–

za NO, C. Avelino, J. Pedroso de Melo i R. Sarabando Pereira, advogados,

–

za portugalsku vladu, A. de Almeida Morgado, P. Barros da Costa i A. Rodrigues, u svojstvu agenata,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju M. Cherubinija i P. Gentilija, avvocati dello Stato,

–

za Europsku komisiju, P. Caro de Sousa i W. Roels, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 49. i 63. UFEU‑a, kao i općeg načela prava Unije o zabrani zlouporaba.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe NO, francuskog državljanina koji je rezident u Portugalu, i Autoridade Tributária e Aduaneira (Porezna i carinska uprava, Portugal) (u daljnjem tekstu: porezna uprava), u vezi sa zahtjevom za poništenje poreznog rješenja o utvrđivanju poreza na dohodak fizičkih osoba (u daljnjem tekstu: IRS) u pogledu dohodaka osobe NO za 2019.

3

Članak 10. Códiga do Imposto sobre o Rendimento das Pessoas Singulares (Zakonik o porezu na dohodak fizičkih osoba, u daljnjem tekstu: CIRS), naslovljen „Kapitalni dobici”, propisuje:

„1.   Kapitalni dobici su svaki prihod, osim onog za koji se smatra da je riječ o dobiti poduzeća odnosno dohotku od profesionalne djelatnosti, kapitala ili nepokretne imovine, koji proizlazi iz:

[…]

[…]

4.   Prihod koji podliježe IRS‑u sastoji se od:

[…]”

4

Članak 43. tog zakonika, naslovljen „Kapitalni dobici”, propisuje:

„1.   Vrijednost dohodaka koji se smatraju kapitalnim dobicima odgovara iznosu koji je rezultat razlike između kapitalnih dobitaka i pretrpljenih gubitaka u istom poreznom razdoblju, a izračunavaju se u skladu sa sljedećim člancima.

[…]

3.   Kad je iznos na koji se odnosi stavak 1. u pogledu transakcija predviđenih člankom 10. stavkom 1. točkom (b), o mikropoduzećima i malim poduzećima koja nisu uvrštena na uređena ili neuređena burzovna tržišta, pozitivan, uzima se također u obzir u visini 50 % njegove vrijednosti.

4.   Za potrebe prethodnog stavka, mikropoduzećima i malim poduzećima smatraju se subjekti koji su na taj način definirani u Prilogu Decreto‑Leia no 372/2007 [(Uredba sa zakonskom snagom br. 372/2007), od 6. studenoga 2007. (Diário da República, 1. serija, br. 213, od 6. studenoga 2007.].”

5

Članak 44. stavak 1. navedenog zakonika, naslovljen „Vrijednost prodaje”, navodi:

„U svrhu utvrđivanja prihoda koji podliježu IRS‑u, vrijednost prodaje znači:

[…]

6

Članak 48. istoga zakonika, naslovljen „Vrijednost naplatnog stjecanja poslovnih udjela i ostalih prenosivih vrijednosnih papira”, propisuje:

„U slučaju iz članka 10. stavka 1. točke (b) vrijednost stjecanja, kada je obavljena uz naknadu, je sljedeća:

[…]

(b) za dionice, druge poslovne udjele, samostalne obveznice, certifikate iz članka 10. stavka 1. točke (g) ili druge prenosive vrijednosne papire koji nisu uvršteni na uređenom tržištu, trošak utvrđen ispravama ili, ako ne postoji, nominalna vrijednost;

[…]”

7

Članak 2. Priloga Uredbi sa zakonskom snagom br. 372/2007, naslovljen „Broj zaposlenika i financijska ograničenja koja određuju kategoriju poduzeća”, propisuje:

„1.   Kategorija mikropoduzeća, malih i srednjih poduzeća (MSP) sastoji se od poduzeća koja imaju manje od 250 zaposlenih i godišnji promet koji ne premašuje 50 milijuna eura ili godišnju bilancu koja ne premašuje 43 milijuna eura.

2.   Unutar kategorije MSP‑ova, malo poduzeće definira se kao poduzeće koje ima manje od 50 zaposlenih i čiji godišnji promet ili godišnja bilanca ne premašuje 10 milijuna eura.

