Predmet C-516/22

Europska komisija

protiv

Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske

Presuda Suda (peto vijeće) od 14. ožujka 2024.

„Povreda obveze države članice – Postupak zbog ogluhe – Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju – Članak 127. stavak 1. – Prijelazno razdoblje – Nadležnost Suda – Presuda Supreme Courta of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine) – Izvršenje arbitražne odluke kojom se priznaje isplata naknade štete – Odluka Europske komisije kojom se ta isplata proglašava državnom potporom koja je nespojiva s unutarnjim tržištem – Članak 4. stavak 3. UEU‑a – Lojalna suradnja – Obveza prekida postupka – Članak 351. prvi stavak UFEU‑a – Međunarodna konvencija između država članica i trećih država sklopljena prije dana njihova pristupanja Uniji – Konvencija o rješavanju ulagačkih sporova između država i državljana drugih država (ICSID) – Primjena prava Unije – Članak 267. UFEU‑a – Nacionalni sud koji odlučuje u posljednjem stupnju – Obveza upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu – Članak 108. stavak 3. UFEU‑a – Obustava provedbe potpore”

Tužba zbog povrede obveze – Nadležnost Suda – Tužba podnesena protiv države članice koja se povukla iz Europske unije – Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine – Članak 87. – Nadležnost Suda za odlučivanje o tužbama zbog povrede obveze protiv Ujedinjene Kraljevine koje su podnesene nakon isteka prijelaznog razdoblja – Pretpostavke – Navodna povreda obveze prije isteka prijelaznog razdoblja – Tužba podnesena u ograničenom razdoblju

(Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju, čl. 2. t. (e), čl. 87. st. 1., čl. 126., 127. i 185.; čl. 258. UFEU-a)

(t. 50., 51., 53.)
Međunarodni sporazumi – Sporazumi država članica – Sporazumi koji su prethodili pristupanju države članice Uniji – Zabrana utjecanja na prava i obveze koje proizlaze iz tih sporazuma – Pretpostavke – Postojanje obveza čije izvršenje mogu zahtijevati treće države – Nadležnost suda Unije za ocjenu postojanja takvih obveza – Obveza države članice da izvrši arbitražnu odluku – Pogrešno tumačenje prava Unije od strane nacionalnog suda – Povreda obveze

(Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju, čl. 127. st. 1.; čl. 258. i čl. 351. prvi st. UFEU-a)

(t. 59.-65., 68.-87., 119.-128., t. 1. izreke)
Države članice – Obveze – Obveza lojalne suradnje – Izvršenje prava Unije – Obveze nacionalnih sudova – Obveza nacionalnog suda da prekine postupak u slučaju opasnosti od sukoba između njegove odluke i odluka institucija Unije – Propust da se prekine postupak – Povreda obveze

(Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju, čl. 127. st. 1.; čl. 4. st. 3. UEU-a, čl. 258. UFEU-a)

(t. 94.-98., 104., 116., 117., t. 1. izreke)
Prethodna pitanja – Pokretanje postupka pred Sudom – Pitanja o tumačenju – Obveza upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku – Doseg – Obveza upućivanja u slučaju razumne sumnje – Nacionalni sud koji je zaključio da ne postoji razumna sumnja – Opasnost od pogrešnog tumačenja prava Unije od strane suda koji donosi odluku protiv koje prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka – Povreda obveze

(Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju, čl. 127. st. 1.; čl. 258. i čl. 267. prvi i treći st. UFEU-a)

(t. 141.-144., 146.-154., t. 1. izreke)
Potpore koje dodjeljuju države – Nadležnosti Komisije i nacionalnih sudova – Uloga nacionalnih sudova – Obveza nacionalnih sudova da se suzdrže od donošenja odluka koje bi bile protivne odluci Komisije – Povreda te obveze koju je počinio nacionalni sud – Povreda obveze

(Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju, čl. 127. st. 1.; čl. 4. st. 3. UEU-a; čl. 108. st. 3. i čl. 258. UFEU-a)

(t. 159.-165., 168.-171., t. 1. izreke)

Kratak prikaz

Nakon što mu je podnesena tužba zbog povrede obveze, Sud je u presudi zbog ogluhe, u nedostatku odgovora na tužbu, presudio da je presudom Supreme Courta of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine) Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske povrijedila obveze koje je imala tijekom prijelaznog razdoblja nakon stupanja na snagu Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju ( 1 ).

