–

za Association Avocats pour la défense des droits des étrangers (ADDE), Association nationale d’assistance aux frontières pour les étrangers (ANAFE), Association de recherche, de communication i d’action pour l’accès aux traitements (ARCAT), Comité inter‑mouvements auprès des évacués (Cimade), Fédération des associations de solidarité avec tou.te.s les immigré.e.s (FASTI), Groupe d’information i de soutien des immigré.e.s (GISTI), Ligue des droits de l’homme (LDH), Le paria, Syndicat des avocats de France (SAF) i SOS – Hépatites Fédération, P. Spinosi, avocat,

–

za Défenseur des droits, C. Hédon, Défenseure des droits, M. Cauvin i A. Guitton, conseillères, uz asistenciju I. Zribi, avocate,

–

za francusku vladu, A.-L. Desjonquères i J. Illouz, u svojstvu agenata,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, E. Borawska‑Kędzierska i A. Siwek-Ślusarek, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, A. Azéma, A. Katsimerou, T. Lilamand i J. Tomkin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 14. Uredbe (EU) 2016/399 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o Zakoniku Unije o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama) (SL 2016., L 77, str. 1., u daljnjem tekstu: Zakonik o schengenskim granicama) i Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom (SL 2008., L 348, str. 98.) (SL, posebno izdanje ne hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 188.).

2

Zahtjev je podnesen u okviru spora između, s jedne strane, Association Avocats pour la défense des droits des étrangers (ADDE), Association nationale d’assistance aux frontières pour les étrangers (ANAFE), Association de recherche, de communication i d’action pour l’accès aux traitements (ARCAT), Comité inter‑mouvements auprès des évacués (Cimade), Fédération des associations de solidarité avec tou.te.s les immigré.e.s (FASTI), Groupe d’information i de soutien des immigré.e.s (GISTI), Ligue des droits de l’homme (LDH), Le paria, Syndicat des avocats de France (SAF) i SOS – Hépatites Fédération, i, s druge strane, ministrea de l’Intérieur (ministar unutrašnjih poslova, Francuska), povodom zakonitosti ordonnancea no 2020‑1733, du 16 décembre 2020, portant partie législative du code de l’entrée et du séjour des étrangers et du droit d’asile (Pravilnik br. 2020‑1733 od 16. prosinca 2020. o zakonodavnom dijelu Zakonika o ulasku i boravku stranaca i o pravu na azil) (JORF od 30. prosinca 2020., tekst br. 41).

3

U skladu s člankom 2. Zakonika o schengenskim granicama:

„Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]”

4

Glava II. tog Zakonika, koja se odnosi na „vanjske granice”, sadržava njegove članke 5. do 21.

5

Člankom 14. navedenog zakonika, naslovljenim „Zabrana ulaska”, predviđeno je:

„1.   Državljaninu treće zemlje koji ne ispunjava uvjete ulaska utvrđene u članku 6. stavku 1. i ne spada u kategoriju osoba iz članka 6. stavka 5. zabranjuje se ulazak na državna područja država članica. Time se ne dovodi u pitanje primjena posebnih odredbi o pravu na azil i na međunarodnu zaštitu ili na izdavanje viza za dugotrajni boravak.

2.   Ulazak se može zabraniti isključivo na temelju obrazložene odluke u kojoj se precizno navode razlozi zabrane. Odluku donosi tijelo koje je za to ovlašteno nacionalnim pravom. Ta odluka odmah stupa na snagu.

Obrazložena odluka u kojoj se navode razlozi za zabranu ulaska izdaje se u obliku standardiziranog obrasca kako je određeno u dijelu B Priloga V.; obrazac popunjava tijelo koje u skladu s nacionalnim pravom ima ovlasti zabraniti ulazak. Popunjeni standardizirani obrazac predaje se državljaninu treće zemlje, a državljanin potvrđuje primitak odluke o zabrani ulaska.

