–

za Industria de Diseño Textil SA (Inditex), F. Arroyo Álvarez de Toledo i R. Bercovitz Álvarez, abogados,

–

za Buongiorno Myalert SA, J. J. Marín López, abogado i A. Vázquez Pastor, procuradora,

–

za španjolsku vladu, I. Herranz Elizalde, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, P. Němečková i J. Samnadda, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. stavka 1. točke (c) Prve direktive Vijeća 89/104/EEZ od 21. prosinca 1988. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima (SL 1989., L 40, str. 1.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Industria de Diseño Textil SA (Inditex) i društva Buongiorno Myalert SA (u daljnjem tekstu: Buongiorno) u vezi s navodnom povredom prava koja proizlaze iz nacionalnog žiga čiji je društvo Inditex nositelj, zbog toga što je društvo Buongiorno navodno upotrebljavalo znak istovjetan tom žigu bez odobrenja društva Inditex.

3

Članak 5. Prve direktive 89/104, naslovljen „Prava koja proizlaze iz žiga”, u stavcima 1. i 2. određivao je:

„1.   Registrirani žig nositelju daje isključiva prava koja proizlaze iz tog žiga. Nositelj žiga ima pravo spriječiti sve treće strane da bez njegova odobrenja u trgovačkom prometu koriste:

2.   Svaka država članica može također odrediti da nositelj ima pravo spriječiti sve treće strane da bez njegova odobrenja u trgovačkom prometu koriste bilo koji znak koji je istovjetan ili sličan žigu u odnosu na proizvode ili usluge koji nisu slični onima za koje je žig registriran, ako potonji ima ugled u državi članici i ako uporaba tog znaka bez opravdanog razloga nepošteno iskorištava razlikovni karakter ili ugled žiga ili im šteti.”

4

U članku 6. Prve direktive 89/104, naslovljenom „Ograničenje učinka žiga”, u stavku 1. određuje se:

„Žig ne daje nositelju pravo da trećoj strani u trgovačkom prometu zabrani uporabu:

[…]

pod uvjetom da [ih se] koristi u skladu s poštenom praksom u industrijskoj ili trgovačkoj djelatnosti.”

5

Prva direktiva 89/104 stavljena je izvan snage i zamijenjena Direktivom 2008/95/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima (SL 2008., L 299, str. 25.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 149.), koja je stupila na snagu 28. studenoga 2008.

6

Članak 5. Direktive 2008/95, naslovljen „Prava koja proizlaze iz žiga”, u stavcima 1. i 2. predviđao je:

„1.   Registrirani žig nositelju daje isključiva prava koja proizlaze iz tog žiga. Nositelj žiga ima pravo spriječiti sve treće strane da bez njegova odobrenja u trgovačkom prometu koriste:

2.   Svaka država članica može također odrediti da nositelj ima pravo spriječiti sve treće strane da bez njegova odobrenja u trgovačkom prometu koriste bilo koji znak koji je istovjetan ili sličan žigu u odnosu na proizvode ili usluge koji nisu slični onima za koje je žig registriran, ako potonji ima ugled u državi članici i ako uporaba tog znaka bez opravdanog razloga nepošteno iskorištava razlikovni karakter ili ugled žiga ili im šteti.”

7

Članak 6. Direktive 2008/95, naslovljen „Ograničenje učinka žiga”, u stavku 1. određivao je:

„Žig ne daje nositelju pravo da trećoj strani u trgovačkom prometu zabrani uporabu:

[…]

pod uvjetom da [ih se] koristi u skladu s poštenom praksom u industrijskoj ili trgovačkoj djelatnosti.”

8

Direktiva 2008/95 stavljena je izvan snage i zamijenjena, s učinkom od 15. siječnja 2019., Direktivom (EU) 2015/2436 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2015. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima (SL 2015., L 336, str. 1. i ispravak SL 2016., L 110, str. 5.).

