–

za Direktora na Direkcija „Obžalvane i danačno‑osiguritelna praktika” – Veliko Tarnovo, B. Nikolov,

–

za Europsku komisiju, G. Braun, D. Drambozova i P.-J. Loewenthal, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 25. stavka 1. Uredbe (EU) br. 910/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. srpnja 2014. o elektroničkoj identifikaciji i uslugama povjerenja za elektroničke transakcije na unutarnjem tržištu i stavljanju izvan snage Direktive 1999/93/EZ (SL 2014., L 257, str. 73.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva V. B. Trade OOD, sa sjedištem u Bugarskoj i Direktora na Direkcija „Obžalvane i danačno‑osiguritelna praktika” – Veliko Tarnovo (direktor Uprave „Žalbe i praksa u području poreza i socijalnog osiguranja” u Velikom Trnovu, Bugarska) (u daljnjem tekstu: Direktor), u vezi s rješenjem o ponovnom razrezu poreza na dobit.

3

Uvodne izjave 21., 22. i 49. Uredbe br. 910/2014 glase kako slijedi:

[…]

4

Članak 2. te uredbe, naslovljen „Područje primjene”, u stavku 3. propisuje:

„Ova Uredba ne utječe na nacionalno pravo ili pravo Unije koje se odnosi na sklapanje i valjanost ugovorâ ili drugih pravnih ili postupovnih obveza u pogledu forme.”

5

Na temelju članka 3. navedene uredbe, naslovljenog „Definicije”:

„Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

10.   ,elektronički potpis’ znači podaci u elektroničkom obliku koji su pridruženi ili su logički povezani s drugim podacima u elektroničkom obliku i koje potpisnik koristi za potpisivanje;

11.   ,napredan elektronički potpis’ znači elektronički potpis koji ispunjava zahtjeve navedene u članku 26.;

12.   ,kvalificirani elektronički potpis’ znači napredan elektronički potpis koji je izrađen pomoću kvalificiranih sredstava za izradu elektroničkog potpisa i temelji se na kvalificiranom certifikatu za elektroničke potpise;

[…]

15.   ,kvalificirani certifikat za elektronički potpis’ znači certifikat za elektroničke potpise koji izdaje kvalificirani pružatelj usluga povjerenja i koji ispunjava zahtjeve utvrđene u Prilogu I.;

[…]

23.   ,kvalificirano sredstvo za izradu elektroničkog potpisa’ znači sredstvo za izradu elektroničkog potpisa koje ispunjava zahtjeve utvrđene u Prilogu II.;

[…]”

6

Članak 21. te uredbe, naslovljen „Početak pružanja kvalificirane usluge povjerenja”, u stavku 1. propisuje:

„Ako pružatelji usluga povjerenja bez kvalificiranog statusa namjeravaju započeti s pružanjem kvalificiranih usluga povjerenja, oni nadzornom tijelu podnose prijavu o svojoj namjeri zajedno s izvješćem o ocjenjivanju sukladnosti koje je izdalo tijelo za ocjenjivanje sukladnosti.”

7

Članak 25. te uredbe, naslovljen „Pravni učinci elektroničkih potpisa”, glasi kako slijedi:

„1.   Elektroničkom potpisu se kao dokazu u sudskim postupcima ne smiju uskratiti pravni učinak i dopuštenost samo zbog toga što je on u elektroničkom obliku ili zbog toga što ne ispunjava sve zahtjeve za kvalificirani elektronički potpis.

