–

za osobe RJ i YQ, M. Pledziewicz, radca prawny,

–

za Getin Noble Bank S. A., Ł. Hejmej, M. Przygodzka i A. Szczęśniak, adwokaci,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna i S. Żyrek, u svojstvu agenata,

–

za portugalsku vladu, P. Barros da Costa, C. Chambel Alves i A. Cunha, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, I. Rubene, N. Ruiz García i A. Szmytkowska, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim [odredbama] u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.), u vezi s načelom djelotvornosti i proporcionalnosti.

2

Zahtjev je podnesen u okviru spora između osoba YQ i RJ, s jedne strane, i društva Getin Noble Bank S. A., s druge strane, u vezi sa zahtjevom za određivanje privremenih mjera s ciljem da se naloži obustava ispunjenja ugovora o hipotekarnom kreditu indeksiranom u stranoj valuti do donošenja konačne odluke o povratu iznosa neosnovano plaćenih na temelju nepoštenih odredbi iz tog ugovora.

3

U skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13:

„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”

4

Člankom 7. stavkom 1. te direktive propisano je:

„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”

5

Ustawa – Kodeks cywilny (Građanski zakonik) od 23. travnja 1964. (Dz. U. br. 16, pozicija 93.), u pročišćenom tekstu (Dz. U. iz 2020., pozicija 1740.) (u daljnjem tekstu: Građanski zakonik), u članku 385.1 propisuje:

„1.   Odredbe potrošačkog ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nisu obvezujuće za potrošača ako se u njima njegova prava i obveze definiraju protivno dobrim običajima i ako se njima nanosi znatna šteta njegovim interesima (nedopuštene ugovorne odredbe). Ova se odredba ne odnosi na ugovorne odredbe kojima se uređuju glavne obveze koje stranke trebaju ispuniti, među kojima su one koje se odnose na cijenu ili naknadu, ako su sastavljene na nedvosmislen način.

2.   Ako neka ugovorna odredba prema stavku 1. nije obvezujuća za potrošača, u preostalom dijelu ugovor je i dalje obvezujući za stranke.

3.   Odredbe ugovora koje se ne smatraju pojedinačno ugovorenima jesu one na čiji sadržaj potrošač nije imao stvaran utjecaj. To se posebno odnosi na ugovorne odredbe preuzete iz predloška ugovora koji je druga ugovorna stranka predložila potrošaču.

4.   Teret dokazivanja da je odredba pojedinačno ugovorena na onoj je stranci koja se na to poziva.”

6

U članku 405. Građanskog zakonika navodi se:

„Svaka osoba koja je bez pravne osnove stekla imovinsku korist na štetu druge osobe dužna je tu korist vratiti u naravi, a, ako to nije moguće, dužna je nadoknaditi njezinu vrijednost.”

7

U skladu s člankom 410. tog zakonika:

„1.   Odredbe prethodnih članaka osobito se primjenjuju na ispunjenje bez pravne osnove.

2.   Ispunjenje nema pravnu osnovu ako osoba koja je ispunila kakvu obvezu uopće nije imala takvu obvezu ili ju nije imala prema osobi kojoj ju je ispunila, ili ako je pravna osnova ispunjenja prestala postojati ili cilj koji se htio postići ispunjenjem nije postignut, ili ako je pravni posao koji je bio osnova za obveznost ispunjenja bio nevaljan i nije postao valjan nakon ispunjenja”.

8

Ustawa – Kodeks postępowania cywilnego (Zakonik o parničnom postupku) od 17. studenoga 1964. (Dz. U. br. 43, pozicija 296.), u pročišćenom tekstu (Dz. U. iz 2021., pozicija 1805.) (u daljnjem tekstu: Zakonik o parničnom postupku), u članku 189. propisuje:

„Tužitelj pred sudom može podnijeti zahtjev za utvrđenje postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa ili prava ako ima pravni interes”.

9

Člankom 730.1 tog zakonika propisano je:

„1.   Svaka stranka ili sudionik u postupku može zahtijevati određivanje mjere osiguranja ako potkrijepi vjerodostojnost zahtjeva i postojanje pravnog interesa za dodjelu mjere osiguranja.

2.   Pravni interes za dodjelu mjere osiguranja postoji ako će izostanak mjere osiguranja onemogućiti ili ozbiljno ugroziti izvršenje odluke donesene u predmetu ili na drugi način onemogućiti ili ozbiljno ugroziti postizanje cilja postupka u tom predmetu.

[…]

3.   Prilikom odabira mjere osiguranja sud uzima u obzir interese stranaka ili sudionika u postupku u mjeri u kojoj je to potrebno kako bi se nositelju tog prava osigurala odgovarajuća pravna zaštita a da se pritom osoba na koju se odnosi mjera ne preoptereti više nego što je to potrebno”.