9

Članak 14. Direktive 2015/2436, naslovljen „Ograničenje učinka žiga”, u stavcima 1. i 2. određuje:

„1.   Žig ne daje nositelju pravo da trećoj strani u trgovačkom prometu zabrani uporabu:

[…]

2.   Stavak 1. primjenjuje se samo kada treća strana rabi žig u skladu s dobrom poslovnom praksom u industriji i trgovini.”

10

U verziji kojom se prenosi članak 5. Prve direktive 89/104, članak 34. Leya 17/2001 de Marcas (Zakon 17/2001 o žigovima) od 7. prosinca 2001. (BOE br. 294 od 8. prosinca 2001., str. 45579., u daljnjem tekstu: Zakon o žigovima) određivao je:

„1.   Registracijom žiga njegovu nositelju daje se isključivo pravo uporabe žiga u trgovačkom prometu.

2.   Vlasnik registriranog žiga ima pravo zabraniti svim trećim osobama da bez njegova pristanka u trgovačkom prometu koriste:

11

U njegovoj izvornoj verziji, člankom 37. stavkom 1. točkom (c) Zakona o žigovima, kojim je u španjolsko pravo prenesen članak 6. stavak 1. točka (c) Prve direktive 89/104, određivalo se:

„Žig ne daje svojem nositelju pravo da trećoj osobi zabrani uporabu u trgovačkom prometu sljedećih elemenata, pod uvjetom da ih koristi u skladu s dobrom poslovnom praksom u industriji i trgovini:

[…]

12

Članak 37. Zakona o žigovima izmijenjen je Real Decretom‑ley 23/2018 de transposición de directivas en materia de marcas, transporte ferroviario y viajes combinados y servicios de viaje vinculados (Kraljevska uredba sa zakonskom snagom 23/2018 o prenošenju direktiva u području žigova, željezničkog prijevoza i putovanja u paket‑aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima) od 21. prosinca 2018. (BOE br. 312 od 27. prosinca 2001., str. 127305.) kako bi se prenio članak 14. stavak 1. točka (c) Direktive 2015/2436.

13

U izmijenjenoj verziji, članak 37. stavci 1. i 2. Zakona o žigovima određuje:

„1.   Žig ne daje svojem nositelju pravo da trećoj osobi zabrani uporabu u trgovačkom prometu:

[…]

2.   Stavak 1. primjenjuje se samo kada treća strana rabi žig u skladu s dobrom poslovnom praksom u industriji i trgovini.”

14

Društvo Buongiorno je pružatelj informacijskih usluga posredstvom internetske mreže i mobilne telefonije. Tijekom 2010. godine taj je pružatelj pokrenuo reklamnu kampanju za pretplatu na uslugu prijenosa multimedijskih sadržaja SMS‑om koju je stavio na tržište pod nazivom „Club Blinko”. Pretplata na tu uslugu omogućavala je sudjelovanje u izvlačenju, čija je jedna od nagrada bila „darovna kartica ZARA” u vrijednosti od 1000 eura. Nakon što bi kliknuo na baner kako bi pristupio izvlačenju, pretplatniku bi se na idućem zaslonu pojavio znak „ZARA” unutar pravokutnika, što je podsjećalo na format darovne kartice.

15

Društvo Inditex je Juzgado de lo Mercantil no 2 de Madrid (Trgovački sud br. 2 u Madridu, Španjolska) podnijelo tužbu protiv društva Buongiorno zbog povrede isključivih prava koja proizlaze iz nacionalnog žiga kojim se štiti znak „ZARA” (u daljnjem tekstu: žig ZARA). U potporu toj tužbi, koja se temelji na članku 34. stavku 2. točkama (b) i (c) Zakona o žigovima, društvo Inditex se pozvalo na razloge koji se odnose na postojanje vjerojatnosti dovođenja u zabludu, iskorištavanje ugleda žiga odnosno nanošenje štete tom ugledu.