2.   Kvalificirani elektronički potpis ima jednak pravni učinak kao vlastoručni potpis.

[…]”

8

Članak 26. navedene uredbe, naslovljen „Zahtjevi za napredne elektroničke potpise”, glasi:

„Napredan elektronički potpis mora ispunjavati sljedeće zahtjeve:

9

U Prilogu I. toj uredbi, naslovljenom „Zahtjevi za kvalificirane certifikate za elektroničke potpise”, nabrajaju se različiti podaci koje kvalificirani certifikati za elektroničke potpise moraju sadržavati. Tako, u skladu s točkama (b) do (d) tog priloga, ti certifikati moraju sadržavati skup podataka koji nedvojbeno predstavljaju kvalificiranog pružatelja usluga povjerenja koji izdaje kvalificirane certifikate, barem ime potpisnika, ili pseudonim, pri čemu se, ako se koristi pseudonimom, to mora jasno naznačiti, i podatke za validaciju elektroničkog potpisa koji odgovaraju podacima za izradu elektroničkog potpisa.

10

Prilog II. Uredbi br. 910/2014, naslovljen „Zahtjevi za kvalificirana sredstva za izradu elektroničkih potpisa”, u točki 1. predviđa da ta sredstva moraju pomoću odgovarajućih tehničkih i postupovnih sredstava jamčiti barem to da je, među ostalim, u razumnoj mjeri osigurana povjerljivost podataka za izradu elektroničkog potpisa koji se upotrebljavaju za izradu elektroničkog potpisa, da se ti podaci praktički mogu pojaviti samo jedanput, da je elektronički potpis pouzdano zaštićen od bilo kakvog krivotvorenja i da zakoniti potpisnik može pouzdano zaštititi navedene podatke od upotrebe drugih osoba. Osim toga, u točki 3. tog priloga predviđa se da generiranje ili upravljanje podacima za izradu elektroničkog potpisa u ime potpisnika može obavljati isključivo kvalificirani pružatelj usluga povjerenja.

11

U skladu s člankom 4. Zakona za elektronnia dokument i elektronnite udostoveritelni uslugi (Zakon o elektroničkim dokumentima i elektroničkim uslugama povjerenja, DV br. 34 od 6. travnja 2001.), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon o elektroničkim dokumentima), autor elektroničke izjave je fizička osoba koja je u izjavi navedena kao osoba koja ju je dala. Ta odredba također predviđa da je nositelj elektroničke izjave osoba u čije je ime ona dana.

12

Člankom 13. Zakona o elektroničkim dokumentima propisuje se:

„1.   Elektronički potpis znači elektronički potpis u smislu članka 3. točke 10. [Uredbe br. 910/2014].

[…]

3.   Kvalificirani elektronički potpis znači elektronički potpis u smislu članka 3. točke 12. [Uredbe br. 910/2014].

[…]”

13

Članak 184. stavak 2. Graždanskog procesualnog kodeksa (Zakonik o građanskom postupku), koji se također primjenjuje na postupak u području oporezivanja i socijalne sigurnosti, predviđa mogućnost osporavanja vjerodostojnosti i točnosti elektroničkog dokumenta pred sudom.

14

Tužitelju iz glavnog postupka, društvu V. B. Trade, 13. siječnja 2021. izdano je rješenje o ponovnom razrezu poreza na dobit, u iznosu od 682863,40 bugarskih leva (BGN) (oko 349000 eura), zajedno s pripadajućim kamatama u iznosu od 192770,62 BGN (oko 98500 eura).

15

To rješenje o ponovnom razrezu poreza donijela je nadležna porezna uprava nakon postupka poreznog nadzora koji je ta uprava naložila na temelju odluke od 24. lipnja 2020., koja je izmijenjena odlukama od 30. rujna i 29. listopada 2020., i koja je dovela do izvješća o nadzoru od 15. prosinca 2020.

16

Svi dokumenti koje je porezna uprava izdala u okviru tog postupka poreznog nadzora bili su izdani kao elektronički dokumenti potpisani kvalificiranim elektroničkim potpisima.

17

Direktor je odlukom od 17. svibnja 2021. potvrdio rješenje o ponovnom razrezu poreza od 13. siječnja 2021.

18

Tužitelj u glavnom postupku podnio je tužbu protiv odluke Direktora Administrativen sadu Veliko Tarnovo (Upravni sud u Velikom Trnovu, Bugarska), sudu koji je uputio zahtjev.