3.   Unutar kategorije MSP‑ova, mikropoduzeće se definira kao poduzeće koje ima manje od 10 zaposlenih i čiji godišnji promet ili godišnja bilanca ne premašuje 2 milijuna eura.”

8

Francuski državljanin NO, koji je bio porezni rezident u Portugalu 2019., prodao je iste godine društvu Prince Vert SAS, osnovanom u skladu s francuskim pravom, 29222 poslovnih udjela drugog društva osnovanog u skladu s francuskim pravom, odnosno društva Château de La Bourdaisière SARL (u daljnjem tekstu: CLB). Ti su poslovni udjeli odgovarali 47,5 % temeljnog kapitala CLB‑a. Osoba NO, koja je stekla navedene poslovne udjele tijekom 2011. i 2012. za iznos od 279129,00 eura, prodala ih je po cijeni od 850000,00 eura, koju je društvo Prince Vert platilo potpisivanjem zajma.

9

Na datum tog prijenosa, osoba NO imala je također 86 % temeljnog kapitala društva Prince Vert. Ni CLB ni društvo Prince Vert nisu isplaćivali dividende između 2013. i 2019. Prije navedenog prijenosa, osoba NO imala je, izravno ili neizravno, 99,71 % poslovnih udjela društva CLB, a nakon prijenosa imala je i dalje, izravno ili neizravno, 93,06 % tih poslovnih udjela. Drugim riječima, tim je pravnim poslom prepustila kontrolu nad samo 6,65 % temeljenog kapitala CLB‑a, čiji je ostala menadžer i većinski vlasnik poslovnih udjela.

10

CLB je 2019. bio „mali poduzetnik”, u smislu članka 2. Priloga Uredbi sa zakonskom snagom br. 372/2007, s obzirom na to da je imao 15 zaposlenih i godišnji promet odnosno ukupnu godišnju bilancu koja ne premašuje 10 milijuna eura. CLB je imao svoje stvarno sjedište i poreznu rezidentnost u Francuskoj te nije obavljao gospodarsku aktivnost na portugalskom državnom području.

11

Osoba NO je u prijavi IRS‑a koju je podnijela za 2019., izvijestila o prijenosu poslovnih udjela CLB‑a i kapitalne dobiti koja iz tog prijenosa proizlazi. Na temelju te prijave porezna uprava dostavila joj je rješenje o utvrđivanju poreza na dohodak fizičkih osoba. Porezna uprava je izračunala porez koji je osoba NO dugovala na osnovi ovog prijenosa primjenjujući sveukupnu kapitalnu dobit koja proizlazi iz navedenog prijenosa, ne primjenjujući smanjenje od 50 %, predviđeno člankom 43. stavkom 3. CIRS‑a, za prijenos poslovnih udjela mikropoduzeća i malih poduzeća koja nisu uvrštena na uređena ili neuređena burzovna tržišta.

12

Dana 17. lipnja 2021. osoba NO pokrenula je postupak pred Tribunalom Arbitral Tributário (Centro de Arbitragem Administrativa – CAAD) (Arbitražni porezni sud (Centar za upravnu arbitražu – CAAD), Portugal), odnosno sudom koji je uputio zahtjev, kako bi se utvrdila nezakonitost utvrđenja IRS‑a koju je provela porezna uprava na način da je pogrešno propustila uzeti u obzir primjenu porezne pogodnosti predviđene člankom 43. stavkom 3. CIRS‑a. Porezna uprava pak tvrdi da je cilj te odredbe pružiti potporu portugalskim poduzećima i potaknuti gospodarsku aktivnost u Portugalu. Posljedično, prijenose poslovnih udjela u društvima osnovanima izvan portugalskog državnog područja treba isključiti, s obzirom na to da takvi postupci ne bi doprinijeli portugalskoj gospodarskoj aktivnosti.

13

Sud koji je uputio zahtjev dovodi u pitanje usklađenost upravne prakse, koja se sastoji od odbijanja poreznim obveznicima koji imaju poslovne udjele u stranim društvima porezne pogodnosti predviđene člankom 43. stavkom 3. CIRS‑a, s pravom Unije. Posebice, sud koji je uputio zahtjev ističe da bi ta praksa mogla dovesti do neopravdanog ograničenja slobode poslovnog nastana zajamčene člankom 49. UFEU‑a, s obzirom na to da ima učinak odvraćanja portugalskih rezidenata od stalnog i kontinuiranog sudjelovanja u gospodarskom životu druge države članice, kao i do neopravdanog ograničenja slobodnog kretanja kapitala iz članka 63. UFEU‑a, s obzirom na to da bi to moglo odvratiti portugalske rezidente od ulaganja u drugu državu članicu.