16

Društvo Buongiorno osporilo je postojanje povrede prava koja proizlaze iz žiga ZARA tvrdeći da je taj znak upotrebljavalo povremeno, ali ne kao žig nego kako bi naznačilo od čega se sastoji jedan od darova predviđenih za dobitnike izvlačenja. Prema mišljenju društva Buongiorno, takva „referencijalna” uporaba spada pod zakonite uporabe razlikovnih znakova trećih osoba koje su uređene člankom 37. Zakona o žigovima, kako u njegovoj izvornoj verziji, tako i u izmijenjenoj.

17

Prvostupanjski sud odbio je tužbu društva Inditex. Nakon što je utvrdio da uporaba žiga ZARA od strane društva Buongiorno nije „referencijalna” uporaba obuhvaćena člankom 37. Zakona o žigovima, u njegovoj izvornoj verziji, taj je sud zaključio da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 34. stavka 2. točaka (b) i (c) Zakona o žigovima.

18

Društvo Inditex je protiv te odluke podnijelo žalbu Audienciji Provincial de Madrid (Provincijski sud u Madridu, Španjolska), pozivajući se na postojanje krivotvorenja žiga u smislu članka 34. stavka 2. točke (c) Zakona o žigovima. Audiencia Provincial de Madrid (Provincijski sud u Madridu, Španjolska), odbila je tu žalbu jer je smatrala da uporabom žiga ZARA od strane društva Buongiorno nije narušen ugled tog žiga niti je došlo do neosnovanog iskorištavanja tog ugleda.

19

Društvo Inditex je Tribunalu Supremo (Vrhovni sud, Španjolska), koji je sud koji je uputio zahtjev, podnio žalbu u kasacijskom postupku.

20

Taj sud navodi da članak 37. točka (c) Zakona o žigovima, u svojoj izvornoj verziji, koja se ratione temporis primjenjuje na činjenice u glavnom postupku, predstavlja prenošenje članka 6. stavka 1. točke (c) Prve direktive 89/104, čiji se tekst nije bitno izmijenio Direktivom 2008/95.

21

Navedeni sud pojašnjava da se trenutačnom verzijom članka 37. stavka 1. točke (c) Zakona o žigovima prenosi članak 14. stavak 1. točka (c) Direktive 2015/2436 kojom je stavljena izvan snage i zamijenjena Direktiva 2008/95.

22

Sud koji je uputio zahtjev ističe da se u članku 14. stavku 1. točki (c) Direktive 2015/2436 navodi općenitije postupanje, odnosno „u svrhu prepoznavanja ili upućivanja na proizvode ili usluge kao one koji pripadaju nositelju tog žiga” iza čega slijedi izraz „osobito”, nakon kojeg slijedi navođenje konkretnijeg postupanja, odnosno „ako je uporaba žiga nužna za označavanje predviđene namjene proizvoda ili usluge, osobito ako je riječ o dodatnim ili rezervnim dijelovima”. Budući da se samo konkretnije postupanje nalazi u članku 6. stavku 1. točki (c) Prve direktive 89/104, taj sud ima dvojbe u pogledu dosega navođenja općenitijeg postupanja iz članka 14. stavka 1. točke (c) Direktive 2015/2436. Navedeni sud se pita je li to navođenje pojašnjenje dijela koji se implicitno navodio u članku 6. stavku 1. točki (c) Prve direktive 89/104 ili se Direktivom 2015/2436 proširuje područje primjene „referencijalnih” uporaba.

23

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da na tu njegovu dvojbu utječe tumačenje članka 6. stavka 1. točke (c) Prve direktive 89/104 u presudama od 17. ožujka 2005., Gillette Company i Gillette Group Finland (C‑228/03, EU:C:2005:177), i od 8. srpnja 2010., Portakabin (C‑558/08, EU:C:2010:416, t. 63. i 64.). Taj sud smatra da je Sud, čini se, ograničio doseg ograničenja učinaka žiga na uporabu koja je nužna za označavanje namjene proizvoda, osobito kada je objasnio da je cilj članka 6. stavka 1. točke (c) Prve direktive 89/104 „omogućiti pružateljima proizvoda ili usluga, koji su komplementarni proizvodima ili uslugama koje nudi nositelj žiga, da se koriste tim žigom kako bi javnost obavijestili o funkcionalnoj vezi koja postoji između njihovih proizvoda ili usluga i onih navedenog nositelja žiga”.

