1

Svojom žalbom Anglo Austrian AAB AG, u likvidaciji, zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 22. lipnja 2022., Anglo Austrian AAB i Belegging‑Maatschappij Far‑East/ESB (T‑797/19, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2022:389), kojom je taj sud odbio tužbu koju je to društvo podnijelo zajedno s Belegging‑Maatschappijom „Far‑East” BV (u daljnjem tekstu: dioničar) radi poništenja odluke ECB‑SSM-2019-AT 8 WHD-2019 0009 Europske središnje banke (ESB) od 14. studenoga 2019. kojom je potonja, na prijedlog Finanzmarktaufsichtsbehördea (Tijelo za nadzor financijskih tržišta, Austrija) (u daljnjem tekstu: FMA), oduzela odobrenje tužitelju za pristupanje djelatnostima kreditnih institucija (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

Člankom 18. Direktive 2013/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o pristupanju djelatnosti kreditnih institucija i bonitetnom nadzoru nad kreditnim institucijama i investicijskim društvima, izmjeni Direktive 2002/87/EZ te stavljanju izvan snage direktiva 2006/48/EZ i 2006/49/EZ (SL 2013., L 176, str. 338.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 14., str. 105. i ispravak SL 2017., L 20, str. 1.), naslovljenim „Oduzimanje odobrenja za rad”, određuje se:

„Nadležna tijela mogu oduzeti odobrenje za rad koje je izdano kreditnoj instituciji samo u sljedećim slučajevima:

[…]

3

Člankom 67. te direktive, naslovljenim „Ostale odredbe”, u stavku 1. predviđa se:

„Ovaj se članak primjenjuje u svim sljedećim okolnostima:

[…]

[…]

[…]”

4

U članku 74. navedene direktive, naslovljenom „Interno upravljanje i planovi oporavka i sanacije”, stavku 1., navodi se:

„Institucije moraju imati robusne sustave upravljanja koji uključuju jasnu organizacijsku strukturu s dobro definiranim, transparentnim i dosljednim linijama odgovornosti, učinkovitim procesima za utvrđivanje, upravljanje, praćenje rizika i izvješćivanje o rizicima kojima jesu ili bi mogle biti izložene, odgovarajuće mehanizme unutarnje kontrole, uključujući dobre administrativne i računovodstvene postupke te politiku i praksu u pogledu primitaka, koje su dosljedne s dobrim i učinkovitim upravljanjem rizicima te ga promiču.”

5

Uvodne izjave 28., 29. i 34. Uredbe Vijeća (EU) br. 1024/2013 od 15. listopada 2013. o dodjeli određenih zadaća Europskoj središnjoj banci u vezi s politikama bonitetnog nadzora kreditnih institucija (SL 2013., L 287, str. 63., u daljnjem tekstu: Temeljna uredba o SSM‑u), glase kako slijedi:

[…]

6

Člankom 4. te uredbe, naslovljenim „Zadaće dodijeljene ESB‑u” propisuje se:

„1.   U okviru članka 6., ESB, sukladno stavku 3. tog članka, ima isključivu nadležnost provođenja, u svrhu bonitetnog nadzora, sljedećih zadaća u odnosu na sve kreditne institucije sa sjedištem u državama članicama sudionicama:

[…]

3.   U provođenju zadaća dodijeljenih mu ovom Uredbom, i s ciljem osiguravanja visokih standarda nadzora, ESB primjenjuje relevantno pravo Unije, a kada se ono sastoji od direktiva, primjenjuje nacionalno pravo koje je prenijelo te direktive. Kada se relevantno pravo Unije sastoji od uredaba, i kada te uredbe izričito dopuštaju više različitih mogućnosti državama članicama, ESB primjenjuje i nacionalno pravo za provođenje tih mogućnosti.

[…]”

7

Stavkom 1. članka 9. navedene uredbe, naslovljenog „Nadzorne i istražne ovlasti”, određuje se:

„Isključivo u svrhu provođenja zadaća koje se ESB‑u dodjeljuju člankom 4. stavcima 1. i 2. i člankom 5. stavkom 2., ESB se smatra, po potrebi, nadležnim tijelom ili imenovan[i]m tijelom u državama članicama sudionicama, sukladno relevantnom pravu Unije.

Isključivo u tu istu svrhu, ESB ima sve ovlasti i obveze određene u ovoj Uredbi. Također ima sve ovlasti i obveze koje nadležna i imenovana tijela imaju sukladno relevantnom pravu Unije, osim ako je ovom Uredbom propisano drugačije. ESB osobito ima ovlasti iz odjeljaka 1. i 2. ovog poglavlja.

U mjeri u kojoj je to potrebno za izvođenje zadaća dodijeljenih mu ovom Uredbom, ESB može zatražiti putem uputa, u slučajevima kad ova Uredba ne dodjeljuje takve ovlasti ESB‑u, da nacionalna tijela koriste svoje ovlasti sukladno uvjetima iz nacionalnog prava. Nacionalna tijela podrobno izvješćuju ESB o korištenju tih ovlasti.”

8

Člankom 14. iste uredbe, naslovljenim „Izdavanje odobrenja”, stavcima 5. i 6. određuje se:

„5.   Podložno uvjetima iz stavka 6., ESB može, oduzeti odobrenje u slučajevima navedenim u relevantnom pravu Unije na vlastitu inicijativu, nakon savjetovanja s nacionalnim nadležnim tijelom države članice sudionice u kojoj kreditna institucija ima sjedište ili na temelju prijedloga takvog nacionalnog nadležnog tijela. Savjetovanjem se osobito osigurava da prije donošenja odluke o oduzimanju odobrenja ESB ostavi dovoljno vremena nacionalnim tijelima da odluče o nužnim korektivnim mjerama, uključujući moguće sanacijske mjere te da ih uzme u obzir.

Kada nacionalno nadležno tijelo koje je predložilo izdavanje odobrenja u skladu sa stavkom 1. smatra da se odobrenje treba oduzeti u skladu s relevantnim nacionalnim pravom, u tu svrhu podnosi prijedlog ESB‑u. U tom slučaju, ESB donosi odluku o predloženom oduzimanju odobrenja uzimajući u obzir obrazloženje za to oduzimanje koje iznosi nacionalno nadležno tijelo.

6.   Dok god nacionalna tijela ostanu nadležna za sanaciju kreditnih institucija, kada smatraju da bi oduzimanje odobrenja dovelo u pitanje odgovarajuću provedbu sanacije ili postupke nužne za sanaciju ili za očuvanje financijske stabilnosti, o svom prigovoru propisno obavještavaju ESB uz podrobno objašnjavanje štete koju bi oduzimanje prouzročilo. U tim slučajevima, ESB zaustavlja postupak oduzimanja odobrenja u razdoblju koje su zajednički utvrdili ESB i nacionalna tijela. ESB može produljiti to razdoblje ako smatra da je postignut dovoljan napredak. Ako pak ESB u obrazloženoj odluci utvrdi da nacionalna tijela nisu provela odgovarajuće postupke potrebne za održavanje financijske stabilnosti, oduzimanje odobrenja primjenjuje se odmah.”

9

Člankom 80. Uredbe (EU) br. 468/2014 Europske središnje banke od 16. travnja 2014. o uspostavljanju okvira za suradnju unutar Jedinstvenog nadzornog mehanizma između Europske središnje banke i nacionalnih nadležnih tijela te s nacionalnim imenovanim tijelima (Okvirna uredba o SSM‑u) (SL 2014., L 141, str. 1.), naslovljenim „Prijedlog nacionalnog nadležnog tijela za oduzimanje odobrenja” određuje se:

„1.   Ako odgovarajuće nacionalno nadležno tijelo smatra da bi odobrenje za rad kreditne institucije trebalo biti oduzeto u cijelosti ili djelomično u skladu s mjerodavnim pravom Unije ili nacionalnim pravom, uključujući oduzimanje na zahtjev kreditne institucije, dostavlja ESB‑u nacrt odluke kojom se predlaže oduzimanje odobrenja (dalje u tekstu ,nacrt odluke o oduzimanju odobrenja’), zajedno s odgovarajućom pratećom dokumentacijom.

2.   Nacionalno nadležno tijelo surađuje s nacionalnim tijelom nadležnim za sanaciju kreditnih institucija (dalje u tekstu ,nacionalno tijelo za sanaciju’) u odnosu na svaki nacrt odluke o oduzimanju odobrenja koji je bitan nacionalnom tijelu za sanaciju.”

10

U članku 83. te uredbe, naslovljenom „Odluka ESB‑a o oduzimanju odobrenja za rad”, navodi se:

„1.   ESB donosi odluku o oduzimanju odobrenja bez nepotrebne odgode. Pri tome ESB može prihvatiti ili odbiti određeni nacrt odluke o oduzimanju odobrenja.

2.   Pri donošenju odluke, ESB uzima u obzir sve niže navedeno: (a) svoju procjenu okolnosti koje opravdavaju oduzimanje; (b) nacrt odluke nacionalnog nadležnog tijela o oduzimanju odobrenja, kada je to primjenjivo; (c) savjetovanje s odgovarajućim nacionalnim nadležnim tijelom i, kada nadležno nacionalno tijelo nije nacionalno tijelo za sanaciju, s nacionalnim tijelom za sanaciju (zajedno s nacionalnim nadležnim tijelom ,nacionalna tijela’); (d) sve primjedbe koje je iznijela kreditna institucija sukladno članku 81. stavku 2. i članku 82. stavku 3.