14

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev ističe, na vlastitu inicijativu, da postoje ozbiljne i objektivne indicije prema kojima bi prijenos CLB‑ovih poslovnih udjela društvu Prince Vert mogao biti fiktivan pravni posao, to jest pravni posao čiji oblik ne odražava gospodarsku stvarnost ili stvarno ostvareni rezultat, te koji je potencijalno zaključen isključivo s ciljem ostvarivanja porezne pogodnosti. Prema mišljenju tog suda, nije se radilo o stvarnom prijenosu poslovnih udjela kojim je ostvaren kapitalni dobitak, već o prikrivenoj isplati dividende. Međutim, takvo isplaćivanje dividende trebalo je, prema nacionalnom pravu, biti oporezovano većim porezom od poreza na kapitalnu dobit od prijenosa poslovnih udjela. Sud koji je uputio zahtjev stoga postavlja pitanje može li se u takvoj situaciji porezni obveznik pozivati na članke 49. i 63. UFEU‑a kako bi ostvario poreznu pogodnost utvrđenu nacionalnim pravom.

15

S obzirom na te okolnosti, Tribunal Arbitral Tributário (Centro de Arbitragem Administrativa – CAAD) (Arbitražni porezni sud (Centar za upravnu arbitražu – CAAD)), odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

16

Ovim pitanjima, koja treba zajedno ispitati, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 49. i/ili 63. UFEU‑a tumačiti na način da im se protivi porezna praksa države članice, u području poreza na dohodak fizičkih osoba, koja predviđa da je porezna pogodnost, koja se sastoji od umanjenja za polovinu iznosa poreza na kapitalne dobitke ostvarene prijenosom poslovnih udjela u društvima, ograničena samo na prijenose poslovnih udjela u društvima osnovanima u toj državi članici, pritom isključujući one prijenose poslovnih udjela u društvima osnovanima u drugim državama članicama.

17

Budući da se prethodna pitanja odnose istodobno na odredbe UFEU‑a o slobodi poslovnog nastana i slobodnom kretanju kapitala, valja utvrditi o kojoj je slobodi riječ u glavnom postupku (presuda od 7. travnja 2022., Veronsaajien oikeudenvalvontayksikkö (Oslobođenje od poreza investicijskih fondova osnovanih u skladu s ugovornim odnosom), C‑342/20, EU:C:2022:276, t. 34.).

18

Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da, kako bi se utvrdilo je li nacionalno zakonodavstvo obuhvaćeno jednom ili drugom temeljnom slobodom zajamčenom UFEU‑om, valja uzeti u obzir predmet propisa o kojem je riječ (presuda od 16. prosinca 2021., UBS Real Estate, C‑478/19 i C‑479/19, EU:C:2021:1015, t. 28. i navedena sudska praksa).

19

U tom pogledu valja podsjetiti na to da nacionalno zakonodavstvo koje se primjenjuje samo na udjele koji omogućuju izvršavanje konkretnog utjecaja na odluke nekog trgovačkog društva ili određivanje njegovih djelatnosti potpada u područje primjene članka 49. UFEU‑a, koji se odnosi na slobodu poslovnog nastana. Nasuprot tomu, nacionalne odredbe koje se primjenjuju na udjele koji se stječu samo radi financijskog ulaganja, bez namjere izvršavanja utjecaja na upravljanje i kontrolu nad poduzećem, moraju se razmotriti isključivo s obzirom na slobodno kretanje kapitala (presuda od 7. travnja 2022., Veronsaajien oikeudenvalvontayksikkö (Oslobođenje od poreza investicijskih fondova osnovanih u skladu s ugovornim odnosom), C‑342/20, EU:C:2022:276, t. 45. i navedena sudska praksa).