24

Sud koji je uputio zahtjev navodi da odluka o prethodnom pitanju utječe na rješenje glavnog postupka. Pojašnjava da će, ako prihvati žalbeni razlog koji se odnosi na tumačenje i primjenu odredbe kojom se dodjeljuje zaštita uglednim žigovima, morati ispitati je li uporaba žiga ZARA od strane društva Buongiorno obuhvaćena ograničenjem predviđenim u članku 37. stavku 1. točki (c) Zakona o žigovima, u njegovoj izvornoj verziji, primjenjivim ratione temporis na spor koji je predmet žalbe, pri čemu je to ograničenje jednako onom predviđenom u članku 6. stavku 1. točki (c) Prve direktive 89/104. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, postupanje društva Buongiorno više odgovara tekstu članka 14. stavka 1. točke (c) Direktive 2015/2436, nego tekstu članka 6. stavka 1. točke (c).

25

U tim je okolnostima Tribunal Supremo (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 6. stavak 1. točku (c) Prve direktive [89/104] tumačiti na način da ograničenje prava žiga implicitno obuhvaća općenitije postupanje na koje se sada upućuje u članku 14. stavku 1. točki (c) Direktive [2015/2436], odnosno uporabu „žiga u svrhu prepoznavanja ili upućivanja na proizvode ili usluge kao one koji pripadaju nositelju tog žiga?”

26

Društvo Inditex smatra da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten zbog dvaju razloga.

27

Društvo Inditex u biti ističe, kao prvo, da je, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, tumačenje članka 6. stavka 1. točke (c) Prve direktive 89/104 relevantno samo ako se žalba može prihvatiti zbog povrede članka 34. stavka 2. točke (c) Zakona o žigovima, odnosno zbog povrede uglednog žiga. Prema mišljenju društva Inditex, uporaba tuđeg žiga u tom slučaju nije u skladu s „dobrom poslovnom praksom u industriji i trgovini ” u smislu članka 37. stavka 1. točke (c) Zakona o žigovima, u njegovoj izvornoj verziji. Budući da odgovor na pitanje stoga nije odlučujući za odluku koju treba donijeti sud koji je uputio zahtjev, zahtjev za prethodnu odluku je nedopušten.

28

Valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru suradnje između njega i nacionalnih sudova uspostavljene u članku 267. UFEU‑a isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi glavni postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uzimajući u obzir posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koje postavlja Sudu. Posljedično, ako se postavljeno pitanje odnosi na tumačenje ili valjanost pravnog pravila Unije, Sud je, načelno, dužan odlučiti (presuda od 16. ožujka 2023., Beobank, C‑351/21, EU:C:2023:215, t. 43. i navedena sudska praksa).

29

Iz toga slijedi da prethodno pitanje koje se odnosi na pravo Unije uživa pretpostavku relevantnosti. Odbijanje Suda da odluči o takvom pitanju moguće je samo ako je očito da zatraženo tumačenje ili ocjena valjanosti pravnog pravila Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućeno pitanje (presuda od 16. ožujka 2023., Saatgut‑Treuhandverwaltung (KWS Meridian), C‑522/21, EU:C:2023:218, t. 26. i navedena sudska praksa).

30

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se glavni postupak odnosi na navodnu uporabu nacionalnog žiga od strane treće osobe bez odobrenja nositelja tog žiga i da se stranke u tom sporu osobito ne slažu u pogledu primjenjivosti članka 37. stavka 1. točke (c) Zakona o žigovima u njegovoj izvornoj verziji. Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje također proizlazi da se nacionalni sud pita o dosegu članka 6. stavka 1. točke (c) Prve direktive 89/104, koji se odnosi na ograničenje učinaka nacionalnog žiga i koji je u španjolsko pravo prenesen tim člankom 37.