Podaci o državljanima trećih zemalja kojima je odbijen ulazak radi kratkotrajnog boravka registriraju se u EES‑u u skladu s člankom 6.a stavkom 2. ove Uredbe i člankom 18. Uredbe (EU) 2017/2226 [Europskog parlamenta i Vijeća od 30. studenoga 2017. o uspostavi sustava ulaska/izlaska (EES) za registraciju podataka o ulasku i izlasku te podataka o odbijanju ulaska za državljane trećih zemalja koji prelaze vanjske granice država članica i određivanju uvjeta za pristup EES‑u za potrebe izvršavanja zakonodavstva te o izmjeni Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma i uredbi (EZ) br. 767/2008 i (EU) br. 1077/2011 (SL 2017., L 327, str. 20.)]

3.   Osobe kojima se zabrani ulazak imaju pravo na žalbu. Žalbeni postupak se vodi u skladu s nacionalnim pravom. Državljaninu treće zemlje također se uručuje popis kontaktnih točaka koje mogu pružiti informacije o zastupnicima koji su ovlašteni zastupati državljanina treće zemlje u skladu s nacionalnim pravom.

Žalba ne odgađa izvršenje odluke o zabrani ulaska.

Ne dovodeći u pitanje odštetu dodijeljenu u skladu s nacionalnim pravom, dotični državljanin treće zemlje u slučaju okončanja žalbenog postupka rješenjem o neosnovanosti odluke o odbijanju ulaska ima pravo na ispravak podataka unesenih u EES‑u, poništenog ulaznog pečata, ili obojeg, i svih drugih poništenja ili dodataka koje je unijela država članica koja mu je odbila ulazak.

4.   Službenici graničnog nadzora osiguravaju da državljanin treće zemlje kojemu je zabranjen ulazak ne uđe na državno područje dotične države članice.

5.   Države članice prikupljaju statističke podatke o broju osoba kojima je zabranjen ulazak, o razlozima zabrane, o državljanstvu osoba sa zabranom ulaska i vrsti granice (kopnene, zračne ili morske) na kojoj im je zabranjen ulazak i podnose ih Komisiji (Eurostat) na godišnjoj osnovi, u skladu s Uredbom (EZ) br. 862/2007 Europskog parlamenta i Vijeća [od 11. srpnja 2007. o statistici Zajednice o migracijama i međunarodnoj zaštiti i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 311/76 o izradi statistike o stranim radnicima (SL 2007., L 199, str. 23.) (SL, posebno izdanje ne hrvatskom jeziku, poglavlje 16., svezak 3., str. 54.)].

6.   Detaljna pravila kojima se uređuje zabrana ulaska navedena su u dijelu A Priloga V.”

6

Glava III. Zakonika o schengenskim granicama, koja se odnosi na „unutarnje granice”, sadržava njegove članke 22. do 35.

7

U članku 25. navedenog zakonika, naslovljenom „Opći okvir za privremeno ponovno uvođenje nadzora državne granice na unutarnjim granicama”, predviđa se:

„Ako se u području bez nadzora unutarnjih granica pojavi ozbiljna prijetnja javnom poretku ili unutarnjoj sigurnosti u nekoj državi članici, ta država članica može iznimno ponovno uvesti nadzor državne granice, na svim ili nekim određenim dijelovima svojih unutarnjih granica, u trajanju od najviše 30 dana ili u predviđenom trajanju ozbiljne prijetnje ako je to trajanje dulje od 30 dana. Područje primjene i trajanje privremenog ponovnog uvođenja nadzora državne granice na unutarnjim granicama ne smije prekoračiti vrijeme koje je izričito potrebno za odgovor na ozbiljnu prijetnju.”

8

Članak 32. istog zakonika, naslovljen „Odredbe koje se primjenjuju u slučaju ponovnog uvođenja nadzora državne granice na unutarnjim granicama”, određuje:

„U slučaju ponovnog uvođenja nadzora državne granice na unutarnjim granicama, relevantne odredbe glave II. primjenjuju se mutatis mutandis.”