Sud je odlučio o novom pitanju podrazumijeva li izvršenje države članice arbitražne odluke donesene u odnosu na drugu državu članicu na temelju odredaba Konvencije o rješavanju ulagačkih sporova između država i državljana drugih država ( 2 ) – koju je većina država članica koje su njezine stranke sklopila prije svojeg pristupanja Uniji i koja je stoga za njih prethodni međunarodni sporazum u smislu članka 351. prvog stavka UFEU-a – da su te države dužne ispuniti „obveze” prema trećim državama koje su ju sklopile, tako da potonje države iz nje izvode povezana „prava” na koja odredbe Ugovorâ „utječu”.

Konvencija ICSID-a stupila je na snagu u pogledu Ujedinjene Kraljevine i Rumunjske prije njihova pristupanja Uniji. Ona predviđa da će svaka država ugovornica priznati kao obaveznu odluku donesenu na osnovi te konvencije i izvršiti na svojem teritoriju novčane obveze određene tom odlukom kao da je to konačna presuda suda te države ( 3 ). Kraljevina Švedska i Rumunjska su 2002. sklopile bilateralni sporazum o ulaganju ( 4 ) koji predviđa da svaka ugovorna strana u svakom trenutku osigurava pošteno i pravedno postupanje u odnosu na ulaganja ulagačâ druge ugovorne strane te ne smije proizvoljnim i diskriminirajućim mjerama otežavati navedenim ulagačima vođenje, upravljanje, održavanje, korištenje, uživanje ili prodaju navedenih ulaganja ( 5 ).

Radi pristupanja Europskoj uniji Rumunjska je ukinula regionalni program potpora za ulaganja u obliku poreznih poticaja. Stoga su švedski ulagači koji su navodno oštećeni od arbitražnog suda, osnovanog na temelju Konvencije ICSID-a, ishodili arbitražnu odluku kojom se Rumunjskoj nalaže da im na ime naknade štete isplati iznos od 178 milijuna eura te su tražili njezino priznanje i izvršenje, među ostalim, u Ujedinjenoj Kraljevini.

Nakon što je Rumunjskoj naložila da obustavi izvršenje te arbitražne odluke jer proizlazi da takva radnja predstavlja nezakonitu državnu potporu, Europska je komisija 2014. donijela odluku o pokretanju službenog istražnog postupka (u daljnjem tekstu: odluka o pokretanju postupka) ( 6 ). Komisija je 2015. donijela novu odluku kojom je, nakon što je utvrdila da članak 351. UFEU-a nije primjenjiv u ovom slučaju, s obzirom na to da je BIT ugovor sklopljen između dviju država članica Unije, tako da nijedna treća država koja je sklopila Konvenciju ICSID-a nije predmet predmetnog postupka, smatrala da isplata naknade štete dodijeljene arbitražnom odlukom predstavlja „državnu potporu” koja je nespojiva s unutarnjim tržištem ( 7 ) i da Rumunjska, među ostalim, ima obvezu da je ne isplati (u daljnjem tekstu: konačna odluka).

Opći sud poništio je 2019. konačnu odluku ( 8 ) uz obrazloženje, u bitnome, da Komisija nije bila nadležna ratione temporis za njezino donošenje na temelju članka 108. UFEU-a (u daljnjem tekstu: presuda Općeg suda). Protiv te presude podnesena je žalba Sudu. Prije nego što je Sud mogao odlučiti o toj žalbi, Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine naložio je 19. veljače 2020. u predmetu Micula/Romania (u daljnjem tekstu: presuda o kojoj je riječ) izvršenje arbitražne odluke. Presudom Komisija/European Food i dr. ( 9 ) Sud je ukinuo presudu Općeg suda i vratio mu predmet na ponovno odlučivanje.

