1

Eurobolt BV, Fabory Nederland BV i ASF Fischer BV u svojoj žalbi zahtijevaju od Suda da ukine presudu Općeg suda Europske unije od 18. svibnja 2022., Eurobolt i dr./Komisija (T‑479/20, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2022:304) kojom je taj sud odbio njihovu tužbu za poništenje Provedbene uredbe Komisije (EU) 2020/611 od 30. travnja 2020. o ponovnom uvođenju konačne antidampinške pristojbe uvedene Uredbom Vijeća (EZ) br. 91/2009 o uvozu određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje podrijetlom iz Narodne Republike Kine na uvoz određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje poslanih iz Malezije, bez obzira na to imaju li deklarirano podrijetlo iz Malezije ili ne (SL 2020., L 141, str. 1.; u daljnjem tekstu: sporna uredba).

2

U skladu s člankom 116. stavkom 1. prvim podstavkom Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije (SL 2013., L 269, str. 1. i ispravci SL 2013., L 287, str. 90.; SL 2015., L 70, str. 64.; SL 2016., L 267, str. 2.; SL 2018., L 294, str. 44. i SL 2022., L 43, str. 93.; u daljnjem tekstu: Carinski zakonik):

„Podložno uvjetima utvrđenima u ovom odjeljku, iznosi uvozne ili izvozne carine vraćaju se ili otpuštaju na temelju bilo čega od sljedećeg:

3

Činjenice i pravni akti o kojima je riječ nastali su u razdoblju tijekom kojeg je donošenje antidampinških mjera u Uniji bilo uređeno, redom, najprije Uredbom Vijeća (EZ) br. 384/96 od 22. prosinca 1995. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 1996., L 56, str. 1.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 2117/2005 od 21. prosinca 2005. (SL 2005., L 340, str. 17.), zatim Uredbom Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 2009., L 343, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 202. i ispravak SL 2016., L 44, str. 20.), kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 37/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. siječnja 2014. (SL 2014., L 18, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 1225/2009) te naposljetku Uredbom (EU) 2016/1036 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2016. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske unije (SL 2016., L 176, str. 21.).

4

Prije njegove izmjene Uredbom br. 37/2014, člankom 15. Uredbe br. 1225/2009, naslovljenim „Savjetovanje”, u njegovim stavcima 1. i 2., predviđalo se:

„1.   Sva savjetovanja predviđena ovom Uredbom odvijaju se u okviru Savjetodavnog odbora, koji se sastoji od predstavnika svake od država članica, s predstavnikom [Europske] [k]omisije kao predsjedavajućim. Savjetovanja se održavaju odmah na zahtjev države članice ili na inicijativu Komisije, a u svakom slučaju u roku koji omogućava poštivanje rokova utvrđenih ovom Uredbom.

2.   Odbor se sastaje kada ga sazove predsjedavajući. Predsjedavajući daje državama članicama, što je ranije moguće, ali najmanje 10 radnih dana prije sastanka sve relevantne podatke.”

5

Uredba 2016/1036 je, na temelju njezina članka 25., stupila na snagu 20. srpnja 2016. U skladu s člankom 24. prvim stavkom, njome je stavljena izvan snage Uredba br. 1225/2009.

6

Člankom 9. stavkom 4. prvim podstavkom Uredbe 2016/1036, jednako kao i člankom 9. stavkom 4. prvom i drugom rečenicom Uredbe br. 1225/2009 predviđa se:

„Ako činjenice, kako su konačno utvrđene, dokazuju postojanje dampinga i nastalu štetu, i ako je potrebno djelovati kako bi se zaštitili interesi Unije u skladu s člankom 21., Komisija, djelujući u skladu s postupkom ispitivanja iz članka 15. stavka 3., uvodi konačnu antidampinšku pristojbu. Ako su na snazi privremene pristojbe, Komisija pokreće taj postupak najkasnije jedan mjesec prije isteka takvih pristojbi.”

7

Člankom 10. stavkom 1. Uredbe 2016/1036, naslovljenim „Retroaktivnost”, određuje se u biti jednako kao i člankom 10. stavkom 1. Uredbe br. 1225/2009 sljedeće:

„Privremene mjere i konačne antidampinške pristojbe primjenjuju se samo na proizvode koji uđu u slobodni promet nakon što je mjera, donesena sukladno članku 7. stavku 1. ili članku 9. stavku 4., ovisno o slučaju, stupila na snagu, i uz izuzeća utvrđena ovom Uredbom.”

8

Člankom 13. stavcima 1. i 3. Uredbe 2016/1036, naslovljenim „Izbjegavanje mjera”, određuje se u biti jednako kao i člankom 13. stavcima 1. i 3. Uredbe br. 1225/2009 sljedeće:

„1.   Antidampinške pristojbe uvedene prema ovoj Uredbi mogu se proširiti i na uvoze iz trećih zemalja [sličnih] proizvoda, bilo neznatno izmijenjenih ili ne, ili na uvoze neznatno izmijenjenih [sličnih] proizvoda iz zemlje na koju se mjere primjenjuju ili na njihove dijelove, ako se mjere koje su na snazi izbjegavaju.

[…]

3.   Ispitni postupci pokreću se prema ovom članku na inicijativu Komisije ili na zahtjev države članice ili zainteresirane stranke na temelju dostatnih dokaza o čimbenicima utvrđenim u stavku 1. Postupci se pokreću uredbom Komisije koja također može sadržavati uputu carinskim tijelima da uvoz uvjetuje evidentiranjem sukladno članku 14. stavku 5. ili traženjem jamstava. […]

[…]

Ako činjenice, kako su konačno utvrđene, opravdavaju [proširenje] mjera, to obavlja Komisija djelujući u skladu s postupkom ispitivanja iz članka 15. stavka 3. [Proširenje] stupa na snagu na dan kada je evidentiranje prema članku 14. stavku 5. postalo obvezno ili na dan kada se zatraže jamstva. Relevantne postupovne odredbe ove Uredbe o pokretanju i vođenju ispitnog postupka primjenjuju se u skladu s ovim člankom.”

9

U skladu s člankom 14. stavcima 1. i 5. Uredbe 2016/1036, koji odgovara članku 14. stavcima 1. i 5. Uredbe br. 1225/2009:

„1.   Privremene ili konačne antidampinške pristojbe uvode se putem uredbe, a ubiru ih države članice u obliku, prema navedenoj stopi i drugim uvjetima utvrđenim u uredbi o uvođenju pristojba. Pristojbe se ubiru neovisno od carinskih pristojba, poreza i drugih uvoznih davanja.

[…]

5.   Komisija, nakon što je pravodobno obavijestila države članice, može narediti carinskim tijelima da poduzmu odgovarajuće mjere evidentiranja uvoza tako da se na taj uvoz mjere mogu naknadno primijeniti od datuma takve evidencije. […] Evidentiranje se propisuje uredbom koja navodi ciljeve mjera i, ako je primjenjivo, procijenjeni iznos budućih obveza. Evidentiranje se primjenjuje na uvoze u razdoblju od devet mjeseci najviše.”