19

U okviru te tužbe on osporava valjanost izdanih elektroničkih dokumenata ističući da oni nisu bili uredno potpisani kvalificiranim elektroničkim potpisom. U potporu tom argumentu, od suda koji je uputio zahtjev zatražio je da imenuje i da u vezi s određenim brojem pitanja u vezi s valjanošću tih potpisa sasluša sudskog vještaka iz područja informatike.

20

Naime, tužitelj u glavnom postupku smatra da autentičnost navedenih dokumenata ovisi o različitim tehničkim aspektima koji određuju kvalitetu elektroničkog potpisa kao „kvalificiranog elektroničkog potpisa”. U tom pogledu navodi, među ostalim, da članak 25. stavci 1. i 2. Uredbe br. 910/2014 ne predstavlja prepreku primjeni nacionalnog zakonodavstva kojim se dopušta osporavanje dokaza zbog njihove neuvjerljivosti, neautentičnosti ili bilo kojeg drugog razloga.

21

Direktor se usprotivio navedenom prigovoru tvrdeći da, upravo suprotno, iz Uredbe br. 910/2014 proizlazi da je svako osporavanje kvalificiranih elektroničkih potpisa nedopušteno.

22

Sud koji je uputio zahtjev smatra potrebnim pojasniti izraz „[e]lektroničkom potpisu […] kao dokazu u sudskim postupcima ne smiju uskratiti pravni učinak” iz članka 25. stavka 1. Uredbe br. 910/2014. Konkretno, iz tog izraza proizlazi zabrana osporavanja tog pravnog učinka i dopuštenosti elektroničkog potpisa kao dokaza. Taj se sud stoga pita prevladava li ta zabrana nad načelom postupovne autonomije, kojim se državama članicama omogućuje da uskrate dokaznu snagu potpisa putem posebnog postupka uređenog njihovim nacionalnim zakonodavstvom.

23

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe, s jedne strane, da iz članka 21. stavka 1. Uredbe br. 910/2014, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 22., proizlazi da dokument potpisan putem kvalificiranog ili nekvalificiranog elektroničkog potpisa predstavlja akt koji je dopušten u svim vrstama sudskih postupaka i koji sudovi država članica moraju poštovati jer članak 25. stavak 1. te uredbe ima prednost pred općim načelom postupovne autonomije i postupovnim pravilima koja su države članice utvrdile u pogledu dopuštenosti dokaza.

24

S druge strane, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, iz druge rečenice uvodne izjave 49. Uredbe br. 910/2014 proizlazi da se izraz „pravni učinak […] elektroničkog potpisa” iz članka 25. stavka 1. te uredbe može shvatiti na način da upućuje na dokaznu snagu potpisa kako ga priznaje nacionalni pravni sustav svake države članice. Osim toga, taj sud ističe da članak 25. stavak 2. navedene uredbe izjednačava pravni učinak elektroničkog potpisa s onom vlastoručnog potpisa samo kada je riječ o kvalificiranom elektroničkom potpisu.

25

U tim okolnostima Administrativen sad Veliko Tarnovo (Upravni sud u Velikom Trnovu) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

26

Odlukom predsjednika Suda od 14. rujna 2022. ovaj postupak je prekinut do donošenja odluke kojom se završava postupak u predmetu C‑362/21.

27

Nakon objave presude od 20. listopada 2022., Ekofrukt (C‑362/21, EU:C:2022:815), sud koji je uputio zahtjev dopisom od 18. studenoga 2022. obavijestio je Sud da želi povući svoje drugo prethodno pitanje, ali da ostaje pri prvom prethodnom pitanju.