Nakon predsudskog postupka pokrenutog u prosincu 2020. Komisija je podnijela tužbu zbog povrede obveze na temelju članka 258. UFEU-a radi utvrđenja da je presudom o kojoj je riječ Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske povrijedila obveze koje ima na temelju prava Unije.

Ocjena Suda

Kao prvo, Sud podsjeća na to da je na temelju Sporazuma o povlačenju ( 10 ) nadležan za odlučivanje o tužbama zbog povrede obveze tijekom razdoblja od četiri godine nakon isteka prijelaznog razdoblja do kojeg je došlo 31. prosinca 2020. (u daljnjem tekstu: prijelazno razdoblje) ako smatra da je Ujedinjena Kraljevina povrijedila obvezu koju ima na temelju Ugovorâ prije isteka tog razdoblja. U ovom slučaju, s obzirom na to da povreda obveze koja joj se stavlja na teret proizlazi iz presude o kojoj je riječ donesene tijekom prijelaznog razdoblja i da je tu tužbu Komisija podnijela tijekom razdoblja od četiri godine nakon isteka tog prijelaznog razdoblja, Sud je nadležan za odlučivanje o navedenoj tužbi.

Sud zatim ispituje i prihvaća četiri prigovora koja je Komisija istaknula u prilog svojoj tužbi zbog povrede obveze. U tu svrhu Sud najprije ističe da Ujedinjenu Kraljevinu – čak i ako je povreda koja joj se stavlja na teret nastala nakon njezina povlačenja iz Unije, ali je prethodila isteku prijelaznog razdoblja – treba smatrati „državom članicom” i da se, osim toga, pravo Unije na nju primjenjivalo tijekom tog razdoblja.

i. Prigovor koji se temelji na povredi članka 351. UFEU-a

Sud napominje, na prvom mjestu, da je utvrđeno da je Konvencija ICSID-a, koja nije dio prava Unije, multilateralni ugovor koji je Ujedinjena Kraljevina sklopila prije svojeg pristupanja Uniji kako s državama članicama tako i s trećim državama i da stoga ta međunarodna konvencija može biti obuhvaćena područjem primjene članka 351. UFEU-a, kojim se, među ostalim, predviđa da pravo Unije ne utječe na prava i obveze koje proizlaze iz sporazuma sklopljenih prije pristupanja.

Međutim, sama činjenica da je država članica sklopila prethodni međunarodni sporazum s trećim državama nije dovoljna da bi se ta odredba primijenila. Na takve se međunarodne sporazume može pozivati u odnosima među državama članicama samo kada te treće države izvode iz njih prava čije poštovanje mogu zahtijevati od dotične države članice.

Sud na drugom mjestu ispituje nalaže li Konvencija ICSID-a Ujedinjenoj Kraljevini obveze koje ona ima prema trećim državama i na koje se one imaju pravo pozvati u odnosu na Ujedinjenu Kraljevinu. U tom pogledu Sud podsjeća na to da je arbitražni sud osnovan u okviru Konvencije ICSID-a, u skladu s arbitražnom klauzulom predviđenom BIT-om sklopljenim između Kraljevine Švedske i Rumunjske prije njezina pristupanja Uniji, naložio Rumunjskoj plaćanje naknade štete švedskim ulagačima. Međutim, BIT od pristupanja Rumunjske Uniji treba smatrati ugovorom koji se odnosi na dvije države članice.

U ovom slučaju, spor pred Vrhovnim sudom Ujedinjene Kraljevine odnosio se na navodnu obvezu Ujedinjene Kraljevine da postupi u skladu s odredbama Konvencije ICSID-a u pogledu Kraljevine Švedske i njezinih državljana i, posljedično, navodnog prava potonjih da od Ujedinjene Kraljevine zahtijevaju poštovanje tih odredbi.