20

U ovom slučaju nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku, kako ga provodi porezna uprava, ima za cilj dati porezne pogodnosti u pogledu kapitalnih dobitaka ostvarenih prijenosom udjela u mikropoduzećima i malim poduzećima koja nisu uvrštena na uređena ili neuređena burzovna tržišta, pod uvjetom da obavljaju gospodarsku aktivnost u Portugalu. Kao što je to Europska komisija primijetila, taj pravni propis primjenjuje se na sve prijenose poslovnih udjela u tim društvima, neovisno o opsegu predmetnih udjela.

21

Stoga, ne isključujući iz svojeg područja primjene situacije koje potpadaju pod slobodu poslovnog nastana, nacionalni propis o kojem u je riječ u glavnom postupku odnosi se općenito na poslovne udjele, a da pritom nije relevantna činjenica da su ti poslovni udjeli stečeni s namjerom izvršavanja utjecaja na upravljanje i kontrolu nad poduzećem. Taj pravni propis, slijedom toga, može odlučujuće utjecati na slobodno kretanje kapitala. Eventualno ograničenje slobode poslovnog nastana koje proizlazi iz navedenog pravnog propisa čini neizbježnu posljedicu ograničenja slobodnog kretanja kapitala i stoga ne opravdava samostalno ispitivanje tog propisa s obzirom na članak 49. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 7. travnja 2022., Veronsaajien oikeudenvalvontayksikkö (Oslobođenje od poreza investicijskih fondova osnovanih u skladu s ugovornim odnosom) (C‑342/20, EU:C:2022:276, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

22

Na temelju članka 63. stavka 1. UFEU‑a, zabranjena su sva ograničenja kretanja kapitala među državama članicama i između država članica i trećih zemalja.

23

Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da mjere zabranjene člankom 63. stavkom 1. UFEU‑a, kao ograničenja kretanja kapitala, uključuju mjere koje su takve naravi da odvraćaju nerezidente od ulaganja u državi članici ili pak rezidente te države članice od ulaganja u drugim državama (presuda od 17. ožujka 2022., AllianzGI‑Fonds AEVN, C‑545/19, EU:C:2022:193, t. 36. i navedena sudska praksa).

24

U ovom slučaju, predmetni nacionalni propis u glavnom postupku, kako ga provodi porezna uprava, uspostavlja razliku u postupanju između portugalskih poreznih rezidenata koji imaju poslovne udjele u društvima koja obavljaju gospodarsku djelatnost u Portugalu i onih koji imaju poslovne udjele u društvima koja obavljaju gospodarsku djelatnost izvan Portugala, pri čemu se kapitalni dobici ostvareni prijenosom poslovnih udjela potonjih više oporezuju. Stoga ovaj pravni propis čini privlačnijim ulaganja u društva osnovana na portugalskom državnom području, na štetu onih osnovanih u drugim državama članicama.

25

Međutim, takva razlika u postupanju ovisno o mjestu ulaganja kapitala ima za posljedicu odvraćanje portugalskog poreznog rezidenta od ulaganja svojeg kapitala u društvo koje je osnovano u drugoj državi članici te također proizvodi ograničavajući učinak u odnosu na društva osnovana u drugim državama članicam, time što im predstavlja zapreku prikupljanju kapitala u Portugalu (vidjeti, po analogiji, presude od 6. lipnja 2000., Verkooijen, C‑35/98, EU:C:2000:294, t. 34. i 35.; od 15. srpnja 2004., Weidert i Paulus, C‑242/03, EU:C:2004:465, t. 13. i 14. i od 18. prosinca 2007., Grønfeldt, C‑436/06, EU:C:2007:820, t. 14. i navedenu sudsku praksu). Stoga ona predstavlja ograničenje slobodnom kretanju kapitala koje je načelno zabranjeno člankom 63. UFEU‑a.

26

S obzirom na tu činjenicu, na temelju članka 65. stavka 1. točke (a) UFEU‑a, članak 63. UFEU‑a ipak ne narušava pravo država članica da primjenjuju odgovarajuće odredbe svojeg poreznog zakonodavstva kojima se pravi razlika između poreznih obveznika koji nisu u istom položaju u pogledu svoje rezidentnosti ili mjesta ulaganja svojeg kapitala.