3.   ESB također donosi odluku u slučajevima opisanima u članku 84. ako odgovarajuće nacionalno tijelo za sanaciju ne prigovori oduzimanju odobrenja ili ESB utvrdi da nacionalna tijela nisu provela odgovarajuće radnje potrebne za održavanje financijske stabilnosti.”

11

Člankom 39. stavcima 2. i 2.b Bundesgesetza über das Bankwesen (Bankwesengesetz) (Zakon o bankama, BGBl. 532/1993), u njegovoj verziji primjenjivoj na činjenice u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: BWG), propisuje se:

„2.   Kreditne institucije moraju raspolagati upravnim, računovodstvenim i nadzornim mehanizmima za rješavanje, procjenu, upravljanje i praćenje rizika koji proizlaze iz bankarskih poslova i transakcija kao i iz njihove politike i prakse u pogledu primitaka. Ti se mehanizmi moraju prilagoditi vrsti, opsegu i složenosti provedenih bankarskih poslova. U mjeri u kojoj je to moguće, upravnim, računovodstvenim i nadzornim mehanizmima moraju se također rješavati rizici koji proizlaze iz bankovnih transakcija i poslova kao i rizici koji proizlaze iz politike i prakse u pogledu primitaka koji bi mogli možda nastati. […]

2.b   Konkretno, postupci iz stavka 2. moraju uključivati sljedeće elemente:

[…]

11.   rizik od pranja novca i financiranja terorizma,

[…]”

12

Na temelju članka 70. stavka 4. točke 3. BWG‑a, u slučaju kada kreditna institucija prekrši, među ostalim, odredbe BWG‑a ili akte donesene radi njegove provedbe, FMA mora oduzeti odobrenje za rad kreditne institucije u slučajevima kada druge mjere navedene u BWG‑u ne mogu osigurati funkcioniranje kreditne institucije.

13

U skladu s člankom 31. stavkom 3. Bundesgesetza zur Verhinderung der Geldwäscherei und Terrorismusfinanzierung im Finanzmarkt (Savezni zakon o suzbijanju pranja novca i financiranja terorizma na financijskim tržištima, BGBl. I, 118/2016) (u daljnjem tekstu: FM‑GwG):

„U slučaju povrede obveza navedenih u članku 34. stavcima 2. i 3., FMA može:

[…]

2.   oduzeti odobrenje za rad koje je FMA izdao […]

[…]”

14

Obvezama sadržanima u članku 34. stavcima 2. i 3. FM‑GwG‑a prenose se odredbe o suzbijanju pranja novca utvrđene Direktivom 2005/60, koja je stavljena izvan snage i zamijenjena Direktivom (EU) 2015/849 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma, o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i Direktive Komisije 2006/70/EZ (SL 2015., L 141, str. 73.).

15

Opći sud izložio je okolnosti spora u točkama 2. do 9. pobijane presude te ih se za potrebe ovog postupka može sažeti kako slijedi.

16

Tužitelj, manje značajna kreditna institucija u smislu Temeljne uredbe o SSM‑u, sa sjedištem u Austriji, obavljao je svoje djelatnosti na temelju odobrenja za rad izdanog po osnovi BWG‑a. Dioničar, financijsko holding društvo, držao je 99,99 % tužiteljevih dionica.

17

FMA je 26. travnja 2019. ESB‑u podnio nacrt odluke o oduzimanju tužitelju odobrenja za rad kao kreditne institucije, u skladu s člankom 80. stavkom 1. Okvirne uredbe o SSM‑u.

18

Dopisom od 14. lipnja 2019. ESB je tužitelju dostavio nacrt odluke o oduzimanju odobrenja za rad o kojoj je potonji zauzeo stajalište 23. srpnja 2019.

19

Spornom odlukom ESB je tužitelju oduzeo njegovo odobrenje za rad kao kreditnoj instituciji s učinkom od datuma dostave navedene odluke. U biti, ESB je smatrao da na temelju FMA‑ovih utvrđenja koja su izvedena u okviru obavljanja njegove zadaće bonitetnog nadzora i odnose se na trajno i ponovljeno neuvažavanje zahtjeva u području suzbijanja pranja novca i financiranja terorizma kao i na unutarnje upravljanje od strane tužitelja, on nije bio sposoban osigurati dobro upravljanje svojim rizicima. Tako je ESB odlučio da su razlozi za oduzimanje tužitelju odobrenja za obavljanje djelatnosti kreditne institucije – utvrđeni u članku 18. točki (f) Direktive CRD IV i preneseni u austrijsko pravo – ispunjeni, s obzirom na to da je tužitelj povrijedio članak 67. stavak 1. točke (d) i (o) te direktive, kako je prenesen u austrijsko pravo, te da je to oduzimanje bilo razmjerno.

20

ESB je usto odbio privremeno odgoditi učinke sporne odluke za 30 dana uz obrazloženje da tužiteljeva očitovanja nisu mogla dovesti u pitanje zakonitost te odluke, da ona nije takva da bi mogla uzrokovati nepopravljivu štetu i da javni interes zaštite deponenata, ulagateljâ i drugih tužiteljevih partnera te stabilnost financijskog sustava opravdavaju trenutačnu primjenu navedene odluke.

21

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 19. studenoga 2019. tužitelj i dioničar pokrenuli su postupak za poništenje sporne odluke.

22

U prilog svojoj tužbi tužitelj i dioničar istaknuli su pet tužbenih razloga, koji se, u bitnome, temelje na povredi članka 4. stavka 1. točke (a) i članka 14. stavka 5. Temeljne uredbe o SSM‑u, u dijelu u kojem kriteriji potrebni za oduzimanje odobrenja za rad nisu bili ispunjeni (prvi tužbeni razlog); povredi načela proporcionalnosti (drugi tužbeni razlog); povredi članka 34. Okvirne uredbe o SSM‑u, u vezi s pravom na djelotvornu sudsku zaštitu koja proizlazi iz ESB‑ova odbijanja da suspendira primjenu sporne odluke (treći tužbeni razlog); povredi tužiteljevih prava obrane (četvrti tužbeni razlog) i povredi dioničareva prava vlasništva (peti tužbeni razlog).

23

Opći je sud pobijanom presudom tu tužbu u cijelosti odbio.

24

Svojom žalbom žalitelj od Suda zahtijeva da:

25

U svojem odgovoru na žalbu dioničar od Suda zahtijeva da:

26

ESB od Suda zahtijeva da:

27

Podneskom tajništvu Suda od 5. lipnja 2024. žalitelj je zatražio da se izvrši nova dodjela ovog predmeta velikom vijeću Suda i da se odredi ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, u skladu s člankom 83. Poslovnika Suda.

28

U prilog svojim zahtjevima žalitelj u biti tvrdi da se u mišljenju nezavisne odvjetnice postavlja temeljno pitanje prava Unije, odnosno ovlaštenje sudova Unije da primjenjuju nacionalno pravo. Osim toga, žalitelj se poziva na svoje pravo na djelotvornu sudsku zaštitu.

29

U tom smislu, što se tiče, kao prvo, zahtjeva za novu dodjelu predmeta velikom vijeću Suda, najprije treba istaknuti da nijedna odredba Statuta Suda Europske unije niti Poslovnika ne predviđa postupanje u okviru žalbe po takvom zahtjevu jedne od stranaka u postupku koja nije ni država članica ni institucija Unije (vidjeti po analogiji presudu od 17. srpnja 2014., Leone, C‑173/13, EU:C:2014:2090, t. 19.).

30

Doduše, na temelju članka 60. stavka 3. Poslovnika, sastav kojem je upućen predmet može, u bilo kojem stadiju postupka tražiti od Suda da predmet uputi brojnijem sastavu, no tu je riječ o mjeri koju donosi vijeće kojem je predmet dodijeljen, u načelu, po službenoj dužnosti i slobodnoj ocjeni (presuda od 17. srpnja 2014., Leone, C‑173/13, EU:C:2014:2090, t. 20.).

31

U ovom slučaju prvo vijeće Suda smatra da od Suda ne treba zatražiti upućivanje ovog predmeta velikom vijeću.

32

Kao drugo, što se tiče zahtjeva za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka primjenom članka 83. Poslovnika Suda, valja podsjetiti, s jedne strane, na to da ni Statut Suda Europske unije ni Poslovnik ne predviđaju mogućnost da zainteresirane osobe iz članka 23. Statuta podnose očitovanja na mišljenje nezavisnog odvjetnika (presuda od 8. veljače 2024., Pilatus Bank/ESB, C‑750/21 P, EU:C:2024:124, t. 27. i navedena sudska praksa).

33

S druge strane, na temelju članka 252. drugog stavka UFEU‑a, dužnost je nezavisnog odvjetnika da, djelujući posve nepristrano i neovisno, javno iznosi obrazložena mišljenja u predmetima u kojima se u skladu sa Statutom Suda Europske unije zahtijeva njegovo sudjelovanje. Dakle, nije riječ o mišljenju namijenjenom sucima ili strankama koje bi potjecalo od tijela izvan Suda, nego o mišljenju člana same institucije koje je osobno, obrazloženo i javno izneseno. U tim okolnostima, stranke ne mogu raspravljati o mišljenju nezavisnog odvjetnika. Osim toga, Sud nije vezan ni mišljenjem nezavisnog odvjetnika ni obrazloženjem na kojem se ono temelji. Stoga neslaganje jedne od zainteresiranih stranaka s mišljenjem nezavisnog odvjetnika, bez obzira na pitanja koja je ondje razmatrao, ne može samo za sebe biti opravdan razlog za ponovno otvaranje usmenog postupka (presuda od 8. veljače 2024., Pilatus Bank/ESB, C‑750/21 P, EU:C:2024:124, t. 28. i navedena sudska praksa).