Suprotno tomu, Sud utvrđuje da treća država nema pravo zahtijevati od Ujedinjene Kraljevine, na temelju Konvencije ICSID-a, izvršenje arbitražne odluke. Naime, taj međunarodni sporazum, unatoč svojem multilateralnom karakteru, ima za cilj urediti bilateralne odnose između ugovornih stranaka na sličan način kao i bilateralni ugovor. U tom pogledu napominje da Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine u biti samo daje do znanja da bi treće države koje su sklopile Konvenciju ICSID-a mogle imati interes za to da Ujedinjena Kraljevina poštuje svoje obveze prema drugoj državi članici tako da izvrši arbitražnu odluku. Takav isključivo činjenični interes ipak se ne može izjednačiti s „pravom” u smislu članka 351. UFEU-a kojim se može opravdati njegova primjena.

Međutim, u presudi o kojoj je riječ Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine nije ispitao temeljno pitanje u kojoj bi mjeri treća država mogla tražiti međunarodnu odgovornost Ujedinjene Kraljevine zbog nepoštovanja obveza koje ima na temelju te konvencije u okviru izvršenja arbitražne odluke donesene u sporu između država članica.

S druge strane, Sud naglašava da je članak 351. UFEU-a pravilo koje može dopustiti odstupanja od primjene prava Unije, uključujući od primarnog prava. Ta odredba stoga može imati znatan utjecaj na pravni poredak Unije jer omogućuje odstupanje od načela nadređenosti prava Unije. U tom kontekstu, ako se prihvati presuda o kojoj je riječ, sve države članice koje su sklopile Konvenciju ICSID-a prije svojeg pristupanja Uniji mogle bi, na temelju tog članka, izuzeti sporove koji se odnose na pravo Unije iz pravosudnog sustava Unije povjeravajući ih arbitražnim sudovima. Međutim, Sud podsjeća na to da je sustav pravnih lijekova predviđen Ugovorima zamijenio arbitražne postupke uspostavljene između država članica. Članak 351. UFEU-a stoga treba usko tumačiti kako se opća pravila predviđena Ugovorima Unije ne bi lišila svoje biti.

U tim je okolnostima Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine bio dužan, prije donošenja odluke, temeljito ispitati uključuje li takva obveza prava na koja bi se treće države mogle pozvati u odnosu na njih. Međutim, u presudi o kojoj je riječ nema takvog temeljitog ispitivanja, tako da je u njoj pogrešno protumačena i primijenjena ta odredba dajući joj širok doseg čiji je predmet i učinak namjerno isključivanje primjene cijelog prava Unije. Takvo tumačenje, koje dovodi do odbacivanja načela nadređenosti prava Unije, koje je jedna od njegovih bitnih značajki, može dovesti u pitanje dosljednost, puni učinak i autonomiju prava Unije kao i, u konačnici, posebnu narav prava uspostavljenog Ugovorima. Tako je Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine ozbiljno ugrozio pravni poredak Unije.

ii. Prigovor koji se temelji na povredi članka 4. UEU-a

Na prvom mjestu, Sud ističe da, kada rješenje spora ovisi o valjanosti Komisijine odluke, iz obveze lojalne suradnje iz članka 4. UEU-a proizlazi da nacionalni sud mora prekinuti postupak dok sudovi Unije ne donesu konačnu odluku o tužbi za poništenje, osim ako smatra da je u okolnostima predmetnog slučaja opravdano uputiti Sudu prethodno pitanje o valjanosti Komisijine odluke.

Međutim, u ovom slučaju, postupci koji su se vodili pred institucijama Unije i Vrhovnim sudom Ujedinjene Kraljevine odnosili su se na isto pitanje i na tumačenje istih odredbi te na valjanost ili djelotvornost odluka koje je donijela Komisija. Stoga je na dan kada je Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine donio presudu o kojoj je riječ Komisija privremeno ispitala pitanje utjecaja članka 351. UFEU-a na primjenu prava Unije te ga je sud Unije još mogao ocijeniti. U tim okolnostima postojala je opasnost od proturječnih odluka. Ta se opasnost, uostalom, konkretizirala jer je odluka o pokretanju postupka, poput konačne odluke, o čijoj se zakonitosti odlučivalo povodom žalbe na datum na koji je ta presuda donesena, bila potpuno suprotna presudi o kojoj je riječ.