31

U tim okolnostima, nije očito da zatraženo tumačenje članka 6. stavka 1. točke (c) Prve direktive 89/104 nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku ili da je problem hipotetski.

32

Osim toga, u dijelu u kojem društvo Inditex ističe da je prethodno pitanje hipotetsko zbog činjenice da se uvjeti za zakonitu uporabu iz članka 6. stavka 1. točke (c) Prve direktive 89/104 podudaraju s uvjetima uporabe u vezi s uglednim žigom kojoj se njegov nositelj može usprotiviti, u skladu s člankom 5. stavkom 2. te direktive, tako da se te dvije odredbe međusobno isključuju, valja istaknuti da se ta argumentacija odnosi na tumačenje posljednje rečenice članka 6. stavka 1. navedene direktive. Tom se argumentacijom društva Inditex stoga želi postaviti pitanje tumačenja tog članka 6. stavka 1. različito od onoga koje je postavio sud koji je uputio zahtjev te se iz toga ne može zaključiti da je postavljeno pitanje očito hipotetsko.

33

Kao drugo, društvo Inditex tvrdi da se čini da sud koji je uputio zahtjev smatra da tekst članka 14. stavka 1. točke (c) Direktive 2015/2436 omogućuje uporabu žiga o kojem je riječ u glavnom postupku, uz obrazloženje da je riječ o „referencijalnoj” uporabi, za razliku od onoga što proizlazi iz doslovnog tumačenja članka 6. stavka 1. točke (c) Prve direktive 89/104. Primjećuje da uporaba žiga „u svrhu prepoznavanja ili upućivanja na proizvode ili usluge kao one koji pripadaju nositelju tog žiga” nije sama po sebi zakonita, nego mora, osim toga, biti u skladu s „dobrom poslovnom praksom u industriji i trgovini” i poštovati pravila o iscrpljenju prava žiga u slučaju transakcija koje se odnose na proizvode drugih osoba. Stoga odgovor na prethodno pitanje ne bi bio koristan jer bi bio nedostatan za rješavanje pravnog pitanja otvorenog u glavnom postupku.

34

Međutim, okolnost da sud koji je uputio zahtjev za rješavanje tog spora može biti dužan također ispitati ili uzeti u obzir i druge odredbe osim onih na koje se odnosi njegovo pitanje ne može dovesti do zaključka da ono nema veze s predmetom spora i da je, stoga, nedopušteno.

35

Stoga treba odbiti dva argumenta koja je društvo Inditex iznijelo kako bi osporilo dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku.

36

U svojim očitovanjima Europska komisija, iako nije jasno tvrdila da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten, primjećuje da se pitanje tumačenja članka 6. stavka 1. točke (c) Direktive 2008/95, primjenjivog ratione temporis na glavni postupak, postavlja samo ako je uporaba žiga ZARA od strane društva Buongiorno u trgovačkom prometu, uporaba od strane treće strane koja je zabranjena člankom 5. te direktive. S obzirom na to da se čini da nacionalni prvostupanjski sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time kada je utvrdio da uporaba žiga ZARA nije obuhvaćena nijednim od slučajeva uporabe žiga predviđenih člankom 34. Zakona o žigovima, kojim je u španjolsko pravo prenesen taj članak 5., nije potrebno ispitati jesu li u ispunjeni uvjeti definirani člankom 37. tog zakona koji u svojoj izvornoj verziji prenosi članak 6. stavak 1. točku (c) Direktive 2008/95.

37

U tom pogledu valja istaknuti da Komisijina argumentacija podrazumijeva da se Sud izjasni o tumačenju članka 5. Direktive 2008/95. Stoga je treba odbiti zbog istih razloga kao što su oni navedeni u točki 34. ove presude.

38

Posljedično valja smatrati zahtjev za prethodnu odluku dopuštenim.