9

Prilog V. dio A Zakonika o schengenskim granicama određuje:

„1. Nadležni službenik graničnog nadzora u slučaju zabrane ulaska:

Praktični postupci za otiskivanje pečata navedeni su u Prilogu IV.

2. Ako je državljanina treće zemlje kojemu je zabranjen ulazak do granice doveo prijevoznik, mjesno nadležno tijelo:

[…]”

10

U skladu s člankom 44. tog zakonika, naslovljenim „Stavljanje izvan snage”:

„Uredba (EZ) br. 562/2006 [Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006. o Zakoniku Zajednice o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama) (SL 2006., L 105, str. 1.) (SL, posebno izdanje ne hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 61.)] stavlja se izvan snage.

Upućivanja na Uredbu stavljenu izvan snage smatraju se upućivanjima na ovu Uredbu i čitaju se u skladu s korelacijskom tablicom iz Priloga X.”

11

U skladu s tom korelacijskom tablicom, članak 14. Zakonika o schengenskim granicama odgovara članku 13. Uredbe br. 562/2006.

12

Članak 2. stavci 1. i 2. Direktive 2008/115 određuje:

„1.   Ova se Direktiva primjenjuje na državljane trećih zemalja koji nezakonito borave na državnom području države članice.

2.   Države članice mogu odlučiti da neće primjenjivati ovu Direktivu na državljane trećih zemalja:

13

U skladu s člankom 3. te direktive:

„U smislu ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

14

Člankom 4. stavkom 4. navedene direktive predviđa se:

„U pogledu državljana trećih zemalja koji su izuzeti iz područja primjene ove Direktive u skladu s člankom 2. stavkom 2. točkom (a), države članice:

15

U članku 5. Direktive 2008/115 propisuje se:

„Države članice prilikom provedbe ove Direktive uzimaju u obzir:

te poštuju načelo non refoulement.”

16

Člankom 6. te direktive određuje se:

„1.   Države članice izdaju odluku o vraćanju u pogledu svakog državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi na njihovom državnom području, ne dovodeći u pitanje iznimke iz stavaka od 2. do 5.

2.   Državljani treće zemlje koji nezakonito borave na državnom području države članice, a imaju valjanu dozvolu boravka ili drugo odobrenje koje im omogućuje pravo na boravak koju je izdala druga država članica, moraju bez odgode otići na državno područje te druge države članice. U slučaju da državljanin treće države na kojeg se ovaj zahtjev odnosi ne postupi u skladu s ovom odredbom, te u slučaju kad se njegov odlazak zahtijeva odmah iz razloga javnog poretka ili javne sigurnosti, primjenjuje se stavak 1.

3.   Države članice mogu se suzdržati od izdavanja odluke o vraćanju državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi na njihovom državnom području, ako konkretnog državljanina treće zemlje preuzme druga država članica prema bilateralnom sporazumu ili dogovorima koji važe na dan stupanja na snagu ove Direktive. U tom slučaju država članica koja je preuzela konkretnog državljanina treće zemlje primjenjuje stavak 1.

[…]”

17

Člankom 7. stavkom 1. prvim podstavkom navedene direktive predviđa se:

„U odluci o vraćanju naznačuje se vrijeme potrebno za dobrovoljni odlazak koje iznosi između sedam i trideset dana, ne dovodeći u pitanje iznimke iz stavaka 2. i 4. Države članice mogu u svojim nacionalnim zakonodavstvima odrediti da se to vrijeme određuje samo na temelju zahtjeva konkretnog državljanina treće zemlje. U tom slučaju države članice obavješćuju konkretne državljane trećih zemalja o mogućnosti podnošenja takvog zahtjeva.”