10

Članak 15. Uredbe 2016/1036, naslovljen „Postupak odbora”, u svojem stavku 3. određuje:

„Pri upućivanju na ovaj stavak primjenjuje se članak 5. Uredbe (EU) br. 182/2011 [Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o utvrđivanju pravila i općih načela u vezi s mehanizmima nadzora država članica nad izvršavanjem provedbenih ovlasti Komisije (SL 2011., L 55, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 5., str. 291. i ispravak SL 2016., L 6, str. 13.)].”

11

Člankom 5. Uredbe br. 182/2011, naslovljenim „Postupak ispitivanja”, predviđa se, različito nego u Uredbi br. 1225/2009 sljedeće:

„1.   Kada se primjenjuje postupak ispitivanja, odbor donosi mišljenje većinom utvrđenom u članku 16. stavcima 4. i 5. Ugovora o Europskoj uniji i, prema potrebi, članku 238. stavku 3. UFEU‑a, za akte koji se donose na prijedlog Komisije. Glasovi predstavnika država članica unutar odbora ponderiraju se na način predviđen u tim člancima.

[…]

5.   […] sljedeći postupak se primjenjuje za donošenje nacrta konačnih antidampinških ili kompenzacijskih mjera kada odbor nije dao mišljenje te se nacrtu provedbenog akta protivi obična većina njegovih članova.

Komisija provodi savjetovanje s državama članicama. Najranije 14 dana, a najkasnije mjesec dana od sastanka odbora, Komisija obavješćuje članove odbora o rezultatima tog savjetovanja i podnosi nacrt provedbenog akta žalbenom odboru. Odstupajući od članka 3. stavka 7., žalbeni odbor sastaje se najranije 14 dana, a najkasnije mjesec dana od podnošenja nacrta provedbenog akta. Žalbeni odbor dostavlja svoje mišljenje u skladu s člankom 6. Rokovi utvrđeni u ovom stavku ne dovode u pitanje potrebu poštovanja rokova utvrđenih u relevantnim temeljnim aktima.”

12

Okolnosti spora navedene su u točkama 1. do 21. pobijane presude. Za potrebe ove žalbe mogu se sažeti na sljedeći način.

13

Nakon što je utvrdilo da su kineski proizvođači izvoznici po dampinškim cijenama izvozili elemente za pričvršćivanje koji su se prodavali na tržištu Unije, Vijeće je 26. siječnja 2009. donijelo Uredbu (EZ) br. 91/2009 o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL 2009., L 29, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 82., str. 72.).

14

Nakon uvođenja te konačne antidampinške pristojbe Komisija je zaprimila dokaze o tome da su se te mjere izbjegavale pretovarom u Maleziji. Također je donijela Uredbu Komisije (EU) br. 966/2010 od 27. listopada 2010. o pokretanju ispitnog postupka o mogućem izbjegavanju antidampinških mjera uvedenih Uredbom br. 91/2009, uvozom željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje poslanih iz Malezije, bez obzira na to imaju li deklarirano podrijetlo iz Malezije ili ne, te o uvjetovanju takvog uvoza evidentiranjem (SL 2010., L 282, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 79., str. 84.). Uredbom br. 966/2010 carinska tijela upućena su, među ostalim, da poduzmu odgovarajuće korake kako bi evidentirala uvoz u Uniju, kako bi se antidampinške pristojbe u odgovarajućem iznosu mogle retroaktivno uvesti od datuma evidencije takvog uvoza poslanog iz Malezije, u slučaju da se ispitnim postupkom utvrdi izbjegavanje mjera.

15

Nakon završetka tog ispitnog postupka, Vijeće je donijelo Provedbenu uredbu (EU) br. 723/2011 od 18. srpnja 2011. o proširenju konačne antidampinške pristojbe uvedene Uredbom br. 91/2009 na uvoz određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje poslanih iz Malezije, bez obzira na to imaju li deklarirano podrijetlo iz Malezije ili ne (SL 2011., L 194, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 118., str. 24.).

16

Dana 28. srpnja 2011. Tijelo za rješavanje sporova Svjetske trgovinske organizacije (WTO) (u daljnjem tekstu: TRS) usvojilo je izvješće žalbenog tijela i izvješće povjerenstva, kako je izmijenjeno izvješćem žalbenog tijela u predmetu „Europske zajednice – konačne antidampinške mjere za određene željezne ili čelične elemente za pričvršćivanje iz Kine” (WT/DS397). U tim je izvješćima TRS, među ostalim, zaključio da Unija nije postupala u skladu s određenim odredbama Antidampinškog sporazuma WTO‑a.

17

Nakon te odluke, Vijeće je donijelo Provedbenu uredbu (EU) br. 924/2012 od 4. listopada 2012. o izmjeni Uredbe (EZ) br. 91/2009 (SL 2012., L 275, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 125., str. 3.), kojom je, među ostalim, umanjilo antidampinšku pristojbu koja je bila predviđena potonjom uredbom.

18

Mjere predviđene tim različitim uredbama zadržane su tijekom dodatnog razdoblja od pet godina Provedbenom uredbom Komisije (EU) 2015/519 od 26. ožujka 2015. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje podrijetlom iz Narodne Republike Kine, proširene na uvoz određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje poslanih iz Malezije, bez obzira na to imaju li deklarirano podrijetlo iz Malezije ili ne, nakon revizije zbog predstojećeg isteka mjera u skladu s člankom 11. stavkom 2. Uredbe br. 1225/2009 (SL 2015., L 82, str. 78.).

19

Odlukom od 12. veljače 2016. TRS je donio nova izvješća u kojima je zaključio da mjere koje je Unija donijela Provedbenom uredbom br. 924/2012 nisu usklađene s određenim odredbama Antidampinškog sporazuma WTO‑a.

20

Reagirajući na tu odluku Komisija je 26. veljače 2016. donijela Provedbenu uredbu (EU) 2016/278 o stavljanju izvan snage konačne antidampinške pristojbe uvedene na uvoz određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje podrijetlom iz Narodne Republike Kine, proširene na uvoz određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje poslanih iz Malezije, bez obzira na to imaju li deklarirano podrijetlo iz Malezije ili ne (SL 2016., L 52, str. 24.).

21

Žaliteljima, koji su tijekom ispitnog postupka za sprečavanje izbjegavanja mjera koji je Komisija vodila uvozili elemente za pričvršćivanje iz Malezije, evidentiran je uvoz tih elemenata kako bi se na njega mogle uvesti pristojbe u slučaju da ispitni postupak potvrdi izbjegavanje mjera.

22

Nizozemska carinska uprava je između siječnja 2012. i listopada 2013. donijela naloge za plaćanje antidampinških pristojbi koje su žalitelji na temelju Provedbene uredbe br. 723/2011 dugovali na uvoz elemenata za pričvršćivanje.

23

U okviru žalbe koju je Eurobolt podnio protiv antidampinških pristojbi plaćenih na temelju te provedbene uredbe, Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) podnio je 17. studenoga 2017. Sudu zahtjev za prethodnu odluku u pogledu valjanosti navedene uredbe.