Kao drugo, Sud smatra da se taj zaključak ne može dovesti u pitanje razlozima koje je iznio Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine kako bi se izuzelo iz primjene načelo lojalne suradnje.

Što se tiče razloga prema kojem pitanja o postojanju i dosegu obveza koje proizlaze iz prethodnih međunarodnih sporazuma nisu rezervirana za sudove Unije odnosno izvan su njihove nadležnosti, Sud pojašnjava da obveza lojalne suradnje koju imaju nacionalni sudovi pretpostavlja da isto pitanje može biti obuhvaćeno usporednom nadležnošću sudova Unije i nacionalnih sudova, tako da postoji opasnost od proturječnih odluka.

Međutim, pitanje koje je u ovom slučaju postavljeno istodobno Vrhovnom sudu Ujedinjene Kraljevine i Komisiji te sudovima Unije odnosilo se na doseg članka 351. UFEU-a, koji je odredba prava Unije. Stoga je njegovo konačno tumačenje u isključivoj nadležnosti Suda. Sud naglašava da taj članak ne sadržava nikakvo upućivanje na pravo država članica ili međunarodno pravo, tako da njegove izraze treba smatrati autonomnim pojmovima prava Unije. Iz toga slijedi da su sudovi Unije nadležni za utvrđivanje toga nalaže li Konvencija ICSID-a obveze čije poštovanje treća država može zahtijevati te utječu li na ta prava i obveze Ugovori Unije. To je slučaj, u okviru tužbe za poništenje, s tužbom zbog povrede obveze ili čak zahtjevom za prethodnu odluku. U potonjem slučaju nadležnost nacionalnog suda ne može oduzeti Sudu svaku nadležnost za ispitivanje tih istih pitanja. To je tim manje slučaj kada primjena članka 351. UFEU-a na takav međunarodni sporazum može imati odlučujući utjecaj na ishod usporedne tužbe za poništenje, kojom se traži poništenje Komisijine konačne odluke.

Naime, budući da je u okviru tužbe za poništenje sud Unije pozvan odlučiti o valjanosti pravnog akta Unije, u skladu je s podjelom uloga između nacionalnih sudova i suda Unije da je samo Sud nadležan za tumačenje prethodnog relevantnog međunarodnog sporazuma kako bi se utvrdilo predstavlja li članak 351. UFEU‑a prepreku primjeni prava Unije navedenim aktom, s obzirom na to da je Sud isključivo nadležan za utvrđivanje nevaljanosti akta Unije.

iii. Prigovor koji se temelji na povredi članka 267. UFEU-a

Sud utvrđuje, kao prvo, da je u okolnostima ovog predmeta pitanje dosega članka 351. UFEU-a novo pitanje u sudskoj praksi Suda i da Sud još nije pojasnio doseg izraza „Odredbe Ugovorâ […] utječu” iz tog članka. Međutim, taj članak može imati znatan utjecaj na pravni poredak Unije.

Kao drugo, u odluci o pokretanju postupka i konačnoj odluci Komisija je primijenila tumačenje članka 351. UFEU-a koje je u suprotnosti s tumačenjem koje je u presudi o kojoj je riječ usvojio Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine. Osim toga, ulagači dovode u pitanje to tumačenje u prilog svojoj tužbi pred Općim sudom kojom se traži poništenje konačne odluke. Uzimajući u obzir žalbu protiv te presude podnesenu Sudu, pitanje utjecaja članka 351. UFEU-a na izvršenje arbitražne odluke ostaje stoga u tijeku pred sudovima Unije.

Kao treće, High Court of England and Wales (Visoki sud Engleske i Walesa) i Court of Appeal (Žalbeni sud), pred kojima su ulagači prethodno pokrenuli postupak, odbili su odlučiti o pitanju primjene članka 351. UFEU-a jer je postojala opasnost od proturječnih odluka.