18

U članku 15. stavku 1. te direktive navodi se:

„Ako u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti dostatne a manje prisilne mjere, države članice mogu samo zadržati državljanina treće zemlje u pogledu kojeg se provodi postupak vraćanja kako bi pripremile povratak i/ili provele postupak vraćanja, posebno kada:

Svako zadržavanje može trajati ono vrijeme koje je najmanje potrebno, a trajati tako dugo koliko traje postupak udaljavanja, a treba se provesti uz dužnu pozornost.”

19

Članak L. 213‑3-1 codea de l’entrée et du séjour des étrangers et du droit d’asile (Zakonik o ulasku i boravku stranaca i o pravu na azil), u verziji koja proizlazi iz loia no 2018‑778, du 10 septembre 2018, pour une immigration maîtrisée, un droit d’asile effectif et une intégration réussie (Zakon od 10. rujna 2018. o kontroliranom useljavanju, djelotvornom pravu na azil i uspješnoj integraciji) (JORF od 11. rujna 2018., tekst br. 1) (u daljnjem tekstu: stara Ceseda), određivao je:

„U slučaju privremenog ponovnog uvođenja nadzora na unutarnjim granicama, predviđenog u poglavlju II. glave III. [Zakonika o schengenskim granicama], odluke navedene u članku L. 213‑2 se mogu donijeti u odnosu na stranca koji dolazi izravno s državnog područja države stranke konvencije potpisane u Schengenu 19. lipnja 1990., ako je ušao na državno područje kontinentalne Francuske prelazeći kopnenu unutarnju granicu bez dozvole te je nad njim izvršena kontrola u području između te granice i linije povučene deset kilometara od nje. Uvjete tog nadzora svojom odlukom definira Conseil d’État (Državno vijeće).”

20

Pravilnikom br. 2020‑1733 provedena je izmjena zakonodavnog dijela codea de l’entrée et du séjour des étrangers et du droit d’asile (Zakonik o ulasku i boravku stranaca i o pravu na azil). Članak L. 332‑2 tog zakonika izmijenjenog na navedeni način (u daljnjem tekstu: izmijenjena Ceseda) određuje:

„Odluku o zabrani ulaska, koja mora biti pisana i obrazložena, donosi službenik koji pripada kategoriji utvrđenoj propisima.

U obavijesti o odluci o zabrani ulaska navodi se pravo stranca da obavijesti ili dade obavijestiti osobu za koju je naveo da je k njoj namjeravao otići, svoj konzulat ili savjetnika po svome izboru. U njoj se navodi pravo stranca da odbije repatrijaciju prije isteka roka od jednog dana pod uvjetima predviđenima u članku L. 333‑2.

Odluka i popratna obavijest o pravima priopćuju mu se na jeziku koji razumije.

Ranjivim osobama, osobito maloljetnicima s pratnjom ili bez pratnje odrasle osobe, posvećuje se posebna pozornost.”

21

Članak L. 332‑3 izmijenjene Cesede predviđa:

„Postupak predviđen člankom L. 332‑2 primjenjuje se na odluku o zabrani ulaska izdanu strancu u skladu s člankom 6. [Zakonika o schengenskim granicama]. Taj se postupak primjenjuje i prilikom kontrola koje se provode na unutarnjoj granici u slučaju privremenog ponovnog uvođenja nadzora državne granice na unutarnjim granicama pod uvjetima predviđenima u poglavlju II. glave III. [Zakonika o schengenskim granicama].”

22

Udruge navedene u točki 2. ove presude osporavaju pred Conseilom d’État (Državno vijeće, Francuska), u okviru tužbe za poništenje Pravilnika br. 2020‑1733, njegovu valjanost, iz razloga, posebice, što se člankom L. 332‑3 izmijenjene Cesede, koji je proizišao iz tog pravilnika, povređuje Direktiva 2008/115, jer se njime dopušta donošenje odluka o odbijanju ulaska na unutarnjim granicama na kojima je ponovno uveden nadzor.