24

U presudi od 3. srpnja 2019., Eurobolt (C‑644/17, u daljnjem tekstu: presuda Eurobolt, EU:C:2019:555), Sud je utvrdio da je Provedbena uredba br. 723/2011 nevaljana jer je pri njezinu donošenju počinjena bitna povreda postupka iz članka 15. stavka 2. Uredbe br. 1225/2009.

25

Nakon objave presude Eurobolt, Komisija je ponovno otvorila ispitni postupak za sprečavanje izbjegavanja mjera kako bi ispravila formalnu nezakonitost koju je utvrdio Sud. U tu je svrhu donijela Provedbenu uredbu (EU) 2019/1374 od 26. kolovoza 2019. o ponovnom otvaranju ispitnog postupka nakon presude [Eurobolt], u pogledu Provedbene Uredbe br. 723/2011 (SL 2019., L 223, str. 1.).

26

Ponovnim otvaranjem ispitnog postupka za sprečavanje izbjegavanja mjera htjelo se zajamčiti izvršenje te presude tako što će se osigurati poštovanje svih postupovnih zahtjeva koji proizlaze iz postupka Savjetodavnog odbora predviđenog u članku 15. stavku 2. Uredbe br. 1225/2009, koji je kasnije zamijenjen postupkom ispitivanja predviđenim u članku 5. Uredbe br. 182/2011.

27

Euroboltovo očitovanje podneseno je nadležnom odboru najmanje četrnaest dana prije nego što se on sastao. Komisija nije na temelju tog očitovanja izmijenila zaključke prema kojima je trebalo ponovno uvesti izvorne mjere na uvoz određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje poslanih iz Malezije, bez obzira na to imaju li deklarirano podrijetlo iz Malezije ili ne.

28

Komisija je 30. travnja 2020. donijela spornu uredbu.

29

U skladu s člankom 1. te uredbe, antidampinška pristojba uvedena Uredbom br. 91/2009 ponovno se uvodi na uvoz određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje, osim od nehrđajućeg čelika, poslanih iz Malezije, tijekom razdoblja primjene Provedbene uredbe br. 723/2011. Člankom 2. sporne uredbe određuje se da se antidampinške pristojbe plaćene na temelju Provedbene uredbe br. 723/2011 ne vraćaju i da sve povrate izvršene nakon presude Eurobolt utjeruju nadležna tijela koja su ih izvršila.

30

Zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 28. srpnja 2020., žalitelji i Stafa Group BV podnijeli su tužbu s ciljem poništenja sporne uredbe.

31

U prilog svojoj tužbi, žalitelji i Stafa Group u biti su istaknuli tri tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temeljio se na tome da je, time što se njome retroaktivno ispravljala bitna povreda postupka, spornom uredbom počinjena povreda članaka 264. i 266. UFEU‑a te načela djelotvorne sudske zaštite. Drugi tužbeni razlog temeljio se na tome da je, s obzirom na to da nije imala valjanu pravnu osnovu, sporna uredba protivna članku 13 stavku 1. Uredbe 2016/1036, članku 5. stavcima 1. i 2. UEU‑a te načelu dobre uprave. Treći tužbeni razlog temeljio se na tome da je zbog zabrane vraćanja i nalaganja naplate vraćenih antidampinških pristojbi, spornom uredbom povrijeđen članak 5. stavci 1. i 2. UEU‑a.

32

Komisija je izrazila sumnju u dopuštenost tužbe na temelju članka 263. četvrtog stavka drugog dijela rečenice UFEU‑a osporavajući osobni utjecaj sporne uredbe na žalitelje i na društvo Stafa Group. Isto tako, iako joj se činilo da je tužba dopuštena s obzirom na članak 263. četvrti stavak treći dio rečenice UFEU‑a u odnosu na društva Fabory Nederland, ASF Fischer i Stafa Group, činilo joj se da to nije tako u odnosu na društvo Eurobolt. Naime, ta institucija smatra da su, s obzirom na to da je Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) poništio obavijesti upućene tom društvu, za provedbu sporne uredbe u odnosu na njega bile potrebne provedbene mjere u obliku nove obavijesti o carinskom dugu.

33

Opći sud je ipak utvrdio da je najprije potrebno ispitati tužbene razloge koje su istaknuli žalitelji i Stafa Group, bez prethodnog odlučivanja o dopuštenosti tužbe za poništenje, s obzirom na to da je ona u svakom slučaju neosnovana. Pobijanom je presudom Opći sud odbio sve istaknute tužbene razloge i, stoga, tužbu u cijelosti.

34

Svojom žalbom žalitelji od Suda zahtijevaju da:

35

Komisija od Suda zahtijeva da:

36

U skladu s člankom 61. stavkom 1. svojeg poslovnika, Sud je pozvao žalitelje da odgovore na pitanje o dopuštenosti njihove tužbe za poništenje pisanim putem. Žalitelji su postupili u skladu s tim zahtjevom u određenom roku.

37

Žalitelji iznose sedam žalbenih razloga u prilog svojoj žalbi, koji se temelje na tome da je Opći sud pogrešno protumačio i primijenio, kao prvo, članak 266. UFEU‑a i načelo zabrane retroaktivnosti utvrdivši da se spornom uredbom moglo retroaktivno ponovno uvesti pristojbe i spriječiti njihov povrat; kao drugo, članak 266. UFEU‑a smatravši da se spornom uredbom mogla „ispraviti” bitna povreda postupka u antidampinškom postupku; kao treće, članak 266. UFEU‑a i načelo zabrane retroaktivnosti smatravši da se spornom uredbom mogla „ispraviti” povreda utvrđena u presudi Eurobolt; kao četvrto, članke 264., 266. i 296. UFEU‑a utvrdivši da je Komisija mogla prisvojiti nadležnost Suda; kao peto, načelo djelotvorne sudske zaštite, istaknuvši da to načelo ne zahtijeva potpuni povrat pristojbi u ovom predmetu; kao šesto, članak 13. stavak 1. Uredbe 2016/1036, članak 5. stavke 1. i 2. UEU‑a i načelo dobre uprave, utvrdivši da sporna uredba ima prikladnu pravnu osnovu i kao sedmo, članak 5. stavke 1. i 2. UEU‑a, smatravši da se spornom uredbom mogao konačno zabraniti povrat pristojbi za koje je u presudi Eurobolt utvrđeno da su nevaljane.

38

Prva četiri žalbena razloga odnose se, kao prvo, na članak 266. UFEU‑a i ocjene Općeg suda o načinu na koji je Komisija izvršila presudu Eurobolt. Osim toga, argumenti istaknuti u potporu tim različitim žalbenim razlozima dopunjuju one iznesene u prva četiri dijela prvog tužbenog razloga istaknutog pred Općim sudom. Stoga ih treba razmatrati zajedno.

39

Žalitelji ističu povredu članka 266. UFEU‑a (prva četiri žalbena razloga), načela zabrane retroaktivnosti (prvi i treći žalbeni razlog) kao i članaka 264. i 296. UFEU‑a (četvrti žalbeni razlog).

