–

za osobu IP, H. Georgiev, advokat,

–

za vladu Helenske Republike, K. Boskovits, A. Magrippi i E. Tsaousi, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, F. Ronkes Agerbeek, M. Wasmeier i I. Zaloguin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 267. UFEU‑a te članka 47. drugog stavka i članka 48. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru kaznenog postupka pokrenutog protiv osoba IP, DD, ZI, SS i HYA zbog njihova sudjelovanja u zločinačkom udruženju.

3

Nakazatelno procesualen kodeks (Zakonik o kaznenom postupku), u verziji primjenjivoj na glavni postupak, predviđa da se sve presude o meritumu u kaznenim stvarima donose uz poštovanje više postupovnih jamstava. Konkretno, člancima 247. do 253. tog zakonika nalaže se da državni odvjetnik podiže redovnu optužnicu, dok se člancima 271. do 310. navedenog zakonika određuje da se svi dokazi moraju prikupiti uz sudjelovanje obrane, da se stranke moraju saslušati, pri čemu se zadnja riječ mora dati optuženiku, i da se presuda mora donijeti nakon tajnog vijećanja.

4

Specializirana prokuratura (Specijalizirano državno odvjetništvo, Bugarska) 19. lipnja 2020. optužila je osobe IP, DD, ZI, SS i HYA za sudjelovanje u zločinačkom udruženju koje je, u cilju bogaćenja, državljane trećih zemalja prevozilo preko bugarskih granica, pomagalo im pri nezakonitom ulasku na bugarsko državno područje te primalo ili davalo mita u vezi s tim aktivnostima. Među optuženicima su tri službenika granične policije u zračnoj luci u Sofiji (Bugarska).

5

Specijalizirano državno odvjetništvo tvrdi da su državljani trećih zemalja o kojima je riječ boravili u Cipru sa studentskim vizama te su putovali zrakoplovom iz Cipra u Bugarsku. Prema njegovu navodu, tri službenika granične policije provodila su kontrole prilikom dolaska navedenih državljana u zračnu luku u Sofiji i odobravala njihov ulazak protivno svojim profesionalnim dužnostima i, osobito, obvezama koje proizlaze iz Uredbe (EU) 2016/399 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o Zakoniku Unije o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama) (SL 2016., L 77, str. 1.).

6

Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da još nije utvrdio jesu li tvrdnje specijaliziranog državnog odvjetništva potkrijepljene dokumentima u spisu predmeta. Iako postoji određen stupanj vjerojatnosti da su te tvrdnje osnovane, taj sud smatra da, nakon što prikupi dokaze, treba saslušati stranke i utvrditi činjenični okvir kako bi mogao utvrditi je li možda Uredba 2016/399 povrijeđena, kao što to tvrdi specijalizirano državno odvjetništvo. U slučaju da nakon tog ispitivanja zaključi da se ta uredba primjenjuje, sud koji je uputio zahtjev smatra da tada može korisno uputiti Sudu pitanje o tumačenju odredaba navedene uredbe i UFEU‑a.

7

Međutim, sud koji je uputio zahtjev, zabrinut zbog toga što bi se u slučaju da Sudu uputi zahtjev za prethodnu odluku nakon što je tako utvrdio činjenični okvir, na temelju bugarskog prava morao izuzeti iz predmeta pod prijetnjom ukidanja svoje odluke o meritumu, uputio je Sudu prethodno pitanje (predmet C‑609/21) kojim u biti želi utvrditi protivi li se pravu Unije takvo nacionalno pravilo.

8

Rješenjem od 25. ožujka 2022., IP i dr. (Utvrđivanje točnosti činjenica u glavnom postupku) (C‑609/21, neobjavljeno, EU:C:2022:232), Sud je odlučio da članak 267. UFEU‑a i članak 94. prvi stavak točku (a) Poslovnika Suda, u vezi s člankom 4. stavkom 3. UEU‑a i člankom 47. drugim stavkom Povelje treba tumačiti na način da im se protivi nacionalno pravilo koje kaznenim sudovima, kad odlučuju o činjenicama u okviru zahtjeva za prethodnu odluku upućenog Sudu, nameće obvezu da se izuzmu iz predmeta pod prijetnjom ukidanja odluke u meritumu. Sud je dodao da takvo pravilo moraju izuzeti iz primjene ti sudovi i svako drugo tijelo koje je ovlašteno za njegovu primjenu.