23

Naime, taj sud pojašnjava da je Sud u svojoj presudi od 19. ožujka 2019., Arib i dr. (C‑444/17, EU:C:2019:220), odlučio da se članak 2. stavak 2. točka (a) Direktive 2008/115, u vezi s člankom 32. Zakonika o schengenskim granicama, ne primjenjuje na situaciju državljanina treće zemlje s nezakonitim boravkom na državnom području države članice koji je uhićen u neposrednoj blizini njezine unutarnje granice, čak i ako je ta država članica ponovno uvela, na temelju članka 25. tog zakonika, nadzor na toj granici zbog ozbiljne prijetnje njezinu javnom poretku ili unutarnjoj sigurnosti.

24

Conseil d’État ističe da je u svojoj odluci br. 428175 od 27. studenoga 2020. presudio da se Direktivi 2008/115 kako je tumači Sud protive odredbe članka L. 213‑3-1 stare Cesede, kojima se predviđalo da se u slučaju privremenog ponovnog uvođenja nadzora na unutarnjim granicama u odnosu na stranca koji dolazi izravno s državnog područja države stranke Konvencije o primjeni Sporazuma iz Schengena od 14. lipnja 1985. između vlada država Gospodarske unije Beneluksa, Savezne Republike Njemačke i Republike Francuske o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama, potpisane u Schengenu 19. lipnja 1990., a koja je stupila na snagu 26. ožujka 1995. (SL 2000., L 239, str. 19.; SL, posebno izdanje ne hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 9., str. 12.) (u daljnjem tekstu: Schengenska konvencija), može izdati odluka o odbijanju ulaska pod uvjetima iz članka L. 213‑2 stare Cesede, ako je ušao na državno područje kontinentalne Francuske prelazeći kopnenu unutarnju granicu bez dozvole te je nad njim izvršena kontrola u području između te granice i linije povučene deset kilometara od nje.

25

Točno je da, prema mišljenju Conseila d’État, članak L. 332‑3 izmijenjene Cesede ne preuzima odredbe članka L. 213‑3-1 stare Cesede. Međutim, člankom L. 332‑3 izmijenjene Cesede predviđa se da se odluka o zabrani ulaska može donijeti prilikom kontrola koje se provode na unutarnjim granicama u slučaju privremenog ponovnog uvođenja nadzora državne granice na tim granicama pod uvjetima predviđenima u poglavlju II. glave III. Zakonika o schengenskim granicama.

26

Taj sud stoga smatra da treba utvrditi može li se u takvom slučaju u odnosu na državljanina treće zemlje koji dolazi izravno s državnog područja države stranke Schengenske konvencije i koji se pojavi na službenom graničnom prijelazu, bez dokumenata kojima može dokazati dozvolu ulaska ili pravo boravka u Francuskoj, izdati odluka o zabrani ulaska na temelju članka 14. Zakonika o schengenskim granicama, a da se pritom ne primjenjuje Direktiva 2008/115.

27

U tim je okolnostima Conseil d’État (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Može li se, u slučaju privremenog ponovnog uvođenja nadzora državne granice na unutarnjim granicama, u uvjetima predviđenima poglavljem II. glave III. [Zakonika o schengenskim granicama], u odnosu na stranca koji dolazi izravno s državnog područja države stranke [Schengenske konvencije] prilikom kontrola na unutarnjoj granici donijeti odluka o zabrani ulaska na temelju članka 14. [tog zakonika], a da se pritom ne primjenjuje Direktiva [2008/115]?”

28

Svojim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Zakonik o schengenskim granicama i Direktivu 2008/115 tumačiti na način da država članica, kada je ponovno uvela nadzor državne granice na unutarnjim granicama, može – u odnosu na državljanina treće zemlje koji se pojavi na službenom graničnom prijelazu na kojem se obavlja takav nadzor – donijeti odluku o odbijanju ulaska u smislu članka 14. navedenog zakonika, a da ne mora poštovati tu direktivu.

29

Članak 25. Zakonika o schengenskim granicama dopušta državi članici da iznimno i pod određenim uvjetima privremeno ponovno uvede nadzor na svim ili nekim određenim dijelovima svojih unutarnjih granica u slučaju ozbiljne prijetnje javnom poretku ili unutarnjoj sigurnosti te države članice. Prema članku 32. tog zakonika, u slučaju ponovnog uvođenja nadzora državne granice na unutarnjim granicama, relevantne odredbe glave II. navedenog zakonika, koja se odnosi na vanjske granice, primjenjuju se mutatis mutandis.

30

To je slučaj i s člankom 14. Zakonika o schengenskim granicama, koji predviđa da se ulazak na državno područje država odbija državljaninu treće zemlje koji ne ispunjava uvjete ulaska utvrđene u članku 6. stavku 1. tog zakonika i ne spada u kategoriju osoba iz članka 6. stavka 5. istog zakonika.

31

Međutim, mora se napomenuti da je boravak državljanina treće zemlje koji se, nakon nezakonitog ulaska na državno područje države članice, nalazi na tom državnom području a da ne ispunjava uvjete za ulazak, boravak ili boravište, samim time nezakonit u smislu Direktive 2008/115. Stoga je taj državljanin, u skladu s člankom 2. stavkom 1. te direktive – i uz pridržaj njezina članka 2. stavka 2. – obuhvaćen njezinim područjem primjene, pri čemu ta nazočnost na državnom području dotične države članice ne podliježe uvjetu minimalnog trajanja ili namjere ostanka na tom državnom području. On stoga u načelu mora podlijegati zajedničkim standardima i postupcima koji su tom direktivom predviđeni za njegovo udaljavanje, i to tako dugo dok njegov boravak, ovisno o slučaju, ne bude reguliran (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 2019., Arib i dr., C‑444/17, EU:C:2019:220, t. 37. i 39. i navedenu sudsku praksu).

32

To se primjenjuje i u slučaju kada je taj državljanin treće zemlje uhićen na graničnom prijelazu, ako se taj granični prijelaz nalazi na državnom području navedene države članice. Naime, u tom pogledu mora se istaknuti da neka osoba može ući na državno područje države članice čak i prije nego prijeđe granični prijelaz (vidjeti po analogiji presudu od 5. veljače 2020., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Stupanje pomoraca u službu u luci Rotterdam), C‑341/18, EU:C:2020:76, t. 45.).

33

U tom je pogledu potrebno pojasniti, primjera radi, da, kada se u vlaku provode provjere između trenutka kada je napustio posljednji kolodvor koji se nalazi na državnom području države članice koja dijeli unutarnju granicu s državom članicom koja je ponovno uvela nadzor državne granice, i trenutka u kojem taj vlak pristigne na prvi kolodvor koji se nalazi na području potonje države članice, nadzor na tom vlaku treba – osim ako su se te dvije države članice dogovorile suprotno – smatrati nadzorom koji se provodi na graničnom prijelazu koji se nalazi na području države članice koja je ponovno uvela takav nadzor. Naime, državljanin treće zemlje koji je bio predmet nadzora u tom vlaku nakon tog će nadzora nužno boraviti na području potonje države članice, u smislu članka 2. stavka 1. Direktive 2008/115.

34

S obzirom na to, mora se istaknuti i da članak 2. stavak 2. Direktive 2008/115 državama članicama omogućava da iznimno i pod određenim uvjetima isključe državljane trećih zemalja koji nezakonito borave na njihovom državnom području iz područja primjene te direktive.

35

Tako, s jedne strane, članak 2. stavak 2. Direktive 2008/115 državama članicama u svojoj točki (a) dopušta da ne primijene tu direktivu, ne dovodeći u pitanje zahtjeve iz njezina članka 4. stavka 4., u dvjema posebnim situacijama, odnosno u slučaju državljana trećih zemalja kojima je odbijen ulazak na vanjskoj granici države članice, u skladu s člankom 14. Zakonika o schengenskim granicama, ili koji su uhićeni ili zadržani prilikom nezakonitog prelaska takve vanjske granice i koji potom nisu dobili odobrenje ili pravo boravka u navedenoj državi članici.

36

Unatoč tome, iz sudske prakse Suda proizlazi da se ta dva slučaja odnose isključivo na prelazak vanjske granice države članice, kako je definirana u članku 2. Zakonika o schengenskim granicama, te se stoga ne odnose na prelazak granice između država članica koje su članice Schengenskog područja, čak i kada je na toj granici ponovno uveden nadzor na temelju članka 25. tog zakonika zbog ozbiljne prijetnje javnom poretku ili unutarnjoj sigurnosti te države članice (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 2019., Arib dr., C‑444/17, EU:C:2019:220, t. 45. i 67.).

37

Kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 35. svojeg mišljenja, iz toga slijedi da članak 2. stavak 2. točka (a) Direktive 2008/115 ne ovlašćuje državu članicu koja je ponovno uvela nadzor na svojim unutarnjim granicama da odstupi od zajedničkih standarda i postupaka predviđenih tom direktivom kako bi udaljila državljanina treće zemlje koji je bez valjane dozvole boravka zadržan na graničnom prijelazu koji se nalazi na području te države članice i na kojem se provodi takav nadzor.

38

S druge strane, iako članak 2. stavak 2. točka (b) Direktive 2008/115 ovlašćuje države članice da ne primjenjuju tu direktivu na državljane treće zemlje koji se moraju u skladu s nacionalnim pravom vratiti radi kaznene sankcije ili posljedice kaznene sankcije ili je u pogledu njih pokrenut postupak izručenja, mora se utvrditi da se odredba o kojoj je riječ u glavnom postupku ne odnosi na te slučajeve.

39

Iz svega prethodno iznesenog proizlazi, s jedne strane, da država članica koja je ponovno uvela nadzor na svojim unutarnjim granicama može primijeniti, mutatis mutandis, članak 14. Zakonika o schengenskim granicama kao i Prilog V. dio A točku 1. tog zakonika, u odnosu na državljanina treće zemlje koji je bez valjane dozvole boravka zadržan na službenom graničnom prijelazu na kojem se provodi takav nadzor.

40

S druge strane, kada se taj granični prijelaz nalazi na državnom području dotične države članice, ona ipak mora paziti da posljedice takve primjene mutatis mutandis odredaba navedenih u prethodnoj točki ne dovedu do povrede zajedničkih standarda i postupaka predviđenih Direktivom 2008/115. Okolnost da ta obveza koju ima dotična država članica može u velikom dijelu lišiti učinkovitosti eventualno usvajanje odluke o odbijanju ulaska u odnosu na državljanina treće zemlje koji prispije na jednu od tih unutrašnjih granica ne može izmijeniti to utvrđenje.

41

Što se tiče relevantnih odredaba navedene direktive, treba podsjetiti, posebice, da iz članka 6. stavka 1. Direktive 2008/115 proizlazi da se u odnosu na svakog državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi na području države članice treba donijeti odluka o vraćanju, ne dovodeći u pitanje iznimke iz stavaka 2. do 5. navedenog članka i uz strogo poštovanje zahtjevâ iz članka 5. te direktive, a ta odluka mora među trećim zemljama iz članka 3. točke 3. Direktive 2008/115 utvrditi onu u koju se on udaljava (presuda od 22. studenog 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Udaljavanje– Medicinski kanabis), C‑69/21, EU:C:2022:913, t. 53.).

42

Osim toga, državljanin treće zemlje koji je predmet te odluke mora u pravilu i dalje imati, sukladno članku 7. Direktive 2008/115, određeni rok za dobrovoljno napuštanje državnog područja odnosne države članice. Prisilno udaljavanje provodi se samo kao krajnja mjera, sukladno članku 8. iste direktive, ako drukčije ne predviđa njezin članak 9. koji propisuje slučajeve kad države članice moraju odgoditi udaljavanje (presuda od 17. prosinca 2020., Komisija/Mađarska (Prihvat tražitelja međunarodne zaštite), C‑808/18, EU:C:2020:1029, t. 252.).

43

Usto, iz članka 15. Direktive 2008/115 proizlazi da se državljanin treće zemlje s nezakonitim boravkom može zadržati samo u određenim slučajevima. S obzirom na to, kao što je u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 46. svojeg mišljenja, tom se članku ne protivi to da se taj državljanin, ako predstavlja stvarnu, trenutačnu i dovoljno ozbiljnu prijetnju za javni poredak ili unutarnju sigurnost, zadrži, dok se čeka njegovo udaljavanje, pod uvjetom da se tim zadržavanjem poštuju uvjeti navedeni u člancima 15. do 18. te direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 2. srpnja 2020., Stadt Frankfurt am Main, C‑18/19, EU:C:2020:511, t. 41. do 48.).

44

Usto, Direktiva 2008/115 ne isključuje mogućnost da države članice odrede kaznu zatvora za počinjenje kaznenih djela različitih od onih koja se temelje samo na nezakonitom ulasku, uključujući i situacije kada postupak vraćanja utvrđen tom direktivom još nije dovršen. Stoga se navedenoj direktivi ne protivi ni uhićenje ili određivanje policijskog zadržavanja državljanina treće zemlje s nezakonitim boravkom kad se takve mjere donose zbog toga što je navedeni državljanin osumnjičen da je počinio kazneno djelo različito od njegova nezakonita ulaska na državno područje, a osobito kazneno djelo koje može činiti ozbiljnu prijetnju javnom poretku ili unutarnjoj sigurnosti predmetne države članice (presuda od 19. ožujka 2019., Arib dr., C‑444/17, EU:C:2019:220, t. 66.).

45

Iz navedenog slijedi da, suprotno onome što tvrdi francuska vlada, primjena, u slučaju poput onoga na koji se odnosi zahtjev za prethodnu odluku, zajedničkih standarda i postupaka predviđenih Direktivom 2008/115 ne može onemogućiti očuvanje javnog poretka i zaštitu unutarnje sigurnosti, u smislu članka 72. UFEU‑a.

46

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prethodno pitanje treba odgovoriti tako da Zakonik o schengenskim granicama i Direktivu 2008/115 treba tumačiti na način da država članica, kada je ponovno uvela nadzor državne granice na unutarnjim granicama, može – u odnosu na državljanina treće zemlje koji se pojavi na službenom graničnom prijelazu koji se nalazi na njezinu državnom području i na kojem se obavlja takav nadzor – donijeti odluku o odbijanju ulaska, na temelju primjene mutatis mutandis članka 14. navedenog zakonika, pod uvjetom da se zajednički standardi i postupci predviđeni tom direktivom primjenjuju na tog državljanina za potrebe njegova udaljavanja.

47

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Uredbu (EU) 2016/399 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o Zakoniku Unije o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama) i Direktivu 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom,

treba tumačiti na način da:

država članica, kada je ponovno uvela nadzor državne granice na unutarnjim granicama, može – u odnosu na državljanina treće zemlje koji se pojavi na službenom graničnom prijelazu koji se nalazi na njezinu državnom području i na kojem se obavlja takav nadzor – donijeti odluku o odbijanju ulaska, na temelju primjene mutatis mutandis članka 14. navedene uredbe, pod uvjetom da se zajednički standardi i postupci predviđeni navedenom direktivom primjenjuju na tog državljanina za potrebe njegova udaljavanja.