27

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se članak 65. stavak 1. točka (a) UFEU‑a mora usko tumačiti jer predstavlja odstupanje od temeljnog načela slobodnog kretanja kapitala. Prema tome, ta se odredba ne može tumačiti u smislu da je svako porezno zakonodavstvo koje uključuje razlikovanje poreznih obveznika prema mjestu boravišta ili državi u kojoj ulažu svoj kapital automatski u skladu s Ugovorom (presuda od 7. travnja 2022., Veronsaajien oikeudenvalvontayksikkö (Oslobođenje od poreza investicijskih fondova osnovanih u skladu s ugovornim odnosom), C‑342/20, EU:C:2022:276, t. 67. i navedena sudska praksa).

28

Naime, razlike u postupanju dopuštene člankom 65. stavkom 1. točkom (a) UFEU‑a ne smiju – prema stavku 3. tog članka – biti sredstvo proizvoljne diskriminacije ili prikrivenog ograničenja. Sud je tako presudio da takve razlike u postupanju mogu biti dopuštene samo ako se odnose na situacije koje nisu objektivno usporedive ili, u suprotnom slučaju, ako su opravdane važnim razlogom u općem interesu (presuda od 7. travnja 2022., Veronsaajien oikeudenvalvontayksikkö (Oslobođenje od poreza investicijskih fondova osnovanih u skladu s ugovornim odnosom), C‑342/20, EU:C:2022:276, t. 68. i navedena sudska praksa).

29

Prema sudskoj praksi Suda, usporedivost situacije s prekograničnim elementom i unutarnje situacije države članice treba ispitivati vodeći računa o cilju predmetnih nacionalnih odredbi kao i predmetu i sadržaju tih odredbi. Samo se relevantni kriteriji razlikovanja utvrđeni predmetnim propisom moraju uzeti u obzir kako bi se ocijenilo odražava li različit tretman koji proizlazi iz takvog propisa situacije koje su objektivno različite (presuda od 16. prosinca 2021., UBS Real Estate, C‑478/19 i C‑479/19, EU:C:2021:1015, t. 47. i 48. i navedena sudska praksa).

30

U ovom slučaju, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da porezna praksa o kojoj je riječ u glavnom postupku ima za cilj pružiti potporu nacionalnim poduzećima i potaknuti gospodarsku aktivnost u Portugalu umanjivanjem za polovinu poreznog tereta na kapitalne dobitke koje ostvaruju porezni obveznici koji imaju poreznu rezidentnost u Portugalu, kada prenose poslovne udjele u društvima osnovanima u toj državi članici. Kapitalni dobici koje ostvaruju ti porezni obveznici prijenosom poslovnih udjela u društvima osnovanima u drugim državama članicama podliježu, suprotno tomu, oporezivanju po punoj stopi.

31

Nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku, kako ga provodi porezna uprava, stoga se primjenjuje na svaku fizičku osobu koja je porezni rezident u Portugalu i podrazumijeva različito postupanje koje se temelji isključivo na mjestu poslovnog nastana društava u koja je uložen kapital, s ciljem poticanja ulaganja u gospodarsku djelatnost u Portugalu, na štetu ulaganja u drugim državama članicama.

32

Međutim, s jedne strane, porezni obveznik koji ulaže u poslovne udjele portugalskog društva i porezni obveznik koji ulaže u poslovne udjele stranog društva oboje ulažu svoj kapital u društva radi ostvarivanja dobiti (vidjeti, po analogiji, presudu od 9. rujna 2021., Real Vida Seguros, C‑449/20, EU:C:2021:721, t. 33.).

33

S druge strane, priznati da bi porezni obveznici koji su ulagali u poduzeća koja obavljaju gospodarsku aktivnost u Portugalu bili stavljeni u drugačiju situaciju od poreznih obveznika koji su ulagali u poduzeća koja obavljaju gospodarsku aktivnost izvan Portugala, dok se člankom 63. stavkom 1. UFEU‑a zabranjuju upravo ograničenja prekograničnih kretanja kapitala, lišilo bi tu odredbu njezina sadržaja (vidjeti, po analogiji, presudu od 9. rujna 2021., Real Vida Seguros, C‑449/20, EU:C:2021:721, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

34

Dakle, razlika u postupanju koja proizlazi iz takvog pravnog propisa ne temelji se na objektivnoj razlici u situacijama.