10

U skladu s člankom 731. navedenog zakonika određivanje privremene mjere ne može imati za cilj naplatu tražbine, osim ako zakonom nije drukčije određeno.

11

Člankom 755. tog zakonika određuje se:

„1.   Ako predmet mjere osiguranja nije novčana tražbina, sud dodjeljuje mjeru osiguranja na način koji smatra primjerenim u skladu s okolnostima, uključujući načine predviđene za osiguranje novčanih tražbina. Sud osobito može:

2.   […]

21.   Članak 731. ne primjenjuje se ako je mjera osiguranja potrebna za sprečavanje nastanka štete ili drugih posljedica štetnih za nositelja prava.

3.   Sud dostavlja osobi na koju se odnosi mjera rješenje doneseno na raspravi zatvorenoj za javnost u kojem joj nalaže da izvrši ili se suzdrži od aktivnosti ili da ne ometa rad ovlaštene osobe. To se ne odnosi na odredbe kojima se nalaže predaja stvari koje su u vlasništvu osobe na koju se odnosi mjera”.

12

Osobe YQ i RJ sklopile su 2008. s društvom Getin Noble Bank ugovor o hipotekarnom kreditu s obročnim otplatama na razdoblje od 360 mjeseci u iznosu od 643395,63 poljska zlota (PLN) (oko 140000 eura) (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu u glavnom postupku). Tim je ugovorom o kreditu bila predviđena odredba o konverziji u švicarski franak (CHF) tog iznosa po kupovnom tečaju koji je utvrdila ta banka s promjenjivom kamatnom stopom. Mjesečni obroci, izračunani u švicarskim francima, otplaćivani su u poljskim zlotima po prodajnom tečaju švicarskog franka koji je također jednostrano utvrdila navedena banka. Tužitelji u glavnom postupku bili su obaviješteni o utjecaju promjena kamatnih stopa i tečajeva na navedeni ugovor o kreditu u obliku usporedne tablice.

13

Ti su tužitelji pred Sądom Okręgowy w Warszawie (Okružni sud u Varšavi, Poljska), kao prvostupanjskom sudu, pokrenuli postupak zahtijevajući da se utvrdi ništavost ugovora o kreditu iz glavnog postupka te da se društvu Getin Noble Bank naloži plaćanje iznosa od 375042,34 poljska zlota (oko 94000 eura), odnosno iznosa mjesečnih obroka koje su oni već platili na datum podnošenja svojeg zahtjeva tom sudu, uvećano za zakonske zatezne kamate i troškove. Navedeni tužitelji ističu da su u tom pogledu odredbe tog ugovora o kreditu koje se odnose na indeksaciju iznosa dotičnog kredita u stranoj valuti „nepoštene odredbe” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13.

14

Tužitelji u glavnom postupku također su podnijeli zahtjev za određivanje privremenih mjera s ciljem utvrđivanja prava i obveza stranaka u postupku, a koje se za vrijeme trajanja postupka sastoje od, najprije, obustave obveze plaćanja mjesečnih obroka predviđenih navedenim ugovorom o kreditu do iznosa i datuma navedenih u njemu za razdoblje od podnošenja tužbe u prvom stupnju do pravomoćnog okončanja postupka, potom, zabrane društvu Getin Noble Bank da im šalje obavijest o raskidu ugovora i, konačno, zabrane toj banci da na Biuru Informacji Gospodarczej (Ured za gospodarske informacije, Poljska) objavi informaciju da tužitelji iz glavnog postupka ne plaćaju predmetni kredit u razdoblju od određivanja zatraženih privremenih mjera do okončanja postupka.

15

Navedeni sud je međutim odbio zahtjev za određivanje privremenih mjera koji su podnijeli tužitelji u glavnom postupku. Prema njegovu mišljenju, ti tužitelji nisu dokazali postojanje pravnog interesa za zahtijevanje određivanja privremenih mjera s obzirom na to da nije bilo temelja za tvrdnju da bi neodređivanje takvih mjera spriječilo ili značajno otežalo izvršenje sudske odluke koju valja donijeti u predmetu u glavnom postupku ili ostvarenje cilja postupka u tom predmetu. Stoga uvjeti predviđeni u članku 730.1 stavcima 1. i 2. Zakonika o građanskom postupku nisu ispunjeni.

16

Tužitelji u glavnom postupku uložili su žalbu protiv odluke tog suda Sądu Okręgowy w Warszawie XXVIII Wydział Cywilny (Okružni sud u Varšavi, XXVIII. građanski odjel, Poljska), sudu koji je uputio zahtjev, tvrdeći da su imali legitiman interes tražiti određivanje navedenih privremenih mjera. Društvo Getin Noble Bank osporilo je takav zahtjev tvrdeći pritom, među ostalim, da prima facie postojanje potraživanja tih tužitelja nije bilo dokazano. Osim toga, ta je banka dovela u pitanje nepoštenost odredbi ugovora o kreditu o kojem je riječ u glavnom postupku te je naglasila da je njezina financijska situacija bila zadovoljavajuća.