28

Direktor u biti smatra da je prethodno pitanje nedopušteno jer se njime ne zahtijeva tumačenje prava Unije, zato što se u članku 2. stavku 3. Uredbe br. 910/2014 izričito navodi da navedena uredba ne utječe na nacionalno pravo ili pravo Unije koje se odnosi na sklapanje i valjanost ugovorâ ili drugih pravnih ili postupovnih obveza u pogledu forme. Naime, upravo na temelju nacionalnog prava valja utvrditi je li i pod kojim uvjetima moguće osporavati dokumente na kojima se nalazi vlastoručni potpis i stoga dokumente na kojima se nalazi kvalificirani elektronički potpis, uključujući kada je riječ o njihovu autorstvu, te koje su postupovne posljedice postojanja ili nepostojanja takvog osporavanja stranke u sporu.

29

U tom pogledu valja utvrditi da se, kao što to proizlazi iz točaka 22. do 24. ove presude, u okviru ovog predmeta sud koji je uputio zahtjev pita prevladava li i u kojoj mjeri članak 25. Uredbe br. 910/2014 nad načelom postupovne autonomije država članica, na način da nacionalnim sudovima nalaže apsolutnu zabranu korištenja postupovnih sredstava predviđenih u njihovim pravnim sustavima radi osporavanja dokazne snage elektroničkog potpisa koja proizlazi iz navedene uredbe. No, to pitanje spada u ispitivanje merituma upućenog prethodnog pitanja, a ne u ispitivanje njegove dopuštenosti.

30

Uostalom, iz navedenog pitanja proizlazi da njime sud koji je uputio zahtjev zahtijeva tumačenje prava Unije, a osobito članka 25. Uredbe br. 910/2014, a ne bugarskog prava.

31

Stoga je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

32

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 25. Uredbe br. 910/2014 tumačiti na način da se njime sudovima država članica nalaže da priznaju da se postojanje i navedeno autorstvo kvalificiranog elektroničkog potpisa trebaju smatrati nesporno dokazanim kada su ispunjeni uvjeti iz članka 3. točke 12. te uredbe ili pak na način da su navedeni sudovi dužni priznati postojanje dokazne snage tog potpisa samo u okviru onoga što relevantni nacionalni pravni sustav predviđa za vlastoručni potpis.

33

Valja najprije istaknuti da članak 3. točka 12. Uredbe br. 910/2014 propisuje tri kumulativna zahtjeva da bi se elektronički potpis mogao smatrati „kvalificiranim elektroničkim potpisom”. Kao prvo, potpis mora biti „napredni elektronički potpis” koji u skladu s člankom 3. točkom 11. te uredbe mora ispunjavati zahtjeve iz njezina članka 26. Kao drugo, potpis se mora izraditi pomoću „kvalificiranog sredstva za izradu elektroničkog potpisa”, koje mora, u skladu s člankom 3. točkom 23. navedene uredbe, ispunjavati zahtjeve utvrđene u Prilogu II. istoj uredbi. Kao treće, potpis se mora temeljiti na „kvalificiranom certifikatu za elektronički potpis” u smislu članka 3. točke 15. Uredbe br. 910/2014, odnosno certifikatu koji je izdao „kvalificirani pružatelj usluga povjerenja” i koji ispunjava zahtjeve utvrđene u Prilogu I. toj uredbi (presuda od 20. listopada 2022., Ekofrukt, C‑362/21, EU:C:2022:815, t. 43.).

34

Nadalje, kao što je to Sud presudio u točki 35. presude od 20. listopada 2022., Ekofrukt (C‑362/21, EU:C:2022:815), članak 25. stavak 1. Uredbe br. 910/2014 ne zabranjuje nacionalnim sudovima da elektroničke potpise smatraju nevaljanima, nego utvrđuje opće načelo koje navedenim sudovima zabranjuje da odbiju pravni učinak i dokaznu snagu elektroničkih potpisa u sudskim postupcima samo zato što su ti potpisi u elektroničkom obliku.