34

Istina, u skladu s člankom 83. svojeg Poslovnika, Sud može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili ako stranka iznese, nakon zatvaranja tog dijela postupka, novu činjenicu koja je takve prirode da ima odlučujući utjecaj na odluku Suda.

35

Međutim, u ovom slučaju Sud smatra da raspolaže svim elementima potrebnima za donošenje odluke i da elementi na koje se žalitelj poziva u prilog svojem zahtjevu za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka ne predstavljaju nove činjenice koje mogu utjecati na odluku koju je pozvan donijeti. Naime, pitanje koje se odnosi na tumačenje nacionalnog prava od strane Općeg suda, koje je nezavisna odvjetnica razmatrala u svojem mišljenju, dio je žaliteljevih prigovora u okviru žalbe, o kojima je ESB također zauzeo stajalište.

36

U tim okolnostima Sud, nakon što je saslušao nezavisnu odvjetnicu, smatra da ne treba odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

37

U prilog svojoj žalbi žalitelj, kojeg podupire dioničar, ističe sedam žalbenih razloga, koji se, u bitnome temelje na: kada je riječ o prvome, nenadležnosti Općeg suda, povredi prava Unije i, eventualno, iskrivljavanju činjenica; kada je riječ o drugom, na nenadležnosti ESB‑a u području borbe protiv pranja novca; kada je riječ o trećem, na pogrešnoj ocjeni nacionalnog prava i prava Unije od strane Općeg suda te, u svakom slučaju, na iskrivljavanju činjenica; kada je riječ o četvrtom, na pogreškama koje se tiču prava u tumačenju članka 67. točke (d) Direktive CRD IV i nacionalnog prava; kada je riječ o petom, na neispitivanju prigovora koji se temelje na povredi načela proporcionalnosti; kada je riječ o šestom, na povredi njegovih prava obrane i, kada je riječ o sedmom, na više postupovnih pogrešaka koje štete njegovim interesima.

38

Drugi žalbeni razlog, koji valja najprije ispitati, podijeljen je na četiri dijela.

39

Prvim dijelom drugog žalbenog razloga žalitelj ističe da uvodna izjava 28. Temeljne uredbe o SSM‑u dodjeljuje nacionalnim tijelima, kao što je FMA, isključivu nadležnost u području borbe protiv pranja novca, s obzirom na to da ESB nije nadležan u tom području. Stoga prigovara Općem sudu to što nije po službenoj dužnosti ispitao pitanje nadležnosti ESB‑a i što je postupak odlučivanja u pogledu oduzimanja odobrenja za rad razdvojio na dva dijela, jedan koji se odnosi na utvrđenje povrede odredbi zakonodavstva o sprečavanju pranja novca i drugi koji se odnosi na oduzimanje odobrenja za rad kao pravnu posljedicu te povrede.

40

Dioničar preuzima tu istu argumentaciju. Osobito pojašnjava, upućujući u tom pogledu na objavu autora koji rade u ESB‑ovim pravnim službama, da je ESB sam priznao takvu nenadležnost.

41

ESB osporava argumentaciju žalitelja i dioničara.

42

Budući da žalitelj prvim dijelom drugog žalbenog razloga osporava definiciju ESB‑ovih nadležnosti kojom se koristio Opći sud i koja proizlazi iz članka 4. stavka 1. točke (a) Temeljne uredbe o SSM‑u, valja smatrati da su u njemu izneseni prigovori usmjereni protiv točke 29. pobijane presude.

43

U tom pogledu najprije valja istaknuti da je u području oduzimanja odobrenja za rad kreditnih institucija, na temelju članka 4. stavka 1. točke (a) Temeljne uredbe o SSM‑u, nadležan isključivo ESB (presuda od 7. rujna 2023., Versobank/ESB, C‑803/21 P, EU:C:2023:630, t. 91.).

44

Osim toga, člankom 14. stavkom 5. te uredbe propisuje se da ESB u slučajevima navedenima u mjerodavnom pravu Unije odobrenje za rad može oduzeti na vlastitu inicijativu, nakon savjetovanja s nacionalnim nadležnim tijelom države članice sudionice u kojoj kreditna institucija ima sjedište ili na prijedlog takvog tijela (presuda od 7. rujna 2023., Versobank/ESB, C‑803/21 P, EU:C:2023:630, t. 93.).

45

Usto, izraz suradnje između ESB‑a i nacionalnih nadležnih tijela, u skladu s tim istim člankom 14. stavkom 5. Temeljne uredbe o SSM‑u, je, s jedne strane, obveza savjetovanja s tim tijelima u slučaju da ESB oduzme odobrenje za rad na vlastitu inicijativu i, s druge strane, mogućnost tih tijela da ESB‑u predlože navedeno oduzimanje (presuda od 7. rujna 2023., Versobank/ESB, C‑803/21 P, EU:C:2023:630, t. 95.).

46

U članku 18. točki (f) Direktive CRD IV se među razlozima koji mogu opravdati oduzimanje odobrenja za rad banke navodi počinjenje jedne od povreda iz članka 67. stavka 1. te direktive. U tom je pogledu presuđeno da iako države članice ostaju nadležne za provedbu odredbi u području borbe protiv pranja novca i financiranja terorizma, kao što se to izričito predviđa u uvodnoj izjavi 28. Temeljne uredbe o SSM‑u, ESB ima isključivu nadležnost za oduzimanje odobrenja za rad za sve kreditne institucije neovisno o njihovoj važnosti, čak i kada se ono, kao u ovom slučaju, temelji na razlozima predviđenima u članku 67. stavku 1. točkama (d) i (o) Direktive CRD IV, na koji upućuje članak 18. te direktive, s obzirom na to da se člankom 14. stavkom 5. navedene uredbe kao uvjet za oduzimanje odobrenja za rad određuje postojanje jednog ili više razloga koji opravdavaju oduzimanje u skladu s člankom 18. navedene direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 7. rujna 2023., Versobank/ESB, C‑803/21 P, EU:C:2023:630, t. 97.).

47

Stoga Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da je ESB nadležan za oduzimanje žalitelju odobrenja za rad na osnovi povreda koje je FMA utvrdio na temelju članka 18. točke (f) i članka 67. stavka 1. točaka (d) i (o) Direktive CRD IV.

48

Stoga valja odbiti prvi dio drugog žalbenog razloga.

49

Drugim dijelom drugog žalbenog razloga žalitelj, kojeg podupire dioničar, prigovara Općem sudu da u točki 29. pobijane presude nije uzeo u obzir razliku između ESB‑ovih „zadaća” i „ovlasti” te naglašava da ta institucija nije ovlaštena primijeniti nacionalno zakonodavstvo o borbi protiv pranja novca kojim se prenose relevantne direktive.

50

Iz članka 4. stavka 3. Temeljne uredbe o SSM‑u proizlazi da je ESB‑ova primjena nacionalnog prava u tom području moguća samo u okviru „zadaća” dodijeljenih ESB‑u. Slijedom toga, budući da potonji ne raspolaže u tom pogledu nužnim „ovlastima”, njegovo je postupanje uvjetovano time da na vanjskoj razini nacionalno tijelo djeluje pod nadzorom nacionalnih sudova na temelju upute koju mu je ESB proslijedio, u skladu s člankom 9. stavkom 1. trećim podstavkom te uredbe i člankom 22. Okvirne uredbe o SSM‑u. Drukčijim tumačenjem članka 4. stavka 3. Temeljne uredbe o SSM‑u učinilo bi se tu odredbu nezakonitom jer bi ono podrazumijevalo da je primjena nacionalnog prava izuzeta od nadzora nacionalnih sudova.

51

BCE osporava tu argumentaciju.

52

Iz članka 4. stavka 3. prvog podstavka Temeljne uredbe o SSM‑u proizlazi da u provođenju zadaća dodijeljenih mu tom uredbom, i s ciljem osiguravanja visokih standarda nadzora, ESB primjenjuje relevantno pravo Unije, a kada se ono sastoji od direktiva, primjenjuje nacionalno pravo koje je prenijelo te direktive. Među zadaćama na koje upućuje stavak 3. tog članka nalazi se i ona oduzimanja odobrenja za rad kreditnih institucija.

53

Osim toga, iz članka 9. stavka 1. drugog podstavka navedene uredbe proizlazi da ESB ima sve ovlasti i obveze predviđene u toj uredbi isključivo u svrhu provođenja zadaća koje su mu dodijeljene, među ostalim, njezinim člankom 4. stavkom 1.

54

Tako ESB raspolaže svim ovlastima predviđenima Temeljnom uredbom o SSM‑u osobito u svrhu izvršavanja svoje zadaće oduzimanja odobrenja za rad kreditnih institucija, a da pritom u tom pogledu nije relevantna razlika između „zadaća” i „ovlasti” na koju se poziva žalitelj.

55

Što se tiče prigovora koji se temelji na nezakonitosti članka 4. stavka 3. prvog podstavka Temeljne uredbe o SSM‑u prema kojem bi posljedica takvog tumačenja te odredbe bila izuzimanje primjene nacionalnog prava iz nadzora nacionalnih sudova, valja istaknuti da ga žalitelj nije istaknuo u prilog svojoj tužbi u prvostupanjskom postupku. Prema članku 127. stavku 1. Poslovnika, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju članka 190. stavka 1. tog poslovnika, tijekom postupka zabranjeno je iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka, što se u ovom slučaju nije utvrdilo pa čak ni navelo.