40

Tim žalbenim razlozima, usmjerenima protiv točaka 40. do 61., 69. do 71., 74., 77., 84., 91. i 99. pobijane presude, žalitelji tvrde, kao prvo, u biti, oslanjajući se osobito na presudu od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331), da je Opći sud trebao zaključiti da Komisija nije morala ili da je bila u stvarnoj nemogućnosti donijeti bilo kakvu mjeru za izvršenje presude Eurobolt. Naime, žalitelji smatraju da je bitnom povredom postupka utvrđenom u toj presudi zahvaćen cijeli ispitni postupak za sprečavanje izbjegavanja mjera i da se ta povreda stoga ne može ispraviti. Kao drugo, navode da članak 266. UFEU‑a nalaže povrat prethodno plaćenih pristojbi ako to nije bilo zakonski utemeljeno, što je izbjegnuto retroaktivnom primjenom sporne uredbe i što je pogrešno odobrio Opći sud. Kao treće, smatraju da sporna uredba proizvodi učinke isključivo u prošlosti i stoga je, suprotno zaključku Općeg suda, retroaktivna. Kao četvrto, smatraju da sporna uredba ima za posljedicu lišavanje presude Eurobolt vremenskih učinaka, što je protivno nadležnosti koja je člankom 264. UFEU‑a dodijeljena isključivo Sudu.

41

Komisija zahtijeva da se prvi, drugi i četvrti žalbeni razlog odbiju kao neosnovani. Tvrdi da je treći žalbeni razlog bespredmetan jer se temelji na pogrešnoj pretpostavci da je sporna uredba retroaktivna. Komisija u svakom slučaju smatra, pod pretpostavkom da je ta uredba retroaktivna, da ona ispunjava uvjete utvrđene sudskom praksom kako bi se opravdao takav retroaktivni učinak.

42

Prvim četirima žalbenim razlozima žalitelji u biti osporavaju ocjene Općeg suda koje se odnose na način na koji je Komisija izvršila presudu Eurobolt, s obzirom na to da je to izvršenje naposljetku dovelo do donošenja sporne uredbe.

43

Valja, kao prvo, podsjetiti na to da se člankom 266. prvim stavkom UFEU‑a određuje da je „institucija […] čiji je akt proglašen ništavim […] dužn[a] […] poduzeti potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi Suda.”

44

Iz toga slijedi da, kada Sud u okviru postupka propisanog člankom 267. UFEU‑a utvrdi da je neki akt Unije nevaljan, posljedica njegove odluke jest ta da institucijama o kojima je riječ naloži poduzimanje mjera potrebnih radi otklanjanja utvrđene nezakonitosti, pri čemu se obveza određena člankom 266. UFEU‑a u slučaju poništavajuće presude analogno primjenjuje i na presude kojima se utvrđuje nevaljanost nekog akta Unije (vidjeti u tom smislu presude od 29. lipnja 1988., Van Landschoot, 300/86, EU:C:1988:342, t. 22. i od 9. rujna 2008., FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, C‑120/06 P i C‑121/06 P, EU:C:2008:476, t. 123.). Osim toga, te institucije ipak imaju široku marginu prosudbe u pogledu odabira tih mjera, uz napomenu da one moraju biti u skladu s izrekom predmetne presude i obrazloženjem koje joj predstavlja nužnu potporu (presude od 28. siječnja 2016., CM Eurologistik i GLS, C‑283/14 i C‑284/14, EU:C:2016:57, t. 76. i od 15. ožujka 2018., Deichmann, C‑256/16, EU:C:2018:187, t. 87.) Uzimajući u obzir tu široku diskrecijsku ovlast, na zakonitost navedenih mjera može utjecati samo njihova očita neprikladnost s obzirom na cilj koji se nastoji postići (presuda od 15. ožujka 2018., Deichmann, C‑256/16, EU:C:2018:187, t. 88.).

45

Usto, iako je Sud mogao predvidjeti slučaj u kojem se instituciji čiji je akt poništen zbog okolnosti pokaže nemogućim ispuniti obvezu da poduzme potrebne mjere za izvršenje presude o tom poništenju (vidjeti u tom smislu presude od 5. ožujka 1980., Könecke Fleischwarenfabrik/Komisija, 76/79, EU:C:1980:68, t. 9. i od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija, C‑239/12 P, EU:C:2013:331, t. 64. i 80.), žalitelji nisu u ovom predmetu ni na koji način dokazali da Komisija nije morala ili da je bila u stvarnoj nemogućnosti donijeti bilo kakvu mjeru za izvršenje presude Eurobolt.

46

Stoga je Opći sud u točkama 49. i 77. pobijane presude pravilno smatrao da Komisija na temelju članka 266. UFEU‑a ima obvezu poduzimanja mjera za izvršenje presude Eurobolt.

47

Osim toga, također je nesporno da članak 266. UFEU‑a obvezuje institucije koje su donijele poništeni akt samo da poduzmu mjere za izvršenje poništavajuće presude i da poništenje akta Unije ne utječe nužno na povezane pripremne akte (presuda od 28. siječnja 2016., CM Eurologistik i GLS, C‑283/14 i C‑284/14, EU:C:2016:57, t. 50. i navedena sudska praksa). Jednako vrijedi analogijom i za izvršenje presude Suda kojom se utvrđuje nevaljanost akta Unije. Slijedom toga, navedena institucija ima mogućnost nastaviti postupak samo od one faze u kojoj je došlo do nepravilnosti kako bi donijela akt koji zamjenjuje prethodni poništeni akt ili akt koji je utvrđen nevaljanim, osim ako je utvrđena nepravilnost dovela do nezakonitosti cijelog postupka (presude od 12. studenoga 1998., Španjolska/Komisija, C‑415/96, EU:C:1998:533, t. 31.; od 3. listopada 2000., Industrie des poudres sphériques/Vijeće, C‑458/98 P, EU:C:2000:531, t. 82. i od 15. ožujka 2018., Deichmann, C‑256/16, EU:C:2018:187, t. 74.).

48

U ovom slučaju nepravilnost koju je Sud utvrdio u presudi Eurobolt odnosila se na to da očitovanje Eurobolta, u njegovu svojstvu zainteresirane stranke, kojim odgovara na Komisijine zaključke u ispitnom postupku za sprečavanje izbjegavanja mjera pokrenutom na temelju članka 13. Uredbe br. 1225/2009, nije podneseno Savjetodavnom odboru osnovanom tom uredbom najmanje deset radnih dana prije sastanka odbora, čime je povrijeđen članak 15. stavak 2. te uredbe.

49

Međutim, kao što je to Opći sud utvrdio u točki 47. pobijane presude, takva nepravilnost nije kao takva mogla utjecati na postupak u cijelosti. Naime, rokom predviđenim člankom 15. stavkom 2. navedene uredbe htjelo se predstavnicima država članica koji su članovi tog savjetodavnog odbora dati dovoljno vremena za temeljito razmatranje korisnih podataka prije nego se on sastane i za formiranje stajališta kojim se nastoje očuvati njihovi pojedinačni interesi. Općenitije, tim se rokom nastojalo osigurati da se podaci i očitovanja koja su zainteresirane stranke iznijele tijekom ispitnog postupka mogu propisno uzeti u obzir pred Savjetodavnim odborom (vidjeti u tom smislu presudu Eurobolt, t. 48. do 51.).