35

Slijedom toga, valja ispitati može li se to ograničenje slobodnog kretanja opravdati važnim razlogom u općem interesu. Valja podsjetiti na to da se, u skladu sa sudskom praksom, ograničenje slobodnog kretanja kapitala može dopustiti ako je opravdano važnim razlozima u općem interesu, u mjeri u kojoj je prikladno za jamčenje ostvarenja predmetnog cilja i ako ne prekoračuje ono što je nužno za njegovo ostvarenje (presuda od 17. ožujka 2022., AllianzGI‑Fonds AEVN, C‑545/19, EU:C:2022:193, t. 75. i navedena sudska praksa).

36

U ovom slučaju, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, porezna praksa o kojoj je riječ u glavnom postupku ima za cilj pružiti potporu nacionalnim poduzećima i potaknuti gospodarsku aktivnost u Portugalu.

37

Međutim, ustaljena je sudska praksa ta da isključivo ekonomski cilj ne može predstavljati važan razlog u općem interesu koji je takve naravi da opravdava ograničenje temeljne slobode zajamčene UFEU‑om (presude od 6. lipnja 2000., Verkooijen, C‑35/98, EU:C:2000:294, t. 48. i od 25. veljače 2021., Novo Banco, C‑712/19, EU:C:2021:137, t. 40. i navedena sudska praksa).

38

U svakom slučaju, čak pod pretpostavkom da se takav cilj smatra dopuštenim, nije navedena nikakva naznaka koja bi upućivala na to da se takav cilj ne bi ostvario kad bi se porezna pogodnost, predviđena nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku, također primjenjivala i na kapitalne dobitke ostvarene prijenosom poslovnih udjela mikropoduzeća i malih poduzeća koja obavljaju gospodarsku djelatnost izvan Portugala (vidjeti, po analogiji, presudu od 9. rujna 2021., Real Vida Seguros, C‑449/20, EU:C:2021:721, t. 40.).

39

Iako portugalska vlada u svojim pisanim očitovanjima tvrdi, ne osporavajući pritom navedeni isključivo ekonomski cilj, da je dotična razlika u postupanju izravno povezana sa zaštitom dosljednosti poreznog sustava, valja podsjetiti na to da za prihvaćanje argumenta utemeljenog na tom opravdanju treba utvrditi postojanje izravne veze između odnosne porezne pogodnosti i naknade za tu pogodnost u obliku određene porezne obveze, pri čemu izravan karakter te veze treba ocijeniti s obzirom na cilj predmetnog zakonodavstva (presuda od 7. travnja 2022., Veronsaajien oikeudenvalvontayksikkö (Oslobođenje od poreza investicijskih fondova osnovanih u skladu s ugovornim odnosom), C‑342/20, EU:C:2022:276, t. 92 i navedena sudska praksa).

40

Međutim, valja utvrditi da portugalska vlada ne iznosi nikakvu pravnu argumentaciju kojom bi potkrijepila svoju tvrdnji. Stoga, ta vlada nije dokazala da je porezna pogodnost koja je dodijeljena poreznim obveznicima koji imaju poslovne udjele u poduzećima koja obavljaju gospodarsku aktivnost u Portugalu kompenzirana određenim poreznim davanjem, čime se opravdava isključenje poreznih obveznika koji imaju poslovne udjele u poduzećima koja obavljaju gospodarsku aktivnost izvan Portugala od korištenja tom pogodnosti.

41

Stoga, podložno provjeri suda koji je uputio zahtjev, čini se da propis o kojem je riječ u glavnom postupku, kako ga provodi porezna uprava, nije opravdan važnim razlozima u općem interesu.

42

Slijedom toga, članak 63. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi porezna praksa države članice, u području poreza na dohodak fizičkih osoba, koja predviđa da je porezna pogodnost, koja se sastoji od umanjenja za polovinu iznosa poreza na kapitalne dobitke ostvarene prijenosom poslovnih udjela u društvima, ograničena samo na prijenose poslovnih udjela u društvima osnovanima u toj državi članici, pritom isključujući one prijenose poslovnih udjela u društvima osnovanima u drugim državama članicama.