56

Što se tiče argumenta žalitelja i dioničara prema kojem je djelovanje ESB‑a uvjetovano time da nacionalno tijelo na vanjskoj razini djeluje pod nadzorom nacionalnih sudova, valja istaknuti da je, u skladu s člankom 9. stavkom 1. trećim podstavkom Temeljne uredbe o SSM‑u, na koji žalitelj upućuje, jedini slučaj u kojem ESB mora davanjem uputa zahtijevati od nacionalnih nadležnih tijela da se koriste svojim ovlastima, u skladu s nacionalnim odredbama na snazi, upravo onaj kada ta uredba ne dodjeljuje takve ovlasti ESB‑u.

57

U tom kontekstu Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 29. pobijane presude zaključio da je, na temelju članka 4. stavka 1. točke (a) Temeljne uredbe o SSM‑u i podložno članku 14. te uredbe, ESB jedini nadležan na temelju zadaća koje su mu povjerene navedenom uredbom za izdavanje odobrenja za rad kreditnim institucijama sa sjedištem u državama članicama koje sudjeluju u Jedinstvenom nadzornom mehanizmu i za oduzimanje odobrenja za rad navedenim institucijama.

58

Stoga drugi dio drugog žalbenog razloga treba odbiti kao djelomično neosnovan i odbaciti kao djelomično nedopušten.

59

Trećim dijelom drugog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je ESB na temelju članka 18. Temeljne uredbe o SSM‑u i njezine uvodne izjave 36. nadležan samo za izricanje kazni za provedbu izravno primjenjivog prava Unije, a ne za kazne za provedbu nacionalnog prava kojim se prenose relevantne direktive.

60

ESB osporava tu argumentaciju.

61

Najprije valja utvrditi da žalitelj nije precizno naveo točke obrazloženja pobijane presude koje se osporavaju u okviru tog trećeg dijela drugog žalbenog razloga. Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije te članka 168. stavka 1. točke (d) i članka 169. stavka 2. Poslovnika proizlazi da se u žalbi moraju precizno navesti osporavani elementi presude čije se ukidanje traži kao i pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev, inače će biti nedopušteni (presuda od 24. ožujka 2022., GVN/Komisija, C‑666/20 P, EU:C:2022:225, t. 51. i navedena sudska praksa).

62

Slijedom toga, treći dio drugog žalbenog razloga treba odbaciti kao nedopušten.

63

Četvrtim dijelom drugog žalbenog razloga žalitelj, kojeg podupire dioničar, prigovara Općem sudu da je u točki 29. pobijane presude zanemario činjenicu da je ESB‑ova nadležnost ograničena na posebne zadaće koje se odnose na nadzor bankarskih djelatnosti u strogom smislu prava Unije, to jest istodobno obavljanje depozitnog i kreditnog poslovanja. Nasuprot tomu, velika većina djelatnosti koje podliježu izdavanju odobrenja ne ulazi u područje primjene Temeljne uredbe o SSM‑u te bi stoga bila u isključivoj nadležnosti nacionalnih tijela.

64

ESB osporava tu argumentaciju.

65

Valja utvrditi da je argumentacija koja se temelji na navodnom ograničenju nadležnosti ESB‑a koju je, kao što to žalitelj tvrdi u okviru tog četvrtog dijela drugog žalbenog razloga, Opći sud zanemario, iznesena tek u stadiju žalbe. Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, s obzirom na to da je u okviru žalbe nadzor Suda ograničen na ocjenu pravnog rješenja u vezi s razlozima i argumentima navedenima u prvostupanjskom postupku, stranka ne može pred Sudom prvi put iznijeti argument na koji se nije pozvala pred Općim sudom. Naime, kada bi se dopustilo da žalitelji pred Sudom prvi put iznesu argumente koje nisu iznijeli pred Općim sudom, time bi se omogućilo da se pred Sudom, čija je nadležnost u žalbenom postupku ograničena, vodi postupak o sporu koji je širi od onoga o kojem je odlučivao Opći sud (presuda od 7. rujna 2023., Versobank/ESB, C‑803/21 P, EU:C:2023:630, t. 101. i navedena sudska praksa).

66

Četvrti dio drugog žalbenog razloga stoga treba odbaciti kao nedopušten.

67

S obzirom na prethodna razmatranja, drugi žalbeni razlog treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

68

Svojim prvim žalbenim razlogom žalitelj, kojeg podupire dioničar, ističe, upućujući na članak 58. Statuta Suda Europske unije, da je Opći sud prekoračio svoju nadležnost i povrijedio članak 263. UFEU‑a jer je razmotrio pitanja o tumačenju i primjeni austrijskog prava u području borbe protiv pranja novca. Usto, ta povreda razgraničenja nadležnosti navela je Opći sud na iznošenje proturječnog obrazloženja, s obzirom na to da je, s jedne strane, on smatrao da o pitanju je li ispunjen bitan uvjet spornog oduzimanja odobrenja za rad, to jest postoji li povreda odredbi o borbi protiv pranja novca koja je dovoljno ozbiljna te i dalje relevantna, treba odlučiti na nacionalnoj razini, ali je, s druge strane, on sam odlučio o tom pitanju, barem djelomično.

69

Podredno, žalitelj tvrdi da je Opći sud iskrivio nacionalno pravo. Konkretno, Opći je sud u točkama 45. do 47. pobijane presude pomiješao nacionalno pravo i pravo Unije, primjerice tako što je po analogiji primijenio načela upravnog prava Unije kako bi utvrdio doseg austrijskih upravnih odluka.

70

Dioničar pak u bitnome tvrdi da je Opći sud preuzeo nadležnosti nacionalnih sudova i da se stoga u okviru sporova o područjima o kojima je riječ u ovom predmetu Sudu ne može uputiti zahtjev za prethodnu odluku. Međutim, kao što to proizlazi iz presude od 6. ožujka 2018., Achmea (C‑284/16, EU:C:2018:158), takav prijenos nije u skladu s nadležnošću dodijeljenom Sudu kako je definirana u članku 267. UFEU‑a i, slijedom toga, s bitnim elementom pravnog poretka Unije.

71

Dioničar u biti dodaje da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je izravno primijenio odredbe prava Unije koje proizlaze iz Direktive CRD IV i time što je austrijsko pravo kojim se ta direktiva prenosi zamijenio izravno primjenjivom sudskom praksom sudova Unije.

72

ESB smatra da je taj žalbeni razlog u potpunosti nedopušten i, u svakom slučaju, neosnovan.

73

Budući da, kao što to proizlazi iz članka 4. stavka 3. prvog podstavka Temeljne uredbe o SSM‑u, u svrhu provedbe zadaća koje su mu tom uredbom dodijeljene, ESB primjenjuje sve relevantne odredbe prava Unije i, kada ono sadržava direktive, nacionalno pravo kojim se te direktive prenose, žalitelj ne može valjano dovesti u pitanje nadležnost Općeg suda u tom pogledu (vidjeti u tom smislu, presudu od 7. rujna 2023., Versobank/ESB, C‑803/21 P, EU:C:2023:630, t. 138. do 142.).

74

Usto, žalitelj nije dokazao da je obrazloženje pobijane presude proturječno jer ne navodi točke presude u kojima je Opći sud utvrdio povrede odredbi o borbi protiv pranja novca koje mu se stavljaju na teret.

75

Što se tiče argumenta koji je žalitelj podredno istaknuo, a koji se odnosi na pogrešnu primjenu nacionalnog prava, valja utvrditi, kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 73. svojeg mišljenja, da žalitelj ne pojašnjava po čemu se načela koja je Opći sud primijenio razlikuju od austrijskih upravnih pravila, osobito zbog čega bi primjena nacionalnog prava dovela do posljedica različitih od onih koje je naveo Opći sud i, prema tome, koje je pogreške Opći sud počinio u tom pogledu.

76

Što se tiče presude od 6. ožujka 2018., Achmea (C‑284/16, EU:C:2018:158), na koju se dioničar poziva, valja istaknuti da je Sud u toj presudi presudio da ad hoc arbitražni sudovi nisu dovoljno povezani s pravosudnim sustavima država članica i stoga nisu ovlašteni Sudu uputiti zahtjev za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a. To stoga nije relevantno u okviru ovog predmeta.

77

Što se tiče argumentacije dioničara koja se temelji na tome da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je izravno primijenio odredbe prava Unije iz Direktive CRD IV i time što je austrijsko pravo kojim se ta direktiva prenosi zamijenio izravno primjenjivom sudskom praksom sudova Unije, dovoljno je istaknuti da, suprotno uvjetima utvrđenima u sudskoj praksi iz točke 61. ove presude, žalitelj ne navodi s preciznošću osporavane točke pobijane presude na koje se ta argumentacija odnosi. Navedenu argumentaciju stoga treba odbaciti kao nedopuštenu.

78

Prema tome, prvi žalbeni razlog valja dijelom odbaciti kao nedopušten, a dijelom odbiti kao neosnovan.

79

U okviru prvog dijela trećeg žalbenog razloga žalitelj, kojeg podupire dioničar, tvrdi da je Opći sud pogrešno protumačio i primijenio članak 31. stavak 3. točku 2. FM‑GwG‑a jer je u točki 44. pobijane presude zaključio da nije potrebno čekati konačnost predmetnih nacionalnih odluka da bi se moglo utvrditi da su uvjeti za oduzimanje odobrenja ispunjeni.

80

Osim toga, žalitelj Općem sudu prigovara da je radikalno tumačio nacionalno pravo jer nije smatrao problematičnim to što postoje dvije zasebne odluke koje se odnose na istu povredu, to jest jedna nacionalna odluka kojom se ta povreda utvrđuje i jedna ESB‑ova odluka kojom se za tu povredu izriče kazna oduzimanja odobrenja za rad. Naime, oduzimanje odobrenja za rad može biti samo posljedica jedinstvene odluke koju bi trebao donijeti FMA.

