mediterraneo, C‑387/17, EU:C:2019:51, t. 66. i navedenu sudsku praksu i presudu od 30. travnja 2020., Nelson Antunes da Cunha, C‑627/18, EU:C:2020:321, t. 32.).

16

Nadalje, Sud je također pojasnio da su člankom 17. stavkom 1. Uredbe 2015/1589 obuhvaćene samo Komisijine ovlasti u području povrata državnih potpora (vidjeti po analogiji presudu od 23. siječnja 2019., Fallimento Traghetti del Mediterraneo, C‑387/17, EU:C:2019:51, t. 52. i 61. i u tom smislu presudu od 30. travnja 2020., Nelson Antunes da Cunha, C‑627/18, EU:C:2020:321, t. 30.).

17

Stoga, Sud je presudio da istek tog roka ne može retroaktivno ozakoniti nezakonite državne potpore samo zato što tim istekom one postaju postojeće potpore i posljedično lišiti pravne osnove tužbu za naknadu štete koju su pojedinci i konkurenti na koje je utjecala dodjela nezakonite potpore podnijeli protiv dotične države članice. Svako drugo tumačenje značilo bi smanjiti opseg obveze obavještavanja o mjerama potpore koju imaju države članice i time lišiti članak 108. stavak 3. UFEU‑a njegova korisnog učinka (vidjeti u tom smislu presudu od 23. siječnja 2019., Fallimento Traghetti del Mediterraneo, C‑387/17, EU:C:2019:51, t. 62. i 63.).

18

Osim toga, Sud je također pojasnio da se taj rok zastare ne može ni izravno ni neizravno ni po analogiji primijeniti na postupak povrata nezakonite potpore koji provode nadležna nacionalna tijela (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 109.).

19

U tom pogledu valja podsjetiti na to da u slučaju nepostojanja propisa Unije u određenom području povrat nezakonite potpore valja izvršiti u skladu s primjenjivim nacionalnim pravom (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 108.). U tom okviru, eventualno primjenjiva pravila o zastari stoga su pravila nacionalnog prava, podložno načelima djelotvornosti i ekvivalentnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 23. siječnja 2019., Fallimento Traghetti del Mediterraneo, C‑387/17, EU:C:2019:51, t. 73.).

20

Što se tiče argumenata poduzetnika korisnika potpore, društva České dráhy, koji tvrdi da u slučaju postojeće potpore, koja je obuhvaćena člankom 108. stavkom 1. UFEU‑a, nacionalni sudovi nisu ovlašteni naložiti njezin povrat, važno je istaknuti da se glavni postupak odnosi na poseban slučaj u kojem je prilikom dodjele predmetne potpore povrijeđen članak 108. stavak 3. UFEU‑a. Kao što je to navedeno u točki 17. ove presude, istek roka zastare iz članka 17. stavka 1. Uredbe 2015/1589 ne dovodi do retroaktivne legalizacije nezakonitih državnih potpora samo zato što one postaju postojeće potpore.

21

S obzirom na prethodno navedeno, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 108. stavak 3. UFEU‑a treba tumačiti na način da nacionalni sudovi mogu naložiti povrat državne potpore dodijeljene povredom obveze prethodnog obavještavanja iz te odredbe čak i ako je rok zastare predviđen u članku 17. stavku 1. Uredbe 2015/1589 istekao u pogledu te potpore, tako da je treba smatrati postojećom potporom na temelju članka 1. točke (b) podtočke iv. i članka 17. stavka 3. te uredbe.

22

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Članak 108. stavak 3. UFEU‑a

treba tumačiti na način da:

nacionalni sudovi mogu naložiti povrat državne potpore dodijeljene povredom obveze prethodnog obavještavanja iz te odredbe čak i ako je rok zastare predviđen u članku 17. stavku 1. Uredbe (UE) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. UFEU‑a istekao u pogledu te potpore, tako da je treba smatrati postojećom potporom na temelju članka 1. točke (b) podtočke iv. i članka 17. stavka 3. te uredbe.