35

Naposljetku, kao što proizlazi iz točaka 36. i 37. presude od 20. listopada 2022., Ekofrukt (C‑362/21, EU:C:2022:815), tumačenje navedeno u prethodnoj točki ove presude je potkrijepljeno člankom 2. stavkom 3. Uredbe br. 910/2014, u vezi s njezinim uvodnim izjavama 21. i 49., iz kojih proizlazi da je na nacionalnom pravu da definira pravni učinak koji proizvode elektronički potpisi. Jedina iznimka u tom pogledu jest zahtjev iz članka 25. stavka 2. te uredbe, prema kojem pravni učinak kvalificiranog elektroničkog potpisa mora biti istovjetan onomu vlastoručnog potpisa, čime ta odredba samo u korist kvalificiranog elektroničkog potpisa stvara presumpciju „izjednačavanja” s vlastoručnim potpisom.

36

Iz sudske prakse navedene u točkama 32. do 35. ove presude proizlazi da je na nacionalnom pravu da utvrdi pravni učinak elektroničkih potpisa, uključujući i kvalificiranih elektroničkih potpisa, pod uvjetom da se poštuje izjednačavanje kvalificiranog elektroničkog potpisa s vlastoručnim potpisom, koje je predviđeno člankom 25. stavkom 2. Uredbe br. 910/2014.

37

Naime, iako iz članka 25. Uredbe br. 910/2014 proizlazi da su postojanje i navedeno autorstvo kvalificiranog elektroničkog potpisa utvrđeni ako se dokaže da predmetni potpis ispunjava uvjete iz članka 3. točke 12. te uredbe, ipak ne postoji nijedan razlog da se s kvalificiranim elektroničkim potpisom postupa povoljnije nego s vlastoručnim potpisom, u smislu da se člankom 25. navedene uredbe sudovima država članica nalaže apsolutna zabrana uporabe postupovnih sredstava predviđenih u njihovim pravnim sustavima radi odbijanja dokazne snage kvalificiranog elektroničkog potpisa, u smislu navedene uredbe.

38

Slijedom toga, ako i u mjeri u kojoj se nacionalnim pravom predviđa mogućnost dovođenja u pitanje dokazne snage vlastoručnog potpisa, takva mogućnost mora biti otvorena i u pogledu kvalificiranog elektroničkog potpisa.

39

Posebice se, kao što je to iznio Direktor u svojim pisanim očitovanjima, priznavanje dokazne snage kvalificiranog elektroničkog potpisa može odbiti u okviru postupka utvrđivanja neistinitosti isprave predviđenog nacionalnim zakonodavstvom, pod uvjetom, međutim, da to zakonodavstvo predviđa isti postupak za osporavanje vlastoručnog potpisa i kvalificiranog elektroničkog potpisa.

40

S obzirom na prethodna razmatranja, na prethodno pitanje valja odgovoriti tako da članak 25. Uredbe br. 910/2014 treba tumačiti na način da su sudovi država članica dužni, ako su ispunjeni uvjeti iz članka 3. točke 12. te uredbe, kvalificiranom elektroničkom potpisu priznati dokaznu snagu istovjetnu dokaznoj snazi vlastoručnog potpisa, u okviru onoga što se relevantnim nacionalnim pravnim sustavom predviđa za vlastoručni potpis.

41

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deseto vijeće) odlučuje:

Članak 25. Uredbe (EU) br. 910/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. srpnja 2014. o elektroničkoj identifikaciji i uslugama povjerenja za elektroničke transakcije na unutarnjem tržištu i stavljanju izvan snage Direktive 1999/93/EZ

treba tumačiti na način da su:

sudovi država članica dužni, ako su ispunjeni uvjeti iz članka 3. točke 12. te uredbe, kvalificiranom elektroničkom potpisu priznati dokaznu snagu istovjetnu dokaznoj snazi vlastoručnog potpisa, u okviru onoga što se relevantnim nacionalnim pravnim sustavom predviđa za vlastoručni potpis.