81

Nadalje, žalitelj, kojeg podupire dioničar, tvrdi da je Opći sud u točki 61. pobijane presude počinio pogrešku tako što je pogrešno protumačio članak 70. stavak 4. BWG‑a, koji je izričito primjenjiv na temelju članka 31. stavka 3. točke 2. FM‑GwG‑a.

82

ESB osporava sve te argumente.

83

Što se tiče prigovora da je Opći sud u točki 44. pobijane presude pogrešno protumačio i primijenio članak 31. stavak 3. točku 2. FM‑GwG‑a, valja istaknuti da se taj prigovor temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude. Naime, u toj je točki Opći sud samo odgovorio na žaliteljev argument prema kojem je kreditna institucija trebala biti proglašena odgovornom za povredu u nedavnoj pravomoćnoj sudskoj odluci. U tom kontekstu Opći sud smatrao je da bi, u situaciji u kojoj se nadležnost za utvrđivanje i sankcioniranje povrede relevantnih odredbi dodjeljuje upravnom tijelu, kada bi se žaliteljeva teza prihvatila, tada bi primjena članka 31. stavka 3. drugog podstavka i članka 34. stavaka 2. i 3. FM‑GwG‑a ovisila o tome je li kreditna institucija o kojoj je riječ odlučila podnijeti žalbu protiv odluka tog tijela. Prema tome, žaliteljev prigovor treba odbiti kao neosnovan.

84

Što se tiče prigovora usmjerenog protiv točke 61. pobijane presude, prema kojem se Opći sud, protivno članku 70. stavku 4. BWG‑a, oslonio na ranije povrede te je presudio da nije potrebno dokazati da je počinjena nova povreda, iako na temelju te odredbe valja utvrditi povredu u svakoj fazi postupanja, valja ispitati je li Opći sud iskrivio tu odredbu nacionalnog prava.

85

Naime, ustaljena je sudska praksa da, kada se radi o tumačenju nacionalnog prava koje je proveo Opći sud, Sud je u okviru žalbenog postupka nadležan samo utvrditi je li došlo do iskrivljavanja tog prava, što mora biti jasno vidljivo iz spisa (presuda od 15. rujna 2022., PNB Banka/ESB, C‑326/21 P, EU:C:2022:693, t. 71.).

86

Konkretnije, što se tiče ispitivanja, kad se u okviru žalbe ispituju utvrđenja Općeg suda u pogledu nacionalnog prava, Sud je nadležan provjeriti, prije svega, je li Opći sud, na temelju dokumenata i drugih dokaza koji su mu podneseni, iskrivio tekst nacionalnih odredbi o kojima je riječ ili s njima povezanu nacionalnu sudsku praksu odnosno s njima povezanu pravnu teoriju; zatim, je li Opći sud u pogledu tih elemenata donio zaključke koji očito nisu u skladu s njihovim sadržajem; i naposljetku, je li Opći sud, kako bi utvrdio sadržaj nacionalnog prava o kojem je riječ, prilikom ispitivanja svih elemenata jednom od njih pridao važnost koja nije prikladna s obzirom na druge elemente, ako to očito proizlazi iz sadržaja spisa predmeta (presuda od 5. srpnja 2011., Edwin/OHIM, C‑263/09 P, EU:C:2011:452, t. 53.).

87

Međutim, iako žalitelj i dioničar tvrde da je Opći sud pogrešno protumačio članak 70. stavak 4. BWG‑a, oni ne dokazuju na koji je način ta odredba iskrivljena.

88

Dakle, Opći sud nije ništa iskrivio kad je u točki 61. pobijane presude presudio da bi stajalište koje zauzima žalitelj i prema kojem su određene utvrđene povrede bile ispravljene i ne mogu više opravdati oduzimanje odobrenja za rad dovelo u pitanje cilj zaštite europskog bankovnog sustava, s obzirom na to da bi ono kreditnim institucijama koje su počinile ozbiljne povrede omogućilo da nastave svoje djelatnosti sve dok nadležna tijela ponovno ne dokažu da su počinile nove povrede.

89

Stoga prvi dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

90

Drugim dijelom trećeg žalbenog razloga žalitelj, kojeg podupire dioničar, prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava u svojoj ocjeni nacionalnih odluka.

91

U tom je pogledu Opći sud smatrao nužnim da se odluka kojom se utvrđuje povreda obveze i koja podliježe sudskom nadzoru donese na nacionalnoj razini, a da pritom nije naveo nikakvu takvu odluku, koja u svakom slučaju ne postoji u austrijskom pravu.

92

Što se tiče jedanaest mjera navedenih u točki 26. pobijane presude, one ne mogu biti temelj oduzimanja odobrenja za rad – neke zbog njihove neobvezujuće ili privremene prirode i nemogućnosti sudskog nadzora, a neke zbog činjenice da je već postojala odluka koju je donio nacionalni upravni sud, a čemu se protivi to da se donese stroža mjera od one predviđene tom odlukom.

93

ESB osporava tu argumentaciju.

94

Žalitelj prigovara Općem sudu to što je smatrao nužnim da se odluka kojom se utvrđuje povreda obveze i koja podliježe sudskom nadzoru donese na nacionalnoj razini. Pozivajući se na točku 26. pobijane presude, ističe da akti navedeni u toj točki nemaju obilježje odluke. Međutim, Opći sud ograničio se na navođenje tih akata onako kako ih je ESB naveo u potporu svojem zahtjevu, a da nije ocijenio njihovu prirodu. Žalitelj tako nije utvrdio pogrešku koja se tiče prava koju je Opći sud počinio u tom pogledu.

95

Slijedom toga, drugi dio trećeg žalbenog razloga treba odbaciti kao nedopušten.

96

Trećim dijelom trećeg žalbenog razloga žalitelj u biti prigovara Općem sudu to što je u točki 46. pobijane presude iz sudske prakse koja se odnosi na akte tijela Unije zaključio da odluke koje njihovi adresati ne osporavaju u predviđenom roku postaju konačne u pogledu potonjih i to što je u točki 47. te presude smatrao da se ta sudska praksa po analogiji primjenjuje na odluke nacionalnih upravnih tijela.

97

ESB zahtijeva odbijanje ovog dijela ovog žalbenog razloga.

98

Valja istaknuti da je Opći sud u točki 46. pobijane presude podsjetio na svoju sudsku praksu prema kojoj se krivnja osobe optužene za povredu može smatrati konačno utvrđenom ako je odluka kojom se utvrđuje ta povreda postala konačna. Međutim, kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 100. svojeg mišljenja, žalitelj nije dokazao po čemu bi to načelo bilo u suprotnosti s mjerodavnim austrijskim pravom.

99

Treći dio trećeg žalbenog razloga stoga treba odbiti kao neosnovan.

100

Četvrtim dijelom trećeg žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud u točkama 149. i 150. pobijane presude počinio pogrešku time što je austrijskim upravnim odlukama pripisao određen broj posljedica koje nisu predviđene ni austrijskim pravom ni pravom Unije. Žalitelj se poziva na sljedeće navodne posljedice, to jest: povrede navedene u obrazloženju moraju se smatrati konačno utvrđenima; razmatranjima iz obrazloženja konačno se utvrđuje da su navodne povrede također dovoljno ozbiljne da opravdavaju naknadno oduzimanje odobrenja za rad, neovisno o tome što se, naprotiv, tim razmatranjima u najboljem slučaju primjenjuje manje stroga pravna posljedica; relevantnost navodnih povreda za naknadno oduzimanje odobrenja za rad konačno je utvrđena ex ante; isključen je dokaz o protivnome, čija je svrha dokazati da povrede nisu počinjene.

101

ESB osporava tu argumentaciju.

102

Najprije valja utvrditi da četvrti dio trećeg žalbenog razloga, koji je izričito usmjeren samo protiv točaka 149. i 150. pobijane presude, nije potkrijepljen nikakvom detaljnom argumentacijom u pogledu svih elemenata istaknutih u okviru tog dijela.

103

U dijelu u kojem žalitelj tvrdi, pozivajući se na te točke 149. i 150. pobijane presude, da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je nacionalnim odlukama pripisao učinak isključivanja dokaza o protivnom, valja smatrati, kao što to tvrdi ESB, da se takav prigovor temelji na iskrivljavanju pobijane presude.

104

Naime, u tim je istim točkama Opći sud u okviru svoje ocjene dokaza utvrdio da unutarnja revizorska izvješća banke ne mogu predstavljati protudokaz koji bi bio dovoljan za dovođenje u pitanje utvrđenja sadržanih u nacionalnim upravnim odlukama koje su postale konačne.

105

I u tom pogledu žalitelj nije ni tvrdio ni dokazao da je ocjena dokaza koju je proveo Opći sud bila iskrivljena.

106

Slijedom navedenog, četvrti dio trećeg žalbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.

107

Petim dijelom trećeg žalbenog razloga žalitelj prigovara Općem sudu da nije uzeo u obzir ni nužnost postojanja posebnih povreda obuhvaćenih člankom 31. stavkom 3. točkom 2. FM‑GwG‑a ni nužnost da te povrede budu počinjene s namjerom. Naime, prema žaliteljevu mišljenju, ne može se na temelju samih utvrđenja postojanja propusta i poziva na njihovo ispravljanje utvrditi jesu li tim propustima prethodile namjerne povrede.