50

Stoga, iako je nepoštovanje navedenog roka moglo utjecati na kasnije faze postupka proširenja konačne antidampinške pristojbe koji je trebao dovesti do donošenja Provedbene uredbe br. 723/2011, ta nepravilnost, s druge strane, nije mogla utjecati na prethodne faze postupka odlučivanja. Slijedom toga, ništa se nije protivilo tomu da Komisija ponovno pokrene postupak od one faze u kojoj je došlo do navedene nepravilnosti i da, nakon što ispravi tu nepravilnost, donese novi akt.

51

Iz toga slijedi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio da je Komisija mogla, kako bi izvršila presudu Eurobolt, ponovno pokrenuti postupak u fazi u kojoj je počinjena bitna povreda postupka i tako omogućiti da se zajamči poštovanje postupovnih zahtjeva koji se odnose na savjetovanje sa Savjetodavnim odborom iz članka 15. stavka 2. Uredbe br. 1225/2009 (vidjeti po analogiji presudu od 28. siječnja 2016., CM Eurologistik i GLS, C‑283/14 i C‑284/14, EU:C:2016:57, t. 54.).

52

Okolnost da je zahtjev za dostavu svih informacija korisnih tom savjetodavnom odboru dio bitnih postupovnih zahtjeva za pravilnost postupka ne može izmijeniti to utvrđenje ni načela navedena u točkama 44. i 47. ove presude. Isto tako, za razliku od onog što tvrde žalitelji, važnost prava obrane u području antidampinške pristojbe za gospodarske subjekte o kojima je riječ ne može dovesti u pitanje sudsku praksu koja proizlazi iz točaka 33. i 34. presude od 13. studenoga 1990., Fedesa i dr. (C‑331/88, EU:C:1990:391).

53

Naime, bez obzira na to o kojem je području riječ, funkcija na kojoj se temelji kvalifikacija „bitnog postupovnog zahtjeva” ima za cilj osigurati poštovanje pravila o nadležnosti i postupovnih prava. Međutim, na poštovanje tih pravila i prava ni na koji način ne utječe nastavak postupka u fazi u kojoj je počinjena bitna povreda postupka ako nepoštovanje tog bitnog postupovnog zahtjeva nije dovelo do nedostataka u prethodnim fazama postupka.

54

Budući da u ovom predmetu bitna povreda postupka o kojoj je riječ nije utjecala na faze postupka proširenja koje su prethodile toj povredi, ništa se nije protivilo tomu da Komisija nastavi postupak u trenutku u kojem je navedena povreda nastala i da, nakon što je ispravi, donese novi akt.

55

Kao drugo, što se tiče argumenta žalitelja prema kojem članak 266. UFEU‑a nalaže povrat prethodno plaćenih pristojbi ako njihovo plaćanje nije bilo zakonski utemeljeno, točno je da to u načelu mora biti slučaj kada Sud utvrdi da je uredba kojom se uvode antidampinške pristojbe nevaljana. Međutim, kao što je to navedeno u točki 44. ove presude, točan doseg presude Suda kojom se utvrđuje nevaljanost i stoga obveza koje iz nje proizlaze treba odrediti u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir ne samo izreku te presude nego i obrazloženje koje predstavlja njezinu nužnu potporu (presuda od 15. ožujka 2018., Deichmann, C‑256/16, EU:C:2018:187, t. 62. i 63.).

56

Sud je pak u presudi Eurobolt utvrdio da je Provedbena uredba br. 723/2011 nevaljana zbog povrede postupovnog pravila iz članka 15. stavka 2. Uredbe br. 1225/2009. U toj presudi Sud nije ni na koji način razmatrao materijalni sadržaj te provedbene uredbe te, slijedom toga, nije ni pobio ni potvrdio pravila koja sadržava. Žalitelji stoga nisu mogli očekivati promjenu Komisijina stajališta u pogledu merituma (vidjeti po analogiji presudu od 13. studenoga 1990., Fedesa i dr., C‑331/88, EU:C:1990:391, t. 47.).

57

U tom pogledu valja još podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da nije nužno da mjerodavni propis izričito predvidi mogućnost ponovnog pokretanja postupka kako bi institucija koja je donijela poništeni akt ili akt koji je utvrđen nevaljanim mogla ostvariti takvu mogućnost (vidjeti u tom smislu presudu od 28. siječnja 2016., CM Eurologistik i GLS, C‑283/14 i C‑284/14, EU:C:2016:57, t. 52.). Naime, iako se članak 9. stavak 4., članak 13. stavci 1. i 3. te članak 14. stavci 1. i 5. Uredbe 2016/1036, kada se sagledaju zajedno, ne odnose na mogućnost „ponovnog uvođenja” antidampinških pristojbi nakon objave poništavajuće presude ili presude kojom se utvrđuje nevaljanost, te odredbe ipak ovlašćuju Komisiju da ponovno uvede takve pristojbe nakon što nastavi postupak na temelju kojeg je donesena uredba koju je sud Unije poništio ili za koju je utvrdio da je nevaljana te da u tom okviru ispravi utvrđene nezakonitosti u skladu s postupovnim i materijalnim pravilima primjenjivima ratione temporis (vidjeti u tom smislu presude od 19. lipnja 2019., C & J Clark International, C‑612/16, EU:C:2019:508, t. 42. i 43. i od 8. rujna 2022., Puma i dr./Komisija, C‑507/21 P, EU:C:2022:649, t. 58.).

58

Nastavak upravnog postupka nakon objave presude Eurobolt stoga je mogao dovesti do valjanog ponovnog uvođenja antidampinških pristojbi predviđenih Provedbenom uredbom br. 723/2011 u pogledu proizvoda koji su ušli u slobodan promet tijekom razdoblja primjene Uredbe br. 91/2009. Iz toga slijedi da nije bilo nužno provesti trenutačan i cjelovit povrat antidampinških pristojbi uvedenih tom provedbenom uredbom (vidjeti po analogiji presudu od 8. rujna 2022., Puma i dr./Komisija, C‑507/21 P, EU:C:2022:649, t. 68.).

59

Iz razmatranja navedenih u točkama 55. do 58. ove presude proizlazi da je Opći sud u točki 48. pobijane presude pravilno presudio da je Komisija mogla nastaviti postupak u fazi u kojoj je počinjena nepravilnost sankcionirana presudom Eurobolt i, slijedom toga, ponovno uvesti mjere sadržane u Provedbenoj uredbi br. 723/2011, bez nalaganja povrata antidampinških pristojbi koje su platili žalitelji.

60

Kao treće, što se tiče načela zabrane retroaktivnosti, kao što je to Sud već utvrdio, iako članak 10. stavak 1. Uredbe br. 1225/2009, koji je preuzet s istovjetnim tekstom u članku 10. stavku 1. Uredbe 2016/1036, utvrđuje načelo zabrane retroaktivnosti antidampinških mjera koje se u načelu mogu primjenjivati samo na proizvode koji uđu u slobodni promet nakon datuma stupanja na snagu uredbe kojom su one uvedene, više odredaba Uredbi br. 1225/2009 I 2016/1036 odstupa od tog načela (presuda od 17. prosinca 2015., APEX, C‑371/14, EU:C:2015:828, t. 48.).