17

Sud koji je uputio zahtjev navodi da mu je podnesen zahtjev za određivanje privremenih mjera koje se sastoje od obustave obveze plaćanja mjesečnih obroka predviđenih ugovorom o kreditu o kojem je riječ u glavnom postupku za razdoblje od datuma podnošenja tužbe u prvom stupnju do pravomoćnog okončanja postupka. Što se tiče zahtjeva za određivanje privremenih mjera, taj sud objašnjava da odlučuje na temelju prima facie dokaza tvrdnji stranaka u glavnom postupku.

18

U tom pogledu, taj sud smatra, s jedne strane, u pogledu prima facie postojanja potraživanja tužitelja u glavnom postupku, da je dokazano da su neke od dotičnih ugovornih odredbi nepoštene i da ugovor o kreditu o kojem je riječ u glavnom postupku mora biti poništen s obzirom na to da ispunjenje potonjeg objektivno više nije moguće prema poljskom pravu. Isti sud podsjeća na to da na temelju članka 410. Građanskog zakonika svaka od stranaka ništavog ugovora ima pravo, neovisno o pravu druge stranke, na naknadu ispunjenog.

19

S druge strane, kad je riječ o dokazivanju pravnog interesa tužitelja u glavnom postupku, sud koji je uputio zahtjev primjećuje da takav interes postoji, u skladu s člankom 730.1 stavkom 2. Zakonika o parničnom postupku, kad bi neodređivanje privremenih mjera spriječilo ili značajno ometalo izvršenje odluke koju valja donijeti u predmetu u glavnom postupku ili ostvarenje cilja postupka u tom predmetu.

20

Taj sud objašnjava da nacionalni sudovi međutim rijetko udovoljavaju zahtjevima potrošača koji traže određivanje takvih privremenih mjera u okolnostima kao što su one o kojima je riječ u glavnom postupku. Naime, neki od tih sudova upućuju na to da za tužbu za utvrđenje ništavosti ugovora zbog nepoštenosti ugovorne odredbe koja se u njemu pojavljuje nije vjerojatno da će dovesti do prisilnog izvršenja i stoga ona ne zahtijeva određivanje privremenih mjera. Drugi sudovi smatraju da određivanje privremene mjere ne mora biti namijenjeno naplati potraživanja, već izbjegavanju nastanka štete ili drugih negativnih posljedica za dotičnog potrošača, iako bi određivanje takve mjere bilo moguće samo ako se prima facie dokaže da je dotična banka u lošoj financijskoj situaciji. Naposljetku, postoji sudska praksa tih sudova prema kojoj u slučaju poništenja ugovora o kreditu dotični potrošač mora ispuniti svoje obveze u pogledu te banke vraćanjem posuđene glavnice. Stoga taj potrošač ne bi imao nikakav interes tražiti određivanje privremenih mjera poput onih koje su zatražene u glavnom postupku jer bi u svakom slučaju bio dužan izvršiti plaćanja navedenoj banci bez obzira na konačnu odluku koju treba donijeti o meritumu, na osnovi otplate korištene glavnice ili čak na osnovi „naknade za korištenje te glavnice”.

21

Sud koji je uputio zahtjev smatra, među ostalim, da u mjeri u kojoj je cilj Direktive 93/13 zaštititi dotičnog potrošača ponovnim uspostavljanjem jednakosti između stranaka, tom se direktivom isključuje odbijanje određivanja takvih privremenih mjera. Taj sud smatra da je, kada otklanjanje nepoštenih ugovornih odredbi podrazumijeva potpunu ništavost ugovora o kreditu, određivanje odgovarajućih privremenih mjera, poput obustave obveze plaćanja mjesečnih obroka uključujući glavnicu i kamate dospjele prema tom ugovoru o kreditu za vrijeme trajanja postupka, u načelu nužno kako bi se osigurala puna učinkovitost odluke koja se donosi o meritumu. Prema mišljenju tog suda, kada se, nakon uklanjanja nepoštenih ugovornih odredbi navedenog ugovora o kreditu, on objektivno više ne može izvršiti, odbijanje određivanja takvih privremenih mjera ugrozilo bi restitucijski učinak utvrđen člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Direktive 93/13 i, prema tome, učinkovitost tih odredbi.