39

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da su činjenice iz kojih proizlazi glavni spor nastale tijekom 2010. godine. Budući da je Prva direktiva 89/104 stavljena izvan snage i zamijenjena Direktivom 2008/95, koja je stupila na snagu 28. studenoga 2008., odredba primjenjiva ratione temporis u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku jest članak 6. stavak 1. točka (c) Direktive 2008/95, a ne članak 6. stavak 1. točka (c) Prve direktive 89/104, s obzirom na to da je ta druga odredba zamijenjena prvom. Međutim, važno je pojasniti da je tekst tih dviju odredbi istovjetan.

40

Iz zahtjeva za prethodnu odluku također proizlazi da sud koji je uputio zahtjev nije izrazio sumnje u pogledu činjenice da se, na temelju članka 6. stavka 1. točke (c) Direktive 2008/95, uporaba žiga mora odnositi na prepoznavanje ili upućivanje na proizvode ili usluge „kao one koji pripadaju nositelju tog žiga”. Naime, valja pojasniti da iako se u tekstu članka 14. stavka 1. točke (c) Direktive 2015/2436 sada izričito navodi taj zahtjev, njegovo postojanje proizlazi iz sudske prakse koja se odnosi na tumačenje članka 6. stavka 1. točke (c) Prve direktive 89/104 (vidjeti u tom smislu presude od 17. ožujka 2005., Gillette Company i Gillette Group Finland, C‑228/03, EU:C:2005:177, t. 33., i od 8. srpnja 2010., Portakabin, C‑558/08, EU:C:2010:416, t. 64.).

41

Stoga dvojbe koje je izrazio sud koji je uputio zahtjev u pogledu tumačenja članka 6. stavka 1. točke (c) Direktive 2008/95 proizlaze iz različitog teksta odredbe koja ga je zamijenila, odnosno članka 14. stavka 1. točke (c) Direktive 2015/2436, kad je riječ o opsegu uporabe žiga od strane treće strane koju nositelj tog žiga ne može zabraniti jer se ta uporaba ne odnosi samo na označavanje namjene proizvoda koji ta treća strana stavlja na tržište ili usluge koju ona nudi.

42

Stoga, kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, valja preoblikovati pitanje na način da njime taj sud u biti pita treba li članak 6. stavak 1. točku (c) Direktive 2008/95 tumačiti na način da se odnosi na svaku uporabu žiga u trgovačkom prometu od strane treće strane u svrhu prepoznavanja ili upućivanja, u skladu s dobrom poslovnom praksom u industriji ili trgovini, proizvoda ili usluga kao onih koji pripadaju nositelju tog žiga ili samo na uporabu tog žiga koja je potrebna za označavanje namjene proizvoda koji ta treća strana stavlja na tržište ili usluge koju ona nudi.

43

Valja podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, tumačenje odredbe prava Unije zahtijeva da se u obzir uzme ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi kao i ciljevi te svrha akta kojeg je ona dio. Nastanak neke odredbe prava Unije može se također pokazati relevantnim za njezino tumačenje (presuda od 16. ožujka 2023., Towercast, C‑449/21, EU:C:2023:207, t. 31. i navedena sudska praksa).

44

U skladu s tekstom članka 6. stavka 1. točke (c) Direktive 2008/95, žig ne daje nositelju pravo da trećoj strani u trgovačkom prometu zabrani uporabu žiga, kad je njime potrebno naznačiti namjenu proizvoda ili usluge, posebno ako je riječ o priboru ili rezervnim dijelovima.

45

S druge strane, članak 14. stavak 1. točka (c) Direktive 2015/2436 određuje, najprije, da on obuhvaća uporabu žiga u svrhu prepoznavanja ili upućivanja na proizvode ili usluge kao one koji pripadaju nositelju tog žiga, i, potom preuzima normativni sadržaj tog članka 6. stavka 1. točke (c) kojemu prethodi izraz „osobito”.