61

Stoga, kada je riječ o pravilima koja se tiču izbjegavanja mjera, retroaktivna naplata antidampinških pristojbi proširenih uredbom o proširenju donesenom na temelju članka 13. tih uredbi dopuštena je tim člankom tek na datum kada je evidentiranje uvoza prema članku 14. stavku 5. navedenih uredbi postalo obvezno (presuda od 17. prosinca 2015., APEX, C‑371/14, EU:C:2015:828, t. 49.).

62

Iz toga proizlazi da nastavljanje postupka nakon poništenja uredbe o proširenju ili utvrđenja da je ta uredba nevaljana ne može dovesti do toga da se uredbom donesenom po okončanju tog postupka ponovno uvedu antidampinške pristojbe koje bi bile primijenjene na proizvode koji su ušli u slobodan promet prije nego što je to evidentiranje postalo obvezno. Nasuprot tomu, takvo nastavljanje je dopušteno čak i kad su antidampinške pristojbe o kojima je riječ istekle, pod uvjetom da su te pristojbe ponovno uvedene samo za početno razdoblje primjene (vidjeti po analogiji presudu od 15. ožujka 2018., Deichmann, C‑256/16, EU:C:2018:187, t. 77. i 78.) i stoga samo za razdoblje prije tog isteka, tako da su proširene mjere u cijelosti retroaktivne (presuda od 17. prosinca 2015., APEX, C‑371/14, EU:C:2015:828, t. 47.).

63

Članku 10. stavku 1. Uredbe 2016/1036 stoga se nije protivilo to da se spornom uredbom ponovno uvedu antidampinške pristojbe na uvoz tijekom razdoblja primjene uredbe za koju je presudom Eurobolt utvrđeno da je nevaljana (vidjeti po analogiji presudu od 19. lipnja 2019., C & J Clark International, C‑612/16, EU:C:2019:508, t. 57.).

64

Iz toga slijedi da Opći sud nije počinio ni pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 55. i 61. pobijane presude utvrdio da se načelu zabrane retroaktivnosti, kako je zajamčeno u članku 10. stavku 1. Uredbe br. 1225/2009, ne protivi nastavak antidampinškog postupka u vezi s proizvodima o kojima je riječ i ponovno uvođenje antidampinških pristojbi na uvoz tijekom razdoblja primjene uredbe za koju je presudom Eurobolt utvrđeno da je nevaljana.

65

Kao četvrto, iz razloga iznesenih u točkama 54. do 58. i 60. do 63. ove presude proizlazi da Komisija donošenjem sporne uredbe nije prisvojila nadležnost koju Sud ima na temelju članka 264. UFEU‑a jer nije dovela u pitanje izreku presude Eurobolt ni obrazloženje na kojem se ona temelji, nego se ograničila, kao nadležna institucija, na donošenje uredbe o proširenju u granicama ratione temporis opisanima u prethodnoj točki ove presude. Stoga se Općem sudu ne može prigovoriti da je povrijedio obvezu obrazlaganja na temelju članka 296. UFEU‑a time što je u točki 99. pobijane presude utvrdio da članak 264. UFEU‑a ne sprečava instituciju o kojoj je riječ da poduzme mjere koje mogu imati iste učinke ratione temporis kao i odluka koju bi Sud morao donijeti kada bi primijenio drugi podstavak te odredbe, s obzirom na to da, kao što to proizlazi iz točke 98. pobijane presude, žalitelji nisu dokazali da sporna uredba nije u skladu s izrekom i obrazloženjem presude Eurobolt.

66

S obzirom na sva prethodna razmatranja, prva četiri žalbena razloga valja u cijelosti odbiti kao neosnovane.

67

Svojim petim žalbenim razlogom, koji se odnosi na točku 112. pobijane presude, žalitelji tvrde da je Opći sud pogrešno protumačio i primijenio načelo djelotvorne sudske zaštite time što je utvrdio da to načelo ne zahtijeva puni povrat antidampinških pristojbi u ovom predmetu.

68

Žalitelji smatraju da je Opći sud, došavši do tog zaključka, zanemario argument prema kojem bi, da je Komisija bila ovlaštena donositi akte poput sporne uredbe, presude Suda bile lišene svakog pravnog učinka. Prihvaćanje Komisijinog pristupa u toj uredbi dovelo bi do toga da nijedan gospodarski subjekt ne bi bio potaknut da pred Sudom osporava Komisijino postupanje u antidampinškim predmetima, tako da bi njezina ovlast bila izuzeta od svakog nadzora. Naime, ona bi uvijek mogla „ispraviti” povrede koje je utvrdio Sud donošenjem akta koji proizvodi učinke u prošlosti, kao da Sud nikada nije donio odluku.

69

Komisija zahtijeva da se peti žalbeni razlog odbije kao neosnovan.

70

Svojim petim žalbenim razlogom žalitelji prigovaraju Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 112. pobijane presude utvrdio da je Komisija poštovala njihovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu. Time je Opći sud navodno pogrešno primijenio to pravo time što je utvrdio da se njime ne zahtijeva cjelovit povrat antidampinških pristojbi uvedenih uredbom za koju je presudom Eurobolt utvrđeno da je nevaljana.

71

U tom pogledu, iz točke 112. pobijane presude proizlazi da je Opći sud utvrdio da je Komisija, time što je ispravila postupovnu nepravilnost sankcioniranu presudom Eurobolt, odnosno osiguravajući da se vijećanje nadležnog savjetodavnog odbora provede uz potpuno poštovanje bitnih postupovnih pravila predviđenih mjerodavnim propisom i time što je potvrdila zaključke ispitnog postupka koji nisu bili dovedeni u pitanje presudom Eurobolt, poštovala svoju obvezu koja proizlazi iz članka 266. UFEU‑a da poduzme mjere kako bi izvršila tu presudu kao i pravo žaliteljâ na djelotvornu sudsku zaštitu.

72

Žalitelji u biti tvrde da je Opći sud, došavši do tog zaključka, zanemario argument prema kojem bi, da je Komisija bila ovlaštena donositi akte poput sporne uredbe, odluke Suda bile lišene svakog pravnog učinka.

73

Međutim, taj se žalbeni razlog temelji na pogrešnoj pretpostavci. Naime, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 64. svojeg mišljenja, na dan donošenja sporne uredbe nije postojala nikakva odluka suda Unije kojom se utvrđuje da je Provedbena uredba br. 723/2011 meritorno nevaljana.

74

Naime, kao što je to istaknuto u točki 56. ove presude, Sud je u presudi Eurobolt samo utvrdio nevaljanost te provedbene uredbe na temelju postupovne nepravilnosti koja se, kao što to proizlazi iz ispitivanja prvih četiriju žalbenih razloga ove žalbe, mogla ispraviti.

75

Stoga je Opći sud u točki 112. pobijane presude pravilno presudio da je Komisija, ispravljanjem te postupovne nepravilnosti, poštovala pravo žaliteljâ na djelotvornu sudsku zaštitu osiguravajući da se vijećanje nadležnog savjetodavnog odbora provede uz potpuno poštovanje bitnih postupovnih pravila koji se zahtijevaju mjerodavnim propisom.