43

Ovim pitanjima, koja se moraju ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev pita se o tumačenju općeg načela prava Unije koje se odnosi na zabranu zlouporaba, na temelju toga da je podnositelj zahtjeva iz glavnog postupka navodno htio zloupotrijebiti pravo Unije, uključujući temeljne slobode predviđene člancima 49. i 63. UFEU‑a, kako bi ostvario tretman predviđen člankom 43. stavkom 3. CIRS‑a.

44

Treba podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova, nužnost tumačenja prava Unije koje će biti korisno nacionalnom sudu zahtijeva da se on strogo pridržava uvjeta u pogledu sadržaja zahtjeva za prethodnu odluku koji su izričito navedeni u članku 94. Poslovnika Suda, za koje se smatra da ih sud koji je uputio zahtjev poznaje. Na te se zahtjeve, nadalje, podsjeća u Preporukama Suda namijenjenima nacionalnim sudovima koje se odnose na pokretanje prethodnog postupka (SL 2019., C 380, str. 1.) (presuda od 6. listopada 2021., Consorzio Italian Management i Catania Multiservizi, C‑561/19, EU:C:2021:799, t. 68., kao i navedena sudska praksa).

45

Stoga je nužno, kako je to određeno u članku 94. točki (c) Poslovnika, da zahtjev za prethodnu odluku sadržava prikaz razloga koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumačenju ili valjanosti određenih odredaba prava Unije kao i pojašnjenje veze koja po mišljenju tog suda postoji između tih odredaba i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku (presuda od 6. listopada 2021., Consorzio Italian Management i Catania Multiservizi, C‑561/19, EU:C:2021:799, t. 69., kao i navedena sudska praksa).

46

U ovom slučaju, u pogledu petog do jedanaestog pitanja, valjda utvrditi da sud koji je uputio zahtjev daje samo nepotpun prikaz normativnog i činjeničnog okvira i, osobito, pogodnosti koje je podnositelj zahtjeva iz glavnog postupka nastojao ostvariti prijenosom poslovnih udjela o kojima je riječ u glavnom postupku, umjesto isplate dividendi. Imajući u vidu da su CLB i Prince Vert društva osnovana u skladu s francuskim pravom, sud koji je uputio zahtjev nije naveo koje je ukupno porezno opterećenje koje bi se odnosilo na takvu isplatu dividendi, posebno s obzirom na odredbe CIRS‑a o dividendama koje potječu iz inozemstva te sporazum o zabrani dvostrukog oporezivanja sklopljen između Francuske Republike i Portugalske Republike, koje je podnositelj zahtjeva iz glavnog postupka istaknuo u svojim pisanim očitovanjima, ali koji nisu navedeni u zahtjevu za prethodnu odluku.

47

Usto, sud koji je uputio zahtjev nije objasnio kako je podnositelj zahtjeva iz glavnog postupka zlouporabio slobode predviđene člancima 49. i 63. UFEU‑a. Isto tako, ne objašnjava povezanost za koju smatra da postoji između navodne porezne pogodnosti, koja proizlazi isključivo iz nacionalnog prava, a ne iz prava Unije, i traženog tumačenja općeg načela prava Unije o zabrani zlouporaba.

48

U tim okolnostima, Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnim da bi mogao dati koristan odgovor na postavljena pitanja pa ona ne ispunjavaju uvjete dopuštenosti koji su utvrđeni u članku 94. Poslovnika.

49

Stoga valja utvrditi da su pitanja od petog do jedanaestog nedopuštena, pri čemu sud koji je uputio zahtjev ipak zadržava mogućnost podnošenja novog zahtjeva na prethodnu odluku kad bude u mogućnosti pružiti Sudu sve elemente koji mu omogućuju da odluči o njemu (vidjeti, po analogiji, rješenje od 1. listopada 2020., Inter Consulting, C‑89/20, EU:C:2020:771, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

50

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje:

Članak 63. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi porezna praksa države članice, u području poreza na dohodak fizičkih osoba, koja predviđa da je porezna pogodnost, koja se sastoji od umanjenja za polovinu iznosa poreza na kapitalne dobitke ostvarene prijenosom poslovnih udjela u društvima, ograničena samo na prijenose poslovnih udjela u društvima osnovanima u toj državi članici, pritom isključujući one prijenose poslovnih udjela u društvima osnovanima u drugim državama članicama.