Kao četvrto, Sud ističe da je Nacka tingsrätt (Prvostupanjski sud u Nacki, Švedska) presudio da se članak 351. UFEU-a ne primjenjuje na izvršenje arbitražne odluke te je stoga odbio izvršiti tu odluku u Švedskoj.

Kao peto, pitanje izvršenja arbitražne odluke bilo je u tijeku pred belgijskim sudovima u trenutku donošenja odluke Vrhovnog suda Ujedinjene Kraljevine.

S obzirom na ta utvrđenja, Sud zaključuje da je u ovom slučaju postojalo dovoljno elemenata koji mogu pobuditi dvojbe u pogledu tumačenja članka 351. UFEU-a. Te su sumnje, uzimajući u obzir utjecaj te odredbe na jedno od bitnih obilježja prava Unije i opasnost od proturječnih odluka u Uniji, trebale navesti Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine da smatra da tumačenje navedene odredbe nije toliko očito da ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji.

U tim okolnostima, Sud smatra da je na Vrhovnom sudu Ujedinjene Kraljevine, kao nacionalnom sudu protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka, bilo da Sudu uputi zahtjev za prethodnu odluku o tumačenju članka 351. UFEU-a kako bi otklonio opasnost od pogrešnog tumačenja prava Unije, do kojeg je stvarno došlo u presudi o kojoj je riječ.

iv. Prigovor koji se temelji na povredi članka 108. UFEU-a

Sud utvrđuje da se presudom o kojoj je riječ od Rumunjske zahtijeva da plati naknadu štete dodijeljenu tom arbitražnom odlukom protivno obvezi iz članka 108. UFEU-a da se program potpore ne provede prije nego što Komisija donese konačnu odluku. Rumunjska je stoga suočena s proturječnim odlukama u pogledu izvršenja navedene arbitražne odluke. Stoga presuda o kojoj je riječ, nalažući drugoj državi članici da je povrijedi, povređuje tu odredbu.

U tom pogledu nije relevantno to što se navedenim člankom predviđa obveza na teret „dotične države članice”, odnosno, u ovom slučaju Rumunjske. Naime, obveza lojalne suradnje nacionalnim sudovima Ujedinjene Kraljevine nalagala je da olakšaju Rumunjskoj poštovanje obveza koje ima na temelju članka 108. UFEU-a jer bi se u protivnom ta odredba lišila svojeg korisnog učinka.

( 1 ) Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju (u daljnjem tekstu: Sporazum o povlačenju), donesen 17. listopada 2019., koji je odobren u ime Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju (EZAE) Odlukom Vijeća (EU) 2020/135 od 30. siječnja 2020. (SL 2020., L 29, str. 1.), stupio je na snagu 1. veljače 2020.

( 2 ) Konvencija o rješavanju ulagačkih sporova između država i državljana drugih država, sklopljena u Washingtonu 18. ožujka 1965. (u daljnjem tekstu: Konvencija ICSID‑a)

( 3 ) Članak 54. stavak 1. Konvencije ICSID-a

( 4 ) Bilateralni ugovor o ulaganju koji su 29. svibnja 2002. sklopile vlada Kraljevine Švedske i Rumunjska radi poticanja i uzajamne zaštite ulaganja (u daljnjem tekstu: BIT) stupio je na snagu 1. travnja 2003.

( 5 ) Članak 2. stavak 3. BIT-a

( 6 ) U skladu s člankom 108. stavkom 2. UFEU-a

( 7 ) Vidjeti članak 107. stavak 1. UFEU-a.

( 8 ) Presuda od 18. lipnja 2019., European Food i dr./Komisija (T-624/15, T-694/15 i T-704/15, EU:T:2019:423)

( 9 ) Presuda od 25. siječnja 2022., Komisija/European Food i dr. (C-638/19 P, EU:C:2022:50)

( 10 ) Članak 87. stavak 1. Sporazuma o povlačenju