76

S obzirom na prethodna razmatranja, peti žalbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

77

Svojim šestim žalbenim razlogom, koji se odnosi na točke 129., 134., 138., 144., 148. i 154. pobijane presude, žalitelji tvrde da je Opći sud pogrešno protumačio i primijenio članak 13. stavak 1. Uredbe 2016/1036, članak 5. stavke 1. i 2. UEU‑a i načelo dobre uprave time što je utvrdio da se sporna uredba temelji na prikladnoj pravnoj osnovi.

78

Žalitelji uvodno primjećuju da se čini da Opći sud nije poštovao doseg drugog tužbenog razloga istaknutog u prilog njihovoj tužbi za poništenje. Tim su tužbenim razlogom žalitelji tvrdili da Uredba br. 91/2009, s obzirom na to da je proglašena nezakonitom i posljedično 2016. stavljena izvan snage, nije mogla predstavljati odgovarajuću pravnu osnovu za donošenje sporne uredbe 2020., s obzirom na to da je ona „akcesorna” u odnosu na Uredbu br. 91/2009 kojom je uvedena konačna antidampinška pristojba.

79

Žalitelji u biti iznose četiri argumenta u potporu šestom žalbenom razlogu. Kao prvo, Opći sud se pri donošenju svoje odluke pogrešno oslonio na presudu od 17. prosinca 2015., APEX (C‑371/14, EU:C:2015:828), s obzirom na to da u toj presudi nije bila riječ o pravnoj osnovi pobijanog akta. Kao drugo, Opći sud pozvao se na članak 207. UFEU‑a kao na pravnu osnovu za donošenje, antidampinških mjera općenito i, posljedično, sporne uredbe, iako Uredba br. 91/2009, koja je nezakonita, nije mogla biti odgovarajuća pravna osnova za spornu uredbu. Kao treće, Opći sud također je promašio bit zaključivši da stavljanje izvan snage Uredbe br. 91/2009 nije utjecalo na njezinu valjanost. Ključni element je činjenica da je Komisija tu uredbu, koju je stavila izvan snage 2016. jer je bila nezakonita, pogrešno „oživjela” 2020. godine kako bi je učinila pravnom osnovom sporne uredbe. Kao četvrto, Opći sud počinio je pogrešku time što je utvrdio da se zakonitost Uredbe br. 91/2009 ne može ocjenjivati s obzirom na pravo WTO‑a. Žalitelji ne tvrde da su povrede prava WTO‑a u toj uredbi dovele do nezakonitosti sporne uredbe, nego pojašnjavaju da navedena uredba nije mogla poslužiti kao pravna osnova za spornu uredbu.

80

Komisija tvrdi da je šesti žalbeni razlog bespredmetan jer se temelji na pogrešnoj pretpostavci da je pravna osnova sporne uredbe Uredba br. 91/2009. U svakom slučaju, taj je žalbeni razlog, prema Komisijinu mišljenju, također neosnovan.

81

Svojim šestim žalbenim razlogom žalitelji u biti tvrde da je Uredba br. 91/2009 2016. stavljena izvan snage jer je bila nezakonita, tako da ne može predstavljati odgovarajuću pravnu osnovu za spornu uredbu koja je donesena tijekom 2020., s obzirom na to da je ona „akcesorna” u odnosu na Uredbu br. 91/2009.

82

Kao prvo, valja podsjetiti na to da Komisija, kada namjerava ponovno uvesti konačne antidampinške pristojbe, mora poštovati načela kojima se uređuje vremenska primjena propisa kao i zahtjeve koji se odnose na načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja. Ta načela traže da se primijene materijalna pravila na snazi u vrijeme nastanka činjenica o kojima je riječ iako ta pravila više nisu na snazi na dan kada institucija Unije usvaja akt, pod uvjetom da odredba koja čini pravnu osnovu akta i koja ovlašćuje instituciju Unije za usvajanje akta o kojem je riječ bude na snazi u vrijeme njegova usvajanja. Isto tako, postupak usvajanja tog akta treba provesti u skladu s pravilima na snazi u vrijeme tog usvajanja (presuda od 14. lipnja 2016., Komisija/McBride i dr., C‑361/14 P, EU:C:2016:434, t. 40.).

83

Međutim, kao što je to navedeno u točki 57. ove presude, članak 13. i članak 14. stavak 1. Uredbe 2016/1036, kada se sagledaju zajedno, doista ovlašćuju Komisiju da, nakon poništenja ili utvrđenja nevaljanosti zbog razloga koje se može ispraviti, „ponovno uvede” antidampinške pristojbe donošenjem nove uredbe.

84

Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 44. svojeg mišljenja, iako se podrazumijeva da se antidampinške pristojbe mogu proširiti samo ako su, kao prvo, valjano uvedene, nije akt kojim se uvode te pristojbe pravna osnova za njihovo proširenje, nego Uredba 2016/1036. Osim toga, akcesornost sporne uredbe u odnosu na Uredbu br. 91/2009 utječe samo na vremenski doseg prve uredbe. Naime, kao što to u biti proizlazi iz točke 62. ove presude, uredba o proširenju antidampinških pristojbi može se odnositi samo na razdoblje tijekom kojeg se primjenjuje ili se primjenjivao sam izvorni akt kojim je ta pristojba uvedena (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2015., APEX, C‑371/14, EU:C:2015:828, t. 53. i 54.).

85

Iz toga slijedi da su u ovom slučaju odredbe Uredbe 2016/1036 na koje se odnosi sporna uredba, odnosno članak 13. i članak 14. stavak 1., valjane pravne osnove sporne uredbe. Stoga Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 125. i 128. pobijane presude utvrdio da je sporna uredba donesena na temelju tih odredbi, a ne na temelju odredbi Uredbe br. 91/2009.

86

Kao drugo, za razliku od onog što tvrde žalitelji, Opći sud nije „promašio bit” uputivši u točki 136. pobijane presude na članak 207. UFEU‑a. Pozivanjem na tu odredbu primarnog prava, Opći sud nije nastojao opravdati pravnu osnovu sporne uredbe, nego odbiti argument žaliteljâ o povredi načela dodjeljivanja navedenog u članku 5. stavcima 1. i 2. UEU‑a. Naime, članak 207. stavak 2. UFEU‑a odredba je primarnog prava kojom se ovlašćuje zakonodavca Unije da donese pravila kojima se Komisiji dodjeljuje provedbena ovlast za donošenje uredbe o sprečavanju izbjegavanja mjera, što je zakonodavac učinio u članku 13. i članku 14. stavku 1. Uredbe 2016/1036.

87

Kao treće, Općem sudu ne može se prigovoriti da se u točkama 129. i 134. pobijane presude pozvao na presudu od 17. prosinca 2015., APEX (C‑371/14, EU:C:2015:828), s obrazloženjem da u toj presudi Sud nije odlučivao o argumentu prema kojem nezakonita uredba ne može biti pravna osnova sporne uredbe.