22

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev posebno navodi da poljsko pravo predviđa postupovna pravila prema kojima se iznos potraživanja utvrđuje na datum podnošenja tužbe za utvrđivanje ništavosti dotičnog ugovora o kreditu. Potrošač stoga može zahtijevati povrat samo iznosa mjesečnih obroka koji su već plaćeni do tog datuma. Posljedično, u slučaju neodređivanja privremene mjere na početku postupka, taj bi potrošač bio prisiljen, na kraju potonjeg, pokrenuti novi postupak protiv dotične banke, čiji bi predmet bio povrat mjesečnih obroka koje je platio tijekom razdoblja između početka i završetka tog novog postupka. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, takvim se stanjem stvari kažnjava navedeni potrošač i narušava korisni učinak Direktive 93/13. Osim toga, donošenjem takve meritorne odluke ne može se uspostaviti ravnoteža između prava i obveza stranaka jer bi samo taj potrošač bio prisiljen pokrenuti još jedan sudski postupak kako bi ostvario svoja prava te bi stoga utrošio još više financijskih sredstava i posvetio još više vremena tom postupku.

23

U tim je okolnostima Sąd Okręgowy w Warszawie XXVIII Wydział Cywilny (Okružni sud u Varšavi, XXVIII. građanski odjel) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Protivi li se, s obzirom na načela djelotvornosti i proporcionalnosti, članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive 93/13 tumačenje nacionalnih odredbi ili nacionalna sudska praksa prema kojoj nacionalni sud može, osobito s obzirom na potrošačevu obvezu namire s prodavateljem robe ili pružateljem usluga ili dobru financijsku situaciju prodavatelja robe ili pružatelja usluga, odbiti potrošačev zahtjev da sud odredi privremenu mjeru (privremena pravna zaštita nakon podnošenja tužbe) koja se sastoji od toga da se tijekom trajanja postupka suspendira ispunjenje ugovora koji će vjerojatno biti proglašen ništavim zbog uklanjanja nepoštenih ugovornih odredbi?”

24

Društvo Getin Noble Bank osporava dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku.

25

U biti, tuženik u glavnom postupku tvrdi, u tom pogledu, prvo, da se taj zahtjev ne odnosi na tumačenje prava Unije jer odredbe Direktive 93/13 nisu primjenjive na učinke otklanjanja nepoštenih odredbi s obzirom na to da se cilj te direktive postiže ponovnim uspostavljanjem ravnoteže između stranaka. Učinci poništavanja ugovora koji sadržava nepoštene odredbe stoga bi potpadali pod nacionalno pravo. Dakle, pitanje suda koji je uputio zahtjev zapravo se odnosi na uvjete primjene privremenih mjera u okolnostima u kojima bi, zbog otkazivanja dotičnog ugovora, stranke u tom ugovoru bile ravnopravne i više ne bi bile u odnosu potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga. Stoga, nije potrebno primijeniti odredbe te direktive za ocjenu osnovanosti zahtjeva za određivanje tih privremenih mjera.

26

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je samo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi spor u glavnom postupku da ocijeni potrebu za prethodnom odlukom i relevantnost pitanjâ koja postavlja Sudu, a za koja vrijedi pretpostavka relevantnosti. Stoga, ako se postavljeno pitanje odnosi na tumačenje ili valjanost pravila prava Unije, Sud je u načelu dužan odlučiti osim ako je očito da traženo tumačenje nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom tog spora, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima kako bi mogao dati koristan odgovor na to pitanje (vidjeti u tom smislu presudu od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C‑567/20, EU:C:2022:352, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

27

Osim toga, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, kada nije očito da tumačenje odredbe prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, prigovor neprimjenjivosti te odredbe na predmet u glavnom postupku ne odnosi se na dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku, već ulazi u meritum pitanja (vidjeti u tom smislu presudu od 4. srpnja 2019., Kirschstein, C‑393/17, EU:C:2019:563, t. 28. i od 27. travnja 2023., M. D. (Zabrana ulaska u Mađarsku), C‑528/21, EU:C:2023:341, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

28

U ovom slučaju, s jedne strane, glavni postupak odnosi se na zahtjev za određivanje privremenih mjera kojima se posebno traži obustava ispunjenja ugovora o hipotekarnom kreditu koji je s potrošačima sklopio prodavatelj robe ili pružatelj usluga do konačne odluke o poništenju tog ugovora zbog nepoštenosti jedne od njegovih odredbi. S druge strane, prethodno pitanje odnosi se na tumačenje odredbi Direktive 93/13 kojima se, među ostalim, od država članica zahtijeva da osiguraju postojanje odgovarajućih i učinkovitih sredstava za sprečavanje korištenja nepoštenih odredbi u ugovorima koje s potrošačima sklapa prodavatelj robe ili pružatelj usluga, a ima za cilj utvrditi jesu li te odredbe u suprotnosti s nacionalnom sudskom praksom koja omogućuje odbijanje takvog zahtjeva.

29

U tim okolnostima, nije očito da zatraženo tumačenje Direktive 93/13 nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku ili da je problem hipotetski.

30

Osim toga, važno je zapamtiti da se zaštita koju pruža Direktiva 93/13 ne može ograničiti samo na trajanje ispunjenja ugovora koji je s potrošačem sklopio prodavatelj robe ili pružatelj usluga, već se primjenjuje i nakon ispunjenja tog ugovora. Stoga, u slučaju poništenja ugovora sklopljenog između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga zbog nepoštenosti jedne od njegovih odredaba, na državama je članicama da svojim nacionalnim pravom urede učinke tog poništenja, uz poštovanje zaštite koju ta direktiva pruža potrošaču, osobito osiguravanjem ponovne uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala (vidjeti u tom smislu presudu od 16. ožujka 2023, M. B. i dr. (Učinci ništavosti ugovora), C‑6/22, EU:C:2023:216, t. 21. i 22.).

31

Kao drugo, društvo Getin Noble Bank navodi da Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima nužnima za davanje korisnog odgovora na pitanje koje mu je postavljeno s obzirom na to da je klasifikacija tužitelja u glavnom postupku kao potrošača suda koji je uputio zahtjev, uzimajući u obzir okolnosti slučaja, netočna.

32

U tom pogledu valja podsjetiti na to da pitanja o tumačenju prava Unije koja postavi nacionalni sud unutar zakonodavnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati uživaju presumpciju relevantnosti. Osim toga, u okviru zahtjeva za prethodnu odluku nije na Sudu da odlučuje o tumačenju nacionalnih odredbi i da prosuđuje je li tumačenje ili primjena koje mu je dao nacionalni sud ispravna, s obzirom na to da takvo tumačenje spada u isključivu nadležnost potonjeg (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 2020., Sociálna poisťovňa, C‑799/19, EU:C:2020:960, t. 44. i 45. i navedenu sudsku praksu).

33

U ovom slučaju, budući da je sud koji je uputio zahtjev smatrao da su tužitelji u glavnom postupku potrošači, nije na Sudu da odlučuje o takvoj klasifikaciji. Sud stoga ima činjenične i pravne elemente potrebne za davanje korisnog odgovora na postavljeno pitanje.

34

Iz toga slijedi da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

35

Svojim jedinim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s načelom djelotvornosti, tumačiti na način da im se protivi nacionalna sudska praksa prema kojoj nacionalni sud može odbiti zahtjev potrošača za određivanje privremenih mjera kojima se traži obustava, do donošenja konačne odluke o poništenju ugovora o kreditu koji je taj potrošač sklopio zbog toga što sadržava nepoštene odredbe, plaćanja mjesečnih obroka koji dospijevaju na temelju navedenog ugovora o kreditu, kada je određivanje tih privremenih mjera nužno kako bi se osigurala puna učinkovitost te odluke.

36

Najprije, valja podsjetiti na to da je cilj Direktive 93/13 osigurati visoku razinu zaštite potrošača (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 2020., Banca B., C‑269/19, EU:C:2020:954, t. 37.).

37

U tu svrhu, člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13 državama članicama nalaže se da osiguraju da nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača a da potrošač pritom ne mora podnijeti tužbu i ishoditi presudu kojom se potvrđuje nepoštenost tih odredbi (presuda od 4. lipnja 2009., Pannon GSM, C‑243/08, EU:C:2009:350, t. 20. do 28.). Iz toga slijedi da su nacionalni sudovi dužni izuzeti iz primjene navedene odredbe kako one ne bi imale obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tomu protivi (presuda od 26. ožujka 2019., Abanca Corporación Bancaria et Bankia, C‑70/17 i C‑179/17, EU:C:2019:250, t. 52. i navedena sudska praksa).

38

Osim toga, na temelju članka 7. stavka 1. Direktive 93/13, države članice osiguravaju da u interesu potrošača i tržišnih konkurenata postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje korištenja nepoštenih odredbi u ugovorima koje prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.

39

U tim je okolnostima Sud smatrao da je zadaća država članica da u svojem nacionalnom pravu utvrde pravila prema kojima se utvrđuje nepoštenost ugovorne klauzule i proizvode konkretni pravni učinci tog utvrđenja. Međutim, navedenim utvrđenjem mora se omogućiti uspostavljanje pravne i činjenične situacije koja bi bila situacija dotičnog potrošača da nije bilo te nepoštene odredbe. Naime, takvo uređenje u nacionalnom pravu zaštite koja je zajamčena potrošačima Direktivom 93/13 ne može ugroziti bit te zaštite (vidjeti u tom smislu presudu od 30. lipnja 2022., Profi Credit Bulgaria (Naknada po službenoj dužnosti u slučaju nepoštene odredbe), C‑170/21, EU:C:2022:518, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

40

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, u nedostatku posebnih propisa Unije u tom području, načini provedbe zaštite potrošača predviđene Direktivom 93/13 stvar su unutarnjeg pravnog poretka država članica na temelju načela njihove procesne autonomije. Međutim, ta pravila ne mogu biti manje povoljna od onih kojima se uređuju slične unutarnje situacije (načelo ekvivalentnosti) niti smiju biti oblikovana tako da je u praksi nemoguće ili pretjerano teško izvršavati prava dodijeljena pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti) (presuda od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C‑776/19 do C‑782/19, EU:C:2021:470, t. 27. i navedena sudska praksa).

41

Stoga, kada je riječ posebno o privremenim mjerama zatraženima s ciljem ostvarivanja prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, Sud je mogao smatrati da se tom direktivom isključuje nacionalno zakonodavstvo kojim se ne dopušta sudu pred kojim se vodi postupak, nadležnom za ocjenu nepoštenosti ugovorne odredbe, da usvoji privremene mjere, kao što je obustava ovršnog postupka, kada je određivanje tih mjera nužno za jamčenje pune učinkovitosti njegove konačne odluke, pri čemu bi to zakonodavstvo moglo dovesti u pitanje učinkovitost zaštite koja se nastoji ostvariti navedenom direktivom (vidjeti u tom smislu presudu od 14. ožujka 2013., Aziz, C‑415/11, EU:C:2013:164, t. 59., 60. i 64.).

42

Osim toga, Sud je imao priliku pojasniti da će možda biti potrebno odrediti takve mjere, posebno ako postoji rizik da će taj potrošač plaćati, tijekom sudskog postupka koji može trajati dosta dugo, mjesečne obroke u iznosu većem od onog koji stvarno duguje ako dotičnu odredbu valja ukloniti (vidjeti, u tom smislu, rješenje od 26. listopada 2016., Fernández Oliva i dr., C‑568/14 do C‑570/14, EU:C:2016:828, t. 34. do 36.).

43

Stoga zaštita zajamčena potrošačima Direktivom 93/13, posebno njezinim člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1., zahtijeva da nacionalni sud mora biti u mogućnosti odrediti odgovarajuću privremenu mjeru ako je to nužno za jamstvo pune učinkovitosti odluke koju treba donijeti u pogledu nepoštenosti ugovornih odredbi.

44

U ovom predmetu, što se tiče načela ekvivalentnosti, iz informacija koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev ne proizlazi da se mjerodavno nacionalno zakonodavstvo o privremenim mjerama primjenjuje različito ovisno o tome odnosi li se spor na prava koja proizlaze iz nacionalnog prava ili na prava koja proizlaze iz prava Unije.

45

Što se tiče načela djelotvornosti, Sud je već presudio da se svaki slučaj u kojem se postavlja pitanje čini li nacionalna postupovna odredba nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije mora analizirati uzimajući u obzir mjesto te odredbe u cjelokupnom postupku, njegovo odvijanje i posebnosti pred različitim nacionalnim tijelima (vidjeti u tom smislu presudu od 18. veljače 2016., Finanmadrid EFC, C‑49/14, EU:C:2016:98, t. 43.). Isto nužno vrijedi i za sudsko tumačenje te nacionalne odredbe.

46

U tom pogledu, iz podataka u zahtjevu za prethodnu odluku i iz pisanih očitovanja koja je Sudu podnijela posebno poljska vlada proizlazi da Zakonik o parničnom postupku dopušta poljskom sudu pred kojim se vodi postupak za proglašenje ništavosti ugovora zbog nepoštenosti ugovorne odredbe koja se u njemu pojavljuje određivanje privremenih mjera. Sud koji je uputio zahtjev poziva se, u tom pogledu, na članak 7301. Zakonika o parničnom postupku, koji se odnosi na uvjete za određivanje privremenih mjera, i na članak 755. stavak 21. tog zakonika, prema kojem taj sud može odrediti zaštitnu mjeru, čak i ako je ona bila namijenjena naplati tražbine, kada je to nužno kako bi se izbjegao nastanak neposredne štete ili drugih negativnih posljedica za korisnika.

47

Međutim, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, postoji važna struja u nacionalnoj sudskoj praksi koja se sastoji u odbijanju zahtjeva za određivanje privremene mjere u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, odnosno kada se traži obustava, do objave pravomoćne odluke o meritumu, plaćanja mjesečnih obroka dospjelih prema ugovoru o kreditu koji bi mogao biti poništen zbog nepoštenih odredbi koje možda sadržava. U skladu s tom sudskom praksom, takvo odbijanje zbog nedostatka „pravnog interesa” dotičnog potrošača zbog razloga sažetih u točki 20. ove presude bilo bi opravdano.

48

Iz podataka sadržanih u zahtjevu za prethodnu odluku i iz pisanih očitovanja koja je Sudu podnijela poljska vlada proizlazi da nacionalni sud, u okviru ispitivanja tužbe za proglašenje ništavosti ugovora zbog nepoštenosti ugovorne odredbe koja se u njemu pojavljuje, u načelu odlučuje o zaključcima formuliranima u tužbi, to jest, bez širenja opsega te tužbe, o plaćenim iznosima do podnošenja zahtjeva o kojem odlučuje, inače bi odlučivao ultra petita. Stoga, kada taj sud meritorno utvrdi da se, nakon uklanjanja te odredbe, taj ugovor objektivno više ne može ispuniti, kao što bi to bio slučaj u predmetu u glavnom postupku, te da je dotičnom potrošaču potrebno vratiti iznose koje je neosnovano platio prema navedenom ugovoru, odbijanje zahtjeva za određivanje privremene mjere s ciljem obustave plaćanja mjesečnih obroka dospjelih prema istom ugovoru bi, barem djelomično, učinilo konačnu odluku koja se donosi o meritumu neučinkovitom. Naime, takva konačna odluka ne bi dovela do ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi taj potrošač bio da nije bilo navedene nepoštene odredbe, u skladu sa sudskom praksom iz točke 39. ove presude, s obzirom na to da bi, prema primjenjivim postupovnim pravilima, samo dio već plaćenog iznosa mogao biti predmet te konačne odluke.

49

Slijedi da bi, u takvim okolnostima, određivanje privremene mjere s ciljem obustave plaćanja dospjelih mjesečnih obroka prema ugovoru o kreditu koji bi mogao biti poništen zbog nepoštene odredbe koja se u njemu pojavljuje moglo biti potrebno kako bi se zajamčila puna učinkovitost odluke koju treba donijeti, restitucijski učinak koji proizlazi iz te odluke i, prema tome, učinkovitost zaštite predviđene Direktivom 93/13.

50

Naime, kao što je to vidljivo iz zahtjeva za prethodnu odluku, u slučaju neodređivanja privremene mjere s ciljem obustave potrošačeve ugovorne obveze plaćanja tih mjesečnih obroka, on bi trebao, kako bi spriječio da se konačna odluka koja se odnosi na ništavost dotičnog ugovora o kreditu sastoji samo od djelomične uspostave njegove situacije, proširiti opseg svojeg prvotnog zahtjeva, nakon plaćanja svakog mjesečnog obroka, odnosno, nakon odluke o poništavanju tog ugovora o kreditu, podnijeti novu tužbu čija bi svrha bila podmirenje mjesečnih obroka plaćenih tijekom prvog postupka. U tom pogledu valja navesti da je poljska vlada u svojim pisanim očitovanjima istaknula da na temelju članka 25.a ustawe o kosztach sądowych w sprawach cywilnych (Zakon o sudskim troškovima u građanskim predmetima) od 28. srpnja 2005. (Dz. U. br. 167, pozicija 1398.), u pročišćenoj verziji (Dz. U. iz 2022., pozicija 1125.), svako proširenje opsega pravnog lijeka podliježe sudskim troškovima.

51

Nadalje, podnošenje nove tužbe potrošača je, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, u svakom slučaju nužno kada nakon prvog postupka za utvrđivanje ništavosti ugovora o kreditu zbog nepoštenosti ugovorne odredbe koja se u njemu pojavljuje slijedi žalbeni postupak, s obzirom na to da u tom slučaju postupovna pravila poljskog prava ne predviđaju mogućnost proširenja opsega tužbe u prvom stupnju. U tim okolnostima, jasno je da se, u slučaju neodređivanja privremenih mjera koje imaju za cilj obustavu obveze plaćanja mjesečnih obroka dospjelih prema tom ugovoru o kreditu, odlukom kojom se potonji poništava i nalaže povrat već plaćenih iznosa od strane tog potrošača ne bi omogućilo postizanje cilja Direktive 93/13 koji se sastoji od ponovnog uspostavljanja njegove prethodne pravne i činjenične situacije.

52

Osim toga, kao što je to navedeno u točki 42. ove presude, određivanje takve privremene mjere čini se tim nužnijim ako je navedeni potrošač dotičnoj banci platio iznos veći od posuđenog čak i prije nego što je pokrenuo postupak.

53

Naposljetku, nije isključeno to da bi produljenje dotičnog postupka, u slučaju neodređivanja privremene mjere s ciljem obustave ugovorne obveze tog potrošača, dovelo do tolikog pogoršanja njegove financijske situacije da on više ne bi imao sredstva za poduzimanje radnji nužnih za povrat iznosa na koje ima pravo prema poništenom ugovoru.

54

Takve okolnosti također mogu povećati rizik od toga da potrošač više neće biti u mogućnosti plaćati mjesečne obroke dospjele prema navedenom ugovoru o kreditu, zbog čega bi predmetna banka mogla pokrenuti postupak prisilne naplate njegova potraživanja na temelju ugovora o kreditu koji će možda biti poništen.

55

Iz navedenog slijedi da se ne čini da je nacionalna sudska praksa prema kojoj se odbija određivanje privremenih mjera s ciljem obustave plaćanja mjesečnih obroka dospjelih po ugovoru o kreditu, iako su te mjere nužne kako bi se zajamčila zaštita potrošača uspostavljena Direktivom 93/13, s obzirom na svoje mjesto unutar postupovnih pravila utvrđenih u poljskom pravu, u skladu s načelom djelotvornosti i stoga nije u skladu s člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Direktive 93/13.

56

Međutim, važno je, u prvom redu, podsjetiti na to da nacionalni sudovi moraju učiniti sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje, da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne direktive i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići (presuda od 6. studenoga 2018., Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, C‑684/16, EU:C:2018:874, t. 59. i navedena sudska praksa).

57

Zahtjev takvog usklađenog tumačenja uključuje, među ostalim, obvezu za nacionalne sudove da izmijene, ako je potrebno, ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije u skladu s ciljevima direktive. Slijedom toga, nacionalni sud ne može valjano smatrati da nije u mogućnosti protumačiti nacionalnu odredbu u skladu s pravom Unije samo zbog činjenice da se ta odredba ustaljeno tumačila na način koji nije spojiv s tim pravom (presuda od 26. lipnja 2019., Addiko Bank, C‑407/18, EU:C:2019:537, t. 66. i navedena sudska praksa).

58

U ovom slučaju, sud koji je uputio zahtjev i poljska vlada smatraju da se dotičan propis, i, konkretnije, drugi uvjet kojem podliježe određivanje privremenih mjera u poljskom pravu, odnosno uvjet postojanja „pravnog interesa” iz članka 730.1 Zakonika o parničnom postupku, može tumačiti na način koji je u skladu s pravom Unije.

59

Kao drugo, valja naglasiti, s jedne strane, da se nacionalno zakonodavstvo navedeno u točki 55. ove presude može kvalificirati kao nespojivo s pravom Unije samo kada taj sud utvrdi da je određivanje zatraženih privremenih mjera nužno kako bi se zajamčila puna učinkovitost konačne odluke koja se donosi o meritumu. U tom pogledu, s jedne strane, on mora imati dovoljno dokaza u pogledu nepoštenosti jedne ili više ugovornih odredbi tako da postoji vjerojatnost da je dotični ugovor o kreditu ništavan ili, u najmanju ruku, da se povrat mjesečnih obroka dospjelih na temelju tog ugovora mora izvršiti dotičnom potrošaču. S druge strane, na navedenom sudu je da utvrdi, s obzirom na sve okolnosti slučaja, je li suspenzija obveze plaćanja tog potrošača tih mjesečnih obroka za vrijeme trajanja dotičnog postupka nužna kako bi se zajamčila ponovna uspostava pravne i činjenične situacije koja bi bila situacija navedenog potrošača da nije bilo te ili tih odredbi. Stoga će isti sud moći uzeti u obzir, posebno, financijsku situaciju tog potrošača i rizik da će morati vratiti dotičnoj banci iznos koji premašuje iznos koji je od nje posudio.

60

Stoga, ako nacionalni sud smatra, s jedne strane, da postoji dovoljno naznaka da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene i da je stoga vjerojatno da će iznosi koje je dotični potrošač platio na temelju predmetnog ugovora o kreditu u glavnom postupku morati biti vraćeni i, s druge strane, da u slučaju neodređivanja privremenih mjera s ciljem obustave plaćanja dospjelih mjesečnih obroka po tom ugovoru nije moguće osigurati potpuni učinak konačne odluke koja treba biti donesena o meritumu, što je na nacionalnom sudu da ocijeni uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, taj sud mora odrediti privremene mjere koje se sastoje od obustave obveze tog potrošača da izvrši plaćanja na temelju navedenog ugovora.

61

S obzirom na sve prethodno navedeno, na postavljeno pitanje valja odgovoriti na način da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s načelom djelotvornosti, valja tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo prema kojem nacionalni sud može odbiti zahtjev potrošača za određivanje privremenih mjera kojima se traži obustava, do donošenja konačne odluke o poništenju ugovora o kreditu koji je sklopio taj potrošač zbog toga što sadržava nepoštene odredbe, plaćanja mjesečnih obroka koji dospijevaju na temelju navedenog ugovora o kreditu, kada je određivanje tih privremenih mjera nužno kako bi se osigurala puna učinkovitost te odluke.

62

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje:

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim [odredbama] u potrošačkim ugovorima, u vezi s načelom djelotvornosti,

treba tumačiti na način da im se:

protivi nacionalno zakonodavstvo prema kojem nacionalni sud može odbiti zahtjev potrošača za određivanje privremenih mjera kojima se traži obustava, do donošenja konačne odluke o poništenju ugovora o kreditu koji je sklopio taj potrošač zbog toga što sadržava nepoštene odredbe, plaćanja mjesečnih obroka koji dospijevaju na temelju navedenog ugovora o kreditu, kada je određivanje tih privremenih mjera nužno kako bi se osigurala puna učinkovitost te odluke.