9

Nakon tog rješenja Suda, sud koji je uputio zahtjev pita se povređuje li on, time što u okviru zahtjeva za prethodnu odluku upućenog Sudu utvrđuje da je optuženik počinio određena djela, pravo na pretpostavku nedužnosti iz članka 48. stavka 1. Povelje i može li se njegovom odlukom o meritumu nakon odgovora Suda povrijediti pravo na pošteno suđenje zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje.

10

Ističući da pravo na pretpostavku nedužnosti i pravo na pošteno suđenje, koja su utvrđena u tim odredbama Povelje, odgovaraju jednakim pravima iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), sud koji je uputio zahtjev objašnjava da se njegova pitanja konkretno temelje na sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na taj članak 6., a koju mora poštovati zbog toga što je Republika Bugarska stranka EKLJP‑a. Iz te sudske prakse proizlazi da se ta dva prava povređuju kad sud prilikom odlučivanja o pitanjima različitima od merituma, osobito o postupovnim pitanjima, donese ili izrazi prethodno mišljenje ili unaprijed utvrđenu predodžbu o meritumu.

11

Međutim, sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da, za utvrđivanje činjenica koje mu se čine nužnima kako bi mogao uputiti dopušten zahtjev za prethodnu odluku, namjerava primijeniti ista postupovna jamstva kao što su ona koja su Zakonikom o kaznenom postupku propisana za presude o meritumu.

12

U tim je okolnostima Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud,) odlučio prekinuti postupak i Sudu postaviti sljedeće prethodno pitanje:

„Protivi li se članku 47. drugom stavku Povelje, kojim se propisuje zahtjev u pogledu nepristranog suda, i članku 48. stavku 1. Povelje, u kojem se utvrđuje pretpostavka nedužnosti optuženika, upućivanje zahtjeva za prethodnu odluku u skladu s člankom 267. UFEU‑a u kojem se određene radnje optuženikâ smatraju utvrđenima ako je sud prije upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku poštovao sva potrebna postupovna jamstva koja treba poštovati u vezi s odlukom o meritumu?”

13

Dopisom od 5. kolovoza 2022. Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji, Bugarska) obavijestio je Sud da je, nakon zakonske izmjene koja je stupila na snagu 27. srpnja 2022., Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud) raspušten, a određeni kazneni predmeti pokrenuti pred tim sudom, uključujući predmet u glavnom postupku, prebačeni su njemu od tog datuma.

14

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 267. UFEU‑a, u vezi s člankom 47. drugim stavkom i člankom 48. stavkom 1. Povelje, tumačiti na način da mu se protivi to da, prije bilo kojeg odlučivanja o meritumu, nacionalni sud koji odlučuje u kaznenim stvarima, uz poštovanje postupovnih jamstava propisanih nacionalnim pravom, utvrdi točnost određenih činjenica kako bi Sudu mogao uputiti dopušten zahtjev za prethodnu odluku.

15

U tom pogledu valja podsjetiti na to da sudovi koji su uputili zahtjeve, time što u svojem zahtjevu za prethodnu odluku navode činjenični i pravni okvir glavnog predmeta, samo ispunjavaju zahtjeve koji proizlaze iz članka 267. UFEU‑a i članka 94. Poslovnika i tako udovoljavaju zahtjevu suradnje koji je svojstven mehanizmu zahtjeva za prethodnu odluku, pri čemu se ne može smatrati da je samim time povrijeđeno pravo na pošteno suđenje utvrđeno u članku 47. drugom stavku Povelje ili pravo na pretpostavku nedužnosti zajamčeno njezinim člankom 48. stavkom 1. (vidjeti u tom smislu presudu od 5. srpnja 2016., Ognyanov, C‑614/14, EU:C:2016:514, t. 22. i 23.).