88

Naime, s jedne strane, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 57. svojeg mišljenja, razmatranja Općeg suda koja se odnose na ocjenu akata Unije s obzirom na pravila i odluke WTO‑a ne sadržavaju nikakvu pogrešku koja se tiče prava. Kao što je to Sud već imao priliku utvrditi, valjanost Uredbe br. 91/2009 ne može se ocjenjivati s obzirom na izvješća o odlukama TRS‑a od 28. srpnja 2011. i 12. veljače 2016. (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 2020., Donex Shipping and Forwarding, C‑104/19, EU:C:2020:539, t. 45. do 48.). S druge strane, stavljanje izvan snage akta Unije od strane njegova autora ne može se izjednačiti s utvrđenjem nezakonitosti tog akta koji ima učinke ex tunc jer takvo stavljanje izvan snage proizvodi učinke samo u budućnosti.

89

Stoga Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 138. pobijane presude utvrdio da ex nunc stavljanje izvan snage antidampinških pristojbi uvedenih Uredbom br. 91/2009 nakon odluke TRS‑a od 12. veljače 2016. ne utječe na njezinu valjanost.

90

Međutim, kao što je Sud upravo priznao u točki 54. presude od 17. prosinca 2015., APEX (C‑371/14, EU:C:2015:828), iako iz akcesornosti mjere proširenja konačne antidampinške pristojbe proizlazi da proširene mjere ne mogu opstati nakon isteka izvornih mjera, odluku o uvođenju prvonavedenih ne treba nužno donijeti prije isteka drugonavedenih mjera.

91

Stoga šesti žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

92

Svojim sedmim žalbenim razlogom, koji se odnosi na točke 164. do 167. pobijane presude, žalitelji tvrde da je Opći sud počinio tri pogreške koje se tiču prava time što je utvrdio da se spornom uredbom može konačno zabraniti povrat pristojbi za sprečavanje izbjegavanja mjera koje su oni platili na temelju Provedbene uredbe br. 723/2011 i naložiti carinskim tijelima da ponovno naplate već vraćene pristojbe. Time je Opći sud pogrešno protumačio i primijenio članak 13. stavak 1. Uredbe 2016/1036, članak 5. stavke 1. i 2. UEU‑a i načelo dobre uprave.

93

Kao prvo, Opći sud pogrešno je utvrdio da je zabrana povrata neopravdano plaćenih pristojbi „samo logična posljedica” ponovnog uvođenja pristojbi za sprečavanje izbjegavanja mjera, iako iz ustaljene sudske prakse proizlazi da su odluke o zahtjevima za povrat neopravdano plaćenih pristojbi u isključivoj nadležnosti carinskih tijela. Kao drugo, Opći sud pogrešno je protumačio sudsku praksu Suda koja ovlašćuje Komisiju da izdaje naloge carinskim tijelima. Naime, ta se sudska praksa odnosi na slučaj Komisijina naloga kojim se privremeno zabranjuje povrat plaćenih pristojbi do ponovnog pokretanja antidampinškog postupka i ponovnog uvođenja pristojbi, a ne na konačnu zabranu povrata. Kao treće, Opći sud je pogrešno zaključio da je Komisija mogla konačno zabraniti povrat pristojbi jer je svrha privremene zabrane, koju je Sud odobrio, „omogućiti i pripremiti” konačnu zabranu. Međutim, za konačne odluke o povratu isključivo su nadležna carinska tijela.

94

Komisija zaključuje da je ovaj žalbeni razlog djelomično bespredmetan i djelomično neosnovan.

95

Svojim sedmim žalbenim razlogom žalitelji u biti tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio da se spornom uredbom može konačno zabraniti povrat pristojbi za koje je presudom Eurobolt utvrđeno da su nevaljane protivno članku 5. stavcima 1. i 2. UEU‑a.

96

U tom pogledu, iz sudske prakse Suda proizlazi da nije u svim okolnostima nužno provesti trenutačan i cjelovit povrat antidampinških pristojbi na koje se odnosi utvrđenje da je uredba kojom se uvode nevaljana. Komisija je u tim okolnostima nadležna za izdavanje naloga carinskim tijelima kako bi postupila u skladu s obvezom izvršenja presude kojom se utvrđuje nevaljanost te uredbe (vidjeti u tom smislu presude od 15. ožujka 2018., Deichmann, C‑256/16, EU:C:2018:187, t. 59., 60., 70. i 71. te od 19. lipnja 2019., C & J Clark International, C‑612/16, EU:C:2019:508, t. 48.).

97

Točno je da su se u predmetima u kojima je donesena sudska praksa navedena u prethodnoj točki predmetni nalozi odnosili na privremenu zabranu povrata, a ne, kao u ovom slučaju, na konačnu zabranu. Međutim, kao što je to Opći sud pravilno istaknuo u točki 167. pobijane presude, svrha je privremene zabrane povrata omogućiti i pripremiti eventualnu konačnu zabranu u slučaju da se, nakon nastavka ispitnog postupka za sprečavanje izbjegavanja mjera, ponovno uvedu pristojbe za koje je utvrđeno da su nevaljane. Zabrana povrata neopravdano plaćenih pristojbi stoga je samo logična posljedica ponovnog uvođenja tih pristojbi nakon provedbe postupka bez nepravilnosti.

98

Za razliku od onog što tvrde žalitelji, iako je na carinskim tijelima da izvrše povrat uvoznih ili izvoznih carina, ta se nadležnost može izvršiti, u skladu s člankom 116. stavkom 1. prvim podstavkom Carinskog zakonika, samo zbog pogreške nadležnih tijela ili ako je utvrđeno da je carinski dug koji je prvotno prijavljen viši od dospjelog iznosa ili da je roba bila s nedostacima ili nije bila u skladu s odredbama ugovora ili čak zbog pravičnosti.

99

U ovom slučaju, budući da su antidampinške pristojbe određene spornom uredbom istovjetne onima utvrđenima Provedbenom uredbom br. 723/2011, ulazilo je u nadležnost koju Komisija ima na temelju članka 14. stavka 1. Uredbe 2016/1036 zabraniti povrat prethodno naplaćenih pristojbi (vidjeti po analogiji presudu od 15. ožujka 2018., Deichmann, C‑256/16, EU:C:2018:187, t. 57. i 58.).

100

Time što je ponovno uvela antidampinške pristojbe spornom uredbom, Komisija je održala zaštitu industrije Unije a da pritom žaliteljima nije nametnula nikakvu obvezu koja bi premašila one koje proizlaze iz Provedbene uredbe br. 723/2011, čime je ispravljena nezakonitost utvrđena u presudi Eurobolt (vidjeti po analogiji presudu od 8. rujna 2022., Puma i dr./Komisija, C‑507/21 P, EU:C:2022:649, t. 68.).

101

S obzirom na prethodna razmatranja, sedmi žalbeni razlog valja u cijelosti odbiti kao neosnovan.

102

Budući da nijedan žalbeni razlog koji su žalitelji istaknuli u prilog svojoj žalbi nije prihvaćen, predmetnu žalbu valja odbiti u cijelosti.

103

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

104

Budući da žalitelji nisu uspjeli u postupku i s obzirom na to da je Komisija zatražila da oni snose troškove, treba im naložiti da, osim vlastitih, snose i Komisijine troškove.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) proglašava i presuđuje: