Predmet C-178/22
Nepoznate osobe
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunale di Bolzano/Landesgericht Bozen)
Presuda Suda (veliko vijeće) od 30. travnja 2024.
„Zahtjev za prethodnu odluku – Obrada osobnih podataka u području elektroničkih komunikacija – Povjerljivost komunikacija – Pružatelji elektroničkih komunikacijskih usluga – Direktiva 2002/58/EZ – Članak 15. stavak 1. – Članci 7., 8. i 11. te članak 52. stavak 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Pristup tim podacima koji je zatražilo nadležno nacionalno tijelo radi progona kaznenih djela teške krađe – Definicija pojma ,teško kazneno djelo’ čiji progon može opravdati ozbiljno zadiranje u temeljna prava – Nadležnost država članica – Načelo proporcionalnosti – Opseg prethodnog nadzora suda nad zahtjevima za pristup podacima koje su zadržali pružatelji elektroničkih komunikacijskih usluga”
Usklađivanje zakonodavstava – Sektor telekomunikacija – Obrada osobnih podataka i zaštita privatnosti u području elektroničkih komunikacija – Direktiva 2002/58 – Ovlast država članica da ograniče opseg određenih prava i obveza – Nacionalni propis koji nacionalnim tijelima omogućuje pristup podacima o prometu i lokaciji u svrhu borbe protiv teškog kriminaliteta – Pristup tim podacima radi progona kaznenih djela teške krađe – Postojanje ozbiljnog zadiranja u pravo na poštovanje privatnog života i na zaštitu osobnih podataka – Kriteriji za ocjenu – Trajanje razdoblja pristupa podacima – Zahtjev za pristup podacima korisnika elektroničkih komunikacijskih usluga koji nisu pretplatnici na te usluge – Irelevantnost
(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 7. i 8.; Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2002/58, kako je izmijenjena Direktivom 2009/136, čl. 2. t. (a), čl. 5. st. 1. i čl. 15. st. 1.)
(t. 36., 39.-41.)
Usklađivanje zakonodavstava – Sektor telekomunikacija – Obrada osobnih podataka i zaštita privatnosti u području elektroničkih komunikacija – Direktiva 2002/58 – Ovlast država članica da ograniče opseg određenih prava i obveza – Nacionalni propis koji nacionalnim tijelima omogućuje pristup podacima o prometu i lokaciji radi borbe protiv teškog kriminaliteta – Pristup tim podacima radi progona kaznenih djela teške krađe – Pojam teškog kaznenog djela – Nadležnost država članica da definiraju taj pojam – Granice – Poštovanje načela proporcionalnosti – Provjera u okviru prethodnog nadzora suda ili neovisnog upravnog tijela – Opseg navedene kontrole
(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 7., 8., 11. i čl. 52. st. 1.; Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2002/58, kako je izmijenjena Direktivom 2009/136, čl. 15. st. 1.)
(t. 44.-51., 54.-63. i izreka)
Kratak prikaz
Odlučujući o zahtjevu za prethodnu odluku koji mu je uputio Giudice delle indagini preliminari presso il Tribunale di Bolzano (sudac istrage Suda u Bolzanu, Italija), veliko vijeće Suda pojašnjava da valja definirati pojam „teško kazneno djelo” radi primjene članka 15. stavka 1. Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama ( 1 ). Nadalje, Sud se izjašnjava o opsegu prethodnog nadzora koji nacionalni sud izvršava nad zahtjevima za pristup podacima koje su zadržali pružatelji elektroničkih komunikacijskih usluga.
Nakon dviju krađa mobilnog telefona, Procura della Repubblica presso il Tribunale di Bolzano (Državno odvjetništvo pri Sudu u Bolzanu, Italija) pokrenula je dva kaznena postupka protiv nepoznatih počinitelja zbog počinjenja kaznenih djela teške krađe. Kako bi se utvrdili počinitelji tih krađa, to je državno odvjetništvo od suda koji je uputio zahtjev zatražilo, na temelju odredbe nacionalnog prava ( 2 ), odobrenje da od telefonskih kompanija prikupi telefonske zapise s ukradenih telefona.
Sumnjajući u usklađenost te nacionalne odredbe, kojom se predviđa da najviša kazna zatvora od najmanje tri godine propisana za to kazneno djelo može dovesti do priopćavanja telefonskih zapisa tijelima javne vlasti, s Direktivom o privatnosti i elektroničkim komunikacijama, tumačenom s obzirom na Povelju Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), sud koji je uputio zahtjev upitao je Sud o tumačenju te direktive.
Ocjena Suda
Kao prvo, što se tiče prirode zadiranja u temeljna prava na poštovanje privatnosti i na zaštitu osobnih podataka ( 3 ), koje je uzrokovano pristupom telefonskim zapisima, Sud smatra da se to zadiranje može kvalificirati kao ozbiljno i da se, slijedom toga, takav pristup može odobriti samo u kontekstu borbe protiv teškog kriminaliteta. Sud napominje da u svrhu ocjene postojanja ozbiljnog zadiranja u ta temeljna prava nije relevantna okolnost da podaci kojima je zatražen pristup nisu podaci vlasnika predmetnih mobilnih telefona, nego podaci osoba koje su se koristile tim telefonima nakon njihovih navodnih krađa. Naime, iz Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama ( 4 ) proizlazi da se načelna obveza osiguranja povjerljivosti elektroničkih komunikacija i s time povezanih podataka o prometu odnosi na komunikacije korisnikâ javne komunikacijske mreže. Ta direktiva definira pojam „korisnik” kao svaku fizičku osobu koja se koristi javno dostupnom elektroničkom komunikacijskom uslugom a da se nije nužno pretplatila na tu uslugu.
Kao drugo, što se tiče definicije pojma „teško kazneno djelo”, Sud podsjeća na to da su, u dijelu u kojem Unija nije donijela propise u tom području, kazneno zakonodavstvo i pravila kaznenog postupka u nadležnosti država članica. One ipak tu nadležnost moraju izvršavati poštujući pravo Unije.
U tom pogledu napominje da definicija kaznenih djela, olakotnih i otegotnih okolnosti te sankcija odražava kako društvenu stvarnost tako i pravne tradicije koje se ne razlikuju samo među državama članicama, nego se i mijenjaju protekom vremena. Ta stvarnost i te tradicije nedvojbeno su važne za utvrđivanje toga koja se kaznena djela smatraju teškima.
Posljedično, s obzirom na podjelu nadležnosti između Unije i država članica i znatne razlike koje u području kaznenog prava postoje među pravnim sustavima država članica, na državama članicama je da definiraju „teška kaznena djela”.
Međutim, Sud ističe da ta definicija „teških kaznenih djela” mora poštovati zahtjeve koji proizlaze iz Direktive o zaštiti privatnosti i elektroničkim komunikacijama ( 5 ), tumačene u svjetlu Povelje ( 6 ). Iz toga slijedi da države članice ne mogu iskriviti pojam „teško kazneno djelo” i, prema tome, pojam „teški kriminalitet”, tako da u njih uključe kaznena djela koja očito nisu teška, s obzirom na društvene okolnosti koje prevladavaju u dotičnoj državi članici. Osobito radi provjere nepostojanja takvog iskrivljavanja bitno je da, kada pristup nadležnih nacionalnih tijela zadržanim podacima nosi opasnost od ozbiljnog zadiranja u temeljna prava, taj pristup podliježe prethodnom nadzoru suda ili neovisnog upravnog tijela.
Kao treće i posljednje, kako bi ocijenio je li definicija „teških kaznenih djela” koja proizlazi iz nacionalne odredbe preširoka, Sud ističe, kao prvo, da se definicija prema kojoj su „teška kaznena djela”, u svrhu čijeg progona se može odobriti pristup, ona za koja je najviša kazna zatvora barem jednaka trajanju određenom zakonom, temelji na objektivnom kriteriju.
Kao drugo, naglašava, međutim, da postojeća definicija „teških kaznenih djela” u nacionalnom pravu ne smije biti toliko široka da pristup tim podacima postane pravilo, a ne iznimka. Stoga ona ne može obuhvatiti veliku većinu kaznenih djela, što bi bio slučaj kad bi prag bio pretjerano nizak. U tom pogledu, prag utvrđen upućivanjem na najvišu kaznu zatvora od najmanje tri godine nije pretjerano nizak.
Ipak, s obzirom na to da se definicija „teških kaznenih djela” ne temelji na najnižoj, nego na najvišoj kazni, Sud ne isključuje da se pristup podacima, koji predstavlja ozbiljno zadiranje u temeljna prava, može zatražiti u svrhu kaznenog progona kaznenih djela koja u stvarnosti ne čine teški kriminalitet.
Međutim, određivanje praga iznad kojeg najviša kazna zatvora propisana za kazneno djelo opravdava to da se ono kvalificira kao teško kazneno djelo ipak nije nužno protivno načelu proporcionalnosti.
S jedne strane, čini se da je tomu tako kad je riječ o predmetnoj nacionalnoj odredbi jer se čini da ona obuhvaća slučajeve u kojima se pristup ne može kvalificirati kao ozbiljno zadiranje jer se ne odnosi na skup podataka na temelju kojih se mogu izvesti precizni zaključci o privatnom životu ispitanika.
S druge strane, sud ili neovisno upravno tijelo koji postupaju u okviru prethodnog nadzora moraju biti ovlašteni odbiti ili ograničiti taj pristup ako utvrde da je zadiranje u temeljna prava ozbiljno, iako je očito da predmetno kazneno djelo zapravo ne potpada pod teški kriminalitet.
Naime, sud ili tijelo zaduženo za taj nadzor mora biti u mogućnosti osigurati pravednu ravnotežu između, s jedne strane, legitimnih interesa povezanih s potrebama kaznene istrage i, s druge strane, prava na poštovanje privatnosti i zaštite osobnih podataka.
Konkretno, taj sud ili tijelo mora moći uskratiti takav pristup kada je on zatražen u okviru progona za kazneno djelo koje očito nije teško.
Sud iz toga zaključuje da se Direktivi o privatnosti i elektroničkim komunikacijama, tumačenoj u vezi s Poveljom, ne protivi nacionalna odredba koja nacionalnom sudu nalaže da odobri pristup skupu podataka o prometu ili lokaciji ako je on zatražen radi istrage kaznenih djela za koja je propisana najviša kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine, pod uvjetom, ipak, da je taj sud ovlašten odbiti navedeni pristup ako je on zatražen u okviru istrage kaznenog djela koje očito nije teško, s obzirom na društvene okolnosti u državi članici o kojoj je riječ.
( 1 ) Direktiva 2002/58/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama) (SL 2002., L 201, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 52., str. 111. i ispravak SL 2017., L 162, str. 56.), kako je izmijenjena Direktivom 2009/136/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. (SL 2009., L 337, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 52., str. 224. i ispravci SL 2017., L 162, str. 56. i SL 2018., L 74, str. 11.) (u daljnjem tekstu: Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama)
( 2 ) Odnosno članka 132. stavka 3. decreta legislativo n. 196 - Codice in materia di protezione dei dati personali, recante disposizioni per l’adeguamento dell’ordinamento nazionale al regolamento (EU) 2016/679 del Parlamento europeo e del Consiglio, del 27 aprile 2016, relativo alla protezione delle persone fisiche con riguardo al trattamento dei dati personali, nonchéa all libera circolazione di tali dati e che abroga la direttiva 95/46/CE (Zakonodavna uredba br. 196 o Zakoniku o zaštiti osobnih podataka koji sadržava odredbe za prilagodbu nacionalnog prava Uredbi (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ od 30. lipnja 2003. (redovni dodatak GURI-ju br. 174. od 29. srpnja 2003.), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku
( 3 ) Utvrđenih u člancima 7. i 8. Povelje
( 4 ) Članak 5. stavak 1. Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama
( 5 ) Članak 15. stavak 1. Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama
( 6 ) Članci 7., 8. i 11. te članak 52. stavak 1. Povelje