108

Osim toga, žalitelj tvrdi da je točno da se od njega tražilo da ispravi situaciju pod prijetnjom izricanja novčanih kazni, ali i da mu te novčane kazne nisu bile izrečene. Ta okolnost dokazuje da, s obzirom na postupke vođene na nacionalnoj razini, nije bilo potrebno primijeniti druge sankcije, poput oduzimanja odobrenja za rad.

109

ESB osporava tu argumentaciju.

110

Valja utvrditi da se, u okviru petog dijela trećeg žalbenog razloga, na temelju prigovora koje je istaknuo žalitelj ne mogu utvrditi razlozi pobijane presude koje on osporava. Iz toga slijedi da, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 61. ove presude, ovaj dio treba odbaciti kao nedopušten.

111

Šestim dijelom trećeg žalbenog razloga žalitelj, kojeg podupire dioničar, prigovara Općem sudu da nije uzeo u obzir odluke kojima se situacija ocjenjuje općenito. Konkretnije, Opći sud trebao je uzeti u obzir sve upravne i sudske odluke na nacionalnoj razini i ocijeniti njihov sadržaj. Među tim odlukama nalaze se, među ostalim, presude kojima je Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Austrija) u više navrata kritizirao FMA‑ov pokušaj da djelomično zamijeni žaliteljevu upravu. Međutim, utvrđenje tog suda o nezakonitosti takvih pokušaja podrazumijevalo bi da je stroža mjera, u ovom slučaju oduzimanje odobrenja za rad, koju se opravdava istim razlogom, također nezakonita. Suprotno tomu, odluke koje navodi Opći sud bave se vrlo specifičnim i starim temama.

112

ESB ističe nedopuštenost ovog dijela ovog žalbenog razloga.

113

Najprije valja istaknuti da žalitelj ne navodi točke obrazloženja pobijane presude koje želi osporiti svojim prigovorima. Isto tako, na temelju argumentacije žalitelja i dioničara ne može se utvrditi koja je točno pogreška koja se tiče prava koja se stavlja na teret Općem sudu.

114

Osim toga, u dijelu u kojem ovim dijelom žalitelj i dioničar od Suda zahtijevaju da utvrdi da Opći sud nije pridao važnost koju oni pripisuju određenim činjenicama, oni od Suda zapravo zahtijevaju da ponovno ocijeni te činjenice u stadiju žalbe, a da pritom ne navode iskrivljavanje dokaza. Međutim, Sud nije nadležan utvrđivati činjenice niti ispitivati dokaze, osim u slučaju kada žalitelj tvrdi da je Opći sud iskrivio činjenice te kada takvo iskrivljavanje očito proizlazi iz sadržaja spisa predmeta (vidjeti u tom smislu presudu od 2. rujna 2010., Komisija/Deutsche Post, C‑399/08 P, EU:C:2010:481, t. 63. i 64.). Usto, stranka koja tvrdi da je došlo do iskrivljavanja mora precizno navesti dokaze koje je Opći sud iskrivio i dokazati pogreške u analizi koje su prema njezinoj ocjeni dovele do takvog iskrivljavanja (vidjeti u tom smislu presudu od 10. studenoga 2022., Komisija/Valencia Club de Fútbol, C‑211/20 P, EU:C:2022:862, t. 55.).

115

U tim okolnostima šesti dio trećeg žalbenog razloga treba odbaciti kao u cijelosti nedopušten.

116

Sedmim dijelom trećeg žalbenog razloga žalitelj najprije tvrdi da Opći sud nije uzeo u obzir činjenicu da članak 67. stavak 1. točka (o) Direktive CRD IV pretpostavlja počinjenje teških povreda. U tom smislu treba tumačiti i članak 31. stavak 3. točku 2. FM‑GwG‑a. Međutim, nijedna takva povreda nije počinjena.

117

Nadalje, žalitelj ističe da je Opći sud zanemario sudsku praksu koju je sam naveo u točki 49. pobijane presude, to jest presudu Suda od 16. veljače 2012., Costa i Cifone (C‑72/10 i C‑77/10, EU:C:2012:80, t. 81.), kada je presudio da, kad je riječ o tome poštuju li banke zakonodavstvo o borbi protiv pranja novca, treba primijeniti strože zahtjeve od onih koji se primjenjuju na priređivače igara na sreću. Naime, ocjena Općeg suda dovela bi do zaključka da je organizacija igara na sreću važnija od upravljanja bankom.

118

Naposljetku, žalitelj tvrdi da ne postoji nijedan razlog za tumačenje austrijskog materijalnog prava s obzirom na pravo Unije.

119

ESB tvrdi da je ovaj dio žalbenog razloga djelomično nedopušten i djelomično neosnovan.

120

Najprije, što se tiče žaliteljeva prigovora koji se temelji na tome da je Opći sud povrijedio članak 67. stavak 1. točku (o) Direktive CRD IV, valja istaknuti da on nije naveo relevantne odlomke pobijane presude niti je obrazložio svoj prigovor. U svakom slučaju, žalitelj od Suda traži da provede novu ocjenu činjenica, premda, osim ako se žalitelj poziva na iskrivljavanje činjenica, a što ovdje nije slučaj, argumente koji se odnose na činjenice koje on ističe treba smatrati nedopuštenima (vidjeti u tom smislu presudu od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija, C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60, t. 98.).

121

Nadalje, što se tiče žaliteljeve argumentacije prema kojoj bi ocjena Općeg suda iz točke 49. pobijane presude dovela do zaključka da je organiziranje igara na sreću važnije od upravljanja bankom, ta argumentacija nije dovoljno precizna da bi Sudu omogućila da shvati u čemu se sastoji pogreška koja se tiče prava koju je u tom pogledu, prema žaliteljevu mišljenju, počinio Opći sud. Iz toga slijedi da navedeni argument također valja odbaciti kao nedopušten.

122

Naposljetku, budući da žalitelj tvrdi da ne postoji razlog za tumačenje austrijskog materijalnog prava s obzirom na pravo Unije, ni na temelju takve žaliteljeve argumentacije ne može se shvatiti koja je pogreška koja se tiče prava koju je navodno počinio Opći sud.

123

Slijedom toga, sedmi dio trećeg žalbenog razloga treba odbaciti kao nedopušten.

124

Osmim dijelom trećeg žalbenog razloga žalitelj, kojeg podupire dioničar, prigovara Općem sudu, upućujući na točku 158. pobijane presude, da je nedostatno ispitao tužbeni razlog koji se temelji na neuzimanju u obzir primjenjivosti članka 70. stavka 4. BWG‑a.

125

Opći sud zanemario je činjenicu da je, čak i u slučaju dovoljno ozbiljne povrede obveze, nužno da su ispunjeni uvjeti predviđeni tom nacionalnom odredbom, među kojima je i obveza utvrđivanja postojanja povrede na datum donošenja odluke i na svakoj od triju propisanih razina postupanja. U tom pogledu žalitelj navodi da se navedenom odredbom izričito zahtijeva, na prvoj razini postupanja, da se naloži ispravljanje situacije pod prijetnjom novčane kazne (mjera koja u ovom slučaju nije poduzeta), na drugoj razini, da se naloži smjena uprave i, na trećoj razini, pod uvjetom da su druge mjere osuđene na neuspjeh, da se naloži oduzimanje odobrenja za rad.

126

Međutim, Opći je sud u točkama 61. i 62. pobijane presude zauzeo pristup suprotan onomu koji proizlazi iz članka 70. stavka 4. BWG‑a jer se za potrebe obrazloženja sporne odluke oslonio na ranije povrede koje nisu dovele do oduzimanja odobrenja za rad.

127

Usto, žalitelj, kojeg podupire dioničar, ističe da si je Opći sud prisvojio pravo da pravnom konstrukcijom provede „bitnu izmjenu austrijskog prava”, što je protivno poštovanju vladavine prava. Naime, Temeljna uredba o SSM‑u ne ovlašćuje Opći sud da izmijeni nacionalno zakonodavstvo koje se odnosi na bonitetni nadzor a da pritom ne povrijedi članak 127. stavak 6. UFEU‑a.

128

ESB tvrdi da je ovaj dio trećeg žalbenog razloga nedopušten i, u svakom slučaju, neosnovan.

129

Kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točkama 122. do 125. svojeg mišljenja, valja utvrditi da se u okviru osmog dijela trećeg žalbenog razloga od Suda zahtijeva da provede novu ocjenu činjeničnih utvrđenja osobito u pogledu ocjene mjera koje je žalitelj poduzeo kako bi ispravio povrede i različite odluke koje je FMA donio u okviru svoje nadzorne zadaće.

130

Stoga, i s obzirom na to da nije istaknuto nikakvo iskrivljavanje činjenica, ti su argumenti nedopušteni.

131

Kad je riječ o ostalim argumentima koje je žalitelj istaknuo u okviru ovog osmog dijela trećeg žalbenog razloga, osim općenitog pozivanja na sudbenu politiku i vladavinu prava, on nije uputio na određene dijelove pobijane presude niti je precizirao navodnu pogrešku Općeg suda.

132

Slijedom toga, osmi dio trećeg žalbenog razloga treba odbaciti kao nedopušten.

133

Žalitelj Općem sudu prigovara da je u točki 105. i sljedećima pobijane presude, počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom svoje ocjene odnosa između članka 31. stavka 3. točke 2. FM‑GwG‑a i članka 70. stavka 4. BWG‑a. Konkretnije, žalitelj tvrdi da je ESB temeljio svoju odluku na članku 70. stavku 4. BWG‑a, dok je ovlast sankcioniranja aktivnosti koje nisu u skladu s pravilima o borbi protiv pranja novca i financiranja terorizma uređena samo FM‑GwG‑om, na koji se u članku 70. stavku 4. BWG‑a ne upućuje.