46

Stoga iz doslovne usporedbe tih dviju odredbi proizlazi da je uporaba kojom su se mogli ograničiti učinci žiga na temelju članka 6. stavka 1. točke (c) Direktive 2008/95 sada jedan od slučajeva zakonite uporabe kojoj se nositelj žiga ne može usprotiviti na temelju članka 14. stavka 1. točke (c) Direktive 2015/2436.

47

Iz toga slijedi da je doseg članka 6. stavka 1. točke (c) Direktive 2008/95 ograničeniji od dosega članka 14. stavka 1. točke (c) Direktive 2015/2436, s obzirom na to da se taj članak 6. stavak 1. točka (c) odnosi samo na uporabu žiga u trgovačkom prometu kada je ona potrebna za označavanje namjene proizvoda ili usluge.

48

To tumačenje članka 6. stavka 1. točke (c) Direktive 2008/95 potkrijepljeno je ciljevima koji se nastoje postići tom direktivom, a osobito ciljem te odredbe, kako je definiran u sudskoj praksi, i analizom nastanka odredbe kojom je zamijenjen, odnosno članka 14. stavka 1. točke (c) Direktive 2015/2436.

49

Kao prvo, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da ograničivši učinke prava koje nositelj žiga ima na temelju članka 5. Direktive 2008/95, članak 6. te direktive nastoji pomiriti temeljne interese zaštite prava žiga s temeljnim interesima za slobodno kretanje robe i slobodno pružanje usluga na unutarnjem tržištu, i to tako da pravo žiga može ostvariti svoju ulogu osnovnog elementa sustava neometanog tržišnog natjecanja koji Ugovor želi uspostaviti i održati (vidjeti u tom smislu presudu od 17. ožujka 2005., Gillette Company i Gillette Group Finland, C‑228/03, EU:C:2005:177, t. 29.).

50

Kad je konkretno riječ o članku 6. stavku 1. točki (c) Direktive 2008/95, Sud je naveo da primjena te odredbe nije ograničena na situacije u kojima je potrebno upotrebljavati žig kako bi se označila namjena proizvoda „kao pribora ili rezervnih dijelova” (vidjeti u tom smislu presudu od 17. ožujka 2005., Gillette Company i Gillette Group Finland, C‑228/03, EU:C:2005:177, t. 32.). Međutim, slučajevi koji su obuhvaćeni područjem primjene tog članka 6. stavka 1. točke (c) moraju se ograničiti na one koji odgovaraju cilju te odredbe (presuda od 8. srpnja 2010., Portakabin, C‑558/08, EU:C:2010:416, t. 64.).

51

U tom pogledu Sud je pojasnio da je cilj članka 6. stavka 1. točke (c) Direktive 2008/95 omogućiti pružateljima proizvoda ili usluga, koji su komplementarni proizvodima ili uslugama koje nudi nositelj žiga, da se koriste tim žigom kako bi javnost obavijestili na razumljiv i sveobuhvatan način o namjeni proizvoda ili usluga koje prodaju ili, drugim riječima, funkcionalnoj vezi koja postoji između njihovih proizvoda ili usluga i onih navedenog nositelja žiga (vidjeti u tom smislu presude od 17. ožujka 2005., Gillette Company i Gillette Group Finland, C‑228/03, EU:C:2005:177, t. 33. i 34. i od 8. srpnja 2010., Portakabin, C‑558/08, EU:C:2010:416, t. 64.).

52

Iz toga slijedi da se, u skladu sa sudskom praksom, područje primjene članka 6. stavka 1. točke (c) Direktive 2008/95 odnosi na uporabu žiga u svrhu prepoznavanja ili upućivanja na proizvode ili usluge kao one koji pripadaju nositelju tog žiga samo ako je ta uporaba ograničena na situaciju u kojoj je potrebna za označavanje namjene proizvoda koji ta treća strana stavlja na tržište ili usluge koju ona nudi. Međutim, u kontekstu članka 14. stavka 1. točke (c) Direktive 2015/2436, takva situacija odgovara samo jednom od slučajeva u kojima nositelj žiga ne može zabraniti uporabu žiga.