16

Isti se zaključak nameće kad sud koji upućuje zahtjev u kaznenim stvarima, kako zahtjev za prethodnu odluku koji namjerava uputiti Sudu prije bilo kakvog odlučivanja o meritumu ne bi bio proglašen nedopuštenim, smatra da mora prethodno utvrditi točnost određenih činjenica, iako to u toj fazi postupka ne bi bilo potrebno da nije odlučio uputiti zahtjev za prethodnu odluku.

17

Naime, okolnost da sud koji je uputio zahtjev mora utvrditi točnost određenih činjenica u fazi zahtjeva za prethodnu odluku sama po sebi ne podrazumijeva povredu prava na pošteno suđenje ili prava na pretpostavku nedužnosti, s obzirom na to da, kao što to u ovom slučaju proizlazi iz objašnjenja koja je dao sud koji je uputio zahtjev, sud o kojem je riječ u toj fazi nije spriječen primijeniti sva postupovna jamstva propisana njegovim nacionalnim pravom na način da se tako osigura poštovanje prava na pošteno suđenje i prava na pretpostavku nedužnosti.

18

Ta ocjena nije dovedena u pitanje sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na članak 6. EKLJP‑a, koju navodi sud koji je uputio zahtjev.

19

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz Objašnjenja koja se odnose na Povelju Europske unije o temeljnim pravima (SL 2007., C 303, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.), članak 47. prvi i drugi stavak Povelje, koji se odnosi na pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje, odgovara pravu na pošteno suđenje kako proizlazi osobito iz članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, dok članak 48. stavak 1. Povelje koji se odnosi na pretpostavku nedužnosti odgovara članku 6. stavcima 2. i 3. EKLJP‑a. Iz toga proizlazi da prilikom tumačenja članaka 47. i 48. Povelje, u skladu s njezinim člankom 52. stavkom 3., kao najniži prag zaštite valja uzeti u obzir članak 6. EKLJP‑a (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., AH i dr. (Pretpostavka nedužnosti), C‑377/18, EU:C:2019:670, t. 41. i navedenu sudsku praksu, i od 4. prosinca 2019., H/Vijeće, C‑413/18 P, neobjavljenu, EU:C:2019:1044, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

20

Kao što to potvrđuje sud koji je uputio zahtjev, sudska praksa Europskog suda za ljudska prava navedena u njegovu zahtjevu za prethodnu odluku odnosi se na situacije u kojima je Europski sud za ljudska prava utvrdio povredu članka 6. EKLJP‑a zbog toga što su suci koji su se trebali izjasniti o pitanjima različitima od merituma, kao što su postupovna pitanja ili pitanja nadležnosti, protivno pravu na pošteno suđenje ili pravu na pretpostavku nedužnosti, izrazili prethodno mišljenje ili unaprijed utvrđenu predodžbu o meritumu, osobito o točnosti određenih činjenica koje se stavljaju na teret optuženiku ili o njegovoj krivnji.

21

Međutim, iz podataka koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da on u ovom slučaju, kako bi utvrdio točnost činjenica u glavnom postupku koje smatra nužnima kako bi mogao uputiti dopušten zahtjev za prethodnu odluku, ne želi izraziti prethodno mišljenje ili unaprijed utvrđenu predodžbu o meritumu, nego odlučiti o tim činjenicama primjenjujući sva postupovna jamstva koja nacionalno pravo propisuje za presude o meritumu.

22

S obzirom na prethodno navedeno, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 267. UFEU‑a u vezi s člankom 47. drugim stavkom i člankom 48. stavkom 1. Povelje, treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da, prije bilo kojeg odlučivanja o meritumu, nacionalni sud koji odlučuje u kaznenim stvarima, uz poštovanje postupovnih jamstava propisanih nacionalnim pravom, utvrdi točnost određenih činjenica kako bi Sudu mogao uputiti dopušten zahtjev za prethodnu odluku.

23

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) odlučuje:

Članak 267. UFEU‑a u vezi s člankom 47. drugim stavkom i člankom 48. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima

treba tumačiti na način da mu se:

ne protivi to da, prije bilo kojeg odlučivanja o meritumu, nacionalni sud koji odlučuje u kaznenim stvarima, uz poštovanje postupovnih jamstava propisanih nacionalnim pravom, utvrdi točnost određenih činjenica kako bi Sudu mogao uputiti dopušten zahtjev za prethodnu odluku.