134

U tom pogledu žalitelj tvrdi da činjenica da se BWG usputno bavi pitanjima obuhvaćenima zakonodavstvom o borbi protiv pranja novca nije važna, što je Opći sud zanemario u točki 106. pobijane presude. Usto, upućivanje u navedenoj točki 106. na članak 39. stavke 2. i 2.b BWG‑a bespredmetno je s obzirom na to da se tom odredbom ni na koji način ne mijenja činjenica da se u članku 70. stavku 4. BWG‑a ne spominje FM‑GwG.

135

Žalitelj dodaje da je Opći sud u pobijanoj presudi spornu odluku protumačio na način da se temelji na navodnim prethodnim povredama u smislu članka 31. stavka 3. točke 2. FM‑GwG‑a, a ne na sadašnjim povredama uvjeta za izdavanje odobrenja za rad. Pojašnjava da tu pogrešku ističe samo radi sveobuhvatnosti.

136

ESB smatra da ovaj dio treba odbiti kao neosnovan.

137

Što se tiče žaliteljeve argumentacije koja se odnosi na navodno pogrešnu pravnu osnovu na kojoj se temelji sporna odluka, valja istaknuti da je Opći sud u točkama 105. do 107. pobijane presude u biti presudio da se ne može smatrati da su jedine odredbe kojima se predviđa oduzimanje odobrenja za rad za povrede zakonodavstva o borbi protiv pranja novca i financiranja terorizma u austrijskom pravu odredbe članka 31. stavka 3. točke 2. i članka 34. stavaka 2. i 3. FM‑GwG‑a. U tom je pogledu istaknuo da se u članku 39. stavcima 2. i 2.b BWG‑a izričito upućuje na rizik od pranja novca i financiranja terorizma i da iz članka 70. stavka 4. tog zakona proizlazi da povrede BWG‑a mogu opravdati oduzimanja odobrenja za rad.

138

U točki 108. pobijane presude, koju se u okviru ove žalbe ne osporava, Opći sud podsjetio je na to da, čak i pod pretpostavkom da se ESB oslonio na pogrešnu pravnu osnovu, poništenje upravne odluke ne može se opravdati pogrešnom pravnom osnovom ako takva pogreška nije imala odlučujući utjecaj na ocjenu koju je donijela uprava.

139

Osim toga, kao što to proizlazi iz točke 109. pobijane presude, koja također nije predmet ove žalbe, žalitelj pred Općim sudom nije tvrdio da je izbor drukčije pravne osnove mogao utjecati na ESB‑ovu ocjenu.

140

Tako su točke 108. i 109. pobijane presude dovoljne kako bi se opravdao zaključak do kojeg je došao Opći sud, čak i u slučaju da se ESB oslonio na pogrešnu pravnu osnovu.

141

Stoga žaliteljeve prigovore koji se odnose na točke 105. do 107. pobijane presude treba odbiti kao bespredmetne jer njihovo eventualno prihvaćanje od strane Suda ne bi dovelo do ukidanja te presude.

142

U tim okolnostima deveti dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti kao bespredmetan.

143

Iz toga proizlazi da treći žalbeni razlog treba u cijelosti odbiti, kao djelomično nedopušten i kao djelomično neosnovan.

144

Prvim dijelom četvrtog žalbenog razloga žalitelj prigovara Općem sudu da je u točki 132. i sljedećima pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava jer je presudio da su povrede, počinjene tri ili pet godina prije donošenja sporne odluke i koje su u međuvremenu ispravljene, dovoljne za opravdanje te odluke.

145

Opći sud nije trebao uzeti u obzir određene povrede, poput onih koje se odnose na obveze u vezi s računovodstvom, nadzorom i podnošenjem financijskih izvješća, upravljanjem društvom, upravljanjem rizicima, unutarnjim sustavom dokumentiranja i ugovornom dokumentacijom te upravljanjem kreditnim spisima.

146

ESB smatra da je ovaj dio nedopušten i, u svakom slučaju, neosnovan.

147

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a i članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije proizlazi da je Opći sud isključivo nadležan, s jedne strane, za utvrđivanje činjenica, osim u slučaju kada materijalna netočnost njegovih utvrđenja proizlazi iz sadržaja spisa koji mu je podnesen i, s druge strane, za ocjenjivanje tih činjenica. Iz toga slijedi da ocjena činjenica nije, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza podnesenih Općem sudu, pravno pitanje koje, kao takvo, može biti predmet nadzora Suda (presuda od 25. travnja 2024., NS/Parlament, C‑218/23 P, EU:C:2024:358, t. 58. i navedena sudska praksa).

148

U ovom slučaju, s obzirom na to da žalitelj osporava činjenične ocjene Općeg suda i traži da Sud ponovno ocijeni činjenice, a da pritom ne tvrdi da ih je Opći sud iskrivio, ovaj dio žalbenog razloga treba odbaciti kao nedopušten.

149

Drugim dijelom četvrtog žalbenog razloga žalitelj prigovara Općem sudu da je u točkama 138. i 139. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio da nije nužno da su povrede ozbiljne kako bi se opravdalo oduzimanje odobrenja za rad. Takvim bi se utvrđenjem zanemarila priroda takve mjere kao i načelo proporcionalnosti.

150

ESB osporava žaliteljeve argumente.

151

Suprotno onomu što tvrdi žalitelj, valja istaknuti da se člankom 67. stavkom 1. točkom (d) Direktive CRD IV, na koji upućuje njezin članak 18. točka (f), koji se odnosi na oduzimanje odobrenja za rad i koji se navodi u točkama 138. i 139. pobijane presude, određuje da se taj članak 67. primjenjuje barem u jednoj od situacija koje navodi, poput one u kojoj institucija nije uspostavila sustave upravljanja koje zahtijevaju nadležna tijela u skladu s nacionalnim odredbama kojima se prenosi članak 74. navedene direktive. Iz toga proizlazi da se u navedenom članku 67. posebno ne spominje počinjenje „ozbiljnih” povreda.

152

Stoga se Općem sudu ne može prigovoriti to što je presudio da ESB nije počinio očitu pogrešku o ocjeni kada je smatrao da je žalitelj povrijedio odredbe BWG‑a kojima je prenesen članak 74. iste direktive, a da nije dokazao da su te povrede bile ozbiljne, očite ili sustavne.

153

Osim toga, utvrđenja Općeg suda iz točaka 138. i 139. pobijane presude ne zanemaruju prirodu mjere oduzimanja odobrenja za rad ni načelo proporcionalnosti. Naime, ni članku 67. stavku 1. točki (d) Direktive CRD IV, na koji upućuje članak 18. točka (f) te direktive, ni načelu proporcionalnosti ne protivi se to da velik broj ponovljenih povreda pravila redovnog korporativnog upravljanja načelno može dovesti do toga da se oduzimanje odobrenja za rad smatra prikladnom mjerom.

154

Slijedom toga, drugi dio četvrtog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

155

Trećim dijelom četvrtog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud u točki 140. i sljedećim točkama pobijane presude povrijedio sudsku praksu koja proizlazi iz presude od 19. prosinca 2018., Berlusconi i Fininvest (C‑219/17, EU:C:2018:1023) zato što je odbio ispitati argument koji se temelji na tome da je žaliteljeva unutarnja revizija bila dovoljna jer je FMA u prošlosti utvrdio da to nije bio slučaj i na tome da su FMA‑ove odluke postale konačne.

156

ESB osporava žaliteljevu argumentaciju.

157

Valja utvrditi da je u točki 59. presude od 19. prosinca 2018., Berlusconi i Fininvest (C‑219/17, EU:C:2018:1023), Sud presudio da članak 263. UFEU‑a treba tumačiti na način da se njime nacionalni sudovi isključuju od provođenja nadzora zakonitosti akata o pokretanju postupka, pripremnih akata ili neobvezujućih prijedloga koje nacionalna nadležna tijela donose u okviru postupka uređenog člancima 22. i 23. Direktive CRD IV, člankom 4. stavkom 1. točkom (c) i člankom 15. Temeljne uredbe o SSM‑u te člancima 85. do 87. Okvirne uredbe o SSM‑u.

158

Međutim, budući da odluke kojima je FMA utvrdio neprikladnost mehanizma žaliteljeve unutarnje revizije nisu takvi akti o pokretanju postupka ili pripremni akti za oduzimanje odobrenja za rad i da je Opći sud u točkama 145. i 146. pobijane presude presudio da je FMA‑ova odluka o tome da žalitelj nije uspostavio potreban sustav upravljanja konačna, sudska praksa koja proizlazi iz presude od 19. prosinca 2018., Berlusconi i Fininvest (C‑219/17, EU:C:2018:1023), nije relevantna.

159

Slijedom toga, treći dio četvrtog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

160

Četvrtim dijelom četvrtog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud pogrešno ocijenio dokumente navedene u točki 122. pobijane presude u pogledu pravne prirode, mogućnosti pobijanja ili eventualne konačnosti mjera koje su tamo navedene i nije analizirao tri razine posljedica koje su propisane člankom 70. stavkom 4. BWG‑a. Tako je počinio iste pogreške kao što su one u točki 26. pobijane presude u pogledu ocjene tamo navedenih mjera.

161

Dioničar također tvrdi da nijedna od mjera navedenih u točki 122. pobijane presude ne može opravdati oduzimanje odobrenja za rad.

162

ESB tvrdi da se ta argumentacija ne može prihvatiti.