53

Kao drugo, budući da se svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita o dosegu članka 6. stavka 1. točke (c) Direktive 2008/95 s obzirom na normativni sadržaj odredbe koja ga je zamijenila, nastanak potonje odredbe može otkriti elemente relevantne za tumačenje tog članka 6. stavka 1. točke (c).

54

U tom pogledu, iz prijedloga Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o usklađivanju zakona država članica koji se odnose na žigove [COM(2013) 162 final] proizlazi da se smatralo „prikladnim predvidjeti […] izričito ograničenje koje se općenito odnosi na referencijalnu uporabu žiga”. Stoga, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točki 78. svojeg mišljenja, izraz „prikladnim predvidjeti” upućuje na Komisijinu volju da predloži uvođenje ograničenja učinaka žiga koje se općenito odnosi na referencijalnu uporabu i da proširi doseg ograničenja, sada predviđenog u članku 14. stavku 1. točki (c) Direktive 2015/2436, a ne da predloži obično objašnjenje ili pojašnjenje granica članka 6. stavka 1. točke (c) Prve direktive 89/104.

55

Osim toga, kao što je to nezavisni odvjetnik također istaknuo u točki 79. svojeg mišljenja, namjera Komisije da proširi doseg ograničenja koje se prethodno nalazilo u članku 6. stavku 1. točki (c) Direktive 2008/95 proizlazi iz teksta uvodne izjave 25. prijedloga Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o usklađivanju zakona država članica koji se odnose na žigove [COM(2013) 162 final], u kojoj je bilo navedeno da „nositelj ne bi smio moći spriječiti uobičajenu, poštenu i pravičnu uporabu žiga u svrhu utvrđivanja proizvoda ili usluga kao nositeljevih ili upućivanja na njih”.

56

Slijedom toga, nastanak članka 14. stavka 1. točke (c) Direktive 2015/2436 potvrđuje tumačenje prema kojem je doseg članka 6. stavka 1. točke (c) Direktive 2008/95 ograničeniji od dosega tog članka 14. stavka 1. točke (c).

57

U ovom je slučaju na nacionalnom sudu, među ostalim, da utvrdi, uzimajući u obzir sve okolnosti glavnog predmeta, je li društvo Buongiorno svojom reklamnom kampanjom za pretplatu na jednu od njegovih usluga omogućujući sudjelovanje u izvlačenju čija se jedna od nagrada sastojala od „darovne kartice ZARA”, pri čemu bi se pretplatniku na zaslonu pojavio znak „ZARA” unutar pravokutnika, što je podsjećalo na format darovna kartica, upotrebljavalo žig ZARA u smislu članka 5. Direktive 2008/95 i, ako je to slučaj, da ocijeni, s obzirom na članak 6. stavak 1. te direktive, je li ta uporaba bila potrebna za označavanje namjene usluge koju je društvo Buongiorno nudilo i, po potrebi, je li ta uporaba bila u skladu s dobrom poslovnom praksom u industriji i trgovini.

58

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti na način da članak 6. stavak 1. točku (c) Direktive 2008/95 treba tumačiti na način da se odnosi na uporabu žiga u trgovačkom prometu od strane treće strane u svrhu prepoznavanja ili upućivanja, u skladu s dobrom poslovnom praksom u industriji ili trgovini, proizvoda ili usluga kao onih nositelja tog žiga samo kada je takva uporaba žiga potrebna za označavanje namjene proizvoda koji ta treća strana stavlja na tržište ili usluge koju ona nudi.

59

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Članak 6. stavak 1. točku (c) Direktive 2008/95/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima

treba tumačiti na način da se:

odnosi na uporabu žiga u trgovačkom prometu od strane treće strane u svrhu prepoznavanja ili upućivanja, u skladu s dobrom poslovnom praksom u industriji ili trgovini, proizvoda ili usluga kao onih nositelja tog žiga samo kada je takva uporaba žiga potrebna za označavanje namjene proizvoda koji ta treća strana stavlja na tržište ili usluge koju ona nudi.