163

Najprije valja istaknuti da je Opći sud u točki 122. pobijane presude samo naveo različite formalne naloge koje je FMA uputio žalitelju, na koje se ESB oslonio kako bi utvrdio povredu nacionalnih odredbi kojima se prenosi članak 74. Direktive CRD IV, a da nije izvršio nikakvu ocjenu u tom pogledu. Isto vrijedi i za akte iz točke 26. te presude.

164

Slijedom toga, četvrti dio četvrtog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

165

Prema tome, treba u cijelosti odbiti četvrti žalbeni razlog kao djelomično nedopušten i kao djelomično neosnovan.

166

Prvim dijelom petog žalbenog razloga žalitelj, kojeg podupire dioničar, prigovara Općem sudu, imajući na umu točku 163. i sljedeće pobijane presude, to što nije ispitao njegov tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti kao i neispitivanje članka 70. stavka 4. BWG‑a. Oduzimanje odobrenja za rad dovelo bi, prema žaliteljevu mišljenju, do manje učinkovitog rezultata u pogledu sprečavanja pranja novca i s time povezanog nadzora.

167

Dioničar dodaje da je peti žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešnim razmatranjima Općeg suda o načelu proporcionalnosti, usko povezan s nedovoljnim uzimanjem u obzir članka 70. stavka 4. BWG‑a, kojim se to načelo konkretizira. U tom je pogledu trebao uzeti u obzir činjenicu da su nacionalni sudovi spriječili pokušaje nalaganja manje stroge mjere.

168

ESB zahtijeva odbijanje ovog dijela.

169

Valja istaknuti da su argumenti istaknuti u okviru prvog dijela petog žalbenog razloga već bili istaknuti u okviru osmog dijela trećeg žalbenog razloga. Stoga, iz istih razloga kao što su oni navedeni u točkama 129. do 131. ove presude, prvi dio petog žalbenog razloga treba odbaciti kao nedopušten.

170

Drugim dijelom petog žalbenog razloga žalitelj ističe da je ESB donošenjem sporne odluke učinio FM‑GwG neprimjenjivim, iako bi on za žalitelja i dalje bio obvezujuć da je odlučio provesti dobrovoljnu likvidaciju.

171

ESB ističe nedopuštenost ovog drugog dijela.

172

Valja utvrditi da žalitelj ponavlja žalbeni razlog istaknut u prilog tužbi u prvom stupnju, a da pritom nije utvrdio pogrešku koja se tiče prava koju je Opći sud navodno počinio u okviru svoje ocjene.

173

Uostalom, žalitelj ne osporava točke 189. do 192. pobijane presude, u kojima je Opći sud utvrdio da odluka o dobrovoljnoj likvidaciji nije bila prikladnija mjera od oduzimanja odobrenja za rad.

174

U tim okolnostima drugi dio petog žalbenog razloga treba odbaciti kao nedopušten.

175

Iz toga slijedi da peti žalbeni razlog treba u cijelosti odbaciti kao nedopušten.

176

Šestim žalbenim razlogom žalitelj prigovara Općem sudu da je pogrešno odbio njegove argumente istaknute u okviru četvrtog tužbenog razloga njegove tužbe u prvom stupnju, kojim je istaknuo povredu svojih prava obrane.

177

U tom pogledu ističe da je Opći sud počinio pogreške, osobito u vezi s povredom prava na pristup spisu kao i s povredom obveze utvrđivanja relevantnih okolnosti na koje se poziva žalitelj, te da je pogrešno odbio prigovore istaknute u tom kontekstu uz obrazloženje da je žalitelj imao priliku na nacionalnoj razini pobijati odluku kojom su utvrđene povrede obveze i da tu mogućnost nije iskoristio.

178

Dioničar dodaje da je taj žalbeni razlog usko povezan s drugim pogreškama koje je počinio Opći sud.

179

ESB zahtijeva da se ovaj žalbeni razlog odbije.

180

Prije svega valja utvrditi da argumentacija koju navodi žalitelj proizlazi iz pogrešnog tumačenja pobijane presude.

181

Naime, Opći je sud u točkama 245. do 248. pobijane presude utvrdio da ESB nije imao obvezu žalitelju otkriti dio spisa koji je povjerljiv. On se u točki 241. te presude u potporu tom zaključku pozvao na članak 32. stavke 1. i 5. Okvirne uredbe o SSM‑u u skladu s kojima se pravo pristupa spisu ne odnosi na povjerljive informacije, poput prepiske između ESB‑a i nacionalnih nadležnih tijela.

182

Usto, Opći je sud u točkama 244. i 245. pobijane presude odbio istaknute prigovore uz obrazloženje da se oduzimanje odobrenja za rad zasniva na odlukama FMA‑a i presudama austrijskih sudova kojima je utvrđeno postojanje povreda ili počinjenje prijestupa i da je žalitelj bio adresat tih upravnih odluka ili stranka u dotičnim sudskim postupcima, zbog čega ne može tvrditi da je bio spriječen provjeriti materijalnu relevantnost dokumenata ili odrediti prigovore koje su ESB i FMA istaknuli i koji počivaju na tim odlukama ili tim presudama.

183

Što se tiče ESB‑ova utvrđivanja relevantnih okolnosti, valja reći da je Opći sud proveo temeljitu analizu te obveze u točkama 251. do 273. pobijane presude, koje žalitelj ne osporava u okviru ove žalbe.

184

Naposljetku, na temelju argumentacije dioničara, zbog njezine nepreciznosti, nije moguće utvrditi tako opisanu pogrešku koja se tiče prava.

185

Iz toga slijedi da šesti žalbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

186

Sedmim žalbenim razlogom žalitelj, kojeg podupire dioničar, ističe postupovne nepravilnosti koje je počinio Opći sud.

187

Prije svega tvrdi da ga je Opći sud trebao prethodno obavijestiti o stajalištu na kojem je temeljio pobijanu presudu, to jest da su obrazloženja prethodnih upravnih i sudskih odluka imala obvezujući učinak i u pogledu oduzimanja odobrenja za rad.

188

Nadalje, žalitelj i dioničar tvrde da Opći sud nikada nije dao do znanja da je izmijenio pristup izražen u okviru mjere upravljanja postupkom od 27. travnja 2021., pristup prema kojem je oduzimanje odobrenja za rad na temelju zakonodavstva o borbi protiv pranja novca podrazumijevalo da su počinjene ozbiljne povrede u smislu članka 3. točke 4. podtočke (f) Direktive 2015/849.

189

Usto, žalitelj tvrdi da je zahtjev za mjeru upravljanja postupkom koji je podnio 8. travnja 2021. odbijen zbog toga što je Opći sud u tom trenutku ocijenio da, s obzirom na to da nije bilo ozbiljnih povreda, uvjeti za oduzimanje odobrenja za rad nisu bili ispunjeni. Stajalište Općeg suda u konačnici bi dovelo do toga da bi se strankama omogućilo da slobodno podnesu dodatne podneske i dokumente.

190

Naposljetku, žalitelj tvrdi da Opći sud nije temeljito ispitao činjenice iako je trebao uputiti na konkretne, dovoljno ozbiljne povrede, te dodaje da taj propust, usto, dovodi do nedostatka u obrazloženju pobijane presude.

191

ESB zahtijeva da se sedmi žalbeni razlog odbije.

192

Što se tiče, prije svega, žaliteljevih argumenata koji se temelje na tome da mu je trebalo dati priliku da zauzme stajalište o pristupu Općeg suda prema kojem su obrazloženja upravnih i sudskih odluka imala obvezujući učinak i u pogledu oduzimanja odobrenja za rad, valja utvrditi da žalitelj nije naveo točke pobijane presude na koje se ti argumenti odnose, tako da njegov prigovor, čiji je doseg uostalom teško utvrditi, treba odbaciti kao nedopušten.

193

Ne može se prihvatiti ni žaliteljeva argumentacija, koju podupire dioničar, prema kojoj ga Opći sud nije obavijestio da je promijenio svoje mišljenje prvotno izraženo u pitanjima postavljenima u okviru mjere upravljanja postupkom od 27. travnja 2021. jer u tim pitanjima Opći sud nije iznio nikakvo mišljenje.

194

Što se tiče žaliteljeve argumentacije koja se odnosi na odbijanje njegova zahtjeva za određivanje mjere upravljanja postupkom podnesenog 8. travnja 2021., u njemu se ne pojašnjava priroda pogreške koju je navodno počinio Opći sud. Stoga je ta argumentacija nedopuštena.

195

Naposljetku, u dijelu u kojem žalitelj tvrdi da pobijana presuda sadržava nedostatak u obrazloženju jer se na temelju nje ne može utvrditi koje su navodne ozbiljne povrede opravdale oduzimanje odobrenja za rad, valja istaknuti da je taj prigovor općenit i da se na temelju njega osobito ne mogu utvrditi točke pobijane presude na koje se odnosi.

196

U svakom slučaju, Opći je sud u točki 26. pobijane presude detaljno naveo određen broj mjera i sudskih odluka koje su upućene žalitelju i na koje se ESB oslonio kako bi utvrdio postojanje ozbiljnih povreda.

197

Iz toga slijedi da treba odbiti i taj argument.

198

U tim okolnostima sedmi žalbeni razlog treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

199

Budući da nijedan od žalbenih razloga nije prihvaćen, žalbu valja odbiti u cijelosti.

200

U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika, kada žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

201

U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

202

Budući da žalitelj nije uspio u postupku, treba mu, u skladu s ESB‑ovim zahtjevom, naložiti snošenje vlastitih troškova, kao i snošenje ESB‑ovih troškova.

203

Budući da nijedna od stranaka nije podnijela zahtjev da se dioničaru naloži snošenje troškova, valja odlučiti da će on snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje: